Pratite nas

Kolumne

Titov ploveći bordel ‘Galeb’ simbol je zločinačkog sustava i razvrata crvene buržoazije

Objavljeno

na

Obožavatelji komunističkog krvnika i hohštaplera Josipa Broza Tita već desetljećima suze liju nad njegovim plovećim bordelom i simbolom razvrata crvene buržoazije. Nikako ne mogu razumjeti kako to da Hrvatska „ne drži do svoje povijesti“ i ostavlja ovaj brod na milost i nemilost vremenskim prilikama i neprilikama, kao što ni mi drugi koji ne spadamo u tu branšu ne shvaćamo zašto „Galeb“ već odavno nije završio na rezanju.

Mi Hrvati pogotovu imamo razloga za „zahvalnost“, s obzirom na sve ono što se događalo tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata.

Zemlje koje drže do sebe vode računa i o nekim temeljnim istinama kad je u pitanju prošlost, ne samo zato da bi one bile upisane u udžbenike povijesti, nego prije svega zbog mentalnog stanja nacije. Kultura sjećanja i zdravog odnosa prema prošlosti znak je zrelosti svakog društva.

Mi nemamo izbalansiran stav prema prošlosti niti smo u stanju napraviti mentalni odmak od brojnih dogmi, ponajprije onih uz pomoć kojih se jedno vrijeme koje je po svemu imalo pogubne i tragične učinke na hrvatski (pa i druge narode) glorificira do razine groteske i protivno svakoj logici.

Ako je danas poslije svega nekomu tko je proživio „zlatno doba“ jugoslavenskog socijalizma, krizu, raspad SFRJ i krvavo finale što nam ga je priredila Titova „JNA“ u suradnji s velikosrpskim fašistima (90-ih godina prošlog stoljeća) potrebno tumačenje vezano za narav tadašnjeg komunističkog režima, onda taj ili nije pri zdravoj pameti ili svjesno iz određenih interesa zanemaruje činjenice i nastavlja živjeti u svijetu mašte.

Do 2009. godine, „Galeb“ je bio usidren u Boki Kotorskoj, dok ga pod svoje okrilje nije uzela politička vrhuška Rijeke (koja je za tu „čast“ iz gradske blagajne izdvojila 150.000 dolara). Njegova se obnova planira za kraj 2020. godine, za što će Grad Rijeka utrošiti najmanje 28 milijuna kuna (iz kredita). Hrvatska je i na ovom primjeru još jednom potvrdila kako je posljednji bastion boljševičko-komunističkog mentaliteta u Europi u kojemu se više drži do komunističkih simbola vezanih za zločinca Tita, nego do mnogih drugih društvenih potreba.

Ne treba sumnjati da će SDP i Vojko Obersnel učiniti sve kako bi ta njima toliko važna relikvija opet zablistala starim sjajem.

Ne znam hoće li (ako i kada se obnovi „Galeb“) barem jedna od kabina biti pretvorena u „spomen sobu“ u kojoj će se izložiti eksponati važni za bolje i cjelovitije razumijevanje „lika i djela“ vođe jugoslavenske komunističke razbojničke družine kojega neki još uvijek smatraju „najvećim sinom naših naroda“.

Primjerice, slike njegovog drugovanja s četničkim vođom i koljačem Dražom Mihailovićem (s kojim je u početku rata bio u savezu) ili možda one s Križnog puta, Bleiburškog polja, s lokaliteta neke od masovnih grobnica (Macelj, Huda jama, Jazovka, Gračani itd.) kojih je do sada otkriveno preko 800. Hoće li koja od fotografija djevojačkih pletenica ili hrpa ljudskih kostiju otkrivenih u oknima „Barbarinog“ i drugih rudarskih rovova u susjednoj nam Sloveniji pronaći možda mjesto ako ne u „kongresnom centru“ ili u muzeju, barem u predvorju raskošnog broda kojim je „najveći sin naših naroda“ odlazio na svoja „vesela“ putovanja na kojima su on i njegova svita uživali u luksuzu, orgijanju i tulumima dok se država gušila u dugovima i nepovratno klizila prema bankrotu? Možda poneka slika s Golog otoka ili Svetog Grgura u spomen na logoraše koji su u svrhu „preodgoja“ bili izloženi okrutnim mučenjima i torturama? Ili portreti brojnih Jožinih žrtava iz vremena velike čistke u SSSR-u kad je služeći Staljinu cinkario svoje drugove iz Partije kako bi spasio vlastitu kožu i dočepao se položaja?

Uz fotografije mogli bi biti izloženi i neki muzejski artefakti: ostaci bodljikave žice kojom su vezivane ruke žrtvama prije egzekucije, neki od sačuvanih primjeraka mitraljeza kojima su Titovi partizani kosili redove zarobljenika u svibnju 1945. godine na rubovima tenkovskih rovova ili bajunete kojima su klali ljude, žene i djecu kako bi „uštedili municiju“…?

Čisto sumnjam da će se za taj dio naše prošlosti i povijesti pronaći mjesta na „Titovoj plovećoj rezidenciji“.

Turisti će imati prigodu vidjeti nasmiješenog krvnika okruženog djecom ili svojom svitom (i u društvu s prvom damom Jovankom) ili „u trenucima odmora“, u „radnom kabinetu“; sasvim sigurno neće izostati ni one dobro poznate ratne fotografije iz Drvara (od kuda je hrabro pobjegao), sa Sutjeske (gdje je tajno pregovarao s Nijemcima kako bi spasio glavu), kao i druge vezano za poslijeratne „Titove napore“ i „pregalaštvo“ uključujući i brojne na kojima pozira kraj odstrijeljenih medvjeda i drugih divljih zvijeri, možda čak i ona iz Zelendvora (kod Vinice) kad je oborio prijašnji vlastiti rekord odstrijelivši u jednom danu 172 fazana.

Kroničari su zabilježili kako je ploveći bordel crvene buržoazije nazvan „Galeb“ (dug 117 a širok 15,13 metara, gaza 5,7 metara, deplasmana 5.377 tona) postizao maksimalnu brzinu plovidbe od 17,6 čvorova, te da je od 1953. do 1979. godine prešao put od 85.000 nautičkih milja, ili 157.420 kilometara – što je gotovo ravno četverostrukom opsegu Zemljine kugle), da je Tito njime putovao 14 puta, posjetio 18 zemalja na tri kontinenta (Europa, Azija Afrika) i pristao u ukupno 29 luka, te na putu proveo 479 dana.

Naravno, nećemo sad banalizirati stvari i postavljati pitanja vezano za funkcioniranje države iz koje je tjednima izbivao njezin „kamen zaglavni“, jer Brozova karizma je očito bila toliko jaka da je sve klapalo i bez njega.

Uostalom, tajne službe, vojska, policija i preko 300.000 agenata i partijskih doušnika budno su čuvali temelje „NOB-a, revolucije i samoupravne socijalističke zajednice“ dok je „Veliki Vođa“ plovio svijetom, uspostavljao svoj sustav „miroljubive aktivne koegzistencije“ i gradio imidž jednoga od stupova „Pokreta nesvrstanih“.

Ono što se mnogo rijeđe spominje, jesu luksuz i rasipništvo koji su bili neizostavni dio tih putovanja, a naročito sve što je vezano za „slatki život“ Jože i njegove kamarile – a u što su osim probranih jela, pića i najboljih cigara bili uključeni i „trenuci za opuštanje“ s „drugaricama“ čija je jedina zadaća bila udovoljiti tjelesnim potrebama i prohtjevima „najvećih sinova revolucije“, kako bi bili u stanju revitalizirati se i tako dočekati „nove izazove“ i „napore“ kojima su kontinuirano bili izloženi obavljajući najvažnije funkcije vezano za „napredak i prosperitet“ tadašnje „socijalističke zajednice“.

O orgijama u kojima su Titu i drugovima (Rankoviću, Đilasu i ostalima) dovođene čak i „čete balerina“ i prakticiranju grupnog seksa uvaženih „narodnih heroja“ i „prvaka revolucije“ ponešto je pisao i Stjepan Đureković (u knjizi „Ja, Josip Broz Tito“).

(Vidi: https://www.express.hr/life/titu-su-na-orgije-dovodili-cete-balerina-3741; stranica posjećena 6.11.2019.)

Što je od svega toga istina a što ne, ne zna se točno, ali zato pouzdano znamo kako su završili Đurekovići (otac i sin) koji su ubijeni upravo iz razloga da se prljavi tragovi pljačke, kriminala i nemorala Tita, Mike Špiljka i ostalih drugova prikriju.

O seksualnim sklonostima i aktivnostima „Vođe“ i njegove vrhuške pisali su i mnogi drugi, pa se ne rijetko to navodi i kao jedan od razloga poremećaja odnosa između njega i Jovanke, ali tu je bez primarnih izvora teško utvrditi pravo stanje stvari. Ono što se ipak pouzdano zna, jeste da je „najveći sin naših naroda“ svoju sklonost ka mladim (čak štoviše vrlo mladim) osobama ženskog spola zadržao od rane mladosti do treće životne dobi i da su mu svi ti „nestašluci“ (koji bi prema današnjim mjerilima zacijelo dobili epitet pedofilskih sklonosti) bili unaprijed oprošteni, pogotovu od sljedbenika opčinjenih njegovim „likom i djelom“; jer, Joža za njih nije bio običan smrtnik, nego neka vrsta „boga“.

Izvan svake je sumnje kako je i na „Galebu“ bilo „drugarica“ čija je jedina i isključiva zadaća bila poslužiti Joži i društvu za „opuštanje“ (uz masaže i sve ostalo što uz to ide). One su (kao što je i red) službeno bile dijelom Protokola – i svaka je imala poneku partijsku funkciju ili dužnost u predsjedničkom uredu kao pokriće.

No, to je ipak u cijeloj priči sporedna stvar. Mnogo pogubnija od seksualnih sklonosti i aktivnosti komunističke vrhuške bila je njihova rastrošnost, bezobzirno parazitiranje na grbači radnika „samoupravljača“ i osiromašenog seljaka, u zemlji koja je preživljavala na inozemnim kreditima i zaduživanju budućih naraštaja.

Faraonsko krstarenje

„Istorijsko“ putovanje „druga Tita“ u Afriku u veljači 1961. (koje je bilo u funkciji lobiranja u zemljama Trećeg svijeta za održavanje Prve konferencije nesvrstanih zemalja u Beogradu jeseni iste godine), pratile su višemjesečne, opsežne i detaljne pripreme, kako se ništa ne bi prepustilo slučaju.

Put je bio dug 10.478 nautičkih milja (što iznosi nešto više od 19.405 kilometara – skoro polovica opsega Ekvatora).

Posebna je pozornost posvećena sigurnosti, pa je u tu svrhu bio angažiran Združeni odred Jugoslavenske ratne mornarice s 1.196 mornara, časnika i dočasnika, a za pratnju broda su angažirana i tri zrakoplova s posadama (za svaki slučaj, ustreba li političku elitu spašavati od brodoloma).

Domaćin je odabrao stotinjak uglednih gostiju, među kojima je bio i njegov intimus, potonji duhovni Otac srpske nacije (jedan od autora Memoranduma SANU iz 1986. godine i arhitekata velikosrpskog zločina izvršenog 30 godina poslije na području SFRJ), književnik i akademik Dobrica Ćosić – u to vrijeme veliki obožavatelj „lika i djela“ druga Tita kojemu je pisao hvalospjeve i panegirike poput zaljubljenog dječarca (a dvadesetak godina kasnije ga proglasio „najvećim srbožderom u istoriji srpskog naroda“).

Glavne pripreme za putovanje išle su preko Titovog ađutanta, generala Milana Žeželja, koji je od pratećih službi primao redovita izvješća vezano za pojedine faze ovog vrlo važnog posla u kojemu je jednu od glavnih uloga igrala logistika – odnosno opskrba gorivom, hranom, pićem i svim drugim sredstvima uključujući i „kulturno-zabavne sadržaje“.

Podaci o tomu izašli su na vidjelo tek u godinama nakon smrti jugoslavenskog diktatora.

Titova „ploveća rezidencija“ (kako su taj plutajući bordel zvali njegovi podanici) bila je opskrbljena s 4.671 tonu goriva, što je u to vrijeme bilo dostatno za grijanje 100.000 dvosobnih stanova kroz četiri zimske sezone.

Kako „maršalu“ ne bi bilo dosadno, intendantski potpukovnik Ilija Stakić dostavio mu je popis od 59 stranih i 20 domaćih filmova različitih žanrova.

Pored luksuzne garderobe za sve putnike iz Protokola, brojnih sadržaja za zabavu i svih mogućih delicija i poslastica koje su uskladištene u ogromnim količinama, utovareno je i oko 700 boca rakije i konjaka, 300 litara vinjaka i vermuta, velika količina raznih likera i viskija, oko 4.500 boca probranih vina, preko 29.000 kutija duhana (uključujući i najskuplje kubanske cigare). Na popisu Titove „ploveće rezidencije“ našle su se velike količine svih mogućih probranih jela (kavijara, prešanog svinjskog vrata, praške šunke, koljenica, rolane šunke, bifteka, slanih jezika, svinjskog karea, svježih i suhih odojaka, goveđih prsa, mesa od buta, kokošiju, pilića, gusaka, pataka, suhog špeka, hrenovki, Gavrilovićeve šunke, raznih vrsta salama, užičkog i dalmatinskog pršuta, mlade janjetine, kobasice, raznih sireva i salata, ajvara, svih mogućih slastica – i uz sve to još 15 čitavih telića). Tone svježe ribe (raznih vrsta), te voća i povrća upotpunjavale su meni, a bili su predviđeni i troškovi za „propagandu i moralno-političko vaspitanje“.

(Vidi: https://www.vesti.rs/Region/Titov-Galeb-mira-i-razdora-5-Na-Galebu-i-od-ptice-mleko.html)

Desetak dana prije samoga puta, prva dama (Jovanka) je izvršila inspekcijski pregled „Galeba“ i potom je ađutantu Žeželju dostavljen pismeni naputak o tomu što se sve mora poduzeti kako bi prostor bio prilagođen njezinim željama i ukusu.

„Za otoman u radnom kabinetu druga Predsednika nađeni su u Beogradu plišani materijali i dati da se prave odgovarajući plišani jastuci. Ovo isto će se učiniti i za sofu u radnom delu apartmana drugarice Jovanke. Našli smo u Beogradu odgovarajući kvalitet i dimenzije idrijske, lepoglavske, paške i posavske čipke za potrebe stolova u salonima i apartmanima.“ – kaže se u jednom od izvješća o realizaciji ovih dodatnih zahvata.

Na put s Jožom i svitom krenulo je 43 glazbenika.

Dirigent muzike Komande Garde, potpukovnik Muzičke službe Gvido Učakar izvijestio je generala Žeželja o stanju u svome resoru i naveo kako će puhački, gudački, salonski, narodni i veliki džez orkestar, te Slovenski kvintet, kao i nekoliko manjih glazbenih sastava (za pratnju pjevača ili glazbu za ples) cijelim putem (od Splita do luke Teme u Gani i natrag) nastupati na „Galebu“ u punom sastavu i da su spremni i sposobni za „izvršavanje svih zadataka“, počevši od svečanih dočeka i izvođenja koncerata na javnim mjestima, do zabave za posadu i goste na samome brodu.

Kad se sumiraju troškovi, početni planirani iznos za njihovo pokrivanje približno je iznosio (za to vrijeme) basnoslovnih milijun dolara, ali koliko je sve skupa na kraju koštalo nije poznato.

Dio tih troškova bio je iskazan u Planu budžetsko-deviznih sredstava (pod šifrom „Dijamant“), a generalu Žeželju je proslijeđena informacija o Specijalnoj blagajni iz koje se sve skupa financiralo u neograničenom iznosu.

U troškove su bili uračunati i izdaci za osobnu pratnju domaćina od 50 ljudi i još toliko oficira Garde, vezista, vozača, policajaca, tehničara TANJUG-a kao i članove posada zrakoplova. Tri zrakoplova njegove specijalne eskadrile gotovo su svakodnevno slijetali u zračne luke zemalja koje su posjećivane, a dnevnice angažiranima na tim važnim poslovima isplaćivane su u američkim dolarima.

(Vidi: isto -)

Iz svega naprijed spomenutog vidljivo je o kakvom se luksuzu i bahatosti radilo i kakav je bio način života crvene buržoazije u vrijeme dok je velika većina građana Jugoslavije živjela u oskudici i bijedi slušajući isprazne floskule i obećanja o „svijetloj budućnosti“ koja, eto, samo što nije stigla.

Nije prošlo niti dva desetljeća od ovog „istorijskog“ luksuznog krstarenja (čija je jedina svrha bila promocija Vođe), a SFRJ je ušla u razdoblje vrlo ozbiljne ekonomske krize. Rate inozemnih kredita koji su se dizali kapom i šakom (po pravilu s odgodom plaćanja od 15-20 godina) počele su stizati na naplatu, a država nije bila u stanju servisirati ni kamate.

Bila je to posljedica neracionalnog i prekomjernog trošenja, pogrešno usmjerenih investicija, pada produktivnosti, enormnih troškova glomaznog državnog aparata i konačno, potpunog kraha „dogovorne ekonomije“ i modela „samoupravljanja“ čija je prava svrha bila prikriti vladavinu komunističke vrhuške a teret odgovornosti za njezine promašaje i propuste prebaciti na leđa radnika.

Kad će se hrvatski „antifašisti“ odreći zločinačke prošlosti i zločinaca iz vremena komunizma?

Naši „reformirani“ komunisti, jugonostalgičari i njihova subraća „liberali“ (koji skupa i složno pušu u „antifašistički“ rog) danas tvrde kako oni i njihova ideologija „nemaju nikakve veze s komunizmom“ što je naprosto tragikomično uzme li se u obzir idolopoklonstvo prema Josipu Brozu Titu i svemu vezano za njega i to razdoblje, što je toliko očito da se ne može sakriti nikakvim floskulama i obmanama.

„Nije im stalo do komunizma, Tita i Partije“ – ali se kao slijepci drže Jože i njegovog „lika i djela“ (počevši od spomenika, preko ploča s nazivima ulica i trgova, do lažnih mitova vezano za „slavnu tradiciju NOB-a“, pa i crnih legendi koje su o hrvatskom narodu skrojene pod njegovom dirigentskom palicom u kabinetima Agitpropa).

U tom smislu, priča o „Galebu“ je samo jedna kockica mozaika koji zorno pokazuje i dokazuje da je današnja Hrvatska posljednja oaza boljševičko-komunističkog mentaliteta u Europi.

Kad je u pitanju njihovo komunističko zločinačko naslijeđe (koje pokrivaju „antifašizmom“), sve je moguće i dopušteno, pa i ignoriranje do sada donesenih rezolucija kojima se od Europe traži odmak od negativnog naslijeđa totalitarnih i autoritarnih sustava.

Prije gotovo 14 godina, Vijeće Europe donijelo je Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (engl. Resolution 1481 (2006) Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes). Ona je usvojena u Strasbourgu 26. siječnja 2006. godine od parlamentarne skupštine i snažno osuđuje zločine komunizma, ali zastupnici su odbacili vladama članica VE dati konkretne preporuke kako to trebaju učiniti.

Huda jama – masovni komunistički zločin bez kazne

Huda jama – masovni komunistički zločin bez kazne

Hrvatska se u potpunosti oglušila na ovaj dokument i nije učinila ništa kako bi započela proces objektivnog suočavanja s tim razdobljem svoje prošlosti, dok o bilo kakvoj osudi komunističkog sustava i njegovih zlodjela nema niti govora.

Kod nas je u mainstream medijima i političkom vrhu potpuno prešućena i najnovija Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)) u kojoj se podsjeća na potrebu provedbe Rezolucije 1481 iz 2006. godine i napominje kako je za budućnost Europe važna osuda totalitarnih i autoritarnih režima.

Isto tako, u Rezoluciji se zemljama članicama EU skreće pozornost na reviziju povijesti koju provodi Rusija negirajući masovne zločine svoga komunističkog režima, ali i podsjeća na savez komunista i nacista u godinama pred Drugi svjetski rat (kolovoz/rujan 1939.) kad su Staljin i Hitler u sporazumu dijelili Europu i zanosili se podjelom svijeta.

Izražava se i zabrinutost „zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe, podsjeća na to da je nekoliko europskih zemalja zabranilo upotrebu nacističkih i komunističkih simbola“, te „napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava.“

U Rezoluciji se navodi niz dokumenata koji su poslužili kao temelj njezina donošenja.

(Integralni tekst Rezolucije: http://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html; stranica posjećena 6.11.2019.)

U Hrvatskoj se, dakle, jednostavno ne reagira na ovo, a šutnja je naročito izražena kod „antifašista“ svih vrsta i boja koji su inače skloni docirati svima oko sebe o „europskim vrijednostima“ i „progresu“, ali samo kad je to njima u interesu.

Dižu se na stražnje noge zbog skidanja ploče s imenom mega-zločinca Josipa Broza Tita s jednoga od najljepših trgova u Zagrebu, žeste se zbog uklanjanja njegovog poprsja iz predsjedničke rezidencije na Pantovčaku, glorificiraju ga i slave svake godine u Kumrovcu i kliču mu na mjestima tobožnjih „antifašističkih ustanaka“ – čime se otvoreno slavi zločine i masovne pokolje nad hrvatskim i muslimanskim narodom – i uz sve to tvrde kako s komunizmom nemaju nikakve veze.

Njih se ne dotiču nikakve europske rezolucije ni preporuke, ali zato uporno nastavljaju tragati za „fašistima“ i „ustašama“ u Hrvatskoj i tu etiketu lijepe svakomu tko pokuša dirnuti u njihove mitove i dogme, pogotovu one vezano za lažne brojke žrtava rata u Jasenovcu, Jadovnu i drugdje.

Znaju li oni koga slave?

Od raspada SFRJ (1990. godine) do danas, na vidjelo su iz komunističkih arhiva (prije svega onih u Moskvi) izašle mnoge istine, pa i one o Josipu Brozu Titu.

U SSSR-u je u razdoblju od 1934. do 1939. godine i pogotovu u vrijeme velike čistke (1937/38. godine) kao poslušni sluga Kominterne (ili „rob Kominterne“ – kako to sjajno definira Edvard Radzinsky u svojoj knjizi Staljin) bio konfident čijom su zaslugom pobijene čitave garniture najistaknutijih jugoslavenskih predratnih komunista (njih oko 300 ukupno). Nije poštedio ni svoje žene. Jednu od njih, Pelagiju Belousovu (s kojom je imao sina Žarka) smjestio je na dugogodišnju robiju u jedan od sibirskih gulaga, a drugu, Anu Koenig poslao pred streljački vod NKVD-a. Sve je to bilo razlogom da je postao čovjek od povjerenja vodećih ljudi Kominterne (Staljina i Dimitrova) pa je stoga i nagrađen čelnim mjestom u tadašnjoj KPJ.

Ratna biografija mu je također daleko od one idealaizirane slike što su je svojim hvalospjevima uljepšavali plaćeni agitpropovci (Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Vladimir Dedijer i ostali).

Njegova suradnja s četnicima – uključujući i krajnje benevolentan odnos prema koljačima koji su bez problema prelazili u partizanske redove, kukavička bježanija iz Srbije pred četnicima u jesen 1941. godine (kad je narod u Šumadiji krvavo platio komunistički „ustanak“ i sabotaže koje su pravili prije nego su pobjegli na drugu obalu Drine), tajni pregovori s Nijemcima, zločini i teror nad civilnim stanovništvom (čak i paljenje čitavih sela) kako bi se narod natjeralo u zbjegove i omasovilo vlastite redove (o čemu je detaljno pisao Milovan Đilas kao disident – nakon 1954. godine), zagonetna i nikad razjašnjena ubojstva nekih od najistaknutijih komunitičkih i partizanskih dužnosnika (Blagoje Parović, Marko Orešković, Ivo Lola Ribar, Sava Kovačević), odmazda nad vlastitim članovima KPJ zbog pisanja protiv Staljina i njegovih zločina (Živojin Pavlović Ždrebe) itd., itd, samo su dio onoga što još uvijek čeka potpuno razjašnjenje i valoriziranje sa stanovišta pune i prave povijesne istine.

Dodamo li tomu masovne i okrutne zločine što su ih po službenom okončanju Drugoga svjetskog rata počinili partizani pod Titovim vodstvom (a broje se u stotinama tisuća žrtava) od kojih su oni najgrozniji otkriveni tek u posljednjih desetak godina (rudnik Pečovnik, rudnik „Huda jama“ – lokalitet „Barbarin rov“ u kojima su tisuće ljudi, žena i djece živi zazidani i ostavljeni da danima umiru u agoniji), kao i poratni teror (progoni i ubojstva političkih oponenata i emigracije, otvaranje logora – mučilišta, montirana politička suđenja itd.), tek onda dobivamo približnu sliku „lika i djela“ Josipa Broza Tita koji se ne bez razloga na svim dosadašnjim listama najvećih svjetskih zločinaca XX stoljeća nalazi među prvih deset.

Iza krinke „bratstva-jedinstva“, „nacionalne slobode“ i parola o „socijalnoj pravdi i jednakosti“ krio se jedan izopačeni sustav koji je nastao na krvi, hranio se krvlju i leševima nevinih i koji je na kraju nestao u krvi.

Bili smo svjedoci njegovih posljednjih trzaja 90-ih godina prošlog stoljeća, kada su komunisti u savezu s četnicima i monarhistima žarili prostorima bivše SFRJ (od Slovenije preko Hrvatske do Bosne i Hercegovine i Kosova), pobili preko 100.000 ljudi, uzrokovali stotine tisuća invalida i traumatiziranih, razorili, etnički očistili i devastirali čitave regije, silovali tisuće žena i djevojčica, mučili i zatvarali u logore, protjerali preko 3 milijuna ljudi iz domova i trajno poremetili odnose među narodima na jugoistoku Europe, a sve s ciljem stvaranja „Velike Srbije“, čime su do kraja ogolili svoju zločinačku ćud i potvrdili izopačenost vlastite ideologije.

Ni u jednoj zemlji bivšeg komunističkog lagera (pa čak ni u vodećoj socijalističkoj tvorevini – SSSR-u koji je imao daleko složenije stanje vezano za međunacionalne odnose nego SFRJ), nije bilo čak ni ozbiljnijih potresa u vrijeme pada Berlinskog zida (1989. godine) a kamo li rata, ali u Titovoj Jugoslaviji jeste – i to tako brutalnog i barbarskog da je njime bio zatečen cijeli svijet.

Zato se danas na pragu trećeg desetljeća trećega milenija s pravom moramo upitati: kakav je to mentalni sklop u koji još uvijek nije doprla spoznaja o potrebi distanciranja od svakog zločina i zločinca?

Komunizam je diljem svijeta ostavio svoje krvave tragove s preko 120 milijuna žrtava u XX stoljeću i pokazao se kao najpogubnija i najzloćudnija ideologija koju je svijet upoznao tijekom svoje poznate povijesti.

Komunizam je u nekim svojim aspektima bio pogubniji po ljudsku civilizaciju i od nacizma i od fašizma, ne samo zbog barem trostruko većeg broja žrtava što ih je uzrokovao, duljine trajanja diktatorskih režima i njihove rasprostranjenosti u svijetu, nego i zbog perfidnih metoda provedbe svojih ciljeva. Dok su nacisti i fašisti svoje zločinačke nakane jasno zapisali u programima i kasnije ih pokušali ostvariti, komunizam je vlastitu zloćudnu narav i krvave tragove krio iza marksističke teorije o socijalnoj pravdi, humanizma i filantropije (statuta, programa, parola i floskula), propagirajući kako je „čovjek najveće bogatstvo“, dok je u isto vrijeme nesmiljeno i masovno uništavao upravo tog čovjeka, a preživjele pretvarao u ljušture bez duha, osjećaja i slobodne volje…

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hrvati su ipak poslušali savjet mudraca i shvatili da ih Bog gleda

Objavljeno

na

Objavio

U sjeni ozarenih lica dostojanstvenih pobjednika te su se čarobne srpanjske večeri konačno pokazala i ona koja stoje iza priče kako Hrvatska treba krenuti iznova i vratiti se na početne pozicije. A da je projekt povratka, ako već ne u ’45, onda barem na zasade 3. siječnja 2000., dobro uzdrman, posvjedočile su obješene face terceta Mesić-Manolić-Josipović, tih sablasti prošlosti u muzeju voštanih figura Partije.

Pokazalo se, naime, kako slijednici komunista ipak ne će dobiti priliku restartati Hrvatsku, nego će tomu morati podvrći sebe same. Njihov pulen Davor Bernardić pokazao se nedoraslim zadatku i označen neizbrisivim biljegom gubitnika zasluženo odlazi u ropotarnicu povijesti. I dok oni, koji su se dokazali kad je bilo najteže, a slijedi im još teže, umjereno slave, a drugi se pitaju gdje li su samo pogriješili, treće mori osjećaj kako su prevareni i izdani. No, skinu li filtar s naočala, uočit će kako su ih izdali prije svega birači, ili narod, kako vole reći. Poslušavši savjet mudraca, Hrvati su shvatili da ih, i kad glasuju, Bog gleda.

Tko je izdao Škoru i Raspudića?

Miroslav Škoro i Nino Raspudić su doista lavovski potegnuli na ovim izborima, i zacijelo bi postigli još bolji rezultat, možda se čak i približili brojevima koje su najavljivali, da nisu bili izdani i iznutra. Naime, sve te silne njonje kojima su se na listama okružili i za njih obraz izložili, odužili su im se upravo mizernim brojem preferencijalnih glasova.

Primjerice, na listi Raspudićevih njonja, a kod Škore jedva da je trun bolje, niti jedan nije prebacio ni 250 glasova, a kamoli dosegao njih 808, brojku koju im je predvodnik postavio standardom za ne bit’ njonjom.

Sva je sreća da ovaj dvojac ne će participirati u vlasti, jer pitanje je kud bi od srama kad bi ljude s tako oskudnim izbornim legitimitetom morali razmještati po državnim službama i javnim poduzećima. Ali lako za njonje u vlastitim redovima. Da stvar bude gora, obojica, i Škoro i Raspudić poprilično su zaostali i za čovjekom kojega sami nazivaju njonjom, Škoro za 4, a Raspudić za gotovo 10 tisuća preferencijalnih glasova. Tako da bi netko mogao pomisliti kako su na neki način i sami ispali njonje, i to ne samo po onoj – s kim si takav si!

I dok je spočetka lovio Jandrokovića, da bi se potom počeo hvatati Pupovca, u konačnici ni njega ne dosegavši brojem glasova, Raspudić se ipak uspio u zadnji čas prebaciti preko izborne letvice, po svemu sudeći ponajviše zahvaljujući neobičnoj susretljivosti konzervativnijeg od dva zagrebačka lijevo-liberalna dnevna lista. Jer baš tamo, gdje nisu mogla proći dva petka zaredom a da ne spomene njonju, zadnjeg je dana izborne kampanje serviran preko svake mjere zaslađeni celebrity espresso, posvećen njegovoj lavici, profesorici Selak Raspudić.

Pritom, valjda omaškom uredništva nije naznačeno da se radi o plaćenom oglasu, a izostalo je, s obzirom na sladunjavi sadržaj, i prikladno upozorenje za dijabetičare. Srećom po tu, svakojakim bizarnostima sve skloniju novinu, zavod za javno zdravstvo ima ovih dana važnijeg posla od takve vrste nadzora.

Stoga je Raspudić tom šećerlemom uspio donekle sprati sa sebe ljagu ženomrsca, koju je na njega bez ikakva valjana razloga, napokon, njima razlog za takvo što ni ne treba, nabacila lijevo-liberalna medijska bulumenta. Dobro, nalijepili su mu i etiketu desničara, s čime on ima još manje veze, ali, eto, zašto ne bi kad mogu? Napokon, nisu li istu naljepnicu uspjeli nalijepiti čak i jednome kozmopolitu kalibra Miroslava Škore, pa zašto onda ne bi i Raspudiću? A neki, koji se ne ustručavaju poslužiti se metodama lijevo-liberalnih medija, pritom ne manje od njih prezirući osmu Božju zapovijed, otišli su i korak dalje, i spomenutom dvojcu nalijepili etiketu demokršćana, s čime ih je još teže spojiti nego s mržnjom prema ženama ili opskurnom desnicom. Političkog dresa izlijepljenog etiketama uzduž i poprijeko, onako kako nogometni bude reklamama, zadobili su ipak dojmljivo povjerenje uglavnom desnih birača.

I, eto, baš kad se Andrej Plenković ustrajnim radom iskilavio toliko popraviti međunarodni položaj Hrvatske kako bi današnji HDZ bez prijekora i ucjena iz Europe kakvima je poslije izbora 2003. bio izložen Sanader, mirno mogao koalirati s desnicom, toliki su desni birači izabrali one koji u stilu lava Krezumice, osamdesetih godina prošlog stoljeća popularnog junaka crtanih filmova slatkih riječi i ne baš lavljeg srca, često kidaju nalijevo. I to kao za inat baš u presudnim trenutcima.

Evo, prije samo pola godine su između dva kruga predsjedničkih izbora, ili otvoreno stali iza kandidata titoističke ljevice, ili, pak, na drugi način anestezirali svoje desne poklonike, pa se Zoran Milanović danas dosađuje na Pantovčaku. Stoga je ironijom sudbine, unatoč epskom izbornom rezultatu, HDZ opet osuđen na suradnju s ljevicom. No, s kojom?

Kako vjerovati Krezumicama?

Na prvu, najprirodnije bi bilo poći s DOMPOK-om, utočištem otpalih hadezeovaca i bivših saveznika najveće hrvatske stranke. No, tko je kriv Miroslavu Škori što je izgubio 60% glasova u odnosu na prvi krug predsjedničkih izbora? Tko mu je kriv što njegova beskompromisna nastojanja da, nakon što je eliminirao Kolindu Grabar Kitarović, isto učini i s izbornim slavodobitnikom Plenkovićem, u HDZ-u ne nailaze na plodno tlo?

Napokon, što ponuditi ljudima koji su, ili zalutali u krivi sport, ili su pomislili kako mogu zaigrati u ligi poprilično iznad svoje kategorije. Takvima se, čak i kad bi se to moralo, a ne mora se, i ne bi imalo ponuditi drugo do ministarstvo sreće, kad već na njemu Škoro toliko inzistira, potom montipajtonovsko ministarstvo smiješnog hoda za Pervana i Dreleta, te alanfordovsko ministarstvo za istraživanje ruda i gubljenje vremena, za koje u DOMPOK-u kvalificiranih kandidata ima napretek.

Toliko o nemoćnoj gomilici ogorčenih otpadnika koji se ne mogu odlučiti boli li ih više što je HDZ dobio previše ili što je SDP dobio premalo. Unatoč postignutom pristojnom izbornom rezultatu, njihovo je razočaranje najveće, jer im je izmaknula željno iščekivana uloga jezičca na vagi.

Nešto bolje raspoloženje vlada u instant tvorevini, koja se svojedobno iznebuha, baš kao i sad Škoro, pojavila na političkoj sceni sloveći kao svježa, reformistička snaga. Da bi se sad, nakon pročišćenja od lijevih kadrova, naizgled paradoksalno profilirala, ne u demokršćansku sektu kako se netko mogao nadati, nego u sekciju Partije, čudnovatu reinkarnaciju 7 (+1) sekretara SKOJ-a, danas spremnu ići ruku pod ruku s ideološkim sljedbenicima originala.

Zanimljivo je kako SKOJ-evci naših dana, bez obzira na razlike u boji svjetonazorske fasade, lako nalaze suglasje u usko političkim pitanjima, od anarhičnog načela direktne demokracije sve do sjajnih zelenih politika. Stoga je vrijeme prisjetiti se kako je i ta himbena, desnici podvaljena tvorba započela svoj neslavan put vegetirajući na ideji razbijanja duopola HDZ-SDP, tako što taj duopol više ne bi vladao naizmjence nego istodobno, ali pod njezinim budnim nadzorom.

U tu je svrhu Božo Petrov, živući barun Münchhausen hrvatske političke scene, organizirao kviz nakon kojeg je besramno prevario pobjednika, Zorana Milanovića. Dotični je, naime, za razliku od Tomislava Karamarka, točno odgovorio na sva postavljena pitanja, uključujući i spremnost na suradnju s najvećim političkim suparnikom. No, tada se Petrovu ukazao glas, ne s nebesa, nego s mobitela, kako bi podsjetio tog smušenog psihijatra, koji i danas pada s podija čim ga slava ponese, na njegovu misiju – hej, Božo, pa nisi ti izabran kako bi uništio SDP, nego HDZ! A da bi to mogao napraviti, morao je prevariti i vlastite birače, koje je prethodno mamio glasovitom ovjerom kod javnog bilježnika.

Ubrzo je uslijedila klasična taktika, koju će uskoro pokušati reprizirati Škoro – skini im glave pa će se tijelo urušiti samo po sebi! U cijeloj je priči ipak najzanimljivije što neovisni istraživački mediji ni do dana današnjeg nisu otkrili kome pripada glas s Petrovljeva mobitela. Kao i bi li se kojim slučajem taj isti sad javio i na Škorin mobitel kad bi on držao ključeve saborske većine.

Petrov se u međuvremenu ipak pokajao i, ako ništa, barem Milanoviću ispričao. Kako i priliči jednom katoliku, učinio je to djelima, a ne riječima. Najprije mu se ispričavao tvrdokorno držeći SDP-ove kadrove na visokim državnim dužnostima netaknutima, usput rušeći HDZ-ovog čelnika i ministre, da bi šlag na tortu došao u vidu potpore na predsjedničkim izborima kad je sekundirao Škori pri usmjeravanju demokršćanskog biračkog tijela na Milanovićev mlin.

Bit će da su ga tada preplavile emocije nalik onima u vrijeme pregovora 2015. godine, kad je Milanovića promatrao zaljubljeno poput ustreptale snaše. A taj će pogled kasnije naći literarni izraz u odama kojima je suverenističku lafčinu Milančeta obilno častio novopečeni Petrovljev saborski suradnik, spomenut u početnom dijelu ovoga teksta. Sve u svemu, Milanović kao Predsjednik ostaje živi spomenik i zoran podsjetnik svima koji olako zaboravljaju što se sve može kad se demokršćanske ruke slože.

Pobjednički tim se ne mijenja

I tko bi onda mogao zamjeriti HDZ-u što u protagonistima s kripto-desnice, povrh svega u međuvremenu i zdušno pristale uz švedski model odstrjela starijih i bolesnih za korona krize, ne vidi autentične domoljube, a još manje demokršćane? Ima li HDZ izbora nego postupiti sukladno omiljenoj mantri tih nazovi-desničara, koju tako rado primjenjuju na vodeću hrvatsku stranku kad opravdavaju vlastita nedjela – s lijevim liberalima barem znaš na čemu si! Drže se dogovorenog i ne moraš se svako malo osvrtati ne bi li ih na vrijeme uočio kad ti prilaze s leđa. A i kad ti nominalni demokršćani ne bi bili tako prijetvorni, diskvalificiraju se iz udjela u vlasti nastupajući kao remetilački čimbenik u temeljnom pitanju o kojem ovisi opstanak Hrvatske.

Naime, već na sâm spomen Europe reagiraju nabusito, rogobatno i prijezirno, ostavljajući pritom dojam kako baš i nisu posve neovisni o nekom trećem, i to danas kad budućnost Hrvatske, i ne samo Hrvatske, kao malokad ovisi o solidarnosti obitelji europskih naroda.

Kako se onda pokraj takvih, sve samo ne pouzdanih ljudi, koji slažu čim zinu, pa sad, evo, saznajemo i kako dopisivanje i zaokruživanje broja 3 nije poziv da se listić poništi, ne osloniti na ljude s razumnim odnosom prema Europi, konkretnim djelima i političkim iskustvom, svjesne kako je politika ipak nešto više od pukog blebetanja, lajanja na mjesec, smišljanja smicalica i kreveljenja?

Posve je prirodno što HDZ u prvom redu računa na one koji su pridonijeli njegovoj pobjedničkoj, od naroda potvrđenoj politici, podržavajući ju u prethodnom mandatu. Zašto bi sad išli s onima koji su se toj politici žustro protivili? Jednostavno, zdrav razum nalaže kako se pobjednički tim ne mijenja, ma koliko neki njegovi igrači bili iritantni, poglavito ako se kao zamjene nude nepredvidivi trećerazredni igrači, mnogo opasniji po vlastiti nego po tuđi gol. Uostalom, koji bi to izbornik u reprezentaciju radije pozvao s neba pale umišljene veličine i konkretnim radom neoskvrnute visokomoralne folirante kad već može računati na dokazano pouzdane, praktične i pragmatične igrače?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Ne vidim ni jedan razlog da Splićani ne sruše Dioklecijanovu palaču

Objavljeno

na

Objavio

Antirasistički prosvjedi bujaju po svijetu. Pokret „Crni život vrijedi“ poprima, blago rečeno, zanimljive konotacije. Tako čitam u Daily Mailu kako je profesorica s Cambridgea Priyamvada Gopal na svom Twiteru napisala jednu uistinu „antirasističku“ poruku i nakon toga još napredovala, a poruka glasi: „Bijeli život ne vrijedi“. I pobrala pljesak.

Antirasistički pokret kojem i ova profesorica pripada nema nikakve veze s antirasizmom, to je nešto sasvim drugo, čista mržnja prema Zapadu i našoj kulturi, koja se želi prikazati samo kao kultura zločina, robovlasnika, kolonizatora. I žele je prekrojiti, po mjeri svih krvavih revolucionara. Metodologija im je ista kao što je bila ona marksistička, manipulacija osjećajem kolektivne krivnje.

Naime, kada je Marx za sva zla optužio buržoaziju, iako, kao ni Engels nije bio baš siromašak, a imao je i ropkinju, sluškinju kojoj je još napravio dijete, možda i silovanjem, mnogi su buržuji počeli prihvaćati marksističku demagogiju, koja se pokazala kao krvavi povijesni eksperiment. I to manipulacijom osjećaja krivnje. Tu istu metodologiju primjenjuje i ovaj kao antirasistički pokret gdje biti bijelac znači biti dionik zločinačke tradicije, biti zločinac, pa, nakon buržuja, sveučilišta postaju nova mjesta kajanja, zapravo autorasizma, zbog bijelih zločina.

Trump: Nemojte biti u zabludi, cilj ove ljevičarske kulturne revolucije je svrgnuti Američku revoluciju

Zato ne čude sljedeće statistike. Prema istraživanju prestižnog američkog PEW instituta u antirasističkim prosvjedima najmanje sudjeluju – crnci!? 47 posto je bijelaca, potom slijede Latinoamarikanci, a Afroamerikanci su tu tek treći sa 17 posto. Kako to, kako to?

Zapad, bijeli, nedvojbeno je počinio mnoge zločine. Rasizam je ogromno zlo bio u povijesti i danas, ali rasizam ili zločini nisu privilegij bijelaca. Sve kulture i rase imaju isti teret prošlosti, od rasizma, kolonizacije i ropstva. Povijest nije crno-bijeli svijet. Primjerice, prije kolonizacije Latinske Amerike tamo nije bio zemaljski raj. Asteci su prije dolaska Europljana pokorili, masakrirali oko 200 plemena, uništili im kulture, klali i žrtvovali djecu da umire bogove, odvodili muškarce u roblje da ima rade na zemlji i grade hramove. Bijelci su došavši te strašne zločine dokinuli, a potom i sami neke učinili.

No, opet, povijest nije crno – bijeli svijet, nemamo mi bijelci monopol na rasizam, kolonizaciju, zločine. Također, u trgovini robljem iz Afrike u SAD prošlih stoljeća ključni partneri bijelih trgovaca crnim robljem bili su sami crnci, koji bi bijelcima prodavali ratne zarobljenike iz plemenskih sukoba, lovili žene i muškarce iz drugih afričkih plemena i prodavali ih bijelcima. Kako to, kako to?

Nadalje, u to vrijeme nije postojalo samo crno roblje u Americi, nego i bijelo roblje u Africi. Prema egzaktnim istraživanjima američkog povjesničara Roberta Davisa od 1500. do 1800. godine u Afriku su Arapi pohapsili oko milijun i tristo tisuća bijelog roblja, muškaraca, žena i djece, ponajviše s Iberijskog poluotoka, današnje Italije i Balkanskog poluotoka, ponajviše s područja današnje Bosne i Hercegovine.

No sada ključni argument protiv, kao, antirasističkog, manipulativnog pokreta „Crni život vrijedi“.

U prošlosti je, u suradnji crnih (!) i bijelih trgovaca robljem bilo oko 13 milijuna robova. Da, Zapad je imao ropstvo, ali Zapad ga je odavno dokinuo, stvorio veličanstvenu kulturu slobode, ljudskih prava demokracije i antirasizma, mjesto u koje svi žele imigrirati, pa i crnci. Zapad je svoje greške ispravio, za druge se to ne bi moglo reći. Jer, kada već taj antirasistički pokret protestira protiv bijelog čovjeka, protiv Zapada, zašto ne protestiraju protiv crnaca danas? Naime, dok je u povijesti bilo ukupno 13 milijuna robova, danas ih je više od 40 milijuna i to najviše u Africi!?

Citirat ću najrelevantniji izvor, stranicu „Globalni index ropstva“(https://www.globalslaveryindex.org/2018/findings/global-findings/):

„Procjenjuje se da je u 2016. u (ropstvu) bilo 40,3 milijuna muškaraca, žena i djece. Od toga je bilo 24,9 milijuna ljudi na prisilnom radu, i 15,4 milijuna ljudi koji su živjeli u prisilnom braku. Žene i djevojke su prekomjerno zastupljene, čine 71 posto žrtava. Suvremeno ropstvo je najraširenije u Africi, a slijede ga Azija i Pacifik.“

U tom smislu zašto ovaj antirasistički pokret „Crni život vrijedi“ to ne kažu danas samim Afrikancima kod kojih je ropstvo najviše zastupljeno danas?

U jednom, ovaj globalni antirasistički pokret nije borba protiv rasizma, nego kulturkampf, borba protiv zapadne kulture, autorasizam bijelaca, protiv naše memorije i povijesti koja, kao i svaka, pa i crnačka, žutačka, ima i svojih mračnih strana. Ali oni nama bijelcima žele prišiti ekskluzivitet na zločine, ropstvo, kolonizaciju…

ako napadaju spomenike kulture jer su ih gradili robovi i mjere aršinima 21. stoljeća ono što se događalo prije mnoštva tisuća godina. Ne znam je li to bizarnije ili gluplje. Da, robovi su izgradili i piramide, i cijelu rimsku arhitekturu, pa i Dioklecijanovu palaču u Splitu. Splićani, zato odmah danas je srušite, inače ste sudionici u bjelačkom zločinu od prije dva milenija…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ristić: Dok ruše spomenike po SAD-u, demokrati podižu jedan veliki vlastitoj gluposti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari