Pratite nas

U potrazi za Istinom

Tito je osobno naredio ubojstvo širokobrijeških franjevaca

Objavljeno

na

Nedavno je predstavljena memoarska knjiga pokojnoga hercegovačkoga franjevca o. Janka Bubala »Apokaliptični dani«, u nakladi Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« i »CroLibertasa« iz Chicaga. Vicepostulator i urednik hrvatskoga izdanja o. Miljenko Stojić skrenuo je pozornost slušatelja uz ostalo i na posvetu knjige: »Braći svojoj, poklanoj, dok su šipci cvali, a bilo je proljeće tisuću devetsto četrdeset pete.« Knjiga govori o događajima u Hercegovini i šire krajem i nakon Drugoga svjetskoga rata, rasvjetljavajući brojna onodobna zbivanja, među kojima i stradanja širokobrijeških franjevaca. Taj iznimno vrijedan memoarski tekst ima i svoje znanstveno uporište u studiji mr. Vladimira Šumanovića s Hrvatskih studija »Pitanje autentičnosti izvješća 26. dalmatinske divizije 8. dalmatinskom korpusu od 16. veljače 1945. o zauzimanju Širokoga Brijega«, objavljenoj u »Časopisu za suvremenu povijest«.

Mr. Šumanović rođen je u Zagrebu 1988., gdje je i maturirao na Klasičnoj gimnaziji, a diplomirao je jednopredmetni studij povijesti – znanstveni smjer na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, gdje je upisao poslijediplomski (doktorski) studij povijesti. Zaposlen je kao asistent na Odsjeku za povijest. Bavi se nacionalnom i svjetskom suvremenom poviješću, a uže područje znanstvenoga interesa mu je razdoblje Drugoga svjetskoga rata na području bivše Jugoslavije, o čemu je dosad objavio nekoliko znanstvenih članka u različitim časopisima.

Šira hrvatska javnost nije upoznata s Vašim doista važnim i pomalo šokantnim otkrićem da je »likvidaciju širokobrijeških franjevaca Josip Broz Tito zapovjedio još prije početka napada na Široki Brijeg«! Temeljem kojega dokumenta donosite citiranu tvrdnju?

MR. ŠUMANOVIĆ: Zaključak o spomenutoj Titovoj zapovijedi temeljio sam na analizi objavljenoga dokumenta Fitzroya Macleana od 8. veljače 1945. u kojem Maclean kao zapovjednik britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), osvrćući se na pisanje jugoslavenskoga tiska protiv hercegovačkih franjevaca, navodi kako mu je Tito »nedavno rekao da će, iz vojnih razloga i razloga unutarnje sigurnosti, biti prisiljen poduzeti drastične akcije protiv tih franjevaca«. Macleanovo izvješće objavljeno je u zborniku dokumenata »Tito – Churchill: Strogo tajno« koji su 1981. zajednički objavili Arhiv Jugoslavije i Nakladnička kuća »Globus« iz Zagreba.

Kada se taj dokument uklopi u kontekst povijesno relevantnih okolnosti likvidacije franjevaca u Širokom Brijegu, razvidno je da je on ne samo potvrda Titove zapovjedne odgovornosti, nego i jasan pokazatelj da je britansko državno vodstvo bilo u realnom vremenu upoznato s tim događajem. Da pojasnim, bitka za Široki Brijeg počela je u ranim jutarnjim satima 6. veljače te je trajala sve do poslijepodnevnih sati 7. veljače, a Maclean je svoje izvješće napisao 8. veljače, dan nakon završetka bitke, tj. u trenutku kada su franjevci već bili likvidirani.

Naknadno konstruiran dokument 26. dalmatinske divizije

Približite nam malo to izvješće o tobože »opravdanom« pogubljenju franjevaca i barem neke nelogičnosti i neistine u njemu.

MR. ŠUMANOVIĆ: U izvješću 26. dalmatinske divizije 8. dalmatinskomu korpusu o borbama za Široki Brijeg od 16. veljače 1945. prisutno je pet očitih nelogičnosti iz kojih je jasno da je taj dokument naknadno konstruiran iz dnevnopolitičkih razloga, odnosno da nije autentičan tekst nastao neposredno nakon bitke za Široki Brijeg. Prva nelogičnost vezana je uz opisani smjer kretanja 26. dalmatinske divizije u razdoblju koje je prethodilo bitki za Široki Brijeg. Usporedbom toga dokumenta s izvješćem ostalih postrojba vidljivo je da se 26. dalmatinska divizija nije nalazila na području navedenom u tom dokumentu. Druga nelogičnost odnosi se na ocjenu prema kojoj su se ranije prikupljeni podatci vojne obavještajne službe postrojba 8. dalmatinskoga korpusa o sastavu širokobriješke posade pokazali točnima. Ta nelogičnost očita je na temelju toga što je kao izvor za taj zaključak priloženo izvješće 8. dalmatinskoga korpusa od 4. veljače iste godine u kojem je ne samo popis postrojba, nego i njihov ukupan broj bitno različit od onoga navedenoga u tom dokumentu. Treća nelogičnost jest opis samostana, koji je u tom izvješću prikazan kao glavno uporište obrane, premda je iz druga dva dokumenta, arhivskoga izvješća obavještajne službe 8. dalmatinskoga korpusa od 5. veljače i zemljovida s ucrtanim položajem širokobriješke posade, objavljenoga u ratnoj monografiji 11. dalmatinske brigade, posve jasno da se nikakva vojna postrojba nije nalazila u samostanu. Slijedom toga formulacija navedena u izvješću prema kojem 11. dalmatinska brigada iz sastava 26. dalmatinske divizije drugoga dana bitke u 8 i 45 »upada u samostan i poslije kratke bitke zauzima ga« očita je obmana jer sugerira da se vojska nalazila u samostanu drugoga dana bitke, odnosno 7. veljače. Do koje je razine riječ o netočnosti najočitije je iz okolnosti da je u izvješću navedena borba unutar samostanskih objekata, ali ne i točan naziv postrojbe koja se tamo nalazila. Četvrta nelogičnost odnosi se na izostanak važnih događaja koji su uslijedili nakon završetka borba, kao što su likvidacija tamošnjih franjevaca i odnos prema lokalnomu stanovništvu. S obzirom na to da je u onodobnom jugoslavenskom tisku priznata likvidacija franjevaca, pod optužbom da su bili sastavni dio širokobriješke posade, posve je nevjerojatno da bi ta činjenica bila ispuštena u izvješću u kojem je opisano razdoblje od 30. siječnja do 8. veljače jer bi iz njezina ispuštanja proizlazio nevjerojatan zaključak prema kojem je novinski članak činjenično sadržajniji od povjerljivoga vojnoga izvješća. Na jednak način nelogično je i zaobilaženje pitanja odnosa prema lokalnomu stanovništvu s obzirom na to da je ta tema bila do te mjere važna da je spominjana i u kasnijim izvješćima 26. dalmatinske divizije. Peta nelogičnost vizualnoga je karaktera i odnosi se na neuobičajeno dvostruko navođenje datuma na početku izvješća, kao i na urudžbeni broj koji s obzirom na navodni datum izvješća nije mogao biti točan.

No poslijeratna je partizanska historiografija odmah, mora se priznati, doista uspješno plasirala mit o opravdanosti pogubljenja širokobrijeških franjevaca. Možete li nam nešto reći o toj medijskoj potpori onodobnih režimskih glasila?

MR. ŠUMANOVIĆ: Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) dosljedno je marksističkomu pristupu o religiji kao ključnom protivniku u »ovladavanju masama« kao ključnoga protivnika označila upravo vjerske institucije. Katolička je Crkva u tom kontekstu zbog svoga međunarodnoga karaktera bila posebno opasna te su zato njezini pripadnici bili na posebnom udaru. Međutim, s obzirom na to da je Komunistička partija na vlast došla u okolnostima formalnoga savezništva sa Sjedinjenim Američkim Državama i Velikom Britanijom, morala je paziti na to da opravdanje za progon Katoličke Crkve nema ideološki karakter. Stoga su franjevci optuženi da su pucali na pripadnike NOVJ-a. Razlog za konstruiranje upravo te teze razumljiv je ako se analizira spomenuto Macleanovo izvješće u kojem je on, opravdavajući Titovu odluku o tzv. drastičnim akcijama protiv hercegovačkih franjevaca, naglasio da se Tito odlučio obračunati s njima premda se »više no ikad suprotstavlja bilo kakvom obliku vjerskih progona«.

Iako istina o širokobriješkim mučenicima nezaustavljivo ruši mit o partizanskim »oslobodiocima«, dobro je ukratko ponovno podsjetiti javnost na imena, broj, dob… pobijenih franjevaca.

MR. ŠUMANOVIĆ: Neposredno nakon zauzimanja Širokoga Brijega postrojbe NOVJ-a likvidirale su u samostanu dvanaest tamošnjih svećenika. Bili su to: Marko Barbarić, Stanko Kraljević, Ivo Slišković, Krsto Kraljević, Arkanđeo Nuić, Dobroslav Šimović, Tadija Kožul, Borislav Pandžić, Viktor Kosir, Stjepan Majić, Ludovik Radoš i Žarko Leventić. Osim njih, tih su dana likvidirani i franjevci uhvaćeni izvan samostana, kod rijeke Lištice, te oni koji su zarobljeni u bijegu prema Mostarskom Gradcu. Dakle, i ta činjenica upućuje na to da navodno »sudjelovanje u borbama« u samostanu i oko njega nije moglo biti razlog za likvidaciju kada su ubijeni i oni koji su se nalazili izvan samostana. Uostalom, neki od ubijenih bili su u kasnoj životnoj dobi te nisu mogli sudjelovati ni u kakvim bitkama. Primjerice, fra Marka Barbarića pripadnici NOVJ-a pronašli su nepokretnoga u bolesničkoj postelji te ga likvidirali. 

Na širokobriješkom području 150 grobišta 

Današnji hrvatski »antifašisti« žestoko se protive poistovjećivanju njihova »antifašizma«, koji je po njima »čist«, s komunizmom u ime kojega su počinjeni brojni i masovni zločini, no u izvješću komesara 26. dalmatinske divizije Veljka Kadijevića o »širokobriješkom slučaju« citirate njegovu pohvalu »jačini i čvrstini partijske organizacije«, čime razotkrivate današnju »antifašističku« krivotvorinu i laži.

MR. ŠUMANOVIĆ: Današnja propaganda podsjeća na onu iz predratnoga, ratnoga i neposrednoga poslijeratnoga razdoblja tijekom kojega je Komunistička partija nastupala pod različitim prikrivenim imenima te nije isticala termine »socijalizam« i »komunizam«. Do V. kongresa KPJ-a, održanoga od 21. do 28. srpnja 1948., vlast u obnovljenoj jugoslavenskoj državi nastupala je u ime Narodne fronte, a ime KPJ-a se prikrivalo. Slična je situacija i danas kada se termin »antifašizam« stavlja u prvi plan kako bi se prikrila bit pokreta čiji je temeljni simbol crvena petokraka zvijezda.

Spomenuli ste i odnos postrojba prema lokalnomu stanovništvu, pa nam recite nešto o tome.

MR. ŠUMANOVIĆ: Hrvatsko stanovništvo Širokoga Brijega, kao i čitavoga hercegovačkoga područja, teško je stradalo od postrojba NOVJ-a u zadnjim mjesecima rata. Prema podatcima Povjerenstva za obilježavanje i utvrđivanje grobišta Drugoga svjetskoga rata i poraća, na širokobriješkom području utvrđeno je 150 grobišta i stratišta, na kojima je stradalo najmanje 788 civila. Broj je gotovo sigurno mnogo veći jer se mnoge masovne grobnice još i danas otkrivaju. Te likvidacije civila nisu bile posljedica samovolje pojedinaca, nego logičan završetak kontinuiranoga odnosa nove vlasti prema hrvatskomu stanovništvu toga kraja. O tome svjedoče izvješća zapovjedništava 26. dalmatinske divizije 4. jugoslavenskoj armiji od 16. ožujka i 9. travnja 1945., u kojima je pohvaljen rad partijske organizacije 26. dalmatinske divizije te je usputno navedeno da je u pripadnika te postrojbe postojalo stajalište da se pojam »neprijateljski raspoloženo stanovništvo« »bukvalno shvati, i bez ikakvog laviranja dosledno postupi kao sa takvim«. Dakle, od zauzimanja Širokoga Brijega u veljači 1945. hrvatsko stanovništvo toga kraja živjelo je pod nametnutom stigmom navedenom u izvješću političkoga komesara 26. dalmatinske divizije Dušana Koraća.  

Partizanska krinka u likvidaciji političkih protivnika 

Jesu li tvrdnje o naoružanim franjevcima, njihovu oružanom otporu, vojnim utvrdama u samostanu i slično nastale da bi partizani opravdali hladnokrvno ubojstvo bez suda i presude?

MR. ŠUMANOVIĆ: Da. Praksa NOVJ-a odnosno partizanskih postrojba bila je likvidirati političke protivnike tijekom zauzimanja određenoga mjesta, odnosno u nekoliko sati meteža nakon završetka borba. To je poduzimano iz dva razloga. Prvo, da se prikriju tragovi zločina i, drugo, da se likvidirane osobe, kao u ovom slučaju širokobriješke franjevce, optuži da su se aktivno borili protiv njihovih postrojba te da su slijedom toga likvidirani kao aktivne vojne osobe.

Konstruiranje poželjne slike prošlosti

Budući da su znanstvena otkrića koja ste iznijeli, doista, više nego zanimljiva te jednostavno nameću nužnost revizije dosadašnjih prevladavajućih povijesnih »činjenica« i zaključaka, navedite nam kao svojevrsni »desert« još koji sličan krivotvoriteljski primjer pripremljen u partizansko-komunističkoj »kuhinji«.

MR. ŠUMANOVIĆ: I u drugim republikama bivše Jugoslavije otkrivaju se brojni primjeri, slično načinu na koji je Komunistička partija preko svojih znanstvenih ustanova pokušala provesti promjenu društvenoga pamćenja u hrvatskom društvu na području Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Samo ću spomenuti karakterističan primjer bez temeljite analize za takav postupak – pismo Tita i Aleksandra Rankovića Pokrajinskomu komitetu KPJ-a za Srbiju od 14. prosinca 1941. jer je ono metodološki istovjetno analiziranomu izvješću 26. dalmatinske divizije, ali je prilagođeno potrebama komunističkih vlasti u Srbiji. Za razliku od izvješća 26. dalmatinske divizije, koje je trebalo opravdati masovan zločin, pismo Pokrajinskomu komitetu KPJ-a za Srbiju konstruirano je zato da bi se stvorio privid o tome da je politički pokret pod vodstvom KPJ-a u Srbiji bio jak tijekom cjelokupnoga razdoblja Drugoga svjetskoga rata, odnosno i nakon sloma Užičke Republike u zapadnoj Srbiji krajem studenoga 1941. Usporedbom tih dvaju dokumenata razvidno je koliko je truda vlast socijalističke Jugoslavije ulagala u konstruiranje poželjne slike prošlosti kojoj je na taj način dala historiografsku utemeljenost. Slijedom toga ta dva dokumenta važna su upravo zato što upućuju na nužnost istraživanja Drugoga svjetskoga rata, ali uostalom i svakoga povijesnoga razdoblja, bez unaprijed zadanih zaključaka temeljenih na interesima različitih političkih skupina. Nema i ne može biti zabranjenih tema ili nedopuštenih zaključaka, nego je jedini pravi i stvarni kriterij znanstvena metodologija koja rezultira utvrđivanjem istine kakva god ona bila.

Na kraju, iako ste Vi prvotno znanstvenik, nameće se pitanje koje nekako »iskače« iz toga okvira. Kako u kontekstu »širokobriješkoga slučaja« gledate na grčevito, gotovo fanatično zagovaranje političke i moralne veličine »najvećega sina svih naroda i narodnosti« – Tita?

MR. ŠUMANOVIĆ: Veličanje lika i djela Josipa Broza Tita nije u suprotnosti s tzv. širokobriješkim slučajem, nego se upravo s njim skladno nadopunjava. Titovi sljedbenici, naime, nisu osobe koje bi bilo kakva znanstvena spoznaja vezana uz njihove uzore pokolebala. Oni i dalje žive po krilatici: »Što je više kleveta i laži, Tito nam je miliji i draži« koja im na psihološkoj razini omogućava da masovne likvidacije civila i svećenika opravdaju nekom novom neodrživom konstrukcijom ili jednostavno prešute. Njihovo shvaćanje stvarnosti posve je odvojeno od uporišta u činjenicama jer počiva na svjetonazoru koji je revolucionaran. U tom kontekstu mržnja prema neprijatelju znak je ispravnosti i dosljednosti, a ne nešto čega se treba sramiti. Doduše, iz taktičkih razloga revolucionarnu narav komunističke ideologije ne ističu ili ju prikazuju kao nužni obrambeni refleks, ali je ona prisutna u njihovu javnom djelovanju. To je razumljivo ako se uzme u obzir količina truda uložena prvo u prikrivanje masovnih grobnica, a onda i u produciranje tekstova poput izvješća 26. dalmatinske divizije čiju sam neautentičnost dokazao. Dakle, oni su svoj cilj sasvim jasno i konkretno postavili, a sastavni dio njegove provedbe je »omasovljivanje njihovih redova«, za što je nužno imati privid znanstvenosti. Stoga njihova pozornost i jest bila usmjerena na produciranje vlastite kadrovske strukture koja bi pod formom znanstvenosti ponavljala propagandne uratke iz razdoblja Drugoga svjetskoga rata. glas-koncila.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Američka studija o bošnjačkim vezama u međunarodnom islamističkom teroru

Objavljeno

na

Objavio

Ratni koledž Američka vojske i Institut za strateške studije (Strategic Studies Institute, U.S. Army War College) su 2014. godine izdali studiju “Islamizam i sigurnost u BiH” ( Islamism and Security in Bosnia-Herzegovina) autorice Leslie S. Lebl. Iako je prošlo šest godina od izdavanja Studije, ona je itekako informativna i zanimljiva, možda čak i aktualnija nego u vrijeme kad je realizirana jer potvrđuje tadašnje teze o jačanju islamizma u svijetu i Bosni i Hercegovini, kao i lošu perspektivu Bosne i Hercegovine.

Zbog te aktualnosti, a kako bi bila dostupna što širem krugu čitatelja, članovi HKZ Tropleta  studiju su preveli na hrvatski jezik, a u cijelosti je možete pogledati OVDJE.

Hrvatski Medijski Servis će u nastavcima objavljivati važnije i aktualnije dijelove studije. Koga zanima, uvodni dio može pročitati u izvorniku. Također, napominjemo da je za studiozno proučavanje materije nužno iščitati i reference kojima se autori koriste u tekstu, tako da onima znatiželjnijima preporučujemo da pročitaju priloženu studiju u cijelosti.

ISLAMIZAM: MUSLIMANSKO BRATSTVO, TERORISTI I VEHABIJE

U ovom nesigurnom okruženju rast islamizma posebno je zabrinjavajući. Islamizam je snažno u suprotnosti s umjerenijim oblikom islama koji se tradicionalno primjenjuje u Bosni. Kao politička ideologija 20. stoljeća koja se temelji na religiji, islamizam ima krajnji cilj zamjenu zapadnog prava tradicionalnim islamskim zakonom ili šerijatom širom svijeta. To ne samo da bi narušilo zapadnu demokraciju odbacivanjem zakona koje su oblikovali demokratski izabrani predstavnici, već su temeljna načela šerijata -poput nejednakosti pred zakonom (više o ovoj temi kasnije u tekstu) –u izravnoj suprotnosti sa zapadnim pravom. Ova transformacija u islamizam bila bi izvedena globalnim kalifatom, odnosno islamskim carstvom, na čelu s osobom koja je i politički i vjerski vođa.

Većina zapadnih promatrača odbacuje upozorenja o opasnosti islamizma kao dio sirove srpske ili hrvatske propagande čiji je cilj potkopati bosansku državu. Čineći to, obično primjećuju da islamizam vjerojatno neće postati značajna sila, jer se većina Bošnjaka i dalje pridržava svoje tradicionalno umjerene i relativno sekularne verzije islama. Međutim, dokazi izvučeni ponajprije iz bošnjačkih i zapadnih izvora otkrivaju jasniju i alarmantniju sliku. Da bismo razumjeli ovu sliku, potrebno je prvo identificirati glavne vrste islamizma koji danas utječe na Bosnu.

Islamisti se obično dijele u dvije kategorije: nasilni islamisti koji otvoreno provode sveti rat, ili džihad, i njihov nenasilni dio koji to javno izbjegava -osim protiv Izraela ili zapadnih snaga koje se bore u muslimanskim zemljama. Međutim, veze između nasilnog i nenasilnog islamizma, iako ih se često negira, postaju sve očiglednije. To se posebno odnosi na zemlje poput Egipta, Libije, Tunisa i Sirije, gdje se Muslimansko bratstvo -najpoznatija skupina u nenasilnoj kategoriji -sada otvoreno bori za vlast. Dokazi iz Bosne, predstavljeni kasnije u ovom tekstu, također pokazuju zamagljenu liniju između nasilja i nenasilja.

Umjesto toga, korisnije je razlikovati tri glavne skupine islamista u Bosni: (1) one povezane s Muslimanskim bratstvom, skupinu čiji članovi sudjeluju u demokratskim institucijama i često javno zagovaraju zapadne vrijednosti; (2) o nekoji su uključeni u terorističke aktivnosti ili džihad; i (3) takozvane vehabije, pristaše saudijskog fundamentalizma koji odbijaju zapadne ustaljene zakone i običaje. Neki su vehabije povezani s terorističkim aktivnostima, dok drugi nisu. Postoje tenzije i sporovi među tri skupine, ali sve se slažu oko istoga cilja -zamijeniti zapadno pravo šerijatom. I sve tri skupine imaju veze s bošnjačkom političkom i vjerskom elitom.

Muslimansko bratstvo

Islamizam se prvi put pojavio u Bosni 1941. godine, kada su Alija Izetbegović i ostali formirali Mlade muslimane, grupu po uzoru na Muslimansko bratstvo. Izetbegovićev poznati politički traktat iz ranih 1970-ih, Islamska deklaracija, sadržavao je mnoge islamističke koncepte koji potvrđuju njegovu osobnu privlačnost prema toj ideologiji.

Ta se davna povijest odjednom pojavila u životu kad je Izetbegović osnovao političku stranku s bivšim mladim muslimanima kao njezinom unutarnjom jezgrom, nadmudrio svoje umjerenije rivale i postao predsjednik Bosne(sic!!!) 1990. godine. To je obnašao za vrijeme i nakon rata u Bosni, od 1990. -96.godine, a zatim je postao član zajedničkog predsjedništva (koje se rotira između Srba, Hrvata i Bošnjaka) od 1996. do 2000. godine. Umro je 2003. godine, ali njegova ostavština živi dalje, jer njegov dugogodišnji suradnik Haris Silajdžić i sin Bakir idu njegovim stopama, obojica kao predsjednici Bosne i kao simpatizeri islama.

Veze s Muslimanskim bratstvom danas su vrlo važne za još jednog visoko pozicioniranog Bošnjaka, Mustafu Cerića. Cerić je godinama služio kao veliki muftija sarajevski i šef službene Islamske zajednice. Uz to, smatra se da je on sam po sebi vodeća bošnjačka politička ličnost.

Dakle, iako se malo govori ili piše o aktivnostima Muslimanske braće u Bosni, najviši bošnjački čelnici -koje zapadnjaci smatraju umjerenim, relativno sekularnim muslimanima -u stvari su usko povezani ili duboko naklonjeni toj organizaciji. Njihovi pogledi i njihovi odnosi usmjeravaju Bosnu prema islamizmu i muslimanskom svijetu, a Bošnjake otuđuju od bosanskih Srba i Hrvata, njihovih sugrađana.

Teroristi

Islamizam je dobio ogroman poticaj dolaskom islamskih boraca, ili mudžahedina, kako bi se borili na bošnjačkoj strani tijekom rata 1992-95. godine. Njihova vojna vrijednost je osporavana, ali popratna financijska i vojna podrška Saudijske Arabije i Irana bila je od vitalnog značaja za bošnjačke ratne napore. Iako su ove dvije zemlje suparnice, stigle su u Bosnu i prilagodile se kako bi podržale mudžahedine. Saudijska Arabija se fokusirala na financiranje i logističke zalihe, a Iran na uvoz boraca i na vojnu pomoć.

Rat u Bosni definitivno je dao ogroman poticaj Al-Qaidi i u pogledu organizacije i novačenja pripadnika te je pomogao radikalizaciji europskih muslimana. Mnogi su bili revoltiranim živopisnim videozapisima stradanja Bošnjaka, a neki su putovali u Bosnu kako bi pružili pomoć ili se borili i tako su stupili u kontakt sa stranim džihadistima. Mnogi džihadisti su kasnije usmjerili svoje borbene vještine protiv europskih i američkih ciljeva. Otkad je rat završio 1995. godine, bosanski veterani iz raznih zemalja bavili su se terorističkim aktivnostima u zemljama širom svijeta, među kojima su Francuska, Indonezija, Irak, Malezija, Maroko, Rusija, Saudijska Arabija, Španjolska, Tajland, Velika Britanija, Sjedinjene Američke Države i Jemen.

Najpoznatije inicijative za borbu protiv islamističkog terorizma bile su racija IFOR-a 1996. godine na iranski teroristički kamp za obuku u Pogorelici i brojni koraci poduzeti nakon terorističkih napada 11. rujna 2001.godine(9/11) na Sjedinjene Države. Tada je SFOR prekinuo terorističke zavjere usmjerene prema NATO-u i drugih zapadnih ciljeva i izvršio pretres Saudijskog visokog komesarijata i u drugim saudijskim dobrotvornim organizacijama koje su financirale terorističke organizacije.

Do 2004. godine, stručnjak za terorizam Evan Kohlmann, u knjizi koja upozorava na afganistansko-bosansku terorističku vezu, zaključio je da al-Qaede u velikoj mjeri nije uspjela steći korijene u Bosni. Primijetio je napredak u gašenju različitih terorističkih operacija i izrazio mišljenje da Al-Qaida nije uspjela jer su umjereni Bošnjaci odbacili njenu ekstremističku ideologiju. Međutim, Kohlmann je možda to prerano govorio. Okvir 1 prikazuje kontinuitet od 1996. do 2006. godine u kojem je Bosna služila kao aktivna poveznica u mreži al-Qaede.

“Bosanska veza” u međunarodnom islamističkom teroru

  • Počevši od 1996. godine, stariji vođe mudžahedina kao što su Abu el-Ma’ali i Abu Sulaimann al-Makki, tada su živjeli kao “civili” u Bočini Donjoj , nadzirali su planiranja u Francuskoj, Italiji i Jordanu, osmišljenih osvetiti smrt drugih vođa.
  • U 2008, Ured visokog predstavnika (OHR) u Sarajevu navodno je otkrio dokaze da je visoki bošnjački političar Hasan Čengić potpisao novčani transfer namijenjen financiranju napada 11. rujna.
  • Karim Said Atmani, krivotvoritelj dokumenta za skupinu koja planira bombardiranje Milenij 2000. godine, bio je čest posjetitelj Bosni. Prvu bosansku putovnicu dobio je 1995. godine, a nakon toga mu je dopušteno ostati bez važeće putovnice nakon što ga je Kanada deportirala 1998. godine.
  • Krajem listopada 2001. godine bosanske su vlasti uhitile Alžirce s bosanskim državljanstvom pod optužbom da su planirali letjeti malim zrakoplovima iz Visokog i srušiti ih u baze SFOR-a u Tuzli i Bratuncu.
  • Plan 2005. u Hrvatskoj za bombardiranje pogreba pape Ivana Pavla II, navodno, potječe iz Gornje Maoče. Plan je uključivao krijumčarenje raketnih bacača, eksploziva i detonatora u Italiju.
  • Također u 2005. godini, bosanska policija izvršila je raciju u stanu povezanom s grupom koja je htjela raznijeti britansko veleposlanstvo u Sarajevu, zaplijenivši eksploziv, puške, drugo oružje i videozapis koji obećava osvetu za džihadiste ubijene u Afganistanu i Iraku. Jedan od uhićenih, švedski državljanin bosanskog porijekla, upravljao je web stranicom u ime Abu Musaba Zarqavija, šefa al-Qaede u Iraku.
  • 2006. godine, grupa Bosanaca i Makedonaca povezana s Al-Qaidom uhićena je na sjeveru Italije, nakon što je iz Istanbula prokrijumčarilo oko 1800 pušaka u tu zemlju.

*Pogledati obavezno fusnote ispod ovog popisa u izvorniku

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu. Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje na Balkanu. Izraelski stručnjak, kojeg navodi Christopher Deliso, zaključio je da je Bosna predstavljala najveću opasnost u regiji jer “u vladi ostaju proiranski elementi; a Iran je aktivan preko veleposlanstva u Sarajevu i dobrotvornih organizacija.”Danas u Bosni i dalje postoji islamistički terorizam, bilo da se radi o al-Qaidi, Iranu ili domaćim odgojenim izvorima, ali procjene koliku opasnost to predstavlja su različite. Mnogi zapadni analitičari uglavnom su odbacili ovaj terorizam kao glavni problem. Na primjer, izvješće Kongresne službe za istraživanje o Bosni iz 2013. godine samo kratko spominje terorizam, a nedavna izvješća State Departmenta i EU o terorizmu govore da razina terorizma u Bosni nije veći nego drugdje u Europi.S druge strane, vodeći bosanski dužnosnik za provođenje zakona rekao je da jedini razlog što nije bilo više terorističkih napada je taj što smo “imali više sreće nego pameti.”Stvarni broj uključenih osoba nije trivijalan; Almir Džuvo, direktor Obavještajno-sigurnosne agencije BiH (OSA), procijenio je u srpnju 2010. godine da je u Bosni bilo 3000 potencijalnih terorista, na populaciji nešto manje od četiri milijuna ljudi.

Iranci nisu bili izbačeni nakon napada u Pogorelici 1996. godine. I danas su i iransko Ministarstvo za obavještajne poslove i nacionalnu sigurnost (VEVAK) i Islamski revolucionarni gardijski korpus (IRGC) prisutni u Bosni. Od njih dvoje, IRGC navodno ima bolju i opsežniju mrežu.Nakon terorističkog napada u srpnju 2012. godine na aerodromu u Bugarskoj, međunarodna pažnja bila je usredotočena na moguće prijetnje Hezbollaha drugdje Iz ovih se procjena mogu izvući dva zaključka. Prvo, razina terorističkih aktivnosti u Bosni čini se usporedivom s razinama drugdje u Europi -premda, ako je bosanski dužnosnik koji je gore citiranu pravu, u najboljem slučaju treba se čuvati optimizma. Drugo, samo što teroristička prijetnja nije neuobičajena, ne znači i da je nužno nevažna. Usporedbe sa zapadnom Europom mogu biti pogrešne, jer je terorizam mnogo opasniji za krhku državu nego za robusnu demokraciju.

Vehabije

Jedan mudžahedinski vođa je 1996.godine predvidio da “novi borci neće biti problem za Bosnu. Oni će otići dalje. Ali mi smo ovdje posijali sjeme i imat ćete sve više i više bosanskih muslimana koji prakticiraju tradicionalni islam.”Najočitiji znak ovog trenda su takozvani vehabije, pristalice fundamentalističkog islama koji se prakticira u Saudijskoj Arabiji.

Procjene o broju vehabija ili pripadnika sličnih sekti uvelike se razlikuju. Promatrače je iznenadilo mnoštvo s više od 3.000 ljudi, od kojih polovica Bosanaca, koji su nazočili pogrebu vehabijskog vođe 2007.godine, kao i konferenciji u Tuzli 2013. godine, koja je privukla 500 sudionika, uglavnom mladih ljudi.S obzirom da se procjenjuje da se svakog petka okupi oko 4000 ljudi kako bi čuli radikalne propovijedi u saudijskoj džamiji kralja Fahda u Sarajevu, broj vehabija mogao bi biti prilično velik. Ali najvjerojatnija brojka je podatak od strane federalne policije (ne policije Srpske Republike), koja je 2009. procijenila da do 5.000 prakticira islam kao bosanske vehabije.

Ne iznenađuje da vehabije regrutiraju sljedbenike iz najmanje povlaštenih klasa:

Bosanski vehabije u velikoj mjeri ciljaju mlade bez ekonomskih mogućnosti i one ugnjetavane, oboje iz ruralnih područja. Oni odlučno iskorištavaju siromaštvo, nedostatak obrazovanja i loše socijalne usluge, nudeći mladim ljudima i izbjeglicama razne mogućnosti, uključujući posao, primanja i zajedništvo. Bilo je slučajeva u kojima se novim članovima plaćalo nekoliko stotina eura mjesečno za njihovu odanost. Između ostaloga, postoje i dokazi da su članovi plaćeni za uvjeravanje supruga da nose hidžab u javnosti.35

Uloga Saudijske Arabije u ovom procesu je velika. Saudijci su nakon rata financirali opsežan program izgradnje džamija, od kojih je džamija kralja Fahda u vrijednosti 30 milijuna dolara samo najvidljivija i najutjecajnija, te su izgradili vjersku obrazovnu strukturu paralelnu onoj koju nudi službena Islamska zajednica.Vjeruje se da Saudijci financiraju razne vehabijske grupe, da obrazuju mlade Bosance u Saudijskoj Arabiji i da šalju operativce u Bosnu koji obično ožene bosanske žene i stapaju se s lokalnom zajednicom.

Kako bi vehabijski pokret dobio na značaju, militanti su se upustili u žestoke sukobe s tradicionalnim Bošnjacima i pokušali su nametnuti javnosti svoje standarde ponašanja. Mladi i karizmatični vehabijski propovjednici putuju kroz zapadnu Europu i Balkan, održavaju predavanja i propovijedi; održavaju popularne web stranice pune džihadističke propagande i poticanja na teror. Jedan istaknuti propovjednik poznat je po pro-džihadističkoj, antiameričkoj pjesmi koju izvodi na vjenčanjima i drugim društvenim događajima:

Američki i drugi protivnici bi to trebali znati
Da sada muslimani
Jedno su poput talibana
Slušajte, braćo,
Vjernici svijeta
S dinamitom na prsima
Vodite stazom do dženeta (neba).

Neki Bošnjaci su oduvijek bili antiamerički, ali velika većina bila je otvoreno zahvalna Sjedinjenim Državama za intervenciju kako bi zaustavili rat, a zatim zadržali mir. Nije bilo nedavnih anketa koje bi mjerile kako su se ti stavovi mogli promijeniti. Međutim, nerealno je očekivati da će mladi ljudi rođeni tijekom ili nakon rata dijeliti taj osjećaj zahvalnosti, ili stvarno očekivati da će stariji ljudi i dalje osjećati zahvalnost jer politički sustav nametnut u Daytonu ne daje rezultate.

Iako su vehabijsko nasilje i prozelitizam prilično vidljivi, ovi islamisti su još poznatiji po svojim separatističkim enklavama, koje djeluju kao “blokirane-zone”. Stanovnici ovih enklava odbacuju autoritet bosanske vlade i umjesto toga nameću strogo tumačenje šerijata. Prva takva enklava bila je u selu Bočinja Donja, nekadašnje selo bosanskih Srba, gdje je bošnjačka vlada nakon rata naselila bivše mudžahedine.

Mudžahedini su ženili bosanske žene i tako stekli bosansko državljanstvo. Selo im je pružalo sigurno utočište u kojem su mogli održavati svoje terorističke kontakte pod krinkom jednostavnih poljoprivrednika. Devedesetih godina prošlog stoljeća neprijateljstvo stanovnika Bočinje Donje prema strancima, uključujući SFOR, bilo je osjetljivo, podrivajući njihove tvrdnje o nevinosti. Na kraju je enklava zatvorena, a selo se vratilo prvobitnim vlasnicima. Sada je najpoznatija enklava u Gornjoj Maoči, udaljenom selu u kojem žive domaći Bosanci zajedno s bivšim mudžahedinima rođenim u inozemstvu.

Dok bosanski Srbi i dalje inzistiraju na tome da ove enklave predstavljaju značajan sigurnosni rizik, bošnjačka politika bila je nejedinstvena. S jedne strane, izvršen je pritisak da se vehabije izoliraju i marginaliziraju u nadi da će bilo kakvi problemi nestati. Analitičar Stephen Schwartz nagađa da su bošnjački politički lideri “slijedili strategiju pokušaja ograničavanja vehabijskih agitatora na udaljene lokacije, a ne rješavanju problema dosljednim pravnim postupcima.40” Međutim, nisu svi bošnjački dužnosnici spremni na takav pristup. Vlasti su izvršile brojna uhićenja, uključujući masovnu raciju na Gornju Maoča 2010.godine i uhićenja dvojice vođa enklave nakon napada 2011.godine na američko veleposlanstvo u Sarajevu. Do sada, međutim, nisu uspjeli pripremiti ni optužnicu, a kamoli donijeti presudu. Kao rezultat toga, oblak misterije vjerojatno će neko vrijeme prekriti Gornju Maoču i druge slične enklave, što otežava utvrđivanje stupnja opasnosti koju predstavljaju po unutarnju sigurnost Bosne i Hercegovine ili njihove potencijalne veze s međunarodnim terorizmom.

Neki promatrači upozoravaju da su mnogi vehabije mirni i da ih ne treba klasificirati kao teroriste zbog bojazni da će ih to odvesti u naručje grupa koje prihvaćaju nasilje.Islamska zajednica, službena muslimanska vjerska organizacija u Bosni, odbila je osuditi vehabije i napasti one koji ih kritiziraju. Ali bošnjačka javnost ostaje neuvjerena; kad su ih zadnji put anketirali, posto odbacilo je vehabizam, sugerirajući da im ovaj oblik islama i dalje ostaje različit od tradicionalnog bosanskog islama i nepoželjan.

Čini se da vehabije još nisu stekle kontrolu nad bilo kojim značajnim vladinim ili službenim vjerskim uredima. Niti su, iako je njihov stvarni broj teško je procijeniti, stvorili svoje zone u urbanim područjima, kao što se to dogodilo u zapadnoj Europi. Taj nedostatak napretka je najvjerojatnije zbog unutarnjeg protivljenja lokalnih Bošnjaka. Pokušaji zauzimanja džamija završili su nasiljem; u jednom slučaju, stanovnik je komentirao: “Trebali bi obrijati bradu i koristiti dezodorans umjesto da dolaze ovdje poput pasa. Za mene su to vukovi, oni će napasti našu djecu. Imam žensku djecu i uopće se ne usuđujem poslati ih u [vjersku školu].”Prijezir tih mještana prema vehabijama neizreciv je.

Ipak, trenutačni opisi Federacije govore da je ona mnogo radikaliziranija nego što je bila u kasnim 1990-ima. S obzirom da trend ide u pogrešnom smjeru, bilo bi glupo smatrati vehabizam potpuno rubnim, pogotovo kada stručnjak poput sarajevskog profesora Rešida Hafizovića to opisuje kao “potencijalno smrtonosni virus” za bosanske muslimane.Kad su vremena teška a budućnost je sumorna, takvi pokreti mogu brzo steći zamah, prenosi HMS.ba.

*Nastavit će se.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

17. svibnja 1945. Frieda Paulitsch – zločin partizana koji nadilazi razum

Objavljeno

na

Objavio

U blizini Pliberka, kao dio Bleiburškog masakra, dogodio se strašni zločin koji je dugo bio tajna. Koruški partizani su mladu djevojku od 17 godina – Friedu Paulitsch (Pavlič) – masovno silovali njih 42 partizana, zatim izmučenu ubili, raskomadali na dijelove, skuhali i pojeli u gulašu, piše demokracija.si

Strašno je o ovome i razmišljati, a posebno pisati, ali istine radi o zvjerstvima partizana ovo svjedočanstvo je potrebno iznijeti na svjetlo dana da javnost vidi kakvi monstrumi su nosili petokrake na glavama.

Posebno je potrebno pisati zbog toga jer je ovaj slučaj tek jedan u nizu zlodjela partizana i pristaša komunističkog režima tijekom i nakon II. svjetskog rata.

Ali sada napokon istina dolazi na vidjelo. Danas smo suočeni na svakom koraku sa iskazima tih ili drugih zlodjela, a brojne jame pune tisuća ljudi svjedoče o monstrumima s petokrakama čiji su zločini nadilazili čak i životinjske porive. Već smo navikli slušati o svim mogućim perverzijama i brutalnostima partizana tako da nas teško može iznenaditi.

Sljedeća je priča jedna od njih, vrlo je bolna i pokazuje kakva je bila sudbina tisuća djevojaka – Hrvatica, Slovenki i drugih – koji su dospjeli u ruke partizana.

Šokantno pismo o smrti Fride Paulitsch

Dana 16. travnja 1985. godine, utorak, oko podneva, mjesto Železna Kapla/Eisenkappel, relativno blizu Bleiburga gdje se ovih dana odigravala sramotna hajka prema mnogim žrtvama koje su završile na sličan način kao Frida Paulitsch. Gospođa Marija Paulitsch i sin Anton upravo su pri ručku, u vlastitoj gostionici, kada u lokal uđe poštar Ignaz Illgoutz, i donese pismo adresirano na nju – Mariju. Okrenu ga u ruci gledajući tko je pošiljatelj, i u oči joj padne pečat na markici: pismo je predano dva dana ranije, u Klagenfurtu, i to na kolodvorskoj Pošti, koja  jedina u širem kraju i nedjeljom otprema poštanske pošiljke. Očito je pošiljatelju bilo stalo do toga da se ne zna odakle dolazi, pa je otputovao u Klagenfurt i tamo ubacio pismo u poštanski sanduk na kolodvoru. Na koverti nema imena pošiljatelja. Gospođa Marija sumnjičavo otvori pismo pisano pisaćim strojem, i počne ga čitati.

I zamukne! Nijemo zureći u sina, problijedjela, daje pismo Antonu. Na pomalo manjkavom, ali ipak dobro razgovjetnom njemačkom jeziku, u pismu stoji:

„P.T. (pleno titulo – punonaslovni, op. aut.)

1984. godine pozvan sam k bivšemu partizanu, koji bijaše na samrti, i tijekom njegove posljednje ispovijedi, ispovijedio mi je jezovit događaj. Ja ne smijem otkriti svoj identitet, zato što bih riskirao jako strogu crkvenu kaznu, zbog povrede ispovjedne tajne. On je morao olakšati svoju savjest prije nego što umre, rekao je. Ispovijedio je da je na kraju rata, zajedno s drugih 44 partizana imao zarobljenu izvjesnu gospođicu Paulitsch (Pavlič). Odbila je poslušnost partizanima. Potom je nastala svađa, djevojku su proglasili špijunom, i silovalo ju je 42 partizana., a potom ju je on odveo u šumu i ubio. Samo još jedan drug je znao da je njezino tijelo isječeno, i od nje su napravili gulaš kojeg su servirali partizanima, jako začinjen solju, paprom i paprikom da ne bi što primijetili. To se dogodilo negdje u Donjoj Koruškoj, a točno mjesto više nije znao reći.

Možda je Vama kao poslovnoj ženi poznata neka Paulitsch, tako da se ova tajna rasvijetli. (…) Možda će te štogod doznati, tko je bila ova ubijena osoba. Toliko na znanje! Počinitelj je bio Slovenac, prepoznao sam to po jeziku. Ja ne želim doći pod udar Papinskoga suda, ali (…). P.K.“

Ubijena jer je bila Slovenka – tko su Vindiši koji nisu htjeli u Jugoslaviju?

Gospođa Marija je odmah znao tko je brutalno silovana, ubijena i pojedena djevojka u pismu. Bila je to njezina 17-godišnja kći, Frieda, koja je nestala prije 40 godina. Nemoguće je zamisliti kako se osjećala majka, koja je do tada možda gajila zrnce nade da joj je kćer još uvijek živa.

Bio je to klasičan obračun koruških partizana s mještanima koji nisu htjeli biti dio Jugoslavije. To, naravno, nije bio jedini partizanski zločin nad slovenskim stanovništvom u Koruškoj. Partizani su u stvari držali cijelu Korušku do Klagenfurta. No, kada su saznali da im je potrebno povući se iz već okupiranog teritorija zbog sporazuma između Staljina, Churchilla i Roosevelta. jednostavno su poludjeli. Njihov bijes se iskazan najviše protiv slovenske koruške manjine, tzv. Vindiše.

Koruški partizani, osim na Austrijance, posebno su se grozili na malu etničku zajednicu Vindiše / die Windischen, koji su doduše njegovali slovenski jezik, ali su se kulturno-politički opredijelili za austrijsku stranu. Partizani su ih smatrali izdajicama, a kada su saznali da će Koruška pripasti Austriji slovenski partizani počeli su ubijati svoje – Slovence.

Baš kao što su hrvatski partizani – Hrvati i Srbi – ubijali Hrvate.

Toj skupini koruških Slovenaca pripadala je nesretna djevojka Frieda Paulitsch. Zbog toga je i ubijena na tako strašan način, a o ovom slučaju i drugim masakrima partizana moralo se šutjeti do 1990. Ni tada ovi zločinci nisu dospjeli na sud, a Slovenija nije, kao niti Hrvatska, provela lustraciju premda su tisuće Slovenaca, te čak 226 svećenika, stradali od ruke partizana.

U tipičnoj maniri Titovih zločinaca, ime Friede Paulitsch partizani su poslije rata uklesali na partizanski spomenik, kao žrtvu nacista.

Bleiburški masakr: Smrt Friede Paulitsch (engleski jezik)

Izvor: narod.hr/demokracija.si

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari