Pratite nas

U potrazi za Istinom

Tito je izvršio pogrom i genocid i nad manjinama u Jugoslaviji

Objavljeno

na

Brojne zločine koje su počinili partizani vjerojatno nikada nećemo doznati točan broj. Gdje god su prošle vojne postrojbe partizana, sijale su smrt među ljudima: civilima, ženama, djecom, starcima, zarobljenicima…malo poznata činjenica ovih pokolja je genocid nad nacionalnim manjinama u Jugoslaviji: kompletno zatiranje njemačke nacionalne manjine, zatiranje talijanske nacionalne manjine i masovna ubojstva mađarske nacionalne manjine s jasnim elemnetima genocida.

Genocid nad Nijemcima – Titovi partizani ubili 6 000 djece mlađe od 14 godina

Od 195 000 Nijemaca/folksdojčera, koji su od njih 500.000 ostali u prijašnjoj Jugoslaviji ostali živjeti, od kraja 1944. do početka 1948. u logore je internirano približno njih 170 000. Od toga je, od posljedica dizenterije, gladi, hladnoće, tifusa i zlostavljanja, umrlo približno 60 000. Među stradalima znatan je broj djece, od 5600 do 6000 mlađe od 14 godina.

Kada je riječ o 10 000 do 20 000 hrvatskih folksdojčera (od 100 000 prijeratnih), koji su ostali u zavičaju nakon zatvaranja austrijske granice, oni su u ljeto 1945. internirani u logore, u kojima je smrtno stradala četvrtina.

A prema popisu stanovništva iz 1931. na području bivše Jugoslavije živjelo je 497.000 Nijemaca, najveći dio u Vojvodini i Slavoniji. Sljedeći popis koji je obavljen 1948. popisao je svega 55.000 Nijemaca. Od 100.000 Nijemaca u Hrvatskoj, na posljednjem prijeratnom popisu 1991. živjelo je samo 2.600 Nijemaca. Ovi podaci svjedoče da je komunistička diktatura na čelu sa Josipom Brozom Titom počinila genocid nad Nijemcima. To je bila i službena odluka AVNOJ-a iz 1944, što potvrđuje rasistički i ksenofobni karakter jugoslavenske države.

Odlukom Predsjedništva AVNOJ-a od 21. studenoga 1944. svi se Nijemci stavljaju van zakona i proglašavaju državnim neprijateljima kojima se oduzimaju sva građanska prava, oduzima im se sva pokretna i nepokretna imovina te ih se protjeruje iz države, a do protjerivanja se zatvaraju u radne logore. Tom je odlukom AVNOJ-a nad ovom zaslužnom narodnom grupom i najvećom nacionalnom manjinom u Jugoslaviji, a ponajviše nad civilima, ženama i djecom, počinio genocid za kojega nitko nije odgovarao.

Prema njemačkim službenim izvorima u Titovim konc-logorima umrlo je od gladi i bolesti i maltretiranja od 1944. do 1948. između 50.000 do 80.000 podunavskih Nijemaca, velika brojka za koju nitko još nije pozvan na odgovornost – niti od političara u današnjoj Srbiji niti u Hrvatskoj. Pretežno su to bila djeca i žene, budući da su partizani za zarobljene podunavske njemačke muškarce (civile ili vojnike), u dobi od 16 do 60 godine, imali specijalni tretman.

Genocid nad Nijemcima proveden je i u drugim komunističkim zemljama, dok su neke kao Rumunjska zaštitile svoje građane njemačke nacionalnosti od brutalnih ubijanja koja su dolazila od nalogodavaca iz Moskve.

U nepunih godinu dana Nijemci su gotovo istrijebljeni: protjerani, ili usmrćeni glađu i mučenjima u brojnim partizanskim koncentracijskim logorima: Valpovo, Osijek, Krndija (kod Đakova), Velika Kikinda, Gakovo, Sremska Mitrovica, Kruševlje, Molin, okolica Karlovca, Maribor, Celje gdje su deportirane i ubijane čitave obitelji.

Što je najtragičnije, temelj ovih rasističkih odredbi pronađen je u srbijanskom “Memorandumu”  koji je Titovoj komunističkoj vlasti listopada mjeseca 1944., odmah po ulasku partizanskih i sovjetskih trupa u Beograd, uputio srpski akademik i ekstremist nacionalist dr. Vaso Čubrilović, autor rasističko-šovinističkog projekta iz 1937. naslovljenog „Iseljavanje Arnauta (Albanaca)“. Njegov prijedlog sastojao se u tome da se nesrpske manjine s područja Kosova, Vojvodine, Crne Gore i Makedonije protjeraju iz tih krajeva ili pozatvaraju u koncentracione logore, a to se i dogodilo.

Taj isti Vaso Čubrilović, srpski akdemik i jedan od vodećih četničkih ideologa je, gle čuda, ostao živjeti kao slobodan čovjek u Titovoj Jugoslaviji i umro 1990. godine u Beogradu. I ne samo to, 1945. godine postao je ministar poljoprivrede Jugoslavije. Čubrilović, kao poznati četnički ideolog i jedan od intelektualnih vođa četničke ideje u prijeratnoj Jugoslaviji, postao je i dekan Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Nije li i to jedan od dokaza da je velikosrpska ideja u svojim temeljnim odrednicama ne samo preživjela u “novoj” komunističkoj Jugoslaviji, nego i nastavila ostvarivati svoje političke ciljeve?

Genocid nad Talijanima – bacanje ljudi u fojbe i protjerivanje 200.000 Talijana

U Bassovizi je pronađeno 500 četvornih metara napunjenih ljudskim tijelima, oko 2000 ubijenih Talijana od strane Titovih partizana kada su nadirali prema Trstu.

Potrebno je naglasiti da je jedan dio Talijana bio naseljen u Istru dolaskom Mussolinija na vlast, što nikako ne može opravdati jezovit ubilački odnos komunista prema njima. Vladimir Žerjavić piše da je protjerano čak 191.426 Talijana, dok talijanski povjesničari daju i veće brojke.

Sigurno je jedno: radi se o još jednom velikom zločinu Tita i partizana s elemntima genocida. Titovi zločini, što znači i zločini partizana, bili su najmasovnija sustavna ubijanja na našim prostorima. Zbog toga se i danas nalaze žrtve tih ubijanja na svakom koraku.

Nakon što je 1943. godine donijet proglas o sjedinjenju prvotno samo Istre s Hrvatskom i Jugoslavijom započelo se s ubijanjem Talijana. Prvotni revolucionarni “zanos” pojedinačnih ubijanja (većinom iz osvete za fašistička ubojstva) je nakon dolaska Jugoslavenske armije na ova područja zamijenilo plansko istrebljenje i progon Talijana samo zato jer su bili Talijani. To nije bilo moguće niti ostvarivo bez naredbe s najvišeg partijskog vrha i Josipa Broza Tita.

Oni koji su se opirali napuštanju završili su u fojbama (kraškim jamama). To je bio redoviti partizanski način ubijanja – bacanje živih ili mrtvih ljudi, žena, djece i staraca u jame.

Egzodus Talijana je osmislila i izvela Titova komunistička partija, a u tome su joj poslu pomagali i talijanski komunisti. Talijane iz Istre i Dalmacije proglasili su sve fašistima koji su bježali iz Jugoslavije u strahu od komunizma, što je bilo dovoljno za odmazdu.

U okolici Trsta pronađene su  ogromne jame (fojbe), ali i u dijelovima Istre i Slovenije. U Bassovizi je pronađeno 500 četvornih metara napunjenih ljudskim tijelima, oko 2000 ubijenih Talijana od strane Titovih partizana kada su nadirali prema Trstu.

Genocid nad Mađarima – cilj ubijanja i protjerivanja je stvaranje srpske većine u Vojvodini

Jedan od razloga ubijanja i protjerivanja Nijemaca, Mađara i Hrvata u Vojvodini bilo je i stvaranje srpske većine koje nikada u Vojvodini nije bilo. Cilj ostvarivanja te većine bilo je i naseljavanje etničkih Srba u kuće protjeranih ljudi.

Tako je od 37% Srba u Vojvodini prije II. svjetskog rata, njihov postotak narastao na 51% nakon rata. A apsolutna brojka, dobivena prvenstveno kolonizacijom Srba u Vojvodinu, porasla je sa prijeratnih 613.000  na čak 850.000 poslijeratnih Srba. Prije Domovisnkog rata u Vojvodini je živjelo 57% Srba, a nakon protjerivanja i etničkog nasilja prema Hrvatima i drugim narodima Vojvodine, broj Srba je narastao na 66%, te je u nepunih 100 godina Vojvodina postala dominantno etnički srpska pokrajina.

Donosimo riječi vrhovnoga zapovjednika partizanskih odreda Josipa Broza Tita koje je izgovorio krajem studenoga 1945. na konferenciji za novinare u Osijeku, a objavljene su i u novosadskom glasilu »Magyar szo« od 22. studenoga 1944. Iz njih se može zaključiti da je etničko čišćenje manjina u Jugoslaviji provedeno ne samo uz njegovu suglasnost i znanje, nego i izravnu uključenost: „Najstrožije nastupili smo prema Nijemcima. Njih smatramo glavnim krivcima, oni su počinili strašne zločine u Jugoslaviji. Nasuprot njima, s mađarskom manjinom postupili smo blago i prema njima smo pokazali velikodušnost.“

O kakvoj je velikodušnosti riječ govore tek djelomice dostupni povijesni podatci, koji se kreću u doista širokom rasponu zbog objektivnih poteškoća poput dugogodišnjih zabrana istraživanja od strane vlasti, opstrukcije nekih nadležnih ustanova, vremenskoga odmaka, namjerno uništenih dokumenata i slično: „Procjene o mađarskim žrtvama na području bivše Jugoslavije u prevelikom su rasponu od 4000 do 40 000 osoba.“

Najčešće se spominje brojka od oko 20 000 žrtava. Npr. upravo je ondašnji šef Ozne Svetozar Kostić-Ćapo iznio broj od 20 000 pogubljenih Mađara u Vojvodini. Mađarski kardinal Jozsef Minszenty u pismu ministru vanjskih poslova Janosu Gyongyosiju procijenio je temeljem dobivenih podataka s terena da je riječ o 40 000 do 50 000 ubijenih Mađara od strane Titovih partizana.

Mađarski znanstvenik Tibor Cseres popisao je i objavio podrobne podatke o 31 491 ubijenom Mađaru od Titovih partizana.

Član Mađarske akademije znanosti i umjetnosti dr. Karoly Kocsis u svojoj knjizi iznosi podatke o 16 800 ubijenih Mađara u Bačkoj i 20 000 u Vojvodini, a nekadašnji predsjednik akademije dr. Jozsef Palinkas spominje 40 000 pogubljenih Mađara u Jugoslaviji. I neki su drugi ugledni mađarski znanstvenici: Jozsef Botlik, Sandor Meszaros, Gyorgy Juhasz, Sandor Papp, Marton Matuska i drugi, među kojima i dvojica katoličkih svećenika u Bačkoj Marton Szusc i Jozsef Kovacs, iznijeli podatke u rasponu od 20 000 do 40 000 mađarskih žrtava.

Pojedini su domaći Srbi pokušali spasiti nevine susjede, ali bez uspjeha. Nakon masovnih likvidacija potkraj 1944. i početkom 1945. osnovani su logori u Bačkoj: Novom Sadu, Somboru, Bačkoj Palanci, Apatinu, Odžacima, Bačkom Gračacu, Vrbasu, Crvenki, Kuli, Veprovcu, Lovćencu i u Subotici, zatim u Banatu u Kikindi te u Srijemu u Srijemskoj Mitrovici.

Do sada je, prema istraživanju Martona Matuske, u Vojvodini otkriveno 56 masovnih grobnica u kojima počivaju pogubljeni Mađari.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Nika Pinter: Vrijeme će pokazati što se zbilja dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Ispivši otrov u haškoj sudnici, general Slobodan Praljak 29. studenog 2017. ušao je u povijest odbivši presudu riječima ‘General Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu’.

Dvije godine kasnije, njegova odvjetnica Nika Pinter kazala je u izjavi za portal Direktno kako se nakon presude morala pribrati s obzirom na to da su uslijedila policijska ispitivanja.

Nakon izricanja presude i satima nakon toga u mojoj su glavi misli bile nepovezane, isprepletene, svezane u čvor, no morala sam razmrsiti misli, zatomiti osjećaje i  rekonstruirati dane, mjesece, godine zbog ispitivanja na policiji, kazala je Printer.

Vrijeme će, smatra generalova odvjetnica, pokazati što se zbilja dogodilo u BiH u vremenskom razdoblju za koje je šestorka osuđena.

– Kao onda i danas mislim da presuda nije odraz činjenica koje su putem dokaza obrana, ne samo obrane generala Praljka, prezentirane sudu. Danas sam uvjerena da će vrijeme, pa makar i kada me više ne bude, pokazati što je stvarno bilo u vremenskom razdoblju 1992. do 1994. na području Bosne i Hercegovine i HZ/HR HB.

Danas kada razmišljam o tom danu povezujem ga s kineskom poslovicom ‘Sve zablude imaju svoje vrijeme, a i najmanja istina i nakon sto milijuna poteškoća, mudrolija i spletaka ostaje uvijek ono što je bila’, istaknula je Pinter.

Na upit jesu li Hrvati, posebno oni u BiH, išta naučili iz Praljkovog čina, Pinter se ponono poslužila kineskim poslovicama.

-Ako se oblaci ne nakupe, neće biti kiše; ako se narod ne ujedini, neće biti snažan’. ‘Ako su trojica ljudi jednodušna, i žutu zemlju pretvorit će u zlato; ako misle svatko za sebe, i žuto zlato pretvorit će u prah’, riječi su odvjetnice generala Praljka.

Podsjetimo, general Slobodan Praljak i vodstvo nekadašnje Herceg Bosne osuđeni su 29. studenog 2017. u Haaškom sudu pravosnažnom presudom za zločine nad Bošnjacima tijekom proteklog rata kao i za “udruženi zločinački poduhvat” u jednom razdoblju 1993. na području tadašnje Herceg Bosne.

U petak, na dan godišnjice smrti, u mnogim hrvatskim mjestima diljem BiH paljenjem svijeća bit će odana počast generalu Slobodanu Praljku.

M.M./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

AVNOJ je bio paravan iza koga se krila samovolja zločinačke komunističke partije

Objavljeno

na

Objavio

AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) formiran je 26-27. studenoga 1942. godine u Bihaću (na prvom zasjedanju) kao “Vrhovno zakonodavno tijelo revolucionarne vlasti” buduće “nove Jugoslavije” i on nije bilo ništa drugo nego krinka iza koje se provodila samovolja Tita i njegovih najbližih suradnika (iz CK KPJ i VŠ).

Naime, “delegate” koji su navodno predstavljali “volju naroda” iz svojih je redova birala KPJ – dakle, a sve je bilo u skladu s direktivama “odozgo” i predstavljalo odraz volje partijske vrhuške. Tako su nepismeni ili u najboljem slučaju polupismeni “proleteri” – komunisti koji ionako nisu imali pojma o sadržaju niti značenju odluka koje su se donosile, iste usvajali aklamacijom i potvrđivali pljeskom, budući da je sve unaprijed bilo zacrtano i skrojeno prema međusobnom dogovoru najistaknutijih “drugova” (Tito, Đilas, Ranković, Čolaković, Moša Pijade i drugi), pa je revolucionarima ostalo samo poslušno podizanje ruku i klicanje.

Na tom prvom zasjedanju, od ukupno 71 pozvanog “delegata” što ih je odabrala Partija, pojavilo se njih 54 (drugi su izostali “zbog ratnih okolnosti”. Tih je 54 “proletera”, dakle, “udarilo temelje nove Jugoslavije” – u svakom slučaju “reprezentativan” uzorak s obzirom na broj a i kompetenciju u odlučivanju!

Osim po odlukama vezano za buduće ustrojstvo Jugoslavije i formiranje vlasti, AVNOJ je ostao zabilježen i po nekim zakonima i uredbama koje su bile segregacijske naravi i u konačnici išle na ruku velikosrpskoj struji u redovima KPJ i partizanskom pokretu – što je dobrim dijelom bilo uzrokovano i težnjom da se četnike iz Srbije odobrovolji kako bi prešli u redove NOP-a (no, kako to nije bilo dovoljno, četnicima je u tri navrata od kolovoza 1944. do siječnja 1945. ponuđena kolektivna amnestija, također odlukama AVNOJ-a).

Prije svega, ovo je tijelo 21. studenoga 1944. godine donijelo niz zakona i odluka koje su bitno utjecale na ustroj buduće države i međunacionalne odnose u njoj, pa i onu po kojoj su dekretom svi domaći Nijemci (tzv. folksdojčeri) osim onih koji su mogli dokazati kako su se “s puškom u ruci borili na strani partizana ili aktivno pomagali NOP” bili proglašeni “državljanima njemačkog Reicha”, pa su sukladno tomu izgubili pravo daljnjeg boravka na tlu Jugoslavije. U isto vrijeme, budući da su kolektivno proglašeni “narodnim neprijateljima”, oduzeta im je sva pokretna i nepokretna imovina i protjerani su. S područja Slavonije, Srijema, Banata i Bačke, protjerano je preko 500.000 pripadnika ovog naroda, a u logorima i skupnim i pojedinačnim egzekucijama ubijeno je ili umrlo od gladi, bolesti i posljedica mučenja oko 50.000.

Bilo je to neselektivno etničko čišćenje jedne manjine koja je kolektivno kažnjena, bez ikakvoga utvrđivanja eventualne krivnje pojedinaca koji su sudjelovali u ratu na strani Hitlera ili činili zločine.

U pozadini svega krio se plan “srbiziranja” krajeva što su ih do tada najvećim dijelom naseljavali Nijemci, a njihov progon bio je samo prva faza tog projekta.

Kuće, zemlja i sve pokretne stvari od vrijednosti oduzete su im (samo su rijetki uspjeli odnijeti ponešto od imovine), a potom je nakon svršetka rata slijedilo naseljavanje Srba i Crnogoraca pod krinkom “Agrarne reforme i kolonizacije” i uz geslo “Zemlja seljacima”.

Na temelju “Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji” što ga je kolovoza 1945. donio AVNOJ, Srbi i Crnogorci (kojih je u ukupnoj masi kolonista bilo preko 80%) dobili su u trajno vlasništvo cjelokupnu imovinu protjeranih Nijemaca (kuće, zemlju, stoku i sve drugo) i u krajevima u koje su došli uspostavili svoju vlast. Naime, najveći dio njih bio je iz redova KPJ, uz to sa statusom “prvoborca”, pa im je povlašten položaj u sredinama u koje su stizali unaprijed zajamčen. Pored svih drugih privilegija, ovi su “borci” (od kojih je jedan dobar dio u vrijeme rata bio na četničkoj strani – što je došlo do izražaja i u vrijeme raspada SFRJ) bili primatelji visokih “boračkih” mirovina (koje su se dobivale po skraćenom postupku uz dva svjedoka – što je također vrijedilo mahom za Srbe i Crnogorce) i to je dovodilo do socijalnog raslojavanja i stvaranja jednog privilegiranog, parazitskog sloja koji je bio neka vrsta ideološkog malja u obračunu s političkim neistomišljenicima među koje je spadao najveći dio starosjedilaca.

U projektu “srbizacije” onih krajeva koje je trebalo nasilno učiniti “srpskim” (prije svega se to odnosi na istočni dio Srijema, Bačku i Banat), odlučujuću su ulogu dakle, odigrale odluke AVNOJ-a, a projekt je nastavljen i u desetljećima poslije kad su u korist Srba kao povlaštene nacije i “kičme Jugoslavije” poduzete mjere kojima je omogućena asimilacija nesrpskih naroda i etničkih zajednica, uz nametanje srpskog jezika i pisma, “srbiziranje” školskih programa i odnarođivanje svih drugih.

U velikosrpskim krugovima težnja ka hegemoniji kakvu su Srbi imali u Kraljevini Jugoslaviji dobila je svoga izraza i u politici KPJ i to je bilo izraženo i prije svršetka rata, spomenutim ali i brojnim drugim mjerama u čemu je AVNOJ imao ključnu ulogu.

Da su “tijela revolucionarne vlasti” i velikosrpski fašisti djelovali u sinergiji, dokazuje i sljedeći primjer.

Poznati velikosrpski ideolog i pristaša segregacijske politike prema manjinama, prvi ministar poljoprivrede u poratnoj Jugoslaviji, Vasa Čubrilović (poznat po svome rasističkom “memorandumu” koji je napisao 1937. godine za Stojadinovićevu vladu – “Isterivanje Arnauta”), u isto vrijeme kad AVNOJ donosi odluku o progonu Nijemaca (studenoga 1944. godine) za novu komunističku vlast piše svoj “Elaborat o rešavanju manjinskih problema u Jugoslaviji” u kojemu se predviđaju radikalne i nasilne mjere za suzbijanje i smanjenje broja Albanaca, Mađara i drugih manjina.

(Vidi: stranica posjećena 27.11.2019.)

AVNOJ je osim toga donosio i sve druge bitne odluke, pa i one vezano za unutarnje granice poratne Jugoslavije, pri čemu se planski išlo na ruku Srbima što je jasno vidljivo na primjeru stvaranja “AP Vojvodine” i kasnijem povlačenju njezinih granica.

AVNOJ, kao uostalom i ZAVNOH, ZAVNOBiH i druga podređena mu tijela “revolucionarne vlasti”, dakle, nije bio ništa drugo nego maska iza koje se provodila samovolja tadašnje partijske vrhuške. Kako bi se sve to provelo u djelo i dobilo prividan legalitet i legitimitet “narodne volje”, partijska je mašinerija angažirala masu svojih proletera koji su joj davali bezrezervnu potporu (jer su egzistencijalno ovisili od nje), ali i služili kao moćno sredstvo ideoloških razračunavanja sa svim “neprijateljima sistema”, “kulacima” i “buržoazijom” kao “nositeljima negativnih tendencija”.

Pod egidom borbe za “bolje sutra”, “svijetlu budućnost”, “ravnopravnost naroda i narodnosti” i “bratstvo-jedinstvo”, KPJ je na samome početku stvaranja “nove Jugoslavije” iznevjerila temeljno načelo s kojim se krenulo u rat: nacionalnu ravnopravnost naroda.

I upravo ova nedosljednost i izigravanje volje naroda koji su tvorili socijalističku Jugoslaviju, bila je klica njezina raspada.

Ta država nikad nije bila ni pravedna ni demokratska – dapače, ona je izrodila jedan neljudski, nečovječni, zločinački sustav koji je svojim krvavim tragovima obilježio XX stoljeće.

U svemu tomu, jednu od presudnih uloga imao je AVNOJ.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari