Pratite nas

U potrazi za Istinom

Tito je osobno naredio ubojstvo širokobrijeških franjevaca

Objavljeno

na

Nedavno je predstavljena memoarska knjiga pokojnoga hercegovačkoga franjevca o. Janka Bubala »Apokaliptični dani«, u nakladi Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« i »CroLibertasa« iz Chicaga. Vicepostulator i urednik hrvatskoga izdanja o. Miljenko Stojić skrenuo je pozornost slušatelja uz ostalo i na posvetu knjige: »Braći svojoj, poklanoj, dok su šipci cvali, a bilo je proljeće tisuću devetsto četrdeset pete.« Knjiga govori o događajima u Hercegovini i šire krajem i nakon Drugoga svjetskoga rata, rasvjetljavajući brojna onodobna zbivanja, među kojima i stradanja širokobrijeških franjevaca. Taj iznimno vrijedan memoarski tekst ima i svoje znanstveno uporište u studiji mr. Vladimira Šumanovića s Hrvatskih studija »Pitanje autentičnosti izvješća 26. dalmatinske divizije 8. dalmatinskom korpusu od 16. veljače 1945. o zauzimanju Širokoga Brijega«, objavljenoj u »Časopisu za suvremenu povijest«.

Mr. Šumanović rođen je u Zagrebu 1988., gdje je i maturirao na Klasičnoj gimnaziji, a diplomirao je jednopredmetni studij povijesti – znanstveni smjer na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, gdje je upisao poslijediplomski (doktorski) studij povijesti. Zaposlen je kao asistent na Odsjeku za povijest. Bavi se nacionalnom i svjetskom suvremenom poviješću, a uže područje znanstvenoga interesa mu je razdoblje Drugoga svjetskoga rata na području bivše Jugoslavije, o čemu je dosad objavio nekoliko znanstvenih članka u različitim časopisima.

Šira hrvatska javnost nije upoznata s Vašim doista važnim i pomalo šokantnim otkrićem da je »likvidaciju širokobrijeških franjevaca Josip Broz Tito zapovjedio još prije početka napada na Široki Brijeg«! Temeljem kojega dokumenta donosite citiranu tvrdnju?

MR. ŠUMANOVIĆ: Zaključak o spomenutoj Titovoj zapovijedi temeljio sam na analizi objavljenoga dokumenta Fitzroya Macleana od 8. veljače 1945. u kojem Maclean kao zapovjednik britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), osvrćući se na pisanje jugoslavenskoga tiska protiv hercegovačkih franjevaca, navodi kako mu je Tito »nedavno rekao da će, iz vojnih razloga i razloga unutarnje sigurnosti, biti prisiljen poduzeti drastične akcije protiv tih franjevaca«. Macleanovo izvješće objavljeno je u zborniku dokumenata »Tito – Churchill: Strogo tajno« koji su 1981. zajednički objavili Arhiv Jugoslavije i Nakladnička kuća »Globus« iz Zagreba.

Kada se taj dokument uklopi u kontekst povijesno relevantnih okolnosti likvidacije franjevaca u Širokom Brijegu, razvidno je da je on ne samo potvrda Titove zapovjedne odgovornosti, nego i jasan pokazatelj da je britansko državno vodstvo bilo u realnom vremenu upoznato s tim događajem. Da pojasnim, bitka za Široki Brijeg počela je u ranim jutarnjim satima 6. veljače te je trajala sve do poslijepodnevnih sati 7. veljače, a Maclean je svoje izvješće napisao 8. veljače, dan nakon završetka bitke, tj. u trenutku kada su franjevci već bili likvidirani.

Naknadno konstruiran dokument 26. dalmatinske divizije

Približite nam malo to izvješće o tobože »opravdanom« pogubljenju franjevaca i barem neke nelogičnosti i neistine u njemu.

MR. ŠUMANOVIĆ: U izvješću 26. dalmatinske divizije 8. dalmatinskomu korpusu o borbama za Široki Brijeg od 16. veljače 1945. prisutno je pet očitih nelogičnosti iz kojih je jasno da je taj dokument naknadno konstruiran iz dnevnopolitičkih razloga, odnosno da nije autentičan tekst nastao neposredno nakon bitke za Široki Brijeg. Prva nelogičnost vezana je uz opisani smjer kretanja 26. dalmatinske divizije u razdoblju koje je prethodilo bitki za Široki Brijeg. Usporedbom toga dokumenta s izvješćem ostalih postrojba vidljivo je da se 26. dalmatinska divizija nije nalazila na području navedenom u tom dokumentu. Druga nelogičnost odnosi se na ocjenu prema kojoj su se ranije prikupljeni podatci vojne obavještajne službe postrojba 8. dalmatinskoga korpusa o sastavu širokobriješke posade pokazali točnima. Ta nelogičnost očita je na temelju toga što je kao izvor za taj zaključak priloženo izvješće 8. dalmatinskoga korpusa od 4. veljače iste godine u kojem je ne samo popis postrojba, nego i njihov ukupan broj bitno različit od onoga navedenoga u tom dokumentu. Treća nelogičnost jest opis samostana, koji je u tom izvješću prikazan kao glavno uporište obrane, premda je iz druga dva dokumenta, arhivskoga izvješća obavještajne službe 8. dalmatinskoga korpusa od 5. veljače i zemljovida s ucrtanim položajem širokobriješke posade, objavljenoga u ratnoj monografiji 11. dalmatinske brigade, posve jasno da se nikakva vojna postrojba nije nalazila u samostanu. Slijedom toga formulacija navedena u izvješću prema kojem 11. dalmatinska brigada iz sastava 26. dalmatinske divizije drugoga dana bitke u 8 i 45 »upada u samostan i poslije kratke bitke zauzima ga« očita je obmana jer sugerira da se vojska nalazila u samostanu drugoga dana bitke, odnosno 7. veljače. Do koje je razine riječ o netočnosti najočitije je iz okolnosti da je u izvješću navedena borba unutar samostanskih objekata, ali ne i točan naziv postrojbe koja se tamo nalazila. Četvrta nelogičnost odnosi se na izostanak važnih događaja koji su uslijedili nakon završetka borba, kao što su likvidacija tamošnjih franjevaca i odnos prema lokalnomu stanovništvu. S obzirom na to da je u onodobnom jugoslavenskom tisku priznata likvidacija franjevaca, pod optužbom da su bili sastavni dio širokobriješke posade, posve je nevjerojatno da bi ta činjenica bila ispuštena u izvješću u kojem je opisano razdoblje od 30. siječnja do 8. veljače jer bi iz njezina ispuštanja proizlazio nevjerojatan zaključak prema kojem je novinski članak činjenično sadržajniji od povjerljivoga vojnoga izvješća. Na jednak način nelogično je i zaobilaženje pitanja odnosa prema lokalnomu stanovništvu s obzirom na to da je ta tema bila do te mjere važna da je spominjana i u kasnijim izvješćima 26. dalmatinske divizije. Peta nelogičnost vizualnoga je karaktera i odnosi se na neuobičajeno dvostruko navođenje datuma na početku izvješća, kao i na urudžbeni broj koji s obzirom na navodni datum izvješća nije mogao biti točan.

No poslijeratna je partizanska historiografija odmah, mora se priznati, doista uspješno plasirala mit o opravdanosti pogubljenja širokobrijeških franjevaca. Možete li nam nešto reći o toj medijskoj potpori onodobnih režimskih glasila?

MR. ŠUMANOVIĆ: Komunistička partija Jugoslavije (KPJ) dosljedno je marksističkomu pristupu o religiji kao ključnom protivniku u »ovladavanju masama« kao ključnoga protivnika označila upravo vjerske institucije. Katolička je Crkva u tom kontekstu zbog svoga međunarodnoga karaktera bila posebno opasna te su zato njezini pripadnici bili na posebnom udaru. Međutim, s obzirom na to da je Komunistička partija na vlast došla u okolnostima formalnoga savezništva sa Sjedinjenim Američkim Državama i Velikom Britanijom, morala je paziti na to da opravdanje za progon Katoličke Crkve nema ideološki karakter. Stoga su franjevci optuženi da su pucali na pripadnike NOVJ-a. Razlog za konstruiranje upravo te teze razumljiv je ako se analizira spomenuto Macleanovo izvješće u kojem je on, opravdavajući Titovu odluku o tzv. drastičnim akcijama protiv hercegovačkih franjevaca, naglasio da se Tito odlučio obračunati s njima premda se »više no ikad suprotstavlja bilo kakvom obliku vjerskih progona«.

Iako istina o širokobriješkim mučenicima nezaustavljivo ruši mit o partizanskim »oslobodiocima«, dobro je ukratko ponovno podsjetiti javnost na imena, broj, dob… pobijenih franjevaca.

MR. ŠUMANOVIĆ: Neposredno nakon zauzimanja Širokoga Brijega postrojbe NOVJ-a likvidirale su u samostanu dvanaest tamošnjih svećenika. Bili su to: Marko Barbarić, Stanko Kraljević, Ivo Slišković, Krsto Kraljević, Arkanđeo Nuić, Dobroslav Šimović, Tadija Kožul, Borislav Pandžić, Viktor Kosir, Stjepan Majić, Ludovik Radoš i Žarko Leventić. Osim njih, tih su dana likvidirani i franjevci uhvaćeni izvan samostana, kod rijeke Lištice, te oni koji su zarobljeni u bijegu prema Mostarskom Gradcu. Dakle, i ta činjenica upućuje na to da navodno »sudjelovanje u borbama« u samostanu i oko njega nije moglo biti razlog za likvidaciju kada su ubijeni i oni koji su se nalazili izvan samostana. Uostalom, neki od ubijenih bili su u kasnoj životnoj dobi te nisu mogli sudjelovati ni u kakvim bitkama. Primjerice, fra Marka Barbarića pripadnici NOVJ-a pronašli su nepokretnoga u bolesničkoj postelji te ga likvidirali. 

Na širokobriješkom području 150 grobišta 

Današnji hrvatski »antifašisti« žestoko se protive poistovjećivanju njihova »antifašizma«, koji je po njima »čist«, s komunizmom u ime kojega su počinjeni brojni i masovni zločini, no u izvješću komesara 26. dalmatinske divizije Veljka Kadijevića o »širokobriješkom slučaju« citirate njegovu pohvalu »jačini i čvrstini partijske organizacije«, čime razotkrivate današnju »antifašističku« krivotvorinu i laži.

MR. ŠUMANOVIĆ: Današnja propaganda podsjeća na onu iz predratnoga, ratnoga i neposrednoga poslijeratnoga razdoblja tijekom kojega je Komunistička partija nastupala pod različitim prikrivenim imenima te nije isticala termine »socijalizam« i »komunizam«. Do V. kongresa KPJ-a, održanoga od 21. do 28. srpnja 1948., vlast u obnovljenoj jugoslavenskoj državi nastupala je u ime Narodne fronte, a ime KPJ-a se prikrivalo. Slična je situacija i danas kada se termin »antifašizam« stavlja u prvi plan kako bi se prikrila bit pokreta čiji je temeljni simbol crvena petokraka zvijezda.

Spomenuli ste i odnos postrojba prema lokalnomu stanovništvu, pa nam recite nešto o tome.

MR. ŠUMANOVIĆ: Hrvatsko stanovništvo Širokoga Brijega, kao i čitavoga hercegovačkoga područja, teško je stradalo od postrojba NOVJ-a u zadnjim mjesecima rata. Prema podatcima Povjerenstva za obilježavanje i utvrđivanje grobišta Drugoga svjetskoga rata i poraća, na širokobriješkom području utvrđeno je 150 grobišta i stratišta, na kojima je stradalo najmanje 788 civila. Broj je gotovo sigurno mnogo veći jer se mnoge masovne grobnice još i danas otkrivaju. Te likvidacije civila nisu bile posljedica samovolje pojedinaca, nego logičan završetak kontinuiranoga odnosa nove vlasti prema hrvatskomu stanovništvu toga kraja. O tome svjedoče izvješća zapovjedništava 26. dalmatinske divizije 4. jugoslavenskoj armiji od 16. ožujka i 9. travnja 1945., u kojima je pohvaljen rad partijske organizacije 26. dalmatinske divizije te je usputno navedeno da je u pripadnika te postrojbe postojalo stajalište da se pojam »neprijateljski raspoloženo stanovništvo« »bukvalno shvati, i bez ikakvog laviranja dosledno postupi kao sa takvim«. Dakle, od zauzimanja Širokoga Brijega u veljači 1945. hrvatsko stanovništvo toga kraja živjelo je pod nametnutom stigmom navedenom u izvješću političkoga komesara 26. dalmatinske divizije Dušana Koraća.  

Partizanska krinka u likvidaciji političkih protivnika 

Jesu li tvrdnje o naoružanim franjevcima, njihovu oružanom otporu, vojnim utvrdama u samostanu i slično nastale da bi partizani opravdali hladnokrvno ubojstvo bez suda i presude?

MR. ŠUMANOVIĆ: Da. Praksa NOVJ-a odnosno partizanskih postrojba bila je likvidirati političke protivnike tijekom zauzimanja određenoga mjesta, odnosno u nekoliko sati meteža nakon završetka borba. To je poduzimano iz dva razloga. Prvo, da se prikriju tragovi zločina i, drugo, da se likvidirane osobe, kao u ovom slučaju širokobriješke franjevce, optuži da su se aktivno borili protiv njihovih postrojba te da su slijedom toga likvidirani kao aktivne vojne osobe.

Konstruiranje poželjne slike prošlosti

Budući da su znanstvena otkrića koja ste iznijeli, doista, više nego zanimljiva te jednostavno nameću nužnost revizije dosadašnjih prevladavajućih povijesnih »činjenica« i zaključaka, navedite nam kao svojevrsni »desert« još koji sličan krivotvoriteljski primjer pripremljen u partizansko-komunističkoj »kuhinji«.

MR. ŠUMANOVIĆ: I u drugim republikama bivše Jugoslavije otkrivaju se brojni primjeri, slično načinu na koji je Komunistička partija preko svojih znanstvenih ustanova pokušala provesti promjenu društvenoga pamćenja u hrvatskom društvu na području Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Samo ću spomenuti karakterističan primjer bez temeljite analize za takav postupak – pismo Tita i Aleksandra Rankovića Pokrajinskomu komitetu KPJ-a za Srbiju od 14. prosinca 1941. jer je ono metodološki istovjetno analiziranomu izvješću 26. dalmatinske divizije, ali je prilagođeno potrebama komunističkih vlasti u Srbiji. Za razliku od izvješća 26. dalmatinske divizije, koje je trebalo opravdati masovan zločin, pismo Pokrajinskomu komitetu KPJ-a za Srbiju konstruirano je zato da bi se stvorio privid o tome da je politički pokret pod vodstvom KPJ-a u Srbiji bio jak tijekom cjelokupnoga razdoblja Drugoga svjetskoga rata, odnosno i nakon sloma Užičke Republike u zapadnoj Srbiji krajem studenoga 1941. Usporedbom tih dvaju dokumenata razvidno je koliko je truda vlast socijalističke Jugoslavije ulagala u konstruiranje poželjne slike prošlosti kojoj je na taj način dala historiografsku utemeljenost. Slijedom toga ta dva dokumenta važna su upravo zato što upućuju na nužnost istraživanja Drugoga svjetskoga rata, ali uostalom i svakoga povijesnoga razdoblja, bez unaprijed zadanih zaključaka temeljenih na interesima različitih političkih skupina. Nema i ne može biti zabranjenih tema ili nedopuštenih zaključaka, nego je jedini pravi i stvarni kriterij znanstvena metodologija koja rezultira utvrđivanjem istine kakva god ona bila.

Na kraju, iako ste Vi prvotno znanstvenik, nameće se pitanje koje nekako »iskače« iz toga okvira. Kako u kontekstu »širokobriješkoga slučaja« gledate na grčevito, gotovo fanatično zagovaranje političke i moralne veličine »najvećega sina svih naroda i narodnosti« – Tita?

MR. ŠUMANOVIĆ: Veličanje lika i djela Josipa Broza Tita nije u suprotnosti s tzv. širokobriješkim slučajem, nego se upravo s njim skladno nadopunjava. Titovi sljedbenici, naime, nisu osobe koje bi bilo kakva znanstvena spoznaja vezana uz njihove uzore pokolebala. Oni i dalje žive po krilatici: »Što je više kleveta i laži, Tito nam je miliji i draži« koja im na psihološkoj razini omogućava da masovne likvidacije civila i svećenika opravdaju nekom novom neodrživom konstrukcijom ili jednostavno prešute. Njihovo shvaćanje stvarnosti posve je odvojeno od uporišta u činjenicama jer počiva na svjetonazoru koji je revolucionaran. U tom kontekstu mržnja prema neprijatelju znak je ispravnosti i dosljednosti, a ne nešto čega se treba sramiti. Doduše, iz taktičkih razloga revolucionarnu narav komunističke ideologije ne ističu ili ju prikazuju kao nužni obrambeni refleks, ali je ona prisutna u njihovu javnom djelovanju. To je razumljivo ako se uzme u obzir količina truda uložena prvo u prikrivanje masovnih grobnica, a onda i u produciranje tekstova poput izvješća 26. dalmatinske divizije čiju sam neautentičnost dokazao. Dakle, oni su svoj cilj sasvim jasno i konkretno postavili, a sastavni dio njegove provedbe je »omasovljivanje njihovih redova«, za što je nužno imati privid znanstvenosti. Stoga njihova pozornost i jest bila usmjerena na produciranje vlastite kadrovske strukture koja bi pod formom znanstvenosti ponavljala propagandne uratke iz razdoblja Drugoga svjetskoga rata. glas-koncila.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Zašto su se partizani s najvećom mržnjom oborili na svećenike Hrvatske pravoslavne ckrve?

Objavljeno

na

Objavio

Osim sa katoličkim svećenstvom, partizani su se još brutalije ‘obračunali’ sa svećenstvom Hrvatske pravoslavne crkve, te ih pobili sve koje su mogli. Na drugoj strani, svećenici i pripadnici Srpske pravoslavne crkve, Bogu hvala, u Hrvatskoj gotovo da nisu doživjeli nikakvo nasilje od strane novih komunističkih vlasti.

Što je razlog tome i zašto su se partizani s najvećom mržnjom oborili na svećenike Hrvatske pravoslavne ckrve?

Već ulaskom partizana u Zagreb u svibnju 1945., počeo je obračuna boljševika sa svećenicima Hrvatske pravoslavne crkve, koji je kulminaciju dosegao u lipnju mjesecu iste godine. Gotovo svi svećenici Hrvatske pravoslavne crkve su ubijeni.

Kada je 2018. godine u Bujici gostovao arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandar, to je izazvalo veliku pažnju javnosti. Razlog više je i u tome što se 16.647 Hrvata vjerski izjašnjava kao pravoslavci, a nemaju svoje crkve.

Gost Bujice , arhiepiskop Aleksandar, podsjetio je i da su svi čelnici Hrvatske pravoslavne crkve 1945. brutalno likvidirani: “Komunistička partija neprijateljima ih je proglasila još ’42. godine! Ubrzo nakon ulaska partizana u Zagreb, episkop Germogen i drugi čelnici HPC-a kao i većina svećenika ubijeni su pod optužbom da su razbijali jedinstvo srpskog roda! Zagrebačkom muftiji Ismetu Muftiću čak su odrezali jezik pa su ga javno objesili, ubijani su i mnogi drugi svećenici – najviše katolički. Samo Srpska pravoslavna crkva nikada nije osuđena!”.

Hrvatska pravoslavna crkva – kako je nastala?

Od sredine 19. stoljeća pravoslavno svećenstvo u Hrvatskoj dobiva veliku potporu iz Beograda. Tamo izlazi velik broj knjiga „za narod i školu“ koje uvjeravaju čitatelje da su Slavonija, Srijem, Dalmacija, Lika i drugi dijelovi Hrvatske „srpske zemlje“. Jedan od autora onoga doba bio je u Hrvatskoj malo poznati, ali vrlo značajni velikosrpski ideolog Petar M. Niketić, autor knjige „Srpski svet u reči i slici“. On navodi da u srpskim zemljama živi oko 11 milijuna stanovnika i pored Srba, piše Niketić, tamo žive „Turci, Arnauti, Cincari, Vlasi, Mađari, Talijani i Cigani“. Hrvati prema njemu ne postoje u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Niketić tvrdi i da „svi govore čistim srpskim jezikom“.

Dr. Eugen Kvaternik, koji je dobro upoznat sa srpskom promidžbom među pravoslavnim pučanstvom u Hrvatskoj, 3. prosinca 1861. godine predlaže banu Šokčeviću osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve.

Hrvatska pravoslavna crkva je formirana godinu dana nakon formiranja Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Osnovana je zakonskom odredbom poglavnika Ante Pavelića 6. lipnja 1942. temeljem zakonske odredbe o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi od 3. travnja 1942., objavljene u Narodnim novinama br. 77 od 7. travnja 1942. godine.

Kada je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, izbor njezina poglavara, s potrebnima hijerarhijskim častima te duhovnima i moralnim odlikama, postao je jednim od glavnih pitanja. Nakon konzultiranja i suglasnosti viših pravoslavnih dostojanstvenika, izbor je pao na Grigorija Ivanoviča Maksimova, kojemu se on i odazvao. Pritom je njegovo rusko podrijetlo nedvojbeno bilo izrazom političkog kompromisa. U stvaranju Hrvatske pravoslavne crkve kontaktirane su i ostale pravoslavne crkve te Patrijaršija u Carigradu. Po Ustavu HPC-a (broj: CLXIV-1386-Z-1942.) od 5. lipnja 1942. godine, poglavar je trebao biti patrijarh, postavljen i posvećen u sporazumu s vaseljenskim patrijarhom u Carigradu, a vodstvo Srpske pravoslavne crkve bilo je suglasno s izborom Maksimova, ali se protivilo njegovu imenovanju patrijarhom.

Vladika Germogen uspio je okupiti pravoslavno svećenstvo. Za kratko vrijeme 80 osoba u crkvenoj službi prišlo je Crkvi, koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i 19 privremenih općina.

Hrvatska pravoslavna crkva dobila je priznanje od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve, s kojima potpisuje ugovore o suradnji.

Dne 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko Ministarstva vanjskih poslova NDH  je dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina.

CK KPH arbitrira u vjerskim pitanjima protiv HPC-a!

Premda su se komunisti izjašnjavali ateistima i mrziteljima religije, osobito kršćanstva, odmah su se oglasili o pitanju Hrvatske Pravoslavne crkve. Oglašava se Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske iz 1942. tijelo koje je ateističko, a sada posreduje dopisom: „Hrvatska pravoslavna crkva je prijevara, a svećenici koji su je priznali su izdajice”.

Ova odluka postaje smjernica za odnos partizana i komunista prema HPC.

Stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve bio je dio nove politike prema Srbima nakon početnih ustaških represija i progona, s ciljem da se oslabi njihov otpor prema NDH. Pomak u vjerskoj toleranciji razvidan je u tome što su bile upriličene i procesije za vjerske blagdane pravoslavnih vjernika na Jelačićevom trgu, a u službene vjerske blagdane u NDH su bili uvršteni i pravoslavni blagdani.

Svjedoci tih zbivanja iznose razne ocjene o značaju osnivanja HPC: je li “omela” daljnje proganjanje pravoslavaca ili nije imala bitnog utjecaja. Pravoslavci ipak nisu bili izjednačeni u pravima i dužnostima s ostalim građanima NDH, a progoni su nastavljeni. (Mužić, Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, str. 52-54.).

Dolazak partizana – patrijarh Germogen i svi svećenici poubijani

Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.

Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”.

Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju, pokazuje svu apsurdnost komunističkog pravnog sustava.

 

Popis dijela ubijenih svećenika u Zagrebu:

  1. Patrijarh Germogen Maksimov
  2. Sarajevski episkop Spiridon Mifka
  3. Protojerej Evgenij Jaržemskij
  4. Protojerej Aleksandar Volkovskij
  5. Protojerej Vasilij (Vaso) Šurlan
  6. Protojerej Serafim Kupčevskij
  7. Protojerej Anatolij Paradiev
  8. Protojerej Cvetin Čović
  9. Protojerej Risto Babunović
  10. iguman Miron Federer
  11. jerej Joco Cvijanović
  12. jerej Vasilij Jurčenko
  13. jerej Pavel Kozarski
  14. jerej Dmitrij Mrihin
  15. jerej Sevastijan Perić
  16. jeromonah Amvrosij Veselinović
  17. jeromonah Rafail Stanivuković
  18. jeromonah Vlasmin Pavlovskij
  19. jeromonah Venjamin Radosavljić
  20. jeromonah Mihail Milogradskij
  21. jeromonah Dimitrij
  22. jeromonah Ivan Mračkovski
  23. jeromonah Evgenij Pogorečkij
  24. jeromonah Petar Popov
  25. jeromonah Bogdan Popović
  26. jeromonah Nikolaj Semčenko
  27. jeromonah Petar Stefanović
  28. jeromonah Sergij Selivanovskij
  29. jeromonah Ljubomir Svrtilić
  30. jeromonah Emilijan Šimatović
  31. arhiđakon Aleksej Borisov

Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih ubijenih svećenika Hrvatske pravoslavne ckrve,

Jedno je sigurno – svi do kojih su partizani stigli i zarobili su  -ubijeni.

Dana 16. studenoga 2007. godine na zagrebačkom groblju Miroševcu blagoslovljen je po pravoslavnom obredu kenotaf (jer se ni danas ne zna gdje su pokojnici pokopani) ubijenim pripadnicima HPC; još od 1994. ga je godine pokušavao postaviti potomak jednog od smaknutih, Serafima Kupčevskog.

Pri tome je u Hrvatskoj nailazio na velike otpore.

Na drugoj strani, partizani se nisu obračunavali sa svećenicima i vjernicima Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj (hvala Bogu za to), što indicira da su mete partizanske odmazde bile birane po etničkom ključu – trebali su biti ubijeni jer su nosile hrvatsko ime, a ne zato što su bili pravoslavne vjere.

A možda je dodatni razlog bio i kršćanski pomirljivi duh mitropilita Germogena koji se na dirljiv način obratio pravoslavnoj pastvi na Uskrs 1945. godine. Posljednje obraćanje mitropolita Germogena pastvi je bila uskršnja poslanica, u kojoj je on kao i ranije upozoravao o opasnosti koja prijeti svijetu od bezbožnog komunizma:

Čuvajte se, deco moja duhovna onih, koji vam se u svećeničkoj odeždi obraćaju umjesto s krstom – s krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i otruju duše vaše! Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga. Sa kršćanskom ljubavlju i bratskim praštanjem, voljena naša braćo i duhovna deco, međusobno čestitajmo Uskršnjim pozdravom – Hristos Voskrese!“

Prema nekim podacima, pred napuštanje Zagreba, poglavnik NDH Ante Pavelić je ponudio mitropolitu Germogenu (zajedno sa klerom HPC-a) otputovati s njim u Austriju, ali on je odbio, kao i cjelokupno zagrebačko pravoslavno svećeništvo. Po riječima Šardt-Kupčevskog, Germogen je izjavio: „Nas je ovdje malo, ….., savjest nam je mirna. U ovim tužnim vremenima sačuvali smo pravoslavlje od propadanja. Spremni smo …. odgovarati za sva svoja delovanja za vrijeme našeg služenja.“

Germogen je uhićen od jugoslavenskih partizana 8. svibnja, zajedno s protođakonom Aleksijem Borisovim. Prema sjećanjima svjedoka,  85-godišnjeg starca su psihički i fizički zlostavljali, vodeći ga razodjevenog po ulicama Zagreba.

Toliko o plemenitosti komunista i njihovoj plemenitoj borbi.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

I fra Branka Šuška partizani su nemilosrdno tri dana gonili kroz Sloveniju u zarobljeničkoj koloni…

Objavljeno

na

Objavio

Petru Šušku i Mandi, r. Džajkić, iz Mokroga (Pribinovića), župa Široki Brijeg, 29. studenoga 1912. rodio se sin. Nadjenuli su mu ime Ivan. Kršten je istoga dana u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo na Širokom Brijegu. Poslije će Ivan stupiti u franjevački red i uzeti ime fra Branko. Imao je još jedno redovničko ime, fra Benjamin. 

Nakon pučke škole završio je franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu (1925. – 1934.), a bogoslovni studij u Mostaru (1934. – 1937.) i Bologni, Italija (1937. – 1939.). Vojsku nije služio. U franjevački red stupio je na Humcu 6. kolovoza 1931. Obukao ga je provincijal fra Dominik Mandić. Zavjetovan je jednostavno 7. kolovoza 1932. (provincijal fra Dominik Mandić), a svečano 18. kolovoza 1935. (provincijal fra Mate Čuturić). Za subđakona zaređen je u Mostaru 20. veljače 1937., a za svećenika 23. svibnja 1937., također u Mostaru.

Sve svete redove podijelio mu je mostarsko-duvanjski biskup fra Alojzije Mišić. Nakon svećeničkog zaređenja dušobrižnički je djelovao kao župni vikar na Čitluku (1939. – 1941.), Mostaru (1941. – 1944.) te kao župnik u Blizancima – Krehinu Gracu (1944./45.). U svibnju 1945. uhitili su ga komunisti partizani negdje u Sloveniji i ubili na nepoznatu mjestu. Bile su mu tek 33 godine. Prema sjećanju prof. fra Vojislava Mikulića, fra Branko je bio »jednostavan i dobar redovnik i svećenik«. To, međutim, komunistima partizanima nije bila nikakva zaprjeka da ga usmrte u jednoj od stotina kolona smrti u svibnju 1945.

Školovanje i redovničko-svećenički život

Nisam uspio pronaći podatak gdje je Ivan Šušak pohađao pučku školu, ali je to najvjerojatnije bilo u gradu Širokom Brijegu (Lištici). U franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu Ivan Šušak upisao se šk. 1925./26. godine. Na žalost, nemamo izvješća o njegovu školovanju sve do 1930. Tada ga nalazimo u 5. razredu i to među onima koji su uspješno položili popravni ispit. Školske godine 1930./31. Ivan je upisao 6. razred. Iz jednog dopisa iste šk. godine saznajemo da Ivan sve do 6. razreda nije bio sjemeništarac, nego vanjski đak. On je, naime, početkom 1931. molio provincijala da ga primi u sjemenište i novicijat. O tome je provincijal tražio mišljenje uprave gimnazije. Profesori su na sjednici od 13. ožujka 1931. zaključili da ga se primi na koncu školske godine i to ako prođe u školi i ako liječnik pronađe da je zdrav.

Na temelju objavljena gimnazijskoga izvješća teško možemo zaključiti kakve je ocjene imao iz pojedinih predmeta, ali znamo da je upućen na popravni ispit iz matematike. Najviše je u svim razredima bilo propalih upravo iz matematike. Razred se sastojao od 26 učenika, a razrednik im je bio dr. fra Marijan Zubac. God. 1931./32. Ivan nije na Širokom Brijegu: tu je godinu proveo u novicijatu na Humcu, što znači da su profesori dali pozitivno mišljenje unatoč tomu što je propao iz jednog predmeta. U gimnaziji je opet u šk. god. 1932./33. Završio je 7. razred, čini se s dobrim uspjehom. Upisan je kao fra Benjamin Šušak. U razredu su bila dvadesetorica, od čega jedanaestorica klerika. Razrednik im je bio fra Martin Sopta.

I osmi je razred fra Benjamin prošao s dobrim uspjehom. U razredu ih je bilo samo 13, a razrednik im je bio dr. fra Arkanđeo Nuić. Nakon okončanja gimnazije navedeni su pristupili maturalnom ispitu koji je trajao od 10. do 15. lipnja 1934. Predsjednik ispitne komisije bio je dr. Nikola Majnarić, izaslanik ministra prosvjete, dopredsjednik dr. fra Krešimir Pandžić, ravnatelj širokobriješke gimnazije, a članovi dr. fra Oton Knezović (hrvatski jezik), fra Fabijan Paponja (povijest i zemljopis), dr. fra Arkanđeo Nuić (latinski jezik) i dr. fra Svetozar Petric (francuski jezik). Fra Benjamin je maturirao s dobrim uspjehom. Nakon toga upisao je filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru.

Na temelju jednog dopisa provincijala fra Dominika Mandića vidljivo je da je Ivan Šušak imao neku manu na licu, možda neku izraslinu, pa mu provincijal uvjetuje primanje u novicijat prethodnom operacijom lica. K tome treba donijeti liječničku potvrdu da je zdrav te prije oblačenja obaviti duhovne vježbe. Tako je uskoro (6. kolovoza 1931.) Ivan stupio u novicijat i uzeo redovničko ime fra Benjamin.

Godinu novicijata proveo je u humačkom samostanu (1931./32.). S njim je bilo još deset kolega: fra Bogdan Ćubela, fra Efrem Juričić, fra Dionizije Lasić, fra Vinko Petrović, fra Metod Puljić, fra Kornelije Ravlić, fra Krsto Ravlić, fra Gojko Stojić, fra Jenko Vasilj i fra Bogomir Zlopaša. Obukao ih je provincijal dr. fra Dominik Mandić. Meštar im je bio fra Eugen Tomić st. Dvojica su napustila zajednicu (V. Petrović i E. Juričić; Juričić je kasnije postao biskupijski svećenik, član Dubrovačke biskupije, umro 1960. i pokopan u Čitluku), jedan se poslije u Americi sekularizirao i djelovao kao biskupijski svećenik (Kornelije Ravlić), dvojica su preminuli kao mladi svećenici (G. Stojić i B. Zlopaša), trojicu su ubili komunisti partizani 1945. (B. Šušak, M. Puljić i J. Vasilj), jedan je život proveo u Italiji i Americi (D. Lasić) dok su samo dvojica, fra Bogdan Ćubela i fra Krsto Ravlić, svećenički i redovnički život proveli u Hercegovini i tu preminuli.

Filozofsko-teološki studij fra Branko je započeo na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. U prvi semestar upisan je 1934./35. (tamo mu je redovničko ime upisano kao fra Benjamin). Imao je četiri predmeta: apologetiku, povijest Crkve, specijalnu filozofiju i hebrejski jezik. Ocjene su mu dobar (7 ½) i 9 iz apologetike. Vladanje je vrlo dobro (2). U ljetnom semestru ima iste predmete i gotovo iste ocjene te uz to ascetiku (8). Vladanje je vrlo dobro (2).

U drugoj godini studija (1935./36.) slušao je predmete: Sveto pismo, dogmatika, moralna teologija, kanonsko pravo, povijest Crkve, etika i ascetika. Prosječna ocjena je vrlo dobar (8). U ljetnom semestru predmeti su potpuno isti, prosječna ocjena opet 8, iako ima jednu odličnu (9), ali sada ima čak četiri 7 ili 7 ½. Vladanje opet vrlo dobro (2). Treće godine studija u Mostaru (1936./37.) u zimskom je semestru slušao Sveto pismo, dogmatiku, moralnu teologiju, kanonsko pravo, povijest Crkve i specijalnu filozofiju. Ocjene 7 i 8, više prvih nego drugih. Ipak bi zaključna ocjena bila 8, jer ima dvaput 7 ½, a dvaput 7 ¾. U ljetnom semestru polaže četiri ispita: Sveto pismo (7), dogmatika (7 ¾), moralna teologija (7 ½) i kanonsko pravo (8). Sada mu je u imeniku ime zabilježeno kao fra Branimir. Tako je završio studij u Mostaru, a nastavit će ga u inozemstvu.

Fra Branko je za svećenika zaređen prije nego je završio bogoslovni studij – jer je tako u ono vrijeme bilo uobičajeno. Provincijal je za šestoricu klerika, među kojima je bio i fra Branko, 27. ožujka 1937. tražio od Sv. Oca dispenzu za svećeničko ređenje, vjerojatno od nedostatka dobi. Riječ je o fra Bernardu Katiću, fra Bogdanu Ćubeli, fra Dioniziju Lasiću, fra Metodu Puljiću, fra Gojku Stojiću, fra Branku Šušku, fra Jenku Vasilju, fra Bogomiru Zlopaši i fra Emilu Stipiću.

Za svećenika je zaređen 23. svibnja 1937. Nakon toga je određen za studij u inozemstvu, kako je to bilo uobičajeno. U inozemstvu je ostao dvije akademske godine. Bilo je predviđeno da studij nastavi u Lyonu (Francuska). Tamo je trebao poći s kolegama fra Gojkom Stojićem i fra Kornelijem Ravlićem. Za njih je, kao i za neke kolege u druga mjesta, zatražena obedijencija od generala franjevačkoga reda. Nije poznato kad su točno dospjeli u Lyon, možda u rujnu ili vjerojatnije u listopadu 1937. Ipak fra Branko u Lyonu nije ostao dugo. Pisao je o tome iz Bologne provincijalu fra Mati Čuturiću 12. studenoga iste godine. Provincijal u Lyonu poslao ga je, naime, kući u Hercegovinu jer je bio odveć slab, dakle loša zdravlja.

Sad je u Bologni kod fra Bogdana Ćubele, svoga kolege, a bolonjski provincijal nudi mu da ostane u njegovoj bogosloviji. »I meni se svidjelo i rado bi[h] ostao, jer se ja ne osjećam slabim.« Moli provincijala da mu to dopusti. Njegovu je molbu svojim pismom podupro i fra Bogdan Ćubela. Na to je provincijal odgovorio potvrdno te dopustio fra Branku da može ostati u Bologni do daljnje odredbe. I tako je fra Branko umjesto Lyona dospio u Bolognu, gdje je ostao do svršetka studija 1939.

U ljeto 1938. njih su dvojica pošla na izlet u Rim. To im je dopustio hercegovački provincijal, a molio je i bolonjskog provincijala da bi im dopustio poći na taj izlet. Njih su dvojica 18. srpnja zahvalila provincijalu što im je odobrio pohod Rimu. Krajem 1938. fra Bogdan je dostavio provincijalu misne intencije kao trošak za studij. Uz to mu javlja o velikoj hladnoći u Italiji te šalje božićnu čestitku. Nastavlja: »Studeno, ali se trpi hrvatski. Ja još mlad pa poskačem da se ugrijem (da nije toga, Vi me poznajete, isto bi bilo), dočim Branko miran pa njemu studenije.«

Dušobrižničko djelovanje

U Hercegovinu se fra Branko vratio sredinom 1939. Imenovan je duhovnim pomoćnikom na Čitluku. O tome je kasnije provincijal obavijestio Ispostavu banske vlasti, Odjel za vjere (23. veljače 1940.). Župnik na Čitluku bio mu je fra Bernardin Smoljan. Fra Branko je u Čitluku 18. srpnja 1939. – 8. lipnja 1941. Krstio je 107 djece te obavio dva vjenčanja. Potom je tri godine bio župni vikar u Mostaru (1941. – 1944.). Kroz to je vrijeme krstio 193 djece te obavio 16 vjenčanja. Potom je 1944. imenovan župnikom u župi Blizanci (Krehin Gradac). K njemu se uskoro preselio njegov bivši župnik s Čitluka fra Bernardin Smoljan. On je bio u mirovini na Humcu, a onda se, vjerojatno u kolovozu 1944., »radi teških časova koja proživljava naš samostan«, to jest nakon bombardiranja humačkog samostana, premjestio na Čitluk.

Kako je, međutim, bilo predviđeno da će se tamo uskoro preseliti bogoslovi, on je molio provincijala da se može premjestiti u Krehin Gradac. To mu je provincijal odobrio. Provincijal piše kako je uvjeren da će ga župnik fra Branko »rado primiti kao svoga nekadašnjeg gošpara i kao našega uglednog člana«. Zanimljiv je i nastavak provincijalova pisma: »Bratski Vas pozdravljamo i mnogo Vam preporučamo, da u Vašim svakidašnjim molitvama mislite na Provinciju i na sve njezine članove: da nas sve dobrota sačuva zdrave i čitave u ovim danima kalamiteta [nevolje] i nesreće cjelokupnog čovječanstva.« Nema nikakvih daljnjih obavijesti o njihovu boravku u Krehinu Gracu.

Smrt

Uslijed kaosa koji je svakim danom postajao sve veći, provincijal je nastojao na svaki način popuniti župe koje su bile ispražnjene zbog bijega pojedinih svećenika iz straha od komunista partizana ili nakon što su komunističko-partizanske snage zauzele pojedina mjesta. Provincijal fra Leo Petrović 13. siječnja 1945. poslao je dopise upravama samostana u Mostaru i na Širokom Brijegu o izvanrednu premještaju osoblja. Tako je fra Nevinko Mandić poslan za župnika zamjenika u Izbično, fra Čedo Škrobo u Sutinu na Rakitskom polju, fra Rajko Radišić u Ljuti Dolac, fra Tugomir Soldo u Konjic, fra Branko Šušak u Gorance, fra Celestin Raguž i fra Vinko Dragićević na Široki Brijeg da budu privremeno na ispomoć župnicima.

Prvoj je trojici Ordinarijat podijelio potrebne jurisdikcije za upravu navedenih župa. Nije mi poznato je li fra Branko uopće uspio doći u svoju novu župu; najvjerojatnije da nije. Prema nekim svjedočenjima i on se povlačio pred komunističko-partizanskom vojskom te tako konačno dospio u kolone smrti. O njemu je u imeniku zabilježeno samo toliko da je oko 11. svibnja 1945. ubijen negdje u Sloveniji. Dogodilo se to u njegovoj 33. god. života, 14. god. redovništva i 8. god. svećeništva.

Postoje barem dva svjedoka koji su fra Branka vidjeli neposredno prije njegove smrti. Prva je s. E. V. koja je fra Branka susrela u Sisku na povlačenju hrvatske vojske i naroda prema Mariboru, početkom svibnja 1945. Sjeća se i da joj je fra Branko nešto dao, ali ne zna više točno što te da je to bilo zadnji put da ga je vidjela. Drugi je hrvatski časnik Bože Jelić iz Trna kod Širokog Brijega koji svjedoči da je fra Branko, s brojnim drugima, dospio na Bleiburško polje gdje se hrvatska vojska 15. svibnja 1945. predala Englezima, a ovi ih izručili Titovim komunistima partizanima, protivno svim ratnim konvencijama, znajući kakva ih sudbina čeka.

Jelić piše da se fra Branko nalazio na polju, u nekom šljiviku, sa skupinom hrvatskih časnika i dočasnika. S njima je bio i dr. fra Bono Jelavić. Nakon što su im Englezi naložili da odlože oružje, predali su ih partizanima koji su odmah u blizini ubili četvoricu hrvatskih časnika, a ostale poveli u četveroredu. Fra Branka međutim više ne spominje, što znači da nije bio u njegovoj koloni, dok za fra Bonu kaže da je nakon koji dan odlučio sakriti se i pobjeći iz kolone jer više nije mogao hodati.

O fra Brankovu svršetku piše i dr. fra Častimir Majić: »U svibnju 1945. pridružio se nepreglednu mnoštvu hrvatskih izbjeglica prema Austriji i 15. dana istoga mjeseca osvanuo na zloglasnom Bleiburgu gdje je engleskom prijevarom izdan i predan Titovim partizanima. Oni su ga uključili u zarobljeničke kolone i nemilosrdno tri dana gonili kroz Sloveniju. Mučen i tjelesno iscrpljen najvjerojatnije je stradao 18. svibnja kod Maribora u Sloveniji u 33. godini života u skupini ostalih hercegovačkih franjevaca, koji su odstranjeni kao zatrovana rana ljudske zloće. Njegovo asketsko tijelo pretvorilo se u mrtvački skelet koji je oživio ovjenčan njegovim krjepostima i okrunjen krunom mučeništva koje vodi u život vječni na nebesima gdje vlada vječna ljubav i gdje pravda ne umire.«

Iako je kristalno jasno da komunističko-partizanskim zločincima nije ni najmanje bilo važno je li netko, a pogotovo katolički svećenik, bio kriv, jer su oni jednako eliminirali i krive i nevine, kakvih je bila ogromna većina, ipak je potrebno postaviti pitanje zbog čega je životom platio fra Branko Šušak, jedan od šezdesetšestorice žrtava komunističko-partizanskoga zločina nad hercegovačkim franjevcima.

U svome nebuloznom 14-straničnom sastavku pod naslovom Blajburg iz hercegovačkog ugla poznati partizan Jure Galić govori ponešto i o svećenicima i njihovu djelovanju tijekom rata. Na jednome mjestu spominje i fra Branka: »U ovom vremenu veliki broj ustaških dužnosnika raznih nivoa, obrazovanja i zanimanja, pa i katoličkih svećenika, obilaze sela, agituju i u tu svrhu obilato koriste mise i oltare, zatim zalaze u seoska domaćinstva i pri tome ljudima ukazuju na mesijsku i istorijsku ulogu ustaštva, Pavelića te veličaju Hitlera i Musolinija i nagovještavajući da će još u 1941. godini biti završen rat.

Kao po pravilu oni su u svojoj propagandi za sve dosadašnje ljudske patnje i nevolje optuživali komuniste i komunizam, Jevreje i jevrejstvo, Srbiju i srpstvo itd. Nemoguće je i ovom prigodom ne spomenuti bar neka imena svećenika koji su se u tome od samoga početka posebno isticala, a to su: fra Bogomil Zlopaša, župnik sa Humca, don Jure Vrdoljak Biščević, župnik iz Studenaca, fra Bono Jelavić, župnik iz Vitine, i fra Branko Šušak, župnik iz Čitluka, don Ilija Tomas, župnik iz Klepaca, fra Tugomir Soldo, župnik iz Čapljine itd, itd.«

Ne ulazeći ovdje u pravopisne pogrješke ni u očite faktografske pogrješke (npr. ni Zlopaša, ni Šušak, ni Soldo nisu bili župnici, nego župni vikari u navedenim mjestima), jasno je da Galić, u toliko puta okušanoj komunističko-partizanskoj primitivnoj maniri, želi opravdati zločine nad nevinim ljudima.

I drugo Galićevo nebulozno djelo Vrijeme i ljudi spominje fra Branka Šuška kao jednoga od organizatora ustaškoga pokreta u Čitluku. Navodi se da je fra Branko bio župnik u Čitluku (što on nikada nije bio) te »ideolog i organizator ovog čitlučkog ustaškog jezgra«. Nešto poslije doslovno piše: »Kad je u početku okupacije otpočelo ubijanje Srba, Mato Primorac organizuje jednu grupu čitlučkih vjerskih (sic!) zatucanih, nepismenih i fanatiziranih mladića, naoružava njih dvadesetak, a Šimun Buntić istu takvu drugu, i obadvojica odlaze na istočnu stranu Neretve i malo je mjesta gdje je bilo Srba u koja oni nisu dolazili i nad njima pravili zločine. Neskrivenu potporu i blagoslov u svemu davao im je čitlučki župnik fra Branko Šušak, pozivajući hrvatsku i katoličku omladinu da stupi u ustaše, da se bore za hrvatstvo i za katoličku vjeru, tako da je u tu svrhu obilato koristio crkvu i oltar.«

Svakomu tko se bavi problematikom Drugoga svjetskog rata, a osobito ulogom svećenstva u njemu, poznato je da je većina svećenika, i onda kao i danas, bila za slobodnu državu hrvatskoga naroda i za izlazak iz ropstva u kojem je živio hrvatski narod u Kraljevini Jugoslaviji (kao i poslije u komunističkoj Jugoslaviji), te da su gotovo svi bili sretni zbog proglašenja Nezavisne Države Hrvatske u travnju 1941., ali je isto tako činjenica da su se oni u najvećem broju ubrzo razočarali u politiku Ante Pavelića i ustaša, poglavito upravo zbog progona pravoslavnoga pučanstva i besmislena ubijanja nevinih nekatolika.

O tome, kao i o nastojanjima svećenikâ da u svemu iziđu na ruku pravoslavcima u Hercegovini i da ih zaštite, odlično je pisao fra Tugomir Soldo. Galić optužuje fra Branka da je bio ideolog skupine ustaških zločinaca iz čitlučkoga kraja te tako i odgovoran za zločine koje su oni počinili u istočnoj Hercegovini nad srpskim pučanstvom. S obzirom na to da Galić ne donosi nikakvih dokaza ni za jednu svoju tvrdnju, ni za tu da su navedeni ljudi iz čitlučkoga kraja stvarno ubijali Srbe, a pogotovo za to da bi fra Branko imao ikakve veze s tim, njegove tvrdnje ne treba ni uzimati ozbiljno. One su proizvod njegove patološke ideološke mržnje na sve što je katoličko i sve što je hrvatsko.

U svakom slučaju, ako je fra Branko i odobravao odlazak hrvatskih mladića u hrvatsku vojsku, u tome nema nikakva zločina jer je takav postupak tih mladića bila njihova domoljubna zadaća (kao i njihovih potomaka u Domovinskom ratu). Sigurno je da ih fra Branko nije nagovarao na bilo kakve zločine niti ih odobravao, kao što je sigurno da daleko najveći broj hrvatskih vojnika nikada nije ni počinio bilo kakav zločin – za razliku od komunističko-partizanskih »osloboditelja« kojima je pripadao i Galić.

A da su Galićeve konstrukcije uistinu plod naknadne pameti i pokušaja opravdanja zločina nad nevinim svećenicima, najbolje pokazuje i monumentalna zloknjiga njegova istomišljenika Viktora Novaka Magnum crimen u kojoj se ime fra Branka Šuška uopće ne spominje iako se spominje stotinu drugih svećenika kojima je krivica podmetnuta i izmišljena. Fra Branko je imao toliko veze sa zločinima da ga se nije sjetio ni Novak. Ali zato jest Jure Galić 60 godina poslije!

Galiću se može postaviti pitanje bi li on i danas strijeljao fra Branka (i stotine drugih svećenika) bez ikakva suđenja i bez dokazane krivnje? Braneći postupke svojih »drugova« iz 1945., on neljudski opravdava stravične komunističko-partizanske zločine i pokazuje da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada i da bi, kad bi za to imao mogućnosti, i danas ubijao i progonio svoje neistomišljenike isto kako su to činili njegovi »drugovi« 1945. i u desetljećima koja su uslijedila nakon rata.

Piše dr. sc. fra Robert Jolić/Misija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari