Pratite nas

Kolumne

Tihomir Dujmović: Zločinačko naslijeđe

Objavljeno

na

Drsko, bezočno, bezobrazno, zapravo prijetvorno s onom dozom samouvjerenosti koju o ovim temama imaju samo “djeca komunizma”, ta duboko indoktrinirana zlatna mladež čiju su mladost zalijevali financijski sokovi očeva komunističkih moćnika. Točno tako je djelovao Zoran Milanović kad je komentirao presudu čelnicima Udbe, za čije neizručenje njemačkom sudu se zdušno zalagao, osramotivši nas onom krvavom udbaškom sramotom pred cijelim svijetom.

Milanović je, naime, u prvom komentaru presude Perkoviću i Mustaču, komunističke zločine, a sada i pravosudno dokazana udbaška divljanja, istresao u krilo ni manje ni više negoli Franji Tuđmanu!

Premda Perković, dakako, nije osuđen kao Tuđmanov, nego kao Titov vojnik, kao sam cvijet titoizma, kao netko tko konzekventnom komunističkom gestom “i poslije Tita Tito” nastavlja krampom razbijati lubanje hrvatskoj političkoj emigraciji. Je li i to antifašizam? Je li i to temelj moderne hrvatske države?

Drskost bez granica

Baštinimo li i kramp u glavu Stjepana Đurekovića kao dio antifašističke prošlosti? Ne? A po čemu se od toga distanciramo? Dopuštamo li suđenja na tu temu? Ili barem izručenja? Ne, dakle sve bismo to trebali baštiniti u slavljenju antifašizma koji, dakako, nije floskula, zar ne?

Milanovićeva bezočnost je upravo kraljevska, jer on vrlo dobro zna da Perković i Mustač nisu osuđeni za djela koja su počinili dok su bili na čelu hadezeovskih tajnih policija, nego su po komandi slavne antifašističke Titove Jugoslavije raskomadali Đurekovića.

Milanovićeva drskost nema kraja jer on zna da su Perković i Mustač osuđeni zbog zločina koji je nastao dok su oni bili na čelu komunističkih tajnih službi one partije kojoj je njegov SDP ponosni sljednik. A SDP je do te razine sljednik SKH da je odvjetnik Gisele Đureković, gospodin Pavlović, svaki put kad bi zatražio uvid u tajne arhive SKH, koji su pohranjeni u Hrvatskom državnom arhivu, morao zatražiti dozvolu Igora Dragovana, jednog od današnjih stupova SDP-a i jednog od ljudi osobitog povjerenja drskog Milanovića!

Jer, kad običan svijet nosi dokumente u Hrvatski državni arhiv, on to radi bezuvjetno, ali kad je SDP pristao predati komunistički arhiv u Hrvatski državni arhiv, on je to napravio pod uvjetom da kad god netko treba nešto iz tih mračnih podruma hrvatske antifašističke povijesti, uvid u arhive mora svaki Božji put odobriti tajnik SDP-a! To se zove biti sljednik i brižni nasljednik!

No, sada kad su doslovno urbi et orbi osuđeni čelnici komunističkih tajnih službi, sada su posredno osuđeni i svi njihovi jataci, kao što je ovo svojevrsna presuda svima onima koji su hrvatsku državu baš u ovoj epizodi uzeli kao živi štit samo da se istina ne sazna, samo da ne dođe do izručenja i samo da se ne čuje i ne vidi sramota i sva bijeda jednog divljaštva i barbarstva.

Ta činjenica da je Vlada Zorana Milanovića, uz silnu pomoć tadašnjeg predsjednika Josipovića, upravo očajnički inzistirala na neizručenju ljudi koji su danas osuđeni ni manje ni više negoli na doživotnu robiju, de facto nema osobitog smisla ako neće imati pedagoški učinak na hrvatsku budućnost.

U istom dahu žurim reći da, kad bi imao mrvicu morala, Zoran Milanović bi danas podnio ostavku na čelu partije koja je sljednica zločinačke organizacije što je naložila da se krampom i pajserom razbijaju lubanje hrvatskim političkim emigrantima.

To bi morao napraviti jer je šef stranke koja je sljednik komunističke partije čiji zločinački karakter je sada i službeno dokazan na njemačkom suđenju. To bi morao napraviti kao premijer Vlade koja je odbijala izručiti čelnike Udbe, a istodobno im nije htjela ovdje suditi. To bi morao napraviti i zato jer potencijalno imati sutra u časnom Hrvatskom saboru zastupnika Zorana Milanovića koji je hrvatsku državu doveo na rub sankcija, samo da nikada ne saznamo istinu o zločinačkom karakteru političke stranke koju nasljeđuje njegov SDP, to znači pljunuti na tablu na kojoj piše Hrvatski sabor.

Diskvalificiran i Josipović

Doživotna robija za Perkovića i Mustača trebala bi biti doživotna politička diskvalifikacija i za Ivu Josipovića, jer su pod njegovim skutima pisane regule “lex Perković” koje su bile izgovor da se ništa ne sazna o udbaškim pajserima i krampovima isukanim na hrvatske domoljube po opskurnim münchenskim garažama.

Josipović je žarom i marom odvjetnika Nobila (za kojeg Josip Jurčevič ističe neki dan na HTV-u da mu je otac bio dio jugoslavenskih tajnih službi i da se tu krije dio Nobilova osobitog interesa za ove teme!) zagovarao neizručenje i hvalio “lex Perković”! Time je preuzeo povijesnu odgovornost koja danas, kad na stolu imamo doživotnu robiju za udbaške aktere, pokazuje monstruozne dimenzije.

Jer danas ispada ovo: branili ste, štitili i onemogućavali izručenje ljudi kojima je pedantni njemački sud nakon gotovo dvije godine suđenja i detaljna 123 ročišta, dokazao krivnju koja je takva da traži doživotnu robiju. Kazna za Perkovića trebala bi biti svojevrsna kazna i za Milanovića, ali i za Josipovića. I sve druge perjanice hrvatske ljevice koji su od izručenja “čuvali” Perkovića!

Koju težinu više njihove riječi mogu imati u hrvatskom političkom prostoru a da ih se ne gleda kroz ovu prizmu? Kakvu političku, pogotovo moralnu težinu danas, pa sve dok ga god bude na političkoj sceni, može imati Orsat Miljenić koji je kao ministar pravosuđa zagovarao neizručenje Perkovića, ništa manje od Milanovića, i borio se rukama i nogama s europskom povjerenicom Viviane Reding koja je pokušala zauzdati neokomunističko ludilo u Hrvatskoj?

I napokon Mladen Bajić. Kakvu težinu sutra može imati DORH ako se sad ne očituje najprije o Bajićevu kršenju zakona u ovoj priči? Dakle, DORH je nekoliko puta rekao da nema nikakvih osnova za pokretanje postupka protiv Perkovića, dakle da za suđenje nema nikakve potrebe, da bi sad njemački sud za isto kazneno djelo utvrdio krivnju tešku doživotne robije!

Mladen Bajić je osim toga, kako ga je prozvao i prof. Jurčević, prekršio zakon u ovoj priči jer je bio dužan u ovom slučaju postupati kao stručna produžena ruka njemačkog pravosuđa, kako nalažu konvencije i zakonske norme u ophođenju dviju državnih odvjetništava u ovakvim prigodama. Umjesto toga, on je postupao dijametralno suprotno.

Mladena Bajića je u DORH doveo Ivica Račan, legenda kaže na prijedlog Ranka Ostojića, ministra policije iz drugog čina ove drame. Ali, ništa više ne može zaustaviti ovaj vlak, to prije jer Njemačka najavljuje nova suđenja starih krvnika.

Naime, u ovom procesu i po onom što se čulo iz obrazloženja presude, bljesnula je puna istina: o Udbi kao zločinačkoj organizaciji, o Udbi koja je kontrolirala tokove novca i raspoređivala tokove novca uoči raspada Jugoslavije, o Udbi koja je radila po nalogu politike, a politiku je diktirala komunistička partija. Srce hrvatskog antifašizma! Avangarda radničke klase! Slavna antifašistička snaga! Svjetlo na kraju tunela!

Plenkovićeva misija

Ta je dakle partija, sad vidimo i čujemo u Münchenu, naređivala da se krampom razbijaju glave nevinim ljudima. A kako smo čuli u prvim javljanjima sa suđenja, to je po potrebi radila i njihovoj djeci, jer je sin Stjepana Đurekovića umro pod tako misterioznim uvjetima da mu mater nije smjela niti na grob ime upisati. Sudenje u Münchenu je prilika Hrvatskoj za punu i pravu katarzu, prilika da se uđe u mračne podrume hrvatske povijesti s velikim reflektorom i da se pogleda što sve stoji na povijesnim policama.

Kako čujemo, to nije posao koji je spremna napraviti ljevica jer ona bježi od svoje mračne prošlosti, to je posao koji čeka novu vlast. I možda je Andrej Plenković zamislio hrvatski preporod bez lustracije, možda je, kako je isticao, u temelje svoje buduće politike postavio Tuđmanovu pomirbu, ali danas kad mu na stolu stoji presuda samom vrhu komunističke tajne policije, danas kad mu na stolu stoji ta presuda sa štambiljem pedantne njemačke policije, danas, kad se iz Njemačke najavljuju nova suđenja za udbaške likvidacije, danas pred Andrejem Plenkovićem stoji povijesna misija. Da jedan posao za koji Franjo Tuđman nije imao snage, a ponajprije zdravlja, okonča on, njegov nasljednik na čelu HDZ-a.

Bez raščišćavanja mučne hrvatske povijesti mi naprijed punim jedrima jednostavno ne možemo i povijest Plenkovića stavlja na veliku kušnju. Obavi li taj posao i provede li lustraciju, omogućit će napredak ovoj izmučenoj zemlji i afirmaciju pravde. Odbije li tu povijesnu misiju, dovest će Most na korak te potvrde, potvrde na kojoj će se sada kočiti štambilj njemačkog suda, da nema razlike između SDP-a i HDZ-a. Čak ni u ovim pitanjima.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Borislav Ristić: Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Objavljeno

na

Objavio

Krajem prošlog stoljeća svi su nas uvjeravali kako ćemo do 2020. putovati letećim automobilima, imati kolonije na Marsu i androide koji će obavljati poslove umjesto nas, a umjesto toga smo dobili realnost nesnosnih prometnih gužvi, hipnotizirane zombi generacije koje nepomično zure u svoje mobitele i migrantske kolone na granicama.

Ipak, svi volimo sanjariti o budućnosti. Prilika je to da, zavaljeni negdje na plaži, mozak pustimo na pašu i svoju prozaičnu sadašnjost obavijemo svijetom mašte o kojem nikome ne moramo polagati račune.

Možemo, tako, i dalje sanjariti o tome kako ćemo za desetak godina živjeti u ugodnoj hladovini ekoloških i samoodrživih “zelenih nebodera”, putovati na more ili kod rodbine nekim superbrzim prometalom, a roboti će nam odrađivati sve kućanske poslove.

Iako znamo da budućnost nikada ne ispadne onakva kakvom smo ju zamišljali, takva sanjarenja, oslobođena realističkih obzira, uvijek nam govore ponešto i o nama samima, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ovo sada nije svijet kakvog smo zamišljali, ali možemo se tješiti time kako on ne odgovara ni nekoj orvelovskoj postapokaliptičkoj viziji komunističkog svijeta okrutnosti i bijede, u kojemu smo svi već trebali živjeti. Iako je Orwellova mračna vizija bila intuitivno razumljiva, ona nije bila realna.

Ljudima se ne može vladati strahom, kao što pokazuje jalova sudbina svih tiranija prošlosti. Stvar je obrnuta, ljudima se vlada udovoljavanjem i podilaženjem njihovim željama.

Pogledajte samo današnju stvarnost, ona je sva u službi ljudske lijenosti. Tako je zadaća poduzetnika da prepozna određenu ljudsku potrebu i da ju olakša.

Ako on udovolji toj našoj potrebi, mi smo mu to spremni platiti novcem. U tom nekom uskom smislu moglo bi se reći kako ispada da su svi izumi svijeta nastali upravo iz ugađanja našoj lijenosti, odnosno, ljudske potrebe da nešto napravi lakšim.

Paradoks je u tome da je lijenost majka izuma. Ne samo zato što lijenčina ima vremena za kreativnost nego upravo zato što se po samoj prirodi stvari tijelo u mirovanju opire svakom gibanju.

Spremno je smisliti more izgovora zašto se nešto ne može, ali ako se ipak mora – onda smisli način kako to učiniti na najlakši mogući način. I tako, dok nas se plašilo mračnom distopijom Orwellova svijeta, naš svijet sve više teži stvarnosti koju je u romanima “Vrli novi svijet” i “Otok” opisao Aldous Huxley.

Huxleyeva naoko utopijska budućnosti nije svijet rata i okrutnosti, već svijet u kojem vlada sveopće blagostanje. To je svijet bez patnje, u kojemu su individue slobodne od svake odgovornosti, nisu vezane brakom, obitelji, niti roditeljstvom. U tom svijetu nema potrebe za nacionalnim državama, jer se misli kako će se tako iskorijeniti svi ratovi.

Religije ne postoje, a ustoličena je samo jedna – hedonizam. Iskorijenjene su bolesti, kao i starenje. Ljudi su zdravi, lijepi i mladoliki. Svi žive u stanju nepomućenog egoizma. Seks je rekreativan i svi imaju slobodan pristup kontracepciji. U smrt se odlazi dragovoljno, programirano i bez boli.

Iako u Huxleyevoj viziji budućnosti postoji vladajuća klasa, takozvani Kontrolori, oni u biti imaju vrlo malo posla, jer daju ljudima ono što oni žele. To je hologramska tvornica želja. Samo nije jasno tko će ispunjavati sve te želje ako su svi slobodni raditi što žele? Koliko god vladalo blagostanje, ono nikada neće moći ispratiti taj porast želja, jer “lijenčinu ubija želja njegova”.

Svijet bez patnje, u kojemu je ispunjenje svakog prohtjeva čovjeku nadohvat ruke, uskoro postaje svijet u kojem život gubi smisao. Orwellov svijet je okrutan, ali je to još uvijek ljudski svijet, jer ipak ostavlja nadu u oslobođenje od ropstva.

Huxleyev svijet je svijet blagostanja, ničim narušene harmonije i slobode, ali je on nehuman, njegov je horizont zatvoren. To je život bez svrhe, koji nije vrijedan življenja. Užitak u blagostanju koje nam donosi tehnokratska civilizacija, za sobom vuče gubitak na duhovnoj strani.

To je stanje u kojem imaš sve, ali s ničim nisi zadovoljan. Oslobodili smo se okova ropstva samo kako bismo se objesili o gadgete naših želja. To stvara duhovnu pustoš i to je ono zastrašujuće i distopijsko u civilizaciji koju smo stvorili.

Svi izumi čovječanstva u funkciji su naše lijenosti i želje za komforom, ali što učiniti sa svim slobodnim vremenom ovoga svijeta ako ujutro nemate razloga ustati? Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Ako kao civilizacija ne postavimo na pijedestal čovjekova života potragu za istinom i smislom, umjesto ugađanja željama, osigurana nam je budućnost prodanih duša – ljudi koji kao muhe bez glave trče za proizvodima iz nepresušne tvornice želja.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari