Pratite nas

Feljton

Tijela dvojice vođa skupine Fenix, P. Vegara i A. Andrića, bačena u rov pokraj Vrlike, podno Dinare

Objavljeno

na

Srbin P. S. koji ih je zatrpao u šatorskome krilu danas živi kod Kninu i spreman je na suradnju

Na nekadašnjemu vojnom poligonu koji je JNA koristila u Suhopolju, podno Dinare, a pokraj Vrlike, leže posmrtni ostatci Ambroza Andrića i Pave Vegara, vođa poznate Bugojanske skupine, hrvatske domoljubne paravojne skupine koja je na područje Jugoslavije ušla 20. lipnja 1972. godine s ciljem pokretanja pobune i rušenja Jugoslavije.

Govori nam to Miljenko Lelas, bivši načelnik Policijske postaje Knin, naš domaćin, vodeći nas po vrletima pored Vrlike, pokazujući mjesto za koje postoje dokazi da se ondje nalaze tijela Andrića i Vegara, vođa Bugojanske skupne. Najveći je dokaz, osim dugo skrivane tajne policijske dokumentacije, još uvijek živući svjedok, P. S.,Srbin s kninskoga područja koji ih je, s nekolicinom svojih drugova, tu „pokopao“ po nalogu tadašnje Udbe.

Lelas je više puta razgovarao s tim živućim svjedokom (posljednji put prošloga tjedna) jednim od četvorice onih koji su sudjelovali u zakopavanju tijela dvojice hrvatskih boraca 1972. godine, na vojnome poligonu Suhopolje ponad Vrlike, ali i prikrivanju ovoga strašnoga zločina.

Ovo je činjenica koja dosad nije bila poznata hrvatskoj javnosti. Mjesto pokopa posmrtnih ostataka Vegara i Andrića službeno je vođeno kao nepoznato. Hrvatski tjednik u prigodi je to doznati i prije obitelji pogubljenih Andrića i Vegara te obići mjesto njihova posljednjega počivališta. Zato je ova priče senzacionalna i ekskluzivna. Nakon čitavih 45 godina od dramatične akcije i njihova stradavanja otkrivamo istinu.

O Bugojanskoj skupini, akciji Feniks, 19-orici mladih, prvih hrvatskih revolucionara koji su pod svaku cijenu željeli osloboditi Hrvatsku od Jugoslavije – Adolfu i Ambrozu Andriću, Nikoli Antuncu, Petru Bakuli, Filipu Bešliću, Vidaku Buntiću, Viliju Eršegu, Iliji Glavašu, Đuri Horvatu, Vejsilu Keškiću, Vinku Knezu, Viktoru Kancijaniću, Iliji Lovriću, Stipi Ljubasu, Vladi Miletiću, Ludvigu Pavloviću, Ivanu Prpiću, Pavi Vegaru i Mirku Vlasnoviću – pisali smo u više navrata u Hrvatskomu tjedniku, a prije nekoliko godina, odnosno 2009., objavili smo i opširan feljton o Akciji Raduša, odnosno Bugojanskoj skupini, autora Bože Vukušića u kojemu je potanko, kao nitko prije, a nakon poduljega istraživanja, opisan njihov ulazak u Hrvatsku, akcije koje su poduzimane, bitke uznemirene tadašnje JNA i vodstva Jugoslavije s ubačenim hrvatskim borcima, sve do konačnoga tragičnoga ishode te jednomjesečne akcije u kojoj su hrvatski mladići, svi osim jednoga, izginuli priredivši pakao tadašnjemu jugoslavenskome režimu. S tadašnjega okupacijskoga jugoslavenskoga stajališta, oni su bili ubačeni teroristi, a s hrvatskoga, pak, bili su mladi hrvatski revolucionari i idealisti koji su pokazali svijetu i hrvatskome narodu da nikada ne ćemo posustati u borbi za samostalnu hrvatsku državu.

Ulazak Bugojanske skupine u Jugoslaviju i stradavanje 19 mladih Hrvata

Podsjetimo: nakon kratke pripreme, Hrvatsko revolucionarno bratstvo, hrvatska organizacija u emigraciji, organiziralo je ljudstvo, oružje i novčanu potporu za slanje inicijalne skupine koja je imala zadaću pokrenuti ustanak na području južne Hrvatske, Like i Hercegovine. Većina boraca i novca došla je iz Australije, dok je vojna oprema nabavljena u Njemačkoj. Kraće završne pripreme održane su u kampu Garanasu u Austriji, uz austrijsko-jugoslavensku granicu, gdje su se skupila 23 borca, od kojih je 19 otišlo prema Jugoslaviji, a četvorica su ostala. Policija je uhitila Franu Peričića i Stipu Crnogorca, Marko Logarušić nije sudjelovao u akciji, a Marko Mudronja bio je logistička potpora i nije bio predviđen za akciju. Preostalih 19 ubacilo se dana 20. lipnja 1972. u Jugoslaviju preko Dravograda s ciljem da stignu na Tromeđu, odnosno na planinu Radušu. Sa zaustavljenim slovenskim kamionom, koji je prevozio mineralnu vodu, a nakon što su primorali vozača da ih vozi, stigli su do Bosne, do Donjega Vakufa.

HRB

Nakon ulaska u Jugoslaviju, samo pet dana kasnije, 25. lipnja 1972. došlo je do prvoga sukoba Bugojanske skupine s milicijom, zatim s JNA, i s Teritorijalnom obranom. U prvome sukobu poginuo je Adolf Andrić, nakon čega su se podijelili u dvije skupine s ciljem da se prebace u Hrvatsku. Više od mjesec dana vodili su borbe s Teritorijalnom obranom JNA, pričuvnom milicijom i civilnom zaštitom. Jugoslavenske snage činilo je oko 30.000 pripadnika SUP-a (milicije), JNA i TO, koje su pokušale uništiti Bugojansku skupinu, što im je naposljetku, 24. srpnja 1972. i uspjelo uz pomoć doušnika i Udbe. Desetorica pripadnika Bugojanske skupine izgubila su živote na različitim mjestima tijekom sukoba, a devetorica su bila zarobljena i pogubljena. Premda tadašnja jugoslavenska javnost nije imala informacije o tome što se događa, u zraku se osjećao miris izvanrednoga stanja. Razvikani sigurnosni jugoslavenski sustav raspao se, skupina hrvatskih boraca ušla je u zemlju a da svemoćna Udba pojma nije imala, a kada je trebalo ići u boj s njima po planini Raduči, jugoslavenski režim na noge je digao tisuću i pol puta brojnije snage od same skupine i u bitkama pretrpio brojne žrtve.

Adolf Andrić poginuo je na planini Raduši kod Uskoplja 26. lipnja 1972., a Vilim Eršek kod sela Rumboci 27. lipnja 1972. Istoga dana u borbi s jugoslavenskim vlastima poginuli su i Vinko Knez i Nikola Antunac kod Han Ploča, iznad prometnice Gračanica – Uskoplje. Ilija Lovrić poginuo je tijekom borbe u rodnome sela Varvaru 1. srpnja 1972., Viktora Kancijanića ubili su milicajci i udbaši na kraju mise 2. srpnja 1972. blizu crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije na Šćitu, Petar Bakula ranjen je u borbi kod Peruće 15. srpnja 1972. i smatra se da je smaknut.

Ilija Spomenik HRBGlavaš poginuo je 24. srpnja na području sela Leskura na planini Svilaji, Stipe Ljubas i Filip Bešlić poginuli su u borbi s jugoslavenskim vlastima na području sela Leskura na planini 24. srpnja, dok je Vlado Miletić poginuo 13. srpnja 1972. kod sela Pribića u blizini Livna. Vejsil Keškić zarobljen je kod Prozora 29. lipnja 1972., Mirko Vlasnović uhićen je u rodnome Zemuniku Gornjem, dokle je uspio stići, Đuro Horvat zarobljen je 2. srpnja 1972. kod Jablaničkoga jezera. Vojni sud u Sarajevu zajedno ih je osudio na smrt 21. srpnja 1972., a smrtna je kazna izvršena strijeljanjem u Rakovici kod Sarajeva 17. ožujka 1973. godine. Ludvig Pavlović bio je najmlađi pripadnik Bugojanske skupine te je s Vlasnovićem, Horvatom i Keškićem osuđen na smrt 21. prosinca 1972. Zbog toga što je bio maloljetan, smanjena mu je kazna na osam godina samice i 12 godina strogoga zatvora. Pri raspadu Jugoslavije, izišao je na slobodu i odmah se priključio hrvatskim oružanim snagama, ali je već 18. rujna 1991. poginuo u Studenim Vrilima na cesti između Tomislavgrada i Posušja u kratkotrajnome puškaranju s kolonom JNA. Ivan Prlić zarobljen je tijekom borbe 26. ili 27. srpnja 1972., a sumnja se da je ubrzo i smaknut. Ista je sudbina zadesila i Vidaka Buntića kojega su uhvatili 25. srpnja 1972. godine između Zagvozda i Žeževice.

Vođe skupine Ambroz Andrić i Pavo Vegar poginuli su 21. srpnja 1972. u borbi s jugoslavenskim vlastima u zaseoku Tomići kod Omiša. Načelnik omiške milicije tada je bio Ivan Šegon, njegov vozač Tonko Madunić i sekretar Općine Luka Generalić, a sva trojica sudjelovala su u ubojstvu Ambroza Andrića i Pave Vegara. Marija Mikac, sestra braće Andrić, podnijela je 1996. protiv njih trojice kaznenu prijavu zbog sumnje da su ubili Ambroza Andrića i Pavu Vegara. Zahtjev je odbijen zbog zastare kaznenoga djela, ali je postupak protiv njih proveden i oni su dali izjave u kojima su opisali kako je došlo do sukoba između njih i vođa fenixovaca.

Kako su poginuli Vegar i Andrić

Šegon je tvrdio kako je tijekom dolaska pred kuću Ivana Tomića s desne strane zapazio dvije osobe kako sjede te ih pitao tko je tamo, a umjesto odgovora začuli su se, kaže, pucnjevi… Generalić je rekao kako se nakon pucnjave bacio na stražnje sjedalo i zapucao nekoliko puta iz automatske puške koju je imao te nije vidio je li Madunić izašao iz auta. Madunić je u svome iskazu kazao da je nakon pucnjave iskočio iz vozila, pokušao repetirati pištolj, ali nije uspio, da mu se jedan napadača približio i pucao prema njemu, a drugi ga je ciljao iz daljine. Kako je napadaču zakazao pištolj, kasnije se ispostavilo da je riječ o Vegaru, te su se hrvali, nakon čega je Generalić pucao i ubio njegova napadača, a njega ranio u ruku.

Prilikom sukoba u Trnbusima, o čemu smo pisali u feljtonu u Hrvatskom tjedniku, Andrić i Vegar nalazili su se ispred kuće Ivana Tomića, Vidak Buntić u kući i Mirko Vlasnović stotinjak metara dalje u šumi. Kad je pucnjava prestala te milicija i vojska počela opkoljavati cijelo područje, Buntić je krenuo natrag u pravcu Šestanovca, gdje je i uhićen, a Vlasnović naprijed u pravcu Dugopolja. Iz fotoelaborata, kao i izjava svjedoka, može se zaključiti da su Vegar i Andrić, koji su kod sebe imali samo pištolje, bili ranjeni u pucnjavi i ostali bez strjeljiva te su se pokušali skloniti – Andrić u suhu klačarnu u dvorištu između ceste i kuće Ivana Tomića, a Vegar preko puta kuće i ceste iza kamenog zidića. Štoviše, u fotoelaboratu jasno piše da se Andrić ‘nakon ranjavanja pritajio u jamu za kreč’. Sve ovo detaljnije je opisano u jednome od feljtona u kojemu se nalazi i dio razgovora između Bože Vukušića i Luke Bajla iz Metkovića, koji je 1972. služio vojni rok u Splitu i koji je bio u kamionu koji se zaustavio u Trbusima gdje su ubijeni Vegar i Andrić.

Bajlo je Vukušiću kazao da je njegova ‘jedinica dobila uzbunu i u kamionima krenula prema Blatu na Cetini’. Kamioni su se zaustavili u Trnbusima. Nakon otprilike pola sata dobili su nalog da se iskrcaju i u koloni su čekali svanuće. Oko 5.00 sati ujutro bili su raspoređeni uokrug i tada je Bajlo vidio dva mrtva tijela. Jedno je na leđima ležao pored klačarne u dvorištu kamene kuće, a drugo pored murve, sa suprotne strane ceste, poluoslonjeno na unutarnju stranu kamenoga zidića. Oko 7.00 sati ujutro došli su liječnici iz Vojne bolnice u Splitu, nakon čega su četvorica vojnika dobili naređenja da, po dvojica, prenesu mrtva tijela do improviziranih stolova gdje je s njih skinuta odjeća i nad njima izvršena provizorna obdukcija. Bajlo i jedan njegov kolega prenosili su mrtvo tijelo koje je ležalo pored klačarne – kasnije je saznao da se radilo o Ambrozu Andriću. Ambroz je ležao na kamenoj ploči pored klačarne. Kad ga je Bajlo uhvatio za ruke i pokušao podići, kosti su se jednostavno raspukle. Tada ga je uhvatio za košulju na ramenima i podigao – kamena ploča ispod njega bila je izrešetana olovnim nabojima. Shvatio je da je netko očigledno ispalio rafal u njegova prsa dok je ležao na toj kamenoj ploči.’ Što se na kraju dogodilo s tijelima Pave Vegara i Ambroza Andrića, nije bilo poznato. Obitelji su godinama bezuspješno pokušavale doći do posmrtnih ostataka svojih najmilijih. S druge strane zanimljivo je napomenuti kako su Ante Madunić i Ivan Šegon dobili nekoliko visokih odličja i druge nagrade za sudjelovanje u likvidaciji Pave Vegara i Ambroza Andrića.

Pronađena skica pozicije na kojoj su ostavljena i zatrpana tijela

Priče o sudbini Vegara i Andrića koja je u našemu feljtonu zaustavljena u Trnbusima, nastavljena je onako kako je znala samo Udba. Prolaze godine i desetljeća, a nitko ništa ne doznaje. Bivši načelnik Policijske postaje u Kninu Miljenko Lelas kaže kako ga ovaj zločin zaintrigirao još 2005. godine kada mu je, dok je bio načelnik PP Knin, stigao poziv iz Splita da pogleda ima li u kninskim policijskim arhivima što o akciji Raduša.

‘Naravno da sam našao fasciklu s dokumentacijom o akciji. Unutra je bila kroki skica s obilježenim mjestom, nekoliko brzojavki, depeše o dizanju stanovništva s područja Općine Knin. Unutra su bile i zapovijedi, nekoliko dokumenata o kretanja ljudi na kninskome području, i uglavnom odnosile su se na to što se poduzimalo po tom pitanu. Nakon samo par sati splitske su se kolege pojavile i preuzele dokumente. Par dana poslije kolege iz Splita raspitivale su se za čovjeka koji je radio skicu. Bio je to šef krim – policije 1972. S. B., ali u potpisu skice stajao je neki vojni bezbednjak’, govori Miljenko Lelas o početcima svoga rada na ovome slučaju.

Ističe kako su ubrzo došli i do čovjeka , osobe srpske nacionalnosti P.S. koja danas živi na kninskome području, a koja je zakopavala ova dva tijela. Lelas govori kako je njih nekoliko iz policije krenulo do njega ne bi li došli do potpunijih informacija. „Kad smo mu došli i rekli što nas zanima, čovjek je ostao, nije mu bilo svejedno, samo je ponavljao: ‘Ljudi moji, to ide sa mnom u grob. Ja ni s kime nisam o tome pričao.’

Lelas ističe kako su odmah od toga kninskoga Srbina, koji je u doba dramatičnih događaja bio vozač Službe državne bezbednosti, tražili da im pokaže poziciju na kojoj je zakopao tijela, ali da im je u tom prvom razgovoru tvrdio kako je samo jednom tamo bio, kada je ostavljao i zatrpavao dva tijela u šatorskome krilu, i nikada više nakon toga. Drugi dan ponovno su se uputili do njega i odveli ga do mjesta koje je skica pokazivala. Lelas nastavlja: „On se u početku nije mogao snaći, nije se mogao orijentirati, okretao se, gledao, tvrdio kako tada nije nekih stabala… zanimljivo je kako su te 2005. vršena i neka kopanja, samo nekoliko metara dalje, ali ništa nije pronađeno, nakon čega se odustalo od daljnjega rada na tom predmetu.“

No, načelnik Lelas priznaje da nije posustajao i da se toliko angažirao oko ovoga slučaja te nije htio odustati.

Više od 12 godina čeka se na nova iskapanja

‘Meni je to ovo jako bitno. Želim da se konačno dozna istina, da se zna gdje su tijela dvojice hrvatskih boraca. Više puta sam razgovarao sa svjedokom koji ih je i zakopao, nekoliko puta smo dolazili na mjesto gdje su zakopani… objašnjavao mi je čega se sjeća, pokazivao pozicije i došli smo do zaključka kako su prošla kopanja obavljena dalje od mjesta na kojima su tijela zapravo zakopana’, govori Lelas.

Lelas kaže da mu je P.S., dakle živući svjedok, ispričao da su njih četvorica dva tijela pokupili na granici Knina i Sinja’. Dovezeni su u Land Roveru, zamotani u šatorskom krilu, zaustavili su se i Civljanima, tamo su imali namjeru baciti ih u Golubinku na Kozjaku, padala je noć… nisu mogli s autom, razmišljali su što će i onda se odlučilo kako je najbolje zakopati ih na ovom poligonu u Suhopolju, govori Lelas o iskazu svjedoka. Ističe kako je policija razgovarala i s nekoliko ljudi u Civljanima dok su bili živi. Na naš upit je li svjedok znao čijih se tijela rješavaju, Lelas ističe kako mu je rečeno da su ‘oni tada samo odrađivali svoj posao’. Za njih su feniksovci bili teroristi i njegov posao je bio da se riješi tijela koja su mu predana.’ Nisu znali o identitetu ubijenih, no iz dokumentacije u policiji se doznalo o komu je riječ.

Na jednome od brežuljaka Suhopolja, podno Dinare, ostatci su nekoliko vojnih rovova koji su služili za vježbe tadašnje JNA. Međusobno su vrlo blizu, manje od tridesetak metara. Nema dvojbe da su u jednome od njih tijela dvojice hrvatskih boraca, Andrića i Vegara. Pokopani su jedan ispod drugoga, oba su u istom šatorskom krilu. Prema Lelasovim riječima, kroki skica, koja je pronađena u dokumentima, služila im je da kod dužih manevara koji su se prije provodili na tom području ne dođe do pomicanja kostiju, zbog čega je kod skice stajao i potpis vojnoga sigurnjaka. Lelas je uvjeren, a dodatna mu je potvrda još uvijek i živući svjedok cijeloga događaja, da je to bila ta pozicija i to se nije smjelo dirati.

Nakon što su 2005. godine odrađena iskapanja i nakon što ništa nije pronađeno, Lelas nije htio odustati. Više puta se nalazio sa svjedokom razgovarao, radio nove skice, pokazana mu je pozicija gdje se nalaze tijela, da bi tijekom 2013. u vrijeme donošenja lex Perkovića cijeli slučaj pustio u službenu proceduru. Kaže da se na to odlučio jer je smatrao da je to ‘odličan trenutak da se rasvijetli sudbina dvojice hrvatskih revolucionara, ljudi koji su toliko voljeli svoju zemlju da su za nju bili spremni dati život“. Na navedenoj lokaciji izvršen je očevid te je sva dokumentacija upućena MUP-u, Dorhu te Ministarstvu hrvatskih branitelja pod čijom ingerencijom je i Povjerenstvo za istraživanje zločina u komunizmu kojemu je na čelu bio pukovnik Grujić“.

„Na sastanku na kninskoj tvrđavi 1. srpnja 2013. bio je i pukovnik Grujić. Pitao sam ga što je sa slučajem Bugojanske skupine, a on mi je kazao da mu ništa nije jasno, da mora provjeriti o čemu se radi jer nije dobio ništa o tome. Kasnije sam doznao da ovi iz MUP-a ništa nisu proslijedili Grujiću, ali je nakon 1. srpnja to učinjeno. Mjesec dana kasnije, Grujić mi je potvrdio da je dobio dokumente i da će odmah krenuti u rješavanje toga slučaja… Evo, sad je već 2017., a ništa još nije riješeno“, razočarano kaže Miljenko Lelas, naglašavajući kako se nada da će se konačno ponovno početi s otkopavanjem i rješavanjem ovoga slučaja. Govori kako postoji plan da se ponovno krene s otkopavanjem na novoj poziciji, koja je od stare udaljena samo nekoliko metara i za koju svjedok navodi da je točna, da se tijela nalaze s lijeve strane suhozida i da nisu duboko zakopana.

‘Priča je toliko precizna i uvjerljiva, nije mi jasno zbog čega se toliko čeka s njezinom realizacijom. Vidjet ćemo što će biti nakon novih otkapanja’, govori Lelas. Živući svjedok, kninski Srbin, sada već u ozbiljnim godinama, spreman je na suradnju. Njegov identitet ne otkrivamo iz više razloga, no službama je poznat. ‘Činjenica je da u ovome slučaju Državno odvjetništvo uopće kako će se nova iskapanja dogoditi ubrzo, a obitelji poginulih feniksovaca Pave Vegara i Ambroza Andrića konačno dostojno pokopati svoje najmilije.

Nije jasno što čekaju Državno odvjetništvo, ministarstvo branitelja i ostale nadležne institucije. Više od 12 godina znaju za ovaj slučaj i uopće ne reagiraju. Kome nije u interesu da se konačno sazna istina gdje leže kosti Pave Vegara i Ambroza Andrića, prvih hrvatskih revolucionara koji su željeli slobodnu Hrvatsku i dali su živote za nju. Lelas se nada žurnoj akciji, pronalaženju posmrtnih ostataka Vegara i Andrića.

Jednom kada se ova priča rasvijetli do kraja, dakle kada posmrtni ostatci budu otkopani i dostojanstveno pokopani, netko s hrvatske strane mogao bi podići spomenik tragično stradalim revolucionarima na tome brdašcu kao znak živućim i budućim hrvatskim naraštajima kako se krvlju i životima stjecala hrvatska sloboda i nezavisnost.

Andrea Černivec
Hrvatski tjednik

Pronađeno mjesto gdje leže tijela hrvatskih vitezova PAVE VEGARA I AMBROZA ANDRIĆA!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Multikulti ludilo i kraj Europe

Objavljeno

na

Objavio

foto: REUTERS

Multikulturalizam je mit koji se nadovezuje na bezgranični gospodarski rast, a time i na neograničen priljev migranata. Neeuropski migranti zasad znaju da mogu živjeti bezbrižno samo u Europi, koja mrzi samu sebe. Tko god je odlučio postati ovcom, naći će se vuka koji će je pojesti!

(Vidi dolje Moj govor pred mnogobrojnom publikom pred vijećnicom u Klagenfurtu, Austrija, 20. 2. 2016.)

U austrijskom gradu Klagenfurtu 20. veljače 2016. održan je prosvjed protiv neeuropskih migracija. Organizirali su ga “Identitarci” (Identitäre Bewegung), rastući kulturno-politički pokret u Austriji. Na prosvjedu se okupilo oko 700 ljudi svih dobnih skupina, uključujući i manje skupine mladih iz Hrvatske i Slovenije. IB prosvjednike štitio je kordon od oko stotinu policajaca, koji su priječili da njihov prosvjed ometa oko 150 antifašističkih prosvjednika (“Antife”), koji su marširali u obližnjoj gradskoj četvrti, nekoliko stotina metara dalje.

Ja sam na skupu “Identitaraca” održao govor na njemačkom jeziku, na stepenicama na ulazu u Gradsku vijećnicu, koji je trajao oko pola sata. Kako su mediji kasnije prenijeli, prosvjednici “Antife”, koji su nisu mogli vidjeti i čuti s mjesta gdje sam stajao, držali su plakate i jednu jugoslavensku komunističku zastavu na kojoj je pisalo: “Tito je pokazao kako treba likvidirati naciste”. Sljedećeg dana sam e-poštom poslao gradonačelnici Klagenfurta i Austrijskoj saveznoj policiji žalbu, uz preslike na stotinjak medija i političara u Austriji, protiv prijetnje smrću koju je “Antifa” uputila sudionicima IB skupa. Tijekom skupa i govora nije bilo incidenta. Austrijski mediji, osim “Antifinih” portala, prenijeli su opis prosvjeda relativno objektivno.

U nastavku tekta donosimo prijevod govora kojeg je dr. Sunić, održao na prosvjedu u Klagenfurtu:

“Dame i gospodo, sve se uvijek vrti oko prave ili krive definicije političkih pojmova. Svi mi ovdje nazivamo se slobodoljubivim ljudima koji su zabrinuti za naš budući europski identitet. Naši protivnici, međutim, zovu nas ksenofobima, rasistima i nacistima. Po našem vlastitom iskustvu, po mom iskustvu kojeg sam stekao u bivšoj Jugoslaviji i multikulturalnoj Americi, kao i na temelju istraživanja mnogih sociologa, multikulturalne države nemaju dugi vijek trajanja. Prije ili kasnije one završe u građanskom ratu. I opet se moramo osvrnuti na bivšu umjetno sklepanu jugoslavensku državu, koja se usprkos silnoj akademskoj slatkorječivosti glede svojih različitih egzotičnog naroda, morala raspasti.

Današnja migracijski kaos nosi lažno ime ‘izbjeglička kriza’. Od tisuća i tisuća migranata koji dolaze u Austriju, većina nisu izbjeglice. Oni su izbjeglice u onoj mjeri u kojoj su ih austrijska vladajuća klasa i mediji već unaprijed proglasili izbjeglicama. Zanimljivo, svi ti migranti ne traže azil u Turskoj ili negdje drugdje na balkanskoj ruti. Svi žele doći u Njemačku. Zamišljaju si Austriju, Njemačku i Švedsku kao raj gdje se dobro živi i gdje se po volji može naći lijepa djevojka! No, dame i gospodo, nisu migranti nimalo krivi za svoje zablude; naši političari su pravi uzrok migrantskih iluzija.

Multikultura: kultura smrti

Multikulturalna opsesija europskih političara nosi i drugo lažno ime, naime ime ‘kulture dobrodošlice’, premda bi pravo ime na pravom njemačkom jeziku trebalo biti ‘kultura samouništenja’, ‘kultura smrti’, ‘kultura krivice’ ili ‘kultura mržnje samog sebe’. Ovo što se sada naziva ‘kulturom dobrodošlice’ nema nikakve veze sa starom europskom kulturom dobrodošlice. Današnji izraz kultura dobrodošlice samo je liberalna zamjenska riječ za propali komunistički projekt. Ono što bivši komunisti u Istočnoj Europi nisu mogli ostvariti tiranijom, danas se nastoji postići putem zamjenske ideologije multikulturalizma. Komunizam se raspao u Istočnoj Europi, budući da se on pod drukčijim imenom puno bolje ostvario u Austriji, Njemačkoj i ostatku Zapadne Europe. Sistem je uvjeren da se svi europski narodi mogu zamijeniti u jednoj multikulturalnoj naddržavi putem neeuropskih migranata u obliku potrošne robe koja se stalno obnavlja.

Zapitajmo naše političara i zagovornike multikulturalizma – da li žele živjeti u multikulturalnim sredinama, uključujući okrug Beč-Favoriten ili Neukölln u Njemačkoj. Oni će reći: ‘Ne!’ Vole oni docirati o ljepoti multikulturalnih društva, ali samo ako su sami daleko od tih društava i samo ako žive u svojim zlatnim enklavama u potpunoj sigurnosti. Ako jednoga dana vladajuća klasa i njeni kvazidobročinitelji odluče tamo živjeti, tada ću rado ponuditi svoju ispriku. Dugo sam živio u multikulti okruzima južnog Los Angelesa u SAD-u i naučio jako dobro životnu mudrost dvostruke brave na kućnim vratima i sigurnost vatrenog oružja.

Gledano s povijesne i filozofski perspektive, multikulturalno ludilo ili kultura dobrodošlice u Austriji, Njemačkoj i Europskoj uniji izdanci su ideologije hipermoralizma, kao što je to davno pisao njemački antropolog Arnold Gehlen. Lagano se može uočiti da čim je stanovništvo neke zemlje etnički i kulturno homogenije, kao što je to primjerice Japan, čim je neka zemlja naseljena etnički i kulturno srodnim građanima, tada je i njen rok trajanja dulji. Ali i osjećaj međusobne solidarnosti. Kod neeuropskih naroda, primjerice u Africi i Aziji, teško je zamislivo da oni masovno uvoze strane narode. Samo kod naroda koji su umorni od života mogu se vidjeti ovakve samoubilačke geste dobrodošlice, ali nikako u neeuropskim bogatim zemljama kao što je to, primjerice, Saudijska Arabija. Takav patološki hipermoralizam i altruizam vode Europu u konačnici do samoubojstva. Kao što je davno pisao veliki njemački teoretičar međunarodnog prava, Carl Schmitt, kada neki narod postane umoran od politike to ne znači kraj politike – to samo znači kraj slaboga naroda.

Zašto je taj hiperaltruizam, tj. ta kultura samouništenja, danas posebno izražen u Njemačkoj i Austriji, a manje u drugim europskim zemljama? Razloge nije teško pogoditi. Svaka kritika multikulturalizma političaru i znanstveniku u Austriji ili Njemačkoj donosi etiketu ‘fašizma’. A to u profesionalnom životu znači – osmrtnicu. Austrijski (bivši, op.a.) kancelar Werner Faymann i gospođa Angela Merkel, upravo iz straha od nacističkih prozivki moraju se osigurati tako da masovno uvoze migrante. Ideologija multikulturalizma postala je neka vrsta negativnog legitimiteta za cijelu Europu, a posebice za njemačku i austrijsku političku klasu. Shodno tome, bilo koja rasprava koja se kritički dotiče multikulturalizma označava se floskulom ‘mržnja prema strancima’. Tabu sintagma ‘mržnja prema strancima’ služi političkoj klasi u Europi kao izgovor za održavanje vječitog političkog statusa quoa.

Multikulturalizam: liberalni nadomjestak za komunizam

Nasuprot tome, kritičari multikulturalizma označeni su u medijima kao apsolutni negativci, pa čak i kriminalci. Dakle, multikulturalistima dobro dođe da opravdavaju svaku nakaznost u svom Sistemu kao manje zlo. Toga su političari u Austriji i Njemačkoj i te kako svjesni, te se stoga moraju pokazati u očima svijeta da su papskiji od Pape i da sa se stoga zalažu za masovni dolazak migranata. U tom smislu oni postupaju s migrantima bolje nego što su to migranti od njih očekivali. Naivno je misliti da se današnje zagovornike kulture dobrodošlice može pobijati argumentima. Njemačka riječ “Gutmensch“ (“pseudodobričina”) najbolje oslikava tu vrstu samocenzurirajućih i hipermoralističkih multikulturalista. Ako bi netko danas slučajno u Austriji izrazio svoje znanstvene izvore protiv multikulturnog mita, on odmah ulazi u vizir policije misli. Vladajuća klasa i njeni mediji mogu zadržati vlast samo putem demoniziranja onih koji misle drukčije – kao što je ti bio slučaj u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji – gdje je svaki disident automatski bio označen kao fašist ili kriminalac. Političari u Austriji, ali i drugdje u Europi, zapleteni su u zabludama, a posebice u idealiziranju neeuropskih naroda s jedne strane, a s druge u ponižavanju domaćih sunarodnjaka.

No, takozvana kultura dobrodošlice nije održiva. Ona ne dovodi do uzajamnog razumijevanja među narodima, nego upravo produbljuje međusobnu mržnju među narodima. Bezbroj puta smo vidjeli to u svim multikulturalnim društvima. Na primjer, Amerikanci azijskog podrijetla u SAD-u ne vole Afroamerikance, dočim Afroamerikanci nisu nimalo obljubljeni kod Latinoamerikanca. O neredima između pripadnika različitih naroda među današnjim migrantima ne raspravlja se u našoj javnosti. Pod pretpostavkom da svi zli Nijemci, svi zli nacisti i svi zli fašisti nestanu, to ni na koji način neće spriječiti međusobnu mržnju i rat između neeuropskih skupina i naroda, niti dovesti do trajnog mira. Rasizam i neprijateljstvo prema strancima nisu nimalo privilegij Austrijanaca i Nijemca, ali niti ostalih europskih naroda.

Današnja lažna kultura dobrodošlice zahtijeva stoga od nas da točno prepoznamo neprijatelja. Važno je naglasiti da azijski i afrički migranti nisu krivi za propast Europe, nego političari Sistema i njihova kapitalistička ‘superklasa’. Da bismo povratili naš njemački, austrijski i europski identitet, prvo moramo demontirati kapitalizam. Multikulturalizam je mit koji se nadovezuje na bezgranični gospodarski rast, a time i na neograničeni priljev migranata. Neeuropski migranti zasad znaju da mogu živjeti bezbrižno samo u Europi, koja mrzi samu sebe. Osjećaji samomržnje ne postoji kod političara u njihovim matičnim zemljama. Financijski kapital europskih oligarha, zajedno s osjećajima krivnje kod Europljana s jedne strane, kao i propovjednika multkulturalizma s druge strane, i dalje će poticati na daljnje migracije milijuna neeuropskih migranata. Ako Europljani žele izgraditi vlastiti identitet, onda prvo trebaju ukinuti divlji kapitalizam. Strane migracije odmah će prestati. Migranti tada nemaju više razloga živjeti s lažnim nadama u našim zemljama.

Uskoro ćemo vidjeti kako se povijest ponovno kroji. U retrospektivi postavlja se pitanje zašto je Princ Eugen vodio svoje duge ratove protiv turskih osvajača. Srećom, povijest je uvijek otvorena i na nama leži da je ponovno oblikujemo. Nisu to više godine odluka, već dani odluka koji leže pred nama. Svi mi vrlo dobro znamo najveću političku mudrost svih vremena: ‘Tko god je odlučio postati ovcom, naći će vuka koji će je pojesti’. Dakle, dame i gospodo, prestanimo biti ovce. Borba se nastavlja! Hvala.”

Autor: dr. Tomislav Sunić/  Članak je prvotno objavljen u 7Dnevno / 4. ožujka 2016.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Dr. Tomislav Sunić: Rasisti i multikulturnjaci u novoj seobi naroda

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Multikulturalne, višeetničke i višerasne države, prije ili kasnije, vode do građanskih ratova. Dvije bivše Jugoslavije školski su primjer neodrživosti višeetničkog, a kamoli tek budućeg višerasnog suživota

Od svih političkih optužbi najgora je ona da ste „rasist“. Biti osumnjičen za šverc droge, krađu državnog novca ili pedofiliju, ili biti medijski prozivan kao egzotičan zoofil, može osobi pomoći u izgradnji pomodarskog identiteta ili je učiniti medijskom zvijezdom koja je uspjela vješto izbjeći slovu zakona. No biti prozvan rasistom znači trenutačno političko izopćenje, poljubac smrti u karijeri i medijsku sotonizaciju. Do sredine prošlog stoljeća riječ „rasa“ bio je neutralan naziv u medijima koji nije imao prizvuk isključivosti. U zadnjih desetak godina sva europska zakonodavstva, mediji i školstvo, izbacili su riječ „rasa“ – osim, dakako, kada je riječ o poslovičnim negativcima „bijelim rasistima“. Evo prve jezične podvale u liberalnom novogovoru. Ako nema rasa, kako mogu postojati rasisti? U načelu vodeći mediji danas nikada ne prozivaju rasistima pripadnike naroda iz Azije i Afrike. Mase afroazijskih migranata koje se danas slijevaju u Europu u načelu slove kao žrtve zlih ustaša, opasnih nacista, demonskih fašista i podmuklih kolonijalista. Po službenim stavovima država u Europskoj uniji, rase ne postoje; rasa je prolazna socijalna tvorevina, upravo kao i nacija, vjera, spol, ili domovina koju sebi svatko može birati po potrebi. Odatle i popularnost dogme multikulturalizma, dogme koja je danas ušla u pravne dokumente svih država Europe. Drznuti se kritički govoriti o različitim kvocijentima inteligencije među narodima i rasama, njihovim karakternim razlikama, njihovim urođenim moralnim kvalitetama, ili psihofizičkim sklonostima ili bolestima, znači izložiti se optužbi da si „fašist“ i „rasist.“ Premda je bivša komunizirana i anacionalna spodoba „homo sovieticus“ i njegov balkanski dvojac „homo jugoslavensis“ kukavno završio svoj put s lažnim napjevima o bratstvu i jedinstvu, njihovi moderni sljedbenici – multikulturnjaci – žele danas stvoriti sličnu bezličnu vrstu. Neispravno je, doduše, govoriti o rasnim razlikama između Srba i Hrvata, budući da njihove etničke razlike ne podrazumijevaju rasne razlike. Danas se u medijima i školstvu EU-a i SAD-a koristi, i to prvenstveno iz samozatajnih razloga, riječ „etnički“, budući da ona zvuči ugodnije za uši nego eksplozivne riječi „rasa“ ili „rasna“ . Nova vrsta novog čovjeka zamišljena je kao metroseksualno, transrodno-višerasno, hibridno-hermafroditsko stvorenje koje je dužno pjevati napjeve o „različitosti“. I evo nove jezične podvale. Kakva je to razvikana „različitost“, ako ona briše sve rasne, nacionalne, vjerske i spolne različitosti?

Dogma o potrebi multikulturalnog društvu logičan je slijed na pobjedu Saveznika 1945. U Parizu 1950. UNESCO donosi važnu Deklaraciju u kojoj, uz ostalo, navodi: „Ispravnije rečeno, ‘rasa’ nije toliko biološki fenomen koliko je društveni mit. Znanstvenici su došli do zajedničkog zaključka i prihvatili da je čovječanstvo jedinstveno: svi ljudi pripadaju istoj vrsti.“ Riječi Deklaracije odmah su ušle u ustave svih država poratne Europe i Amerike. Za suprotna mišljenja stotina europskih i američkih znanstvenika, prvenstveno njemačkih biologa i genetičara, nitko nije pitao. Oni su u poratnoj Europi pretežno završili na crnim listama, na ulici, a njihove knjige o rasi i hereditetu dan danas su zabranjene u školama i na sveučilištima.

Politika i genetika

Politički mitovi, ili bolje rečeno političke laži, kao npr. dogma o dobrobiti multikulturalnog društva, utječu na razvoj znanosti, a ne obrnuto. Američki nobelovac James Watson, koji je ujedno najzaslužniji za analize DNK-a i ispitivanja ljudskog genoma također je bio nedavno medijski prozivan kao rasist. 2007. godine izgovorio je riječi o budućnosti Afrike, riječi koje manje više svi bijeli političari u Europskoj uniji i SAD-u potajice govore, ali se u javnosti moraju praviti blesavima i ne smiju ih naglas izgovoriti: „Sve naše društvene politike temelje se na pretpostavci da je inteligencija Afrikanca ista kao naša. No testiranja pokazuju da nije tako“. O sličnim hajkama na intelektualce i političare, koji govore o rasnim razlikama, svjedoče tisuće sličnih primjera u EU-u i SAD-u. Nedavno se austrijska vlada, pod pritiskom antifašista, uspaničila i počela skidati ploče s austrijskih škola i ulica koje nose ime nobelovca, etologa Konrada Lorenza. Jer Lorenzove knjige o „genetskom padu“ i „kriminalnim komunističkim kromosomima“ ne uklapaju se u dogmu o multikulturalnom suživotu. Ujedno su austrijski mediji otkrili da je Lorenz nekada bio dužnosnik u njemačkoj Nacionalsocijalističkoj partiji, što je bio dovoljan razlog za njegov pad u političku i medijsku nemilost. Koliko god je sloboda govora bolje zajamčena u SAD-u nego u EU-u, biolog ili genetičar koji govori o urođenim bolestima kod različitih rasa, kao na primjer o visokoj rasnoj, ali i etničkoj homogenosti Japanaca i shodno tome njihovom jakom osjećaju za međusobnu solidarnost, nasuprot koleričnom temperamentu Arapa, ili nižem kvocijentu inteligencije stanovnika Somalije, mora budno paziti kako će formulirati svoje riječi u javnosti. Na javnim tribinama u Americi, kada poznati sociobiolozi, poput npr. Richarda Lynna, govore o natprosječno visokom stupnju kriminala među Afrikancima u Britaniji i SAD-u, ili o natprosječno visokom broju nobelovaca među bijelcima u Europi i SAD-u, tada ih u pravilu štiti kordon policajca pred masom antifašističkih prosvjednika.

Multikulturalne i višerasne države, prije ili kasnije, vode do građanskih ratova. Dvije bivše Jugoslavije školski su primjer neodrživosti višeetničkog, a kamoli tek budućeg višerasnog suživota. S velikim rasnim i demografskim promjenama u Europi prvo se sukobljavaju mitovi i bizarna žrtvoslovlja različitih rasa i naroda, zatim slijedi međusobno nepovjerenje, zatim pad građanske solidarnosti, onda terorizam i raspad države. U želji da se očuva multikulturalna dogma užurbano se u američkom i europskom školstvu uklanja mnoštvo europskih klasika čija se literatura smatra rasističkim govorom mržnje. Shodno tome i u Hrvatskoj se spuštaju kriteriji u školstvu, dočim riječi „disciplina“ i „autoritet“ slove danas kao riječi iz arsenala fašizma. Po bolonjskim školskim pravilima, koje Hrvatska po svojoj servilnoj navadi danas slijepo slijedi, školstvo u Hrvatskoj morat će micati hrvatskog književnika Marka Marulića, budući da Marulićeva heroina Judita koristi govor mržnje kada siječe glavu Holofernu, liku koji predstavlja osvajača Turčina. I španjolskom mitskom heroju Cidu, i stvarnoj kraljici Izabeli, i srpskom mitskom Kraljeviću Marku, i Hrvatu Šubić – Zrinskom, i Princu Eugenu, prijete optužbe za rasizam i govor mržnje jer su u svojim govorima vrijeđali arapske i turske osvajače. A zaboravlja se da ni arapski niti turski osvajači nisu dolazili u Europu držati propovijedi o toleranciji ili pričati bajke o ljudskim pravima, nego su dolazili pljačkati i silovati. Jedini europski jezik koji su oni tada razumjeli bio je onaj mača i sjekire. Deseci milijuna današnjih neeuropskih, pretežno muslimanskih stanovnika i došljaka u Europi, svakako da moraju biti krotki, mili i egzotični, dokle god su u manjini u svojim europskim i američkim četvrtima. Tamo gdje su u većini i gdje su se udomaćili, koriste sasvim drukčija pravila ponašanja prema europskim starosjediocima. Sve ono za što su se Europljani borili tisuću godina protiv neeuropskih osvajača moraju danas brisati iz školskog programa i političkog govora, u općem pokajanju i općem nijekanju europskog bio-kulturnog identiteta.

Nafri“, „Kafri“ i „Balkaneseri“

Njemačke vlasti i njeni ustrašeni prorežimski mediji moraju se dovijati kako službeno prozvati neeuropske, uključujući južnobalkanske, velike i male kriminalce. U patološkom strahu od međunarodnih optužbi za „neonacizam“ njemačke vlasti i mediji koriste bizarne jezične kovanice za opis neeuropskih kriminalaca, kao npr. riječi „južnjak“ ili „pojedinac s migrantskom pozadinom.“ Rasno i nacionalno profiliranje počinitelja kriminala zabranjeno je u njemačkoj javnosti i medijima. Vlasti izbjegavaju svaku javnu diskusiju o statistikama njemačkih sigurnosnih i policijskih službi, tj. da više od polovice kriminalaca u njemačkim zatvorima čine ljudi podrijetlom iz sjeverne Afrike, prednje Azije, uz znatan postotak kriminalaca romskog podrijetla s Balkana. Slična, ako ne i identična, situacija je u zatvorima diljem EU-a. Nedavno, tijekom uličnih proslava Nove godine, njemačka lokalna policija u Kölnu našla se pod medijskim optužbama za korištenje svoje interne jezične kovanice „Nafri“ u opisu velike grupe sjevernoafričkih i srednjoazijskih uličnih prijestupnika. Ta nova njemačka policijska riječ označena je kao politički nekorektna jer se rimuje s riječi „Kafri“ ili “ Kaffer“ koja ja nekad bila uobičajena u Njemačkoj za opis Crnaca i Arapa. Danas je ona „rasistički govor mržnje“. Nedavno, za vrijeme velikog novogodišnjeg slavlja pod vedrim nebom Chicaga puno je bilo riječi o „53 upucane osobe“, premda europski mediji nisu prenijeli da su gotovo sve te osobe bile Afroamerikanci u međusobnima oružanim obračunima. Najveća i najbolja grana američke privrede ionako je zatvorska industrija, u kojoj od oko 2,5 milijuna zatvorenika više od polovicu njih čine neeuropski, tj. ne-bijeli zatvorenici (po američkim službenim statistikama Amerikanci arapskog i latinoameričkog podrijetla ulaze u kategoriju „bijelaca“). Iako su američki porezni obveznici u zadnjih šezdeset godina potrošili nekoliko desetaka tisuća milijardi dolara u korist Afroamerikanca u razvikanom programu „Borba protiv siromaštva“, rezultati su mizerni: Afroamerikanci, koji čine 14 posto stanovništva u Americi, odgovorni su za više od 50 posto ubojstva u Americi, a njihovi rezultati u školstvu i dalje su loši.

Rasa nije samo fizički izgled, niti oblik tijela, niti boja kože, niti nečiji oblik fizionomije („fenotip“), kako to mediji često govore kada optužuju i karikiraju zagovornike rasnih razlika. Rasa podrazumijeva prvenstveno nasljedne psihičke i moralne kvalitete i mane. Upravo u strahu od optužbi za rasizam, biolozi, a kamoli tek sociolozi i politolozi, stoga više vole koristiti riječ „hereditet“, tj. „nasljedstvo“, nego riječ „rasa“. No niti te puno mekše riječi puno im ne pomažu protiv optužbi za rasizam. Multikulturnjaci i antifašisti ne žele priznati da su ljudi, narodi i rase različiti. Ne žele priznati da se inteligencija i karakter ne mogu naučiti napamet, ili povećati dekretom neke nevladine udruge. Inteligencija i karakter su nasljedne osobine. Psihički poremećaji, teške bolesti, poput šizofrenije, ili pak sklonost krađi i kriminalu, velikim dijelom su nasljedne osobine koje se prenose u obiteljskom stablu. Zagovornici multikulturalnog sistema i antifašisti užasavaju se od riječi „hereditet“ i „genetika“. Po njihovom shvaćanju samo promjena političke i ekonomske sredine odlučuje o kvaliteti ili nekvaliteti društva i pojedinaca. O takvoj zamišljenoj sretnoj besklasnoj i nerasnoj budućnosti fantazirali su donedavno komunisti sa svojom petoljetkom u Sovjetskom Savezu. A u komunističkoj Jugoslaviji među režimskim znanstvenicima prevladavala je dogma da će svatko postati mudar ako nauči horski pjevati napjeve o bratstvu i jedinstvu. Što se tiče modernih anacionalnih liberala, njima je ionako svejedno tko će im biti kupac robe na tzv. slobodnom tržištu. Bio kupac fašist, komunist, crnac, Srbin, Hrvat ili marsijanac – nije bitno. Ono što je trgovcu važno je prodaja, a onda dobra zarada, tko god kupac bio.

Aristocid, ili kako su drugovi rješavali nacionalno pitanje

Netočno je optuživati samo tzv. ljevičare i antifašiste za masovni dolazak Afrikanaca i Azijata u Europu. Jedan od glavnih idejnih pokretača neeuropskih migrantskih valova u Europu i Sjevernu Ameriku je katolički kler, pogotovo Njemačka biskupska konferencija, kao i brojni američki kardinali koji traže od američke vlade amnestiju za milijune ilegalnih migranata iz Latinske Amerike. Buduću da broj katoličkih bijelih europskih vjernika pada svakim danom, dobar dio klera u Americi i Europi traži sada novo stado među neeuropskim došljacima. Hrvatski kler, koji je zajedno s poljskim klerom vrlo nacionalno i kulturno svjestan, nema argumenata da spriječi dolazak afro-azijskih migranata u Hrvatsku. Nedavno klanjanje pape Franje pred afričkim migrantima i njegovo ljubljenje njihovih nogu uklapa se u kršćansku ekumensku sliku iz Poslanice po Pavlu (3:28) i njegovih multikulturalnih prodika o potrebi da „nestanu sve razlike između muških i ženskih“, i da se odbace sve međurasne i nacionalne razlike. No drukčije poima sebe u Europi afrički ili azijski došljak, a drukčije domaći starosjedilac. Teško je zamisliti da će muslimanski migrant iz Afganistana ili Iraka čistiti stražnjice žena na umoru u nekom katoličkom staračkom domu u Njemačkoj. Službene priče vladinih krugova i režimskih medija o tome kako će migranti povećavati mirovine domaćih starosjedilaca velike su laži.

Jedno su puste teološke i ideološke fraze multikulturnjaka, a drugo su nemilosrdni zakoni biologije i nasljedstva. Genetski je Hrvatska, nakon katastrofe u Bleiburgu, znatno oslabila. Komunističke masovne likvidacije građanstva, komunistička ubojstva nadarenih Srba, Hrvata i Muslimana početkom 1945. dovele su do ekonomskog pada, mentaliteta uravnilovke, kao i međusobnog nepovjerenja i straha koji se danas osjeća u Hrvatskoj. Novu jezičnu podvalu koriste u Hrvatskoj i brojne multikulturnjačke, tzv. civilne udruge („civitas“ = grad). Upravo su jugoslavenski komunisti, tj. dobrim dijelom roditelji članova „civilnih“ udruga, fizički likvidirali cjelokupno civilno, tj. građansko društvo u Hrvatskoj i Srbiji nakon svibnja 1945. godine. Nije vladavina komunističke „nove klase“ u Zagrebu i Beogradu, od 1945. do 1991., dovela samo do općeg međusobnog nepovjerenja; dovela je i do negativne sociobiološke selekcije. Negativna selekcija u Jugoslaviji odrazila se i na lažiranoj međusobnoj ljubavi između srpskih i hrvatskih komunista, koja je morala eksplodirati 1991. godine. Nisu hrvatski komunisti i antifašisti 1991. prihvatili slobodnu Hrvatsku i hrvatske nacionaliste radi svoje iznenadne ljubavi prema hrvatstvu. Njihov osnovni motiv prihvaćanja nezavisne Hrvatske bio je paničan strah od odmazde od vlastitih bivših komunističkih drugova iz Beograda. Znali su jako dobro da ako srpski drugovi uđu u Zagreb, prvo odlaze njihove glave, te da im jedino HOS-ovci jamče živote – ali i buduće sinekure. Mirnije bi se komunistička Jugoslavija raspala da je ostalo fizički živo staro srpsko i hrvatsko građanstvo i njihovi mogući potomci. Gigantske jugokomunističke likvidacije 1945. srpskih, hrvatskih i bošnjačkih intelektualaca, kao i likvidacije mnogobrojnih inteligentnih etničkih Nijemaca od Tezna, Travnika do Trebinja, dovele su do potpunog nestanka elita i dolaska najgorih ljudi na vlast u komunističkoj Jugoslaviji. Iluzije današnje hrvatske političke klase da će stvoriti novog čovjeka u Hrvatskoj putem EU dekreta ili starim napjevima o novom višeetničkom suživotu, također su oblik samozavaravanja. Ali i hrvatski nacionalisti i desničari griješe kad krivicu za nedavni rat svaljuju isključivo na Srbe i velikosrpske pretenzije. Stvarne prauzroke rata 1991., masovna ubojstva na Ovčari, u Škabrnji i ostalim mjestima u Hrvatskoj, treba prvenstveno tražiti među bivšim jugokomunistima i njihovim suradnicima iz kulturnog života i diplomacije. Isključivim optuživanjem Srba, hrvatski pravaši, nacionalisti, HOS, i svi hrvatski desničari, čine golemu uslugu bivšim komunističkim teroristima iz vlastitog domaćeg susjedstva. Neizravno oni njih i njihove bivše suradnike amnestiraju od kaznene odgovornosti. Problem je puno manji s ćiriličnim tablama u Vukovaru; puno je veći problem u toleriranju i prihvaćanju imena komunističkog masovnog ubojice u središtu Zagreba. Dovoljno je postaviti jugonostalgičarima, bivšim komunistima i bivšim i sadašnjim antifašistima u Hrvatskoj banalno pitanje: „A zašto ste se, drugovi, od 1945. do 1991. zaklinjali da ste uspješno riješili nacionalno pitanje u Jugoslaviji?“

U narednim godinama, ako ne i mjesecima, Srbija i Hrvatska, slično kao i ostale države u Europskoj uniji, bit će izložene daleko složenijim višerasnim i viševjerskim sukobima. I Srbija i Hrvatska bit će suočene s velikom zamjenom stanovništva, tako da će njihove međusobne međuetničke mržnje morati igrati sporednu ulogu.

Sa svojim neizgrađenim identitetom, svojom reaktivnom i servilnom politikom prema stranim silama, Hrvatska će se teško nositi s neeuropskim seobama naroda. Suprotno krivim stavovima čelnika EU-a i njihovih loših imitatora u Zagrebu, krivicu za rasnu i nacionalnu nesnošljivost u Europi ne nose europski, hrvatski ili srpski nacionalisti, već njihova vladajuća klasa. Zajedno s raznim antifašističkim skupinama, u ime naivno zamišljenog multikulturalnog suživota oni danas agresivno nameću iste zapadnjačke okvire, ista psihološka mjerila, iste školske testove i iste moralne pojmove koji su potpuno strani, uvredljivi i neprihvatljivi neeuropskom došljaku. Na taj način uništavaju ne samo identitet vlastitog naroda, već i identitet neeuropskih došljaka.

Autor: Dr. Tomislav Sunić

Prvotno objavljeno  u 7dnevno / 20. siječnja 2016

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari