Pratite nas

Kronika

Tito – najveća laž, najveća obmana i najveća prijevara

Objavljeno

na

U četvrtak 23. svibnja bio sam u posjetu međimurskom glavnom gradu – Čakovcu. Nakon nekoliko provedenih sati u Čakovcu otišao sam u mjesto Kumrovec, u kojem je rođen Hrvat i komunist Josip Broz. Bio je to dugo planirani posjet, kako bi na svoj način razotkrio i upozorio na veliku laž, obmanu i prijevaru, koja je nedvojbeno duboko izvorište i svih današnjih teških problema u samostalnoj hrvatskoj državi. U Kumrovcu sam želio zabiti kolac u srce Walter Titove umjetne Jugoslavije i najveće zločinačke ideologije i organizacije u povijesti čovječanstva – Komunističke partije i komunizma. Nažalost, u Hrvatskoj je danas premalo ljudi koji imaju hrabrost javno izgovarati istinu i javno djelovati protiv jugoslavenskog i komunističkog raka, koji izjeda Hrvatsku i hrvatski narod. Ja se ne bojim i neću šutjeti sve dok ne umrem, ili dok me ne ubiju.

VRLO UGODAN BORAVAK U ČAKOVCU

U Čakovcu sam, u društvu s dragim prijateljima, gospođom Miro Cepanec i Zvonkom Zubčićem, koji su mi jako puno pomogli, proveo više od tri sata družeći se i razgovarajući s osobama svih mogućih uzrasta, koji danas žive u Hrvatskoj, ali i u raznim dijelovima svijeta, od Njemačke, Velike Britanije i Šri Lanke. Bilo je to još jedno poučno iskustvo i novi dokaz da o bolesnom stanju u Hrvatskoj s jednako velikim nezadovoljstvom govore ljudi u svim dijelovima naše lijepe Domovine, kojoj prijeti najozbiljnija opasnost od propasti i nestanka. Nemojmo taj zaključak samo tako lagano odbaciti. Prosječan hrvatski čovjek je strašno zbunjen i neinformiran.

Iako sam imao malu rezervu prije dolaska u Čakovec, većina ljudi, kojima smo dijelili letke i s kojima smo se upustili u razgovor, rekli su mi da imam njihov glas ako budem i službeno kandidat na predsjedničkim izborima. Posebice su se zanimali za novitet moje predkampanje, koju sam ja prvi uveo u praksu u Hrvatskoj.

Iz Čakovca smo se uputili na gotovo dvjesto kilometara dug put do Kumrovce. Vozili smo se sporednim cestama, a malo nam je “pomogao” i GPS da se duže vozimo.

DOLAZAK U MJESTO DUHOVA – KUMROVEC

 U Kumrovec smo stigli oko 4 sata popodne. Mjesto je izgledalo kao da je puno duhova – gotovo nismo vidjeli ni jednu osobu na malobrojnim ulicama. Brzo smo pronašli tri mjesta koja sam planirao posjetiti – Kuću Josipa Broza, Kumrovečku školu i Ured općinskog Vijeća.

Prvo smo otišli do spomenika zločincu i komunističkom diktatoru Walteru Titi, koji se nalazi pokraj rodne kuće Josipa Broza, čiji je identitet Walter Tito uzeo nakon što je Josip Broz ubijen u Španjolskom ratu 1939. godine.

Ispred spomenika održao sam šestominutni govor, držeći plakat, u kojem sam rekao da Walter Tito nije bio Josip Broz iz Kumrovca, nego da je ubačen u Komunističku partiju Jugoslavije nakon što je Josip Broz ubijen u Španjolskoj 1939., na zapovijed Staljina.

O sudjelovanju Josipa Broza u Španjolskom ratu u svojoj knjizi – Reason in Revolt, objavljenoj u Londonu 1948. godine, svjedoči engleski komunist Fred Copeman, koji je bio zapovijednik bataljona engleskih dragovoljaca u Španjolskom ratu. Josip Broz je bio zapovijednik bataljona Dimitrov, dragovoljaca s Balkana. Josip Broz je imao nadimak “Šapajev”. Copeman je u svojoj knjizi objavio i fotografiju Josipa Broza, na kojoj se jasno vidi da mu nedostaju dva prsta na lijevoj ruci. Ta fotografija zorno pokazuje kako gotovo da nema nikakve sličnosti između Josipa Broz i podmetnutog Waltera Tite.

TITO JE DAO POUBIJATI HRVATE ZATO ŠTO ON SAM NIJE BIO HRVAT

U govoru, koji se nadam da ću moći objaviti i na Facebooku (imam tehničke poteškoće) pozvao sam hrvatski narod, a posebno bivše i današnje hrvatske komuniste i Jugoslavene da konačno progledaju i odbace laž, obmanu i prijevaru, u koju su duboko vjerovali preko pola stoljeća, a, nažalost, mnogi i danas i dalje vjeruju. Drugi svjetski rat bio je laž, Komunistuička partija Jugoslavije bila je laž izgrađena na zločincu i masovnom ubojici Walteru Titu, koji je preuzeo identitet Hrvata Josipa Broza. To je ujedno i najbolje objašnjenje zašto Walter Tito nije imao nikakvih problema za pokolj preko pola milijuna Hrvata po završetku Drugog svjetskog rata. Da je to uistinu bio Josip Broz jako je malo vjerojatno da bi postupio tako krvoločno kao što se, bez imalo osjećaja krivnje, ponio masovni ubojica Walter Tito.

Ispred zloglasne Kumrovečke škole, u kojoj su se školovali, između ostalih, Ivica Račan, predsjednik SDP-a i Jadranka Kosor, predsjednica HDZ-a (danas ideološki identične globalističke i lijevo liberalne “partije”) istaknuo sam kako je to zapravo bila škola u kojoj su se školovali komunistički kadrovi, čija je jedina zadaća bila poslušno provoditi politiku Waltera Tite u držanju hrvatskog naroda u zarobljeništvu u Jugoslaviji te ubijati hrvatske državotvorne borce u emigraciji, kao i progoniti disidente u Hrvatskoj.

KINA ĆE OBNAVLJATI KOMUNIZAM U HRVATSKOJ

Upozorio sam i na suludu politiku premijera Plenkovića, koji i danas pozitivno gleda na ulogu zločinca Waltera Tita, i koji radi na ulasku Srbije u Europsku uniju, što će dovesti do novog i konačnog posrbljavanja Hrvatske i hrvatskog naroda.

Naravno, upozorio sam i na dogovor Plenkovića s kineskim političarima da članica Komunističke partije Jiang Yu kupi Komrovečku školu, koja bi trebala postati novo sjeme širenja komunizma u Hrvatskoj i obnove Jugoslavije.

Draga hrvatska braćo i sestre,  čuvajmo i spasimo Hrvatsku I hrvatski narod od velikog zla koje je u nama i među nama.

Antun Babić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

29 godina od jednoga od najokrutnijih srpskih zločina nad Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

U zaseoku Šašići u Erveniku kod Knina dana 18. siječnja. 1992, srpski teroristi Slobodan Kovačević, Damir Travica i Nebojša Travica počinili su ratni zločin nad hrvatskom obitelji Čengić okrutno ubivši 39-godišnjega oca Dragu, 31-godišnju majku Nevenku i njihovo dvoje malodobne djece, dva prekrasna dječaka: 11-godišnjeg Slobodana i 4-godišnjeg Gorana. Istoga dana u isto vrijeme u drugom dijelu sela druga skupina terorista koju su predvodili Nikola Travica i Željko Travica, zvani Žorž zapalili su Pajiće. U dnevnika događanja „Odjeljenja bezbjednosti 9. (kninskog) korpusa JNA“, sljedećega dana, u nedjelju 19. siječnja, poručnik bojnoga broda Zelenbaba napisao je: „U Erveniku je ubijeno noćas sedam Hrvata među kojima dvoje dece, navodno traje borba između Hrvata i Srba.“, piše Joško Buljan u Hrvatskom tjedniku.

Nikakve borbe nije bilo, znao je to i Zelenbaba. Te tužne večeri Srbi su zapalili sve preostale hrvatske kuće u selu, a bijegom su se u posljednji trenutak spasili Dragin otac i majka, čija je kuća bila prilično udaljena od mjesta zločina te Pavao Đakulović sa ženom i sinom. Nakon provedene hladne noći u šumi baka Mara Čengić uputila se prema kući najstarijega sina i u njoj pronašla dva pougljena trupla, a druga dva u dvorištu kuće. Njezina bol bila je neizmjerna. Bol obitelji Čengić traje do današnjih dana jer većina srpskih zločinaca, osim Damira Travice, nije odgovarala za ovaj zločin. Tko je za to odgovoran? Zar je zaista jeftino ubiti Hrvata? Dvadeset osam godina poslije u Erveniku nema više Čengića, u općini je na vlasti SDSS, stranka srpskih terorista, koalicijski partner sadašnje HDZ-ove vlade.

Zločin u Erveniku nije bio slučajan, bio je to dio srpskoga plana za koji su se mladići iz Ervenika dobrovoljno obučavali u terorističkom kampu koji je uspostavila Srbija u Golubiću pokraj Knina. Slobodan Kovačević, Nebojša Travica, Gojko Kovačević, Miloš Matijević, Nikola Vujanić, Nebojša Pašić i Sreten Peslać, svi iz Ervenika, bili su u „prvoj generaciji“ obučenih terorista, kako to navodi Dragan Vasiljković u izvješću Ministarstvu unutarnjih poslova Srbije. Da biste shvatili o kakvu se strašnom događaju radi, objavljujemo zapisnik koji je 13. veljače 1992. sastavio „ovlašteni starešina Organa bezbednosti Vojne pošte 7280 Knin“ kapetan I. klase Dragomir Pećanac koji je ispitao Slobodana Kovačevića, jednoga od ubojica, povodom ubojstva obitelji Čengić.

Rafali s vrata, onako kako su ih obučavali u golubiću

Srpski teroristi toga dana došli su do žičane ograde kojom je ograđeno dvorište Drage Čengića. Slobodan Kovačević nogom je udario u drvena vrata koja se nalaze na ogradi i ušao u dvorište, a slijedili su ga Damir i Nebojša Travica. Sve vrijeme dok su srpski zločinci prilazili kući lajao je pas Drage Čengića pa su ga s nekoliko rafala ubili. Slobodan Kovačević došao je do ulaznih vrata u kuću Drage Čengića držeći automatsku pušku na gotovs, kako je obučen u Golubiću.

Čim je Drago Čengić otvorio vrata, Slobodan Kovačević nasilno je ušao u kuću bez njegova odobrenja i grubo ga odgurnuo. Kuća Čengićevih bila je skromna, bez hodnika, kuća siromašnih ljudi, tako da su se teroristi našli s Dragom oči u oči u kuhinji. Kao nevin čovjek koji je živio skromno s obitelji, Drago je pokušao razgovarati sa svojim susjedima, no oni su se pretvorili u zvijeri. Dok su izgovorene riječi bile u zraku, Slobodan Kovačević ispalio je prvi rafal iz automatske puške u visini njegova grudnoga koša pogodivši ga najvjerojatnije trima ili četiri metcima u predjelu grudi. Smrtno pogođen Drago Čengić bez riječi i uzvika pao je na pod na mjestu gdje je stajao. Drugi srpski terorist Damir Travica iz „krateža“ (skraćene puške) pucao je u dječaka, 11-godišnjega Slobodana, starijeg sina Drage i Nevenke Čengić koji je u tom trenutku sjedio ili ležao na kauču lijevo od ulaznih vrata. Odmah nakon toga Damir Travica ispalio je drugi metak iz svog „krateža“ u pravcu Nevenke i 4-godišnjeg dječaka Gorana, mlađega sina Drage i Nevenke Čengić s udaljenosti od oko tri do četiri metra. U tome tragičnom trenutku, Nevenka je sjedila nasuprot ulaznim vratima, na stolcu desno od kuhinjskih elemenata, pored njezine desne noge stajao je ili bio naslonjen na njezinu nogu mlađi sin Goran. Teško pogođena glava u prvom joj je trenutku klonula, no majčinskom snagom, iako teško ranjena, pokušala je zaštititi mlađega sina. Dok se 4-godišnji Goran u strahu držao za nogu svoje majke, Nevenki je prišao Slobodan Kovačević govoreći Damiru Travici: „Samo ću je malo naklati!“ Izvadio je nož iz korica, stavio ga pod grlo bespomoćnoj ženi držeći ju lijevom rukom za kosu, te joj povukao nož preko vrata.

Smatrajući da su sve pobili, srpski teroristi prešli su u spavaću sobu s namjerom da zapale odjeću i namještaj u sobi. Prvo su upaljačem zapalili pokrivače, a kako je vatra brzo napredovala, krenuli su prema izlazu u nadi da će u požaru izgorjeti tragovi njihova zvjerstva, no u prolazu, kada su prolazili kroz kuhinju prema izlazu, Slobodan Kovačević uočio je da nema Nevenke Čengić i njezina mlađega djeteta, 4-godišnjeg Gorana. Otrčao je do Damira i Nebojše Travice koji su već izlazili iz Čengićeva dvorišta vičući „nema ih“, pa su teroristi odmah počeli pretragu oko kuće u plamenu da ih dokrajče. Slobodan Kovačević našao ih je desetak metara od kuće, tik uz gustirnu (zidani spremnik za vodu), čuo je hroptanje i jecanje Nevenke i plač mlađega sina, koje je tužno zazivao svoju majku. Hladnokrvno je prišao mjestu gdje je bespomoćna Nevenka s djetetom ležala na leđima, mlađi joj je sin ležao preko grudi, a ona ga je držala rukama. Prišao im je na oko jedan metar i iz automatske puške u njih dvoje ispalio jedan rafal. Nakon toga prestao je i jecaj djeteta. Tako je ubijen Goran Čengić, dječak od četiri godine i njegova mama.

Nakon stravičnoga ubojstva obitelji Drage Čengića zločinačka trojka zapalila je sve kuće, staje i stogove sijena u zaseoku Đakulovići, a „Slobodan Kovačević je u kuću Petra ili Pavla Đakulovića ispalio projektil iz zolje nadajući se da u dijelu kuće gdje je zolja pogodila spavaju supruga i sin Pavla ili Petra Đakulovića, kao i on sam”. Dok je ova trojka palila i ubijala po Čengićima i Đakulovićima, čule su se eksplozije iz pravca zaseoka Pajići. Ondje su u isto vrijeme palili i ubijali Nikola i Željko Travica, oni su minirali i zapalili kuće Pere Jurišića i Josipa Čengića.

Presudom Vrhovnoga suda RH, od 19. kolovoza 1993. godine potvrđena je prvostupanjska presuda šibenskoga suda od 23. listopada 1992. godine prema kojoj su za zločin nad članovima obitelji Čengić optuženi Slobodan Kovačević, Damir Travica, Željko Travica, Veljko Travica, Nebojša Travica, Vujo Šašić, Vojislav Romić i Boško Kovačević. Jedino je drugooptuženi u navedenom sudskom postupku, pravomoćno osuđen na 15 godina zatvora. Damir Travica izručen je od strane Velike Britanije 11. studenoga 2008. godine i, s obzirom da nije tražio obnovu postupka, danas je jedini od pravomoćno osuđenih koji je služio zatvorsku kaznu za zločin nad članovima obitelji Čengić.

Koliko god je mučno čitati opis ovoga strašnog zločina, koliko god je teško pri čitanju zadržati hladnu glavu i mirno srce, moramo pokušati vidjeti pravno-političku dimenziju ovoga nedjela. Tu je najzanimljiviji slučaj Slobodana Kovačevića i Damira Travice protiv kojih su srpski kvislinzi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini vodili postupak, a koji je trebao poslužiti u srpskoj protutužbi hrvatskoj tužbi za genocid, o čemu će još biti riječi. Za uvod: relevantan je sljedeći odlomak iz dokumenta srpskoga vojnog suda iz 2003.:

„KOVAČEVIĆ SLOBODANA, rezervnog vojnika iz TO Knin, Srbina, sa prebivalištem u s. Ervenik, SO KNIN i TRAVICA DAMIRA, rezervnog vojnika iz TO Knin, Srbina, sa prebivalištem u s. Ervenik, SO Knin, a optuženi su zbog krivičnog dela ubistvo iz čl. 47. st. 2. tač. 8. KZ R Srbije, u sticaju sa krivičnim delom teško delo protiv opšte sigurnosti iz čl. 194. st. 1. KZ R Srbije, u produženom trajanju. Stavlja im se na teret da su dana 18.01.1992. godine, u zaseoku Šašić, sela Gornji Ervenik kod Knina, kao suizvršoci na svirep način sa umišljajem lišili života više lica hrvatske nacionalnosti i to: supružnike Nevenku i Dragu Čengić i njihovu decu Slobodana (10 godina) i Gorana (4 godine) i zapalili njihovu kuću, tako što je Kovačević najpre iz puške ubio Dragu Čengića i njegovog sina Slobodana, a pokušao da zakolje nožem Nevenku, koja je sa sinom u naručju pobegla u kokošinjac gde ju je pronašao Kovačević i zaklao, a sina Gorana ubio, a Travica je zapalio kauč u kući gde su izgoreli pokojni Drago i Slobodan, a da su nakon toga zapalili i kuće Đakulović Pavla, Đakulović Petra, Čengić Josipa i nekoliko kuća i šala nepoznatih vlasnika. Predmet je dana 04.05.1992. godine, zbog nenadležnosti, dostavljen Okružnom sudu u Kninu, a u Vojnom sudu u Banja Luci vodio se pod PS br. 141/92. Nema podataka kako je okončan ovaj krivični postupak, s tim da napominjem da je ovo delo kvalifikovano po KZ RSK, jer u to vreme nije priznavan krivični zakon Hrvatske.“

Dakle za djelo počinjeno u Hrvatskoj primjenjivao se kazneni zakon Republike Srbije – prema navodima samih srpskih dokumenata! Provođenje zakona Republike Srbije, dakle, druge države na hrvatskom tlu najbolji je dokaz agresije Republike Srbije na Hrvatsku pogotovo zato što su i žrtve i počinitelji u ovome slučaju hrvatski državljani. U hrvatskoj javnosti – vjerojatno pod utjecajem srpske propagande – uvijek se može čuti upravo suprotna tvrdnja: činjenica da se radi o hrvatskim državljanima i na jednoj i na drugoj strani, uvijek se ističe kao dokaz o građanskom ratu, a ne o agresiji. Hrvatska politika, već smo se navikli, što zbog diletantizma, što zbog izdaje, nikad ne ističe taj jednostavan i lako dokaziv argument za agresiju Republike Srbije na Hrvatsku.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

U Italiji uhićen hrvatski državljanin povezan s krijumčarenjem 300 kg kokaina

Objavljeno

na

Objavio

U velikoj akciji talijanske policije uhićene su četiri osobe zbog međunarodne trgovine kokaina, a među njima i hrvatski državljanin.

Pošiljka sa 333 kilograma kokaina vrijednog oko 100 milijuna eura stigla je iz Brazila u talijansku luku La Spezia prije tjedan dana.

Skener je detektirao da 12 kontejnera paleta s crnim granitnim pločama ima različitu gustoću sadržaja i kilažu. U udubljenjima granitnih ploča bila je skrivena pošiljka od 300 paketa kokaina, piše Jutarnji.hr.

Policija je u akciji imena ‘Samba 2020’ u tajnosti zamijenila sadržaj paketa i tako ulovila četiri osobe – talijanskog, albanskog i hrvatskog državljanina te brazilsku državljanku.

Pretpostavlja se da je pošiljka bila namijenjena pripadnicima kalabrijske ‘Ndranghete, no policija tek mora istražiti i otkriti tko su ostali članovi upleteni u krijumčarenje droge, kao i kamo je sve droga trebala stići i tko su kupci.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari