Pratite nas

Kolumne

Titina ‘goveda’ i Tuđmanove ‘ustaše’

Objavljeno

na

tiito bista

Ljevičari koji se danas tako uporno i egzstencijalno grozničavo drže Tita, za pet minuta bi mu okrenuli leđa kada bi imali drugi integrativni simbol, hrvatsku alternativu za ostvarivanje zacrtanog međunarodnog poretka u famoznoj regiji. Jednako tako, tisuće najglasnijih zagovornika Tuđmana i povratka Tuđmanu, zapravo su uz te povike, još za njegova života, jako slabili i osporavali njegovo povijesno djelo, piše Marko Ljubić u novoj kolumni za dnevno.hr

Polemike oko mjesta Titovoj bisti ne vode se samo između ljevičara i desničara, bljesnu i na desnici. Doduše, na desnici se vode prije svega oko pravovjernosti Tuđmanu, preko njegovog odnosa prema Titu.

Novo je to što je jedan dio deklariranog desnog miljea, dio portala, medija, autora, ali i publike na nedavnoj promociji knjige sjajnog autora Josipa Jovića, što mi je povod za ovaj tekst – držao i drži bitnim odrediti se, ili zauzeti stav o tome, je li Milan Ivkošić hrvatski nacionalist ili jugoslovenski fašist? Točno takvo je pitanje sjevnulo.

Kao da desnica i njezino postajanje ovisi o svojevrsnoj kategorizaciji Milana Ivkošića!?
Ivkošić je smjesta odgovorio protupitanjem – bi li Tuđman bio to što jest bez lijeve ruke?

Nikome nije potrebno objašnjavati tko je Ivkošić, jer toliko je dugo u novinarstvu i javnosti da svatko tko drži do sebe može argumentirano zauzeti stav. I biti u pravu. To nije sudbina samo Milana Ivkošića, već svakog autora, koji iza sebe ima dugogodišnju autorsku karijeru. Objavljena je riječ vlasništvo čitatelja. Arapi bi rekli, “odapeta strijela se ne može vratiti” i svatko, kako i spada u normalnom svijetu, sa svojim vlasništvom može raspolagati kako hoće.

Ja bih Ivkošiću odgovorio da je moguće odsjeći Tuđmanu lijevu ruku, pa i lijevu nogu ako treba. Ni malo manje ne bi bio Tuđman, ni malo manje ga ne bi trebalo poštovati.

Mene polemika o tome što bi Tuđman danas, po bilo kojemu pitanju, jako podsjeća na ranodemokratske polemike – tko je veći, a tko manji Hrvat? Je li važnije odrediti se o tome tko je to arbitar “desnice”, što ćemo sa Ivkošićem, da bismo zadržali dio svojih pašnjaka, koje su nam ostavila “Titina goveda” ili svu intelektualnu energiju usmjeriti u nešto što nećemo sami mi pojedinačno ili u uskim krugovima cariniti. To sam u jednom svome tekstu nazvao “emigrantskim sindromom”, uz napomenu da je taj sindrom hrvatske emigracije bilo normalno razumjeti, a danas se u Hrvatskoj svodi na – kokošarenje.

Isto ono koje u sjećanje vraća godine stvaranja nacionalnoga pokreta, vrijeme pred i nakon demokratskih izbora, te prve ratne godine, što me je i asociralo na figuru o “Titinim govedima”.

Međunarodno priznanje Hrvatske – samo psihološkog značenja

U to vrijeme, uistinu Tuđman nije imao izbora, prvenstveno kao mudar čovjek i ozbiljan državnik. Posve je nebitno za ovu raspravu je li on osobno Tita gledao ovakvim ili onakvim, jer Tuđman ni tada ni danas nije bio ni svetac ni Bog. I ne smije nikada biti. Prvo, Tito je i tada i danas simbol jednog poretka i jedne države te sustava vrijednosti, baš kao što je Tuđman danas simbol jednog drugog poretka i jedne druge države i sasvim drugih vrijednosti. Zbog toga, zbog te simbolike, Tita treba poslati u muzej, ili kako bi Ivkošić figurativno rekao – odsjeći Tuđmanu lijevu ruku, jer je to pristojno, o čemu je najbolji osvrt napisao Marcel Holjevac. A egzstencijalna je nužnost štovati danas simboliku Franje Tuđmana. Upravo oko te simbolike, koja se svodi na pitanje hrvatske suverenosti i državnosti vode se stvarne polemike i sukobi, a ne oko toga jesu li Tito ili Tuđman bili ovakvi ili onakvi. Ne treba imati iluzija. Ljevičari koji se danas tako uporno i egzstencijalno grozničavo drže Tita, za pet minuta bi mu okrenuli leđa kada bi imali drugi integrativni simbol za ostvarivanje zacrtanog međunarodnog poretka u famoznoj regiji, koji se bez izuzetka pokušava osmisliti, realizirati i finalizirati još od 1992. godine, kada je britanski ministar vanjskih poslova Douglas Hurd prokomentirao međunarodno priznanje Hrvatske riječima, kako to ima samo psihološko značenje, te da u stvari ne znači ništa. (pogledati knjigu Carole Hodge, “Velika Britanija i Balkan od 1991. godine do danas”)

Nužnost integracije oko Tita, proizlazi iz činjenice da današnja ljevica jednostavno nema – hrvatske alternative. Jednako tako, tisuće najglasnijih zagovornika Tuđmana i povratka Tuđmanu, zapravo su uz te povike, još za njegova života, jako slabili i osporavali njegovo povijesno djelo, najčešće i u pravilu, izigravajući u svojim mikrosredinama neprikosnovene vladare, suce, vizionare, autoritete, ukratko “male Tuđmane” pogotovo u provinciji, redovito odlazeći u Zagreb, gdje su se okupljali po pečenjarnicama oko tipova, koji mogu “doći” do – “važnog našeg”. Tako se prenosilo što “Zagreb misli”, pri čemu se pod “Zagreb” podrazumjevao Tuđman, ni manje ni više.

Tko su “goveda” a tko komunjare?

Jedan od težih grijeha današnjih ultimativnih zagovornika povratka Tuđmanu i čuvara hrvatske nacionalne revolucije je i to što su zauzeli eksluzivitet do isključivosti u tumačenju nacionalne ispravnosti, pri čemu su svoju impresioniranost komunističkim državnim, političkim i javnim facama, pokazivali preuzimajući brigu o njima, dok su im ovi uzvraćali umjesto dojučerašnjim hapšenjem, prisilnim poštovanjem, tepajući im kao “Titinim govedima” u svojim krugovima, a istovremeno bjesomučno eliminirajući tisuće i tisuće intelektualaca, razumnih i sposobnih ljudi, koji nisu bili dostigli razinu “Titinih goveda”, pa su postali komunjare. Naime, komunjare su postali posve neutjecajni članovi tadašnje partije, vrlo često oponenti tadašnjeg poretka i režima, jer mu se drugačije i nije imalo gdje oponirati, a status “goveda” dobili su u pravilu visoko rangirani uglednici tadašnjeg režima. Iznad statusa “goveda” bio je najuži krug prebjega iz komunističkoga poretka, koji su izravno pomagali Tuđmanu i ljudi koji su imali već tada zaštitu snažnih međunarodnih čimbenika. Takvi su bili nedostupni novim hrvatskim “junacima”.

Bilo je samo pitanje dana kada će junake tog doba, čuvare mlade hrvatske revolucije, njihova “Titina goveda”, dajući im i omogućujući im vezama, koje su ostale vrlo žive ispod javne ratne površine, stanove, dobra auta, bogovska odjela, kavane Interkontija i saune Sheratona, umjesto čevabdžinica na tržnicama i u provinciji, nabosti na rogove. Što su im više davali, što su se umiljatije smijali na svoj račun, bili do bola snishodljivi i ponižavali se, a to im nije bilo teško, jer je ključni model napredovanja i postizanja utjecaja u bivšem režimu bio – poniznost i naukovanje ponižavanju, sve su bliže bili definciji “normalan čovjek”, “naš čovjek”, “moj čovjek”, iz čega se postajalo “profesionalcem”. To je bio prag s kojega se zauzimalo vrhunske financijske, gospodarske, javne, diplomatske i pogotovo medijske pozicije. Prototip tzv. profesionalca je bio notorni Mirko Galić, a posljedice “profesionalizma” vidimo danas na HTV. Svaki viđeniji pozadinski “junak”, “dokazani Hrvat” i “žrtva” komunizma morao je pod rukom imati svoje “Titino govedo” kao neku vrstu hodajućeg i živog trofeja.

Goveda postala uškopljeni bikovi

Pod njihovom zaštitom dovedene su desetine “mačaka”, mesara, tokara, poštara na državne medije, a oni su se opet svojim zaštitnicima revanširali dajući im prostora do iznemoglosti kako bi javnost mogla uživati u novim ili “najnovijim” nacionalnim veličinama, promovirajući posve nekritički i snishodljivo njihove budalaštine kao vrhunac – hrvatstva.

Većina tih novih “autoriteta” vjerojatno nije namjerno sudjelovala u toj prvoj fazi diskreditacije hrvatskih autentičnih vrednota, ali bili su realno ubitačniji od svih srpskih topova.

Tim čuvarima nacionalne revolucije, koji su bili u pravilu daleko od ratišta, ali najčešće u vojnim odorama, koji su se viđali redovito u pristojnoj blizini Tuđmanovih najbližih suradnika, kako bi s vremena na vrijeme potvrdili svoju moć onima koji sumnjaju u njihove prosudbe, dotadašnji štićenici svojim su naslijeđenim vezama osiguravali diplome na hrvatskim sveučilištima, redovito pojavljivanje u medijima, na proslavama, domjencima, u vip ložama nogometnih stadiona, u upravama nogometnih klubova. I sve to revnosno bilježili za neko buduće vrijeme, kao omče oko vrata. Ukratko, upravo ono što su oni mogli svojim intelektualnim sposobnostima prihvatiti kao obilježje nove, moćne i kako su govorili – “narodne” klase i vlasti. To je za dotadašnje voajere nesputane državne moći u komunizmu, bilo više od bilo kakvoga sna. “Goveda” su u međuvremenu sve manje mukala, sve više uspostavljala poredak u kojemu je sve manje bilo mjesta za dotadašnje – zaštitnike.

Kada su dotadašnja “goveda” postali moćni bikovi, istina trajno uškopljeni činjenicom postojanja hrvatske Države, na njihovim isukanim rogovima prvo su završili dojučerašnji zaštitnici ( pogledajte današnju HTV, EPH, javne i državne institucije, primjera radi Ured za upravljanje državnom imovinom), a rogovi su se nakon svega usmjerili na Tuđmana. Sa medijske pozornice nestali su naprasno dojučerašnji junaci, vitezovi, mudraci, preimenovani su u čobane i seljačine. Mikrofone i kamere su im poturali jedino kako bi ih se iskoristilo za ismijavanje temeljnih vrednota hrvatskoga naroda. Ili, ako su bili spremni, kao Matić i nekolicina sličnih, pljunuti na dio svoga života.

Je li Tuđman mogao to izbjeći, predvidjeti, je li kriv i povjesno odgovoran za takav rasplet stvari i je li njegova politika u korijenu današnje – neokomunističke izopačenosti?
Vrlo, vrlo malo.

Kolona iz drugih partijskih redova

Uzdizanje Tuđmana na oltar nepogrešivosti ili svetosti, zapravo bi značilo samo nastavak – detuđmanizacije i stvaranja još snažnijeg alata za uništavanje državnika Franje Tuđmana i njegovog povijesnog djela. U to vrijeme, Tuđman je morao u susret vojnoj agresiji, otvorenom neprijateljstvu najvažnijih svjetskih sila, pod okrilje nacionalnog pokreta primiti svakog tko je htio stati pod hrvatski barjak, čak i one za koje je bilo realno pretpostaviti da mogu biti podmetnute mine pod mladu hrvatsku Državu. Jednostavno, nije bilo vremena za formiranje nove upravljačke i političke klase. Bilo je nužno poslužiti se postojećom. Tada su ih nazivali – kolonom iz drugih partijskih redova, koja je nestrpljivo čekala svoj trenutak moći. Tuđman se morao na određen način kockati, nastojeći dobiti na vremenu uspostavom, obranom i održanjem države i vjerom kako se nužne društvene i političke promjene mogu naknadno provesti. Izgubio je puno utakmica u tom prvenstvu, ali prvenstvo je dobio.

Tuđman je imao puno realnih, danas vidljivih pogrešaka. Međutim, njega danas nitko ne osporava zbog njegovih pogrešaka. Njega se osporava, a Hrvatsku detuđmanizira, upravo zbog njegovih najvažnijih uspjeha. Prije svega zbog stvaranja države. To na žalost često rade i oni koji to nikako ne žele, pa čak i oni koji nikako ne bi smjeli. Kada Đuro Glogoški govori o pravima hrvatskih branitelja, kada mu se iz dana u dan podmeću mikrofoni i kamere za ponavljanje priče o zaštiti hrvatskih branitelja, on zapravo sve više nasjeda na ciljanu matricu dojučerašnjih “goveda”, a današnjih rabijatnih “bikova”, koji su nekadašnje zaštitnike ili čobane, zamijenili novim gospodarima, jer drugačije ne znaju. Ne može se govoriti o trajnoj zaštiti zajedničkih interesa hrvatskih branitelja, a istovremeno ne zahtjevati jasno srž toga zajedništva – vrhunsku državnu i nacionalnu zaštitu Domovinskog rata kao temelja hrvatske države.

Povratak Tuđmanu

Ne može netko u ovoj zemlji poštovati Đuru Glogoškog, a istovremeno ocrnjivati Tuđmana kao simbol državnosti, a još manje bi to Đuro Glogoški smio – previdjeti. Jasno je svakome, kolika je god žrtva Đure Glogoškog i tisuća sličnih mladića, koji su se dali za hrvatsku nezavisnost, ta žrtva bi bila besmislena da ispred nje nije bilo – jasnog državnog i nacionalnog cilja. Tu žrtvu je nepristojno pokušavati platiti, jednako kao i prodati, zbog toga se ne razumiju Matić i ljevčari s jedne strane i brantelji s druge strane. Nacija nema razloga na nacionalnoj razini štovati nekoga, makar kako veliki čin i ljudsko djelo uradio, ako to istovremeno nema zajednički nacionalni značaj. Žrtva Đure Glogoškog i tisuća hrvatskih junaka dobila je nacionalni predznak politikom Franje Tuđmana. Bez politike Franje Tuđmana oni su mogli biti obiteljski heroji, lokalni junaci iz tisuća prigoda i na koncu – samo invalidi. Ovako su hrvatski branitelji, što je golema razlika. Zbog toga oni moraju prvenstveno inzistirati na državnoj zaštiti tada postignutih ciljeva i vrijednosti, odmah prestati zagovarati Ustavni zakon o pravima branitelja a inzistirati na Ustavnom zakonu o Domovinskom ratu. Jedino zbog toga se isplati založiti svoju žrtvu, jedino zbog toga je realno očekivati potpunu potporu najvećeg djela hrvatskog naroda.

Zbog toga je nužno odvesti Tita u muzej, jer taj odlazak u muzej simbolizira pravac kretanja moćne “bikovske” strukture, simbolizira prvi korak jednog snažnijeg nacionalnog, ali i društvenog vala, što je istinski povratak Tuđmanu.

Pogrešno je nagađati što bi Tuđman danas, i što bi mislio danas o konkretnim pitanjima. Koliko god Ivkošić bio osobno svjedok njegove ljudske veličine, upravo poštujući tu veličinu – ne smije se nagađati danas o tim stvarima. Time se načelno daje blagoslov Bojanu Glavaševiću i sličnima za lešinarenje nacionalnim simbolima, a najtipičnije je redovito pozivanje bivših progonitelja na pokojnoga Vladu Gotovca u obračunu sa Tuđmanom i suverenističkom Hrvatskom. Stvarni povratak Tuđmanu je rješevanje nagomilanih problema koji osporavaju hrvatsku državnost i nacionalnu slobodu. Tuđmana će povjesničari i znanstvenici stručno i detaljno izučavati, ali će ga sve generacije Hrvata pamtiti kao jedan od ključnih simbola hrvatske nacionalne slobode i suverenosti. U toj percepciji Franjo Tuđman nema lijevu ruku, iako je Milan Ivkošić jedan od rijetkih hrvatskih autora, koji ima potpuno pravo inzistirati na njoj.

[ad id=”40551″]

Autor: Marko Ljubić/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari