Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Zašto sam kritizirao Tuđmana?

Objavljeno

na

Vidim da su dnevno.hr i njihov tjednik počeli objavljivati moje ranije tekstove i hvala im na tome. Nadam se da će imati snage objaviti i tekstove koji su izlazili i poslije toga, ako im njihovi sponzori to dopuste.

[ad id=”93788″]

Ali i jednima i drugima u danima kad se dijeli vlast, poručujem: ne bojte se, djeco, nemam ja nikakvih uredničkih aspiracija, vaši kadrovi će proći, ja nemam takvih ambicija.

Budite mirni i budite pošteni i objavite sve što sam pisao!

Dakle, zgranut što Tuđman ne provodi lustraciju, zgrožen što je dopustio tzv. zagrebačku krizu, gdje nitko tko nije HDZ-ovac nije mogao postati gradonačelnik Zagreba, premda je oporbena koalicija pobijedila, zgranut što mirno gleda privatizacijsku pljačku i medijsku sliku gdje je jednom Marku Veselici, samo zato jer je bio kritičan, zabranjen dolazak u ključne HTV-ove emisije i prije Tuđmanove smrti, a pogotovo kasnije, bijesnim tonom i glasom koji je za mene tipičan.

Idealisti prvi stradaju

“Vi ste jedan idealist, takvi ovdje prvi stradaju!” rekao mi je početkom 2000., nakon punih pet sati razgovora, Tonči Vrdoljak. Bjesnim na aboliciju, pogotovo vičem protiv vukovarske abolicije, razumijem da je Dinamo nastao u generalskom okružju kojem je i Tuđman pripadao, ali zato jer sam rastao 80-ih, upinjem se pokazati da je Dinamo postao simbol nečeg drugog. Ne dam da se Dinamovo ime mijenja jer je ono mojim generacijama mjera otpora, a njemu, njemu je to mjesto ispravljanja povijesnih pogrešaka u kojima je i sam sudjelovao.

Ne dam da otme moju i Hasanbegovićevu mladost u kojoj smo za Dinamo bili spremni na sve! Ne volim udbaše iz njegove okoline jer mislim da se na njima ne može graditi hrvatska država i ne mogu pjevati laude Manolićevim ljudima, uključujući Milivoja Kujundžića koji je osobno priznao da je razbijao glave splitskoj mladeži samo zato jer je išla u crkvu! A Kujundžić je bio uvaženi saborski zastupnik u Tuđmanovo vrijeme!

Osim toga, držim da je nakon Oluje, a pogotovo nakon oslobađanja Vukovara, upravo Tuđman, čovjek koji je toliko riskirao s modelom pomirbe s Udbom, ali bez lustracije, bio dužan provesti tu lustraciju. I jer ništa od toga ne radi i jer ništa od toga ne mijenja, da, žestoko ga kritiziram.

Ja, koji sam 1989., s njegovim prvim TV intervjuom, podržao njegovu hrabrost da krenemo u stvaranje države, koji sam u svakom trenutku branio taj projekt sve do Oluje, ja, upravo idealistički, ali sad s druge strane, kritiziram i bjesnim na Tuđmana.

Vladina himna o Hrvatskoj

Meni je rečenica Vlade Gotovca tih godina bila prava himna: “Hrvatska, da, ali kakva?” A mi do dana današnjega tu temu nismo stavili na dnevni red! Inače nam Hrvatska ovako ne bi izgledala. I jer i dandanas tu temu nismo stavili na dnevni red, kolone i kolone ljudi bježe van. I ako se ovako nastavi, ostavit ćemo državu udbašima i hrvatskoj ljevici jer samo oni ne bježe van!

To bi na kraju mogao biti ceh hrvatske države nastale po Tuđmanovu receptu u kojem nema lustracije! O tome tada govorim i o tome pišem! Gotovac je i tada klicao svoju himnu: “Hrvatska, hrvatska država, da, naravno, ali danas kad je stvaramo, ključno je pitanje: kakva hrvatska država, kakvu državu gradimo?”

I gledam tu HDZ-ovu i Tuđmanovu dekadenciju, tu uvjerenost da mogu raditi što hoće i gledam s druge strane ulice društvo koje se približava Banskim dvorima. I da, vjerujem Draženu Budiši, čovjeku koji je s 21 godinom života imao petlje pljunuti Titu u lice i reći hrvatskoj mladeži početkom 70-ih ovo: “Držanje svakog od nas danas odredit će našu budućnost sutra…” Dakle, od toga koliko smo danas pošteni i hrabri pisat će se i određivati naša budućnost! Tko je to u Hrvatskoj ikada izgovorio? Tko je s 21 godinom života ovako riskirao?

I da, vjerujem da je Budiša čovjek koji može zamijeniti posve istrošenog i temeljito bolesnog Tuđmana. I kad pišem da mu Ustav ne dopušta umrijeti, hoću reći da čovjek s metastazama više nije kadar voditi hrvatsku državu, ali nikoga da to javno konstatira!

Oni koji to ne misle sada i koji su i danas naložili da se objave moji stari tekstovi puni žuči protiv Tuđmana bez bilo kakvog objašnjenja, ne misle ni tada tako. Oni tada koriste Tuđmana do zadnjeg daha samo za svoje interese. To rade i danas!

Da, vjerujem tada Vladi Gotovcu, čovjeku besprijekorne nekomunističke biografije. Niti dana u Partiji, punih šest godina na robiji, od koje će na kraju i umrijeti jer je žuticu pokupio upravo u Staroj Gradiški. Ako on i Budiša koji su cijeli svoj život uložili u hrvatsku stvar, ako oni koji nikad nisu obukli Titov šinjel, misle da se Račanu ima razloga oprostiti, ako to misli jedan Vice Vukov, kojem je partija zabranila pjevati 20 godina, tko sam ja da to negiram?

Što ja kao i svi mi znamo 2000. godine o tome da je Mesić bio tajni svjedok Haaškog suda koji zapravo Tuđmanovoj vlasti radi o glavi?

Koje činjenice, koji detalji, što iz njegova držanja sugerira na samom početku da će sutra voditi izdajničku politiku? I početak nove vlasti zdušno branim, jer vidim da je Tuđman ostavio svoju mrtvu stražu koja uključuje apologetsko branjenje baš svega što je radio i da uopće ne razumije da je katarza nužna.

Obrana neobranjivog

Ne možete braniti činjenicu da ste usred privatizacijske pljačke instalirali čovjeka koji ima 173 firme, a HDZ je to napravio! Tko to brani, ili nije normalan ili ima od toga interesa. Uostalom, Tuđman potpisuje današnji Daytonski sporazum koji je metak u čelo Hrvatima u BiH!

No, kad vidim da partijski, komunistički, udbaški, isti onaj stroj koji je sjajno radio kod Tuđmana, prelazi na drugu stranu, kad vidim o čemu se radi, kad vidim da je na djelu izdaja Tuđmana u stvarima u kojima je neupitan, kad vidim da oni de facto ruše hrvatsku državu, pokrećem TV emisiju koja je pandan današnjoj “Bujici” i punih dvanaest godina vičem i urlam da je Tuđman doduše griješio, ali da ovo što se sad radi, nije promjena Tuđmanove politike, negoli izdaja Tuđmana u esencijalnim stvarima. U stvaranju i održanju hrvatske države!

Tipična, klasična izdaja hrvatskih nacionalnih interesa. I tada počinjem braniti Tuđmana u onim dosegnutim nacionalnim relacijama koje je ostvario i vidim da je Tuđman tu mjera stvari. Tuđman kao načelo! Da je njegovo poimanje nacionalnih relacija nedosegnuto. Da je Tuđman griješio, ali da je u nacionalnim relacijama bio postojan, a da ga ovi ruše baš na tim pitanjima. Da Gotovac umire od raka, da je Budiša doživio izdaju kakvu nismo vidjeli, da je de facto izbačen iz HSLS-a, da više ne postoji kao politička snaga, te da su Račan i njegov SDP jedini pobjednici bitke koja je trebala biti tek dorada Tuđmanove politike.

I o tome, kad to spoznam, govorim koliko me grlo služi i noge nose. I zato mi fra Jozo Grbeš kaže: “Dujmović se ne boji jer je to čovjek koji je vidio istinu! Onaj tko vidi punu i pravu istinu, taj se ne boji!”

I ja se ne bojim i dobivam pet otkaza u petnaest godina apologije i obrane Tuđmana jer je to obrana osnova hrvatske države.

Netko tko je Tuđmana zvjerski kritizirao, sada ga brani jednakim žarom kojim ga je napadao, za razliku od brojnih HDZ-ovih medijskih, ali i političkih vedeta koji šute.

“Aha, sad razumijem, vi ste jedan prokleti idealist”, definicija je velikog Tončija Vrdoljaka! I sve nakon toga moja je upravo jednostrana kritika jedne izdaje i ljudi koji su u toj izdaji sudjelovali. Da, haašku omču sam vidio kao omču o glavi hrvatske države i stajao sam i stojim uz stav da u tom slučaju nema svetih. Hrvatska iznad svega!

Nepravedna je haaška formula, ali ne prignu li glavu neki od nas, svima nama “budu glavu sekli”, kako piše Zrinski. Ne uđemo li u Uniju, a tamo ne možemo dok ne izručimo sve naše heroje, mi ostajemo u balkanskom blatu. I zato, svjestan nepravde, tražim izlaz da svi ne završimo u Haagu. Kao što su nam ideju hrvatske države valjali po bleiburškom blatu. Samo to ne, to je moj patološki strah tih godina.

Zabranjeni tekstovi i emisije

Mislim da na takve stavove imam pravo ja kojem su još u Poletu 1988. godine zabranili prvi tekst protiv Partije i Jugoslavije, koji sam 1989., kada je još pola Hrvatske pjevalo “igra rock and roll cijela Jugoslavija”, snimao Franju Tuđmana za OTV. Koji sam iste te godine 1989. radio TV emisiju o kardinalu Stepincu koja mi je bila zabranjena.

I nakon toga podržavao i Tuđmana i HDZ u stvaranju hrvatske države, do Oluje ga braneći u svim relacijama! No, nakon Oluje mislim da se moglo bolje, nakon oslobađanja Vukovara mislim da se moralo puno bolje. I povjerovao sam ljudima kojima se zbog biografije imalo razloga vjerovati. Kad sam vidio da nisu dorasli situaciji, kad sam vidio da se ruše temelji hrvatske države, najglasnije godinama urlam protiv toga.

“Prokleti idealist, to ste vi, Dujmoviću”, kao kletva me progoni Vrdoljakova definicija. I kao takav idealist, postajem apologet Tuđmana jer se pokazuje da se ruše temelji hrvatske države, a ne da se mijenjaju njegove greške. I kad vidim da se događa izdaja Tuđmana, i to u njegovu temelju, protiv toga ustajem punog srca. I dok me bude, ustajat ću u borbi protiv rušenja temelja hrvatske države.

[ad id=”93788″]

I u isto vrijeme ću tražiti bolju Hrvatsku od one koju je Tuđman napravio! Žao mi je da je portal na kojem sam nekad pisao pristao za judine škude objaviti od stotina i stotina mojih tekstova samo one u kojima napadam Tuđmana.

Jednom ćemo saznati koja je bila cijena te akcije. Kako god, ovo je prvi i zadnji put da svoju novinarsku dušu stavljam na stol, a radim to zbog neinformiranih domoljuba da pronađu odgovora za buduće napade kojih u ovakvoj neaboliranoj Hrvatskoj zacijelo ni sutra neće manjkati.

Tihomi Dujmović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Plenkoviću, čuvaj se ruske ruke

Objavljeno

na

Objavio

U tjedniku Express veleposlanik Azimov je poručio: „Hrvatska strana opet ovisi o pomoći dviju ruskih banaka“, najavio da su oni jedini spremni dati milijardu eura novih kredita za spas nagodbe o Agrokoru. Usput je Njegova Ekselencija i prigodno prekorila nevjerne hrvatske partnere što još prije godinu dana nisu vidjeli „tko vam je pravi prijatelj, tko je iskreni prijatelj Hrvatske.“

Naizgled, slučaj Agrokor je u godinu dana od donošenja Lex Agrokora zatvorio krug. Naizgled, budućnost koncerna i nagodbe ponovno ovisi o ruskim državnim bankama, koje bi novim kreditom kroz nagodbu osigurale i uvjerljivo vlasništvo nad Agrokorom. No mnogo se toga u međuvremenu ipak promijenilo i razotkrilo.

Spriječeno rusko preuzimanje

U vlasničku strukturu Agrokora na velika vrata ušli su američki fondovi, predvođeni Knighted fondom, koje ljubitelji domaće dogovorne ekonomije i ortačkog kapitalizma od milja nazivaju „lešinarskim“, ili u srpskoj inačici „strvinarskim“ fondovima. Pod izvanrednom upravom, u kojoj su vodeću ulogu imali upravo ti novi suvlasnici, zaustavljen je slobodni pad i slom Agrokora, zaustavljen je ozbiljan udarac hrvatskom gospodarstvu, omogućen je opstanak malih i srednjih dobavljača i potaknut njihov razvoj, ušlo se u ozbiljne razgovore s vjerovnicima…

Ukratko, spriječen je prije godinu dana izgledan slom i rusko preuzimanje, a koncern je nakon jednogodišnje stabilizacije pripremljen za ozbiljno restrukturiranje: bilo kroz nagodbu, bilo kroz stečaj. To su pozitivni efekti Lex Agrokora, za koje zasluge ima i Plenkovićeva Vlada, a osobito bivša potpredsjednica Dalić. Da se opet poslužimo premijerovim rječnikom – Agrokor danas može meko sletjeti.

No afera Borg razotkrila je da se funkcioniranje hrvatske države kao sudionika procesa spašavanja Agrokora nije promijenilo u odnosu na one metode udruženog korupcijskog pothvata države i biznisa koje su proizvele Todorićev Agrokor, dovele ga do toga da postane neodrživ i da takav potraži spas kod ruskih državnih banaka.

Modus operandi je ostao isti. U trenutku kada je Agrokor pred slomom i kada bi glavna zadaća potpredsjednice Vlade trebala biti zaštititi državu i njezin proračun i spriječiti gospodarski krah, potpredsjednica Dalić gleda kako financijski namiriti svoje prijatelje.

Pa ih mimo ustaljenih državnih procedura donošenja zakona ugrađuje u proces pisanja zakona, potom u njegovu provedbu, uz izdašne honorare…

Čisto hrvatski biznis

A nakon što je afera otkrivena, pokušavaju nas uvjeriti da je normalno donositi zakon oko kojeg se vrte deseci milijardi u privatnom kružoku, bez formalno osnovane radne skupine, bez službenih zapisnika, bez izjava o čuvanju povjerljivosti informacija…

Umjesto da osudi takvo postupanje, premijer Plenković ga nastoji (o)braniti do posljednjeg daha najbanalnijim piarovskim forama: nije bilo vremena, radili su za naše dobro, ako su uzeli previše neka vrate višak, u svakom slučaju on nije ništa kriv jer je pošten po svojoj naravi…

U godinu dana Agrokor je pod izvanrednom upravom, uz presudnu ulogu američkih fondova, doveden do pozicije s koje može krenuti u sljedeću nužnu fazu – fazu restrukturiranja u održivu kompaniju ili više njih. U istoj godini hrvatska je vlada, uz vodeću ulogu potpredsjednice Dalić, kroz aferu Borg pokazala da nije u stanju funkcionirati izvan ortačkog modela. A državne institucije koje su to trebale spriječiti pokazale su potpunu disfunkcionalnost (DORH, SOA, pravosuđe), pokrenuvši se tek nakon izbijanja afere u medijima.

Premijer Plenković je pak, uz višak ega i manjak kompetencije za vođenje ovakvih procesa, pokazao i zavidnu razinu političkog analfabetizma.

Amerikanci i tikvice

Posljedično, Plenković se danas nalazi pred dva fatalna izbora. Uspjeh svoje vlade vezao je uz postizanje nagodbe o Agrokoru. Ruku spasa za nagodbu u vidu novog kredita sada mu nudi samo veleposlanik Azimov, kao glasnogovornik ruske države. Plenković je u istoj poziciji u kakvoj je bio i Ivica Todorić kada je prihvatio istu ruku „spasa“. Ali da samo pruži ruku prema tom spasu, vjerujem da je to njegov kraj. Jer budimo ozbiljni, američki fondovi nisu ušli u Agrokor da bi sadili tikvice po Slavoniji (kao što ni Rusima cilj nije saditi mrkvice), već da bi spriječili rusko preuzimanje nadzora nad proizvodnjom i distribucijom hrane.

Takav potez nužno bi otvorio pitanje o Plenkovićevom iskonskom strateškom usmjerenju – je li ono zapadno ili ipak prikriveno istočno? A potom dolazi pitanje: zašto je zapravo srušio stabilnu vladu s Mostom? Da li zato da bi u vladu uveo HNS-ov proruski plinski kartel, koji će opstruirati izgradnju LNG-a u korist ruskog Gazproma?

Izostane li se pak nagodba o Agrokoru i krene li sve izglednija opcija stečaja, Plenković se sam unaprijed označio gubitnikom. U tom procesu i korumpirano hrvatsko pravosuđe, i kontaminirane institucije imaju priliku za popravni ispit. Jedino više ne vidim mogućnost za „soft landing“ Andreja Penkovića.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: ‘Političke elite’ ostale bez maske

Objavljeno

na

Objavio

Nije im nimalo važna demokracija ni stvarno opće dobro hrvatskoga društva

Hrvatski građani od nedjelje 13. svibnja do uključivo nedjelje 27. svibnja imaju priliku podržati dvije građanske inicijative koje su započele prikupljati pismene potpore za raspisivanje dvaju referenduma te imaju time priliku očitovati da se osjećaju odgovornima za boljitak stanja u Hrvatskoj.

Pružanje pismene potpore za oba ta predviđena referenduma jedna je od rijetkih prilika da svi građani, a osobito građani katolički vjernici, pokušaju utjecati na usmjeravanje i političko funkcioniranje društvenoga života u Hrvatskoj.

Sudjelovanje u parlamentarnim izborima do sada vrlo je očito pokazalo da glasovi dani određenoj političkoj stranci ili određenim vrjednotama koje političke stranke u predizbornim kampanjama zastupaju mogu biti u potpunosti iznevjereni, izigrani, čak i zloporabljeni za nešto za što određeni birač nikada ne bi dao svoj glas.

Pismena potpora za raspisivanje dvaju referenduma, bude li prikupljen zakonom određen potreban broj podupiratelja, ne može ni na koji način biti iznevjerena ili zloporabljena, a može stvoriti novu izrazito demokratsku situaciju, tj. izjašnjavanje na koje bi bili pozvani svi građani s pravom glasa i na kojem bi onda mogli u duhu neposredne demokracije natjerati političare na poteze koje oni bez toga pritiska ne žele poduzeti.

Svaka osoba s pravom glasa u Hrvatskoj trebala bi se radovati zbog pokretanja referendumskih inicijativa jer one ništa unaprijed ne nameću, nego, uspiju li, pružaju priliku za slobodno izjašnjavanje i opredjeljivanje glede predmetnih pitanja.

Referendum, pružajući mogućnost da do izražaja dođe uvjerenje stvarne većina u hrvatskom društvu, nije samo izraz neposrednoga političkoga odlučivanja birača, političkoga naroda, nego je i slika stvarnih opredjeljenja u hrvatskom društvu u kojem manjine, zahvaljujući nedoraslim ili instrumentaliziranim političarima, prečesto uzurpiraju položaj većine.

Stoga je pismena potpora građanskim inicijativama za raspisivanje referenduma tek minimum koji se očekuje od svakoga čovjeka dobre volje da dadne svoj doprinos boljitku društvenoga života u Hrvatskoj.

Političari udaljeni od građana

Očekivalo bi se da su baš svi hrvatski političari i sve hrvatske političke stranke zainteresirani za stvarni boljitak društvenoga života u Hrvatskoj, no, pokazuje se, sudeći po otporu koji većina političkih stranka i političara iskazuje samim tim građanskim inicijativama koje su inicirale sadašnji postupak za raspisivanje referenduma, da su većini političara i političkih stranka važniji neki drugi ciljevi i interesi od boljitka hrvatskoga društva.

Zapanjujuća je spoznaja da su se političari u hrvatskom nominalno i formalno pluralnom i demokratskom društvu toliko udaljili od građana, od svojih birača kao da bi željeli stvoriti neku novu kastu ili neku povlaštenu klasu, što bi značilo da im je zaklinjanje na tobožnju demokraciju tek puka maska.

Iznenađujuće su riječi predsjednika Vlade: »Izborni sustav i izborno zakonodavstvo treba ostaviti predstavničkim institucijama.

Ne znam u kojoj se zemlji izborni sustav definira referendumom« jer zapravo očituju da su političari spremni o narodu odlučivati bez naroda.

Predstavničke institucije imale su punih dvadeset godina prilike ukloniti nelogičnosti, manipulacije i sprječavanje sposobnih iz izbornoga zakonodavnoga sustava, no oni koji su u njima djelovali nisu pokušali ni prstom maknuti.

Zahtjevi za promjenom izbornoga sustava u Hrvatskoj prisutni su od vremena mirne reintegracije okupirane istočne Hrvatske, no za njih nije bilo sluha, a nije ih željela poduprijeti ni većina medija jer je previše sljubljena s »političkim elitama« kojima je postojeći izborni sustav zapravo optimalan: ta bez muke dijele katkad do trećine glasova koji nisu bili dani njima u potporu!

Razumljivo je da je u takvim okolnostima i u takvim izbornim pravilima »političkim elitama« u interesu da se izborno zakonodavstvo ne mijenja, da što manje građana iziđe na izbore i da relativni izborni pobjednici kapitaliziraju glasove onih koji su bili namijenjeni strankama ili koalicijama koje nisu dosegnule propisani izborni prag.

Osobni i grupni interes kao božanstvo

Dok je osobni i grupni interes svojevrsno božanstvo u Hrvatskoj, nije iznenađenje što su »političke elite« protiv sadašnjih inicijativa za raspisivanje referenduma, no političari su pokazali da mogu postupati još gore, još netolerantnije.

Čelni političari u Rijeci i mjestu Gradcu usudili su se posegnuti za apsolutno nedemokratskim mjerama te su verbalno doslovno pokušali zabraniti prikupljanje pismenih potpora za raspisivanje referenduma.

Od takvih ipak nedemokratskih i u demokratskom društvu nezamislivih stajališta i očitovanja nisu daleko ni oni čelnici lokalnih vlasti koji su odlučili naplaćivati javna mjesta na kojima se prikupljaju potpisi, koji se ponašaju kao da su oni vlasnici javnoga prostora.

Hoće li sutra takvi političari početi naplaćivati uporabu javnoga prostora i za sva druga javna okupljanja? Dokle to mogu ići političari u Hrvatskoj protiv svojih građana i njihovih legalnih i legitimnih interesa?

Obje građanske inicijative samim postupkom prikupljanja pismenih potpora za raspisivanje referenduma još su jednom vrlo uspješno skinule maske s lica pripadnika »političkih elita« i velikoga dijela medija razotkrivši da im nije do stvarnoga slobodnoga čak ni očitovanja, a kamoli odlučivanja građana, da im nije nimalo važna demokracija ni stvarno opće dobro hrvatskoga društva.

»Političke elite« stavljene su na jednostavan, demokratski test, no nisu ga položile. Hoće li barem dobronamjerni i demokratski orijentirani članovi svih političkih stranka iz toga izvući pouku za budućnost svoju, svojih političkih stranaka i Hrvatske?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati