Pratite nas

Kolumne

Titov ploveći bordel ‘Galeb’ simbol je zločinačkog sustava i razvrata crvene buržoazije

Objavljeno

na

Obožavatelji komunističkog krvnika i hohštaplera Josipa Broza Tita već desetljećima suze liju nad njegovim plovećim bordelom i simbolom razvrata crvene buržoazije. Nikako ne mogu razumjeti kako to da Hrvatska „ne drži do svoje povijesti“ i ostavlja ovaj brod na milost i nemilost vremenskim prilikama i neprilikama, kao što ni mi drugi koji ne spadamo u tu branšu ne shvaćamo zašto „Galeb“ već odavno nije završio na rezanju.

Mi Hrvati pogotovu imamo razloga za „zahvalnost“, s obzirom na sve ono što se događalo tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata.

Zemlje koje drže do sebe vode računa i o nekim temeljnim istinama kad je u pitanju prošlost, ne samo zato da bi one bile upisane u udžbenike povijesti, nego prije svega zbog mentalnog stanja nacije. Kultura sjećanja i zdravog odnosa prema prošlosti znak je zrelosti svakog društva.

Mi nemamo izbalansiran stav prema prošlosti niti smo u stanju napraviti mentalni odmak od brojnih dogmi, ponajprije onih uz pomoć kojih se jedno vrijeme koje je po svemu imalo pogubne i tragične učinke na hrvatski (pa i druge narode) glorificira do razine groteske i protivno svakoj logici.

Ako je danas poslije svega nekomu tko je proživio „zlatno doba“ jugoslavenskog socijalizma, krizu, raspad SFRJ i krvavo finale što nam ga je priredila Titova „JNA“ u suradnji s velikosrpskim fašistima (90-ih godina prošlog stoljeća) potrebno tumačenje vezano za narav tadašnjeg komunističkog režima, onda taj ili nije pri zdravoj pameti ili svjesno iz određenih interesa zanemaruje činjenice i nastavlja živjeti u svijetu mašte.

Do 2009. godine, „Galeb“ je bio usidren u Boki Kotorskoj, dok ga pod svoje okrilje nije uzela politička vrhuška Rijeke (koja je za tu „čast“ iz gradske blagajne izdvojila 150.000 dolara). Njegova se obnova planira za kraj 2020. godine, za što će Grad Rijeka utrošiti najmanje 28 milijuna kuna (iz kredita). Hrvatska je i na ovom primjeru još jednom potvrdila kako je posljednji bastion boljševičko-komunističkog mentaliteta u Europi u kojemu se više drži do komunističkih simbola vezanih za zločinca Tita, nego do mnogih drugih društvenih potreba.

Ne treba sumnjati da će SDP i Vojko Obersnel učiniti sve kako bi ta njima toliko važna relikvija opet zablistala starim sjajem.

Ne znam hoće li (ako i kada se obnovi „Galeb“) barem jedna od kabina biti pretvorena u „spomen sobu“ u kojoj će se izložiti eksponati važni za bolje i cjelovitije razumijevanje „lika i djela“ vođe jugoslavenske komunističke razbojničke družine kojega neki još uvijek smatraju „najvećim sinom naših naroda“.

Primjerice, slike njegovog drugovanja s četničkim vođom i koljačem Dražom Mihailovićem (s kojim je u početku rata bio u savezu) ili možda one s Križnog puta, Bleiburškog polja, s lokaliteta neke od masovnih grobnica (Macelj, Huda jama, Jazovka, Gračani itd.) kojih je do sada otkriveno preko 800. Hoće li koja od fotografija djevojačkih pletenica ili hrpa ljudskih kostiju otkrivenih u oknima „Barbarinog“ i drugih rudarskih rovova u susjednoj nam Sloveniji pronaći možda mjesto ako ne u „kongresnom centru“ ili u muzeju, barem u predvorju raskošnog broda kojim je „najveći sin naših naroda“ odlazio na svoja „vesela“ putovanja na kojima su on i njegova svita uživali u luksuzu, orgijanju i tulumima dok se država gušila u dugovima i nepovratno klizila prema bankrotu? Možda poneka slika s Golog otoka ili Svetog Grgura u spomen na logoraše koji su u svrhu „preodgoja“ bili izloženi okrutnim mučenjima i torturama? Ili portreti brojnih Jožinih žrtava iz vremena velike čistke u SSSR-u kad je služeći Staljinu cinkario svoje drugove iz Partije kako bi spasio vlastitu kožu i dočepao se položaja?

Uz fotografije mogli bi biti izloženi i neki muzejski artefakti: ostaci bodljikave žice kojom su vezivane ruke žrtvama prije egzekucije, neki od sačuvanih primjeraka mitraljeza kojima su Titovi partizani kosili redove zarobljenika u svibnju 1945. godine na rubovima tenkovskih rovova ili bajunete kojima su klali ljude, žene i djecu kako bi „uštedili municiju“…?

Čisto sumnjam da će se za taj dio naše prošlosti i povijesti pronaći mjesta na „Titovoj plovećoj rezidenciji“.

Turisti će imati prigodu vidjeti nasmiješenog krvnika okruženog djecom ili svojom svitom (i u društvu s prvom damom Jovankom) ili „u trenucima odmora“, u „radnom kabinetu“; sasvim sigurno neće izostati ni one dobro poznate ratne fotografije iz Drvara (od kuda je hrabro pobjegao), sa Sutjeske (gdje je tajno pregovarao s Nijemcima kako bi spasio glavu), kao i druge vezano za poslijeratne „Titove napore“ i „pregalaštvo“ uključujući i brojne na kojima pozira kraj odstrijeljenih medvjeda i drugih divljih zvijeri, možda čak i ona iz Zelendvora (kod Vinice) kad je oborio prijašnji vlastiti rekord odstrijelivši u jednom danu 172 fazana.

Kroničari su zabilježili kako je ploveći bordel crvene buržoazije nazvan „Galeb“ (dug 117 a širok 15,13 metara, gaza 5,7 metara, deplasmana 5.377 tona) postizao maksimalnu brzinu plovidbe od 17,6 čvorova, te da je od 1953. do 1979. godine prešao put od 85.000 nautičkih milja, ili 157.420 kilometara – što je gotovo ravno četverostrukom opsegu Zemljine kugle), da je Tito njime putovao 14 puta, posjetio 18 zemalja na tri kontinenta (Europa, Azija Afrika) i pristao u ukupno 29 luka, te na putu proveo 479 dana.

Naravno, nećemo sad banalizirati stvari i postavljati pitanja vezano za funkcioniranje države iz koje je tjednima izbivao njezin „kamen zaglavni“, jer Brozova karizma je očito bila toliko jaka da je sve klapalo i bez njega.

Uostalom, tajne službe, vojska, policija i preko 300.000 agenata i partijskih doušnika budno su čuvali temelje „NOB-a, revolucije i samoupravne socijalističke zajednice“ dok je „Veliki Vođa“ plovio svijetom, uspostavljao svoj sustav „miroljubive aktivne koegzistencije“ i gradio imidž jednoga od stupova „Pokreta nesvrstanih“.

Ono što se mnogo rijeđe spominje, jesu luksuz i rasipništvo koji su bili neizostavni dio tih putovanja, a naročito sve što je vezano za „slatki život“ Jože i njegove kamarile – a u što su osim probranih jela, pića i najboljih cigara bili uključeni i „trenuci za opuštanje“ s „drugaricama“ čija je jedina zadaća bila udovoljiti tjelesnim potrebama i prohtjevima „najvećih sinova revolucije“, kako bi bili u stanju revitalizirati se i tako dočekati „nove izazove“ i „napore“ kojima su kontinuirano bili izloženi obavljajući najvažnije funkcije vezano za „napredak i prosperitet“ tadašnje „socijalističke zajednice“.

O orgijama u kojima su Titu i drugovima (Rankoviću, Đilasu i ostalima) dovođene čak i „čete balerina“ i prakticiranju grupnog seksa uvaženih „narodnih heroja“ i „prvaka revolucije“ ponešto je pisao i Stjepan Đureković (u knjizi „Ja, Josip Broz Tito“).

(Vidi: https://www.express.hr/life/titu-su-na-orgije-dovodili-cete-balerina-3741; stranica posjećena 6.11.2019.)

Što je od svega toga istina a što ne, ne zna se točno, ali zato pouzdano znamo kako su završili Đurekovići (otac i sin) koji su ubijeni upravo iz razloga da se prljavi tragovi pljačke, kriminala i nemorala Tita, Mike Špiljka i ostalih drugova prikriju.

O seksualnim sklonostima i aktivnostima „Vođe“ i njegove vrhuške pisali su i mnogi drugi, pa se ne rijetko to navodi i kao jedan od razloga poremećaja odnosa između njega i Jovanke, ali tu je bez primarnih izvora teško utvrditi pravo stanje stvari. Ono što se ipak pouzdano zna, jeste da je „najveći sin naših naroda“ svoju sklonost ka mladim (čak štoviše vrlo mladim) osobama ženskog spola zadržao od rane mladosti do treće životne dobi i da su mu svi ti „nestašluci“ (koji bi prema današnjim mjerilima zacijelo dobili epitet pedofilskih sklonosti) bili unaprijed oprošteni, pogotovu od sljedbenika opčinjenih njegovim „likom i djelom“; jer, Joža za njih nije bio običan smrtnik, nego neka vrsta „boga“.

Izvan svake je sumnje kako je i na „Galebu“ bilo „drugarica“ čija je jedina i isključiva zadaća bila poslužiti Joži i društvu za „opuštanje“ (uz masaže i sve ostalo što uz to ide). One su (kao što je i red) službeno bile dijelom Protokola – i svaka je imala poneku partijsku funkciju ili dužnost u predsjedničkom uredu kao pokriće.

No, to je ipak u cijeloj priči sporedna stvar. Mnogo pogubnija od seksualnih sklonosti i aktivnosti komunističke vrhuške bila je njihova rastrošnost, bezobzirno parazitiranje na grbači radnika „samoupravljača“ i osiromašenog seljaka, u zemlji koja je preživljavala na inozemnim kreditima i zaduživanju budućih naraštaja.

Faraonsko krstarenje

„Istorijsko“ putovanje „druga Tita“ u Afriku u veljači 1961. (koje je bilo u funkciji lobiranja u zemljama Trećeg svijeta za održavanje Prve konferencije nesvrstanih zemalja u Beogradu jeseni iste godine), pratile su višemjesečne, opsežne i detaljne pripreme, kako se ništa ne bi prepustilo slučaju.

Put je bio dug 10.478 nautičkih milja (što iznosi nešto više od 19.405 kilometara – skoro polovica opsega Ekvatora).

Posebna je pozornost posvećena sigurnosti, pa je u tu svrhu bio angažiran Združeni odred Jugoslavenske ratne mornarice s 1.196 mornara, časnika i dočasnika, a za pratnju broda su angažirana i tri zrakoplova s posadama (za svaki slučaj, ustreba li političku elitu spašavati od brodoloma).

Domaćin je odabrao stotinjak uglednih gostiju, među kojima je bio i njegov intimus, potonji duhovni Otac srpske nacije (jedan od autora Memoranduma SANU iz 1986. godine i arhitekata velikosrpskog zločina izvršenog 30 godina poslije na području SFRJ), književnik i akademik Dobrica Ćosić – u to vrijeme veliki obožavatelj „lika i djela“ druga Tita kojemu je pisao hvalospjeve i panegirike poput zaljubljenog dječarca (a dvadesetak godina kasnije ga proglasio „najvećim srbožderom u istoriji srpskog naroda“).

Glavne pripreme za putovanje išle su preko Titovog ađutanta, generala Milana Žeželja, koji je od pratećih službi primao redovita izvješća vezano za pojedine faze ovog vrlo važnog posla u kojemu je jednu od glavnih uloga igrala logistika – odnosno opskrba gorivom, hranom, pićem i svim drugim sredstvima uključujući i „kulturno-zabavne sadržaje“.

Podaci o tomu izašli su na vidjelo tek u godinama nakon smrti jugoslavenskog diktatora.

Titova „ploveća rezidencija“ (kako su taj plutajući bordel zvali njegovi podanici) bila je opskrbljena s 4.671 tonu goriva, što je u to vrijeme bilo dostatno za grijanje 100.000 dvosobnih stanova kroz četiri zimske sezone.

Kako „maršalu“ ne bi bilo dosadno, intendantski potpukovnik Ilija Stakić dostavio mu je popis od 59 stranih i 20 domaćih filmova različitih žanrova.

Pored luksuzne garderobe za sve putnike iz Protokola, brojnih sadržaja za zabavu i svih mogućih delicija i poslastica koje su uskladištene u ogromnim količinama, utovareno je i oko 700 boca rakije i konjaka, 300 litara vinjaka i vermuta, velika količina raznih likera i viskija, oko 4.500 boca probranih vina, preko 29.000 kutija duhana (uključujući i najskuplje kubanske cigare). Na popisu Titove „ploveće rezidencije“ našle su se velike količine svih mogućih probranih jela (kavijara, prešanog svinjskog vrata, praške šunke, koljenica, rolane šunke, bifteka, slanih jezika, svinjskog karea, svježih i suhih odojaka, goveđih prsa, mesa od buta, kokošiju, pilića, gusaka, pataka, suhog špeka, hrenovki, Gavrilovićeve šunke, raznih vrsta salama, užičkog i dalmatinskog pršuta, mlade janjetine, kobasice, raznih sireva i salata, ajvara, svih mogućih slastica – i uz sve to još 15 čitavih telića). Tone svježe ribe (raznih vrsta), te voća i povrća upotpunjavale su meni, a bili su predviđeni i troškovi za „propagandu i moralno-političko vaspitanje“.

(Vidi: https://www.vesti.rs/Region/Titov-Galeb-mira-i-razdora-5-Na-Galebu-i-od-ptice-mleko.html)

Desetak dana prije samoga puta, prva dama (Jovanka) je izvršila inspekcijski pregled „Galeba“ i potom je ađutantu Žeželju dostavljen pismeni naputak o tomu što se sve mora poduzeti kako bi prostor bio prilagođen njezinim željama i ukusu.

„Za otoman u radnom kabinetu druga Predsednika nađeni su u Beogradu plišani materijali i dati da se prave odgovarajući plišani jastuci. Ovo isto će se učiniti i za sofu u radnom delu apartmana drugarice Jovanke. Našli smo u Beogradu odgovarajući kvalitet i dimenzije idrijske, lepoglavske, paške i posavske čipke za potrebe stolova u salonima i apartmanima.“ – kaže se u jednom od izvješća o realizaciji ovih dodatnih zahvata.

Na put s Jožom i svitom krenulo je 43 glazbenika.

Dirigent muzike Komande Garde, potpukovnik Muzičke službe Gvido Učakar izvijestio je generala Žeželja o stanju u svome resoru i naveo kako će puhački, gudački, salonski, narodni i veliki džez orkestar, te Slovenski kvintet, kao i nekoliko manjih glazbenih sastava (za pratnju pjevača ili glazbu za ples) cijelim putem (od Splita do luke Teme u Gani i natrag) nastupati na „Galebu“ u punom sastavu i da su spremni i sposobni za „izvršavanje svih zadataka“, počevši od svečanih dočeka i izvođenja koncerata na javnim mjestima, do zabave za posadu i goste na samome brodu.

Kad se sumiraju troškovi, početni planirani iznos za njihovo pokrivanje približno je iznosio (za to vrijeme) basnoslovnih milijun dolara, ali koliko je sve skupa na kraju koštalo nije poznato.

Dio tih troškova bio je iskazan u Planu budžetsko-deviznih sredstava (pod šifrom „Dijamant“), a generalu Žeželju je proslijeđena informacija o Specijalnoj blagajni iz koje se sve skupa financiralo u neograničenom iznosu.

U troškove su bili uračunati i izdaci za osobnu pratnju domaćina od 50 ljudi i još toliko oficira Garde, vezista, vozača, policajaca, tehničara TANJUG-a kao i članove posada zrakoplova. Tri zrakoplova njegove specijalne eskadrile gotovo su svakodnevno slijetali u zračne luke zemalja koje su posjećivane, a dnevnice angažiranima na tim važnim poslovima isplaćivane su u američkim dolarima.

(Vidi: isto -)

Iz svega naprijed spomenutog vidljivo je o kakvom se luksuzu i bahatosti radilo i kakav je bio način života crvene buržoazije u vrijeme dok je velika većina građana Jugoslavije živjela u oskudici i bijedi slušajući isprazne floskule i obećanja o „svijetloj budućnosti“ koja, eto, samo što nije stigla.

Nije prošlo niti dva desetljeća od ovog „istorijskog“ luksuznog krstarenja (čija je jedina svrha bila promocija Vođe), a SFRJ je ušla u razdoblje vrlo ozbiljne ekonomske krize. Rate inozemnih kredita koji su se dizali kapom i šakom (po pravilu s odgodom plaćanja od 15-20 godina) počele su stizati na naplatu, a država nije bila u stanju servisirati ni kamate.

Bila je to posljedica neracionalnog i prekomjernog trošenja, pogrešno usmjerenih investicija, pada produktivnosti, enormnih troškova glomaznog državnog aparata i konačno, potpunog kraha „dogovorne ekonomije“ i modela „samoupravljanja“ čija je prava svrha bila prikriti vladavinu komunističke vrhuške a teret odgovornosti za njezine promašaje i propuste prebaciti na leđa radnika.

Kad će se hrvatski „antifašisti“ odreći zločinačke prošlosti i zločinaca iz vremena komunizma?

Naši „reformirani“ komunisti, jugonostalgičari i njihova subraća „liberali“ (koji skupa i složno pušu u „antifašistički“ rog) danas tvrde kako oni i njihova ideologija „nemaju nikakve veze s komunizmom“ što je naprosto tragikomično uzme li se u obzir idolopoklonstvo prema Josipu Brozu Titu i svemu vezano za njega i to razdoblje, što je toliko očito da se ne može sakriti nikakvim floskulama i obmanama.

„Nije im stalo do komunizma, Tita i Partije“ – ali se kao slijepci drže Jože i njegovog „lika i djela“ (počevši od spomenika, preko ploča s nazivima ulica i trgova, do lažnih mitova vezano za „slavnu tradiciju NOB-a“, pa i crnih legendi koje su o hrvatskom narodu skrojene pod njegovom dirigentskom palicom u kabinetima Agitpropa).

U tom smislu, priča o „Galebu“ je samo jedna kockica mozaika koji zorno pokazuje i dokazuje da je današnja Hrvatska posljednja oaza boljševičko-komunističkog mentaliteta u Europi.

Kad je u pitanju njihovo komunističko zločinačko naslijeđe (koje pokrivaju „antifašizmom“), sve je moguće i dopušteno, pa i ignoriranje do sada donesenih rezolucija kojima se od Europe traži odmak od negativnog naslijeđa totalitarnih i autoritarnih sustava.

Prije gotovo 14 godina, Vijeće Europe donijelo je Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (engl. Resolution 1481 (2006) Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes). Ona je usvojena u Strasbourgu 26. siječnja 2006. godine od parlamentarne skupštine i snažno osuđuje zločine komunizma, ali zastupnici su odbacili vladama članica VE dati konkretne preporuke kako to trebaju učiniti.

Huda jama – masovni komunistički zločin bez kazne

Huda jama – masovni komunistički zločin bez kazne

Hrvatska se u potpunosti oglušila na ovaj dokument i nije učinila ništa kako bi započela proces objektivnog suočavanja s tim razdobljem svoje prošlosti, dok o bilo kakvoj osudi komunističkog sustava i njegovih zlodjela nema niti govora.

Kod nas je u mainstream medijima i političkom vrhu potpuno prešućena i najnovija Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)) u kojoj se podsjeća na potrebu provedbe Rezolucije 1481 iz 2006. godine i napominje kako je za budućnost Europe važna osuda totalitarnih i autoritarnih režima.

Isto tako, u Rezoluciji se zemljama članicama EU skreće pozornost na reviziju povijesti koju provodi Rusija negirajući masovne zločine svoga komunističkog režima, ali i podsjeća na savez komunista i nacista u godinama pred Drugi svjetski rat (kolovoz/rujan 1939.) kad su Staljin i Hitler u sporazumu dijelili Europu i zanosili se podjelom svijeta.

Izražava se i zabrinutost „zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe, podsjeća na to da je nekoliko europskih zemalja zabranilo upotrebu nacističkih i komunističkih simbola“, te „napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava.“

U Rezoluciji se navodi niz dokumenata koji su poslužili kao temelj njezina donošenja.

(Integralni tekst Rezolucije: http://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html; stranica posjećena 6.11.2019.)

U Hrvatskoj se, dakle, jednostavno ne reagira na ovo, a šutnja je naročito izražena kod „antifašista“ svih vrsta i boja koji su inače skloni docirati svima oko sebe o „europskim vrijednostima“ i „progresu“, ali samo kad je to njima u interesu.

Dižu se na stražnje noge zbog skidanja ploče s imenom mega-zločinca Josipa Broza Tita s jednoga od najljepših trgova u Zagrebu, žeste se zbog uklanjanja njegovog poprsja iz predsjedničke rezidencije na Pantovčaku, glorificiraju ga i slave svake godine u Kumrovcu i kliču mu na mjestima tobožnjih „antifašističkih ustanaka“ – čime se otvoreno slavi zločine i masovne pokolje nad hrvatskim i muslimanskim narodom – i uz sve to tvrde kako s komunizmom nemaju nikakve veze.

Njih se ne dotiču nikakve europske rezolucije ni preporuke, ali zato uporno nastavljaju tragati za „fašistima“ i „ustašama“ u Hrvatskoj i tu etiketu lijepe svakomu tko pokuša dirnuti u njihove mitove i dogme, pogotovu one vezano za lažne brojke žrtava rata u Jasenovcu, Jadovnu i drugdje.

Znaju li oni koga slave?

Od raspada SFRJ (1990. godine) do danas, na vidjelo su iz komunističkih arhiva (prije svega onih u Moskvi) izašle mnoge istine, pa i one o Josipu Brozu Titu.

U SSSR-u je u razdoblju od 1934. do 1939. godine i pogotovu u vrijeme velike čistke (1937/38. godine) kao poslušni sluga Kominterne (ili „rob Kominterne“ – kako to sjajno definira Edvard Radzinsky u svojoj knjizi Staljin) bio konfident čijom su zaslugom pobijene čitave garniture najistaknutijih jugoslavenskih predratnih komunista (njih oko 300 ukupno). Nije poštedio ni svoje žene. Jednu od njih, Pelagiju Belousovu (s kojom je imao sina Žarka) smjestio je na dugogodišnju robiju u jedan od sibirskih gulaga, a drugu, Anu Koenig poslao pred streljački vod NKVD-a. Sve je to bilo razlogom da je postao čovjek od povjerenja vodećih ljudi Kominterne (Staljina i Dimitrova) pa je stoga i nagrađen čelnim mjestom u tadašnjoj KPJ.

Ratna biografija mu je također daleko od one idealaizirane slike što su je svojim hvalospjevima uljepšavali plaćeni agitpropovci (Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Vladimir Dedijer i ostali).

Njegova suradnja s četnicima – uključujući i krajnje benevolentan odnos prema koljačima koji su bez problema prelazili u partizanske redove, kukavička bježanija iz Srbije pred četnicima u jesen 1941. godine (kad je narod u Šumadiji krvavo platio komunistički „ustanak“ i sabotaže koje su pravili prije nego su pobjegli na drugu obalu Drine), tajni pregovori s Nijemcima, zločini i teror nad civilnim stanovništvom (čak i paljenje čitavih sela) kako bi se narod natjeralo u zbjegove i omasovilo vlastite redove (o čemu je detaljno pisao Milovan Đilas kao disident – nakon 1954. godine), zagonetna i nikad razjašnjena ubojstva nekih od najistaknutijih komunitičkih i partizanskih dužnosnika (Blagoje Parović, Marko Orešković, Ivo Lola Ribar, Sava Kovačević), odmazda nad vlastitim članovima KPJ zbog pisanja protiv Staljina i njegovih zločina (Živojin Pavlović Ždrebe) itd., itd, samo su dio onoga što još uvijek čeka potpuno razjašnjenje i valoriziranje sa stanovišta pune i prave povijesne istine.

Dodamo li tomu masovne i okrutne zločine što su ih po službenom okončanju Drugoga svjetskog rata počinili partizani pod Titovim vodstvom (a broje se u stotinama tisuća žrtava) od kojih su oni najgrozniji otkriveni tek u posljednjih desetak godina (rudnik Pečovnik, rudnik „Huda jama“ – lokalitet „Barbarin rov“ u kojima su tisuće ljudi, žena i djece živi zazidani i ostavljeni da danima umiru u agoniji), kao i poratni teror (progoni i ubojstva političkih oponenata i emigracije, otvaranje logora – mučilišta, montirana politička suđenja itd.), tek onda dobivamo približnu sliku „lika i djela“ Josipa Broza Tita koji se ne bez razloga na svim dosadašnjim listama najvećih svjetskih zločinaca XX stoljeća nalazi među prvih deset.

Iza krinke „bratstva-jedinstva“, „nacionalne slobode“ i parola o „socijalnoj pravdi i jednakosti“ krio se jedan izopačeni sustav koji je nastao na krvi, hranio se krvlju i leševima nevinih i koji je na kraju nestao u krvi.

Bili smo svjedoci njegovih posljednjih trzaja 90-ih godina prošlog stoljeća, kada su komunisti u savezu s četnicima i monarhistima žarili prostorima bivše SFRJ (od Slovenije preko Hrvatske do Bosne i Hercegovine i Kosova), pobili preko 100.000 ljudi, uzrokovali stotine tisuća invalida i traumatiziranih, razorili, etnički očistili i devastirali čitave regije, silovali tisuće žena i djevojčica, mučili i zatvarali u logore, protjerali preko 3 milijuna ljudi iz domova i trajno poremetili odnose među narodima na jugoistoku Europe, a sve s ciljem stvaranja „Velike Srbije“, čime su do kraja ogolili svoju zločinačku ćud i potvrdili izopačenost vlastite ideologije.

Ni u jednoj zemlji bivšeg komunističkog lagera (pa čak ni u vodećoj socijalističkoj tvorevini – SSSR-u koji je imao daleko složenije stanje vezano za međunacionalne odnose nego SFRJ), nije bilo čak ni ozbiljnijih potresa u vrijeme pada Berlinskog zida (1989. godine) a kamo li rata, ali u Titovoj Jugoslaviji jeste – i to tako brutalnog i barbarskog da je njime bio zatečen cijeli svijet.

Zato se danas na pragu trećeg desetljeća trećega milenija s pravom moramo upitati: kakav je to mentalni sklop u koji još uvijek nije doprla spoznaja o potrebi distanciranja od svakog zločina i zločinca?

Komunizam je diljem svijeta ostavio svoje krvave tragove s preko 120 milijuna žrtava u XX stoljeću i pokazao se kao najpogubnija i najzloćudnija ideologija koju je svijet upoznao tijekom svoje poznate povijesti.

Komunizam je u nekim svojim aspektima bio pogubniji po ljudsku civilizaciju i od nacizma i od fašizma, ne samo zbog barem trostruko većeg broja žrtava što ih je uzrokovao, duljine trajanja diktatorskih režima i njihove rasprostranjenosti u svijetu, nego i zbog perfidnih metoda provedbe svojih ciljeva. Dok su nacisti i fašisti svoje zločinačke nakane jasno zapisali u programima i kasnije ih pokušali ostvariti, komunizam je vlastitu zloćudnu narav i krvave tragove krio iza marksističke teorije o socijalnoj pravdi, humanizma i filantropije (statuta, programa, parola i floskula), propagirajući kako je „čovjek najveće bogatstvo“, dok je u isto vrijeme nesmiljeno i masovno uništavao upravo tog čovjeka, a preživjele pretvarao u ljušture bez duha, osjećaja i slobodne volje…

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Davor Dijanović: Što se trenutno događa u SAD-u?

Objavljeno

na

Objavio

Lijevi antifa teror pod krinkom borbe protiv rasizma

Smrt Georga Floyda 25. svibnja u Minneapolisu pokrenula je prosvjede diljem Sjedinjenih Američkih Država. Prosvjedi su vrlo brzo poprimili nasilne oblike i pretvorili se u vandalizam i pljačku, a uključuju i napade na policiju.

Sve pomalo podsjeća na rasne nemire iz 1991. godine. I dok smrt Georgea Floyda treba bezuvjetno osuditi (neovisno o njegovoj kriminalnoj prošlosti nikoga se prilikom uhićenja ne smije tretirati na nehuman način), a ista bezuvjetna osuda vrijedi i za rasizam kao ideologiju (ni za jednoga katolika i općenito normalnog čovjeka nije normalno bilo koju rasu smatrati višom ili nižom) prosvjedi koji su uslijedili čini se da se sve više pretvaraju u teror antifa falange gdje se smrt nesretnoga tamnoputog Amerikanca koristi kao opravdanje za nasilne političke akcije.

Teror antifa

Američki predsjednik Donald Trump nije se komunikacijski proslavio nakon što se zbio nesretni čin, no ispravno je detektirao djelovanje tzv. antifa kao terorističko.

U stručnoj literaturi ne postoji konsenzus oko definicije terorizma, no ako se antife i ne može proglasiti terorističkom skupinom očigledno je da u svome djelovanju koriste teror. Pustošenje centara gradova, uništavanje privatne imovine koju su ljudi stjecali godinama i napadi na policiju ne mogu imati opravdanje ni u kakvim prethodnim aktima. Riječ je o politički motiviranom teroru.

Povijesne ucjene

Rasizam predstavlja neslavnu stranicu američke, i ne samo američke prošlosti. Međutim, ono što danas imamo na djelu diljem zapadnog svijeta je jedan pokušaj da se rasistička ili kolonijalna prošlost nastoje nametnuti kao permanentna krivnja i jedna vrste povijesne ucjene. A današnji naraštaji Europljana i Amerikanaca jednostavno ne mogu snositi odgovornosti za ono što je bilo u prošlosti.

Uostalom, jeste li ikada čuli bilo kojega, primjerice, turskog političara da se ikada ispričao za turske zulume diljem Europe? Naravno, niste. Od zapadnjaka se, međutim, traži da svaki dan kleče i posipaju se pepelom, do te razine da se čitavu prošlost Zapada nastoji izjednačiti s rasizmom i kolonijalizmom.

Povijesna krivnja nabija se jedino državama Zapada, a u tome vodeću ulogu igraju upravo i tzv. antifa skupine kao elementi ljevičarskoga establishmenta.

Postoji li sustavni rasizam?

Imamo li danas u SAD-u recidive rasizma? Nedvojbeno je da i danas postoje pojedinci koji podupiru rasističku ideologiju. I, protivno uvriježenom mišljenju, takve stavove zastupaju ne samo bijelci, nego i crnci, da uporabimo možda danas već i politički nekorektne termine.

No ključno je pitanje to postoji li sustavno nametanje rasne nejednakosti? Ako pitate ljevičare, oni će reći da postoji. Druga pak strana tvrdi suprotno i rasizam vidi u izoliranim slučajevima. A postoje i pripadnici afroameričke populacije koji ističu kako sustavna rasna nejednakost ne postoji.

Primjerice, popularna konzervativna autorica afroameričkog porijekla Candace Owens odbija narativ o rasizmu prema crnoj populaciji i protivi se političkim manipulacijama i bilo kakvim privilegiranim kvotama na temelju nečije rasne pripadnosti.

Mržnja prema neistomišljenicima

Što kažu statistike? Pozivajući se na Bureau of Justice Statistics John Perazzo apostrofira ovaj podatak:

„Kad su bijeli prijestupnici u 2018. godini počinili zločine nasilja nad bijelcima ili crncima, oni su ciljali bijele žrtve u 97,3 posto vremena, a na crne žrtve u 2,6 posto vremena. Suprotno tome, kad su crni prijestupnici te iste godine počinili zločine nasilja nad bijelcima ili crncima, oni su ciljali na bijele žrtve u 58 posto vremena, a crne žrtve u 42 posto vremena”.

Matematika i statistika su egzaktne znanosti. Hoće li i one ipak uskoro postati fašističke ili rasističke znanosti?

Jedno je osuda rasizma, koja se podrazumijeva neovisno od kojeg aktera dolazila, a sasvim su nešto druge političke i ideološke manipulacije. Ljevica je ta koja danas iskorištava ubojstvo Georga Floyda u političke svrhe, a istodobno je sama prepuna mržnje prema neistomišljenicima (američka ljevica danas je radikalnija od europske).

Danas se uništavaju gradovi i napada policija, a sutra će vrlo lako padati glave i političkim neistomišljenicima. Već mnogo puta viđeno u povijesti lijevoga terora.

Davor Dijanović/HKV

Donald Trump: Američko gospodarstvo doživljava snažan uzlet poput ‘rakete’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude HDZ-ov protivnik

Objavljeno

na

Objavio

Kažu da se neke stvari događaju jer na njih najviše utječu osobne pogreške. U slučaju HDZ-a najveći krivac za stanje u stranci i lošu perspektivu na nadolazećim parlamentarnim izborima je predsjednik stranke Plenković i sateliti, poslušnici kojima se okružio.

Ti poslušnici, izravni su krivci za stanje u kojoj se HDZ nalazi. Upravo su ti poslušnici krivci što nisu od prvog dana ukazivala na probleme i njihovo besmislenom spremanje pod tepih u nadi da će probleme rješavati netko drugi ili će nestati sami od sebe.

Piše: Ante Rašić

Nesposobni i korumpirani ministri, nered u stranci od najniže razine u svim organizacijama i isplivavanje loših kadrova na površinu, dok se sposobne i obrazovanje guralo na marginu bilo je samo dio nepotističko, klijentelističko korumpirane hobotnice koja je pustila pipke u HDZ-u.

U takvom okruženju bez obzira na trud i uloženu energiju nitko pa ni Plenković ne može raditi. Narod kaže da je svatko kovač svoje sreće pa je tako i Plenković kovač svog uspjeha ili neuspjeha.

Plenkoviću je od prvog dana najveći problem bio odabrati ljude od povjerenja i to je bilo normalno jer Plenković je od prvog dana bio netko izvan struktura ili strano tkivo u strukturi.

Upravo je odabir prvih suradnika i ministara Plenkovićev najveći krimen. Opterećenje njihovim aferama, Grupom Borg pa i zadnjom u nizu Afera unijele su u njega strah, strah od neuspjeha. Strah je vidljiv, možda ne običnom pučanstvu no vidljiv je onima kojima je to posao da vide i to iskoriste u kampanji.

Naravno da će Plenković nastojati maksimalizirati neugodne doživljaje, to nije samo u njegovoj prirodi, već u prirodi svih nas, no to neće eliminirati problem. Problem je već nastao u težnji za izbjegavanjem neuspjeha na izborima i ta težnja će nadjačavati težnju za poticanjem uspjeha.

Sjetimo se samo jedne rečenice iz poznatog filmskog serijala „Ratovi zvijezda„ gdje Gospodar Yoda izgovara „ Strah je put do tamne strane. Strah vodi do gnjeva. Gnjev vodi do mržnje. Mržnja vodi do patnje”.

Možda bi se Plenković trebao zapitati zašto ima dva protivnika, pogotovo onog s kojim dijeli biračko tijelo. Za SDP zna da je njegov stalni suparnik, no trebao bi si postaviti pitanje, zašto Škoro, tko je kriv što se pojavio Škoro. Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude njegov, HDZ-ov protivnik.

Treba se priupitati čemu služe poluge vlasti i zašto njegov stranački aparat nije detektirao pojavu u vidu Škore na vrijeme.

Nije pitanje tko stoji iza Škore, već zašto stoji iza Škore. Koji su to motivi, porivi da mu netko pokušava preuzeti birače.
Samo slaganje listi bit će Plenkovićeva noćna mora. U moru neprepoznatljivih likova, političkih diletanata, karijerista bez pokrića s jako puno onih koje baza ne želi, ne poznaje, a guraju ih oni koji svoju prepoznatljivost nisu nigdje i nikada izgradili među onim koji odlučuju, biračima.

Na njegovu sreću, a na nesreću Tamnih sila koje guraju Škoru, ni oni nisu bolje sreće pri odabiru kandidata za liste ili velikih pojačanja kako ih žele prezentirati.

Riječ je o nakupini isluženih političkih marginalaca, bolje rečeno otpadnika iz nekoliko političkih stranaka ili udruga uz nekoliko časnih pojedinaca koji su zalutali u to društvo, vođeni nečijim slatkim i uhu ugodnim obećanjem.

Društvo iz interesne skupine, kodnog naziva Domovinski pokret, gdje je interes i osobna korist na prvom mjestu, društvo koje izgleda kao kazalište lutaka na koncu, kojim upravljaju Tamne sile, neodoljivo podsjeća na Neretljansku skupinu i njihove želje da pod krinkom Domovine, ostvare prije svega interese svojih osnivača iz dubine. Što modus operandi nije prepoznatljiv?

Hoće li ta ekipa biti pokretač one čuvene rečenice – Čovjek koji je postao teret mora otići.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari