Pratite nas

‘Tito je danas veći nego ikad’

Objavljeno

na

Josip Broz Tito danas je veći nego ikad, rekla je književnica Vedrana Rudan u razgovoru za srbijanski Blic. – Dok sam živjela u Jugoslaviji, tu sam zemlju smatrala tamnicom naroda. Danas umirem od nostalgije. I, sigurna sam, još bar devetnaest milijuna i devetsto devedeset i devet tisuća ljudi na području ovoga što se nekad zvalo Jugoslavija. Tito je danas veći nego ikad – smatra Rudan.

Na osebujan način prokomentirala je i odnos predsjednika Hrvatske i Srbije, Ive Josipovića i Tomislava Nikolića. – Čest sam gost Srbije, ali ne pratim vašu politiku, jedva da pratim “našu” koja sigurno nije moja. Malo znam o vašima osim da vam je predsjednik države četnik. Oprostite, bivši četnik. Ne bih se razbacivala tom “titulom” da nisam imala priliku osobno upoznati “gospodina” koji mi je u jednoj TV emisiji, vodila ju je Gordana Suša, išla je uživo, obećao da će doći do Karlobaga, “ako treba i na magarcu”. Tada, prije sedam, osam godina, mislila sam da Nikolić nikad neće stići do Karlobaga. Danas sam sigurna da hoće i da će mu naš predsjednik biti magarac – rekla je Vedrana Rudan.

intervju u integralnom obliku:

Zaista se osećam kao građanka Evropske unije. Moja deca i deca mojih prijatelja ne mogu dobiti stalan posao. Naši mladi koji rade potpisuju ugovor na tri meseca, pa opet na tri i tako dok konačno ne dobiju otkaz. Isto se u čitavoj Evropi dešava i mladima u drugim zemljama Unije, odgovara na pitanje “Blica” hrvatska književnica Vedrana Rudan.

Glad ubija svaku potrebu za analizom lingvističke problematike: Vedrana Rudan

Ako izuzmemo knjige koje su ne bez razloga postajale bestseleri, poznata je po tome što nema dlake na jeziku, ali još više po stavovima koji prkose uvreženim mišljenjima. Tekst koji sledi je ekaviziran, čime nije izgubio na sadržaju, ali jeste na “rudanovštini”. Ipak, ostalo je prepoznatljivo i očekivano – neočekivano.


Hrvatska je tek ušla u EU, a već joj prete sankcije zbog “lex Perković”?

– “Zakonom Perković” naša Vlada pokušava zaštititi zločince iz jugoslovenske svetle prošlosti. Razumem ih. Perković mnogo toga zna o tatama političara koji danas vode borbu za naše bolje sutra. Uzalud im trud. Loši su svirači. Hrvatska vlada koja ničim ne vlada će popustiti. Ako ne juče, onda danas. Naravno da Nemačka ne želi zgrabiti za šiju Perkovića zato jer je organizovao ubistvo “Hrvata” Stjepana Đurekovića nego zato jer je, ako je, organizovao ubistvo nemačkog špijuna Đurekovića. Do sada se tvrdilo da je likvidaciju organizovala i izvela grupa Udbinih jurišnika s Arkanom na čelu. Pa sad ti vidi ko tu koga ubija. Ko tu koga jebe jasno je i vama i nama.

Tetošimo li mi naše zločince?
– Da li “mi” tetošimo naše zločince? Ko smo “mi”? Ako pod “mi” podrazumevate vas, mene i nama slične onda ste optimistični. Nikoga “mi” ne tetošimo jer baš ni o čemu ne odlučujemo. Kada bismo mogli odlučivati, verovatnije je da bismo radije pobili današnje zločince nego one iz pedeset i neke. Koliko god da je Udba na ovim prostorima bila opaka, ovima nije ni do gležnja.
Čini se da jenjava rasprava o jezicima – srpski, hrvatski, bosanski, crnogorski ili jedan jezik?

– Jezik je bio tema dok smo imali šta da jedemo. Danas baš nikoga nije briga ko govori kojim jezikom. Obični mali ljudi, i naši i vaši i oni treći ili šesti koji su svi nekad govorili tako da ih je ceo svet razumeo danas ćuteći grebu po kontejnerima. Glad ubija svaku potrebu za analizom lingvističke problematike.
Zbog zdravstvenog stanja aktuelizovana je priča o Jovanki Broz.

– Odvratno je kako ste se “vi” ponašali prema drugarici Jovanki Broz i kako se prema njoj još uvek ponašate. Najpre ste joj ukinuli sva ljudska prava, živela je poput sirotice u kući koja se raspadala, a danas na sva zvona preko medija objavljujete kako je i koliko rak izjeo njene grudi. Sve srpske lekare trebalo bi biti sramota zbog načina na koji se ponaša njihova struka. Pacijent u Srbiji, pa neka je to i Jovanka Broz, morao bi imati elementarno pravo na zaštitu privatnosti. Samo ljudi bez trunke kućnog vaspitanja mogu pacijentkinji Broz raditi ono što joj vaši lekari čine. Zaista mi nije jasno šta je vašoj zemlji učinila ta žena.


Kako vidite Tita i njegovu ulogu?
– Dok sam živela u Jugoslaviji, tu sam zemlju smatrala tamnicom naroda. Danas umirem od nostalgije. I, sigurna sam, još bar devetnaest miliona i devetsto devedeset i devet hiljada ljudi na području ovoga što se nekad zvalo Jugoslavija. Tito je danas veći nego ikad.
Gde je u čitavoj priči građanin u Hrvatskoj, a gde u Srbiji i uopšte u regionu? Ima li smisla ta priča o regionu?
– “Region”? Zašto mediji prostor pokojne Jugoslavije nazivaju “regionom”? Da bismo lakše progutali činjenicu da opet živimo u bratstvu i jedinstvu? Bratstvo u krvi, jedinstvo u bijedi. Nikad nisam imala visoko mišljenje o “narodu” o kome je Njegoš davno sve rekao. Srbi i Hrvati bi trebali čitati Njegoša ako žele da razumeju šta nam se dešava. Doduše, nije jednostavno doći do njegovih knjiga. Mnogo je lakše naleteti na tekst o tome što vaš Milan Popović čini našoj sirotici Severini. Hrvate i Srbe baš ništa ne udaljava. Isti zločinci vladaju i na vašem i na našem prostoru. Banke iste, a službeni jezik engleski.
Često se pominje da je običan svet za pomirenje.

– Alo, “običan svet” je i onaj koji izaziva incidente i klao se.
Šta nas spaja, a šta razdvaja?

– “Običan svet” se na našim prostorima klao na isti način na koji se “običan svet” trenutno kolje u Siriji, Egiptu i pitaj boga gde ne. Krupni kapital odluči da će razjebati određenu zemlju pa to uz pomoć medija, domaćih političara, oružja koje deli “pobunjenicima” i učini. Ljudi su jedine životinje koje ratuju, a “običan svet” su životinje koje ratuju u kontrolisanim uslovima. Nikad nisam pomislila da su autori klanja u “regionu” obični ljudi koji su zaželeli da se napiju hrvatske ili srpske krvi. Mnogo je to složenija priča, zapravo, to je jednostavna priča. Uzrok rata možemo videti ako analiziramo rezultat. Što su dobile stotine hiljada naših “ratnika”? Ostali su bez života, ruku, nogu, krova… A sve je bilo tako spontano i tako uslovljeno isključivo mržnjom između Hrvata i Srba koja traje “od stoljeća sedmog”? Ako je to tako, zašto su u našem ratu pobijedili Ameri?


I Hrvatska i Srbija očigledno pate od previše upliva crkve. Šta je rešenje?

– Nema rešenja. Ako ovcama odgovara da se njihovi pastiri voze u skupim džipovima, siluju decu, ne plaćaju poreze i dobivaju platu od države, zašto bi se nešto trebalo menjati? Rekoše nam da će naše biti carstvo nebesko. U međuvremenu moramo samo dozvoliti da nam ga pastiri uvaljuju dok nas od njih smrt ne rastavi.
Ima li neka država u regionu vlast koja obećava ili političara koji su svetli primeri? Kako u tom kontekstu tumačite popularnost hrvatskog ministra finansija Slavka Linića?
– Koje pitanje?! Ima li univerzalnog leka za rak? Postoji li devica u bordelu? Može li se od kvalitetnog drva napraviti zlato? Da li je Linić političar sa ljudskim likom? Biti političar i toplo ljudsko biće jedno drugo isključuje. Linića godinama lično poznajem. Žao mi je što o njemu ništa ne znaju oni koji mu veruju. Lako je trenirati strogoću na sitnim ribama. Tresni po glavi morskog psa. To je mnogo teže jer Todorići imaju oštre zube.
Kakva je pozicija građana?
– Jebena.
Kada ćemo prestati da ćutimo? Šta još treba da nam se desi?
– Borba za goli opstanak isključuje dizanje glasa. Dizanje glasa izaziva dobivanje metka u čelo. Imamo izbor. Urlati pa poginuti u trenutku ili crkavati na rate. Očito su nama u “regionu” rate opcija bliža srcu.
Ima li nade da se oslobodimo ropstva?
– Nema.

poslovni.hr/blic

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Priče

‘Idite svi, dok sam ja živ ovuda prema gradu nitko neće proći’

Objavljeno

na

Objavio

Alfred Hill

Rođeni Vukovarac bojnik Alfred Hill, prvi zapovjednik Vojne policije u Vukovaru, poginuo je 16. listopada, istog dana kad i Blago Zadro. O njemu za 24sata.hr priča njegova kći Staša i suborac Ivan Anđelić Doktor

Prvog zapovjednika vojne policije u Vukovara Alfreda Hilla obitelj je zvala nadimkom Miki dok mu je borbeni nadimak bio Atila. Najviše od svega volio je svoju obitelj, ženu Melitu i kći Stašu, i svoj rodni grad.

Njegova kći imala je pet i pol godina kad je ostala bez oca koji je u 35. godini junački poginuo u obrani grada heroja. Istog dana kad i jedan drugi junak – Blago Zadro.

– Bila sam malena pa se svoga oca sjećam ponajviše iz priča, a ne iz vlastitih uspomena. Ipak, nešto je ostalo u sjećanju. Tata je jako volio životinje pa se on najviše brinuo o mačku kojeg smo imali u stanu. Sjećam se kako je jednom došao po mene u vrtić i to dosta ranije što je meni bilo super jer je uvijek mama dolazila, a ovaj put je došao tata i to prije svih drugih roditelja. Eto, taj detalj, naoko nevažan, ostao mu je u trajnom sjećanju. Taj osjećaj sreće kad sam ga ugledala na vratima.. – priča nam Staša Hill Mađarević (32), koja je danas liječnica, trenutno je na zadnjoj godini specijalizacije i majka je dva sina.

‘Tata, imaš li pušku, bombu, moraš se obraniti!’

– Ja sam s mamom bila u Rijeci, a tata se borio u Vukovaru i sjećam se da bi i ja telefonski pričala s njim i uvijek bih ga pitala: Tata, je li imaš sa sobom bombu, imaš li pištolj, imaš li pušku? Htjela sam biti sigurna da će se obraniti i da mu se neće ništa dogoditi – priča nam sjećanja na svog oca Staša te ističe kako je njezin otac mogao ostati u Rijeci s njima jer su njegovi roditelji tamo imali kuću, ali nije htio. Ni u jednom trenutku nije bilo dileme. On je svoj rodni Vukovar volio i nije bilo šanse da ga napusti i da ga ne brani.

Hill je po zanimanju bio pravnik. a prije rata radio je u Hrvatskim šumama u Osijeku. Svi prijatelji i obitelj od rođenja su ga zvali Miki. Ušao je u sastav pričuvnih snaga Zbora narodne garde Vukovar u svibnju 1991. i sudjelovao od prvog dana u organiziranju obrane Vukovara.

– Moj se tata ničeg nije bojao. Barem mi je tako mama pričala. I do zadnjeg je vjerovao da će doći pomoć i da će pobijediti. A kad je on vjerovao i mi smo svi vjerovali. Rekao je mami u zadnjem razgovoru: Čuj, glava je u torbi, ali sve ćemo izdržati! – govori nam Staša.

‘Vikao je Doktore, ranjen sam pomozi!’

Alfred Hill nastradao je od minobacačke granate braneći položaje na Sajmištu. Granata mu je presjekla noge te je iskrvario.

Ivan Anđelić Doktor, jedan od zapovjednika na Sajmištu, prisjetio se Hilla. Kaže da je on bio istinski borac koji je bezbroj puta dokazao svoju hrabrost

– Bio je primjer svojim bojovnicima kako se voli i brani svoj grad. Nije se povukao pred sto puta jačim neprijateljem – ističe Doktor.

Kad je ranjen, Hill je preko Motorole pozvao upravo njega da mu pomogne. Taj su se dan u svim krvavim akcijama zajedno borili. Kad su se u jednom trenutku dogovorili razdvojiti, jer takav im je bio plan, Hill je rekao Doktoru: ‘ Idite svi, a meni ostavite samo jednog. Dok sam ja živ, ovuda prema gradu neće nitko proći’. Nije prošlo ni pola sata kako su se rastali kada se začuo njegov glas na motoroli.

– Vikao je Doktore, ranjen sam pomozi! Krv mi se sledila i u prvim momentima nisam mogao doći k sebi dok je on još nekoliko puta ponovio samo moje ime i tražio pomoć. Odmah sam javio Jastrebu da hitno šalje pomoć. Pomoć mu je mogla stići samo iz grada, koji je na tom dijelu bojišta bio obranjen upravo zahvaljujući najviše njemu samome. I stigla je pomoć, ali je bilo prekasno – prisjeća se Doktor.

Kad su ga našli ležao je u lokvi krvi, mrtav. Ozljede su bile tako teške da nije bilo nikakve šanse da preživi.

Najprije je pokopan u dvorištu Lučke kapetanije, zatim je prebačen na vukovarsko Novo groblje, a tek nakon ekshumacije i identifikacije pokopan je na Memorijalnom vukovarskom groblju.

Ulica na Sajmištu u Vukovaru nazvana je njegovim imenom. Nastavno središte za obuku Vojne policije Oružanih snaga Republike Hrvatske također nosi ime ovog velikog junaka.

24sata.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Merkel u Chemnitzu branila migrantsku politiku

Objavljeno

na

Objavio

Njemačka kancelarka Angela Merkel stigla je u petak u dugo najavljivani posjet Chemnitzu, gradu u kojem su u kolovozu izbili veliki neredi i napadi na migranti nakon što su za ubojstvo lokalnog stanovnika privedena dvojica azilanata, gdje je pritisnuta pitanjima, morala braniti svoju politiku prihvata golemog broja migranata 2015.

Taj grad u Saskoj bio je poprište protuimigrantskih manifestacija i “lova” na strance nakon što su Daniela H., lokalnog stanovnika kubanskog podrijetla, izbola dvojica muškaraca. Za njegovo ubojstvo se sumnjiče azilanti iz Sirije i Iraka.

Merkel je u Chemnitzu sudjelovala u raspravi s oko 130 čitatelja lokalnog lista Freie Press i odgovarala na pitanja o stanju u zemlji, tvrdeći da je vlada svjesna problema i da želi čuti što ljude brine.

I sama podrijetlom iz nekadašnje Istočne Njemačke, kancelarka je na tvrdnje prisutnih da se osjećaju kao “građani drugog reda” kazala da budu ponosni na svoju pripadnost, da razumije njihovu zabrinutost zbog gospodarske situacije, ali da “nasilje nije odgovor”.

Pritisnuta pitanjima o odluci da 2015. otvori vrata za više od milijun bliskoistočnih migranata, među kojima i sirijskih i iračkih, kazala je da “greška” nije bila pomoći migrantima, već to da se na vrijeme nije obraćala pažnja na zemlje i regije od kuda migranti dolaze.

Također je branila Međunarodni pakt UN-a o migracijama koji bi se trebao usvojiti krajem godine. Obećala je da taj sporazum neće dovesti u pitanje “suverenost” država o tom pitanju.

“Svatko ima pravo donositi svoje vlastite zakone, bez obzira na budući pakt”, poručila je Merkel.

(Hina)

 

Odlazak ‘migrant’ Merkel

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari