Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Zašto sam kritizirao Tuđmana?

Objavljeno

na

Vidim da su dnevno.hr i njihov tjednik počeli objavljivati moje ranije tekstove i hvala im na tome. Nadam se da će imati snage objaviti i tekstove koji su izlazili i poslije toga, ako im njihovi sponzori to dopuste.

[ad id=”93788″]

Ali i jednima i drugima u danima kad se dijeli vlast, poručujem: ne bojte se, djeco, nemam ja nikakvih uredničkih aspiracija, vaši kadrovi će proći, ja nemam takvih ambicija.

Budite mirni i budite pošteni i objavite sve što sam pisao!

Dakle, zgranut što Tuđman ne provodi lustraciju, zgrožen što je dopustio tzv. zagrebačku krizu, gdje nitko tko nije HDZ-ovac nije mogao postati gradonačelnik Zagreba, premda je oporbena koalicija pobijedila, zgranut što mirno gleda privatizacijsku pljačku i medijsku sliku gdje je jednom Marku Veselici, samo zato jer je bio kritičan, zabranjen dolazak u ključne HTV-ove emisije i prije Tuđmanove smrti, a pogotovo kasnije, bijesnim tonom i glasom koji je za mene tipičan.

Idealisti prvi stradaju

“Vi ste jedan idealist, takvi ovdje prvi stradaju!” rekao mi je početkom 2000., nakon punih pet sati razgovora, Tonči Vrdoljak. Bjesnim na aboliciju, pogotovo vičem protiv vukovarske abolicije, razumijem da je Dinamo nastao u generalskom okružju kojem je i Tuđman pripadao, ali zato jer sam rastao 80-ih, upinjem se pokazati da je Dinamo postao simbol nečeg drugog. Ne dam da se Dinamovo ime mijenja jer je ono mojim generacijama mjera otpora, a njemu, njemu je to mjesto ispravljanja povijesnih pogrešaka u kojima je i sam sudjelovao.

Ne dam da otme moju i Hasanbegovićevu mladost u kojoj smo za Dinamo bili spremni na sve! Ne volim udbaše iz njegove okoline jer mislim da se na njima ne može graditi hrvatska država i ne mogu pjevati laude Manolićevim ljudima, uključujući Milivoja Kujundžića koji je osobno priznao da je razbijao glave splitskoj mladeži samo zato jer je išla u crkvu! A Kujundžić je bio uvaženi saborski zastupnik u Tuđmanovo vrijeme!

Osim toga, držim da je nakon Oluje, a pogotovo nakon oslobađanja Vukovara, upravo Tuđman, čovjek koji je toliko riskirao s modelom pomirbe s Udbom, ali bez lustracije, bio dužan provesti tu lustraciju. I jer ništa od toga ne radi i jer ništa od toga ne mijenja, da, žestoko ga kritiziram.

Ja, koji sam 1989., s njegovim prvim TV intervjuom, podržao njegovu hrabrost da krenemo u stvaranje države, koji sam u svakom trenutku branio taj projekt sve do Oluje, ja, upravo idealistički, ali sad s druge strane, kritiziram i bjesnim na Tuđmana.

Vladina himna o Hrvatskoj

Meni je rečenica Vlade Gotovca tih godina bila prava himna: “Hrvatska, da, ali kakva?” A mi do dana današnjega tu temu nismo stavili na dnevni red! Inače nam Hrvatska ovako ne bi izgledala. I jer i dandanas tu temu nismo stavili na dnevni red, kolone i kolone ljudi bježe van. I ako se ovako nastavi, ostavit ćemo državu udbašima i hrvatskoj ljevici jer samo oni ne bježe van!

To bi na kraju mogao biti ceh hrvatske države nastale po Tuđmanovu receptu u kojem nema lustracije! O tome tada govorim i o tome pišem! Gotovac je i tada klicao svoju himnu: “Hrvatska, hrvatska država, da, naravno, ali danas kad je stvaramo, ključno je pitanje: kakva hrvatska država, kakvu državu gradimo?”

I gledam tu HDZ-ovu i Tuđmanovu dekadenciju, tu uvjerenost da mogu raditi što hoće i gledam s druge strane ulice društvo koje se približava Banskim dvorima. I da, vjerujem Draženu Budiši, čovjeku koji je s 21 godinom života imao petlje pljunuti Titu u lice i reći hrvatskoj mladeži početkom 70-ih ovo: “Držanje svakog od nas danas odredit će našu budućnost sutra…” Dakle, od toga koliko smo danas pošteni i hrabri pisat će se i određivati naša budućnost! Tko je to u Hrvatskoj ikada izgovorio? Tko je s 21 godinom života ovako riskirao?

I da, vjerujem da je Budiša čovjek koji može zamijeniti posve istrošenog i temeljito bolesnog Tuđmana. I kad pišem da mu Ustav ne dopušta umrijeti, hoću reći da čovjek s metastazama više nije kadar voditi hrvatsku državu, ali nikoga da to javno konstatira!

Oni koji to ne misle sada i koji su i danas naložili da se objave moji stari tekstovi puni žuči protiv Tuđmana bez bilo kakvog objašnjenja, ne misle ni tada tako. Oni tada koriste Tuđmana do zadnjeg daha samo za svoje interese. To rade i danas!

Da, vjerujem tada Vladi Gotovcu, čovjeku besprijekorne nekomunističke biografije. Niti dana u Partiji, punih šest godina na robiji, od koje će na kraju i umrijeti jer je žuticu pokupio upravo u Staroj Gradiški. Ako on i Budiša koji su cijeli svoj život uložili u hrvatsku stvar, ako oni koji nikad nisu obukli Titov šinjel, misle da se Račanu ima razloga oprostiti, ako to misli jedan Vice Vukov, kojem je partija zabranila pjevati 20 godina, tko sam ja da to negiram?

Što ja kao i svi mi znamo 2000. godine o tome da je Mesić bio tajni svjedok Haaškog suda koji zapravo Tuđmanovoj vlasti radi o glavi?

Koje činjenice, koji detalji, što iz njegova držanja sugerira na samom početku da će sutra voditi izdajničku politiku? I početak nove vlasti zdušno branim, jer vidim da je Tuđman ostavio svoju mrtvu stražu koja uključuje apologetsko branjenje baš svega što je radio i da uopće ne razumije da je katarza nužna.

Obrana neobranjivog

Ne možete braniti činjenicu da ste usred privatizacijske pljačke instalirali čovjeka koji ima 173 firme, a HDZ je to napravio! Tko to brani, ili nije normalan ili ima od toga interesa. Uostalom, Tuđman potpisuje današnji Daytonski sporazum koji je metak u čelo Hrvatima u BiH!

No, kad vidim da partijski, komunistički, udbaški, isti onaj stroj koji je sjajno radio kod Tuđmana, prelazi na drugu stranu, kad vidim o čemu se radi, kad vidim da je na djelu izdaja Tuđmana u stvarima u kojima je neupitan, kad vidim da oni de facto ruše hrvatsku državu, pokrećem TV emisiju koja je pandan današnjoj “Bujici” i punih dvanaest godina vičem i urlam da je Tuđman doduše griješio, ali da ovo što se sad radi, nije promjena Tuđmanove politike, negoli izdaja Tuđmana u esencijalnim stvarima. U stvaranju i održanju hrvatske države!

Tipična, klasična izdaja hrvatskih nacionalnih interesa. I tada počinjem braniti Tuđmana u onim dosegnutim nacionalnim relacijama koje je ostvario i vidim da je Tuđman tu mjera stvari. Tuđman kao načelo! Da je njegovo poimanje nacionalnih relacija nedosegnuto. Da je Tuđman griješio, ali da je u nacionalnim relacijama bio postojan, a da ga ovi ruše baš na tim pitanjima. Da Gotovac umire od raka, da je Budiša doživio izdaju kakvu nismo vidjeli, da je de facto izbačen iz HSLS-a, da više ne postoji kao politička snaga, te da su Račan i njegov SDP jedini pobjednici bitke koja je trebala biti tek dorada Tuđmanove politike.

I o tome, kad to spoznam, govorim koliko me grlo služi i noge nose. I zato mi fra Jozo Grbeš kaže: “Dujmović se ne boji jer je to čovjek koji je vidio istinu! Onaj tko vidi punu i pravu istinu, taj se ne boji!”

I ja se ne bojim i dobivam pet otkaza u petnaest godina apologije i obrane Tuđmana jer je to obrana osnova hrvatske države.

Netko tko je Tuđmana zvjerski kritizirao, sada ga brani jednakim žarom kojim ga je napadao, za razliku od brojnih HDZ-ovih medijskih, ali i političkih vedeta koji šute.

“Aha, sad razumijem, vi ste jedan prokleti idealist”, definicija je velikog Tončija Vrdoljaka! I sve nakon toga moja je upravo jednostrana kritika jedne izdaje i ljudi koji su u toj izdaji sudjelovali. Da, haašku omču sam vidio kao omču o glavi hrvatske države i stajao sam i stojim uz stav da u tom slučaju nema svetih. Hrvatska iznad svega!

Nepravedna je haaška formula, ali ne prignu li glavu neki od nas, svima nama “budu glavu sekli”, kako piše Zrinski. Ne uđemo li u Uniju, a tamo ne možemo dok ne izručimo sve naše heroje, mi ostajemo u balkanskom blatu. I zato, svjestan nepravde, tražim izlaz da svi ne završimo u Haagu. Kao što su nam ideju hrvatske države valjali po bleiburškom blatu. Samo to ne, to je moj patološki strah tih godina.

Zabranjeni tekstovi i emisije

Mislim da na takve stavove imam pravo ja kojem su još u Poletu 1988. godine zabranili prvi tekst protiv Partije i Jugoslavije, koji sam 1989., kada je još pola Hrvatske pjevalo “igra rock and roll cijela Jugoslavija”, snimao Franju Tuđmana za OTV. Koji sam iste te godine 1989. radio TV emisiju o kardinalu Stepincu koja mi je bila zabranjena.

I nakon toga podržavao i Tuđmana i HDZ u stvaranju hrvatske države, do Oluje ga braneći u svim relacijama! No, nakon Oluje mislim da se moglo bolje, nakon oslobađanja Vukovara mislim da se moralo puno bolje. I povjerovao sam ljudima kojima se zbog biografije imalo razloga vjerovati. Kad sam vidio da nisu dorasli situaciji, kad sam vidio da se ruše temelji hrvatske države, najglasnije godinama urlam protiv toga.

“Prokleti idealist, to ste vi, Dujmoviću”, kao kletva me progoni Vrdoljakova definicija. I kao takav idealist, postajem apologet Tuđmana jer se pokazuje da se ruše temelji hrvatske države, a ne da se mijenjaju njegove greške. I kad vidim da se događa izdaja Tuđmana, i to u njegovu temelju, protiv toga ustajem punog srca. I dok me bude, ustajat ću u borbi protiv rušenja temelja hrvatske države.

[ad id=”93788″]

I u isto vrijeme ću tražiti bolju Hrvatsku od one koju je Tuđman napravio! Žao mi je da je portal na kojem sam nekad pisao pristao za judine škude objaviti od stotina i stotina mojih tekstova samo one u kojima napadam Tuđmana.

Jednom ćemo saznati koja je bila cijena te akcije. Kako god, ovo je prvi i zadnji put da svoju novinarsku dušu stavljam na stol, a radim to zbog neinformiranih domoljuba da pronađu odgovora za buduće napade kojih u ovakvoj neaboliranoj Hrvatskoj zacijelo ni sutra neće manjkati.

Tihomi Dujmović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Benjamin Tolić: Obrana kneza Milorada

Objavljeno

na

Objavio

Najava vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave da će se 13. listopada u Vukovaru mirno prosvjedovati protiv nekažnjavanja ratnih zločina počinjenih za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku izazvala je u Zagrebu pravu političku buru.

Državnu vlast osobito je uznemirila neodređenost Penavine najave. Penava je jasno i razgovijetno rekao da će građani mirno prosvjedovati protiv onoga što je država ružno sagriješila „mišlju“ i „propustom“, a na pitanje komu građani pripisuju te grijehe odgovorio je neodređeno, spomenom mjerodavnih državnih ustanova: policije, obavještajnih služba, državnog odvjetništva, sudova. Državna je vlast velikodušno pohvalila njegovu plemenitu pobudu, ali istodobno ga je upozorila da bi „marginalci“ (oni što zazivaju referendume o svemu i svačemu!) mogli zamišljeni mirni prosvjed „ispolitizirati“ i pretvoriti ga u ogorčen ulični izljev bijesa protiv Vlade. Stoga je, nastojeći spriječiti moguću političku štetu, državna vlast pritiskala Penavu da odustane od prosvjeda. No, Penava se nije dao.

„Javni“ su „radnici“, kao što i dolikuje, o tomu nešto petljali u javnim priopćivalima. Pravili su se da ne razumiju što je tu prijeporno, ali nisu zaboravljali svoju dužnost. Zdušno su pozivali nezadovoljnike: Pustite „institucije sistema“ da u miru rade svoj posao!

Bilo je to pametno. Vrlo pametno, sve dok nije počelo jesensko zasjedanje Hrvatskoga [državnog] sabora. Onda je, iznenada, došlo prosvjetljenje! U saborsko predsjedništvo i u sve zastupničke klubove, stigao je zahtjev braniteljskih udruga iz Domovinskoga rata da se u Saboru provede tematska rasprava o javnom djelovanju saborskoga zastupnika Milorada Pupovca. Hrvatski branitelji naime drže da Pupovac svojim javnim djelovanjem doprinosi nekažnjavanju srpsko-crnogorskih ratnih zločina počinjenih u Hrvatskoj, da iskazuje slijepu odanost srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću i da u svijetu sramoti Republiku Hrvatsku.

Zahtjevu se ni s činjenične ni s logičke ni s političke strane nema što prigovoriti. Ali složno su ga a limine odbili predsjednik Vlade Andrej Plenković i predsjednik Sabora Gordan Jandroković. Nad njim su se javno zgrozili svi istaknutiji jugani, a bivši general Hrvatske vojske Branimir Glavaš, kojega su oni s kojima danas druguje prije desetak godina obeščastili i kao ratnog zločinca poslali na dugogodišnju robiju, taj nesretni bivši general svoju je braću po oružju prijekorno prispodobio s negdašnjim jugoslavensko-komunističkim – SUBNOR-om.

Neka im bude!

Moja neznatnost ne dijeli generalove liberalne osjećaje prema srpskomu knezu Miloradu. Ne bih se ni družio s osobama poput Pupovca, Plenkovića, Jandrokovića, Glavaša. Ne stoga što bih mislio da su oni loši ljudi. To nikako! Samo, sramežljiv sam čovjek. S njima se ipak u nečemu duboko slažem. I reći ću to, jer znam da to nikada ne bi rekao nitko tko se s Pupovcem liže: U hrvatskoj je politici knez Milorad nedužan! Nevin, poput – Snjeguljice!

Čudite se: Kako to?!

Jednostavno. Knez Milorad se uvijek bavio srpskom politikom, bilo u jugoslavenskomu ili u otvoreno velikosrpskom ruhu. Od hrvatske je politike samo živio. Mrzitelji kneza Milorada odmah će mi skočiti u usta: A opaka laž s početka Domovinskog rata da smo pokatoličili desetak tisuća srpske djece, koju je širio po inozemstvu?! Što jest, jest. Lagao je knez Milorad. Laže i danas. Laže u domovini, laže u inozemstvu. Laže beskrajno mnogo. To je ružno, knez Milorad tako bez prestanka vrijeđa Boga jer krši Njegovu zapovijed.

Ali i za to ima olakotnih okolnosti napretek. „Otac srpske nacije“ Dobrica Ćosić složio ih je nekoliko u pohvalnicu laži koja zvuči uznosito poput Himna ljubavi sv. Pavla. „Mi“, veli Ćosić, „lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja, lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije.“

Knez Milorad je, nema sumnje, darovit i utjecajan lažljivac. Potvrđuje to i nedavna karikatura u mariborskoj Večeri nadahnuta njegovim lažima: Jean-Claude Junkcker stoji u plićaku Savudrijske vale u vojničkoj odori pod ustaškom kacigom i viče: Za dom spremni! Karikatura je uobličena kao poštanska marka, a na njoj piše: Nezavisna Država Hrvatska. Ustaštvo se, hoće reći slovenski karikaturist, nije preporodilo samo u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, zahvatilo je i sam Bruselj.

Lijepo. Bruselj se ne će naljutiti. Jer Bruselj ljubi kneza Milorada i njegove mudrosti. Da Bruselj nije nakon izbora god. 2003. dr. sc. Ivi Sanaderu priprijetio da za Hrvatsku nema članstva u Europskoj uniji ako ne uključi kneza Milorada i njegove Srbe u hrvatsku državnu vlast, danas bi knez Milorad bio nevažno političko biće u Hrvatskoj. Mogao bi se samo grozno kostrušiti kada ga Predsjednica nazove – političkim Hrvatom. Ovako, Bruselj je Milorada Pupovca pozvao za svoga svetca, i knez se je Milorad izlegao iz Sanaderove eurohrvatske maksime: „Nema cijene koju nismo spremni platiti za članstvo u Europskoj uniji.“

A nije knezu Miloradu lako. On je žrtvovao svoj obraz za dobrobit srpske narodne manjine u Hrvatskoj. A takvo što učinio je u Hrvatskoj samo još vrli energetičar Ivan Vrdoljak. On je, kako sam reče, žrtvovao svoj obraz za obrazovnu dobrobit naše djece. A žrtve treba štovati.

Stoga, dragi hrvatski branitelji, ostavite na miru kneza Milorada. Hodite 13. listopada u Vukovar i odande pitajte Andreja Plenkovića tko koga u Hrvatskoj „suhim zlatom plaća“ i sve što vas zanima o njegovim poslijeizbornim „stečevinama“. To je vaše demokratsko pravo.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Demokracije u Hrvatskoj – nema

Objavljeno

na

Objavio

Pravi uzrok svih naših zala, sve naše otužnosti, znaš li koji je? Demokracija, dragi moj, demokracija, odnosno vladavina većine. Jer kada je vlast u rukama jednoga, on zna da je jedan i da mora zadovoljiti mnoge.

No kada mnogi vladaju, onda misle samo na to da zadovolje sami sebe, tako dolazimo zapravo do najodvratnije tiranije. Najodvratnije zato što se zamaskirala slobodom.
Ovo nije napisao ni politolog ni sociolog, ni teoretičar društva bilo koje fele, autor je pisac, jedan od najvećih, Luigi Pirandello.

Pirandello, koji je cijeli svoj vijek posvetio analizi privida, “programatskim” djelom, dramom čiji naslov govori sve – “Tako je, ako vam se čini”, nije bio protivnik demokracije, on je samo bio protivnik svakog privida, bilo na antropološkoj razini (roman “Jedan, nitko i sto tisuća”), tako i na društvenoj pa onda, logično, i političkoj. U tom smislu ni ovo nije tekst protiv demokracije, nego protiv privida, u korist demokracije, piše Ivica Šola / Glas Slavonije

Prijevara

Kako je počelo novo zasjedanje Hrvatskog sabora, kako su na djelu stalno neka preslagivanja, a u SDP-u počela jesenska rasprodaja, govoriti o demokraciji može samo slijepac ili Lovro Kuščević. A možda i Saucha. Ili Glavaš… I Ronko bi dobro došao. Pa i Milanka Opačić, koja čak ne plaća svojoj (bivšoj) stranci članarinu jer je i tako stranci “previše dala”, ma što to značilo.

Zato o demokraciji u Hrvatskoj ne mogu pisati ozbiljno, počevši već od činjenice da je ova vlada i vladajuća većina prijevara demokracije i volje birača. No to ne znači da ću pisati neozbiljno, neutemeljeno, pa i u znanstvenom smislu. Jer ako liberal, ozbiljni mislilac, Carl Popper može reći kako “demokracija ne može postojati ako se televizija ne stavi pod kontrolu”, a svi u tome vide samo cinizam osvjedočenog demokrata, onda neka dođu u Hrvatsku nakon svakih izbora, nakon kojih prvo što vladajući naprave je invazija na HRT. Popper, dakle, zna što govori.

Velika je predrasuda da je demokratsko ponašanje samo ljudski prerogativ. Ne, mnoge životinjske vrste demokratičnije su od ljudi. Dozovimo u pamet izjavu, sada već famoznu, “kud Ivo, tud i ja”, koja oslikava krutu zbilju naše tzv. demokracije, i usporedimo je s ponašanjem čopora u nekih sisavaca.

Javno su dostupna znanstvena istraživanja iz područja zoologije i sociobiologije koja kažu kako mnoga životinjska krda, rekli bismo stranke na ljudskom području, ključne odluke donose većinom i ne slijede slijepo šefa čopora.

Kod nekih vrsta, kao što su gorile, slonovi ili babuni, verificirano je da kod ključnih odluka o smjeru kretanja ili premještanja staništa, slikovito govoreći, prema lijevo, desno ili centru, odluka se donosi kada je većina u suglasju, a ne kada se glava čopora digne i krene. Nema kud Ivo, Zoki, Andrej…, tud i ja.

Čelna gorila, šef čopora i te kako vodi računa o mišljenju svoje “baze”. U tom smislu u ljudskim demokracijama bilježimo regresiju. Dobro, možemo reći da to kod životinja nije produkt slobode, promišljanja, već goli instinkt za preživljavanjem. No je li slijepo slijeđenje vođa u politici na principu “kud taj i taj, tud i ja” nešto drugo od golog instinkta za preživljavanjem?

Nije li Desmond Moris u pravu kada čovjeka definira kao majmuna kojemu je opala dlaka? Jesu li takva ljudska ponašanja proizvod aksiološkog usmjerenja, ideje, misli, slobode ili instinkta za preživljavanjem? Jednako tako, što se bilo gorila bilo nekih drugih sisavaca tiče, oni su puno manje okrutni prema šefu čopora jer mu dok je živ ne zabijaju nož u leđa, a mužjaci za vlast u čoporu kreću tek nakon njegove smrti, a ne nakon što su ga ubili ili izbacili iz “stranke”.

Trgovina

Ono što mi nazivamo demokracijom zapravo treba nazvati onako kako se to zove u drugim područjima – trgovina. Kao što smo dozvali Pirandella u razbijanju privida, Popperov cinizam s televizijom, demokraciju kao trgovinu prepoznao je odavno Rousseau rekavši: “Demokracija može postojati samo tamo gdje nema nitko toliko bogat da bi kupio nekoga ni toliko siromašan i jadan da bi se prodao.” Nažalost, u nas je i jednih i drugih u izobilju.

Na kraju stoga jedan konstruktivan prijedlog. Smatram da bi demokraciju iz Sabora trebalo premjestiti na Njuškalo. I uvesti oglase. I ovako slagati vlast i vladajuću većinu: “Političar u najboljim godinama traži novu stranku iz vlasti u zamjenu za obustavu kaznenog postupka. Primam samo ozbiljne ponude.”

Ivica Šola / Glas Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari