Pratite nas

U potrazi za Istinom

Tito i Draža na Jovankinoj slamarici: Nas dva brata oba ratujemo…

Objavljeno

na

Obožavatelji i ideološki sljedbenici hohštaplera i mega zločinca kojega se još uvijek naziva Josipom Brozom Titom (mada se ne zna tko se uistinu krije iza tog imena) imaju itekakvih razloga za brigu. Iz godine u godinu na svjetlo dana izlaze podaci koji nikako ne idu u prilog njihovoj „slavnoj antifašističkoj prošlosti“ i historiografiji što su je skrojili po svome staljinističkom obrascu, na lažima i krivotvorinama.

O „najvećem sinu naših naroda“, „proslavljenom maršalu“ i „jednom od najvećih državnika svijeta“ (ma tko on bio) danas se ipak zna mnogo više nego prije nekoliko godina.

No, iako se do sada pojavio veliki broj dokumenata iz arhiva bivšeg SSSR-a (NKVD/KGB-a i Kominterne) do kojih su posljednjih desetljeća zahvaljujući svojim vezama dolazili mnogi istraživači i publicisti a govore o “liku i djelu” ovog komunističkog krvnika (zacijelo najvećeg u novijoj povijesti Balkana i jugoistočne Europe), mora se priznati da su u njegovom životopisu i dalje ostale brojne “rupe” i da će teško (ako ne i nemoguće) biti rekonstruirati sve ono što bi nas zanimalo, a itekako je bitno za sagledavanje istine o prošlosti čiji teret još uvijek osjećamo.

Kako je već spomenuto, nismo sigurni čak ni tko je bio taj navodni “Tito” – dječak sa Sutle, izvanbračni sin bogatog Austrijanca i njegove sobarice ili agent Kominterne (Rus, ili vrag će ga već znati što), koji je našim predratnim komunistima podmetnut nakon što je pravoga Josipa Broza “pojeo mrak” u nekome od podruma NKVD-a 30-ih godina XX stoljeća.

Pouzdano se ne zna niti kad je rođen, gdje je sve bio i što je radio prije Drugoga svjetskog rata – pogotovu u vrijeme španjolskog građanskog rata, kako i kada je postavljen za generalnog tajnika KPJ (dužnost je počeo obnašati 1937. godine – poslije velikih čistki, kad su čitave garniture vodećih jugoslavenskih komunista bile likvidirane po kratkom postupku, pa i njegov dotadašnji prethodnik na vodećoj poziciji Josip Čižinski zvani Milan Gorkić – a potvrđen od Kominterne dvije godine poslije, što je također krajnje sumnjivo), ali je zato jako dobro poznato da je bio jedan od vodećih “drukera”, “cinkera” ili konfidenata zbog čijih su izvješća čelniku Kominterne Dimitrovu pred streljačkim vodovima ili u sibirskim gulazima završili deseci najistaknutijih jugoslavenskih komunista.

Da “Tile” nije prezao ni od čega kako bi sačuvao vlastitu kožu, svjedoči i to što je svoju drugu ženu (Anu Koenig) koju je preoteo jednom kolegi (njemačkom socijaldemokratu) optužio da je njemačka špijunka, označio je kao “najveću grešku u životu” i bez mnogo oklijevanja poslao pred streljački vod, dok je druga (Pelagija Belousova) njegovom zaslugom završila na dugogodišnjoj robiji u jednome od sibirskih gulaga. S Pelagijom je imao i sina (Žarka), kojega nesretna žena nije vidjela do pred samu smrt (poslije izdržane robije u sibirskom gulagu protjerana je u jedno selu u Sibiru, a Tito joj nikad nije dopustio dolazak u Jugoslaviju). Nije ni znala da je Žarko na životu (jer su je po naredbi njezina bivšeg supruga obavijestili kako je poginuo tijekom rata). Sve to govori o kakvom se moralnom degeneriku u ovom slučaju radilo.

Jovanku Budisavljević (četvrtu po redu suprugu) upoznao je (navodno) usred bježanije iz Drvara (svibnja 1944. godine), ali se njome oženio tek poslije rata, nakon što su mu je doveli kao domaćicu u rezidenciju (“Beli dvor” na beogradskom Dedinju).

Ni Jovanka se nije bogzna kako usrećila s njime. Poslije nekih 25 godina uživanja u statusu prve dame (vjenčali su se tajno 1952. godine), već početkom 70-ih pala je u nemilost, a od lipnja 1977. se više ne viđa u javnosti uz komunističkog diktatora.

Kad se danas sklope kockice mozaika – uzimajući u obzir sve okolnosti koje su izašle na vidjelo, Jovanka mu je bila ciljano dovedena i “namještena” kako bi odrađivala poslove za one koji su ga htjeli držati pod kontrolom. U tom krugu zasigurno su bili Aleksandar Ranković, Đoko Jovanić i Ivan Stevo Krajačić.

Prije nego je bila dovedena u “Beli dvor”, ona je (navodno) provela 9 mjeseci u Moskvi, gdje je završila tečaj za agente. Dakle, čini se da “Joža” i nije bio naročito inteligentan, dok je sebe dovodio u situaciju da ga nadzire najbliži krug suradnika, pa da mu ciljano “namjeste” čak i bračnu družicu.

Nakon smrti supruga, Jovanki je sva imovina oduzeta i sljedećih 33 godine (do smrti 2013.) živi u Beogradu, u kućnom pritvoru, pod stalnim nadzorom, u izolaciji i bijedi. Punih 30 godina nije imala čak ni osobnu iskaznicu, a oni koji su je u tom razdoblju viđali, tvrde kako je ostatak života provela u uvjetima nedostojnim ljudskog bića.

Mnogi s nestrpljenjem očekuju njezine memoare (koje je navodno napisala i pohranila na sigurnom mjestu) u nadi da će oni otkriti mnoge još uvijek nepoznate detalje vezano za Broza i njegovo okruženje.

Za sada su procurile samo neke pikanterije, poput primjerice one da je ona (Jovanka) tijekom rata organizirala dva sastanka između Tita i Draže Mihailovića, a što je ispričala otpravniku američkog veleposlanstva s kojim je (navodno) u prosincu 2009. godine razgovarala sat i pol – što je informacija sadržana i u jednoj tajnoj depeši Wikileaksa. (Vidi:  https://wikileaks.org/plusd/cables/09BELGRADE839_a.html)

Jedan od ukupno dva sastanka Tita i Draže što ih je (prema navodnim vlastitim tvrdnjama) organizirala osobno Jovanka, održan je u okolici Knina.

Opisujući njihov susret, ona je iznijela i neke zanimljive detalje.

Pričali su i spavali jedan pored drugog na prostirkama od slame“, navodno je posvjedočila Jovanka koja tvrdi kako im je ona pripremila postelju, a u nastavku iskaza tvrdi da je tom prigodom od strane četnika “dignut u vazduh most” preko kojega je prelazila partizanska delegacija, te da je tada “cijeli Titov krug suradnika bio gotovo potpuno izbrisan” (dakle, likvidiran), ali ostaje nepoznato kako je “najveći sin naših naroda” izašao iz ove pogibelji neokrznut – što se inače prilično često događalo.

Jovanka kaže kako je namjera četnika (nakon što su njihov vođa Draža i Tito prespavali noć na istoj slamarici) bila “ukloniti” komunističkog vođu i da poslije toga između njih i partizana više nije bilo pregovora.

Budući da su se Tito i Jovanka upoznali svibnja 1944. (u vrijeme događanja kod Drvara), ovaj je sastanak (kao i onaj drugi o kojem nije govorila) po logici stvari morao biti održan nakon toga.

Uzimajući u obzir da je dobro poznato kako je tijekom jeseni 1941. godine zasigurno bilo najmanje dva susreta između Tita i Draže (u selu Struganik (Srbija, općina Mionica) 19. rujna 1941., te u Brajićima (kod Gornjeg Milanovca, Srbija) 27. listopada 1941., ova dva o kojima govori Jovanka potvrđuju kako je suradnja između četnika i partizana koja je uspostavljena (i prekinuta) 1941. godine u Srbiji, nastavljena i kasnije tijekom rata. I pitanje je koliko je uopće takvih sastanaka bilo.

Sudeći prema onome što o bliskoj suradnji i prisnim odnosima s četnicima i njihovim vojvodama u istočnoj Bosni piše intimni Titov prijatelj (iz predratnih, ratnih godina i poraća) i osoba od njegovog posebnog povjerenja Rodoljub Čolaković Roćko (u svojoj knjizi Zapisi iz oslobodilačkog rata), nije nikakvo čudo da su partizani imali poseban sentiment prema četnicima. Dodamo li tomu zapise Adila Zulfikarpašića (“Put u Foču”) iz kojih je vidljivo da su i poslije najvećih pokolja vodeći četnički zločinci ostajali nekažnjeni, pa čak i završavali među partizanima kao komandiri, svaka slučajnost je isključena. Ove posebne veze potvrđuju i mnogi drugi izvori, pa i izjave nekih od uglednih komunista, poput Vlade Dapčevića koji je u više navrata otvoreno govorio o vrlo blagom i povlaštenom tretmanu četnika kao ratnih gubitnika na svršetku rata. (Vidi: https://komunistickizlocini.net/2017/10/08/javno-priznaje-strijeljali-smo-30-000-ustasa-cetnike-smo-zarobili-i-niko-od-njih-nije-bio-suden-na-smrt/).

Titov biograf, agitpropovac i komunistički propagandist Vladimir Dedijer koji se (poslije smrti svoga idola) već početkom 80-ih godina pretvorio u otvorenog promicatelja velikosrpske ideologije, tvrdi kako je Jovanka svoje memoare krila u stroju za pranje rublja, te ih tako uspjela sačuvati od zapljene, budući da je bila pod stalnom prismotrom tajnih službi (nakon što je sredinom sedamdesetih pala u nemilost i postala “nepouzdana”).

Materijal (navodno) ima ukupno oko 1.000 stranica, od čega 400 stranica teksta, ostatak popunjavaju fotografije.

“Lik i djelo” komunističkog zločinca i diktatora J.B.Tita i dalje su obavijeni misterijem i brojnim kontroverzama, ali to njegovim obožavateljima ne smeta da ga i dalje idealiziraju i klanjaju mu se. Pa čak i da otvoreno slave komunističke zločine.

Mi danas u našoj Hrvatskoj imamo čak i potpredsjednika Sabora koji javno (putem društvenih mreža) izražava žaljenje što komunistički zločinci koji su provodili masovne likvidacije neposredno po svršetku rata “nisu posao obavili do kraja”. Dakle, po njemu, osim onih 500-600 tisuća Hrvata, trebali su pobiti i ostale. Drugi opet prijete “potocima krvi” i upozoravaju kako će “letjeti glave” (ako se maknu ploče s imenom J.B.Tita s trga – koji je do nedavno nosio njegovo ime). Treći se krajnje vulgarno i primitivno izražavaju o nevinim žrtvama Bleiburga i Križnog puta, pa neki od njih koji se (nažalost) kite doktorskim titulama, poručuju: “Se..m vam se na Bleiburg”. I sve je to jako “zgodno”, “simpatično”, “demokratski” i spada u “uobičajenu komunikaciju”, jer nikakve osude iz lijevo-liberalno-neokomunističko-anarhističkog miljea nema. Ni u tragovima. Njima je sve dopušteno – od masovnih ubijanja do slavljenja zločina i zločinaca.

No, nisu tu problem jedino poremećeni crveni fašisti koji izražavaju tako ekstremne anticivilizacijske stavove, nego i svi oni koji na to ne reagiraju – uključujući i državne dužnosnike i institucije pravne države.

Jadno je ono društvo u kojemu najveći zločinci imaju status idola i nedodirljivih veličina.

Danas, na kraju drugoga desetljeća XXI stoljeća. 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Trumpov čovjek slušao kako su uz pomoć bl. Stepinca Židovi preživjeli Jasenovac

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom 2. svjetskog rata u bolnicu Sestara milosrdnica u Zagrebu stizali su posebni pacijenti. Neki su ostajali kraće, neki dulje vrijeme, neki i godinama. O njima se nije govorilo javno, a kad bi u bolnicu koja je imala autonomiju jer je njome upravljala Katolička crkva, a ne NDH, ipak ušetao Gestapo, SS-ovci ili ustaška policija tražeći da vide određenog bolesnika, liječnici i sestre bi im pokazali put. Uz upozorenje.

“Slobodno uđite u bolesničku sobu. Pacijent ima otvorenu tuberkulozu i vrlo je zarazan. Želite vidjeti drugog pacijenta? Onog koji ima virusni glaukom? Evo, izvolite. Samo pripazite, za nekoliko mjeseci mogli biste i sami oslijepiti”, izvještava Sandra Veljković Večernji list.

Otkrio da mu je obitelj na popisu žrtava Jasenovca iako je preživio rat

Nakon toga, ovi bi se okrenuli na peti i izašli. Tijekom rata ta je bolnica imala više od 250 tih “posebnih” pacijenata – Židova – koje su uz dogovor zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca i Židovske općine brzim, a često i lažnim dijagnozama, skrivali i spašavali od progona i smrti u koncentracijskim logorima. Prema dosad dostupnim podacima, njih 15 rat je i preživjelo. Ovaj podatak otkrio je zagrebački poduzetnik židovskog podrijetla Marko Danon, a jučer ga je u KBC-u Sestre milosrdnice predstavio Thomasu Yazdgerdiju, posebnom izaslaniku Državnog tajništva SAD-a za pitanja holokausta te predstavniku Svjetske židovske organizacije za restituciju (WJRO).

Marko Danon, po ocu Židov, počeo je proučavati sudbinu Židova u NDH kad je jednom prigodom čitao popis žrtava Jasenovca. Na njemu je bila njegova šira obitelj, ali i otac. A svi su preživjeli rat. Oca mu je spasio sam Stepinac pomogavši mu da dođe u kuriju Rauch u Pušći. Što se još tu skriva? Od Židovskog muzeja u Beogradu zatražio je popis liječenih u bolnici Sestara milosrdnica.

“Počeli su stizati podaci, i to masa njih. Počeo sam provjeravati imena u bolničkoj dokumentaciji i zaključili smo da su imena istinita”, kazao je Danon koji ističe kako u svijetu zna za samo jedan sličan primjer – bolnica u Mađarskoj skrivala je Židove, no vrlo kratko vrijeme.

U vrijeme 2. svjetskog rata na čelu bolnice s gotovo 1200 kreveta bila je sestra Bogoljuba Jazvo, prava heroina, kako ističe današnji ravnatelj prof. dr. sc. Mario Zovak. Židovi se u to vrijeme nisu mogli liječiti u državnim bolnicama, nego isključivo u bolnici Sestara milosrdnica kojom je upravljala Katolička crkva.

Stoga je Stepinac predložio Bogoljubi Jazvo da se bolnica otvori za Židove. Predložio je to i zagrebačkoj Židovskoj bogoštovnoj općini pa je Općina počela slati osobe na liječenje i plaćala njihove troškove, govori Danon i pokazuje dokumente iz tog doba. Vrlo su jednostavni, pisani svi na sličnu šprancu: “Izvolite primiti na liečenje O. S. (inicijali su zbog zaštite privatnosti), iz Zagreba, na trošak potpisane obćine. Obćina će snositi troškove liečenja za sve potrebno vrieme.” ili pak “Umoljavamo Vas ovime, da primite na liečenje na naš trošak za vrieme, koliko će to biti potrebno J. M., koji Vam je doveden po Društvu za spasavanje 21. siječnja 1943.”. Sljedećeg dana osoba bi bila primljena u bolnicu, najčešće s dijagnozom zarazne tuberkuloze i glaukoma.

Dogovor je bio da svakoga koga Stepinac preporuči prime. Kad su 1943. jedinice SS-a došle u Zagreb i uhitile između 1000 i 1500 Židova, među kojima i 20 zaposlenika Židovske općine te njezina predsjednika dr. Kohna i nadrabina dr. Freibergera, koji su bili odvedeni u Auschwitz, odlukom nadbiskupa Stepinca Katolička crkva nastavila je snositi troškove liječenja do kraja rata.

“Teško je sada točno reći tko se zaista liječio, a tko skrivao”, govori Marko Danon, no neki su ljudi jako dugo bili u bolnici, čak nekoliko godina. Među njima je, kaže, i otac ubijene Lee Deutsch. Vjerovali su da neće odvoditi djecu pa je samo otac bio u bolnici. Nažalost, nisu imali pravo. Dječja zvijezda, najmlađa glumica koja je stala na daske zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, čudo od djeteta, ubijena je u Auschwitzu 1943. kad joj je bilo 16 godina.

Trumpov izaslanik: ‘Nikada nisam čuo ni za što slično’

“Nikada nisam čuo ni za što slično. Priča je vrlo potresna. Zahvaljujući hrabrosti zaposlenika, usprkos riziku za njih i njihove obitelji, mnogi su Židovi preživjeli. Nadam se da će se o ovoj priči čuti ne samo u Hrvatskoj već i u svijetu kako bi se bolje razumjelo što se događalo”, kazao je Yazdgerdi. Predavanje je slušao i izraelski veleposlanik u Hrvatskoj Ilan Mor.

Istraživanje arhiva i svjedočenje preživjelih nazvao je važnim, a djelovanje ljudi koji su skrivali i spašavali Židove moralnom odlukom uz veliki osobni rizik. Sljedeći korak bit će postavljanje spomen-ploče na bolnicu s imenima najzaslužnijih. Uz Bogoljubu Jazvo, bit će i liječnici Vatroslav Florschütz, Aleksandar Blašković, Vinko Panac, Milan Žepić i Kurt Kühn.

Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Petar Penava – Odgovor na knjigu Tomislava Micica: ‘Enigma u potrazi za varanjem Hrvata’

Objavljeno

na

Objavio

Nedavno je kontroverzni Tomislav Micic (dalje TM) izdao knjigu “U potrazi za Hrvatskom“ u kojoj je na nekoliko mjesta i o meni napisao obicne lazi i izmisljotine. Cak je i u kazalu imena naveo slijedece podatke o meni: “Penava, Petar, udb.-njemacki zbir 227, 407, 408, 344, 414“. TM me na drugom mjestu optuzuje da sam lazno svjedocio na münchenskom sudu protiv jugokomunistickih i udbaskih krvnika Perkovica i Mustaca, koji su bili jedni od glavnih organizatora likvidacija hrvatskih politickih emigranata diljem svijeta.

Hrvatska javnost nije dovoljno upoznata sa nedjelima koje je TM pocinio kako u emigraciji tako i u slobodnoj i neovisnoj RH. Zato je moja duznost i obaveza da odgovorim na njegove lazi, podvale i dezinformacije. Takodjer je i moja duznost i obaveza da napisem sve ono sto je on u svojoj knjigi presutio i izostavio a da bi sebe mogao pokazati kao neku pozitivnu osobu i u nekom pozitivnom svjetlu.

Kao sto je hrvatskoj a i svjetskoj javnosti poznato, za grozno ubojstvo Stjepana Durekovica 28.07.1983. u Wolfratshausenu pored Münchena, osudjeni su na dozivotne kazne zatvora: Krunoslav Prates, Zdravko Mustac i Josip Perkovic. Oni nisu osudjeni zbog pomaganja u ubojstvu vec kao “supocinitelji“. Ovo svirepo ubojstvo Durekovica obiljezuju “podmuklost“ kao i “niske pobude“. Niske pobude “postoje kada motivi ubojstva s gledišta općeg ćudoređa zaslužuju prezir i kada su na najnižoj razini.“ Toliko o pravnim kvalifikacijama njihovih presuda.

Sudjenje Krunoslavu Pratesu 2008. godine u Münchenu

Nakon raspada Jugoslavije i velikosrpske agresije na Hrvatsku, mnogi su se iskreni domoljubi vratili u domovinu i stavili se novoj hrvatskoj vlasti na raspolaganje u obrani nase drzave. Tako sam i ja dosao u Zagreb gdje sam bio u cestom kontaktu sa TM-om. U tim nasim kontaktima TM mi je ispricao detalje o likvidaciji Stjepana Durekovica 1983. u Njemackoj.

Tom prilikom TM mi je ispricao da je Josip Perkovic imao jednog dugogodisnjeg suradnika u hrvatskoj emigraciji i da je on bio tajnik Hrvatskog Narodnog Odbora i glavni urednik njihovog glasila “Hrvatska Drzava“. Taj Perkovicev suradnik je bio Krunoslav Prates i on je imao dva pseudonima: “Stiv“ i “Boem“. Prates je preko dr. Ivana Jelica, predsjednika HNO-a, upoznao Stjepana Durekovica. Nakon nekog vremena Prates je pomagao Durekovicu u tiskanju njegovih antijugoslavenskih knjiga i tako stekao njegovo povjerenje. Krunoslav Prates je posjedovao jednu garazu u Wolfratshausenu pored Münchena koju je nakon nekog vremena preuredio u tiskaru. Pratesova tiskara je bila idealno mjesto za likvidaciju Durekovica. Durekovic je, naime, vjerovao Pratesu i mislio je da skoro nitko ne zna da ta garaza-tiskara postoji. Josip Perkovic i Branko Trazivuk su isli u Luxembrugu na sastanak sa Krunoslavom Pratesom koji je ovom prilikom Perkovicu predao kljuc od tiskare u kojoj je kasnije Durekovic ubijen. Svu ovu akciju oko ubojstva Durekovica vodio je Zdravko Mustac.

Kada je njemacka policija uhitila Krunoslava Pratesa, TM mi je ispricao da je Prates optuzen za pomaganje u ubojstvu Stjepana Durekovica 1983. u Wolfratshausenu. Nakon nekog vremena otisao sam u Stuttgart gdje me je TM nazvao i zamolio za hitan sastanak. Sastanak smo dogovorili u hotelu Schlossgarten u Stuttgart-u. Ja sam dosao prvi u hotel i sjeo sam za stol. Za drugi stol su sjela dva sluzbenika kriminalisticke policije  iz Stuttgart-a (LKA Baden-Württemberg) koji su snimili nas ragovor. Ja sam tek kasnije saznao da je nas razgovor snimljen kada sam od bavarske kriminalisticke policije (LKA Bayern) pozvan na razgovor.

Nakon kratkog vremena dolazi i TM u hotel. On naruciva kavu i otvara temu oko Pratesa i Perkovica. “Znas Petre, sta ste sve vi radili po Njemackoj. Postavljali bombe i palili jugo klubove. Perkovic sve to zna. Ako osude Pratesa eto ti i Perkovica. Mi moramo svim sredstvima sprijeciti istragu i svjedociti za Pratesa.“

Kada sam shvatio kuda TM okrece vodu i kakva mu je namjera, ja sam ga samo slusao. TM nastavlja pricati da ce i Tomislav Durasovic svjedociti u korist Pratesa jer je Durasovic u svojoj knjigi “Svjedok olovnih vremena“ povoljno pisao o Pratesu. TM mi predlaze da odem sa njime u Frankfurt kod odvjetnika Rosebrocka kojeg ce on angazirati da brani nevinog Pratesa. TM nastavlja pricu i tvrdi da su Perkovic i Mustac spremni financirati Pratesovu obranu.

Ja sam o svemu ovome dao izjavu njemackim istraziteljima koji su vodili istragu i koji jos uvijek vode istrage o ubojstvu Durekovica i ostalih Hrvata koje je UDBa likvidirala (Bebana, Kostica, Nizica, Zagajskog, atentati na Luku Kraljevica).

“U procesu protiv Pratesa svjedočio je i hrvatski politički emigrant Petar Penava iz Stuttgarta, koji je, kako kaže, za vrijeme tog procesa dobio brojne prijetnje smrću, ali ih se ne plaši, nego se u Njemačkoj sprema za novo svjedočenje protiv Josipa Perkovića i za raskrinkavanje Udbinih nedjela.

– Za vrijeme münchenskog suđenja Krunoslavu Pratesu otvoreno su mi likvidacijom prijetili Perkovićevi kolege, najavljujući kako će me pojesti crna noć, crne vrane i rđa. Udbaši me nisu uspjeli zaplašiti kao ni za vrijeme likvidacija nedužnih hrvatskih domoljuba koji su ubijeni samo zato što su voljeli svoj narod i zemlju – kaže emigrant, a kasnije i djelatnik hrvatskog SIS-a Petar Penava, koji je na Perkovićevu umiješanost u ubojstvo Đurekovića 1983. godine u Münchenu bacio novo svjetlo posvjedočivši na sudu u Njemačkoj kako je Krunoslav Prates osobno upravo Perkoviću predao ključeve tiskare u kojoj je kasnije likvidiran Đureković.“

Izvor: https://www.maxportal.hr/vijesti/emigrant-petar-penava-sefa-hrvatske-udbe-josipa-perkovica-poslat-cu-na-dozivotnu-robiju/

Sve sto je kontroverzna Enigma TM o meni i o mome svjedocenju protiv Pratesa i Perkovica napisao je obicna laz i kleveta.

TM u potrazi za laznim svjedocima

TM je isao i u Dubrovnik kod pokojnog profesora Muse i nagovarao ga da svjedoci u korist Pratesa. Prof. Musa ga je, naravno, odbio. TM je bezuspjesno tvrdio da je Perkovic veliki Hrvat i da on nije organizirao niti jedno ubojstvo hrvatskih emigranata u Europi vec da su to odradjivali Savezna UDBa i Beograd.

Nakon neuspjeha sa cestitim Hrvatima koji nisu nasjeli na njegove price, TM ide u potragu za srpskim kriminalcima da mu pomognu laznim svjedocenjima. Tako TM stupa u kontakt sa Centinim sinom i moli ga da mu pomogne pridobiti Andriju Draskovica za svjedoka obrane. Naime, Andrija Draskovic se je tada nalazio u zatvoru i oni su njega prilikom njihovih posjeta trebali intruirati i pripremiti da svjedoci na sudu u Münchenu i da kaze da je Arkan ubio Durekovica. Medjutim, münchenski sud i sudac dr. Dauster su uhvatili Draskovica u lazi. Njemacki istrazitelji su znali sve detalje oko toga kako je TM pokusao uvuci Draskovica kao laznog svjedoka obrane. Draskovic je, nakon sto je uhvacen u lazi, priznao da je sve te podatke o ubojstvu Durekovica citao u zagrebackom Globusu kojeg mu je poslao TM!

Ovo je ziva istina!

Novac za Pratesova njemackog odvjetnika

TM je od Josipa Perkovica dobio oko 35.000 Eura da ih preda njemackom odvjetniku Krunoslava Pratesa. TM je odvjetniku Rosebrocku prvi puta predao 10.000 Eura, drugi put mu je po jednom vozacu autobusa poslao 12.000 Eura i trecom prilikom mu je jos dao 8.000 Eura. Ostalih 10.000 Eura TM je zadrzao za sebe kao nadoknadu za svoj odradjeni “posao“.

Sudac Dauster i drzavni odvjetnik Weiss ovako su komentirali svjedocenje TM na sudjenju Perkovicu i Mustacu video-vezom iz Zagreba:

“Posebno je sudac dr. Manfred Dauster ispitivao Micica o vezama Perkovica i Nobila s Pratesovim odvjetnikom Rosebrockom koji je na saslušanju pred sudom priznao da je, preko Micica, primio 23.000 eura od Nobila. Micic je danas izjavio da su ga dvojica neimenovanih Hrvata zamolila da pokuša angažirati Rosebrocka kao branitelja Krunoslava Pratesa. Micic je potvrdio da je predao Rosebrocku 23.000 eura, ali je ustvrdio da Nobilo i Perkovic s tim nemaju ništa.

Sudac Dauster prokomentirao je ovakav iskaz svjedoka rijecima: “Nikada mi nitko nije ovako u lice lagao”. U raspravu se također umiješala sutkinja iz Zagreba napomenom da svjedok ocigledno ne želi odgovarati na pitanja na primjeren nacin, na što joj je Micic odgovorio da ocigledno nema pojma o predmetu. Na ovo je regirao sudac Dauster vrlo oštrim upozorenjem svjedoku.

Saslušanje je nastavljano serijom pitanja o skukobima Micica s Petrom Penavom. Micic je potvrdio da poznaje Penavu i da zna sadržaj Penavine izjave na suđenju Mustacu i Perkovicu pred sudom u Münchenu te da je da primio izvješce o Penavinom iskazu. Na pitanje tko ga je o tome obavijestio, rekao je da mu je sadržaj Penavinog iskaza ispricao Tomislav Đurasovic, bivši politički emigrant koji je bio nazocan na suđenju kad je ispitivan Penava.

Kako sudsko vijece nije imalo daljnjih pitanja za Micica, svjedocenje je nastavljeno ispitivanjem od strane zastupnika optužbe Lienharda Weissa. Odgovarajuci na Weissova pitanja, Micic je naveo da je od srpnja 1991. radio za SIS i da mu je šef bio Josip Perkovic. Prema iskazu, sve aktivnosti SIS-a bile su demokratske i u skladu s propisima. Dodao je da je on uvjeren da Josip Perkovic nije kriv za ubojstvo Stjepana Đurekovica jer mu je sam Prekovic rekao da se radilo o akciji savezne Udbe i da je savezna Udba poslala kriminalce da likvidiraju Đurekovica.

Razmjena pitanja i odgovora između Weissa i Micica završila je Weissovom izjavom upucenom Micicu. Weiss je doslovce rekao: “Gospodine Micic, Vi lažete ovdje u sudnici samo da biste bili sigurni da ce hrvatske novine sutra donijeti naslov: ‘Micic: Perkovic je nevin!’ Još k tome to ste izveli na tako nezgrapan nacin da Vam nitko u sudnici ne vjeruje”.

Izvor: www.narod.hr od 27. srpnja 2015.: Sudac Dauster: Nikada mi nitko nije ovako u lice lagao!

Novac za Vinka Sindicica

Prije izrucenja Perkovica i Mustaca u SR Njemacku, TM krece u jos jednu akciju spasavanja svoga “oca“ Perkovica i “ocuha“ Mustaca. Naime, Vinku Sindicicu je Josip Perkovic obecao 100.000 Eura nagrade ako povuce svoj iskaz koji je dao njemackim istraziteljima u slucaju ubojstva Durekovica u kojem je tesko teretio i Perkovica i Mustaca. Nakon toga Vinko Sindicic odlazi kod javnog biljeznika i izjavljuje, da su njegove izjave koje je dao njemackoj policiji cista izmisljotina odnosno konstrukcija njemackih istrazitelja. Ali, umjesto obecanih 100.000 Eura, Vinko Sindicic dobiva sitnis od svega 15.000 Eura. Taj novac mu je predao nitko drugi nego TM! Vinko Sindicic i njegova talijanska prijateljica Maria Rodriquens su sve detalje oko ove predaje novca ispricali na münchenskom sudu.

Sindičić je sastavio i jednu izjavu, prije promijenjenog iskaza, i jednu nakon tog iskaza, a koje je sakrio radi svoje sigurnosti. Za taj promijenjeni iskaz je dobio 15.000 eura.

Izvor: https://direktno.hr/direkt/udbin-killer-sindicic-svjedocit-ce-i-dokrajciti-perkovica-i-mustaca-13107/

TM izmislja da sam ja na sudu u Münchenu izjavio, da mi je Perkovic dao eksploziv da ga podmetnem kod nakladnika Rolf Schulz-a pored Münchena, koji je trebao objaviti Titove memoare. To je jos jedna perfidna udbaska podvala i obicna laz. Ja to, naravno, nisam nikada govorio niti sam pred sudom svjedocio. Svjedocio sam samo ono sto mi je TM pricao o ubojstvu Stjepana Durekovica. To je ono sto njega stvarno muci i zbog cega on mene u svojoj knjigi lazno prikazuje.

Toliko o mome svjedocenju u Münchenu i istini. Sve sto TM u svojoj knjigi pise je obicna laz!

Jozo Vrbic

TM u svojoj knjigi pise da sam dijelio letke nekog Joze Vrbica sto je isto obicna laz. Ja tog Vrbica nikada u zivotu nisam vidio. Pokojni Rudolf Arapovic mi je jednom prilikom rekao da ako dobijem nekakav pamflet od tog Vrbica da ga odmah bacim u smece. Moja njemacka adresa je bila javna jer sam ja bio predstavnik Hrvatskog Lista za Europu. TM pokusava mene ovom podvalom ocrniti i pokazati kako sam ja u emigraciji stetio hrvatskoj stvari.

Istina je, da su TM izbacili iz HNV-a, Hrvatskog Lista i Kroatische Berichte jer se je pokazao i dokazao de je osoba od nepovjerenja i da ne odradjuje svoje preuzete poslove i obaveze.

TM nastavlja dalje sa neistinom i tvrdi da sam ja sirio “Hrvatsku revoluciju“ koja je bila glasilo HRP-a. Ja nisam nikada sirio njihovo glasilo. Clanovi HRP-a nisu znali tko je njihov clan slicno kao sto je to bio slucaj i kod HRB-a. HRP i HRB su imali isti cilj: rusenje svake Jugoslavije. TM nije imao saznanja o nasim aktivnostima i zbog toga je sve nas optuzio da smo udbasi.

Ali zato TM ne pise o svome ocu Perkovicu i ocuhu Mustacu koji su na Visem Zemaljskom Sudu u Münchenu zbog supociniteljstva u likvidaciji Stjepana Durekovica osudjeni na dozivotne kazne zatvora.

Prijetnje Amerikancima

TM pise da sam ja osudjivan zbog svoje firme ali presucuje izrucenje dr. Andrije Artukovica kada me je nagovorio da zaprijetim Amerikancima da cemo napraviti osvetu i da cemo im dignuti konzulat u zrak. Zbog te prijetnje sam bio uhicen. Nakon toga dolazi TM sa odvjetnikom Rosebrockom kod mene u zatvor da me oslobodi. Ali njemacki sud je to odbio jer su Amerikanci ulozili protest i naredili Nijemcima da im cuvaju predstavnistva.

Gradjevinska firma

TM suti kao zaliven i ne spominje da je samnom otvorio gradjevinsku firmu P+M Bau GmbH koja je bila prijavljena na adresi njegovog zemljaka Tome Sedle u Frankfurtu. U Frankfurtu smo poceli raditi i kada je trebalo isplacivati radnike TM im je bacao suzavac u oci i galamio na njih da mu treba novac za borbu i hrvatske stvari.

Ja sam odmah napustio fimu kada sam vidio sta sve on radi i kako se ponasa prema svojim radnicima. TM je preuzeo firmu i jedno je vrijeme radio na podrucju Bodenskog jezera. Radnici na tim gradjevinskim poslovima su bili vecinom Hercegovci koje je sve prevario i kojima nije isplatio place. Zbog utaje poreza i neplacanja socijalnih i mirovinskih obaveza TM biva osudjen na dvije godine zatvora.

Ovo je jos jedna epizoda iz “uspjesne“ poslovne karijere TM koja je prebogata raznoraznim aferama. TM njih, naravno, presucuje!

Isto tako TM presucuje svoje dobre i dugogodisnje veze sa jugoslavenskim kriminalcima koji su harali po Frankfurtu. Na prvom mjestu je njegov burazer Ljubomir Magas – Zemunac. Sa Zemuncem, Bagaricem i Andrijom Draskovicem, zvanim Rene, jer je nosio odijela od Renea, je ispio bezbroj kava.

Andrija Draskovic se sumnjici za ubojstvo Albanca Hadrija u Briselu 1990e. Draskovic i Zemunac su bili udbini placenici. Goran Vukovic-Majmun ubio je Zemunca 1986. pred sudom u Frankfurtu. TM stupa na scenu i organizira obranu za likvidiranog Zemunca.

TM je u tu svrhu pokusao pridobiti Zeljka Sunjica i mene da svjedocimo protiv Vukovica. Sunjic i ja smo tada bili u istom zatvoru zajedno sa Vukovicem. Nas dvoje smo bili pozvani kao svjedoci na sud u Frankfurtu. Sunjic je odbio bilo sta reci. Ja sam samo rekao da sam bio u istom zatvoru sa Vukovicem i da o tom slucaju nista ne znam niti mogu reci. Jos sam izjavio da sam dobio informacije da se tu radi o medjusobnom obracunu jugoslavenske Udbe. Nakon moga svjedocenja napustam sud i TM mi prijeti sto nisam lagao protiv Vukovica jer je Zemunac njegov Hrvat.

TM u svojoj knjizi spominje i Jozu Vukelica, koji je bio ljubavnik njegove zene dok je on boravio u zatvoru. To mi je sve ispricao moj suborac i prijatelj Nediljko Vegar. Zato je TM u svojoj knjigi objavio lazno pismo koje mu je navodno iz zatvora pisao i poslao Nediljko Vegar. Za ovaj falsifikat TM imam svjedoke.

TM-Enigma je sirio lazi da Luka Kraljevic nije slijep i da na njega uopce nije izvrsen atentat. Isto je tako sirio lazi o Tomislavu Naletilicu i tvrdio da mu je zena bacila otrov u oci i to iz ljubomore. Kada se je TM vratio u Zagreb, u krilo svoga Perkovica, sirio je lazi da Sindicic uopce nije pucao na Stedula.

TM nastoji svojim udbaskim podvalama diskreditirati sve postene Hrvate emigrante.

TM suti i o tome kako je, nakon sto je Racan preuzeo vlast, optuzio Nediljka Vegara, Vernera Ilica i mene da smo podmetnuli pakleni stroj pod neki partizanski spomenik na Mirogoju te u Kumrovcu pod masovnog ubojicu i zlocinca Tita. Kada mu je ta akcija propala onda nas je prijavio policiji da planiramo oteti Perkovica. Bijedna SOA me je prisluskivala i pozivala sve osobe na razgovor sa kojima sam imao kontakt. Optuzio je Franju Bubalo, Dragoju, Prebeka, Vukusica i mene, ali mu je sve to palo u vodu.

Njegov caca Perkovic i ocuh Mustac leze dozivotno u zatvoru i ja znam da mu nije lako.

TM je svjetska Varalica koji je masovno Hrvate varao. Da ih je sve postrojiti koje je prevario, bili bi to dugi kilometri.

  1. DIO

 

TM pise u knjizi kako ga je KOS trazio gdje je stanovao. Moram za hrvatsku javnost reci da to nije istina. Njega su trazili njegovi radnici koji su kod njega radili i koje nije uredno isplatio.

Trazili su ga Tomislav Naletilic i Stanko Lasic. Naime, UDBa je izvrsila atentat na Naletilica tako sto su mu bacili kiselinu u oci. Taj atentat na Tomu Naletilica je priznao i opisao udbin zlikovac Bozidar Spasic u svojoj knjigi. TM je nazivao ljude i sirio lazi da na Naletilica nije izvrsen antentat vec da je to ucinila njegova ljubomorna supruga. Iz tog razloga se je on zamjerio Naletilicu i kada je Naletilic saznao da je TM kod Perkovica on mu je minirao kucu u Gracanima.

TM pise da nije mogao normalno raditi zato sto ga je UDBa stalno progonila.

TM se je medju prvima vratio u Jugoslaviju i odmah je kupio stan za 150.000 DM u Zagrebu i poslije kucu u Zagrebu u Gracanima. Ako TM zbog progona UDBe nije mogao normalno zaradjivati novac, neka onda objavi tko mu je i zasto dao taj novac sa kojima je kupio vrijedne nekretnine.

TM ne spominje svoju bracu i ne pise o njihovoj suradnji sa UDBom. Ali zato lazno napada mene jer nisam htio lazno svjedociti protiv Vukusica i Vukojevica a pravdati njegova Pratesa i Perkovica. To je pravi razlog zasto je on mene lazno oklevetao i zasto sam ga tuzio.

TM se pravda za ubojstva Milicevica i Milosa. Postoji li razlog zasto TM ne moze otici slobodno u Njemacku? Kao sto je poznato, ubojstvo u Njemackoj ne zastarjeva!

TM pise u svojoj knjizi kako se je “borio“ za Hrvatsku.

Hrvatskoj javnosti i hrvatskim domoljubima moram slijedece reci: TM se je odmah smijestio kod svoga cace Perkovica i ocuha Mustaca te je vodio istrage o hrvatskim emigrantima. Istrazivao je tko minira partizanske spomenike i kuce zlocinaca. Za to je optuzivao nevine ljude. Eto, to je bila njegova “borba“ za Hrvatsku. A bojisnicu je samo sa televizije poznavao.

Uskoro izlazi moja knjiga i dozivljaji “NA NISANU UDBe” u kojoj ce biti dosta govora i o tom zlikovcu TM-u.

  1. DIO

TM pise i o pokojnom Nikoli Milicevicu-Bebanu. TM navodi da je pok. Beban bio kockar i da ga je to stajalo glave. Naravno da je to sve obicna laz i izmisljotina.

Istina je da je pok. Beban TM-u posudio 7.000 DM i da mu ih ovaj nije vratio.

Pok. Beban je susreo TM u bistrou Dinamo, koje je bilo u vlasnistvu Marijana Konte, uhvatio ga za vrat i dao mu ultimatum do kada da mu vrati pozajmljeni novac. To je bilo dan prije ubojstva Bebana.

Nekoliko sati prije ubojstva Bebana, TM salje Marijana Sutu, zvanog Mrma, u lokal Slavonske noci da izvidi da li se unutra nalazi Milicevic. Marijan Suto-Mrma obavijestava TM-a da je Beban unutra i nekoliko sati poslije on je ubijen na parkiralistu gdje je stanovao.

Hrvatska emigracija ne stoji iza TM-a i njegove knjige koju je izdao najvjerovatnije po uputama UDBe i KOSa samo da ocrni hrvatske borce. Njegova knjiga je puna lazi i udbaskih dokumenata.

Pokojni Marko Veselica mi je rekao da je TM jedini iz Hrvatskog Proljeca kojega UDBa nije dirala i koji je bez problema otisao vani u Njemacku. Njega je navodno u Zadru pridobio i angazirao KOS.

Hrvatski povjesnicari bi morali istraziti tko je TM.

Uglavnom, otkad je TM dosao u emigraciju, ubijeni su Bruno Busic, Nikola Milicevic i legionar Jozo Milos.

Petar Penava

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari