Pratite nas

Kolumne

Titov ploveći bordel ‘Galeb’ simbol je zločinačkog sustava i razvrata crvene buržoazije

Objavljeno

na

Obožavatelji komunističkog krvnika i hohštaplera Josipa Broza Tita već desetljećima suze liju nad njegovim plovećim bordelom i simbolom razvrata crvene buržoazije. Nikako ne mogu razumjeti kako to da Hrvatska „ne drži do svoje povijesti“ i ostavlja ovaj brod na milost i nemilost vremenskim prilikama i neprilikama, kao što ni mi drugi koji ne spadamo u tu branšu ne shvaćamo zašto „Galeb“ već odavno nije završio na rezanju.

Mi Hrvati pogotovu imamo razloga za „zahvalnost“, s obzirom na sve ono što se događalo tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata.

Zemlje koje drže do sebe vode računa i o nekim temeljnim istinama kad je u pitanju prošlost, ne samo zato da bi one bile upisane u udžbenike povijesti, nego prije svega zbog mentalnog stanja nacije. Kultura sjećanja i zdravog odnosa prema prošlosti znak je zrelosti svakog društva.

Mi nemamo izbalansiran stav prema prošlosti niti smo u stanju napraviti mentalni odmak od brojnih dogmi, ponajprije onih uz pomoć kojih se jedno vrijeme koje je po svemu imalo pogubne i tragične učinke na hrvatski (pa i druge narode) glorificira do razine groteske i protivno svakoj logici.

Ako je danas poslije svega nekomu tko je proživio „zlatno doba“ jugoslavenskog socijalizma, krizu, raspad SFRJ i krvavo finale što nam ga je priredila Titova „JNA“ u suradnji s velikosrpskim fašistima (90-ih godina prošlog stoljeća) potrebno tumačenje vezano za narav tadašnjeg komunističkog režima, onda taj ili nije pri zdravoj pameti ili svjesno iz određenih interesa zanemaruje činjenice i nastavlja živjeti u svijetu mašte.

Do 2009. godine, „Galeb“ je bio usidren u Boki Kotorskoj, dok ga pod svoje okrilje nije uzela politička vrhuška Rijeke (koja je za tu „čast“ iz gradske blagajne izdvojila 150.000 dolara). Njegova se obnova planira za kraj 2020. godine, za što će Grad Rijeka utrošiti najmanje 28 milijuna kuna (iz kredita). Hrvatska je i na ovom primjeru još jednom potvrdila kako je posljednji bastion boljševičko-komunističkog mentaliteta u Europi u kojemu se više drži do komunističkih simbola vezanih za zločinca Tita, nego do mnogih drugih društvenih potreba.

Ne treba sumnjati da će SDP i Vojko Obersnel učiniti sve kako bi ta njima toliko važna relikvija opet zablistala starim sjajem.

Ne znam hoće li (ako i kada se obnovi „Galeb“) barem jedna od kabina biti pretvorena u „spomen sobu“ u kojoj će se izložiti eksponati važni za bolje i cjelovitije razumijevanje „lika i djela“ vođe jugoslavenske komunističke razbojničke družine kojega neki još uvijek smatraju „najvećim sinom naših naroda“.

Primjerice, slike njegovog drugovanja s četničkim vođom i koljačem Dražom Mihailovićem (s kojim je u početku rata bio u savezu) ili možda one s Križnog puta, Bleiburškog polja, s lokaliteta neke od masovnih grobnica (Macelj, Huda jama, Jazovka, Gračani itd.) kojih je do sada otkriveno preko 800. Hoće li koja od fotografija djevojačkih pletenica ili hrpa ljudskih kostiju otkrivenih u oknima „Barbarinog“ i drugih rudarskih rovova u susjednoj nam Sloveniji pronaći možda mjesto ako ne u „kongresnom centru“ ili u muzeju, barem u predvorju raskošnog broda kojim je „najveći sin naših naroda“ odlazio na svoja „vesela“ putovanja na kojima su on i njegova svita uživali u luksuzu, orgijanju i tulumima dok se država gušila u dugovima i nepovratno klizila prema bankrotu? Možda poneka slika s Golog otoka ili Svetog Grgura u spomen na logoraše koji su u svrhu „preodgoja“ bili izloženi okrutnim mučenjima i torturama? Ili portreti brojnih Jožinih žrtava iz vremena velike čistke u SSSR-u kad je služeći Staljinu cinkario svoje drugove iz Partije kako bi spasio vlastitu kožu i dočepao se položaja?

Uz fotografije mogli bi biti izloženi i neki muzejski artefakti: ostaci bodljikave žice kojom su vezivane ruke žrtvama prije egzekucije, neki od sačuvanih primjeraka mitraljeza kojima su Titovi partizani kosili redove zarobljenika u svibnju 1945. godine na rubovima tenkovskih rovova ili bajunete kojima su klali ljude, žene i djecu kako bi „uštedili municiju“…?

Čisto sumnjam da će se za taj dio naše prošlosti i povijesti pronaći mjesta na „Titovoj plovećoj rezidenciji“.

Turisti će imati prigodu vidjeti nasmiješenog krvnika okruženog djecom ili svojom svitom (i u društvu s prvom damom Jovankom) ili „u trenucima odmora“, u „radnom kabinetu“; sasvim sigurno neće izostati ni one dobro poznate ratne fotografije iz Drvara (od kuda je hrabro pobjegao), sa Sutjeske (gdje je tajno pregovarao s Nijemcima kako bi spasio glavu), kao i druge vezano za poslijeratne „Titove napore“ i „pregalaštvo“ uključujući i brojne na kojima pozira kraj odstrijeljenih medvjeda i drugih divljih zvijeri, možda čak i ona iz Zelendvora (kod Vinice) kad je oborio prijašnji vlastiti rekord odstrijelivši u jednom danu 172 fazana.

Kroničari su zabilježili kako je ploveći bordel crvene buržoazije nazvan „Galeb“ (dug 117 a širok 15,13 metara, gaza 5,7 metara, deplasmana 5.377 tona) postizao maksimalnu brzinu plovidbe od 17,6 čvorova, te da je od 1953. do 1979. godine prešao put od 85.000 nautičkih milja, ili 157.420 kilometara – što je gotovo ravno četverostrukom opsegu Zemljine kugle), da je Tito njime putovao 14 puta, posjetio 18 zemalja na tri kontinenta (Europa, Azija Afrika) i pristao u ukupno 29 luka, te na putu proveo 479 dana.

Naravno, nećemo sad banalizirati stvari i postavljati pitanja vezano za funkcioniranje države iz koje je tjednima izbivao njezin „kamen zaglavni“, jer Brozova karizma je očito bila toliko jaka da je sve klapalo i bez njega.

Uostalom, tajne službe, vojska, policija i preko 300.000 agenata i partijskih doušnika budno su čuvali temelje „NOB-a, revolucije i samoupravne socijalističke zajednice“ dok je „Veliki Vođa“ plovio svijetom, uspostavljao svoj sustav „miroljubive aktivne koegzistencije“ i gradio imidž jednoga od stupova „Pokreta nesvrstanih“.

Ono što se mnogo rijeđe spominje, jesu luksuz i rasipništvo koji su bili neizostavni dio tih putovanja, a naročito sve što je vezano za „slatki život“ Jože i njegove kamarile – a u što su osim probranih jela, pića i najboljih cigara bili uključeni i „trenuci za opuštanje“ s „drugaricama“ čija je jedina zadaća bila udovoljiti tjelesnim potrebama i prohtjevima „najvećih sinova revolucije“, kako bi bili u stanju revitalizirati se i tako dočekati „nove izazove“ i „napore“ kojima su kontinuirano bili izloženi obavljajući najvažnije funkcije vezano za „napredak i prosperitet“ tadašnje „socijalističke zajednice“.

O orgijama u kojima su Titu i drugovima (Rankoviću, Đilasu i ostalima) dovođene čak i „čete balerina“ i prakticiranju grupnog seksa uvaženih „narodnih heroja“ i „prvaka revolucije“ ponešto je pisao i Stjepan Đureković (u knjizi „Ja, Josip Broz Tito“).

(Vidi: https://www.express.hr/life/titu-su-na-orgije-dovodili-cete-balerina-3741; stranica posjećena 6.11.2019.)

Što je od svega toga istina a što ne, ne zna se točno, ali zato pouzdano znamo kako su završili Đurekovići (otac i sin) koji su ubijeni upravo iz razloga da se prljavi tragovi pljačke, kriminala i nemorala Tita, Mike Špiljka i ostalih drugova prikriju.

O seksualnim sklonostima i aktivnostima „Vođe“ i njegove vrhuške pisali su i mnogi drugi, pa se ne rijetko to navodi i kao jedan od razloga poremećaja odnosa između njega i Jovanke, ali tu je bez primarnih izvora teško utvrditi pravo stanje stvari. Ono što se ipak pouzdano zna, jeste da je „najveći sin naših naroda“ svoju sklonost ka mladim (čak štoviše vrlo mladim) osobama ženskog spola zadržao od rane mladosti do treće životne dobi i da su mu svi ti „nestašluci“ (koji bi prema današnjim mjerilima zacijelo dobili epitet pedofilskih sklonosti) bili unaprijed oprošteni, pogotovu od sljedbenika opčinjenih njegovim „likom i djelom“; jer, Joža za njih nije bio običan smrtnik, nego neka vrsta „boga“.

Izvan svake je sumnje kako je i na „Galebu“ bilo „drugarica“ čija je jedina i isključiva zadaća bila poslužiti Joži i društvu za „opuštanje“ (uz masaže i sve ostalo što uz to ide). One su (kao što je i red) službeno bile dijelom Protokola – i svaka je imala poneku partijsku funkciju ili dužnost u predsjedničkom uredu kao pokriće.

No, to je ipak u cijeloj priči sporedna stvar. Mnogo pogubnija od seksualnih sklonosti i aktivnosti komunističke vrhuške bila je njihova rastrošnost, bezobzirno parazitiranje na grbači radnika „samoupravljača“ i osiromašenog seljaka, u zemlji koja je preživljavala na inozemnim kreditima i zaduživanju budućih naraštaja.

Faraonsko krstarenje

„Istorijsko“ putovanje „druga Tita“ u Afriku u veljači 1961. (koje je bilo u funkciji lobiranja u zemljama Trećeg svijeta za održavanje Prve konferencije nesvrstanih zemalja u Beogradu jeseni iste godine), pratile su višemjesečne, opsežne i detaljne pripreme, kako se ništa ne bi prepustilo slučaju.

Put je bio dug 10.478 nautičkih milja (što iznosi nešto više od 19.405 kilometara – skoro polovica opsega Ekvatora).

Posebna je pozornost posvećena sigurnosti, pa je u tu svrhu bio angažiran Združeni odred Jugoslavenske ratne mornarice s 1.196 mornara, časnika i dočasnika, a za pratnju broda su angažirana i tri zrakoplova s posadama (za svaki slučaj, ustreba li političku elitu spašavati od brodoloma).

Domaćin je odabrao stotinjak uglednih gostiju, među kojima je bio i njegov intimus, potonji duhovni Otac srpske nacije (jedan od autora Memoranduma SANU iz 1986. godine i arhitekata velikosrpskog zločina izvršenog 30 godina poslije na području SFRJ), književnik i akademik Dobrica Ćosić – u to vrijeme veliki obožavatelj „lika i djela“ druga Tita kojemu je pisao hvalospjeve i panegirike poput zaljubljenog dječarca (a dvadesetak godina kasnije ga proglasio „najvećim srbožderom u istoriji srpskog naroda“).

Glavne pripreme za putovanje išle su preko Titovog ađutanta, generala Milana Žeželja, koji je od pratećih službi primao redovita izvješća vezano za pojedine faze ovog vrlo važnog posla u kojemu je jednu od glavnih uloga igrala logistika – odnosno opskrba gorivom, hranom, pićem i svim drugim sredstvima uključujući i „kulturno-zabavne sadržaje“.

Podaci o tomu izašli su na vidjelo tek u godinama nakon smrti jugoslavenskog diktatora.

Titova „ploveća rezidencija“ (kako su taj plutajući bordel zvali njegovi podanici) bila je opskrbljena s 4.671 tonu goriva, što je u to vrijeme bilo dostatno za grijanje 100.000 dvosobnih stanova kroz četiri zimske sezone.

Kako „maršalu“ ne bi bilo dosadno, intendantski potpukovnik Ilija Stakić dostavio mu je popis od 59 stranih i 20 domaćih filmova različitih žanrova.

Pored luksuzne garderobe za sve putnike iz Protokola, brojnih sadržaja za zabavu i svih mogućih delicija i poslastica koje su uskladištene u ogromnim količinama, utovareno je i oko 700 boca rakije i konjaka, 300 litara vinjaka i vermuta, velika količina raznih likera i viskija, oko 4.500 boca probranih vina, preko 29.000 kutija duhana (uključujući i najskuplje kubanske cigare). Na popisu Titove „ploveće rezidencije“ našle su se velike količine svih mogućih probranih jela (kavijara, prešanog svinjskog vrata, praške šunke, koljenica, rolane šunke, bifteka, slanih jezika, svinjskog karea, svježih i suhih odojaka, goveđih prsa, mesa od buta, kokošiju, pilića, gusaka, pataka, suhog špeka, hrenovki, Gavrilovićeve šunke, raznih vrsta salama, užičkog i dalmatinskog pršuta, mlade janjetine, kobasice, raznih sireva i salata, ajvara, svih mogućih slastica – i uz sve to još 15 čitavih telića). Tone svježe ribe (raznih vrsta), te voća i povrća upotpunjavale su meni, a bili su predviđeni i troškovi za „propagandu i moralno-političko vaspitanje“.

(Vidi: https://www.vesti.rs/Region/Titov-Galeb-mira-i-razdora-5-Na-Galebu-i-od-ptice-mleko.html)

Desetak dana prije samoga puta, prva dama (Jovanka) je izvršila inspekcijski pregled „Galeba“ i potom je ađutantu Žeželju dostavljen pismeni naputak o tomu što se sve mora poduzeti kako bi prostor bio prilagođen njezinim željama i ukusu.

„Za otoman u radnom kabinetu druga Predsednika nađeni su u Beogradu plišani materijali i dati da se prave odgovarajući plišani jastuci. Ovo isto će se učiniti i za sofu u radnom delu apartmana drugarice Jovanke. Našli smo u Beogradu odgovarajući kvalitet i dimenzije idrijske, lepoglavske, paške i posavske čipke za potrebe stolova u salonima i apartmanima.“ – kaže se u jednom od izvješća o realizaciji ovih dodatnih zahvata.

Na put s Jožom i svitom krenulo je 43 glazbenika.

Dirigent muzike Komande Garde, potpukovnik Muzičke službe Gvido Učakar izvijestio je generala Žeželja o stanju u svome resoru i naveo kako će puhački, gudački, salonski, narodni i veliki džez orkestar, te Slovenski kvintet, kao i nekoliko manjih glazbenih sastava (za pratnju pjevača ili glazbu za ples) cijelim putem (od Splita do luke Teme u Gani i natrag) nastupati na „Galebu“ u punom sastavu i da su spremni i sposobni za „izvršavanje svih zadataka“, počevši od svečanih dočeka i izvođenja koncerata na javnim mjestima, do zabave za posadu i goste na samome brodu.

Kad se sumiraju troškovi, početni planirani iznos za njihovo pokrivanje približno je iznosio (za to vrijeme) basnoslovnih milijun dolara, ali koliko je sve skupa na kraju koštalo nije poznato.

Dio tih troškova bio je iskazan u Planu budžetsko-deviznih sredstava (pod šifrom „Dijamant“), a generalu Žeželju je proslijeđena informacija o Specijalnoj blagajni iz koje se sve skupa financiralo u neograničenom iznosu.

U troškove su bili uračunati i izdaci za osobnu pratnju domaćina od 50 ljudi i još toliko oficira Garde, vezista, vozača, policajaca, tehničara TANJUG-a kao i članove posada zrakoplova. Tri zrakoplova njegove specijalne eskadrile gotovo su svakodnevno slijetali u zračne luke zemalja koje su posjećivane, a dnevnice angažiranima na tim važnim poslovima isplaćivane su u američkim dolarima.

(Vidi: isto -)

Iz svega naprijed spomenutog vidljivo je o kakvom se luksuzu i bahatosti radilo i kakav je bio način života crvene buržoazije u vrijeme dok je velika većina građana Jugoslavije živjela u oskudici i bijedi slušajući isprazne floskule i obećanja o „svijetloj budućnosti“ koja, eto, samo što nije stigla.

Nije prošlo niti dva desetljeća od ovog „istorijskog“ luksuznog krstarenja (čija je jedina svrha bila promocija Vođe), a SFRJ je ušla u razdoblje vrlo ozbiljne ekonomske krize. Rate inozemnih kredita koji su se dizali kapom i šakom (po pravilu s odgodom plaćanja od 15-20 godina) počele su stizati na naplatu, a država nije bila u stanju servisirati ni kamate.

Bila je to posljedica neracionalnog i prekomjernog trošenja, pogrešno usmjerenih investicija, pada produktivnosti, enormnih troškova glomaznog državnog aparata i konačno, potpunog kraha „dogovorne ekonomije“ i modela „samoupravljanja“ čija je prava svrha bila prikriti vladavinu komunističke vrhuške a teret odgovornosti za njezine promašaje i propuste prebaciti na leđa radnika.

Kad će se hrvatski „antifašisti“ odreći zločinačke prošlosti i zločinaca iz vremena komunizma?

Naši „reformirani“ komunisti, jugonostalgičari i njihova subraća „liberali“ (koji skupa i složno pušu u „antifašistički“ rog) danas tvrde kako oni i njihova ideologija „nemaju nikakve veze s komunizmom“ što je naprosto tragikomično uzme li se u obzir idolopoklonstvo prema Josipu Brozu Titu i svemu vezano za njega i to razdoblje, što je toliko očito da se ne može sakriti nikakvim floskulama i obmanama.

„Nije im stalo do komunizma, Tita i Partije“ – ali se kao slijepci drže Jože i njegovog „lika i djela“ (počevši od spomenika, preko ploča s nazivima ulica i trgova, do lažnih mitova vezano za „slavnu tradiciju NOB-a“, pa i crnih legendi koje su o hrvatskom narodu skrojene pod njegovom dirigentskom palicom u kabinetima Agitpropa).

U tom smislu, priča o „Galebu“ je samo jedna kockica mozaika koji zorno pokazuje i dokazuje da je današnja Hrvatska posljednja oaza boljševičko-komunističkog mentaliteta u Europi.

Kad je u pitanju njihovo komunističko zločinačko naslijeđe (koje pokrivaju „antifašizmom“), sve je moguće i dopušteno, pa i ignoriranje do sada donesenih rezolucija kojima se od Europe traži odmak od negativnog naslijeđa totalitarnih i autoritarnih sustava.

Prije gotovo 14 godina, Vijeće Europe donijelo je Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (engl. Resolution 1481 (2006) Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes). Ona je usvojena u Strasbourgu 26. siječnja 2006. godine od parlamentarne skupštine i snažno osuđuje zločine komunizma, ali zastupnici su odbacili vladama članica VE dati konkretne preporuke kako to trebaju učiniti.

Huda jama – masovni komunistički zločin bez kazne

Huda jama – masovni komunistički zločin bez kazne

Hrvatska se u potpunosti oglušila na ovaj dokument i nije učinila ništa kako bi započela proces objektivnog suočavanja s tim razdobljem svoje prošlosti, dok o bilo kakvoj osudi komunističkog sustava i njegovih zlodjela nema niti govora.

Kod nas je u mainstream medijima i političkom vrhu potpuno prešućena i najnovija Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)) u kojoj se podsjeća na potrebu provedbe Rezolucije 1481 iz 2006. godine i napominje kako je za budućnost Europe važna osuda totalitarnih i autoritarnih režima.

Isto tako, u Rezoluciji se zemljama članicama EU skreće pozornost na reviziju povijesti koju provodi Rusija negirajući masovne zločine svoga komunističkog režima, ali i podsjeća na savez komunista i nacista u godinama pred Drugi svjetski rat (kolovoz/rujan 1939.) kad su Staljin i Hitler u sporazumu dijelili Europu i zanosili se podjelom svijeta.

Izražava se i zabrinutost „zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe, podsjeća na to da je nekoliko europskih zemalja zabranilo upotrebu nacističkih i komunističkih simbola“, te „napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava.“

U Rezoluciji se navodi niz dokumenata koji su poslužili kao temelj njezina donošenja.

(Integralni tekst Rezolucije: http://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html; stranica posjećena 6.11.2019.)

U Hrvatskoj se, dakle, jednostavno ne reagira na ovo, a šutnja je naročito izražena kod „antifašista“ svih vrsta i boja koji su inače skloni docirati svima oko sebe o „europskim vrijednostima“ i „progresu“, ali samo kad je to njima u interesu.

Dižu se na stražnje noge zbog skidanja ploče s imenom mega-zločinca Josipa Broza Tita s jednoga od najljepših trgova u Zagrebu, žeste se zbog uklanjanja njegovog poprsja iz predsjedničke rezidencije na Pantovčaku, glorificiraju ga i slave svake godine u Kumrovcu i kliču mu na mjestima tobožnjih „antifašističkih ustanaka“ – čime se otvoreno slavi zločine i masovne pokolje nad hrvatskim i muslimanskim narodom – i uz sve to tvrde kako s komunizmom nemaju nikakve veze.

Njih se ne dotiču nikakve europske rezolucije ni preporuke, ali zato uporno nastavljaju tragati za „fašistima“ i „ustašama“ u Hrvatskoj i tu etiketu lijepe svakomu tko pokuša dirnuti u njihove mitove i dogme, pogotovu one vezano za lažne brojke žrtava rata u Jasenovcu, Jadovnu i drugdje.

Znaju li oni koga slave?

Od raspada SFRJ (1990. godine) do danas, na vidjelo su iz komunističkih arhiva (prije svega onih u Moskvi) izašle mnoge istine, pa i one o Josipu Brozu Titu.

U SSSR-u je u razdoblju od 1934. do 1939. godine i pogotovu u vrijeme velike čistke (1937/38. godine) kao poslušni sluga Kominterne (ili „rob Kominterne“ – kako to sjajno definira Edvard Radzinsky u svojoj knjizi Staljin) bio konfident čijom su zaslugom pobijene čitave garniture najistaknutijih jugoslavenskih predratnih komunista (njih oko 300 ukupno). Nije poštedio ni svoje žene. Jednu od njih, Pelagiju Belousovu (s kojom je imao sina Žarka) smjestio je na dugogodišnju robiju u jedan od sibirskih gulaga, a drugu, Anu Koenig poslao pred streljački vod NKVD-a. Sve je to bilo razlogom da je postao čovjek od povjerenja vodećih ljudi Kominterne (Staljina i Dimitrova) pa je stoga i nagrađen čelnim mjestom u tadašnjoj KPJ.

Ratna biografija mu je također daleko od one idealaizirane slike što su je svojim hvalospjevima uljepšavali plaćeni agitpropovci (Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Vladimir Dedijer i ostali).

Njegova suradnja s četnicima – uključujući i krajnje benevolentan odnos prema koljačima koji su bez problema prelazili u partizanske redove, kukavička bježanija iz Srbije pred četnicima u jesen 1941. godine (kad je narod u Šumadiji krvavo platio komunistički „ustanak“ i sabotaže koje su pravili prije nego su pobjegli na drugu obalu Drine), tajni pregovori s Nijemcima, zločini i teror nad civilnim stanovništvom (čak i paljenje čitavih sela) kako bi se narod natjeralo u zbjegove i omasovilo vlastite redove (o čemu je detaljno pisao Milovan Đilas kao disident – nakon 1954. godine), zagonetna i nikad razjašnjena ubojstva nekih od najistaknutijih komunitičkih i partizanskih dužnosnika (Blagoje Parović, Marko Orešković, Ivo Lola Ribar, Sava Kovačević), odmazda nad vlastitim članovima KPJ zbog pisanja protiv Staljina i njegovih zločina (Živojin Pavlović Ždrebe) itd., itd, samo su dio onoga što još uvijek čeka potpuno razjašnjenje i valoriziranje sa stanovišta pune i prave povijesne istine.

Dodamo li tomu masovne i okrutne zločine što su ih po službenom okončanju Drugoga svjetskog rata počinili partizani pod Titovim vodstvom (a broje se u stotinama tisuća žrtava) od kojih su oni najgrozniji otkriveni tek u posljednjih desetak godina (rudnik Pečovnik, rudnik „Huda jama“ – lokalitet „Barbarin rov“ u kojima su tisuće ljudi, žena i djece živi zazidani i ostavljeni da danima umiru u agoniji), kao i poratni teror (progoni i ubojstva političkih oponenata i emigracije, otvaranje logora – mučilišta, montirana politička suđenja itd.), tek onda dobivamo približnu sliku „lika i djela“ Josipa Broza Tita koji se ne bez razloga na svim dosadašnjim listama najvećih svjetskih zločinaca XX stoljeća nalazi među prvih deset.

Iza krinke „bratstva-jedinstva“, „nacionalne slobode“ i parola o „socijalnoj pravdi i jednakosti“ krio se jedan izopačeni sustav koji je nastao na krvi, hranio se krvlju i leševima nevinih i koji je na kraju nestao u krvi.

Bili smo svjedoci njegovih posljednjih trzaja 90-ih godina prošlog stoljeća, kada su komunisti u savezu s četnicima i monarhistima žarili prostorima bivše SFRJ (od Slovenije preko Hrvatske do Bosne i Hercegovine i Kosova), pobili preko 100.000 ljudi, uzrokovali stotine tisuća invalida i traumatiziranih, razorili, etnički očistili i devastirali čitave regije, silovali tisuće žena i djevojčica, mučili i zatvarali u logore, protjerali preko 3 milijuna ljudi iz domova i trajno poremetili odnose među narodima na jugoistoku Europe, a sve s ciljem stvaranja „Velike Srbije“, čime su do kraja ogolili svoju zločinačku ćud i potvrdili izopačenost vlastite ideologije.

Ni u jednoj zemlji bivšeg komunističkog lagera (pa čak ni u vodećoj socijalističkoj tvorevini – SSSR-u koji je imao daleko složenije stanje vezano za međunacionalne odnose nego SFRJ), nije bilo čak ni ozbiljnijih potresa u vrijeme pada Berlinskog zida (1989. godine) a kamo li rata, ali u Titovoj Jugoslaviji jeste – i to tako brutalnog i barbarskog da je njime bio zatečen cijeli svijet.

Zato se danas na pragu trećeg desetljeća trećega milenija s pravom moramo upitati: kakav je to mentalni sklop u koji još uvijek nije doprla spoznaja o potrebi distanciranja od svakog zločina i zločinca?

Komunizam je diljem svijeta ostavio svoje krvave tragove s preko 120 milijuna žrtava u XX stoljeću i pokazao se kao najpogubnija i najzloćudnija ideologija koju je svijet upoznao tijekom svoje poznate povijesti.

Komunizam je u nekim svojim aspektima bio pogubniji po ljudsku civilizaciju i od nacizma i od fašizma, ne samo zbog barem trostruko većeg broja žrtava što ih je uzrokovao, duljine trajanja diktatorskih režima i njihove rasprostranjenosti u svijetu, nego i zbog perfidnih metoda provedbe svojih ciljeva. Dok su nacisti i fašisti svoje zločinačke nakane jasno zapisali u programima i kasnije ih pokušali ostvariti, komunizam je vlastitu zloćudnu narav i krvave tragove krio iza marksističke teorije o socijalnoj pravdi, humanizma i filantropije (statuta, programa, parola i floskula), propagirajući kako je „čovjek najveće bogatstvo“, dok je u isto vrijeme nesmiljeno i masovno uništavao upravo tog čovjeka, a preživjele pretvarao u ljušture bez duha, osjećaja i slobodne volje…

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Ne postoje više dvije kolone, i to je dobro, ali postoji sveprisutna peta kolona

Objavljeno

na

Objavio

Nabujalo more, valovi od deset metara, pijavice i slomljene brodice, rijeke se ugledale na more pa i one podivljale, bujice od Zagorja do Like. U Rijeci je izostala očekivana kataklizma, tek je jače kišilo u drugom poluvremenu utakmice Hrvatska-Slovačka, a padali i golovi. Hrvatska ide na nogometni Euro, hrvatske vlasti idu na euro ne pitajući narod hoće li radije zadržati svoju nacionalnu valutu, što je još jedan izraz arogancije i bahatosti.

Ove je godine Kolona sjećanja imala vruću političku predigru u obliku istupa gradonačelnika Penave kojemu je, kao i Vukovarcima u cjelini, dosta prenemaganja „države“ i tijela koja bi trebala privesti pravdi srpske zločince. Država je kontrirala uvođenjem neradnoga dana 18. studenoga, što bi valjda trebalo smiriti Vukovar i mirno ga integrirati u zagrebački ustavno-pravni poredak. Četiri tisuće ubijenih u Vukovaru, sedam tisuća odvedenih u srbijanske logore, stradanja civila, ubojstva djece, silovane žene – sve se to 355 dana u godini uspješno stavlja pod tepih, kao i Škabrnja. Kao i Kostrići i još stotine i stotine mjesta u Hrvatskoj. Posao hrvatske državne vlasti nije (samo) stavljanje vijenaca i cvijeća, svijeća i lampiona, njezin je posao privesti krvnike pravdi.

Ne postoje više rečenoga dana dvije kolone i to je dobro. U stvari postoji još jedna, sveprisutna peta kolona, nevještom oku nevidljiva i nepregledna, zbog snažne disperziranosti, kapilarne rasprostranjenosti od vrha do dna. Ta kolona u studenom tiho i skrovito odaje počast srpskim zločinima i počiniteljima, iza zatvorenih prozora i spuštenih rebrenica, a čim prođe jednodnevna jednom godišnje obavljena hodanja, peta izlazi na svjež zrak i duboko udiše takozvanu hrvatsku demokraciju, te u ostalim danima i mjesecima radi svoj posao.

Koliko sam uspio vidjeti vijesti, na Ovčari se dan prije Kolone pojavio Pupovac. Njemu ondje nije mjesto, njegov je čin licemjeran. Zašto? Ako tko, kao što on čini, slavi pokolj nad Hrvatima u Srbu i okolici 1941., onda mu ne treba vjerovati da iskreno odaje počast Hrvatima masakriranim 1991. U izvedbi jedne te iste zločinačke ideje. Izjava da žrtve (ne kaže kojem narodu pripadaju) ne mogu biti motiv za novu (ili tako nešto) bezumnu mržnju, također je dvosmislena, odnosno dio je njegovih poznatih insinuacija da se u Hrvatskoj pojačava govor mržnje, koja bi, po njemu, mogla prerasti u bezumnu mržnju. Spominjući žrtve (bez bližih oznaka), a ne spominjući krvnike (s bližim oznakama), Pupovac se još jednom otvoreno ruga hrvatskoj tragediji. Vukovarci su njegov dolazak popratili prijezirom. Usput, sve tužbe protiv Pupovca su odbačene, kao što se moglo pretpostaviti.

Jakov za sada vodi

Glede predsjedničkih izbora: sudeći po popularnosti, najveće šanse ima Jakov Kitarović. Odmah zatim Kolinda Grabar Kitarović, pa Miroslav Škoro, te ubogi Milanović. Kolakušić bi očito precrtao Bijelu kuću i smjestio ju na Pantovčak, uselio obitelj i samostalno, suvereno i nezavisno vladao podanicima. To (još) ne prolazi. Milanoviću je sve nenormalno, sramotno i grozno, a takvo će stanje, veli promijeniti u normalno, plemenito i lijepo, što također ne prolazi kod birača jer nisu izgubili pamćenje. Škoro ne bježi od teških tema, zahtijeva međunarodnu komisiju za Jasenovac i prekopavanja arhiva sve dok istina ne izađe na površinu, što je u skladu sa zahtjevima više puta ponavljanim u ovoj rubrici. Ne znam, doista, zašto se panično bježi i od prekopavanja terena, na kraju krajeva tomu se bilo pristupilo i u vrijeme komunističke Jugoslavije, a zašto se brzo odustalo, poznata je priča. Histerična reakcija razbajrušenog agitpropa govori sve.

Kolindin program (zaboravite operetnu prezentaciju) je u biti dobar, pokriva sve što se pokriti može, a jedina je od kandidata spomenula hrvatski jezik, ako se ne varam. Kada bude izabrana, a vjerojatno hoće, trebat će malo razraditi tu prologomenu i – barem u okviru ne baš posve slabašnih ovlasti – ozbiljnije se pozabaviti suvremenim položajem hrvatskoga jezika. Eto, Putin je, primjerice, osobno stao na čelo nove bitke za ruski jezik, njegovu dostojnost i rasprostranjenost. Shvatio je. Doduše, ta briga ima i druge dimenzije, ali ne ćemo sada o tome.

Nego ćemo o hrvatskom i nadalje. Povijest hrvatskoga jezika nerazdvojna je, naravno, od povijesti hrvatske književnosti. Hrvatska književna povijest nerazdvojna je od političke i društvene, ne samo umjetničkim djelima nego i izravnim angažmanom književnika koji su od najstarijega doba do danas djelovali na političkoj sceni. Bilo je tako i devedesetih, oko Tuđmana cijeli niz književnika, a i on se među njih ubrajao. Koliko književnika danas vidite u tzv. zakonodavnoj, tzv. izvršnoj ili ne daj Bože pravosudnoj vlasti, također tzv. Vrlo, vrlo malo, samo jednog se mogu sjetiti ovako na prvu, to jest Reinera. Ali zato ima osuđenih kriminalaca, potkapacitiranih unterpolitičara, cirkusanata i sivih figura koje nastoje ostati nezapaženim i rade u sjeni.

Među književnicima je nastala (gotovo) prirodna podjela koja je, naravno, ideološke naravi. Oni tzv. lijeve provenijencije, više-manje orjunaških sklonosti, osjetili su trenutak kada se moraju oštro odvojiti od onih koji naginju hrvatstvu, i dobro su učinili. Naime, razumjeli da će u novoj konstelaciji snaga nakon dvije tisućite godine biti protežirani, da je nastupilo njihovo vrijeme i da će ih svaka vlast tetošiti: lijeva jer joj pripadaju, desna jer je samo naoko desna. Tako je i danas. Da je živ, Matoš ne bi dobro prošao.

Ostavimo na čas po strani tu dimenziju, zaboravimo na podjele, i upitajmo se kakav je položaj književnika u ovim vremenima. Ili još bolje, u skladu s mitskom Deklaracijom, kakav je naziv i položaj hrvatskoga književnika. Koliko mi kažu, birokracija u popisu „zanimanja“ vodi književnike kao – spisatelje. One koji imaju spise i po njima nešto spiskaju. Izvan birokratskog rječnika imamo pisce i književnike. Pisci pišu, valjda, i to svašta, a književnicima se objavljuju knjige. Postoje tu i neki jezični problemi koji kompliciraju stvari, ali ponešto i objašnjavaju – riječ pisac teško je prevesti u ženski rod, iako ne i nemoguće, birokratski spisatelj ima ženski pandan u spisateljici (ženi koja premeće spise), a književnica i književnik naoko su jedini prihvatljivi i ravnopravni oblici, riječi koje točno govore kojim se to „zanimanjem“ dotična ili dotični bave. Ali ne, postoji i još jedan novi pojam: gledam i slušam onu kratku emisiju nakon Dnevnika HTV-a, mladoliki nakladnik očito u milosti izvršne države, govori o „proizvođačima teksta“. Eh, napokon je proizveden pravi izraz za bijednike koji se bave književnim poslom, književnosti više nema, nema književnika, postali smo proizvođači teksta. Usput, miljenik izvršne kulturne vlasti je, čini mi se, izdavač anarhističke diverzije tiskane pod nazivom „Jeziku je svejedno“. Još jedna potvrda tzv. kulturne politike.

S tim besmislenim mislima hodam po Interliberu iliti Međuknjižju svršetkom prošloga tjedna. Čujem da su prije mene bili ondje mnogi političari jer su blizu svakojaki izbori. Visoki predstavnik izvršne vlasti pohvalio se da je kultura navučena na jedan posto brutalnog državnog proračuna. Između ostalog i da su isplaćeni zaostatci nastali tko zna kada a u svezi s naknadom za pravo javne posudbe (iz javnih knjižnica). To me je razveselilo, pa sam nazvao ZAMP koji se sada bavi tim poslom i upitao ljubaznu gospođu gdje je moj novac od posudbe u 2017. i 2018., budući da se 2019. već bliži sretnom kraju. Ljubazno mi je priopćeno da se na tome radi i da novac za 2017. mogu očekivati 2020. Hoću reći, spomenuti zaostatci nisu plaćeni, a da je do sve te zavrzlame došlo najmanje je kriv ZAMP koji se zadnji umiješao u tu priču, nakon što su i inače vrlo efikasne „institucije“ toliko zamrsile konce da ih je teško otpetljati.

Hajde, velim, i to će biti jednoga dana, koji neki stariji književnici možda i ne dožive. Uostalom, koga vraga čekaju novac od posudbe iz knjižnica, kao da im je o glavu, pa dobivaju od nakladnika sjajne honorare za svoje knjige, između nula i deset ili u najbolju ruku dvadeset tisuća kuna za opsežan roman. Dobivaju i potpore ako im se posreći i ako su komu osobno simpatični, a obično nisu. Tako je uspostavljen suvremeni žrvanj: književnika, to jest proizvođača tekstova, melje se između privatnog nakladnika i državnoga tijela, s tim da najveći dio privatnih izdavača ovisi o državnom novcu pa se mora i on prilagoditi vremenu.

O svemu rečenom bilo je govora i na marginama Svjetskog festivala hrvatske književnosti, održanog pod pokroviteljstvom predsjednice države. Naziv na prvi pogled pretenciozan, ali u biti točan: namjera je bila okupiti književnike koji pišu hrvatskim jezikom na svim stranama svijeta, no kako visoko predstavništvo kulturne izvršne vlasti nije pokazalo volju da posegne u kesu, moralo se posegnuti za redukcijom i pozvati samo hrvatske književnike iz Hrvatskoj zemljopisno bližih zemalja, Austrije, Italije, Bosne i Hercegovine, Mađarske, Vojvodine, Crne Gore itd. Trebalo je biti ondje, uvodnoga dana, trebalo je čuti te ljude koji čuvaju i stvaraju hrvatsku književnu riječ, bore se do zadnjega daha u nepovoljnim okolnostima ili se nekako snalaze u povoljnijim, iz Hrvatske ne dobivaju potporu koju priželjkuju, ali dobivaju obećanja na dugom štapu. Sva su izlaganja bila na vrhunskoj razini, a zajednički bi nazivnik mogao biti: dajte vi u Hrvatskoj napokon shvatite da smo i svi mi dionici jedne i jedinstvene hrvatske književnosti, nemojte nas držati rubnim pojavama. Barem biste mogli otkupljivati naše knjige, ako ništa drugo. U govoru Tomislava Žigmanova, rječitog kulturnog i političkog vođe Hrvata u Vojvodini, prvi put sam osjetio stanovitu rezignaciju, ne još i malodušnost.

Jest. A u razgovorima štošta čovjek nauči, ili barem dopuni što već zna. Eto recimo: Boka kotorska kojoj se Crna Gora približila poslije I. svjetskog rata, a komunisti joj posve izručili zaljev hrvatskih svetaca poslije II. rata. Ondje je, u sadašnjoj Crnoj Gori (nalazi se imenom i u Deklaraciji o Domovinskom ratu, ne zaboravimo) jedan posto Hrvata, to jest manje od jedan posto. Hrvatski književni poslenici (proizvođači), antologičari, književni povjesničari u Boki doista su odlučili boriti se do zadnjega daha, do zadnjega Hrvata, organizirani su, djeluju, podsjećaju na velika imena starije i bliže hrvatske književnosti, izvukli su iz tame zaborava velikoga pjesnika Viktora Vidu koji je morao u iseljeništvo a nostalgija ga gurnula pod kotače vlaka. I još nešto: Crna Gora koja inače ima velikih problema sa srpskim življem unutar sebe, prema ostatcima Hrvata vodi delikatnu politiku – razjedinjenja. Kao da nema drugog posla. Da, kao što se u Srbiji (Vojvodini) zabija klin u hrvatsko biće, pa ih se dijeli na Hrvate i Bunjevce koji nisu Hrvati nego tko zna što su, tako je politička misao suvremene Crne Gore došla na ideju da Hrvate podijeli na Bokelje i Hrvate. S tim da onda, naravno, ni Bokeljska mornarica nije hrvatska. Pa će i prebogata sakralna baština Boke vjerojatno biti proglašena bokeljskom, samo da nije hrvatska i katolička.

Hrvatski studiji

Studentski kampus u zagrebačkom Borongaju nalazi se na površini koju je u onim lijepim komunističkim vremenima zauzimala golema kasarna. Nisam ondje „služio“ nego u Makedoniji, ali su me poslije odsluženja počeli svake nedjelje pozivati na nekakve vježbe. Dok mi nije dojadilo, pa sam od poznanika liječnika dobio listinu s toliko poznatih i nepoznatih bolesti da su se srpski oficiri u Borongaju odmaknuli od mene u strahu i skinuli me sa „spiska“ (proizvedenog od spisatelja). S jugoslavenskom vojskom susreo sam se opet tek početkom devedesetih, u odori hrvatske vojske.

No, zaboravite taj uvod, jednostavno su mi se vratile slike kada sam se automobilom vozio do zgrada u kojima uče studenti Hrvatskih studija. U jednoj od njih održana je prošloga tjedna svečanost dostojna da se zabilježi, dvadeset i sedma godina od osnutka studija koji je izazvao veliki gnjev orjunaške klateži, proglašavan nelojalnom konkurencijom Filozofskom fakultetu na kojemu su predavali i predaju mnogi crveni kadrovi. Bilo je lutanja i unutar Sveučilišta oko statusa Hrvatskih studija, no sada je s tim gotovo: do Božića će, reče dekan dr. Mario Grčević, Hrvatski studiji postati i formalno fakultet, a potvrdio je to i rektor Boras.

O hrvatskom jeziku još i vazda

Lijevi tisak propagira objavljivanje Školske gramatike u produkciji notornog Instituta za jezik i jezikoslovlje. Slučajno (ili ne) do mene je internetom doplovila analiza te gramatike, analiza pisana profesionalno, na visokoj znanstvenoj razini. Ukratko, dokazuje brojnim primjerima da je Školska gramatika žalosni promašaj (urednik Jozić), nesustavan uradak, k tomu još i protkan prikrivenim vukovskim ljepotama. Ilustracija: osobna zamjenica u zagradi ima i naziv lična zamjenica, baš kao da je iz knjige „Jeziku je svejedno“. Druga ilustracija: govori se o ništičnom nastavku. Ja ne znam što je ništični nastavak, možda vi znate, poštovani čitatelji, ako ne znate objasnit će vam djeca kojima je namijenjena Školska gramatika. Nema veze s ništarijama. Ili ima.

Institut je, inače, pod kapom Ministarstva znanosti i obrazovanja, pa se valjda svojim proizvodima uklapa u Školu za život, koja je doista učinila preokret na obrazovno-odgojnoj sceni: u školama nema ni đaka ni učitelja. Beskrajno ferije, oh da sam barem učenik.

Još nešto: ipak mislim da je školska reforma uspjela. Uspjela je izbaciti iz lektire „Smogovce“, a to je velik uspjeh, nakon što četrdeset godina takav pothvat nije pošao za rukom nikomu, pa ni Šuvaru.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Neiskorišteni hrvatski potencijali

Objavljeno

na

Objavio

Odnos prema Hrvatima u iseljeništvu

Treća sjednica drugoga saziva Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske održana od 8. do 10. studenoga u Varaždinu još je jednom skrenula pozornost na služben i stvaran odnos Republike Hrvatske prema Hrvatima izvan domovine koji bi morao biti bitno bolji.

Na sjednici toga savjetodavnoga tijela Vlade RH, koje, prema službenoj definiciji, »pruža pomoć Vladi Republike Hrvatske u kreiranju i provedbi politike, aktivnosti i programa u odnosu na Hrvate izvan Republike Hrvatske«, uvodeći u sjednicu, predsjednik toga tijela Ivan Grbašić, predstavnik iseljenih Hrvata u Kanadi, postavio je konkretno i neugodno pitanje: »Srami li se Hrvatska svoje dijaspore?« Premda je za to pitanje, kako su prenijeli mediji, predsjednik Vlade na toj sjednici rekao da je ono krivo postavljeno, ono ipak dotiče bit odnosa službene hrvatske politike prema pripadnicima hrvatskoga naroda u inozemstvu.

Naime, upravo ta politika, od početne koja je bila stvarno prijateljska i dobrohotna, osobito u kritičnim vremenima velikosrpske agresije, promijenila se doslovno u neprijateljsku te je hrvatska Vlada u predvečerje službenoga ulaska Hrvatske u Europsku uniju posebnim zakonom, medijski prozvanim »Lex Perkovič«, pokušala spriječiti izručivanje njemačkomu pravosuđu osoba koje su izravno umiješane u atentat na Hrvata koji je zbog svojega mišljenja bio prisiljen otići u iseljeništvo i tako spašavati svoju kožu.

Diskontinuitet

Koliki je diskontinuitet službene hrvatske politike prema Hrvatima izvan domovine vrlo je zorno vidljivo po činjenici da je ukinuto ministarstvo zaduženo za dijasporu, a broj predstavnika iseljeništva zastupnika u Hrvatskom saboru sa 12 smanjen na samo tri!

Moglo bi se reči da je vrlo malo ostalo od službene politike prvoga hrvatskoga predsjednika prema hrvatskomu iseljeništvu te ni jedna Vlada nakon smrti prvoga predsjednika ni približno ne zastupa njegova politička gledišta u tom pitanju.

Činjenica je da je koalicijska Vlada predvođena HDZ-om, koji je nešto skloniji hrvatskomu iseljeništvu od SDP-a i koji je od dijaspore dobivao osjetno više glasova, pristala na političku trgovinu u kojoj je broj zastupnika iseljene Hrvatske u Hrvatskom saboru sa 12 sveden na samo tri.

Iseljeništvo

Spomenuti diskontinuitet u službenoj politici Republike Hrvatske nije slučajan, nego je posljedica jačanja političkih snaga kojima ni Hrvatska ni hrvatski narod ne predstavljaju nikakvu veliku vrjednotu, odnosno to je obnavljanje kontinuiteta uglavnom neprijateljske politike iz razdoblja komunizma prema hrvatskomu iseljeništvu.

Elemenata baš te neprijateljske politike i danas ima ne samo u političkim strankama, nego i u brojnim državnim i društvenim tijelima i, što Hrvati u iseljeništvu posebno doživljavaju, u hrvatskoj diplomaciji.

Premda je osnivanje Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske korak prema poboljšanju toga odnosa, ipak treba reći da je tako glomazno tijelo sa 55 predstavnika Hrvata izvan Hrvatske (od toga devet članova predstavnika Hrvata iz Bosne i Hercegovine, 17 članova predstavnika hrvatske manjine i 29 članova predstavnika hrvatskoga iseljeništva) te brojnim predstavnicima najznačajnijih institucija vezanih uz iseljeništvo u RH, a samo sa savjetodavnom funkcijom, više dimna zavjesa negoli odraz želje da dođe do stvarnoga normaliziranja odnosa prema Hrvatima izvan domovine.

Kad bi u proteklih gotovo 30 godina u službenoj državnoj hrvatskoj politici bilo stvarne ljubavi prema hrvatskomu narodu, točno bi se znalo što treba učiniti da se na opće dobro hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske iskoriste svi hrvatski potencijali, bez obzira na to radi li se o Hrvatima u domovini ili izvan nje.

Potencijali

Kad bi se Republika Hrvatska stvarno koristila i potencijalima Hrvata izvan domovine na svim područjima društvenoga života, ubrzo bi procvala. Može li itko zamisliti da bi hrvatska nogometna reprezentacija bez nogometaša koji su napustili Hrvatsku i igraju u moćnim klubovima bila dorasla osvojiti srebro zlatnoga sjaja na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji?

Činjenica je da bi mnogi Hrvati iz iseljeništva i te kako mogli pomoći u oslobađanju od komunističkih uza, tj. u izgradnji demokracije u Hrvatskoj, i te kako bi mogli pomoći u izgradnji zdravoga i uređenoga društva, bez suvišne birokratizacije i bez političke podobnosti i korupcije, u podizanju gospodarstva i svih segmenata društvenoga života, ali baš sve to određenoj grupaciji u Hrvatskoj ne odgovara i ona svim sredstvima priječi oslobađanje ljudi u Hrvatskoj i normalizaciju odnosa Republike Hrvatske i Hrvata izvan nje.

Nije li zapanjujuće da je tek nedavno olakšano osobama hrvatskih korijena koje žive na svim kontinentima dobivanje hrvatskoga državljanstva? Nije li neobična činjenica da se na sjednici u Varaždinu moralo ponovno zahtijevati olakšanje konzumiranja ustavnoga prava za sudjelovanje u izborima uvođenjem dopisnoga glasovanja u hrvatskom iseljeništvu?

Kakva je to hrvatska politika koja tako dugo nije željela nove hrvatske državljane i koja, čini se, ni sada ne želi omogućiti dopisno ili elektroničko glasovanje hrvatskim državljanima izvan Hrvatske?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari