Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Zašto sam kritizirao Tuđmana?

Objavljeno

na

Vidim da su dnevno.hr i njihov tjednik počeli objavljivati moje ranije tekstove i hvala im na tome. Nadam se da će imati snage objaviti i tekstove koji su izlazili i poslije toga, ako im njihovi sponzori to dopuste.

[ad id=”93788″]

Ali i jednima i drugima u danima kad se dijeli vlast, poručujem: ne bojte se, djeco, nemam ja nikakvih uredničkih aspiracija, vaši kadrovi će proći, ja nemam takvih ambicija.

Budite mirni i budite pošteni i objavite sve što sam pisao!

Dakle, zgranut što Tuđman ne provodi lustraciju, zgrožen što je dopustio tzv. zagrebačku krizu, gdje nitko tko nije HDZ-ovac nije mogao postati gradonačelnik Zagreba, premda je oporbena koalicija pobijedila, zgranut što mirno gleda privatizacijsku pljačku i medijsku sliku gdje je jednom Marku Veselici, samo zato jer je bio kritičan, zabranjen dolazak u ključne HTV-ove emisije i prije Tuđmanove smrti, a pogotovo kasnije, bijesnim tonom i glasom koji je za mene tipičan.

Idealisti prvi stradaju

“Vi ste jedan idealist, takvi ovdje prvi stradaju!” rekao mi je početkom 2000., nakon punih pet sati razgovora, Tonči Vrdoljak. Bjesnim na aboliciju, pogotovo vičem protiv vukovarske abolicije, razumijem da je Dinamo nastao u generalskom okružju kojem je i Tuđman pripadao, ali zato jer sam rastao 80-ih, upinjem se pokazati da je Dinamo postao simbol nečeg drugog. Ne dam da se Dinamovo ime mijenja jer je ono mojim generacijama mjera otpora, a njemu, njemu je to mjesto ispravljanja povijesnih pogrešaka u kojima je i sam sudjelovao.

Ne dam da otme moju i Hasanbegovićevu mladost u kojoj smo za Dinamo bili spremni na sve! Ne volim udbaše iz njegove okoline jer mislim da se na njima ne može graditi hrvatska država i ne mogu pjevati laude Manolićevim ljudima, uključujući Milivoja Kujundžića koji je osobno priznao da je razbijao glave splitskoj mladeži samo zato jer je išla u crkvu! A Kujundžić je bio uvaženi saborski zastupnik u Tuđmanovo vrijeme!

Osim toga, držim da je nakon Oluje, a pogotovo nakon oslobađanja Vukovara, upravo Tuđman, čovjek koji je toliko riskirao s modelom pomirbe s Udbom, ali bez lustracije, bio dužan provesti tu lustraciju. I jer ništa od toga ne radi i jer ništa od toga ne mijenja, da, žestoko ga kritiziram.

Ja, koji sam 1989., s njegovim prvim TV intervjuom, podržao njegovu hrabrost da krenemo u stvaranje države, koji sam u svakom trenutku branio taj projekt sve do Oluje, ja, upravo idealistički, ali sad s druge strane, kritiziram i bjesnim na Tuđmana.

Vladina himna o Hrvatskoj

Meni je rečenica Vlade Gotovca tih godina bila prava himna: “Hrvatska, da, ali kakva?” A mi do dana današnjega tu temu nismo stavili na dnevni red! Inače nam Hrvatska ovako ne bi izgledala. I jer i dandanas tu temu nismo stavili na dnevni red, kolone i kolone ljudi bježe van. I ako se ovako nastavi, ostavit ćemo državu udbašima i hrvatskoj ljevici jer samo oni ne bježe van!

To bi na kraju mogao biti ceh hrvatske države nastale po Tuđmanovu receptu u kojem nema lustracije! O tome tada govorim i o tome pišem! Gotovac je i tada klicao svoju himnu: “Hrvatska, hrvatska država, da, naravno, ali danas kad je stvaramo, ključno je pitanje: kakva hrvatska država, kakvu državu gradimo?”

I gledam tu HDZ-ovu i Tuđmanovu dekadenciju, tu uvjerenost da mogu raditi što hoće i gledam s druge strane ulice društvo koje se približava Banskim dvorima. I da, vjerujem Draženu Budiši, čovjeku koji je s 21 godinom života imao petlje pljunuti Titu u lice i reći hrvatskoj mladeži početkom 70-ih ovo: “Držanje svakog od nas danas odredit će našu budućnost sutra…” Dakle, od toga koliko smo danas pošteni i hrabri pisat će se i određivati naša budućnost! Tko je to u Hrvatskoj ikada izgovorio? Tko je s 21 godinom života ovako riskirao?

I da, vjerujem da je Budiša čovjek koji može zamijeniti posve istrošenog i temeljito bolesnog Tuđmana. I kad pišem da mu Ustav ne dopušta umrijeti, hoću reći da čovjek s metastazama više nije kadar voditi hrvatsku državu, ali nikoga da to javno konstatira!

Oni koji to ne misle sada i koji su i danas naložili da se objave moji stari tekstovi puni žuči protiv Tuđmana bez bilo kakvog objašnjenja, ne misle ni tada tako. Oni tada koriste Tuđmana do zadnjeg daha samo za svoje interese. To rade i danas!

Da, vjerujem tada Vladi Gotovcu, čovjeku besprijekorne nekomunističke biografije. Niti dana u Partiji, punih šest godina na robiji, od koje će na kraju i umrijeti jer je žuticu pokupio upravo u Staroj Gradiški. Ako on i Budiša koji su cijeli svoj život uložili u hrvatsku stvar, ako oni koji nikad nisu obukli Titov šinjel, misle da se Račanu ima razloga oprostiti, ako to misli jedan Vice Vukov, kojem je partija zabranila pjevati 20 godina, tko sam ja da to negiram?

Što ja kao i svi mi znamo 2000. godine o tome da je Mesić bio tajni svjedok Haaškog suda koji zapravo Tuđmanovoj vlasti radi o glavi?

Koje činjenice, koji detalji, što iz njegova držanja sugerira na samom početku da će sutra voditi izdajničku politiku? I početak nove vlasti zdušno branim, jer vidim da je Tuđman ostavio svoju mrtvu stražu koja uključuje apologetsko branjenje baš svega što je radio i da uopće ne razumije da je katarza nužna.

Obrana neobranjivog

Ne možete braniti činjenicu da ste usred privatizacijske pljačke instalirali čovjeka koji ima 173 firme, a HDZ je to napravio! Tko to brani, ili nije normalan ili ima od toga interesa. Uostalom, Tuđman potpisuje današnji Daytonski sporazum koji je metak u čelo Hrvatima u BiH!

No, kad vidim da partijski, komunistički, udbaški, isti onaj stroj koji je sjajno radio kod Tuđmana, prelazi na drugu stranu, kad vidim o čemu se radi, kad vidim da je na djelu izdaja Tuđmana u stvarima u kojima je neupitan, kad vidim da oni de facto ruše hrvatsku državu, pokrećem TV emisiju koja je pandan današnjoj “Bujici” i punih dvanaest godina vičem i urlam da je Tuđman doduše griješio, ali da ovo što se sad radi, nije promjena Tuđmanove politike, negoli izdaja Tuđmana u esencijalnim stvarima. U stvaranju i održanju hrvatske države!

Tipična, klasična izdaja hrvatskih nacionalnih interesa. I tada počinjem braniti Tuđmana u onim dosegnutim nacionalnim relacijama koje je ostvario i vidim da je Tuđman tu mjera stvari. Tuđman kao načelo! Da je njegovo poimanje nacionalnih relacija nedosegnuto. Da je Tuđman griješio, ali da je u nacionalnim relacijama bio postojan, a da ga ovi ruše baš na tim pitanjima. Da Gotovac umire od raka, da je Budiša doživio izdaju kakvu nismo vidjeli, da je de facto izbačen iz HSLS-a, da više ne postoji kao politička snaga, te da su Račan i njegov SDP jedini pobjednici bitke koja je trebala biti tek dorada Tuđmanove politike.

I o tome, kad to spoznam, govorim koliko me grlo služi i noge nose. I zato mi fra Jozo Grbeš kaže: “Dujmović se ne boji jer je to čovjek koji je vidio istinu! Onaj tko vidi punu i pravu istinu, taj se ne boji!”

I ja se ne bojim i dobivam pet otkaza u petnaest godina apologije i obrane Tuđmana jer je to obrana osnova hrvatske države.

Netko tko je Tuđmana zvjerski kritizirao, sada ga brani jednakim žarom kojim ga je napadao, za razliku od brojnih HDZ-ovih medijskih, ali i političkih vedeta koji šute.

“Aha, sad razumijem, vi ste jedan prokleti idealist”, definicija je velikog Tončija Vrdoljaka! I sve nakon toga moja je upravo jednostrana kritika jedne izdaje i ljudi koji su u toj izdaji sudjelovali. Da, haašku omču sam vidio kao omču o glavi hrvatske države i stajao sam i stojim uz stav da u tom slučaju nema svetih. Hrvatska iznad svega!

Nepravedna je haaška formula, ali ne prignu li glavu neki od nas, svima nama “budu glavu sekli”, kako piše Zrinski. Ne uđemo li u Uniju, a tamo ne možemo dok ne izručimo sve naše heroje, mi ostajemo u balkanskom blatu. I zato, svjestan nepravde, tražim izlaz da svi ne završimo u Haagu. Kao što su nam ideju hrvatske države valjali po bleiburškom blatu. Samo to ne, to je moj patološki strah tih godina.

Zabranjeni tekstovi i emisije

Mislim da na takve stavove imam pravo ja kojem su još u Poletu 1988. godine zabranili prvi tekst protiv Partije i Jugoslavije, koji sam 1989., kada je još pola Hrvatske pjevalo “igra rock and roll cijela Jugoslavija”, snimao Franju Tuđmana za OTV. Koji sam iste te godine 1989. radio TV emisiju o kardinalu Stepincu koja mi je bila zabranjena.

I nakon toga podržavao i Tuđmana i HDZ u stvaranju hrvatske države, do Oluje ga braneći u svim relacijama! No, nakon Oluje mislim da se moglo bolje, nakon oslobađanja Vukovara mislim da se moralo puno bolje. I povjerovao sam ljudima kojima se zbog biografije imalo razloga vjerovati. Kad sam vidio da nisu dorasli situaciji, kad sam vidio da se ruše temelji hrvatske države, najglasnije godinama urlam protiv toga.

“Prokleti idealist, to ste vi, Dujmoviću”, kao kletva me progoni Vrdoljakova definicija. I kao takav idealist, postajem apologet Tuđmana jer se pokazuje da se ruše temelji hrvatske države, a ne da se mijenjaju njegove greške. I kad vidim da se događa izdaja Tuđmana, i to u njegovu temelju, protiv toga ustajem punog srca. I dok me bude, ustajat ću u borbi protiv rušenja temelja hrvatske države.

[ad id=”93788″]

I u isto vrijeme ću tražiti bolju Hrvatsku od one koju je Tuđman napravio! Žao mi je da je portal na kojem sam nekad pisao pristao za judine škude objaviti od stotina i stotina mojih tekstova samo one u kojima napadam Tuđmana.

Jednom ćemo saznati koja je bila cijena te akcije. Kako god, ovo je prvi i zadnji put da svoju novinarsku dušu stavljam na stol, a radim to zbog neinformiranih domoljuba da pronađu odgovora za buduće napade kojih u ovakvoj neaboliranoj Hrvatskoj zacijelo ni sutra neće manjkati.

Tihomi Dujmović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari