Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Zašto sam kritizirao Tuđmana?

Objavljeno

na

Vidim da su dnevno.hr i njihov tjednik počeli objavljivati moje ranije tekstove i hvala im na tome. Nadam se da će imati snage objaviti i tekstove koji su izlazili i poslije toga, ako im njihovi sponzori to dopuste.

[ad id=”93788″]

Ali i jednima i drugima u danima kad se dijeli vlast, poručujem: ne bojte se, djeco, nemam ja nikakvih uredničkih aspiracija, vaši kadrovi će proći, ja nemam takvih ambicija.

Budite mirni i budite pošteni i objavite sve što sam pisao!

Dakle, zgranut što Tuđman ne provodi lustraciju, zgrožen što je dopustio tzv. zagrebačku krizu, gdje nitko tko nije HDZ-ovac nije mogao postati gradonačelnik Zagreba, premda je oporbena koalicija pobijedila, zgranut što mirno gleda privatizacijsku pljačku i medijsku sliku gdje je jednom Marku Veselici, samo zato jer je bio kritičan, zabranjen dolazak u ključne HTV-ove emisije i prije Tuđmanove smrti, a pogotovo kasnije, bijesnim tonom i glasom koji je za mene tipičan.

Idealisti prvi stradaju

“Vi ste jedan idealist, takvi ovdje prvi stradaju!” rekao mi je početkom 2000., nakon punih pet sati razgovora, Tonči Vrdoljak. Bjesnim na aboliciju, pogotovo vičem protiv vukovarske abolicije, razumijem da je Dinamo nastao u generalskom okružju kojem je i Tuđman pripadao, ali zato jer sam rastao 80-ih, upinjem se pokazati da je Dinamo postao simbol nečeg drugog. Ne dam da se Dinamovo ime mijenja jer je ono mojim generacijama mjera otpora, a njemu, njemu je to mjesto ispravljanja povijesnih pogrešaka u kojima je i sam sudjelovao.

Ne dam da otme moju i Hasanbegovićevu mladost u kojoj smo za Dinamo bili spremni na sve! Ne volim udbaše iz njegove okoline jer mislim da se na njima ne može graditi hrvatska država i ne mogu pjevati laude Manolićevim ljudima, uključujući Milivoja Kujundžića koji je osobno priznao da je razbijao glave splitskoj mladeži samo zato jer je išla u crkvu! A Kujundžić je bio uvaženi saborski zastupnik u Tuđmanovo vrijeme!

Osim toga, držim da je nakon Oluje, a pogotovo nakon oslobađanja Vukovara, upravo Tuđman, čovjek koji je toliko riskirao s modelom pomirbe s Udbom, ali bez lustracije, bio dužan provesti tu lustraciju. I jer ništa od toga ne radi i jer ništa od toga ne mijenja, da, žestoko ga kritiziram.

Ja, koji sam 1989., s njegovim prvim TV intervjuom, podržao njegovu hrabrost da krenemo u stvaranje države, koji sam u svakom trenutku branio taj projekt sve do Oluje, ja, upravo idealistički, ali sad s druge strane, kritiziram i bjesnim na Tuđmana.

Vladina himna o Hrvatskoj

Meni je rečenica Vlade Gotovca tih godina bila prava himna: “Hrvatska, da, ali kakva?” A mi do dana današnjega tu temu nismo stavili na dnevni red! Inače nam Hrvatska ovako ne bi izgledala. I jer i dandanas tu temu nismo stavili na dnevni red, kolone i kolone ljudi bježe van. I ako se ovako nastavi, ostavit ćemo državu udbašima i hrvatskoj ljevici jer samo oni ne bježe van!

To bi na kraju mogao biti ceh hrvatske države nastale po Tuđmanovu receptu u kojem nema lustracije! O tome tada govorim i o tome pišem! Gotovac je i tada klicao svoju himnu: “Hrvatska, hrvatska država, da, naravno, ali danas kad je stvaramo, ključno je pitanje: kakva hrvatska država, kakvu državu gradimo?”

I gledam tu HDZ-ovu i Tuđmanovu dekadenciju, tu uvjerenost da mogu raditi što hoće i gledam s druge strane ulice društvo koje se približava Banskim dvorima. I da, vjerujem Draženu Budiši, čovjeku koji je s 21 godinom života imao petlje pljunuti Titu u lice i reći hrvatskoj mladeži početkom 70-ih ovo: “Držanje svakog od nas danas odredit će našu budućnost sutra…” Dakle, od toga koliko smo danas pošteni i hrabri pisat će se i određivati naša budućnost! Tko je to u Hrvatskoj ikada izgovorio? Tko je s 21 godinom života ovako riskirao?

I da, vjerujem da je Budiša čovjek koji može zamijeniti posve istrošenog i temeljito bolesnog Tuđmana. I kad pišem da mu Ustav ne dopušta umrijeti, hoću reći da čovjek s metastazama više nije kadar voditi hrvatsku državu, ali nikoga da to javno konstatira!

Oni koji to ne misle sada i koji su i danas naložili da se objave moji stari tekstovi puni žuči protiv Tuđmana bez bilo kakvog objašnjenja, ne misle ni tada tako. Oni tada koriste Tuđmana do zadnjeg daha samo za svoje interese. To rade i danas!

Da, vjerujem tada Vladi Gotovcu, čovjeku besprijekorne nekomunističke biografije. Niti dana u Partiji, punih šest godina na robiji, od koje će na kraju i umrijeti jer je žuticu pokupio upravo u Staroj Gradiški. Ako on i Budiša koji su cijeli svoj život uložili u hrvatsku stvar, ako oni koji nikad nisu obukli Titov šinjel, misle da se Račanu ima razloga oprostiti, ako to misli jedan Vice Vukov, kojem je partija zabranila pjevati 20 godina, tko sam ja da to negiram?

Što ja kao i svi mi znamo 2000. godine o tome da je Mesić bio tajni svjedok Haaškog suda koji zapravo Tuđmanovoj vlasti radi o glavi?

Koje činjenice, koji detalji, što iz njegova držanja sugerira na samom početku da će sutra voditi izdajničku politiku? I početak nove vlasti zdušno branim, jer vidim da je Tuđman ostavio svoju mrtvu stražu koja uključuje apologetsko branjenje baš svega što je radio i da uopće ne razumije da je katarza nužna.

Obrana neobranjivog

Ne možete braniti činjenicu da ste usred privatizacijske pljačke instalirali čovjeka koji ima 173 firme, a HDZ je to napravio! Tko to brani, ili nije normalan ili ima od toga interesa. Uostalom, Tuđman potpisuje današnji Daytonski sporazum koji je metak u čelo Hrvatima u BiH!

No, kad vidim da partijski, komunistički, udbaški, isti onaj stroj koji je sjajno radio kod Tuđmana, prelazi na drugu stranu, kad vidim o čemu se radi, kad vidim da je na djelu izdaja Tuđmana u stvarima u kojima je neupitan, kad vidim da oni de facto ruše hrvatsku državu, pokrećem TV emisiju koja je pandan današnjoj “Bujici” i punih dvanaest godina vičem i urlam da je Tuđman doduše griješio, ali da ovo što se sad radi, nije promjena Tuđmanove politike, negoli izdaja Tuđmana u esencijalnim stvarima. U stvaranju i održanju hrvatske države!

Tipična, klasična izdaja hrvatskih nacionalnih interesa. I tada počinjem braniti Tuđmana u onim dosegnutim nacionalnim relacijama koje je ostvario i vidim da je Tuđman tu mjera stvari. Tuđman kao načelo! Da je njegovo poimanje nacionalnih relacija nedosegnuto. Da je Tuđman griješio, ali da je u nacionalnim relacijama bio postojan, a da ga ovi ruše baš na tim pitanjima. Da Gotovac umire od raka, da je Budiša doživio izdaju kakvu nismo vidjeli, da je de facto izbačen iz HSLS-a, da više ne postoji kao politička snaga, te da su Račan i njegov SDP jedini pobjednici bitke koja je trebala biti tek dorada Tuđmanove politike.

I o tome, kad to spoznam, govorim koliko me grlo služi i noge nose. I zato mi fra Jozo Grbeš kaže: “Dujmović se ne boji jer je to čovjek koji je vidio istinu! Onaj tko vidi punu i pravu istinu, taj se ne boji!”

I ja se ne bojim i dobivam pet otkaza u petnaest godina apologije i obrane Tuđmana jer je to obrana osnova hrvatske države.

Netko tko je Tuđmana zvjerski kritizirao, sada ga brani jednakim žarom kojim ga je napadao, za razliku od brojnih HDZ-ovih medijskih, ali i političkih vedeta koji šute.

“Aha, sad razumijem, vi ste jedan prokleti idealist”, definicija je velikog Tončija Vrdoljaka! I sve nakon toga moja je upravo jednostrana kritika jedne izdaje i ljudi koji su u toj izdaji sudjelovali. Da, haašku omču sam vidio kao omču o glavi hrvatske države i stajao sam i stojim uz stav da u tom slučaju nema svetih. Hrvatska iznad svega!

Nepravedna je haaška formula, ali ne prignu li glavu neki od nas, svima nama “budu glavu sekli”, kako piše Zrinski. Ne uđemo li u Uniju, a tamo ne možemo dok ne izručimo sve naše heroje, mi ostajemo u balkanskom blatu. I zato, svjestan nepravde, tražim izlaz da svi ne završimo u Haagu. Kao što su nam ideju hrvatske države valjali po bleiburškom blatu. Samo to ne, to je moj patološki strah tih godina.

Zabranjeni tekstovi i emisije

Mislim da na takve stavove imam pravo ja kojem su još u Poletu 1988. godine zabranili prvi tekst protiv Partije i Jugoslavije, koji sam 1989., kada je još pola Hrvatske pjevalo “igra rock and roll cijela Jugoslavija”, snimao Franju Tuđmana za OTV. Koji sam iste te godine 1989. radio TV emisiju o kardinalu Stepincu koja mi je bila zabranjena.

I nakon toga podržavao i Tuđmana i HDZ u stvaranju hrvatske države, do Oluje ga braneći u svim relacijama! No, nakon Oluje mislim da se moglo bolje, nakon oslobađanja Vukovara mislim da se moralo puno bolje. I povjerovao sam ljudima kojima se zbog biografije imalo razloga vjerovati. Kad sam vidio da nisu dorasli situaciji, kad sam vidio da se ruše temelji hrvatske države, najglasnije godinama urlam protiv toga.

“Prokleti idealist, to ste vi, Dujmoviću”, kao kletva me progoni Vrdoljakova definicija. I kao takav idealist, postajem apologet Tuđmana jer se pokazuje da se ruše temelji hrvatske države, a ne da se mijenjaju njegove greške. I kad vidim da se događa izdaja Tuđmana, i to u njegovu temelju, protiv toga ustajem punog srca. I dok me bude, ustajat ću u borbi protiv rušenja temelja hrvatske države.

[ad id=”93788″]

I u isto vrijeme ću tražiti bolju Hrvatsku od one koju je Tuđman napravio! Žao mi je da je portal na kojem sam nekad pisao pristao za judine škude objaviti od stotina i stotina mojih tekstova samo one u kojima napadam Tuđmana.

Jednom ćemo saznati koja je bila cijena te akcije. Kako god, ovo je prvi i zadnji put da svoju novinarsku dušu stavljam na stol, a radim to zbog neinformiranih domoljuba da pronađu odgovora za buduće napade kojih u ovakvoj neaboliranoj Hrvatskoj zacijelo ni sutra neće manjkati.

Tihomi Dujmović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki uspjeh nogometaša predstavlja teški poraz mainstreama

Objavljeno

na

Objavio

Za mnoge je Hrvatska svjetski nogometni prvak 2018. Ne samo za Hrvate. O igri naše reprezentacije u finalu, pa i prije, piše se u superlativima, premda smo finale popušili na jedan čudan način – uz nepostojeći kobni prekršaj, pa kad ni to nije bilo dovoljno za pokoravanje Hrvata onda i uz krajnje dvojbeni kazneni udarac, kakav se sudi samo u seoskim ligama u korist domaćina za sto eura. Bolji u pravilu pobjeđuje, ali ne uvijek. Za me je, ovako i onako, Prvenstvo u simboličkom smislu završilo u polufinalu kad su poslije hrvatske pobjede nad Britancima na teren uletjeli mali bosi Hrvatići, limači naših igrača obučeni u nacionalne, „kockaste“, dresove.

U tom trenutku Juga je u Hrvata i mentalno umrla, vjerojatno i u Velikoj Britaniji – što je jednako važno. Mentalna smrt točno sto godina poslije geganja gusaka u maglu. Da smo, naime, poput našega posttuđmanovskoga režima (za)ostali „na ovim prostorima“, nikad službeno i neslužbeno ne bismo bili treći, drugi i prvi na svijetu. Kad smo gegali za „ove prostore“ naši prethodni Modrići i Rakitići sjedili su na jugoslavenskoj klupi, a mnogi ni to. Igrali su Aćimovići i Šestići. Umjesto organizacije i izgaranja na igralištu vladala je balkanska taktika – snađi se druže. S takvim je pristupima sada definitivno gotovo.

Poraz jugoantifašističkoga mentaliteta

Ovo je Svjetsko prvenstvo pokazalo da je Hrvatska najjača kad je svoja. Uspjeh reprezentacije, međutim, porazio je i unutarnji antifašistički ustanak, pritisak i gnjavažu. Doček reprezentacije suorganizirao je, primjera radi, poretku duboke države lojalan zagrebački gradonačelnik, koji podiže, glanca i liže bistu Ive Lole Ribara, hoteći da ovaj pripadnik saveza komunističke omladine Jugoslavije bude uzor hrvatskoj mladeži. A kad ono, uzorima postaše Manđo, Luka, Lovren, Suba, Raketa… „Sinovi Oluje“ (V. Starešina) nemaju, nisu imali i nikad ne će imati nikakav identifikacijski dodir s partijskim jugoantifašističkim mitovima koje nam servira duboka država. Ali imaju nacionalni naboj kakav su imali hrvatski branitelji! Dalić je pritom suvremeni nogometni Tuđman.

Uspjeh u Rusiji, dakle, mentalni je raskid s Jugom „u bilo kom obliku“ i jugokomunističkim antifašizmom kao jedinom dopuštenom i pravovjernom vrjednotom. Oba ova preživjela dinosaurusa vode gerilski, „institucionalni i vaninstitucionalni“ rat protiv hrvatskih uspjeha, kradući nam budućnost. Osobito su se okomili na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Podmetnuli su joj kukasti križ. „Isušivali“ su „močvaru“. Olajavali doma i vani. Vukli ključne igrače, klubove i nogometne djelatnike po sudovima. Upregnuli sve elemente agitacije i propagande ne bi li hrvatskom narodu ogadili nacionalnu vrstu, dres i onemogućili globalni uspjeh, jer su znali da imamo „resurse“ za svjetski uzlet. Na putu do vrha nisu mogli izdržati izljeve jugobolja. Usred Prvenstva za mišljenje su tražili irelevantne beogradske komentatore. Bezbroj puta zavrtjeli su kroz medije lažnu tvrdnju da je za hrvatski uspjeh zaslužan Srbin, koji to nije, a sve i da jest – pa, kaj onda. Sve je to naša momčad pobijedila, porazila i digla samosvjesnu Hrvatsku na vrh svijeta. Ne samo nogometnoga. Sad pak režimske sluge ne zovu i ne kontaktiraju bivše nogometne velikane u svijetu i brojne uspješne trenere, koji slobodni od politkorektnosti tvrde u najutjecajnijim svjetskim medijima da je Hrvatska u finalu pokradena.

Vatreno ujedinjenje nacije, unatoč režimskim nastojanjima

Primijetio sam kako, režimu unatoč, na dočeku reprezentacije nije pjevala Fahreta Jahić, poznatija „na ovim prostorima“ kao Lepa Brena – nju inače režimska HTV poziva i dočekuje s crvenim tepihom. Ruku na srce, „svečani doček“ nisu vodili Milojko Pantić i Željko Jovanović. Režim je, međutim, nedavno omogućio „kapetanu Draganu“ da prisustvuje dočeku na Trgu bana Jelačića. Trgu kojega stanoviti Arkan nije stigao „osloboditi“, premda je svojedobno obećao (dok su naši zlatni nogometaši bili djeca) da će, kad sruši spomenik banu Jelačiću (po drugi put!) na „oslobođenom“ Trgu otvoriti „poslastičarnicu“.

Nevjerojatno, ali po slijetanju zrakoplova s reprezentativcima režim nije uhitio Luku Modrića i Dejana Lovrena! Oni, naime, „na ovim prostorima“ mogu biti netko i nešto samo kad su u „neprijateljskoj emigraciji“, ali na domaćem terenu trajno su sumnjivi, opasni po poredak i „otadžbinu“ okvira „ovih prostora“, kad su već kao djeca preživjeli progonstvo zbog genocidnoga udruženoga zločinačkoga pothvata kokarde i petokrake.

Sad kad smo, ponajviše zahvaljujući inozemnim medijima, donekle upoznati s biografijama naših zlatnih momaka i nevjerojatnoga Dalića, možemo reći da su naši nogometaši počinjali odozdo, korak po korak, marljivo radeći i trpeći posljedice velikosrpske agresije. U reprezentaciju nisu nametnuti odozgo. Čini mi se da je to pravi, vatreni, neuništivi put i prema rehabilitaciji politike i promjeni režima duboke države. Prema njezinim kriterijima, ključni je krimen uspjeha u Rusiji činjenica da je nogomet Vatrenih ujedinio naciju. A toliko je toga uloženo u razdor. Stoga očekujem daljnje koprcanje režima, čim se slavlje malo stiša.

Nepismeni populisti poručuju: Tako se bori za Hrvatsku

Kad je, međutim, jučer sletio zrakoplov sa zlatnim reprezentativcima, u Zagrebu se u tom trenutku spojilo nebo i zemlja. Narod je režirao predstavu kakvu samo on zna i može. Poredak se usukao u se čim je skužio kako je više od pet tisuća čekača tramvaja izašlo pozdraviti tramvaj zvan čežnja. A onda je i više od pola milijuna hrvatskoga naroda izašlo van s porukom – „Tako se bori za Hrvatsku“. Pola milijuna šutljive, strpljive hrvatske većine koju nitko ne zastupa u Hrvatskome saboru. O tome je riječ i otud trta režima.

Pola milijuna, a nijednoga incidenta tih „fašista“, u blažoj inačici – „populista“ i „marginalaca“ za koje Plenković drži da ne znaju čitati. HTV se oportunistički snašao, pa je izašli dio hrvatskoga naroda prozvao – „navijačima“. I jesu, navijači za bolju Hrvatsku.

Službena inačica „svečanoga dočeka“, koji naravno nije uključivao Thompsona, pao je u vodu već na uzletno sletnoj pisti dr. Franjo Tuđman, jer se Marko od prvoga trenutka službeno vozio u službenom autobusu službenih svjetskih doprvaka – neslužbenih prvaka. Do skretanja za Veliku Mlaku postalo je razvidno kako je u pitanju možda i više od jednodnevnoga narodnoga pokreta iz ukiseljenoga stolca na živahnu ulicu. Jednostavno – narod je prepoznao svoj trenutak. I nije dopustio da mu ga itko ukrade. Dobro je odlučio kad Sinove Oluje nije isporučio „svečanom dočeku“. Igrači i izbornik odlično su reagirali prihvativši narodnu volju koja se uvjerila da Hrvatska može, da nismo rođeni gubitnici, kako nam to režim perfidno nameće.

Elitisti, kako vas nije sram?

S obzirom na to da se poredak duboke države usudio i u najsvečanijem trenutku ignorirati želju Vatrenih o tome da im na nepokorenome Trgu pjevaju legende – Thompson, Prljavci i Grdović, osjećam da će se prema njima i njihovom uspjehu odnositi kao i prema hrvatskim braniteljima i njihovim uspjesima. Ponajviše zbog toga odnosa, podsjećam u ovom svečanom trenutku da se preko 3.000 hrvatskih pobjedničkih branitelja ubilo. Da, u tom segmentu Hrvati su, nažalost, prvaci svijeta i tu im pobjedu ne želi, niti može, nitko ukrasti za razliku od finala na Svjetskome prvenstvu.

Ukratko – uspjeh hrvatskih nogometaša poraz je uspostavljenoga mainstreama, inkluzivizma i politstabilnosti. Razgolitio je nesposoban poredak i njegove „uspjehe“ u posljednjih osamnaest godina. Stoga je bilo degutantno vidjeti elitistu Sanadera kao „navijača“ (populistu) u Moskvi, pa ga je jedna Hrvatica u finalu podno moskovskih tribina dobro isprašila višekratno ponovljenim pitanjem: „Kako te nije sram doći ovdje“?

Službena fešta bez ijedne obične gitare?

Na doček je prema slobodnoj mi procjeni izišlo toliko naroda koliko je režim uspio iseliti svojim „reformama“, „strategijama“ i „akcijskim planovima“. A da su i oni bili u prilici dočekati Sinove Oluje, njihov autobus još bi se i danas strpljivo probijao do Trga. Vrhunac režimskoga sranja bilo je oduzimanje mikrofona Thompsonu na minijaturnoj pozornici bez ikakvoga benda – što znači da je službeni doček predviđao feštu bez fešte, formu bez sadržaja, maglu s puno balona i dvije dvorske lude na tribini. Srećom, pa je narod spontano napravio onu pravu feštu, pa su očigledni propusti i smicalice pali u drugi plan.

Da je režim osigurao barem dvije obične, akustične gitare, pjevalo bi se do jutra, pa nije valjda da se od Dalića očekivalo još i to da iz Rusije donese razglas?! Ključni organizatori „svečanog dočeka“ bili su Bandić i Šuker. Gospodo, gdje je zapelo? Zašto ste traljavo organizirali jedan od najvećih skupova Hrvata? Veličanstveni skup naprasno je prekinut u trenutku kad je fešta trebala početi narodnim veseljem. Navodno su režimlije, ne samo istrgnule mikrofon, već i isključile struju usred Thompsonove pjesme, koju je pjevao „na suho“, bez glazbe. Pa to je rankovićevština koju predugo trpimo i koja vapi za unutarnjim oslobođenjem Hrvatske. U tom smislu Sinovi Oluje su svoje napravili. Sad je red na odgovornoj i slobodnoj hrvatskoj inteligenciji, da se okupi i jednom zauvijek riješe problem neslobodne Hrvatske.

PS

Preminuo je veliki Šurbek

U općem nacionalnom veselju, vatrenom ponosu i nacionalnom zajedništvu nekako je nezapaženom ostala jedna tužna vijest. Preminuo je velikan hrvatskoga športa, svjetska marka, jedan od najboljih stolnotenisača svih vremena, Dragutin Šurbek, moj športski uzor u djetinjstvu. Mislim si kak bi bilo lijepo i pošteno prema Šurbi i Tovi, da se socijalistički Dom sportova na Trgu Krešimira Čosića u Zagrebu preimenuje u Hrvatski dom športa Dragutin Šurbek i Anton Stipančić. Odmah bi dobio narodnu inačicu – Dom Šurbe i Tove. Valja steći uvjete i za takvu promjenu.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Redatelji koji su narodu ukrali domoljublje’

Objavljeno

na

Objavio

Jučerašnji doček hrvatskih nogometnih virtuoza koji su oduševili i osvojili srca ljudi širom svijeta pa čak i onih koji o nogometu ne znaju ama baš ništa, skandalozno i naprasno je nakon 6 sati iščekivanja priveden kraju jer nekome nije odgovaralo da se na pozornici pojavi Marko Perković Thompson.

Thompson je bio uvjet i želja igrača i kao prijatelj svih njih ukrcao se u autobus na njihov zahtjev već u zračnoj luci. Opet se u Hrvatskoj događa da manjina diktira većini koja radi ovisnosti o njihovoj potpori popušta, ovaj put u trenutku kada je nacionalna svijest i naboj na vrhuncu.

Jučer su umjesto pobijede, vladajuće kaste u Zagrebu i posebno u Hrvatskoj doživjele potop. Umjesto da taj nacionalni naboj, osviješteno, zanos i zajedništvo iskoriste da se obračunaju s onima koji koče izgradnju hrvatskog društva u jednu samosvjesnu i organiziranu državu oni su dozvolili da im Duboka država uništi svaku šansu za to.

Luzerski mentalitet, nedovršena mentalna transformacija društva, legalizirana korupcija, nepotizam i naslijeđeno podaništvo kulminirali su proslavom u trenutku kad su igrači i njihovo vodstvo stupili na pozornicu.

Jučer dijaspora, poglavito ona prekooceanska nije spavala, kasnila je na posao. Deseci tisuća ako ne i stotine tisuća Hrvata svih generacija pratila je preko streama ili kablovskih TV postaja poput ABC direktni prijenos dočeka nogometaša s iščekivanjem onog najvažnijeg koji se trebao dogoditi na glavnom trgu u Zagrebu. Svi oni ostali su razočarani, tužni, a velika većina i u grču na rubu plača.

Nekako mi se čini da je sinoć i Ban Josip Jelačić bio tužan i na rubu plača. Plača za koji su krivi organizatori na čelu s gradonačelnikom, koji se eto nije udostojio da dođe i u ime grada Zagreba na pozornici pozdravi cijelu reprezentaciju.

Da ih pozdravi i da im kaže: – Dobrodošli naši šampioni, vaša je želja naša zapovijed, slavite, veselite se, radite što god želite do kada želite jer vi ste to zaslužili. Ovako se skupio u zapećku pozornice i gledao dobro “izrežiranu” predstavu.

Philadelphia ima stanovnika oko 1.5 milijuna i kad su Eaglesi osvojili Super Bowl gradonačelnik Michael Nutter to im je izgovorio. Zamislite da je svjetsko prvenstvo osvojila Engleska na što bi ličio London i bili postojala persona non grata kao što je to u Zagrebu jučer bio Marko Perković Thompson.

Ti koji imaju strah, ti koji imaju podanički mentalitet, ti koji u svemu vide svoj politički interes, ti koji ovise o glasovima onih koji žive u otetom i prokletom ti nisu ni dostojni da dočekuju heroje.

Sramotna priča o matrici koja nedostaje, priča je za naivne, a Hrvati nisu naivan narod. Cijela ta priča ima pozadinu na Trgu Svetog Marka i isključivi krivac je premijer države. On je najodgovornija osoba jer on je taj koji je to dozvolio, a dozvolio je jer svojim podaničkim mentalitetom i sklonosti ucjenama onih kojima to slavlje igrača i naroda ne odgovara.

U komunikologiji, političkoj strategiji i psihologiji, političarima koji poštuju volju svojih birača i svog naroda, ovakvi trenuci su Bogom dani. Ne postoji samosvjestan lider koji u parlamentarnoj demokraciji ne bi isforsirao izvanredne izbore i na valu nacionalnog zanosa učvrstio vlast. Plenković je svojom politikom, svojim odabirom suradnika tu priliku propustio.

Vlada koja ne prepoznaje poruke koje mu šalje njegov strateški partner i najpouzdaniji saveznik ili ne zna politički misliti ili ima nesposoban komunikacijski team.

Jedino političko svijetlo koje ima jaki, nebeski sjaj je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je uz nogometaše, navijače i hrvatski dres postala istinski svjetski brend. Hrvatskoj predsjednici klanjaju se svi osim onih koji Hrvatsku ne mogu smisliti, a takvih je najviše u Hrvatskoj, pogotovo u medijima.

Ante Rašić/Kamenjar.com 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori