Pratite nas

BiH

Tiresija u Modroj lasti

Objavljeno

na

U kasno se proljeće othodilo na Otok. Danima je ustreptalost rasla, a noć bi prije konačnoga pokretanja obično bila nesana. Ranim bismo jutrom kretali prema Makarskoj koju zavoljeh jer bijaše posljednjom postajom Križnoga puta koji bi otpočeo s napuštanjem vartla edenskoga negdje u rujnu.

mlastaDolazilo bi se katkad i u međuvremenu, no doživljaj nikad ne bijaše potpun jer ti dolasci bijahu kratki te se ne bi uspio raspiriti ćuh bezvremenosti i vječnosti bez kojega ni Dante nije mogao zamisliti raj. Iako sam znao da je odlazak neizbježan, beskonačni sutoni u kojima me obuzimala tajanstvena obamrlost koju Grci nazivahu letargijom, beskonačna plavet obrubljena bjelinom hridi te zelenilom makije i borovine, dubine podmorja kojih se nikad nisam bojao jer u njima ne bijaše nemani (nisam tada znao ni za Hada, ni za Perzefonu), zelenilo dolaca i visova u kojima si se mogao izgubiti u trenu i nepredvidivost bure čiji bi refuli i usred ljeta razgonili gužvu istkali bi sladostrasnu ugodu zbog koje se i danas teško od Otoka odiljam i koja me sve više upustinjačuje, koja me tjera da se sklanjam od pogleda i u prirodi ištem ono što sam negda tražio u drugima.

Jedino je isto ono širenje zjenica kad se sjedne na veleplavcu, krijes u oku i znatiželja kad se stupi na tlo raja zemaljskoga i bubanje srca kad se otvori pogled na Misto. „Bože, zašto me izgoniš iz raja zemaljskoga u kojemu mi je tako lijepo i toplo, u kojemu sam okružen onima koje volim?“ toliko sam se puta pitao kao mali. „E, muoj Domogoj, to ti je da vidiš di smo ti nuono i jo sal i da duojdeš i ti meju obloke, da budeš s nami i da gledoš nega s velon bilon broduon koji barba Stipi doje somo lišine!“, kanda mi se nona i nono smiju s neba.

I uistinu možda sam bio darovan slikom raja kakvu je malo tko imao prigodu vidjeti i koja se u bljeskovima vraća tijekom svakoga boravka na Otoku. Bljeskovi danas jesu kraći jer su mi ostala gotovo samo mjesta, malo je dobrih ljudi koji su me nekoć okruživali, a sraz je toga raja zemaljskoga i zemlje u koju sam kao sin Evin zasluženo prognan sve snažniji i bolniji. U novim se zemljama često ćutim poput slijepca kojemu su od vida ostali tek bljeskovi. Bože, hoćeš li mi ostaviti barem bljeskove?

Prijeđimo sad na bljeskove Novosadskoga dogovora koji su zaiskrili u iseljeništvu. Petar Tutavac, jezikoslovac prognan u Argentinu, u prosincu 1966. u časopisu Svitlenik objavljuje tekst „Jezični rat u domovini“ u kojemu već u podslovu stoji kako se „prof. Jonke i dr. Hraste brane od plodova Novosadskih Zaključaka koje su i sami podpisali kao i drugi hrvatski rodoljubi (…)“ Tutavac se u tekstu čudi čuđenju Ljudevita Jonkea koji je dobio podatke da se u BiH čak i u krajevima u kojima su Hrvati izrazita većina jezik u školama ne naziva ni hrvatskosrpskim, ni srpskohrvatskim nego srpskim, zgranutosti Mate Hraste činjenicom da je u BiH željezničko, upravno i školsko nazivlje isključivo beogradsko te zaprepaštenosti Siniše Resteka podatkom da se nitko ni ne trudi prevoditi naslove srpskih filmova poput „Pomeri se, draga“. (Hrvati su prevođenju srpskoga očito težili čak i u razdoblju jugoslovenske idile.) Ističe na koncu i slučaj Andrije Borilovića koji je zbog protivljenja novosadcu osuđen na tri godine uzništva s obrazloženjem da je izazivao nacionalnu mržnju.

Nizu jezikoslovnih proturječja u poslijeratnoj Jugoslaviji dodajmo podatak kako je na naslovnici časopisa Jezik od prvoga broja objavljenoga 1952. stajalo „časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika“. Navedeni je dodatak uz ime časopisa stajao i 1954. kad mu je glavni urednik potpisao Novosadski dogovor (kad se počelo govoriti o potrebi za zajedničkom nadgradnjom dviju varijanata istoga jezika), i 1967. kad je potpisana Deklaracija, i 1971. kad se teorija o varijantama prometnula u ideju o dijasistemu istodobno s odustajanjem od novosadštine, i 2009. kad je objavljen rad Snježane Kordić Policentrični standardni jezik, a stoji i danas. Sve su to vrijeme Hrvati govorili jezikom koji su nazivali hrvatskim, a koji su jezikoslovci nazivali kako su smjeli (doduše, neki i kako su htjeli). Međutim, čak su i nakon uspostave hrvatske države mnogi ustrajali u vlastitim zabludama, a neki nisu htjeli okajati grijehe iz prošlosti te u svojim biohagiografijama redovito prešućuju neke neugodne epizode. Ne nameće li vam gore navedeni slijed događanja pitanja?

Kako si danas za zajednički jezik, a sutra hrvatski domoljub? Otkud posve oprječna mišljenja istih osoba u istim razdobljima? Tutavac još 1966. veli: „Dok god prof. Jonke ne shvati (a i svi drugi, koji s time nisu na čistu), da Hrvatski Jezik nije nikakva varijanta ni srpsko-hrvatskog ni jugoslavenskog, t. zv. književnog jezika, jako malo će moć koristit borbi Hrvatskog Naroda (…)“ Ljudevit Jonke za svoju je borbu za pridjev hrvatski umirovljen iako se, po mišljenju Snježane Kordić, jedini „znanstveni“ naziv srpskohrvatski nije nametao. Vlastitu pak ideju o policentričnim jezicima Snježana Kordić nije primjenjivala na torlački dijalekt kojim bi mogla ujediniti južne srpske govore, makedonski i bugarski. Zašto se u tome slučaju povodi za politikom i ne osvijesti stanovnike Vranja, Kumanova i Sofije da govore dubinski istim jezikom?

Reći će ona da su standardni jezici na tome području nastali iz različite dijalektne osnovice. No zašto govoriti samo o standardu? Zar ne postoji jezici koji nisu standardizirani i otkad je jezik samo standard? Bilo je i ima jezika bez pisma, zašto oni ne bi mogli imati povlasticu da postanu policentričnima? Eto, to je ta znanost koju uzdižu u nebesa hrvatski intelektualci koji drže do sebe. Ma dajte, teorija Snježane Kordić o policentričnim jezicima ne bi prošla ni u Polineziji!

A otkud Tiresija i Modra lasta? Umberto Eco u napomenama uz Ime ruže doslovno kaže: „Bolje je recitirati Dantea kao da je riječ o pjesmicama iz Modre laste nego po svaku cijenu juriti za smislom.“ U usta mu je Modru lastu ubacila prevoditeljica Morana Čale u staroj hrvatskoj prepjevnoj maniri, a u potrazi za smislom mojih štiva vjerojatno se i sami osjećate poput slijepoga Tiresije. Ecovu pak tvrdnju da pisca treba ubiti kad napiše štivo ne iskušavajte na meni. Barem ne prije zime.

 

Domagoj Vidović, Hrvatsko slovo, 12. lipnja 2014.

Što vi mislite o ovoj temi?

BiH

Novi prosvjedi u Bihaću zbog migratske krize

Objavljeno

na

Objavio

Foto: N1

Nekoliko stotina građana okupilo se u nedjelju u Bihaću na novim prosvjedima zbog eskalacije migrantske krize a ovoga puta zahtijevali su prestanak smještanja ilegalnih migranata u improvizirani centar u prostorima nekadašnjeg učeničkog doma u tom gradu.

Prosvjednici su u koloni prošli kroz središte grada i potom krenuli ka učeničkom domu no tamo ih je dočekao policijski kordon pa su odustali od pokušaja da dođu do samog migrantskog kampa.

Prema podacima lokalnog Crvenog križa u tom kampu svakodnevno boravi najmanje 800 ilegalnih migranata i oni se smjenjuju jer jedni odlaze a drugi pristižu u nadi da će iz ovog dijela BiH uspjeti nastaviti put ka Hrvatskoj i drugim državama Europske unije.

Nedjeljni prosvjedi nastavak su onih održanih u subotu navečer kada se na središnjem gradskom trgu u Bihaću okupilo oko dvije tisuće građana koji su tražili hitno reagiranje vlasti kako bi se migrante izmjestilo iz središta grada te poduzele mjere kojima bi se spriječio dolazak novih migranata.

Nakon mirnih prosvjeda neki od sudionika su svoje nezadovojstvo iskazali blokadom prilaza autobusnom kolodvoru ali i prometnice koja vodi ka središnjoj Bosni i Sarajevu odakle redovitim autobusnim linijama svakodnevno pristižu deseci migranata.

Vlasti u Unsko-sanskoj županiji od početka godine registrirale su dolazak više od deset tisuća ilegalnih migranata. U policiji pretpostavljaju kako bi ih trenutačno na širem području Bihaća moglo biti do tri tisuće a još četiri tisuće oko Velike Kladuše.

(Hina)

 

Masovni prosvjedi u Bihaću zbog eskalacije migrantske krize

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Masovni prosvjedi u Bihaću zbog eskalacije migrantske krize

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Fena

Oko dvije tisuće ljudi okupilo se u subotu navečer u Bihaću kako bi prosvjedovali zbog eskalacije migrantske krize na području Unsko-sanske županije u Bosni i Hercegovini  pri čemu su zahtijevali odlučnije angažiranje državnih tijela vlasti kako bi se taj problem napokon stavio pod nadzor.

Na središnji gradski trg prosvjednici su došli s transparentima s porukama poput “Bihać je naš”, a jedan od organizatora, vijećnik u Gradskom vijeću Sejo Ramić burno je pozdravljen kada je u govoru istaknuo da ovo nije prosvjed protiv migranata nego protiv vlasti koje ne poduzimaju ništa da bi njima stvorili uvjete za boravak, a građanima pružili sigurnost.

“Do sada smo molili pomoć, a sada tražimo brzu reakciju”, kazao je Ramić.

Neki od govornika zauzeli su se za to da se učini pritisak na vlasti kako bi se proglasilo izvanredno stanje te autobusnim prijevoznicima i Željeznici Federaciji BiH zabranio prevoz migranata prema Bihaću.

Prema podacima županijskog MUP-a u taj dio BiH svakog dana stiže između 100 i 150 ilegalnih migranata, a policija bilježi stalni porast broja izgreda vezanih uz migrante.

Dramatičan apel policije Unsko-sanske županije

Od početka godine u Unsko-sansku županiju je stiglo više od 10 tisuća migranata, no riječ je samo o onima koji su registrirani, a pretpostavlja se da ih je zapravo stiglo barem tisuću do dvije više.

Koliko ih točno sada boravi u tom području nitko ne zna. Posljednja je procjena da je riječ o nekoliko tisuća migranata koji planiraju nastaviti put prema Hrvatskoj, a koncentrirani su uglavnom na području Bihaća i Velike Kladuše.

Selam Midžić, tajnik Crvenog križa u Bihaću, kazao je da oni i dalje osiguravaju prehranu za oko 800 osoba koliko ih u prosjeku boravi u improviziranom migrantskom centru u ruševnoj zgradi nekadašnjeg bihaćkog učeničkog doma gdje migranti svakodnevno dolaze i odlaze.

“Tražili smo da se državna tijela vlasti uključe, a to se do danas nije dogodilo”, kazao je Midžić.

(Hina)

Robert Valdec iz Bihaća: Migranti su pokupovali sve mačete i noževe

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari