Pratite nas

Intervju

Tihomir Orešković: “Eksperiment” sa mnom promijenio je Hrvatsku

Objavljeno

na

Gdje da počnem? Odgovorio je pitanjem Večernjem listu donedavni hrvatski premijer Tihomir Tim Orešković kada je zamoljen da napravi inventuru i otkrije je li shvatio gdje i kamo cure milijarde kuna iz državnog proračuna. On je tu inventuru već napravio i o njoj razgovarao s novim predsjednikom Vlade Andrejem Plenkovićem.

U tih kratkih devet mjeseci mandata Orešković je, poput rasnog financijskog direktora, brzo pohvatao konce i registrirao mjesta gdje bi neki knjigovođa i revizor mogao blokirati tu standardnu naviku hrvatskih političara da se politički uspjeh “namiruje” kroz pozicije s kojih možete sve u državi učiniti – skupljim! Klijentelizam i pogodovanja u neracionalnoj javnoj nabavi, kaže Orešković, i dalje su veliki problem za porezne obveznike, koji to na kraju sve moraju platiti.

Apelira na novu Vladu da nastavi s reformama, premda nije siguran hoće li Plenkoviću to uspjeti, jer će i on biti izložen pritiscima jakih interesnih skupina i stranačkih lobija. Žali što je “bivši” HDZ naprasno prekinuo rad njegove Vlade. I dalje smatra da se, teoretski, Hrvatska može “presložiti” tako da u roku od dvije godine postane uspješna zemlja.

No, sada to zna, ekonomska i financijska teorija u RH znatno ovise o političkoj praksi. Svejedno, ostavlja dojam da bi, kada bi mogao, rado dovršio ono što je započeo. Ovako, nakon Nove godine, kaže, započet će novu karijeru.

Što sada mislite, je li se vaš životni “eksperiment”, preuzimanje mjesta hrvatskog premijera, isplatio? Što ste dobili, što ugrozili, gdje ste u plusu, a gdje u minusu u odnosu na Oreškovića prije godinu dana?

To za mene nije bio eksperiment nego prilika da zajedno sa svojim partnerima pomognem Hrvatskoj. Htio sam svojim iskustvom i znanjem pokrenuti nove stvari.

Spreman sam bio preuzeti odgovornost i izazov. Cijeli je život jedan izazov, a najlakše je žaliti se i govoriti da se ne može ništa napraviti. Za mene to znači i spremnost na žrtvu. Ne žalim se nimalo i bila mi je čast služiti na ovaj način. Napravili smo u kratko vrijeme dobar proračun, nacionalni plan reformi koje je Europska komisija prepoznala.

Sudjelovao sam na summitima Europskog vijeća u vrijeme kada su se događale najturbulentnije situacije kao što su Brexit i migrantska kriza. Za mene je to bilo dragocjeno iskustvo. Mislim da sam Hrvatsku dobro predstavljao na najvišoj razini, što su kolege i potvrdili. Na kraju, bolje sam upoznao zemlju i naše ljude. Taj tzv. eksperiment je u kratko vrijeme promijenio Hrvatsku. Politička scena se značajno promijenila. HDZ ima novo vodstvo i SDP će uskoro imati novo vodstvo.

Postavlja se pitanje, u kojem bi smjeru Hrvatska išla da nije došlo do tog “eksperimenta”. Uvjeren sam da taj smjer ne bi bio dobar. Iskreno, platio sam cijenu zbog svojih principa i to me koštalo politički, ali na to ne gledam kao na životni minus.

Zašto se ipak niste odlučili ući u politički život i niste sudjelovali na parlamentarnim izborima, bilo je planova da budete na listi Mosta?

To nije bila laka odluka. Znam da su velike stranke provele istraživanja koja su pokazala da je Most mogao dobiti i do 10 mandata više u slučaju da sam se angažirao. Mnogi iskusni političari su mi to potvrdili u razgovorima.

Ali nisam htio postati kamen spoticanja u političkim pregovorima. Časnu dužnost premijera nisam prihvatio zato što sam silno želio biti političar, nego zato što sam vidio jedinstvenu priliku da, uz podršku koalicijskih partnera, nešto učinim za svoj narod.

Uvidio sam da je za stabilnost države bolje da se povučem i da najveća pobjednička stranka na izborima određuje svog premijera.

“Moja suradnja s Oreškovićem otvorena je i pozivam ga da ostane angažiran u našem političkom životu”, izjavio je Andrej Plenković kada je preuzeo HDZ, što smo prepoznali kao otvoreni poziv da ostanete u igri. Je li bilo konkretne ponude?

Cijenim gospodina Plenkovića i mislim da je otvoren za razgovor i suradnju, što je prije ipak nedostajalo. Nekoliko puta dao mi je podršku i javno se izjasnio protiv rušenja Vlade.

On je prepoznao ono što sam htio napraviti i bio je vrlo srdačan pri primopredaji. A poziv da ostanem u političkoj areni dobio sam od nekih visokih dužnosnika i iz HDZ-a i iz SDP-a i drugih stranaka, pa čak i da se angažiram u predizbornoj kampanji.

Prvo su me pozvali, onda opozvali, da bi me na kraju opet pozvali. Rekao sam Plenkoviću da sam otvoren za suradnju i da želim pomoći svojoj zemlji na koji god način budem mogao, ali da će vrijeme pokazati u kakvom obliku.

Prije primopredaje našli ste se s Plenkovićem. Jesu li ga zanimala vaša iskustva?

Da, sreli smo se prije i najviše razgovarali o mojim iskustvima, o tome što mislim da bi trebalo napraviti i gdje ja vidim glavne probleme i teškoće koje nas koče u tome da budemo uspješnija zemlja.

Zatim, razgovarali smo o nekim ključnim akterima u HDZ-u i na političkoj sceni. Podijelio sam s njim i svoje ideje o nužnim reformama koje sa sobom nose visoku političku cijenu za najveće stranke. Rekao sam mu da si Hrvatska ne može dopustiti da ne provede reforme koje mi nismo stigli provesti, ali koje smo jasno definirali u Nacionalnom programu reformi.

Izrazio sam nadu da će nova Vlada nastaviti tim putem i da će biti uspješna u provedbi tih promjena, bez obzira na otpore interesnih skupina.

Sada možete napraviti inventuru. Što ste kao menadžer spoznali o funkcioniranju Vlade RH i RH kao “tvrtke”. Gdje cure milijarde, što je loše i “zatamnjeno” u tom sustavu?

Gdje da počnem? Više puta sam ostao bez riječi kad sam vidio na koji se način neke stvari rade kod nas. Svjestan sam da država nije tvrtka, ali i država može i treba biti vođena racionalno.

Kad je riječ o potrošnji, moramo radi naših građana donositi odluke koje su opravdane i u najboljem interesu svih nas, a ne nekih interesnih skupina. Ne smijemo neodgovorno razbacivati novac poreznih obveznika. Ključna razlika između privatnog i javnog sektora jest transparentnost.

U javnom sektoru, moj je dojam, neki ne žele stvoriti transparentan sustav jer on omogućava da ljude smatrate odgovornima za svaku odluku. Nerad i nered ne može se više skrivati. Primjerice, formirao sam IT vijeće s ciljem da se više ne dupliciraju troškovi (softver i hardver) i da dođe do bolje koordinacije među resorima i sinergije. Po mojem mišljenju, možemo u tome uštedjeti više od milijardu kuna.

Drugo, naš zdravstveni sustav godinama stvara velike gubitke zbog lošeg upravljanja.

To je, prije svega, zbog toga što svaka bolnica ima svoj vlastiti sustav nabave, a država nema kompletnu sliku gdje i koliko se troši. Potrebno je konsolidirati podatke i informacije jer svaka uređena tvrtka ima integrirani sustav kako bi mogla dobro upravljati s točnim podacima. Treće, saznao sam da u javnoj nabavi u 40 posto natječaja imamo samo jednog ponuđača. Očito nedostaje konkurencija koja jedina može dovesti do bolje cijene i kvalitete.

Kazali su o meni u medijima da ne razumijem kako javna nabava funkcionira u Hrvatskoj. Mogu samo reći da taj proces jako dobro razumijem i želim istaknuti da bi Vlada samo na javnoj nabavi mogla uštedjeti minimalno dvije milijarde kuna godišnje, koje bi mogla uložiti u strateška područja kao što su demografska obnova i mladi.

Stalno ste govorili o hrvatskim potencijalima, koji su to potencijali? No, niste baš uvjereni da će Plenkovićeva Vlada uspjeti promijeniti nefunkcionalne stvari? Jer su politički problem zbog stranačkih interesa i nomenklature kada je riječ o javnim poduzećima, upravama, državnoj imovini?

Neke reforme imale bi vrlo pozitivne učinke za Hrvatsku, ali ne odgovaraju glavnim strankama jer bi time izgubile svoj utjecaj. Opet je klijentelizam glavni problem Hrvatske jer političari upravljaju resursima, a svi mi plaćamo cijenu za to.

Postavlja se pitanje jesmo li spremni uvesti nove kriterije u javna poduzeća ili ne? Primjerice, Rumunjska je odlučila predati upravljanje javnim poduzećima globalnom investicijskom fondu koji je uveo nove standarde. To je povećalo vrijednost te imovine i s vremenom se uvodi red.

Kod nas neke tvrtke, poput Badela, godinama stvaraju gubitke i gube na vrijednosti da bi ih na kraju država jeftino prodala, a da je netko ranije reagirao ne bi izgubile toliko na vrijednosti. Imali smo planove da pokušamo rumunjski model upravljanja javnim kompanijama, ili neki sličan, provesti u Hrvatskoj, ali kao i za mnoge druge stvari, nismo imali vremena tu odluku razraditi s partnerima i na kraju provesti.

Takav bi potez preko noći promijenio Hrvatsku nabolje. Drugi primjer je HEP, gdje se uprava mijenjala tri puta u četiri godine i danas vidimo posljedice. Takve su promjene nedopustive jer se takvim poslovanjem smanjuju dugoročni rezultati.

Pod DUUDI-jem imamo imovinu vrijednu više od 30 milijardi eura, a uvjeren sam da bi dobrim upravljanjem ta vrijednost mogla biti puno veća. Kad je riječ o privatizaciji, svjestan sam da smo imali loših iskustava, ali bilo je i primjera koji su vrlo pozitivni, koji su povećali broj zaposlenih i konkurentnost tih kompanija. Danas su to zdrave tvrtke koje imaju zdravi rast, izvoz i ulažu u naše gospodarstvo. To je plus za Hrvatsku.

Imamo velike potencijale, ali ih trebamo aktivirati. Primjerice, Vlada bi neke poslove mogla premjestiti iz Zagreba u druge krajeve, u Liku i Slavoniju, i to smo počeli razmatrati u Vladi. Međutim, trebali bismo postići prvo suglasnost svih sudionika u tom procesu, što nije jednostavno.

Ministar Zdravko Marić počeo je predstavljati poreznu reformu. Ide li to u dobrom smjeru, javnost je već zabrinuta jer planira ukinuti najnižu stopu PDV-a od 5 posto, što znači i poskupljenje osnovnih živežnih namirnica, hrane, miljeka, kruha, lijekova, udžbenika, medicinskih pomagala, novina?

Što se tiče porezne reforme, rekao bih da podržavam smanjenje stopa na dohodak i dobit, jer će povećati našu konkurentnost u odnosu na druge i osobnu potrošnju i investicije.

Drago mi je da nisu mijenjali stopu PDV-a jer Hrvatska još ima veliku sivu ekonomiju i relativno visoki porez na potrošnju jedini je način da se dio prihoda od sive ekonomije oporezuje. Nadalje, nisam siguran da bi se smanjenjem postigao pozitivan efekt jer eventualne uštede ne bi osjetili potrošači.

Mislim da je prerano za sniženje PDV-a i da bi ta mjera destabilizirala javne financije i odmaknula nas od cilja da držimo deficit niskim i nastavimo smanjivati javni dug.

Mislim da taj prijedlog ide u pravom smjeru, ali ne slažem se s podizanjem poreza na namirnice neophodne za život. Zauzvrat, ja bih povećao porez na alkohol i cigarete.

Pri određivanju novog proračuna, što će biti najvažnije i koje granice nova Vlada ne bi smjela prijeći, pogotovu kada je o deficitu riječ?

Vlada je najavila da će zadržati fiskalnu disciplinu, što je izuzetno važno.

Ako smo u prvoj polovici godine imali deficit od 0,7 posto BDP-a, uvjeren sam da će vjerojatno biti ispod dva posto do kraja godine. Nadam se da će i sljedeće godine deficit ostati ispod dva posto, a novi proračun treba to osigurati. Volio bih vidjeti da vlada zamrzne rashode na razini ovogodišnjeg proračuna.

Ovo je važna poruka za strane investitore i ne bi bilo dobro da se opet deficit povećava. To ne znači da neki resori, poput Ministarstva obrane, ne bi trebali povećati svoj proračun, dok bi drugi, poput zdravstva, trebali biti pod još većim nadzorom.

Najavljivali ste neke velike investicije u RH, no nije bilo vremena da se one i dogode. O kojim se investicijama izvana radi i možemo li ih očekivati?

Energetski sektor je ključan i strateški i bitan za nacionalnu sigurnost. Moja je Vlada odredila novu strategiju za plutajući LNG i nadam se da će se ta strateška investicija ostvariti.

Isto tako smo aktivirali šest naftnih polja u Slavoniji s mogućnošću za još 10, što bi dodatno stimuliralo gospodarstvo u tom kraju. Ovdje bi se pojavile globalne kompanije kao što je kanadski Vermilion, što bi značajno poboljšalo poslovnu klimu.

Aktivirali smo više od milijardu kuna prodajom državne imovine, što znači nova radna mjesta, a ima još “mrtvog kapitala” u obliku vojnih objekata i dr. Postoji veliki interes za naše luke i željezničke pruge, ali država prvo mora definirati strategiju i donijeti kvalitetan plan.

Održao sam više sastanaka sa stranim investitorima i smatram da bi se Vlada trebala aktivno angažirati. Brexit bi mogao biti nova prilika za privlačenje novih investitora u Hrvatsku, ali trebamo što prije reagirati jer su drugi već u ofenzivi.

Kada sada analizirate, koji potez ne biste ponovili, gdje ste pogriješili, gdje biste drukčije odigrali. Biste li se bavili opet SOA-om i Inom ili biste izbjegli te probleme. I što mislite, koji je bio glavni razlog što vas je politika odlučila rušiti?

Ne bih ništa promijenio. Odluke koje sam donio bile su u najboljem interesu RH i mislim da nisam pogriješio, pa ni u slučaju imenovanja g. Danijela Markića na čelo SOA-e.

Bio sam svjestan da će me ta odluka koštati, ali alternativa bi, po mojem uvjerenju, bila još teža za Hrvatsku. Ne radi se o meni, nego o nacionalnom interesu. Nadam se da moj slučaj neće obeshrabriti druge koji se žele angažirati u javnom životu.

Često slušamo o domoljublju, ali prerijetko vidim primjere gdje ljudi stave opći interes države ispred osobnog. Mislim da sam zbog svojih principa s vremenom nekima postao smetnja. Biti slobodan i neovisan nije uvijek poželjno u politici i mnogima to nije odgovaralo. Ali na kraju ne žalim ni za čim. Savjest mi je čista.

Vraćate li se u globalni biznis, u Tevu ili neku drugu kompaniju. Koji su vam planovi, što kaže obitelj, ostaje li se njima u Hrvatskoj ili bi živjeli vani? I zanima me, usporedite vašu imovinsku karticu kad ste dolazili s onom koju ste ispunili kada ste otišli s funkcije premijera?

Prvi put imam vremena za sebe. Dat ću si malo vremena i iskoristit ću priliku da malo bolje upoznam Hrvatsku. U zadnjih par dana išao sam s prijateljima u ribolov blizu Skradina, planinario na Velebitu na prekrasnoj stazi Ante Premužića i popeo se na 1675 metara visoki vrh Gromovaču i vidio nevjerojatnu ljepotu Hrvatske.

Posjetio sam Biograd na Moru, Šibenik i otok Prvić koji je pravi mali biser. Uživam u ovim trenucima i nadam se da ću maksimalno iskoristiti ovo vrijeme. Osim u našim prirodnim ljepotama, uživam i u susretima s građanima, s kojima rado popričam.

Želim nadoknaditi sve vrijeme koje nisam mogao provesti s obitelji, koja će ostati živjeti u Zagrebu. Tu smo. Ne idemo nikamo. Hrvatska je naš dom. Novi poslovni izazov me čeka tek nakon Nove godine, a o tome ćete biti u pravo vrijeme obaviješteni.

U vezi imovinske kartice, bit će sve transparentno i vidjet ćete da sada imam manje nego kad sam postao premijer. Na ovom poslu sam se neizmjerno obogatio, ali ne financijski! (smijeh).

Kavica na kojoj sam shvatio da će me rušiti

Od vaših najbližih suradnika tražili ste na kraju da navedu događaj koji ih se najviše dojmio dok su bili u Vladi. Što vi pamtite kao dobar, a što kao loš trenutak?

Bio sam prvi hrvatski premijer koji se susreo s vlasnicima našeg duga, i oni su brzo prepoznali da je naš plan realan i pozitivan. I rezultati to pokazuju. Bio sam uvjeren da ćemo s vremenom podići kreditni rejting, koji bi još dodatno proizveo dobre efekte.

Moj susret sa Svetim Ocem zajedno s obitelji ima posebno mjesto za mene. Kao loš trenutak, pamtim moju “kavicu” s potpredsjednicima Karamarkom i Petrovom kad sam vidio da se odnosi više ne mogu popraviti i da je preslaganje u Saboru postala glavna tema. Bilo mi je sve jasno kad sam prepoznao da je senior partner HDZ počeo pripremati teren za rušenje Vlade.

Korupcija je češća u javnim kompanijama nego u privatnima

Jedan od glavnih problema što je gospodarski rast u RH nizak jest i činjenica da možda i dvije trećine hrvatskog BDP-a čini javni sektor?

Kao i u drugim zemljama, pokazalo se da privatni sektor ostvaruje veći rast od javnog, da je efikasniji u kreiranju nove vrijednosti.

Gotovo svi strani državnici s kojima sam razgovarao potvrdili su da je privatizacija bila vrlo važna u stvaranju pretpostavke za gospodarski rast. Kod nas se ističu samo negativni primjeri, gotovo nikad pozitivni.

Nemam točnih podataka, ali poznato je da se korupcija puno češće pojavljuje u javnim kompanijama nego u privatnima. To nije slučajno -.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Jesmo li svi ponekad plagijatori?

Objavljeno

na

Objavio

PLAGIJAT JE „SMRTNI GRIJEH“  naglašava filozof prof. dr. sc. Kristijan Krkač

Predlaže osnivanje nacionalnog tijela koje bi se bavilo problemima plagiranja i bilo cehovski oblikovano. Sudionici ili članovi bili bi predstavnici javih i privatnih, sveučilišnih i visokoučilišnih sustava koji su objavili dovoljno izvornih znanstvenih radova u svjetskim publikacijama.

­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­­


U javnosti države lexova, memoranduma, krivotvorenih diploma i sličnih pojava, gotovo ritmički se pojavljuju i slučajevi plagiranja. Stoga i dojam da sam 14. 04., komentirajući status Fejsprijatelja malone trebao biti „blokiran“. Za izbjegavanje te vrste mrežnog prijateljskog kažnjavanja izabrao sam ad hoc blitz-intervju, klasičan, s pitanjima i odgovorima, kao  način ne samo rasprave ili raspre između filozofa i novinara (taj sam, umirovljeni), nego i moguće  duela. Našli smo se. U novinarstvu se to opisuje kao copy&paste novinarstvo, a novine traju, poznato je – jedan dan… Pitanje plagijata, njegove strogosti i nijansa i u novinarstvu je, ipak od praktične koristi, opisano u zakonima i statutima. Slično kao i u znanosti, pogotovo glede vlasništva autorskih prava, a filozofi o tomu imaju svoje stroge znanstvene stavove s, i u kojima je nefilozofima, prilično teško ne samo snalaziti se nego i s njima baratati. Dobro su „naoružani“ filozofijom, logikom, etikom, i ostalim misaonim alatima. Sačuvao sam prijateljstvo.

Razgovaram s filozofom, prof. dr. sc. Kristijanom Krkačem.

Prije razgovora pojašnjenje. Prof. dr. Kristijan Krkač je (u nedjelju, 14. 04. 2019.) na FB objavio svoj post u kojem je naznačio, oko aktualne raspre o izboru za rukovoditeljicu Nacionalnog parka Krka, da je izabrana kandidatica u svojim natječajnim dokumentima plagirala predloženi program rada. Moj komentar je bio pitanje: je li materijal, koji je bio plagiran, bio zaštićen autorskim pravom. Bratoljub Klaić, naime, tumači sljedeće: plagijat je literarna krađa, prisvojenje tuđeg autorstva, izdanje tuđeg djela pod svojim imenom (od plagium – otmica čovjeka).

U čemu je, profesore, bio plagijat, dokumenta ili više njih, koji se ne bi baš mogli strogo tretirati kao znanstveni, više kao praktični?

Međunarodno priznat i u praksi korišten opis plagijata postoji (koji nije i sam plagijat iako ih postoji nekoliko desetaka različitih u manje važnim sitnicama, formi i stilu). Također i mjerilo plagijata koje se primijenjuje u praksi otkrivanja. Postoje računalni programi koji to otkrivaju. Postoji više njih i neki su precizniji od drugih ovisno o tome s koliko baza podataka raspolažu, tj. s koliko tekstova u njima mogu usporediti tekst koji provjeravaju. Ovdje govorim o znanstvenim radovima, dakle, člancima i knjigama. Slično je i s drugim dokumentima, napose tehničkim poput planova, prijedloga i sl. Tako dugo dok su takvi dokumenti izraženi tekstualno pa čak i raznim slikovnim, brojčanim i ostalim sredstvima i dok su potpisani imenom i prezimenom oni su podložni provjeri plagijata. Drugačija je situacija primjerice s patentima, tj. inovacijama, izumima, s umjetničkim djelima i sl., ali i ovdje postoje jasna pravila pod kojima se npr. neki stroj drži krađom nekog registriranog i zaštićenog patenta  temeljenog na izumu autora ili neko umjetničko djelo palgijatom ili pak citiranjem uzora ili učitelja. Iako se čini da mjerilo plagijata slabi kad se mičemo od znanosti prema tehnici ili primijenjenim praktičnim modelima, npr. prijedlozima upravljanja sustavima, situacija je nasuprot intuiciji još rigoroznija. Naime, takvi su modeli još strože podložni provjeri na krađu jer ne sadrže samo pozivanja na znanstvene rezultate, koje svakako treba navoditi, nego i pozivanja na razne praktične modele, načine i mjerenja uspješnosti primjene. Situacija s praktično primjenjivim stvarima je dakle, čini se, dvostruko ozbiljnija da štetu koju loša primjena lošeg modela može proizvesti i ne spominjemo.

RAČUNALNI PROGRAMI OTKRIVAJU PLAGIJAT

 Je li spomenuti program rada autorsko djelo?

 Ne znam, ali ako nije, trebao bi biti. Naime, prijedlog programa rada neke institucije, koji se tim više ocjenjuje na nekom natječaju, treba biti napisan vrlo oprezno. Prvo se treba referirati na sve zahtijevane međunarodne i nacionalne pravne akte koji postavljaju legalni okvir plana. Zatim na sve gospodarske varijable koje instituciju čine u najmanju ruku poslovno održivom, ako ne i profitabilnom. Treće, potrebno je jasno navesti specifičnosti djelovanja s obzirom na stvar u pitanju, tj. temeljnom djelatnošću kojom se institucija bavi, opisima poslova kojima se ostvaruje ta djelatnost i očekivanom učinkovitošću, ostvarivošću i mjerljivošću ciljeva. Sve to skupa počiva na nečemu što je negdje istraženo znanstveno, modelirano u praksi, itd., i svi ti dokumenti i procedure imaju autore i odgovorne osobe i njih je autor plana dužan navesti. Uz to dakako autor je dužan navesti i neku novost što autorov plan čini poredbeno boljim od ostalih s kojima svoj plan uspoređuje. Dakako, ovdje treba navesti, barem okvirno, plan poslovanja institucije, mislim na marketinški koji se tiče temeljnog proizvoda ili usluge, ali i istraživanja tržišta, financijski, poslovni i sve ostale elemente koji su nužni u cjelini poslovnog plana. Ovo je abeceda pa ne bih više o tome. Naime, s onim tko nikad u životu ništa nije stvorio kao svoj osobni rad ma koliko nemušt, traljav, neprimjenjiv ili ružan bio, o ovoj se temi nema o čemu razgovarati. Pogledajmo kako se Hrvati odnose prema svojim svjetski priznatim izumiteljima, inovatorima, umjetnicima i sl.

 Treba li biti strog?

 Poznata politika „čelične ruke u baršunastoj rukavici“ ovdje treba biti primjenjena bez iznimke, napose u RH koja je na, ili pri bijednom dnu, EU po mnogim parametrima pri čemu iz područja svojih struka ističem plagiranje radova, korupciju, nepotizam, sukob interesa, sivu ekonomiju, dominantno poslovanje s državnim i javnim institucijama u području javne nabave koja je leglo zla, itd. Osjetljivost na posebnosti treba bez daljnjeg postojati, ali ona se ne odnosi na snižavanje mjerila, nego na primjenu mjerila na različite stvarnosti. Krajnje je iracionalno, neučinkovito i dugoročno štetno ne postupati uopće i postupati jednako prema svima bez obzira npr. koliko su veliki, važni za lokalnu zajednicu, itd.

POLITIKA „ČELIČNE RUKE U BARŠUNASTOJ RUKAVICI“

Jesmo li svi mi ponekad, ali i češće, „“plagijatori“, jer se koristimo znanjima koja smo dobili od nekoga tijekom školovanja kroz udžbenike, literaturu, lektiru i ostale pisane materijale. Interpretiramo naučeno?

 Postoji nešto što se naziva opće znanje i specifično stručno znanje. Istina, tijelo općeg znanja (engl. common knowledge) iz godine se u godinu mijenja, ali ne prestaje postojati zato što se mijenja. Nešto ulazi, nešto ispada. Smiješna je situacija dostupna u kratkom video snimku u kojem bakica govori unuci da se javi majci s bakinog fiksnog telefona, jer se je njezina baterija ispraznila i unuka doslovno ne zna kako koristiti stari fiksni telefon s rotirajućim brojčanikom. To je znanje – kako –  ispalo iz općeg znanja, a služenje pametnim telefonom je ušlo. Primjerice, to da ljudi imaju 5 prstiju na ruci, nazivi prstiju i npr. specifičnost palca je opće znanje, ali to da se tijekom evolucije zbila rotacija palca, kada, gdje, kako i zašto se zbila je stvar znanstvenog otkrića i objašnjenja za koje je netko s imenom i prezimenom zaslužan. Na svu sreću danas imamo mnoge online enciklopedije koje možemo koristiti kao pretraživače i koje nas pouzdano dovode do takvih otkrića, izuma i sl., i imena njihovih otkrivača, izumitelja, autora, i sl. Postoji i cijeli niz teorijskih problema općeg znanja, tj. sadržaja, granica i promjene tog znanja i radi li se uopće o znanju, ali to nije tema. Uzmimo primjer paljenja vatre korištenjem kres-kamena. Znamo za to znanje – kako, imamo tu vještinu i manje-više smo sposobni prepoznati takvo kamenje i njime proizvesti iskru na zapaljivom materijalu i, uz dodavanje zraka, zapaliti vatru. To je opće znanje – kako –  koje nema autora, tj. izumitelj je nepoznat, ali za pretpostaviti je kako je to netko ipak prvi učinio u povijesti. Zamislimo, što je znanstvena fantastika, da doznamo konkretnu osobu koja je zapalila prvu vatru tim načinom. Je li ta osoba izumitelj tog načina? Jest.

 Je li cijeli sustav školovanja u stvari piramida plagiranja, od dna prema vrhu ili obratno. Svi ponavljamo ono što smo naučili i prihvatili kao svoje znanje, usvojili znanje?

Imao sam više sreće nego pameti raditi na svim razinama obrazovanja, od osnovne i srednje škole pa do preddiplomske, diplomske i doktorske razine na visokoobrazovnim institucijama u RH i EU i imam malo širi pogled na temu. Pregledni prikaz odgovora koji glasi nedvosmisleno – DA – vjerojatno ima nekoliko uzroka, motiva i razloga koje nisam istraživao pa se ne bih bavio nagađanjima.  Zdrav razum sugerira nekoliko elemenata koji bi mogli kao radna hipoteza figurirati kao suuzroci sveopćeg plagijatorskog miljea i kulture. Neki od njih su: podcjenjivanje izvornih doprinosa u teoriji i praksi, napose onih koji čine opće dobro cijeloj zajednici uz to što donose zaradu autorima, čemu je u podlozi opće nerazumijevanje izvornosti. Sjetimo se da originalnost u korijenu znači izvor pa bi originalan bio izvoran, a izvoran onaj koji je svojim učinkom blizu izvoru kako je svojevremeno poluironično komentirao A. Gaudi (arhitekt Bazilike Sagrada Familia u Barceloni za koju se nadamo kako ju neće sustići sudba katedrale Notre Dame de Paris koju gledam u plamenu dok ovo pišem), neznanje o tome što jest nečiji izvoran doprinos, a što nije i na koncu nekultura, kako znanstvena i autorska u pojedinim profesijama, tako i opća nekultura. Ne znam podatke, ali pretpostavljam i ovdje govorim za svoju usku struku ili struke, tj. filozofiju i poslovnu etiku, kako najmanje 50 posto izvornih znanstvenih članaka u tim područjima, objavljenih na hrvatskom u tuzemnim časopisima,  nemaju nikakvu izvornu znanstvenu novost i da su uglavnom manje-više spretne kompilacije, ili de facto plagijati, prethodno objavljenih tekstova najčešće svjetskih autora. Što se pitanja tiče, mislim da je obiteljski odgoj u ranoj dobi važan, što sugeriraju i neka istraživanja, napose kreativnost i vrijednost stvaranja. Ništa ne pridonosi razvoju senzibiliteta na autorstvo koliko vlastito stvaranje pa time i poštivanje stvaranja kod drugih. Ako su inženjeri ljudi koji razumiju kreativnu, tehničku, praktičnu i teorijsku stranu inovacije, izuma i stvaranja, pitajmo se nije li ni čudno zašto takvih kretativnih ljudi skoro pa uopće nema među npr. političarima?

NIŠTA NE PRIDONOSI RAZVOJU SENZIBILITETA NA AUTORSTVO, KOLIKO VLASTITO STVARANJE

Trebamo li uvijek navoditi – to me, primjerice, naučila moja teta u vrtiću, učiteljica, profesori raznih razina?

Ziher je ziher, tj. bolje navoditi više nego manje, naravski, s obzirom na zadanu temu, način, cilj i rezultat. I to je pravilo. Uvijek se u slučaju znanstvenog rada u svjetskom časopisu nađe dobar recenzent koji kaže kako je neke stvari suvišno navoditi, jer ih se, zamislimo, sve spominje u nekom uvodu ili sl., što je dovoljno. Ovdje su dvije poteškoće. Prva je trivijalna. U mnogim područjima, napose društvenim i humanističkim znanostima, dobar dio studenata ne uči se, primjerice, kako istražiti literaturu i napisati pregled literature kojim najčešće započinje svaki tekst nakon uvoda. Tu se treba jasno vidjeti koji su središnji autori, djela, članci, tvrdnje i argumenti za i protiv. I ovdje postoje mjerila, npr. indeksiranost časopisa u kojem je koji članak objavljen, broj citata članka ili nakladnik kod kojeg je kakav uvod u kakvo područje objavljen, itd.

Imali smo primjer ministra koji je bio označen, etiketiran kao plagijator. Više nije ministar. Je li i dalje plagijator ili je lišen te stigme ?

 Plagijatore imamo na svim razinama. Počnimo od toga da djeca prepisuju lektire koje nikad nisu, niti će ikad pročitati, npr. 500-tinjak straničica ruskog klasika. Na akademskoj razini, Bogu fala, postoje pametni ljudi koji su sposobni u preglednim člancima vrlo jasno, sustavno, pregledno i s druge strane razumno sažeti vrlo složene probleme, rješenja, rasprave koje se mogu protezati desetljećima. Vrijednost je tih radova u tome što skraćuju istraživanje ako su pouzdani i nepristrano napisani. Imamo plagijatore na najmanje 5 visokoobrazovnih institucija u RH. Ne samo da niti jedan nije dobio otkaz, da nikome nije zabranjen rad u RH, da nitko nije javno osramoćen, nego suprotno. Neki su branjeni u neobranjivim situacijama koje očito potpadaju pod pravilo plagiranja koje vrijedi u cijelom svijetu, ali očito ne i u RH, neki su ponovno pisali rad na istoj instituciji umjesto da su ekspresno izbačeni, neki su plagirali s interneta, neki pak cijeli niz različitih članaka, itd. Ne više od 2-3 sata dovoljno je da se konačna verzija teksta npr. članka „provuče“ kroz računalni program za provjeru plagijata, da se poprave sumnjiva mjesta, doslovne tiskarske pogreške (npr. autor je zaboravio napisati završne znake navoda i sl.), da se dodaju predložene reference i da se vlastiti tekst napiše koristeći sinonime tako da nije plagijat (uz dakako navod izvora) itd. U RH ne postoji ta kultura i usprkos svemu još dugo neće postojati. Ta je nekultura dijelom uzrokovana time da je u nekim strukama, u kojima imamo recimo 150-200 stručnjaka, teško napisati izvoran rad, jer nema ga tko recenzirati, zbog toga jer se nitko ne bavi s tom temom. Posljedica je da su recenzije formalne i loše. Uzrokovana je i time da je dijelom šire nekulture krađe, varanja, obmanjivanja i sl. Pretpostavljam kako najmanje 50 posto članaka u nekim strukama, koji su u RH,  na hrvatskom jeziku objavljeni kao izvorni, kad bi ih se prevelo na engleski ili drugi svjetski jezik ne bi mogli biti objavljeni čak niti u prvih 100 svjetskih časopisa u toj struci. To je hipoteza za istraživanje. Što se spomenutog čovjeka tiče najgora sramota ostaje tekst sveučilišta na kojem je doktorirao, a u kojem, ako se dobro sjećam, stoji da je prema pravilima doktorata, u vremenu kad je doktorirao, njegov doktorat prihvatljiv, ali da bi danas bio neprihvatljiv, tj. ne bi doktorirao prema današnjim pravilima.

PLAGIJATORE IMAMO NA SVIM RAZINAMA

 Kao kaugumu, rastezao se plagirani diplomski rad na policijskoj akademiji. Treba li stigmatizirati na taj način dobrog policajca, ili kazniti ga i dati mu prigodu za popravak? Kinezi (u trendu smo) kažu da za mačku nije važno koje je boje, nego lovi li i kako miševe?

Spomenuti čovjek je potpredsjednik Sabora RH i time je sama činjenica da je dva puta pisao diplomski rad na istom fakultetu sasvim dovoljna za potpunu javnu sablazan i povlačenje s te pozicije. Taj je čovjek taj rad pisao kao student i samo kao student. Ako su mu pri pisanju rada pomogla i ne-studentska znanja i iskustva, tim bolje, ali rad je studentski i šlus. Potreba visokog obrazovanja u RH napose kod tuzemnih sitnih politikanata često je motivirana time da na neke državne i javne službe ne mogu biti niti kandidirani ako nisu visoko obrazovani, a ponekad i osjećajem manje vrijednosti, krizom srednjih godina, i sl. Koliko je to dobro ne znam. Tako smo svojevremeno imali poplavu diplomiranih na Prometnom fakultetu, a danas imamo poplavu završenih stručnih diplomskih studija na ponekad dvojbenim poslovnim školama od kojih neke ne samo da nemaju tuzemnu akreditaciju, koju po zakonu trebaju imati, nego nemaju ni bilo kakvu međunarodnu pa je upitna kakvoća cijele institucije, jer se nikako ne može dokazati, čak niti na minimalno objektivan način.

Uozbiljujemo se. Plagiranje je osuđujuća pojava, važno za akademsku zajednicu, u institucijama, među znanstvenicima i praksi u znanstvenim radovima. Strogost je dobro došla. Kako se ta strogost „tretira“?

 Počeo bih s time da postoji niz plagijata u znanstvenim člancima, novinskim tekstovima, kolumnama istaknutih kolumnista kojekakvih portala (plagiranje Wikipedije je česta pojava). Ti ljudi nisu snosili nikakve posljedice. Krenimo od toga kako ne postoji nadležno nacionalno tijelo koji bi se bavilo tim problemima. Ono ne mora biti državno niti javno. Oni koji misle da to treba, najčešće misle iz perspektivne objektivnosti države, ali koliko je razumno državu poput RH koja je, kako sam spomenuo vrlo korumpirana, itd., držati državom u kojoj su se u tom moru korupcije stisnuli i opstali atoli, otočići i grebeni poštenja i iskrenosti? Nimalo i njihovi su motivi često i sami bitno nemoralni. Nema ništa loše u tome da se takvo nacionalno tijelo oblikuje kao cehovsko. Sasvim je dovoljno da u njemu sudjeluju najmanje po predstavnik javih i privatnih, sveučilišnih i visokoučilišnih sustava koji su objavili dovoljno izvornih znanstvenih radova u svjetskim publikacijama koje izlaze izvan RH i njoj bliskih država, dakle, ljudi koji nemaju mrlju što se etike znanosti i visokog obrazovanja tiče, a i imaju mjerljive međunarodne dokaze kakvoće rezultata rada. Članstvo bi se dakako moglo cirkularno mijenjati, a kako takav posao zahtijeva najmanje 40 sati rada tjedno te bi se ljude plaćalo članarinom svih, koji žele sudjelovati u radu i biti podvrgnuti rezultatima rada takvog etičkog tijela. Vrlo jednostavno.  Plaćamo ih da nas kritiziraju, gaze, napadaju i ispravljaju s ciljem da se kakvoća rezultata podigne, recimo, na neki svjetski prosjek i da se tu barem održava, možda i malo popravi. No, to nitko niti želi niti je spreman učiniti, jer pretpostavljam, mnogima bi se tad počeo njihati stolac na kojem sjede, kojekakve akademske i druge sinekure i dodatni izvor financiranja javnim novcem. O tome najbolje svjedoči odnos rada Odbora za etiku u znanosti i visokom obrazovanju i sličnih tijela na sveučilištima i fakultetima u nedavno živo raspravljanim slučajevima.

Postoje li domaći ili inozemni podatci o učestanosti znanstvenog plagiranja?

 Znam da postoji cijeli niz međunarodno istraženih i dokazanih slučajeva. Što se sveučilišta tiče, to se može zaključiti iz činjenice kako je određen broj ljudi, studenata i nastavnika, de facto izbačen s navodom kako je to učinjeno jer su uhvaćeni u plagiranju koje im je dokazano. Što se tiče plagijata u vezi s politikom može se, smije, a vjerojatno i treba reći kako je to dvostruka obmana. Naime, ako političar kao političar plagira nešto kako bi profitirao kao političar, kad se to otkrije i dokaže u skladu s međunarodnim mjerilima i s dokaznim materijalom, onda to šteti i politici, jer zloupotrebljava znanost i obrazovanje za vlastiti probitak, ali i znanosti jer je time srozana i pretvorena u sredstvo za nešto što sa znanošću izvorno nema nikakve veze. Jedini lijek u znanosti je strogost, ali treba imati na umu da znanost nije ni otok ni poluotok u društvu pa ako je društvo sustavno i planski korumpirano, teško je očekivati kako će se znanost otrgnuti od tog tsunamija politike. Međunarodna mjerila, objavljivanje u međunarodnim publikacijama, itd., zasigurno je bolji način od onog koji se u nizu javno raspravljanih slučajeva pokazao zadnjih nekoliko godina. Plagijat je smrtni grijeh. Ne samo da je to bezočna krađa s ciljem prisvajanja nečega što plagijatoru ne pripada, ne samo da je poniženje autora izvornog rješenja, nego je to, prije svega, poricanje samog predloška i morfologije studija, istraživanja i izvorno ljudskog poriva za otkrićem i izumom, pa je poricati tako nešto u srži neljudski. No, ne treba se u RH danas nadati bilo kakvom pomaku kada se radi o pitanju plagijata. Hrvati su u, eto, skoro 30 godina svoje samostalnosti uspjeli plagirati sami sebe, postati plagijat plagijata, plagirati sebe kao neplagijatore u slučaju očitog plagiranja i kao nacija, ali i kao skup pojedinaca s imenima i prezimenima, bilo da su plagirali, bilo da su šutjeli o tome, a profesionalna dužnost im je bila govoriti ne samo javno, jasno i glasno, nego i odlučno. U takvom društvu tražiti jednog koji će stati pred to društvo i, počevši od sebe, tražiti promjene nasuprot plagiranoj naciji, a pred očitom propašću u koju ona srlja na sve moguće načine, propašću koja ne bira sredstva njezinog uništenja, nije samo naivno nego je i neinteligentno i nerazborito, jer ne ćemo naći nikoga (parafraziram Izajiju 22:30).

Jeste li sigurni, pokušajmo se na kraju našaliti, da u odgovorima, u ovom intervjuu, niste uporabili neku misao, tezu, tvrdnju i sl., koja nije izvorno vaša, a niste naveli izvor, odnosno, jeste li nekog, ali ne svjesno plagirali?

 Nisam siguran, ali provukao sam ove odgovore kroz nekoliko online programa za provjeru plagijata pa je time vjerojatnost kako sam plagirao manja, vjerujem manja od 0,5. No jesam li time izbjegao svaku sumnju ne znam. Znam kako sam poduzeo sve razborite korake u smjeru izbjegavanja plagijata. Zanimljivo bi moglo biti kako sam, kad je slučaj plagiranja bivšeg ministra znanosti bio aktualan, izvukao 50-ak različitih definicija i/ili mjerila plagijata, usporedio ih i pokušao svojim riječima iskazati to mjerilo koje sam tad provukao kroz 10-ak programa za provjeru plagijata. Trebalo mi je oko sat vremena da sklopim kratak, jasan i neplagiran kriterij plagijata kojeg su tih 10-ak programa označili kao 100% izvoran, ali uspio sam. To mjerilo glasi ovako. Osoba A je pod vidom teksta T, kojem je autor osoba B, plagira T ako i samo ako: (1) A preuzima T bez navođenja B, (2) A navodi A, a ne B kao autora T i (3) A objavljuje ili pokušava objaviti T pod vlastitim imenom.

Intervjuirao Antun Drndelić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Plenković – Komemoracije u Bleiburgu će biti – ona mora biti uz puno poštovanje prema žrtvama

Objavljeno

na

Objavio

Nakon summita u Dubrovniku, premijer Andrej Plenković dao je intervju za Hrvatski radio. S njim je u emisiji Intervju tjedna razgovarala Jasmina Popović, koja ga je odmah na početku pitala o konkretnim rezultatima razgovora i summita, kako za brodogradilišta, tako i općenito.

– Stavili smo naglasak na teme budućnosti, na teme gospodarstva. Budućnosti, mislim na memorandume koji se tiču Ministarstva znanosti, istraživanja, digitalnog društva, daljnje jačanje turizma, daljnje jačanje investicija. Konkretni sporazumi koje je HŽ infrastruktura potpisala s dvije kineske kompanije koje se bave izgradnjom infrastrukture su sporazumi koji će etablirati radne skupine i koji će nastojati vidjeti što možemo učiniti. Kad je riječ i o investicijama u luke, i u investicijama u željezničku prugu, uključujući za nas stretešku nizinsku prugu, detaljno smo na Jadrolinijinom katamaranu od Dubrovnika do Brijeste objašnjavali premijeru Liju i njegovim ministirma, suradnicima što bi to značilo u krajnjoj liniji i za kineski transport. Iz njihovih najvećih luka, koliko bi se skratio put prema Europi ukoliko bi njhovi veliki tankeri s robom za Europu završavali u Rijeci, išli nizinskom prugom prema Europi, prema srednjoj Europi, u odnosu na dodatnih 7 dana i vremena i troška ukoliko dolaze u luke sjeverne Europe. Bilo da je riječ o Hamburgu, Rotterdamu, Antwerpenu… Na taj način mislim da su osvijestili značaj Hrvatske kao potencijalnih mediteranskih vrata za kineske i azijske proizvode, rekao je Plenković.

– Što se tiče brodogradilišta, budući da je to bilo jedno od vaših pitanja, i tu smo temu otvorili, vrlo detaljno. Već su do sada predstavnici kineske državne kompanije koja se bavi brodogradnjom imali neke prve kontakte. Mi očekujemo dolazak izaslanstva na najvišoj razini. Ja u ovom trenutku ne želim podizati previše očekivanja, ali smo, vodeći računa o tome da u odnosu na vrijeme od prije 30-40 godina, kada Kina nije postojala ni u pogledu izgrade brodova među prvih 10 zemalja svijeta, ni u pogledu narudžbi, danas Kina proizvodi 45 posto svjetskih brodova – željeli ispitati i tu mogućnost. Premijer Li je razumio tu poruku. Doći će ovdje izaslanstvo na najvišoj razini, razgovarat ćemo i posjetiti i jedno i drugo brodogradilište. Nakon toga ćemo donositi zaključke, izjavio je premijer.

Novinarka ga je zatim pitala koji su rokovi u kojima bi se moglo radnicima posrnulih škverova dati nadu.

– Mi smo dali jamstva prošle godine, to je bilo tzv. međufinanciranje. Jamstvo je to koje je trebalo omogućiti restrukturiranje. Na žalost, taj prvi plan restrukturiranja nije prošao jer jednostavno nije bio dovoljno dobar niti za naše ministarstvo, niti za Europsku komisiju. Vlada je omogućila lani sve plaće, svim radnicima i u Rijeci i u Puli. Nakon toga i one tri mininalne plaće. Našli smo čak rješenje i u srpnju i kolovozu. Dakle, što se nas tiče, mi smo napravili sve što možemo, a radimo i dalje. Ovo je sada jedan pokušaj pronalaženja novog partnera. Bilo bi čudno da ovakvu prigodu, koja se danas otvorila i to zahvaljujući, mogu reći slobodno, kontaktima koje smo ostvarili premijer Li i ja – ne pokušamo iskoristiti na taj način. Vidjet ćemo nakon posjeta izaslanstva kineske kompanije, kazao je.

Potvrdio je i da je kineski premijer osobno zvao kineske brodograditelje kako bi se uključili u rješavanje krize u Uljaniku. Prema neslužbenim informacijama, jedan poziv je uputio u 4 ujutro.

– Ne želim podizati velika očekivanja. Ja kada vodim razgovore, vodim ih tako da onda kad dođemo do nekakvog zaključka – on drži vodu, što bi se reklo u političkom smislu. On je jako dobro razumio objašnjenje koje sam mu dao. Pojasnili smo sve do najsitnijeg detalja, dali im sve potrebne informacije. I kada oni dođu onda ćemo vidjeti, a da je on kontaktirao predsjednike uprava – je.

Novinarka je premijera pitala i zašto misli da će baš njegova vlada biti ta koja će realizirati projekt nizinske pruge.

– Moram priznati da je to kazao kineski premijer. On je razgovrao s nekim mojim prethodnicima na ovu temu, i doživio sve te razgovore neozbiljnima. Temeljem razgovora koje smo imali, nemojte zaboraviti da sam posjetio Peking i Šangaj u studenome, da smo i tada vodili razgovore, susreli se s predstavncima niza kompanija, otvorili smo vrstu dijaloga kakva do sada možda intenzivno nije postojala. U tome nam pomaže ovaj format 16+1, odnosno sada 17+1. Mislim da smo sada puno pripravniji. Uostalom, kineske su kompanije već uzele dokumentaciju koja je izšla na natječaj glede Luke Rijeka. Tu su stvari vrlo konkretne, a što se tiče modernizacije željezničke infrastrukture, dakle ambicija Vlade da se do 2030. uloži 3 milijarde u željezničku infrastrukturu – milsim da smo jako puno učinili na cestovnoj infrastrukturi i modernizaciji zračnih luka. Puno se ulaže i u luke. Dodana vrijednost europskih sredstava vidi se gdje god krenete. Očekujem da jednim kvalitetnim i ozbiljnim pristupom svih nadležnih resora i političkom voljom Vlade napravimo više nego što se do sada učinilo, rekao je Plenković.

Na koji način će se Hrvatska pripremiti za eventualni pojačan interes kineskih investitora?, glasilo je sljedeće pitanje.

– Bit politike EU u odnosima s Kinom je da igramo ravnopravnu utakmicu, a ne da ima ogrničenja na tržištu ili pak da postoje snažne subvencije koje onda čine tu tržišnu utakmicu nepravednom. Upravo je na tom tragu i dosadašnji interes Kine prema Hrvatskoj, a osobito od kad je CRBC dobio posao gradnje Pelješkog mosta na transparentnom natječaju. I činjenica da grade infrastrukturni projekt od strateškog interesa i najvidljiviji pojedinačni projekt koji se sufinancira EU sredstvima – to je poruka svima onima koliko je članstvo u EU Hrvatskoj važno. Kineske kompanije prepoznaju i osjećaju kakva je Hrvatska i u poslovnom smislu i u mentalitenom smislu. Mi smo se za sastanke u Zagrebu i Dubrovniku jako dobro pripremili, posebice oni resori na koje se to odnosi – promet, infrastruktura i gospodarstvo, kazao je Plenković.

U nastavku emisije komentirao je i oštre poruke upućene prema Vladi s komemoracije u Jasenovcu.

– Nisam imao vremena detaljno vidjeti što je sve kazano na ovoj, ja bih rekao neformalnoj komemoraciji koja je održana, u petak u Jasenovcu. Rekao sam predstavnciima i Židova i Roma i Srba i antifašističkh udruga u Hrvatskoj, kada smo razgovarali nekoliko puta – da smatram da je dobro i zdravo za društvo da postoji jedna, jedinstvena komemoracija. I dalje čvrsto stojim na tome, a da bi to ostvarili potrebno je dvoje. Vodili smo te razgovore i bilo bi dobro da dođemo do konsenzusa, rekao je.

Novinarka mu je zatim rekla da je ocjena svih onih koji su u petak bili u Jasenovcu da država nije poduzela sve da se zaustavi ili smanji negiranje holokausta i revizionizam te da je to ocjena i SDSS-a, no premijer je i na to odgovorio da ne zna što je u Jasenovcu rečeno.

– Ne znam što su oni kazali, ali što se tiče hrvatskih zakona, politike Vlade, HDZ-a – ne vidim iz kojeg se segemta mogla protumačiti, otkad sam ja na čelu HDZ-a i najmanja natruha revizionizma ili negiranja holokausta. Izjave koje smo kao Vlada dali u siječnju kad je bilo obilježavanje holokausta bile su toliko jasne i nedvosmislene…, rekao je Plenković dodajući da se revizionizam i negiranje holokausta mogu vidjeti samo kod ‘marginalnih aktera’ u hrvatskom društvu koji nemaju, kako je dodao, nikakve veze s HDZ-om i njegovom Vladom te on, napominje, takve stavove ne dijeli ni na kakav način.

Osvrnuo se i na komemoraciju u Bleiburgu.

– Naša je pozicija tu sasvim principijelna i jasna. Kao i što kod Jasenovca moramo imati jedinstvenu komemoraciju. Komemoracije u Bleiburgu će biti. U odluku koju su donijeli u Koruškoj ne bih ulazio. To je stvar između dvije crkve, a što se tiče komemoracije – ona mora biti uz puno poštovanje prema žrtvama, rekao je.

U nastavku ga je novinarka pitala i o navodnim špijunskim aferama te koliko one mogu utjecati na odnose sa Slovenijom i BiH.

– Apsolutna je besmislica, a to sam rekao i ranije, to da je SOA imala neke ambicije da se bavi, ne znam kakvim podmetanjima, pa u to upetljavati i našeg generalnog konzula. Meni je malo čudno da kad odem u BiH baš se na taj dan nešto tako dramatično izmisli, pa onda o tome treba pričati. O tome ja kao predsjednik Vlade ne želim niti trošiti riječi. Što se tiče Slovenije i tu sam jasno rekao da Vlada RH ne pretendira da utječe na medije u Hrvatskoj, a kamoli u susjednoj zemlji. Vraćamo se uvijek na istu temu, a to je pitanje arbitraže. Hrvatska je napustila arbitražni proces jer ga je Slovenija kompromitirala. Imate dogovor između agenta Slovenije i suca u procesu, na način da se utječe na druge suce. To da se dogodilo u nekakvoj trgovačkoj arbitraži u Parizu ili čak pred HGK – garantiram vam da bi svi suci i agenti odvjetnici izgubili svoj status i dok god žive ne bi mogli sudjelovati u bilo kojoj arbitraži. Vratimo se na bit – Hrvatska i Slovenija su susjedne zemlje koje imaju nekoliko otvorenih pitanja nakon raspada bivše SFRJ. S naše strane postoji dobra volja da ih rješavamo. Možemo ih riješiti, treba samo malo dobre volje, smatra Plenković.

Na kraju je prokomentirao i najavu srbijanske premijerke Ane Brnabić da će učiniti prvi korak i pozvati ga u službeni posjet Beogradu.

– Hrvatska će dogodine predsjedati Vijećem EU. Unazad godine i pol smo predsjedali Odborom ministara VE gdje je naša ministrica kandidatkinja za glavnu tajnicu i ako bude izabrana bit će to najveći uspjeh bilo kojeg hrvatskog dužnosnika u smislu izbora na neku dužnost u međunarodnim institucijama. Predsjedali smo SEI-jem i organizirali smo Summit 17+1. U procesu priprema za predsjedanje Vijećem EU obići ću sve zemlje jugoistoka Europe tako da će to uključivati i posjet Beogradu. U svibnju 2020. bit ćemo domaćini velikoga summita između članica EU i zemalja jugoistoka Europe.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari