Pratite nas

Kolumne

Titov ploveći bordel ‘Galeb’ simbol je zločinačkog sustava i razvrata crvene buržoazije

Objavljeno

na

Obožavatelji komunističkog krvnika i hohštaplera Josipa Broza Tita već desetljećima suze liju nad njegovim plovećim bordelom i simbolom razvrata crvene buržoazije. Nikako ne mogu razumjeti kako to da Hrvatska „ne drži do svoje povijesti“ i ostavlja ovaj brod na milost i nemilost vremenskim prilikama i neprilikama, kao što ni mi drugi koji ne spadamo u tu branšu ne shvaćamo zašto „Galeb“ već odavno nije završio na rezanju.

Mi Hrvati pogotovu imamo razloga za „zahvalnost“, s obzirom na sve ono što se događalo tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata.

Zemlje koje drže do sebe vode računa i o nekim temeljnim istinama kad je u pitanju prošlost, ne samo zato da bi one bile upisane u udžbenike povijesti, nego prije svega zbog mentalnog stanja nacije. Kultura sjećanja i zdravog odnosa prema prošlosti znak je zrelosti svakog društva.

Mi nemamo izbalansiran stav prema prošlosti niti smo u stanju napraviti mentalni odmak od brojnih dogmi, ponajprije onih uz pomoć kojih se jedno vrijeme koje je po svemu imalo pogubne i tragične učinke na hrvatski (pa i druge narode) glorificira do razine groteske i protivno svakoj logici.

Ako je danas poslije svega nekomu tko je proživio „zlatno doba“ jugoslavenskog socijalizma, krizu, raspad SFRJ i krvavo finale što nam ga je priredila Titova „JNA“ u suradnji s velikosrpskim fašistima (90-ih godina prošlog stoljeća) potrebno tumačenje vezano za narav tadašnjeg komunističkog režima, onda taj ili nije pri zdravoj pameti ili svjesno iz određenih interesa zanemaruje činjenice i nastavlja živjeti u svijetu mašte.

Do 2009. godine, „Galeb“ je bio usidren u Boki Kotorskoj, dok ga pod svoje okrilje nije uzela politička vrhuška Rijeke (koja je za tu „čast“ iz gradske blagajne izdvojila 150.000 dolara). Njegova se obnova planira za kraj 2020. godine, za što će Grad Rijeka utrošiti najmanje 28 milijuna kuna (iz kredita). Hrvatska je i na ovom primjeru još jednom potvrdila kako je posljednji bastion boljševičko-komunističkog mentaliteta u Europi u kojemu se više drži do komunističkih simbola vezanih za zločinca Tita, nego do mnogih drugih društvenih potreba.

Ne treba sumnjati da će SDP i Vojko Obersnel učiniti sve kako bi ta njima toliko važna relikvija opet zablistala starim sjajem.

Ne znam hoće li (ako i kada se obnovi „Galeb“) barem jedna od kabina biti pretvorena u „spomen sobu“ u kojoj će se izložiti eksponati važni za bolje i cjelovitije razumijevanje „lika i djela“ vođe jugoslavenske komunističke razbojničke družine kojega neki još uvijek smatraju „najvećim sinom naših naroda“.

Primjerice, slike njegovog drugovanja s četničkim vođom i koljačem Dražom Mihailovićem (s kojim je u početku rata bio u savezu) ili možda one s Križnog puta, Bleiburškog polja, s lokaliteta neke od masovnih grobnica (Macelj, Huda jama, Jazovka, Gračani itd.) kojih je do sada otkriveno preko 800. Hoće li koja od fotografija djevojačkih pletenica ili hrpa ljudskih kostiju otkrivenih u oknima „Barbarinog“ i drugih rudarskih rovova u susjednoj nam Sloveniji pronaći možda mjesto ako ne u „kongresnom centru“ ili u muzeju, barem u predvorju raskošnog broda kojim je „najveći sin naših naroda“ odlazio na svoja „vesela“ putovanja na kojima su on i njegova svita uživali u luksuzu, orgijanju i tulumima dok se država gušila u dugovima i nepovratno klizila prema bankrotu? Možda poneka slika s Golog otoka ili Svetog Grgura u spomen na logoraše koji su u svrhu „preodgoja“ bili izloženi okrutnim mučenjima i torturama? Ili portreti brojnih Jožinih žrtava iz vremena velike čistke u SSSR-u kad je služeći Staljinu cinkario svoje drugove iz Partije kako bi spasio vlastitu kožu i dočepao se položaja?

Uz fotografije mogli bi biti izloženi i neki muzejski artefakti: ostaci bodljikave žice kojom su vezivane ruke žrtvama prije egzekucije, neki od sačuvanih primjeraka mitraljeza kojima su Titovi partizani kosili redove zarobljenika u svibnju 1945. godine na rubovima tenkovskih rovova ili bajunete kojima su klali ljude, žene i djecu kako bi „uštedili municiju“…?

Čisto sumnjam da će se za taj dio naše prošlosti i povijesti pronaći mjesta na „Titovoj plovećoj rezidenciji“.

Turisti će imati prigodu vidjeti nasmiješenog krvnika okruženog djecom ili svojom svitom (i u društvu s prvom damom Jovankom) ili „u trenucima odmora“, u „radnom kabinetu“; sasvim sigurno neće izostati ni one dobro poznate ratne fotografije iz Drvara (od kuda je hrabro pobjegao), sa Sutjeske (gdje je tajno pregovarao s Nijemcima kako bi spasio glavu), kao i druge vezano za poslijeratne „Titove napore“ i „pregalaštvo“ uključujući i brojne na kojima pozira kraj odstrijeljenih medvjeda i drugih divljih zvijeri, možda čak i ona iz Zelendvora (kod Vinice) kad je oborio prijašnji vlastiti rekord odstrijelivši u jednom danu 172 fazana.

Kroničari su zabilježili kako je ploveći bordel crvene buržoazije nazvan „Galeb“ (dug 117 a širok 15,13 metara, gaza 5,7 metara, deplasmana 5.377 tona) postizao maksimalnu brzinu plovidbe od 17,6 čvorova, te da je od 1953. do 1979. godine prešao put od 85.000 nautičkih milja, ili 157.420 kilometara – što je gotovo ravno četverostrukom opsegu Zemljine kugle), da je Tito njime putovao 14 puta, posjetio 18 zemalja na tri kontinenta (Europa, Azija Afrika) i pristao u ukupno 29 luka, te na putu proveo 479 dana.

Naravno, nećemo sad banalizirati stvari i postavljati pitanja vezano za funkcioniranje države iz koje je tjednima izbivao njezin „kamen zaglavni“, jer Brozova karizma je očito bila toliko jaka da je sve klapalo i bez njega.

Uostalom, tajne službe, vojska, policija i preko 300.000 agenata i partijskih doušnika budno su čuvali temelje „NOB-a, revolucije i samoupravne socijalističke zajednice“ dok je „Veliki Vođa“ plovio svijetom, uspostavljao svoj sustav „miroljubive aktivne koegzistencije“ i gradio imidž jednoga od stupova „Pokreta nesvrstanih“.

Ono što se mnogo rijeđe spominje, jesu luksuz i rasipništvo koji su bili neizostavni dio tih putovanja, a naročito sve što je vezano za „slatki život“ Jože i njegove kamarile – a u što su osim probranih jela, pića i najboljih cigara bili uključeni i „trenuci za opuštanje“ s „drugaricama“ čija je jedina zadaća bila udovoljiti tjelesnim potrebama i prohtjevima „najvećih sinova revolucije“, kako bi bili u stanju revitalizirati se i tako dočekati „nove izazove“ i „napore“ kojima su kontinuirano bili izloženi obavljajući najvažnije funkcije vezano za „napredak i prosperitet“ tadašnje „socijalističke zajednice“.

O orgijama u kojima su Titu i drugovima (Rankoviću, Đilasu i ostalima) dovođene čak i „čete balerina“ i prakticiranju grupnog seksa uvaženih „narodnih heroja“ i „prvaka revolucije“ ponešto je pisao i Stjepan Đureković (u knjizi „Ja, Josip Broz Tito“).

(Vidi: https://www.express.hr/life/titu-su-na-orgije-dovodili-cete-balerina-3741; stranica posjećena 6.11.2019.)

Što je od svega toga istina a što ne, ne zna se točno, ali zato pouzdano znamo kako su završili Đurekovići (otac i sin) koji su ubijeni upravo iz razloga da se prljavi tragovi pljačke, kriminala i nemorala Tita, Mike Špiljka i ostalih drugova prikriju.

O seksualnim sklonostima i aktivnostima „Vođe“ i njegove vrhuške pisali su i mnogi drugi, pa se ne rijetko to navodi i kao jedan od razloga poremećaja odnosa između njega i Jovanke, ali tu je bez primarnih izvora teško utvrditi pravo stanje stvari. Ono što se ipak pouzdano zna, jeste da je „najveći sin naših naroda“ svoju sklonost ka mladim (čak štoviše vrlo mladim) osobama ženskog spola zadržao od rane mladosti do treće životne dobi i da su mu svi ti „nestašluci“ (koji bi prema današnjim mjerilima zacijelo dobili epitet pedofilskih sklonosti) bili unaprijed oprošteni, pogotovu od sljedbenika opčinjenih njegovim „likom i djelom“; jer, Joža za njih nije bio običan smrtnik, nego neka vrsta „boga“.

Izvan svake je sumnje kako je i na „Galebu“ bilo „drugarica“ čija je jedina i isključiva zadaća bila poslužiti Joži i društvu za „opuštanje“ (uz masaže i sve ostalo što uz to ide). One su (kao što je i red) službeno bile dijelom Protokola – i svaka je imala poneku partijsku funkciju ili dužnost u predsjedničkom uredu kao pokriće.

No, to je ipak u cijeloj priči sporedna stvar. Mnogo pogubnija od seksualnih sklonosti i aktivnosti komunističke vrhuške bila je njihova rastrošnost, bezobzirno parazitiranje na grbači radnika „samoupravljača“ i osiromašenog seljaka, u zemlji koja je preživljavala na inozemnim kreditima i zaduživanju budućih naraštaja.

Faraonsko krstarenje

„Istorijsko“ putovanje „druga Tita“ u Afriku u veljači 1961. (koje je bilo u funkciji lobiranja u zemljama Trećeg svijeta za održavanje Prve konferencije nesvrstanih zemalja u Beogradu jeseni iste godine), pratile su višemjesečne, opsežne i detaljne pripreme, kako se ništa ne bi prepustilo slučaju.

Put je bio dug 10.478 nautičkih milja (što iznosi nešto više od 19.405 kilometara – skoro polovica opsega Ekvatora).

Posebna je pozornost posvećena sigurnosti, pa je u tu svrhu bio angažiran Združeni odred Jugoslavenske ratne mornarice s 1.196 mornara, časnika i dočasnika, a za pratnju broda su angažirana i tri zrakoplova s posadama (za svaki slučaj, ustreba li političku elitu spašavati od brodoloma).

Domaćin je odabrao stotinjak uglednih gostiju, među kojima je bio i njegov intimus, potonji duhovni Otac srpske nacije (jedan od autora Memoranduma SANU iz 1986. godine i arhitekata velikosrpskog zločina izvršenog 30 godina poslije na području SFRJ), književnik i akademik Dobrica Ćosić – u to vrijeme veliki obožavatelj „lika i djela“ druga Tita kojemu je pisao hvalospjeve i panegirike poput zaljubljenog dječarca (a dvadesetak godina kasnije ga proglasio „najvećim srbožderom u istoriji srpskog naroda“).

Glavne pripreme za putovanje išle su preko Titovog ađutanta, generala Milana Žeželja, koji je od pratećih službi primao redovita izvješća vezano za pojedine faze ovog vrlo važnog posla u kojemu je jednu od glavnih uloga igrala logistika – odnosno opskrba gorivom, hranom, pićem i svim drugim sredstvima uključujući i „kulturno-zabavne sadržaje“.

Podaci o tomu izašli su na vidjelo tek u godinama nakon smrti jugoslavenskog diktatora.

Titova „ploveća rezidencija“ (kako su taj plutajući bordel zvali njegovi podanici) bila je opskrbljena s 4.671 tonu goriva, što je u to vrijeme bilo dostatno za grijanje 100.000 dvosobnih stanova kroz četiri zimske sezone.

Kako „maršalu“ ne bi bilo dosadno, intendantski potpukovnik Ilija Stakić dostavio mu je popis od 59 stranih i 20 domaćih filmova različitih žanrova.

Pored luksuzne garderobe za sve putnike iz Protokola, brojnih sadržaja za zabavu i svih mogućih delicija i poslastica koje su uskladištene u ogromnim količinama, utovareno je i oko 700 boca rakije i konjaka, 300 litara vinjaka i vermuta, velika količina raznih likera i viskija, oko 4.500 boca probranih vina, preko 29.000 kutija duhana (uključujući i najskuplje kubanske cigare). Na popisu Titove „ploveće rezidencije“ našle su se velike količine svih mogućih probranih jela (kavijara, prešanog svinjskog vrata, praške šunke, koljenica, rolane šunke, bifteka, slanih jezika, svinjskog karea, svježih i suhih odojaka, goveđih prsa, mesa od buta, kokošiju, pilića, gusaka, pataka, suhog špeka, hrenovki, Gavrilovićeve šunke, raznih vrsta salama, užičkog i dalmatinskog pršuta, mlade janjetine, kobasice, raznih sireva i salata, ajvara, svih mogućih slastica – i uz sve to još 15 čitavih telića). Tone svježe ribe (raznih vrsta), te voća i povrća upotpunjavale su meni, a bili su predviđeni i troškovi za „propagandu i moralno-političko vaspitanje“.

(Vidi: https://www.vesti.rs/Region/Titov-Galeb-mira-i-razdora-5-Na-Galebu-i-od-ptice-mleko.html)

Desetak dana prije samoga puta, prva dama (Jovanka) je izvršila inspekcijski pregled „Galeba“ i potom je ađutantu Žeželju dostavljen pismeni naputak o tomu što se sve mora poduzeti kako bi prostor bio prilagođen njezinim željama i ukusu.

„Za otoman u radnom kabinetu druga Predsednika nađeni su u Beogradu plišani materijali i dati da se prave odgovarajući plišani jastuci. Ovo isto će se učiniti i za sofu u radnom delu apartmana drugarice Jovanke. Našli smo u Beogradu odgovarajući kvalitet i dimenzije idrijske, lepoglavske, paške i posavske čipke za potrebe stolova u salonima i apartmanima.“ – kaže se u jednom od izvješća o realizaciji ovih dodatnih zahvata.

Na put s Jožom i svitom krenulo je 43 glazbenika.

Dirigent muzike Komande Garde, potpukovnik Muzičke službe Gvido Učakar izvijestio je generala Žeželja o stanju u svome resoru i naveo kako će puhački, gudački, salonski, narodni i veliki džez orkestar, te Slovenski kvintet, kao i nekoliko manjih glazbenih sastava (za pratnju pjevača ili glazbu za ples) cijelim putem (od Splita do luke Teme u Gani i natrag) nastupati na „Galebu“ u punom sastavu i da su spremni i sposobni za „izvršavanje svih zadataka“, počevši od svečanih dočeka i izvođenja koncerata na javnim mjestima, do zabave za posadu i goste na samome brodu.

Kad se sumiraju troškovi, početni planirani iznos za njihovo pokrivanje približno je iznosio (za to vrijeme) basnoslovnih milijun dolara, ali koliko je sve skupa na kraju koštalo nije poznato.

Dio tih troškova bio je iskazan u Planu budžetsko-deviznih sredstava (pod šifrom „Dijamant“), a generalu Žeželju je proslijeđena informacija o Specijalnoj blagajni iz koje se sve skupa financiralo u neograničenom iznosu.

U troškove su bili uračunati i izdaci za osobnu pratnju domaćina od 50 ljudi i još toliko oficira Garde, vezista, vozača, policajaca, tehničara TANJUG-a kao i članove posada zrakoplova. Tri zrakoplova njegove specijalne eskadrile gotovo su svakodnevno slijetali u zračne luke zemalja koje su posjećivane, a dnevnice angažiranima na tim važnim poslovima isplaćivane su u američkim dolarima.

(Vidi: isto -)

Iz svega naprijed spomenutog vidljivo je o kakvom se luksuzu i bahatosti radilo i kakav je bio način života crvene buržoazije u vrijeme dok je velika većina građana Jugoslavije živjela u oskudici i bijedi slušajući isprazne floskule i obećanja o „svijetloj budućnosti“ koja, eto, samo što nije stigla.

Nije prošlo niti dva desetljeća od ovog „istorijskog“ luksuznog krstarenja (čija je jedina svrha bila promocija Vođe), a SFRJ je ušla u razdoblje vrlo ozbiljne ekonomske krize. Rate inozemnih kredita koji su se dizali kapom i šakom (po pravilu s odgodom plaćanja od 15-20 godina) počele su stizati na naplatu, a država nije bila u stanju servisirati ni kamate.

Bila je to posljedica neracionalnog i prekomjernog trošenja, pogrešno usmjerenih investicija, pada produktivnosti, enormnih troškova glomaznog državnog aparata i konačno, potpunog kraha „dogovorne ekonomije“ i modela „samoupravljanja“ čija je prava svrha bila prikriti vladavinu komunističke vrhuške a teret odgovornosti za njezine promašaje i propuste prebaciti na leđa radnika.

Kad će se hrvatski „antifašisti“ odreći zločinačke prošlosti i zločinaca iz vremena komunizma?

Naši „reformirani“ komunisti, jugonostalgičari i njihova subraća „liberali“ (koji skupa i složno pušu u „antifašistički“ rog) danas tvrde kako oni i njihova ideologija „nemaju nikakve veze s komunizmom“ što je naprosto tragikomično uzme li se u obzir idolopoklonstvo prema Josipu Brozu Titu i svemu vezano za njega i to razdoblje, što je toliko očito da se ne može sakriti nikakvim floskulama i obmanama.

„Nije im stalo do komunizma, Tita i Partije“ – ali se kao slijepci drže Jože i njegovog „lika i djela“ (počevši od spomenika, preko ploča s nazivima ulica i trgova, do lažnih mitova vezano za „slavnu tradiciju NOB-a“, pa i crnih legendi koje su o hrvatskom narodu skrojene pod njegovom dirigentskom palicom u kabinetima Agitpropa).

U tom smislu, priča o „Galebu“ je samo jedna kockica mozaika koji zorno pokazuje i dokazuje da je današnja Hrvatska posljednja oaza boljševičko-komunističkog mentaliteta u Europi.

Kad je u pitanju njihovo komunističko zločinačko naslijeđe (koje pokrivaju „antifašizmom“), sve je moguće i dopušteno, pa i ignoriranje do sada donesenih rezolucija kojima se od Europe traži odmak od negativnog naslijeđa totalitarnih i autoritarnih sustava.

Prije gotovo 14 godina, Vijeće Europe donijelo je Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (engl. Resolution 1481 (2006) Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes). Ona je usvojena u Strasbourgu 26. siječnja 2006. godine od parlamentarne skupštine i snažno osuđuje zločine komunizma, ali zastupnici su odbacili vladama članica VE dati konkretne preporuke kako to trebaju učiniti.

Huda jama – masovni komunistički zločin bez kazne

Huda jama – masovni komunistički zločin bez kazne

Hrvatska se u potpunosti oglušila na ovaj dokument i nije učinila ništa kako bi započela proces objektivnog suočavanja s tim razdobljem svoje prošlosti, dok o bilo kakvoj osudi komunističkog sustava i njegovih zlodjela nema niti govora.

Kod nas je u mainstream medijima i političkom vrhu potpuno prešućena i najnovija Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)) u kojoj se podsjeća na potrebu provedbe Rezolucije 1481 iz 2006. godine i napominje kako je za budućnost Europe važna osuda totalitarnih i autoritarnih režima.

Isto tako, u Rezoluciji se zemljama članicama EU skreće pozornost na reviziju povijesti koju provodi Rusija negirajući masovne zločine svoga komunističkog režima, ali i podsjeća na savez komunista i nacista u godinama pred Drugi svjetski rat (kolovoz/rujan 1939.) kad su Staljin i Hitler u sporazumu dijelili Europu i zanosili se podjelom svijeta.

Izražava se i zabrinutost „zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe, podsjeća na to da je nekoliko europskih zemalja zabranilo upotrebu nacističkih i komunističkih simbola“, te „napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava.“

U Rezoluciji se navodi niz dokumenata koji su poslužili kao temelj njezina donošenja.

(Integralni tekst Rezolucije: http://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html; stranica posjećena 6.11.2019.)

U Hrvatskoj se, dakle, jednostavno ne reagira na ovo, a šutnja je naročito izražena kod „antifašista“ svih vrsta i boja koji su inače skloni docirati svima oko sebe o „europskim vrijednostima“ i „progresu“, ali samo kad je to njima u interesu.

Dižu se na stražnje noge zbog skidanja ploče s imenom mega-zločinca Josipa Broza Tita s jednoga od najljepših trgova u Zagrebu, žeste se zbog uklanjanja njegovog poprsja iz predsjedničke rezidencije na Pantovčaku, glorificiraju ga i slave svake godine u Kumrovcu i kliču mu na mjestima tobožnjih „antifašističkih ustanaka“ – čime se otvoreno slavi zločine i masovne pokolje nad hrvatskim i muslimanskim narodom – i uz sve to tvrde kako s komunizmom nemaju nikakve veze.

Njih se ne dotiču nikakve europske rezolucije ni preporuke, ali zato uporno nastavljaju tragati za „fašistima“ i „ustašama“ u Hrvatskoj i tu etiketu lijepe svakomu tko pokuša dirnuti u njihove mitove i dogme, pogotovu one vezano za lažne brojke žrtava rata u Jasenovcu, Jadovnu i drugdje.

Znaju li oni koga slave?

Od raspada SFRJ (1990. godine) do danas, na vidjelo su iz komunističkih arhiva (prije svega onih u Moskvi) izašle mnoge istine, pa i one o Josipu Brozu Titu.

U SSSR-u je u razdoblju od 1934. do 1939. godine i pogotovu u vrijeme velike čistke (1937/38. godine) kao poslušni sluga Kominterne (ili „rob Kominterne“ – kako to sjajno definira Edvard Radzinsky u svojoj knjizi Staljin) bio konfident čijom su zaslugom pobijene čitave garniture najistaknutijih jugoslavenskih predratnih komunista (njih oko 300 ukupno). Nije poštedio ni svoje žene. Jednu od njih, Pelagiju Belousovu (s kojom je imao sina Žarka) smjestio je na dugogodišnju robiju u jedan od sibirskih gulaga, a drugu, Anu Koenig poslao pred streljački vod NKVD-a. Sve je to bilo razlogom da je postao čovjek od povjerenja vodećih ljudi Kominterne (Staljina i Dimitrova) pa je stoga i nagrađen čelnim mjestom u tadašnjoj KPJ.

Ratna biografija mu je također daleko od one idealaizirane slike što su je svojim hvalospjevima uljepšavali plaćeni agitpropovci (Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Vladimir Dedijer i ostali).

Njegova suradnja s četnicima – uključujući i krajnje benevolentan odnos prema koljačima koji su bez problema prelazili u partizanske redove, kukavička bježanija iz Srbije pred četnicima u jesen 1941. godine (kad je narod u Šumadiji krvavo platio komunistički „ustanak“ i sabotaže koje su pravili prije nego su pobjegli na drugu obalu Drine), tajni pregovori s Nijemcima, zločini i teror nad civilnim stanovništvom (čak i paljenje čitavih sela) kako bi se narod natjeralo u zbjegove i omasovilo vlastite redove (o čemu je detaljno pisao Milovan Đilas kao disident – nakon 1954. godine), zagonetna i nikad razjašnjena ubojstva nekih od najistaknutijih komunitičkih i partizanskih dužnosnika (Blagoje Parović, Marko Orešković, Ivo Lola Ribar, Sava Kovačević), odmazda nad vlastitim članovima KPJ zbog pisanja protiv Staljina i njegovih zločina (Živojin Pavlović Ždrebe) itd., itd, samo su dio onoga što još uvijek čeka potpuno razjašnjenje i valoriziranje sa stanovišta pune i prave povijesne istine.

Dodamo li tomu masovne i okrutne zločine što su ih po službenom okončanju Drugoga svjetskog rata počinili partizani pod Titovim vodstvom (a broje se u stotinama tisuća žrtava) od kojih su oni najgrozniji otkriveni tek u posljednjih desetak godina (rudnik Pečovnik, rudnik „Huda jama“ – lokalitet „Barbarin rov“ u kojima su tisuće ljudi, žena i djece živi zazidani i ostavljeni da danima umiru u agoniji), kao i poratni teror (progoni i ubojstva političkih oponenata i emigracije, otvaranje logora – mučilišta, montirana politička suđenja itd.), tek onda dobivamo približnu sliku „lika i djela“ Josipa Broza Tita koji se ne bez razloga na svim dosadašnjim listama najvećih svjetskih zločinaca XX stoljeća nalazi među prvih deset.

Iza krinke „bratstva-jedinstva“, „nacionalne slobode“ i parola o „socijalnoj pravdi i jednakosti“ krio se jedan izopačeni sustav koji je nastao na krvi, hranio se krvlju i leševima nevinih i koji je na kraju nestao u krvi.

Bili smo svjedoci njegovih posljednjih trzaja 90-ih godina prošlog stoljeća, kada su komunisti u savezu s četnicima i monarhistima žarili prostorima bivše SFRJ (od Slovenije preko Hrvatske do Bosne i Hercegovine i Kosova), pobili preko 100.000 ljudi, uzrokovali stotine tisuća invalida i traumatiziranih, razorili, etnički očistili i devastirali čitave regije, silovali tisuće žena i djevojčica, mučili i zatvarali u logore, protjerali preko 3 milijuna ljudi iz domova i trajno poremetili odnose među narodima na jugoistoku Europe, a sve s ciljem stvaranja „Velike Srbije“, čime su do kraja ogolili svoju zločinačku ćud i potvrdili izopačenost vlastite ideologije.

Ni u jednoj zemlji bivšeg komunističkog lagera (pa čak ni u vodećoj socijalističkoj tvorevini – SSSR-u koji je imao daleko složenije stanje vezano za međunacionalne odnose nego SFRJ), nije bilo čak ni ozbiljnijih potresa u vrijeme pada Berlinskog zida (1989. godine) a kamo li rata, ali u Titovoj Jugoslaviji jeste – i to tako brutalnog i barbarskog da je njime bio zatečen cijeli svijet.

Zato se danas na pragu trećeg desetljeća trećega milenija s pravom moramo upitati: kakav je to mentalni sklop u koji još uvijek nije doprla spoznaja o potrebi distanciranja od svakog zločina i zločinca?

Komunizam je diljem svijeta ostavio svoje krvave tragove s preko 120 milijuna žrtava u XX stoljeću i pokazao se kao najpogubnija i najzloćudnija ideologija koju je svijet upoznao tijekom svoje poznate povijesti.

Komunizam je u nekim svojim aspektima bio pogubniji po ljudsku civilizaciju i od nacizma i od fašizma, ne samo zbog barem trostruko većeg broja žrtava što ih je uzrokovao, duljine trajanja diktatorskih režima i njihove rasprostranjenosti u svijetu, nego i zbog perfidnih metoda provedbe svojih ciljeva. Dok su nacisti i fašisti svoje zločinačke nakane jasno zapisali u programima i kasnije ih pokušali ostvariti, komunizam je vlastitu zloćudnu narav i krvave tragove krio iza marksističke teorije o socijalnoj pravdi, humanizma i filantropije (statuta, programa, parola i floskula), propagirajući kako je „čovjek najveće bogatstvo“, dok je u isto vrijeme nesmiljeno i masovno uništavao upravo tog čovjeka, a preživjele pretvarao u ljušture bez duha, osjećaja i slobodne volje…

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Osvrt na epski rukometni sraz s Njemačkom i pogled malo prema naprijed

Objavljeno

na

Objavio

AA Ilustracija

Sklonost Nijemaca temeljitoj pripremi, organizaciji i disciplini, njihova upečatljiva sposobnost planiranja do u tančine i pronalaženja suparnikovih boljki, te opsjednutost učinkovitošću i pedantnošću u mnogih izazivaju divljenje. Dok sve ide onako kako su zamislili, melju kao mlin, gaze sve pred sobom, i nema tog plijena kojeg nisu kadri smazati za doručak. No, čim se suoče s nepredviđenim momentom, u čudu zastanu, ukoče se, katkad i posve trokiraju. Vidjevši ih bespomoćnima, na trenutke i smiješnima, neoprezni ih tada neopravdano podcijene, odveć lako gubeći iz vida njihovu mitsku sposobnost vraćanja iz mrtvih i upravo fascinantnu ustrajnost u borbi sve do samoga kraja.

Kad „panzeri“ gaze…

Na njemačkoj se rukometnoj nacionalnoj momčadi, za razliku od nogometne, još ne vide posljedice globalnog zatopljenja. Ti se, što divovi, što brzanci, doista doimlju izvorno njemačkima. Fizionomije su im upravo onakve kakve su se beziznimno držale njemačkima još do prije koja dva-tri desetljeća. Štoviše, za uslugama nekih, poglavito onih trokrilnih štemera u obrani čiji već i sâm pogled boli, bi u neka druga vremena zacijelo čeznula i tajna državna policija. A valja im priznati i da onako dobro kao u prvom poluvremenu utakmice protiv Hrvatske nisu stajali na nekom terenu još tamo negdje od početka četrdesetih. Kako i ne bi, kad su svojstven im, jednostavan i učinkovit taktički plan gotovo u cijelosti sproveli u djelo.

Na valu neuobičajeno oštre igre obilježene izrazito grubim prekršajima, nekima i u domeni rada civilnih sudova, Nijemci su nezaustavljivo gazili baš kao „panzeri“ nekoć. Osim grča i nespokoja koji redove suparnika izloženog takvu tretmanu obično zahvaćaju – pa mu tako ni igrač više ne bude neka prednost, a izvođenju sedmeraca ne pristupa kao velikoj prilici nego kao odsluženju kazne – u rukometu pogibeljna igra može donijeti i druge, ne odmah vidljive psihološke prednosti. One se ponajprije očituju u suptilnom pritisku na sudce. Naime, nakon što dosude veći broj isključenja jednoj ekipi, koliko god ona opravdana bila, labilniji sudci, pa čak i oni manje labilni, podsvjesno jedva čekaju priliku kako bi ravnoteže radi i drugoj ekipi isključili ponekog igrača, pa to onda učine i kad u normalnim okolnostima ne bi. Podsvjesna težnja za kompenzacijom još se više odražava u neujednačenom kriteriju procjene detalja koji se brzo zaboravljaju, a često prelome utakmicu.

Nijemci su, taktički se opredijelivši za brutalnu tučnjavu, računali na sve navedeno. I baš sve želje su im ispunjene – Hrvati su se uslijed dobivenih batina stisnuli i zgrčili, da bi pred kraj poluvremena, čim su se malo pribrali i rezultatski približili, dobili odmah nekoliko isključenja u nizu. A i u dvojbenim, rubnim situacijama sudci bi češće presudili u njemačku korist. U tom smislu znakovito je njihovo viđenje jedne akcije pri neriješenom rezultatu kad se utakmica lomila. Sjurivši se u izglednu kontru prema njemačkom golu, David Mandić je ometen, doduše, ne tako da ne bi uputio udarac prema golu (jer mu je ruka bila slobodna). Ipak, pritom ga je njemački igrač bočnim kontaktom izbacio iz balansa taman toliko da udarac ne bude savršeno izveden pa ga je vratar bez veće muke obranio. A sudci su ostali nijemi.

Ovaj detalj koji se mogao pokazati odlučujućim, a i njih još nekoliko, zapazilo je oštro oko vrsnog stručnog sukomentatora televizije s nacionalnom koncesijom, Nikše Kaleba. Lucidno je, uz dozu ironije, dobacio kako sudci očito nisu imali predavanja iz biomehanike da bi znali kako takve sile utječu na igračevo tijelo pri toj brzini. A on to, i bez da je primao lekcije iz teorije, jako dobro zna iz vlastita iskustva. Ta bio je vrhunsko krilo, k tome i svjetski prvak i olimpijski pobjednik.

Pobjeda velika kao „Maslenica“

Ovako je slađe, reći će netko, i ne će biti posve u krivu. Jer dvaput se vratiti iz ponora, zloslutno neugodnog zaostatka od 5 golova razlike, pokazatelj je moćnog karaktera momčadi. I doista, što je vrijeme više odmicalo, Nijemci bi sve rjeđe računalnom preciznošću pogađali rašlje, što je dovodilo u očaj hrvatske vratare i obranu, a sve bi češće naizgled ničim izazvani gubili loptu u napadu. S vremenom se bečkom sportskom dvoranom sve tiše razlijegalo „Deutschland, Deutschland…“, a sve se glasnije orilo – Auf Wiedersehen! Ipak, i nakon što su inercija i psihološka prednost već debelo prešle na hrvatsku stranu, nikako te uporne Nijemce prelomiti, ni spomenutom Mandićevom kontrom, ni Šipićevim zicerom s crte… Na kraju ih je slomilo tek čudo neviđeno, čudo nad čudima – nešto lijevo, a da Hrvatskoj bude na korist – lijeva ruka Marina Šege! Dobro, ajde, našla se tu u prijelomnim trenutcima i pouzdana ljevica Luke Stepančića, momka iz Labina, kraja gdje se prečesto podiže samo prva, a ne sve tri boje hrvatskog barjaka. No, kad igra Hrvatska, čak i ozbiljne nesuglasice valja ostaviti postrani, jer se crven-bijeli-plavi na najvišem jarbolu može viti samo kad su glave Hrvata iz obje države jedne hrvatske domovine skupa. U rukometu se to možda bolje vidi, ali ni drugdje nije drukčije.

Naposljetku, umjesto suhoparne statistike, evo i metaforičkog rezimea čitave utakmice: Prvo poluvrijeme – njima k’o ’41, nama k’o ’45! Drugo poluvrijeme – njima k’o ’45, nama k’o ’95! Ili možda bolje – k’o ’93! Jer napetošću je utakmica više podsjetila na legendarnu Operaciju Maslenica u praskozorje čije obljetnice je odigrana, tu jedinu bitku iz Domovinskog rata u kojoj su obje strane nastupile u najjačim sastavima.

Teško je slomiti duh hrvatskog čovjeka

Ova nesumnjivo epska utakmica doziva iz sjećanja jednu drugu, još dramatičniju, vjerojatno najveću koju je Hrvatska dosad odigrala. No, kako vrijeme čini svoje, ona je već pomalo zaboravljena. U polufinalu Svjetskog prvenstva 2003. u Portugalu Hrvati su morali igrati dva produžetka protiv današnjeg protivnika Španjolske kako bi, unatoč zaostatku u jednome trenutku i od 5 pogodaka razlike, na kraju ipak pobijedili. Pritom se pokazalo kako imperijalni mentalitet nacije s Pirineja, čiji je imperij dosegao zenit stoljećima prije njemačkog, još prožima srca španjolskih igrača, posve opravdavajući nadimak njihovih nacionalnih vrsta – Furia. No, namjerili su se na neprobavljiv zalogaj. Ili, kako netom poslije utakmice trener pobjednika Lino Červar reče – Gazili su nas čitavu utakmicu, ali nisu mogli zgaziti duh hrvatskog čovjeka! U ono doba oživljavanja voštanih figura iz Maršalova muzeja, kad je svaka Tuđmanova sintagma, pa tako i „hrvatski čovjek“, dočekivana ili s podsmijehom ili na nož, netko se usudio to izreći, jednostavno ne mogavši prešutjeti ono što mu je srce u trenutku velikog postignuća osjećalo. Našao se netko, eto baš iz te, nacionalno ravnodušne, odnarođene Istre, da blagotvornom solju oživi tada već ispiranjem mozgova i srdaca poprilično obljutavljelo hrvatstvo. Moguće je taj Červarov dirljiv iskaz nepatvorenog domoljublja mnogim Hrvatima promakao, ali zato sigurno nije onima koji Hrvate vole raditi bedakima, skoro onoliko koliko to oni sami od sebe vole činiti.

I badava Lini Červaru sve te silne titule i medalje, sve one pobjede nad većima i bogatijima, uzalud mu i očuvanje neprekinutog niza vrhunskih rezultata uz provedenu smjenu generacije, što je najteža stvar u momčadskom sportu. Lino Červar je u očima tvoraca mišljenja javnosti svemu tome unatoč ostao tek puki rukometni analfabet, diletant, Lino Čokolino, maskota koja samo nervozno skakuće oko klupe nepotrebno dekoncentrirajući igrače koji bi bez njega sigurno bili puno bolji… U toj virtualnoj, mnogima i jedinoj stvarnosti njegov je uspjeh slučajan, jednostavno taj čovječuljak ima sreće, a najvećim hrvatskim rukometnim stručnjakom nazivali su trenera koji je bio zadnji s reprezentacijom na Europskom prvenstvu samo godinu prije nego što će Červar s istim igračima osvojiti svjetsko zlato. Apsurdno? Možda! Ali nipošto ne i slučajno u zemlji u kojoj su mediji, pravosuđe, sindikati i štošta drugo sve samo ne slučajno takvi kakvi jesu. A jesu neprijateljski raspoloženi prema svemu što je dobro za Hrvatsku i svakome tko se za nju žrtvuje i čini ju boljom.

Pogođen sustavnim medijskim neprijateljstvom čovjek s kontinuitetom vrhunskih rezultata bio je prinuđen u naponu snage otići put pečalbe, u zemlju koja u svemu, pa tako i u rukometu, Hrvatskoj gleda u leđa. Našao je mir tamo gdje zlatno sunce sja, kad se već ono hrvatsko za njega pokazalo zubatim. Podigavši makedonski rukomet za nekoliko kopalja, usput je odigrao veliku ulogu u razvoju karijere dva danas ključna reprezentativca – Cindrića i Karačića – što mu se danas vraća s kamatama.

Inače, odstrjel Line Červara odradio je profesionalni TV kiler, neka vrsta medijskog Sindičića, doajen sportskog novinarstva, a u duši tek komunistički aparatčik starog kova, kandidat SKH-SDP-a na prvim višestranačkim izborima, Božo Sušec. U središnjem je Dnevniku nacionalne televizije besramno izdvojio samo izgubljene utakmice rukometne reprezentacije, pritom posve ignoriravši one prethodno dobivene kako bi do tih izgubljenih uopće i došlo, i turnuo ih širem gledateljstvu pod nos, zabrinuto zaključivši kako nam trebaju promjene dok još nije kasno. Jer ovako više ne može! A bedaki ne bi bili bedaki da kod njih ista finta, žvaka o promjenama, uvijek ne pali. Bio u pitanju sport, politika ili nešto treće.

Zbijanje redova ili razbijanje redova?

Červarov najveći grijeh, kako onda, tako i danas, je to što je HDZ-ovac. Da stvar bude gora, on nije neki obični HDZ-ovac, nego HDZ-ovac koji je uspio ostvariti povijesni rezultat na parlamentarnim izborima u Istri i Rijeci, zamjetno nadmašivši poslovično blijedo izdanje stranke na tom području, gdje bi obično nastupila pod geslom – Važno je sudjelovati! A to se ne prašta. Da je kojim slučajem političkog profila Ratka Rudića, već bi mu izgradili mauzolej na vrhu Učke.

Ovako im ni sad nije promakla aktivna Červarova predizborna potpora Kolindi Grabar Kitarović. Njegova se uloga, naime, omalovažava po navlas istom receptu kao što se to čitavih 5 godina činilo i Predsjednici – za medije njih dvoje nisu uspješni ljudi na ponos Hrvatske, nego tek Čokolino i Čokolinda! Stoga i ne čudi što se Červara i neposredno nakon velike pobjede protiv Njemačke ismijavalo. Eto su ga opet igrači spasili tako što su mu se usprotivili (jer ne može on koji pojma nema biti zaslužan, a s druge strane, ne može pojma imati kad je HDZ-ovac).

Uočivši boljku u izvođenju sedmeraca, rovare i nutkajući Červaru Štrleka, koji je odbio igrati za reprezentaciju pa se sad navodno premišlja. Čine to kako bi izbornika u slučaju neuspjeha mogli optužiti što ih nije poslušao, ali i zato što znaju kako bi Štrlekovo uključivanje moglo narušiti ozračje u ekipi slično kako je Kalinićevo nezadovoljstvo djelovalo na nogometnu repku na Svjetskom prvenstvu u Rusiji, što je izbornik Dalić razriješio na jedan jedini mogući način. A mogao bi i Dalić, kao još jedan osvjedočeni Kolindin podržavatelj, uskoro na galge, jer kad su već suho zlato bacili u blato, što ne bi i srebro?

No, nisu svi u predizborno vrijeme postupili poput časnih i uspješnih izbornika najpopularnijih nacionalnih vrsta, Červara i Dalića. Neki koji se u javnosti predstavljaju katolicima i domoljubima nisu podržali Kolindu Grabar Kitarović budući joj nikako nisu mogli oprostiti koketiranje s jogom i numerologijom. Njezinu su vjeru jednodušno ocijenili neiskrenom, prijetvornom i politikantskom, a redovite odlaske na svetu misu i nošenje križića oko vrata prozreli kao providnu varku. Stoga ti vrli eshatolozi nisu imali druge nego spas na ovome svijetu potražiti agitirajući za tipa koji je tijekom kampanje veselo poručivao da se mani Očenaša, da bi potom još u maniri svojstvenijoj novokomponiranim nego autentičnim katolicima radosno proslavio pogansku svetkovinu „Martinja“.

Farizejski se skanjujući izbora manjeg zla, dvaput su izabrali ono veće (u prvom krugu djelom; u drugome što djelom, što propustom; a sve vrijeme mišlju i riječju). I sad se ti i takvi – koji su, obilato se koristeći i tehnikom Bože Sušeca, sablažnjavali malene slagavši čim bi zinuli, a zinuli bi često – pozivaju na svoje mišljenje podvaljeno u usta malenima. Pa se pobjedonosno rugaju zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Bozaniću, kako ga, eto, narod ne sluša, time prešutno hvaleći sebe jer, eto, njih sluša. U silnoj oholosti ni ne zamjećuju, u gorem slučaju – ipak zamjećuju, kako je jedini opipljivi učinak njihova djelovanja tek razbijanje vlastitih redova. Štoviše, to nastavljaju činiti likujući kako u narodu (a radi se tek o dijelu naroda kojeg su anestezirali) više ne pali poziv na zbijanje redova pred crvenom napašću.

No, i ovdje, kao i u rukometu, vlada nepisano pravilo – ako ne zbiješ vlastite redove, suparnik će svoje zbiti, i na kraju pobijediti. Ovogodišnje prvo izborno poluvrijeme je izgubljeno, baš kao i ono rukometno s Njemačkom. No, sve se još može popraviti, jer pred Hrvatima je najesen i drugo poluvrijeme. Hoće li zbiti redove kao što je to uspjelo rukometašima ili će nastaviti razbijati ih? Prije nego se odluče, neka se prisjete kako se u ovom „sportu“ prilika za popravak ne pruža svake godine kao u rukometu, nego u ciklusima od nekih 4-5 godina.

A Lino Červar, ako doista želi primjereno uzvratiti ovima koji ga i sad besprizorno vrijeđaju, šireći razdor među Hrvatima i kad se pobjeđuje, nema druge nego odgovoriti im tako što će najesen opet zauzeti mjesto na HDZ-ovoj listi za 8. izbornu jedinicu. I neka u taj pohod krene s one pozicije na listi koja će odgovarati mjestu osvojenom na ovome prvenstvu.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Petokraka s krova

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od zadaća umjetnosti je provokacija. Upravo provokacija je sredstvo skretanja pozornosti na rad umjetnika, na svijest građana  i moralne i društvene klišee.

Meta provokativne umjetnosti često je vladajući establišment. Možda nisam u pravu, ali kad je u pitanju provokacija koju neki doživljavaju kao umjetnost, na pamet mi pada Rijeka. Ono, Frljić & co. Tu je i Let 3, pa i drugi umjetnici koji su neshvaćeni u svojim sredinama, uvijek su dobro došli u grad koji teče.

Let 3 su oštro  krenuli đonom na kršćanske vrijednosti u Hrvatskoj u svom uratku „Hvala tebi Kriste“, što je normalno za ateiste i antifašiste. Kuku i motiku zamijenili su vulgarnošću palanačke smrdljive birtije.

Sjećate li se  kada je Let 3  prije par godina na zub uzeo Angelu Merkel. To se događalo u vremenu Lex Perkovića, pa mi je tako nejasno ostalo po kojem kriteriju je izabrana Merkel. Je li zbog oštrog stava prema Lex Perkoviću i ultimatuma izručenja, zbog loše gospodarske politike koju ona vodi u Njemačkoj ili zbog nekog meni nepoznatog razloga koji imao dramatične posljedice na Hrvatsku, poglavito na multietničku Obersnelovu utvrdu?

Ako si neshvaćen ili nerazumljiv kroz svoju umjetnost bilo gdje u Hrvatskoj, dođi u Rijeku i budi svoj na svom.

Osim što grad s najvećom lukom u Hrvatskoj uvozi prognane i neshvaćene umjetnike, on ih i sam producira. Osim notornog Mrle i ekipe, koja za koju godinu neće moći izvoditi sve svoje stare uspješnice naprosto zbog zamora i gubitka funkcionalnosti ostarjelih  čmarova, na scenu stiže relativno novi i nepoznati umjetnik imena Nemanja Cvijanović.
U godini kada je Rijeka dobila čast biti predstojnicom Europske kulture, Vojko je kao frontmena izabrao Nemanju.
U svom CV-u Nemanja Cvijanović o sebi kaže da se bavi propitivanjem društveno-političkih tema iz nedavne prošlosti, fasciniran fenomenom kolektivne memorije.
Svojom instalacijom, zvijezdom petokrakom na Riječkom neboderu on želi:
1. Provocirati hrvatsku fašističku prošlost
2. Rastući ili puzajući fašizam danas kod Hrvata izvan Rijeke
3. Provocirati Angelu Merkel
Uistinu ne znam odgovor na ovo pitanje, te je lako moguće da niti s jednim od tri ponuđena odgovora nisam niti blizu.

Odgovor na ovo pitanje, osim samog umjetnika, zna njegov mecena gradonačelnik Rijeke. Mecene su kroz povijest davale svoj novac umjetnicima, partija narodni novac za partijsku umjetnost, crkava crkveni za svoju umjetnost.
Iz povijesti umjetnosti znamo da neki umjetnici sa svojim radovima nisu naišli na pozitivne kritike i odobravanje mecena ili naručitelja. Među njima su Michelangelo, Caravaggio, Manet… Njihovi radovi su ocijenjeni sirovim, blasfemičnim.

Cvijanović je na prvu zadovoljio svog mecenu. Osim prvog uratka kojeg uskoro očekujemo kako zaštitnički natkriljena stoji nad riječkim korzom, bit će tu i komunističke biblije, Manifesta.
Koliko tu ima umjetnosti koja provocira, ili samo provokacije bez umjetnosti, vidjet ćemo.
Ako se držimo demokratskih načela, umjetnost ne treba zabranjivati ili osujećivati. Pustimo ju da sama za sebe kaže.

U tom kontekstu, možda je preuranjeno i po slobodu umjetnika opstruirajuće pitanje saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića upućenog   Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.

Odgovor Ministrice je da je ona za slobodu umjetničkog izražavanja. OK legitiman i diplomatski odgovor, premda ton postavljanja pitanja i davanja odgovora , jasno govori o privatnim netrpeljivostima dvoje sugovornika,  i s unaprijed prepoznatljivim razlikama u vrijednosnim i estetskim  sudovima Obuljen- Koržinek i Hasanbegovića.

Je li Cvijanovićeva umjetnost oslobođena svih utjecaja osim autorske zamisli? Je li Obersnel Cvijenovićev mecena, tutor ili/i sufler?
Bilo kako bilo, Cvijanovićeva umjetnost je politički angažirana i usmjerena. U tome uopće nema dvojbe.

Biti slobodan je neka vrsta utopije i privida. Nemanja ima jasan političko aktivistički smjer, jasan crveni kolorit koji izbija ispod svake druge boje, narudžbu usklađenu sa željom svog političkog i financijskog pokrovitelja, i to je to. Bit ću strpljiv i prihvatit ću Cvijanovićev demanti da njegova umjetnost nije u službi politike grada s najdužim komunističkim stažem u Europi.

Ne znam hoće li Cvijanović ikada poželjeti ući u svaki kut hrvatske kolektivne memorije, memorije naroda bivšeg istočnog bloka, zbog koje je ta ista petokraka kao simbol totalitarnog i krvavog režima dobila „priznanje“ od Europske komisije za zlo XX. stoljeća.

Trpimir Jurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari