Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Zločinačko naslijeđe

Objavljeno

na

Drsko, bezočno, bezobrazno, zapravo prijetvorno s onom dozom samouvjerenosti koju o ovim temama imaju samo “djeca komunizma”, ta duboko indoktrinirana zlatna mladež čiju su mladost zalijevali financijski sokovi očeva komunističkih moćnika. Točno tako je djelovao Zoran Milanović kad je komentirao presudu čelnicima Udbe, za čije neizručenje njemačkom sudu se zdušno zalagao, osramotivši nas onom krvavom udbaškom sramotom pred cijelim svijetom.

Milanović je, naime, u prvom komentaru presude Perkoviću i Mustaču, komunističke zločine, a sada i pravosudno dokazana udbaška divljanja, istresao u krilo ni manje ni više negoli Franji Tuđmanu!

Premda Perković, dakako, nije osuđen kao Tuđmanov, nego kao Titov vojnik, kao sam cvijet titoizma, kao netko tko konzekventnom komunističkom gestom “i poslije Tita Tito” nastavlja krampom razbijati lubanje hrvatskoj političkoj emigraciji. Je li i to antifašizam? Je li i to temelj moderne hrvatske države?

Drskost bez granica

Baštinimo li i kramp u glavu Stjepana Đurekovića kao dio antifašističke prošlosti? Ne? A po čemu se od toga distanciramo? Dopuštamo li suđenja na tu temu? Ili barem izručenja? Ne, dakle sve bismo to trebali baštiniti u slavljenju antifašizma koji, dakako, nije floskula, zar ne?

Milanovićeva bezočnost je upravo kraljevska, jer on vrlo dobro zna da Perković i Mustač nisu osuđeni za djela koja su počinili dok su bili na čelu hadezeovskih tajnih policija, nego su po komandi slavne antifašističke Titove Jugoslavije raskomadali Đurekovića.

Milanovićeva drskost nema kraja jer on zna da su Perković i Mustač osuđeni zbog zločina koji je nastao dok su oni bili na čelu komunističkih tajnih službi one partije kojoj je njegov SDP ponosni sljednik. A SDP je do te razine sljednik SKH da je odvjetnik Gisele Đureković, gospodin Pavlović, svaki put kad bi zatražio uvid u tajne arhive SKH, koji su pohranjeni u Hrvatskom državnom arhivu, morao zatražiti dozvolu Igora Dragovana, jednog od današnjih stupova SDP-a i jednog od ljudi osobitog povjerenja drskog Milanovića!

Jer, kad običan svijet nosi dokumente u Hrvatski državni arhiv, on to radi bezuvjetno, ali kad je SDP pristao predati komunistički arhiv u Hrvatski državni arhiv, on je to napravio pod uvjetom da kad god netko treba nešto iz tih mračnih podruma hrvatske antifašističke povijesti, uvid u arhive mora svaki Božji put odobriti tajnik SDP-a! To se zove biti sljednik i brižni nasljednik!

No, sada kad su doslovno urbi et orbi osuđeni čelnici komunističkih tajnih službi, sada su posredno osuđeni i svi njihovi jataci, kao što je ovo svojevrsna presuda svima onima koji su hrvatsku državu baš u ovoj epizodi uzeli kao živi štit samo da se istina ne sazna, samo da ne dođe do izručenja i samo da se ne čuje i ne vidi sramota i sva bijeda jednog divljaštva i barbarstva.

Ta činjenica da je Vlada Zorana Milanovića, uz silnu pomoć tadašnjeg predsjednika Josipovića, upravo očajnički inzistirala na neizručenju ljudi koji su danas osuđeni ni manje ni više negoli na doživotnu robiju, de facto nema osobitog smisla ako neće imati pedagoški učinak na hrvatsku budućnost.

U istom dahu žurim reći da, kad bi imao mrvicu morala, Zoran Milanović bi danas podnio ostavku na čelu partije koja je sljednica zločinačke organizacije što je naložila da se krampom i pajserom razbijaju lubanje hrvatskim političkim emigrantima.

To bi morao napraviti jer je šef stranke koja je sljednik komunističke partije čiji zločinački karakter je sada i službeno dokazan na njemačkom suđenju. To bi morao napraviti kao premijer Vlade koja je odbijala izručiti čelnike Udbe, a istodobno im nije htjela ovdje suditi. To bi morao napraviti i zato jer potencijalno imati sutra u časnom Hrvatskom saboru zastupnika Zorana Milanovića koji je hrvatsku državu doveo na rub sankcija, samo da nikada ne saznamo istinu o zločinačkom karakteru političke stranke koju nasljeđuje njegov SDP, to znači pljunuti na tablu na kojoj piše Hrvatski sabor.

Diskvalificiran i Josipović

Doživotna robija za Perkovića i Mustača trebala bi biti doživotna politička diskvalifikacija i za Ivu Josipovića, jer su pod njegovim skutima pisane regule “lex Perković” koje su bile izgovor da se ništa ne sazna o udbaškim pajserima i krampovima isukanim na hrvatske domoljube po opskurnim münchenskim garažama.

Josipović je žarom i marom odvjetnika Nobila (za kojeg Josip Jurčevič ističe neki dan na HTV-u da mu je otac bio dio jugoslavenskih tajnih službi i da se tu krije dio Nobilova osobitog interesa za ove teme!) zagovarao neizručenje i hvalio “lex Perković”! Time je preuzeo povijesnu odgovornost koja danas, kad na stolu imamo doživotnu robiju za udbaške aktere, pokazuje monstruozne dimenzije.

Jer danas ispada ovo: branili ste, štitili i onemogućavali izručenje ljudi kojima je pedantni njemački sud nakon gotovo dvije godine suđenja i detaljna 123 ročišta, dokazao krivnju koja je takva da traži doživotnu robiju. Kazna za Perkovića trebala bi biti svojevrsna kazna i za Milanovića, ali i za Josipovića. I sve druge perjanice hrvatske ljevice koji su od izručenja “čuvali” Perkovića!

Koju težinu više njihove riječi mogu imati u hrvatskom političkom prostoru a da ih se ne gleda kroz ovu prizmu? Kakvu političku, pogotovo moralnu težinu danas, pa sve dok ga god bude na političkoj sceni, može imati Orsat Miljenić koji je kao ministar pravosuđa zagovarao neizručenje Perkovića, ništa manje od Milanovića, i borio se rukama i nogama s europskom povjerenicom Viviane Reding koja je pokušala zauzdati neokomunističko ludilo u Hrvatskoj?

I napokon Mladen Bajić. Kakvu težinu sutra može imati DORH ako se sad ne očituje najprije o Bajićevu kršenju zakona u ovoj priči? Dakle, DORH je nekoliko puta rekao da nema nikakvih osnova za pokretanje postupka protiv Perkovića, dakle da za suđenje nema nikakve potrebe, da bi sad njemački sud za isto kazneno djelo utvrdio krivnju tešku doživotne robije!

Mladen Bajić je osim toga, kako ga je prozvao i prof. Jurčević, prekršio zakon u ovoj priči jer je bio dužan u ovom slučaju postupati kao stručna produžena ruka njemačkog pravosuđa, kako nalažu konvencije i zakonske norme u ophođenju dviju državnih odvjetništava u ovakvim prigodama. Umjesto toga, on je postupao dijametralno suprotno.

Mladena Bajića je u DORH doveo Ivica Račan, legenda kaže na prijedlog Ranka Ostojića, ministra policije iz drugog čina ove drame. Ali, ništa više ne može zaustaviti ovaj vlak, to prije jer Njemačka najavljuje nova suđenja starih krvnika.

Naime, u ovom procesu i po onom što se čulo iz obrazloženja presude, bljesnula je puna istina: o Udbi kao zločinačkoj organizaciji, o Udbi koja je kontrolirala tokove novca i raspoređivala tokove novca uoči raspada Jugoslavije, o Udbi koja je radila po nalogu politike, a politiku je diktirala komunistička partija. Srce hrvatskog antifašizma! Avangarda radničke klase! Slavna antifašistička snaga! Svjetlo na kraju tunela!

Plenkovićeva misija

Ta je dakle partija, sad vidimo i čujemo u Münchenu, naređivala da se krampom razbijaju glave nevinim ljudima. A kako smo čuli u prvim javljanjima sa suđenja, to je po potrebi radila i njihovoj djeci, jer je sin Stjepana Đurekovića umro pod tako misterioznim uvjetima da mu mater nije smjela niti na grob ime upisati. Sudenje u Münchenu je prilika Hrvatskoj za punu i pravu katarzu, prilika da se uđe u mračne podrume hrvatske povijesti s velikim reflektorom i da se pogleda što sve stoji na povijesnim policama.

Kako čujemo, to nije posao koji je spremna napraviti ljevica jer ona bježi od svoje mračne prošlosti, to je posao koji čeka novu vlast. I možda je Andrej Plenković zamislio hrvatski preporod bez lustracije, možda je, kako je isticao, u temelje svoje buduće politike postavio Tuđmanovu pomirbu, ali danas kad mu na stolu stoji presuda samom vrhu komunističke tajne policije, danas kad mu na stolu stoji ta presuda sa štambiljem pedantne njemačke policije, danas, kad se iz Njemačke najavljuju nova suđenja za udbaške likvidacije, danas pred Andrejem Plenkovićem stoji povijesna misija. Da jedan posao za koji Franjo Tuđman nije imao snage, a ponajprije zdravlja, okonča on, njegov nasljednik na čelu HDZ-a.

Bez raščišćavanja mučne hrvatske povijesti mi naprijed punim jedrima jednostavno ne možemo i povijest Plenkovića stavlja na veliku kušnju. Obavi li taj posao i provede li lustraciju, omogućit će napredak ovoj izmučenoj zemlji i afirmaciju pravde. Odbije li tu povijesnu misiju, dovest će Most na korak te potvrde, potvrde na kojoj će se sada kočiti štambilj njemačkog suda, da nema razlike između SDP-a i HDZ-a. Čak ni u ovim pitanjima.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVICA ŠOLA: Flego nema smisla za ironiju: ja ga hvalim, a on se duri

Objavljeno

na

Objavio

U odgovoru na moj ironični tekst Gvozden Srećko Flego obilato se poziva na psihoanalizu. Sasvim legitimno. Ja neću početi s psihoanalizom, već s onomastikom.

Ne znam točno kada si je Gvozden Flego dodao i ime – Srećko. Nije niti bitno, niti je to nešto neobično, niti za osudu. Tijekom povijesti i danas mnogi ljudi su to radili. Jedan od najpoznatijih je Josif Visarjonovič Džugašvili, koji si je 1910. godine dodao ime “Staljin” da bi se, kao Gruzijac, malo više porusio, odmaknuo od svojih gruzijskih korijena. Politički oportuno.

Prema Ivanović-Petranovićevu “Rusko-srpskohrvatskom rečniku” ime Staljin dolazi od imenice “stalj” što prevode sa “čelik”, u prijevodu čelični čovjek, što je naša inačica imena Gvozden, piše Ivica Šola / Globus

Ovdje ne želim kao osobe povezati Gvozdena i Staljina, osim kao imenjake, tek se pozabaviti jednim onomastičkim fenomenom u kontekstu pomodnosti i političkih okolnosti i konformizma davanja imena djeci u određenim povijesnim razdobljima. Flego je rođen 1946. godine, prije Rezolucije Informbiroa kada je Tito Staljinu rekao “ne”.

To se jako odrazilo i na davanja imena djeci. Tako je tih godina, najviše 1947. godine, djeci davano ime Gvozden, da bi već 1948., nakon sukoba Tita i Staljina, ime Gvozden nestalo. Kasnije će se opet pojaviti kad su Moskva i Beograd olabavili. U to vrijeme pak kod ženskih imena imamo Kaćuše, Mašinke, Petoljetke…

Meni je Srećko lijepo ime, i drago mi je da ga je dodao Gvozdenu. Vremena se mijenjaju, treba se prilagoditi…

Baš u kontekstu onomastike i Flege (u daljnjem tekstu Gvozden) ovo uzmite kao udarnički tekst pod radnim naslovom “Kako se kalio Gvozden”.

Gvozden ne zna čitati, ili zna, ali ima psihoanalitičkih tikova. Već u uvodu svog reagiranja on tvrdi da sam ga nazvao “prevrtljivcem”. Ja sam za Gvozdena uporabio Krležinu sintagmu “vječiti pristav”, a ono što je vječito nije prevrtljivo, vječiti pristav je stoga čovjek kontinuiteta koji se prilagođava vremenu i modama, vlastiti antropomorfizam. Eto, ja zapravo hvalim Gvozdena, a on se duri. Uostalom, kako nešto tako čvrsto kao čelik (nomen est omen) može biti labavo, “prevrtljivo”.

Tako Gvozden, braneći svoj habitus “vječitog pristava”, pokušava izmiriti Poppera i Marxa, otvoreno društvo i zatvoreno društvo pa docira: “IŠ mi prigovara da sam se ‘presvlačio’ jer sam bio marksist i praksisovac a potom se priključio Sorosevoj zakladi Otvoreno društvo. Razlikujmo Marxovu misao od marksizma… O marksizmu sam davno pisao kao engelsizmu, kao otklonu od Marxa koji otpočinje Engels a nastavljaju njegovi sljedbenici.”

Tu Gvozden falsificira i Poppera i Marxa. Popper u djelu “Bijeda historicizma” jasno Marxa, citirajući Marxove, a ne Engelsove tekstove, Kapital poglavito, snažno odbija Marxove teorije kao neprijatelja otvorenog društva, kao historicizam. Socijalist Bryan Mage tu je vrlo jasan: “Ne mogu shvatiti kako bilo koji čovjek s dostatnom uporabom razuma može nakon Popperove kritike Marxa biti marksist.”

Gvozden tu brani Marxa od marksista koji su ga na čelu s Engelsom “iskrivili”, ali ne on svojom glavom, već “plagira” Marcusea i Blocha koji su također tvrdili da historicizam koji napada Popper jest Engelsovo iskrivljavanje, te da je Marx bio “egzistencijalist i humanist”. Da, humanist, to je vidljivo baš iz Manifesta koji Marx supotpisuje s Engelsom i koji završava “humanistički” – pozivom na nasilje, na krvoproliće. Završetak Komunističkog manifesta završava s govorom mržnje, protiv koje mrči marksist Gvozden. To je u zajedničkom tekstu Engels podmetnuo Marxu i proizveo “marksizam”?

S druge pak strane Marxa nazvati egzistencijalistom, Kierkegaardovim sljedbenikom, koji egzistencijalizmom ustaje u ime pojedinca, a ne kao Marx u ime kolektiva, zvanog klasa, je glupost. Možda je i Staljin egzistencijalist jer pojedincu, kao Kierkegaard, daje prednost pred “općim”, pred kolektivom, govoreći kako je “smrt jednog čovjeka tragedija, smrt milijuna statistika”. Gvozdene, Engelsu ne pakovati! A ni Kierkegaardu.

Tu je zgodan i jedan štiklec iz Gvozdenove marksističke karijere koji tumači jako dobro “kako se kalio Gvozden” u kontekstu Marxova historicističkog determinizma, a ispričao mi je to jedan njegov student koji može posvjedočiti.

Godine 1975. Gvozden je, kao asistent Vranickog, držao seminar iz marksizma te rekao kao se s “matematičkom izvjesnošću može izračunati kada će se socijalizam, kao prijelazni oblik, pretvoriti u komunizam”, na što se ovaj živući njegov student nasmijao i počela je rasprava u kojoj je Flego postao matematičar marksističke provenijencije. Oriđinal, rekli bi Dalmatinci.

Uz to Flego se hvali kako je nastava u to vrijeme bila pluralistička, “usporedna”, cvjetalo je, po Gvozdenu, tisuću cvjetova pa se uz Marxa predavalo i civilno društvo (muljancija, to je bilo moguće jedino na gramscijevskoj matrici preodgoja ljudi po mjeri komunizma, a ne liberalnoj), pa je bilo mjesta i za Foucaulta, Rortyja… To je Gvozdenova podvala, jer je zakonima bilo propisano (tko o čemu, Gvozden o toleranciji, otvorenosti, dogmatizmu) da je marksizam jedina ispravna filozofija.

Tako, kada je 1981. godine u časopis Filozofska istraživanja stigao tekst u kojem se kaže kako marksizam ne bi trebao biti povlaštena filozofija, kao član redakcije Gvozden se – usprotivio objavi toga članka! Ali zato s potpunom amnezijom u zadnjem Globusu meni predbacuje da podvaljujem, pa piše: “Podvala je i tvrdnja IŠ-e da želim određivati tko, što, gdje, kada i kako smije pisati. Zalagao sam se i ‘tada’ (u bivšem režimu I.Š.), zalažem se i sada za slobodu mišljenja i izražavanja.” Gvozden, narodski rečeno, laže, nije se zalagao za slobodu mišljenja u bivšem režimu, što je vidljivo iz njegova stava protiv članka 1981. godine. Zalaže li se danas? Ne, ali se skriva iza brige za Globus.

Onda su došle devedesete, kako pjeva Škoro, a Gvozden, koji je desetljećima predavao marksizam i cenzurirao ljude koji su ustali protiv marksizma kao povlaštene filozofije, na stranicama Ministarstva znanosti navodi da od 1992. predaje – socijalnu filozofiju. Desetljeća biografije profesora marksizma u borbi za bolju prošlost preko noći su isparila, a marksist postao – socijalni filozof i poperovac, iako je predavao filozofiju marksizma na istoimenoj katedri.

Jedna stvar me opasno zabrinjava kod Gvozdena. Manjak smisla za ironiju, za humor. Pa kada se sprdam s njegovim paradoksima od branitelja Šešelja do pape Franje, od štovatelja Marxa do njegove oprečnosti Poppera…, on bi sprdnju proglasio govorom mržnje. Taj totalitarni sindrom lijepo je orisao Kundera u romanu “Šala”. Kao nekoć o drugu Titu, ni o Gvozdenu se ne smiju pričati vicevi, a njegov životopis je jako dobar vic, na granici crnog humora.

Rabelais je takve kao Gvozden nazvao “agelastima”, ljudima koji “nikada nisu čuli Božji smijeh, agelasti su uvjereni da je istina očigledna, da svi ljudi nužno misle isto, i da su oni upravo ono što misle da jesu”. I zato mi je Gvozden smiješan, jer misli da je on ono što on misli da jest, umjesto da se nasmije samom sebi i svemu nemogućem što je uspio pomiriti u sebi. Kao kršćanin i vjernik, u duhu pape Franje, ja mu pokušavam pomoći oko samospoznaje, pa ga drugarski podsjećam tko je i što sve bio i činio.

Gvozdenova zadnja faza je, da nastavim u tonu Rabelaisa, ne tako davna, erotska, kada je prigrlio Marcuseovu “dopunu” Freuda, koji je ustao protiv odvajanja užitka i misli, zalažući se za puno zadovoljenje libida jer čovjek ne može biti sretan u takvom represivnom društvu.

Nakon Marxa, Poppera, ovu zadnju fazu Gvozdenovu, seksualne emancipacije na tragu frojdomarksizma, nazvao bih fazom Mica Trofrtaljka. Ta faza posebno je vidljiva u njegovoj nečitljivoj knjizi “Um, eros i društvo” gdje, kad je seksualnost u pitanju, Gvozden na tragu Marcusea oponira društvenim inhibicijama libida.

Ipak, Gvozden tu nije nimalo avangardan, društvenu represiju seksualnosti na praktičan način, dakle kao turbofolk praksisovka, razbila je još u bivšem režimu svojim umjetničkim angažmanom gospođa Milica Ostojić, umjetničkog imena Mica Trofrtaljka, koja je jasno svojim pjesmama među radnim narodom širila takve emancipatorske frojdomarksističke teze.

Dovoljno je na Youtubeu pogledati njene spotove pod naslovom: “I labavi ume da zabavi”, ili “Hoće deda malo meda”, kao i “Uteraj mi u garažu” i postat će vam jasno da se visoka filozofija, pa i Marcuse, može izraziti na sasvim jednostavan, čitljiv način, kao legendarna Mica Trofrtaljka.

Staljin je jednom prilikom rekao: “Drugovi, samokritika nam je nužna kao voda, kao zrak.” Slažem se s njim. A sigurno i Gvozden. Pa onda i Srećko. U konačnici i Flego. Sva trojica. Ukupno tri frtalja. Čekamo četvrti frtalj da se biografija zaokruži.

Ivica Šola / Globus

Ivica Šola odgovara Gvozdenu Srećku Flegi: Je li govor mržnje i ‘Hvaljen Isus i Marija’?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Kako je Šešelj ujedinio naše drugove i drugarice

Objavljeno

na

Objavio

Kada se u glavnoj političkoj ulozi nađe Vojislav Šešelj, više uistinu nije važno što je to najpoznatiji četnički vojvoda učinio, nego koja se podvala skriva iza njegova čina. Nije pitanje je li Šešelj spalio ili zgazio hrvatsku zastavu u srbijanskoj skupštini u vrijeme posjeta hrvatskog parlamentarnog izaslanstva? Ili je možda samo to rekao? Pitanje je što je podvala?

Iza Šešeljevih predstava često su se skrivale vrlo velike podvale. Primjerice, njegovo četnikovanje početkom devedesetih godina prošlog stoljeća bilo je dio ozbiljne, organizirane i sustavne ratne propagande koju su, skrivajući se iza Šešeljeve četničke šubare, vodile obavještajne strukture JNA, kolokvijalno KOS i srpske tajne službe.

Potpora JNA i Srbije

Njegova promocija u značajnu političku figuru u Srbiji potkraj devedesetih bio je Miloševićev pokušaj da stvori “opasniju” političku prijetnju od sebe samog. Njegov proces u Haagu bio je dio sustavne manipulacije starih KOS-ovih struktura, kojom su skrenuli odgovornost za ratne zločine u Hrvatskoj i Srbiji sa sebe samih, s vrha JNA, odmaknuli je od Srbije i prebacili na svoje lokalne potrčke.

Šešeljevo mentalno stanje, na granici između genijalnosti i ludila, uz potrebu stalnog velikosrpskog performansa, činilo ga je idealnim izvođačem. Ali bez potpore JNA i države Srbije u zastrašivanju i progonu vojvođanskih Hrvata, Šešelj bi bio samo ekshibicionist s čestim zatvorskim epizodama.
Jedan od najslikovitijih primjera manipulativnog podmetanja Šešelja i “šešeljevaca” kao glavnih krivaca dogodio se nakon pada i okupacije Vukovara. Tko ne pamti one snimke pijanih četnika, koji odmah asociraju na vojvodu Šešelja, kako s četničkom zastavom hodaju ruševinama grada pjevajući “Druže Slobo, pošalji salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”? Iz te je snimke nastala priča o četnicima koji su bili gospodari života i smrti nakon pada grada, o ubijanjima iz osvete i pijanstva.

No, važno je znati kako je nastala snimka. Nastala je tako što je propagandno odjeljenje JNA, koje su, dakako, vodili oficiri KOS-a, povelo 19. studenog 1991. godine iz Beograda nekoliko srpskih i stranih televizijskih ekipa u razgledavanje “oslobođenog grada”. Nastala je u uvjetima koji su bili pod apsolutnom kontrolom najelitnijih jedinica JNA, u režiji KOS-a, jutro nakon što je u Zagrebu potpisan sporazum o neutralizaciji vukovarske bolnice.
KOS je bio taj koji je poslao skupinu pijanih četnika pravo pred televizijske ekipe koje je doveo u grad. Strani reporteri su vidjeli kako im vojnici JNA donose nove količine pića. Ista skupina četnika, njih tridesetak, snimljena je iz više uglova, na različitim lokacijama. Tako je stvoren dojam da je grad zapravo pod četničkom okupacijom. Dok su oficiri KOS-a pripremali popise za planiranu likvidaciju ljudi koje su smatrali simbolima otpora, ti su pijani četnici unaprijed “slikom” predodređeni da jednoga dana postanu krivci. A slika ih je odmah povezala s njihovim vojvodom Šešeljem. Mozgovi i organizatori egzekucija unaprijed su se zaštitili Šešeljevom šubarom.

Manipulacija kao istina

Ta je manipulacija, učvršćena sudskim procesima u Beogradu, opstala u sudskim procesima u Haagu. S time što nisu mogli dokazati da je Šešelj imao ikakve zapovjedne ovlasti nad četnicima u Vukovaru, baš kao ni u Voćinu, Tovarniku, Bijeljini, Zvorniku, Bosanskom Šamcu…

Bez povezanosti Šešelja s KOS-ovom strukturom, koja je od njega napravila svoj propagandni instrument, putujuće ratno strašilo, nije bilo moguće osuditi ga, dokazati mu izravnu odgovornost za bilo koji zločin. A on je i pred Haaškim sudom odigrao značajnu ulogu: banalizacije rata, suda i srpske odgovornosti. Pa čak i kada je u svojoj obrani (točno) ukazivao na KOS-ovu ulogu u organizaciji zločina – i to je iz njegovih usta zvučalo kao banalizacija.

No, zanimljivo je u kojoj su mjeri hrvatske institucije, od DORH-a nadalje, tu manipulaciju KOS-a i srpskih tajnih službi prihvatile kao vlastitu istinu.

Šešelj nikad nije bio radikalni odmetnik (veliko)srpske politike, nego njezin propagandni instrument i ponekad radikalni glasnogovornik. Zato nije važno je li Šešelj zgazio i spalio hrvatsku zastavu u srpskoj skupštini. Važni su efekti ovog proizvedenog skandala. Važno je, kao onomad u Vukovaru, kakva je slika poslana u svijet.

A ta slika sugerira da Vučiću uistinu nije lako obuzdati svoga političkog oca Šešelja. Pa ga treba razumjeti. Da je Milorad Pupovac glavni zaštitnik hrvatskog državnog dostojanstva od Šešelja. Pa mu treba dati još veću ulogu. Da Hrvatska ugrožava Vučićeve europske napore svakim pokušajem da spere blato jugoslavenske komunističke i velikosrpske propagande s bl. kardinala Alojzija Stepinca, kojeg Vučić smatra gorim od Šešelja. Pa bi trebalo pokazati više razumijevanja za Vučićeve laži.

Recimo tako da se pod okriljem Plenkovićeva HDZ-a okupi još stabilnija i još naprednija koalicija, u kojoj će se naći mjesta i za Anku Mrak-Taritaš s Vesnom Pusić i njihov zahtjev za reviziju Vatikanskih ugovora. Nakon što promisli pola sata, pridružit će im se i Joško Klisović, odnosno Davor Bernardić iz SDP-a. Suglasno će spaliti Šešeljevu sliku. I sve će biti kao prije “mračnih” devedesetih. Sukladno starom partijskom načelu: vremena se mijenjaju, drugovi se rotiraju. I djeca, i djeca – dodala bih.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati