Pratite nas

Kolumne

Titov ploveći bordel ‘Galeb’ simbol je zločinačkog sustava i razvrata crvene buržoazije

Objavljeno

na

Obožavatelji komunističkog krvnika i hohštaplera Josipa Broza Tita već desetljećima suze liju nad njegovim plovećim bordelom i simbolom razvrata crvene buržoazije. Nikako ne mogu razumjeti kako to da Hrvatska „ne drži do svoje povijesti“ i ostavlja ovaj brod na milost i nemilost vremenskim prilikama i neprilikama, kao što ni mi drugi koji ne spadamo u tu branšu ne shvaćamo zašto „Galeb“ već odavno nije završio na rezanju.

Mi Hrvati pogotovu imamo razloga za „zahvalnost“, s obzirom na sve ono što se događalo tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata.

Zemlje koje drže do sebe vode računa i o nekim temeljnim istinama kad je u pitanju prošlost, ne samo zato da bi one bile upisane u udžbenike povijesti, nego prije svega zbog mentalnog stanja nacije. Kultura sjećanja i zdravog odnosa prema prošlosti znak je zrelosti svakog društva.

Mi nemamo izbalansiran stav prema prošlosti niti smo u stanju napraviti mentalni odmak od brojnih dogmi, ponajprije onih uz pomoć kojih se jedno vrijeme koje je po svemu imalo pogubne i tragične učinke na hrvatski (pa i druge narode) glorificira do razine groteske i protivno svakoj logici.

Ako je danas poslije svega nekomu tko je proživio „zlatno doba“ jugoslavenskog socijalizma, krizu, raspad SFRJ i krvavo finale što nam ga je priredila Titova „JNA“ u suradnji s velikosrpskim fašistima (90-ih godina prošlog stoljeća) potrebno tumačenje vezano za narav tadašnjeg komunističkog režima, onda taj ili nije pri zdravoj pameti ili svjesno iz određenih interesa zanemaruje činjenice i nastavlja živjeti u svijetu mašte.

Do 2009. godine, „Galeb“ je bio usidren u Boki Kotorskoj, dok ga pod svoje okrilje nije uzela politička vrhuška Rijeke (koja je za tu „čast“ iz gradske blagajne izdvojila 150.000 dolara). Njegova se obnova planira za kraj 2020. godine, za što će Grad Rijeka utrošiti najmanje 28 milijuna kuna (iz kredita). Hrvatska je i na ovom primjeru još jednom potvrdila kako je posljednji bastion boljševičko-komunističkog mentaliteta u Europi u kojemu se više drži do komunističkih simbola vezanih za zločinca Tita, nego do mnogih drugih društvenih potreba.

Ne treba sumnjati da će SDP i Vojko Obersnel učiniti sve kako bi ta njima toliko važna relikvija opet zablistala starim sjajem.

Ne znam hoće li (ako i kada se obnovi „Galeb“) barem jedna od kabina biti pretvorena u „spomen sobu“ u kojoj će se izložiti eksponati važni za bolje i cjelovitije razumijevanje „lika i djela“ vođe jugoslavenske komunističke razbojničke družine kojega neki još uvijek smatraju „najvećim sinom naših naroda“.

Primjerice, slike njegovog drugovanja s četničkim vođom i koljačem Dražom Mihailovićem (s kojim je u početku rata bio u savezu) ili možda one s Križnog puta, Bleiburškog polja, s lokaliteta neke od masovnih grobnica (Macelj, Huda jama, Jazovka, Gračani itd.) kojih je do sada otkriveno preko 800. Hoće li koja od fotografija djevojačkih pletenica ili hrpa ljudskih kostiju otkrivenih u oknima „Barbarinog“ i drugih rudarskih rovova u susjednoj nam Sloveniji pronaći možda mjesto ako ne u „kongresnom centru“ ili u muzeju, barem u predvorju raskošnog broda kojim je „najveći sin naših naroda“ odlazio na svoja „vesela“ putovanja na kojima su on i njegova svita uživali u luksuzu, orgijanju i tulumima dok se država gušila u dugovima i nepovratno klizila prema bankrotu? Možda poneka slika s Golog otoka ili Svetog Grgura u spomen na logoraše koji su u svrhu „preodgoja“ bili izloženi okrutnim mučenjima i torturama? Ili portreti brojnih Jožinih žrtava iz vremena velike čistke u SSSR-u kad je služeći Staljinu cinkario svoje drugove iz Partije kako bi spasio vlastitu kožu i dočepao se položaja?

Uz fotografije mogli bi biti izloženi i neki muzejski artefakti: ostaci bodljikave žice kojom su vezivane ruke žrtvama prije egzekucije, neki od sačuvanih primjeraka mitraljeza kojima su Titovi partizani kosili redove zarobljenika u svibnju 1945. godine na rubovima tenkovskih rovova ili bajunete kojima su klali ljude, žene i djecu kako bi „uštedili municiju“…?

Čisto sumnjam da će se za taj dio naše prošlosti i povijesti pronaći mjesta na „Titovoj plovećoj rezidenciji“.

Turisti će imati prigodu vidjeti nasmiješenog krvnika okruženog djecom ili svojom svitom (i u društvu s prvom damom Jovankom) ili „u trenucima odmora“, u „radnom kabinetu“; sasvim sigurno neće izostati ni one dobro poznate ratne fotografije iz Drvara (od kuda je hrabro pobjegao), sa Sutjeske (gdje je tajno pregovarao s Nijemcima kako bi spasio glavu), kao i druge vezano za poslijeratne „Titove napore“ i „pregalaštvo“ uključujući i brojne na kojima pozira kraj odstrijeljenih medvjeda i drugih divljih zvijeri, možda čak i ona iz Zelendvora (kod Vinice) kad je oborio prijašnji vlastiti rekord odstrijelivši u jednom danu 172 fazana.

Kroničari su zabilježili kako je ploveći bordel crvene buržoazije nazvan „Galeb“ (dug 117 a širok 15,13 metara, gaza 5,7 metara, deplasmana 5.377 tona) postizao maksimalnu brzinu plovidbe od 17,6 čvorova, te da je od 1953. do 1979. godine prešao put od 85.000 nautičkih milja, ili 157.420 kilometara – što je gotovo ravno četverostrukom opsegu Zemljine kugle), da je Tito njime putovao 14 puta, posjetio 18 zemalja na tri kontinenta (Europa, Azija Afrika) i pristao u ukupno 29 luka, te na putu proveo 479 dana.

Naravno, nećemo sad banalizirati stvari i postavljati pitanja vezano za funkcioniranje države iz koje je tjednima izbivao njezin „kamen zaglavni“, jer Brozova karizma je očito bila toliko jaka da je sve klapalo i bez njega.

Uostalom, tajne službe, vojska, policija i preko 300.000 agenata i partijskih doušnika budno su čuvali temelje „NOB-a, revolucije i samoupravne socijalističke zajednice“ dok je „Veliki Vođa“ plovio svijetom, uspostavljao svoj sustav „miroljubive aktivne koegzistencije“ i gradio imidž jednoga od stupova „Pokreta nesvrstanih“.

Ono što se mnogo rijeđe spominje, jesu luksuz i rasipništvo koji su bili neizostavni dio tih putovanja, a naročito sve što je vezano za „slatki život“ Jože i njegove kamarile – a u što su osim probranih jela, pića i najboljih cigara bili uključeni i „trenuci za opuštanje“ s „drugaricama“ čija je jedina zadaća bila udovoljiti tjelesnim potrebama i prohtjevima „najvećih sinova revolucije“, kako bi bili u stanju revitalizirati se i tako dočekati „nove izazove“ i „napore“ kojima su kontinuirano bili izloženi obavljajući najvažnije funkcije vezano za „napredak i prosperitet“ tadašnje „socijalističke zajednice“.

O orgijama u kojima su Titu i drugovima (Rankoviću, Đilasu i ostalima) dovođene čak i „čete balerina“ i prakticiranju grupnog seksa uvaženih „narodnih heroja“ i „prvaka revolucije“ ponešto je pisao i Stjepan Đureković (u knjizi „Ja, Josip Broz Tito“).

(Vidi: https://www.express.hr/life/titu-su-na-orgije-dovodili-cete-balerina-3741; stranica posjećena 6.11.2019.)

Što je od svega toga istina a što ne, ne zna se točno, ali zato pouzdano znamo kako su završili Đurekovići (otac i sin) koji su ubijeni upravo iz razloga da se prljavi tragovi pljačke, kriminala i nemorala Tita, Mike Špiljka i ostalih drugova prikriju.

O seksualnim sklonostima i aktivnostima „Vođe“ i njegove vrhuške pisali su i mnogi drugi, pa se ne rijetko to navodi i kao jedan od razloga poremećaja odnosa između njega i Jovanke, ali tu je bez primarnih izvora teško utvrditi pravo stanje stvari. Ono što se ipak pouzdano zna, jeste da je „najveći sin naših naroda“ svoju sklonost ka mladim (čak štoviše vrlo mladim) osobama ženskog spola zadržao od rane mladosti do treće životne dobi i da su mu svi ti „nestašluci“ (koji bi prema današnjim mjerilima zacijelo dobili epitet pedofilskih sklonosti) bili unaprijed oprošteni, pogotovu od sljedbenika opčinjenih njegovim „likom i djelom“; jer, Joža za njih nije bio običan smrtnik, nego neka vrsta „boga“.

Izvan svake je sumnje kako je i na „Galebu“ bilo „drugarica“ čija je jedina i isključiva zadaća bila poslužiti Joži i društvu za „opuštanje“ (uz masaže i sve ostalo što uz to ide). One su (kao što je i red) službeno bile dijelom Protokola – i svaka je imala poneku partijsku funkciju ili dužnost u predsjedničkom uredu kao pokriće.

No, to je ipak u cijeloj priči sporedna stvar. Mnogo pogubnija od seksualnih sklonosti i aktivnosti komunističke vrhuške bila je njihova rastrošnost, bezobzirno parazitiranje na grbači radnika „samoupravljača“ i osiromašenog seljaka, u zemlji koja je preživljavala na inozemnim kreditima i zaduživanju budućih naraštaja.

Faraonsko krstarenje

„Istorijsko“ putovanje „druga Tita“ u Afriku u veljači 1961. (koje je bilo u funkciji lobiranja u zemljama Trećeg svijeta za održavanje Prve konferencije nesvrstanih zemalja u Beogradu jeseni iste godine), pratile su višemjesečne, opsežne i detaljne pripreme, kako se ništa ne bi prepustilo slučaju.

Put je bio dug 10.478 nautičkih milja (što iznosi nešto više od 19.405 kilometara – skoro polovica opsega Ekvatora).

Posebna je pozornost posvećena sigurnosti, pa je u tu svrhu bio angažiran Združeni odred Jugoslavenske ratne mornarice s 1.196 mornara, časnika i dočasnika, a za pratnju broda su angažirana i tri zrakoplova s posadama (za svaki slučaj, ustreba li političku elitu spašavati od brodoloma).

Domaćin je odabrao stotinjak uglednih gostiju, među kojima je bio i njegov intimus, potonji duhovni Otac srpske nacije (jedan od autora Memoranduma SANU iz 1986. godine i arhitekata velikosrpskog zločina izvršenog 30 godina poslije na području SFRJ), književnik i akademik Dobrica Ćosić – u to vrijeme veliki obožavatelj „lika i djela“ druga Tita kojemu je pisao hvalospjeve i panegirike poput zaljubljenog dječarca (a dvadesetak godina kasnije ga proglasio „najvećim srbožderom u istoriji srpskog naroda“).

Glavne pripreme za putovanje išle su preko Titovog ađutanta, generala Milana Žeželja, koji je od pratećih službi primao redovita izvješća vezano za pojedine faze ovog vrlo važnog posla u kojemu je jednu od glavnih uloga igrala logistika – odnosno opskrba gorivom, hranom, pićem i svim drugim sredstvima uključujući i „kulturno-zabavne sadržaje“.

Podaci o tomu izašli su na vidjelo tek u godinama nakon smrti jugoslavenskog diktatora.

Titova „ploveća rezidencija“ (kako su taj plutajući bordel zvali njegovi podanici) bila je opskrbljena s 4.671 tonu goriva, što je u to vrijeme bilo dostatno za grijanje 100.000 dvosobnih stanova kroz četiri zimske sezone.

Kako „maršalu“ ne bi bilo dosadno, intendantski potpukovnik Ilija Stakić dostavio mu je popis od 59 stranih i 20 domaćih filmova različitih žanrova.

Pored luksuzne garderobe za sve putnike iz Protokola, brojnih sadržaja za zabavu i svih mogućih delicija i poslastica koje su uskladištene u ogromnim količinama, utovareno je i oko 700 boca rakije i konjaka, 300 litara vinjaka i vermuta, velika količina raznih likera i viskija, oko 4.500 boca probranih vina, preko 29.000 kutija duhana (uključujući i najskuplje kubanske cigare). Na popisu Titove „ploveće rezidencije“ našle su se velike količine svih mogućih probranih jela (kavijara, prešanog svinjskog vrata, praške šunke, koljenica, rolane šunke, bifteka, slanih jezika, svinjskog karea, svježih i suhih odojaka, goveđih prsa, mesa od buta, kokošiju, pilića, gusaka, pataka, suhog špeka, hrenovki, Gavrilovićeve šunke, raznih vrsta salama, užičkog i dalmatinskog pršuta, mlade janjetine, kobasice, raznih sireva i salata, ajvara, svih mogućih slastica – i uz sve to još 15 čitavih telića). Tone svježe ribe (raznih vrsta), te voća i povrća upotpunjavale su meni, a bili su predviđeni i troškovi za „propagandu i moralno-političko vaspitanje“.

(Vidi: https://www.vesti.rs/Region/Titov-Galeb-mira-i-razdora-5-Na-Galebu-i-od-ptice-mleko.html)

Desetak dana prije samoga puta, prva dama (Jovanka) je izvršila inspekcijski pregled „Galeba“ i potom je ađutantu Žeželju dostavljen pismeni naputak o tomu što se sve mora poduzeti kako bi prostor bio prilagođen njezinim željama i ukusu.

„Za otoman u radnom kabinetu druga Predsednika nađeni su u Beogradu plišani materijali i dati da se prave odgovarajući plišani jastuci. Ovo isto će se učiniti i za sofu u radnom delu apartmana drugarice Jovanke. Našli smo u Beogradu odgovarajući kvalitet i dimenzije idrijske, lepoglavske, paške i posavske čipke za potrebe stolova u salonima i apartmanima.“ – kaže se u jednom od izvješća o realizaciji ovih dodatnih zahvata.

Na put s Jožom i svitom krenulo je 43 glazbenika.

Dirigent muzike Komande Garde, potpukovnik Muzičke službe Gvido Učakar izvijestio je generala Žeželja o stanju u svome resoru i naveo kako će puhački, gudački, salonski, narodni i veliki džez orkestar, te Slovenski kvintet, kao i nekoliko manjih glazbenih sastava (za pratnju pjevača ili glazbu za ples) cijelim putem (od Splita do luke Teme u Gani i natrag) nastupati na „Galebu“ u punom sastavu i da su spremni i sposobni za „izvršavanje svih zadataka“, počevši od svečanih dočeka i izvođenja koncerata na javnim mjestima, do zabave za posadu i goste na samome brodu.

Kad se sumiraju troškovi, početni planirani iznos za njihovo pokrivanje približno je iznosio (za to vrijeme) basnoslovnih milijun dolara, ali koliko je sve skupa na kraju koštalo nije poznato.

Dio tih troškova bio je iskazan u Planu budžetsko-deviznih sredstava (pod šifrom „Dijamant“), a generalu Žeželju je proslijeđena informacija o Specijalnoj blagajni iz koje se sve skupa financiralo u neograničenom iznosu.

U troškove su bili uračunati i izdaci za osobnu pratnju domaćina od 50 ljudi i još toliko oficira Garde, vezista, vozača, policajaca, tehničara TANJUG-a kao i članove posada zrakoplova. Tri zrakoplova njegove specijalne eskadrile gotovo su svakodnevno slijetali u zračne luke zemalja koje su posjećivane, a dnevnice angažiranima na tim važnim poslovima isplaćivane su u američkim dolarima.

(Vidi: isto -)

Iz svega naprijed spomenutog vidljivo je o kakvom se luksuzu i bahatosti radilo i kakav je bio način života crvene buržoazije u vrijeme dok je velika većina građana Jugoslavije živjela u oskudici i bijedi slušajući isprazne floskule i obećanja o „svijetloj budućnosti“ koja, eto, samo što nije stigla.

Nije prošlo niti dva desetljeća od ovog „istorijskog“ luksuznog krstarenja (čija je jedina svrha bila promocija Vođe), a SFRJ je ušla u razdoblje vrlo ozbiljne ekonomske krize. Rate inozemnih kredita koji su se dizali kapom i šakom (po pravilu s odgodom plaćanja od 15-20 godina) počele su stizati na naplatu, a država nije bila u stanju servisirati ni kamate.

Bila je to posljedica neracionalnog i prekomjernog trošenja, pogrešno usmjerenih investicija, pada produktivnosti, enormnih troškova glomaznog državnog aparata i konačno, potpunog kraha „dogovorne ekonomije“ i modela „samoupravljanja“ čija je prava svrha bila prikriti vladavinu komunističke vrhuške a teret odgovornosti za njezine promašaje i propuste prebaciti na leđa radnika.

Kad će se hrvatski „antifašisti“ odreći zločinačke prošlosti i zločinaca iz vremena komunizma?

Naši „reformirani“ komunisti, jugonostalgičari i njihova subraća „liberali“ (koji skupa i složno pušu u „antifašistički“ rog) danas tvrde kako oni i njihova ideologija „nemaju nikakve veze s komunizmom“ što je naprosto tragikomično uzme li se u obzir idolopoklonstvo prema Josipu Brozu Titu i svemu vezano za njega i to razdoblje, što je toliko očito da se ne može sakriti nikakvim floskulama i obmanama.

„Nije im stalo do komunizma, Tita i Partije“ – ali se kao slijepci drže Jože i njegovog „lika i djela“ (počevši od spomenika, preko ploča s nazivima ulica i trgova, do lažnih mitova vezano za „slavnu tradiciju NOB-a“, pa i crnih legendi koje su o hrvatskom narodu skrojene pod njegovom dirigentskom palicom u kabinetima Agitpropa).

U tom smislu, priča o „Galebu“ je samo jedna kockica mozaika koji zorno pokazuje i dokazuje da je današnja Hrvatska posljednja oaza boljševičko-komunističkog mentaliteta u Europi.

Kad je u pitanju njihovo komunističko zločinačko naslijeđe (koje pokrivaju „antifašizmom“), sve je moguće i dopušteno, pa i ignoriranje do sada donesenih rezolucija kojima se od Europe traži odmak od negativnog naslijeđa totalitarnih i autoritarnih sustava.

Prije gotovo 14 godina, Vijeće Europe donijelo je Rezoluciju 1481 o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima (engl. Resolution 1481 (2006) Need for international condemnation of crimes of totalitarian communist regimes). Ona je usvojena u Strasbourgu 26. siječnja 2006. godine od parlamentarne skupštine i snažno osuđuje zločine komunizma, ali zastupnici su odbacili vladama članica VE dati konkretne preporuke kako to trebaju učiniti.

Huda jama – masovni komunistički zločin bez kazne

Huda jama – masovni komunistički zločin bez kazne

Hrvatska se u potpunosti oglušila na ovaj dokument i nije učinila ništa kako bi započela proces objektivnog suočavanja s tim razdobljem svoje prošlosti, dok o bilo kakvoj osudi komunističkog sustava i njegovih zlodjela nema niti govora.

Kod nas je u mainstream medijima i političkom vrhu potpuno prešućena i najnovija Rezolucija Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)) u kojoj se podsjeća na potrebu provedbe Rezolucije 1481 iz 2006. godine i napominje kako je za budućnost Europe važna osuda totalitarnih i autoritarnih režima.

Isto tako, u Rezoluciji se zemljama članicama EU skreće pozornost na reviziju povijesti koju provodi Rusija negirajući masovne zločine svoga komunističkog režima, ali i podsjeća na savez komunista i nacista u godinama pred Drugi svjetski rat (kolovoz/rujan 1939.) kad su Staljin i Hitler u sporazumu dijelili Europu i zanosili se podjelom svijeta.

Izražava se i zabrinutost „zbog kontinuirane upotrebe simbola totalitarnih režima u javnom prostoru i u komercijalne svrhe, podsjeća na to da je nekoliko europskih zemalja zabranilo upotrebu nacističkih i komunističkih simbola“, te „napominje da u javnim prostorima nekih država članica (parkovima, trgovima, ulicama itd.) i dalje postoje spomenici kojima se veličaju totalitarni režimi, što otvara put iskrivljivanju povijesnih činjenica o posljedicama Drugog svjetskog rata i propagiranju totalitarnog političkog sustava.“

U Rezoluciji se navodi niz dokumenata koji su poslužili kao temelj njezina donošenja.

(Integralni tekst Rezolucije: http://www.europarl.europa.eu/doceo/document/TA-9-2019-0021_HR.html; stranica posjećena 6.11.2019.)

U Hrvatskoj se, dakle, jednostavno ne reagira na ovo, a šutnja je naročito izražena kod „antifašista“ svih vrsta i boja koji su inače skloni docirati svima oko sebe o „europskim vrijednostima“ i „progresu“, ali samo kad je to njima u interesu.

Dižu se na stražnje noge zbog skidanja ploče s imenom mega-zločinca Josipa Broza Tita s jednoga od najljepših trgova u Zagrebu, žeste se zbog uklanjanja njegovog poprsja iz predsjedničke rezidencije na Pantovčaku, glorificiraju ga i slave svake godine u Kumrovcu i kliču mu na mjestima tobožnjih „antifašističkih ustanaka“ – čime se otvoreno slavi zločine i masovne pokolje nad hrvatskim i muslimanskim narodom – i uz sve to tvrde kako s komunizmom nemaju nikakve veze.

Njih se ne dotiču nikakve europske rezolucije ni preporuke, ali zato uporno nastavljaju tragati za „fašistima“ i „ustašama“ u Hrvatskoj i tu etiketu lijepe svakomu tko pokuša dirnuti u njihove mitove i dogme, pogotovu one vezano za lažne brojke žrtava rata u Jasenovcu, Jadovnu i drugdje.

Znaju li oni koga slave?

Od raspada SFRJ (1990. godine) do danas, na vidjelo su iz komunističkih arhiva (prije svega onih u Moskvi) izašle mnoge istine, pa i one o Josipu Brozu Titu.

U SSSR-u je u razdoblju od 1934. do 1939. godine i pogotovu u vrijeme velike čistke (1937/38. godine) kao poslušni sluga Kominterne (ili „rob Kominterne“ – kako to sjajno definira Edvard Radzinsky u svojoj knjizi Staljin) bio konfident čijom su zaslugom pobijene čitave garniture najistaknutijih jugoslavenskih predratnih komunista (njih oko 300 ukupno). Nije poštedio ni svoje žene. Jednu od njih, Pelagiju Belousovu (s kojom je imao sina Žarka) smjestio je na dugogodišnju robiju u jedan od sibirskih gulaga, a drugu, Anu Koenig poslao pred streljački vod NKVD-a. Sve je to bilo razlogom da je postao čovjek od povjerenja vodećih ljudi Kominterne (Staljina i Dimitrova) pa je stoga i nagrađen čelnim mjestom u tadašnjoj KPJ.

Ratna biografija mu je također daleko od one idealaizirane slike što su je svojim hvalospjevima uljepšavali plaćeni agitpropovci (Aleksandar Ranković, Milovan Đilas, Vladimir Dedijer i ostali).

Njegova suradnja s četnicima – uključujući i krajnje benevolentan odnos prema koljačima koji su bez problema prelazili u partizanske redove, kukavička bježanija iz Srbije pred četnicima u jesen 1941. godine (kad je narod u Šumadiji krvavo platio komunistički „ustanak“ i sabotaže koje su pravili prije nego su pobjegli na drugu obalu Drine), tajni pregovori s Nijemcima, zločini i teror nad civilnim stanovništvom (čak i paljenje čitavih sela) kako bi se narod natjeralo u zbjegove i omasovilo vlastite redove (o čemu je detaljno pisao Milovan Đilas kao disident – nakon 1954. godine), zagonetna i nikad razjašnjena ubojstva nekih od najistaknutijih komunitičkih i partizanskih dužnosnika (Blagoje Parović, Marko Orešković, Ivo Lola Ribar, Sava Kovačević), odmazda nad vlastitim članovima KPJ zbog pisanja protiv Staljina i njegovih zločina (Živojin Pavlović Ždrebe) itd., itd, samo su dio onoga što još uvijek čeka potpuno razjašnjenje i valoriziranje sa stanovišta pune i prave povijesne istine.

Dodamo li tomu masovne i okrutne zločine što su ih po službenom okončanju Drugoga svjetskog rata počinili partizani pod Titovim vodstvom (a broje se u stotinama tisuća žrtava) od kojih su oni najgrozniji otkriveni tek u posljednjih desetak godina (rudnik Pečovnik, rudnik „Huda jama“ – lokalitet „Barbarin rov“ u kojima su tisuće ljudi, žena i djece živi zazidani i ostavljeni da danima umiru u agoniji), kao i poratni teror (progoni i ubojstva političkih oponenata i emigracije, otvaranje logora – mučilišta, montirana politička suđenja itd.), tek onda dobivamo približnu sliku „lika i djela“ Josipa Broza Tita koji se ne bez razloga na svim dosadašnjim listama najvećih svjetskih zločinaca XX stoljeća nalazi među prvih deset.

Iza krinke „bratstva-jedinstva“, „nacionalne slobode“ i parola o „socijalnoj pravdi i jednakosti“ krio se jedan izopačeni sustav koji je nastao na krvi, hranio se krvlju i leševima nevinih i koji je na kraju nestao u krvi.

Bili smo svjedoci njegovih posljednjih trzaja 90-ih godina prošlog stoljeća, kada su komunisti u savezu s četnicima i monarhistima žarili prostorima bivše SFRJ (od Slovenije preko Hrvatske do Bosne i Hercegovine i Kosova), pobili preko 100.000 ljudi, uzrokovali stotine tisuća invalida i traumatiziranih, razorili, etnički očistili i devastirali čitave regije, silovali tisuće žena i djevojčica, mučili i zatvarali u logore, protjerali preko 3 milijuna ljudi iz domova i trajno poremetili odnose među narodima na jugoistoku Europe, a sve s ciljem stvaranja „Velike Srbije“, čime su do kraja ogolili svoju zločinačku ćud i potvrdili izopačenost vlastite ideologije.

Ni u jednoj zemlji bivšeg komunističkog lagera (pa čak ni u vodećoj socijalističkoj tvorevini – SSSR-u koji je imao daleko složenije stanje vezano za međunacionalne odnose nego SFRJ), nije bilo čak ni ozbiljnijih potresa u vrijeme pada Berlinskog zida (1989. godine) a kamo li rata, ali u Titovoj Jugoslaviji jeste – i to tako brutalnog i barbarskog da je njime bio zatečen cijeli svijet.

Zato se danas na pragu trećeg desetljeća trećega milenija s pravom moramo upitati: kakav je to mentalni sklop u koji još uvijek nije doprla spoznaja o potrebi distanciranja od svakog zločina i zločinca?

Komunizam je diljem svijeta ostavio svoje krvave tragove s preko 120 milijuna žrtava u XX stoljeću i pokazao se kao najpogubnija i najzloćudnija ideologija koju je svijet upoznao tijekom svoje poznate povijesti.

Komunizam je u nekim svojim aspektima bio pogubniji po ljudsku civilizaciju i od nacizma i od fašizma, ne samo zbog barem trostruko većeg broja žrtava što ih je uzrokovao, duljine trajanja diktatorskih režima i njihove rasprostranjenosti u svijetu, nego i zbog perfidnih metoda provedbe svojih ciljeva. Dok su nacisti i fašisti svoje zločinačke nakane jasno zapisali u programima i kasnije ih pokušali ostvariti, komunizam je vlastitu zloćudnu narav i krvave tragove krio iza marksističke teorije o socijalnoj pravdi, humanizma i filantropije (statuta, programa, parola i floskula), propagirajući kako je „čovjek najveće bogatstvo“, dok je u isto vrijeme nesmiljeno i masovno uništavao upravo tog čovjeka, a preživjele pretvarao u ljušture bez duha, osjećaja i slobodne volje…

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Punišin đak, popularni Krešo

Objavljeno

na

Objavio

Nakon suhih hladnoća koje su stvarale impresivne slike injem prekrivenih stabala i šikara, palo je s neba nešto snijega i kiše, mješoviti otpad iz oblaka, plus rosulja. Godina nije dobro počela, ali će zato loše završiti. Izborna godina za Hrvatski sabor i HDZ, a bit će još toga ako starim haesesovcima pukne film pa budu izvanredni izbori u stranci koju vodi Punišin đak, popularni Krešo. Za sada su se pobunili na sjeverozapadu, u Čazmi i Bjelovaru, koliko sam pratio, ostali šute ili daju priglupe izjave vrlo nalik Bernardićevim – eto, Pajser se zaletio, ali se i ispričao. Nije on tako loš, samo je budaletina. Taj je slučaj analiziran u prošlom tjednu s nekoliko strana, pa nemam potrebe miješati se, ali pokušavam stvari pogledati iz novoga kuta. Naime, ja mislim da je Beljak pažljivo pripreman za ulogu konja, to jest trojanskog, koji će naoko biti ultralijevo da se približi ljevici i uđe u njezine redove te joj našteti koliko može, a može, otkrivajući što ljevica doista misli a ne želi javno reći, osim kada s lanca pušta Stazića.

Ovo moje razmišljanje također je priglupo, pa odmah odustajem. Riječ je o kriminalu, a potvrđuje onu penolozima zazornu istinu da su neki ljudi nepopravljivi, kao i moj automobil. Školski primjer kako se od sitnoga pajserskoga posla u pogodnim okolnostima može doći do krupnih zahvata, ako lik ima političko zaleđe ili se i sam upusti u političke vode, koristeći zblenute članove neke stranke koja danas, žalibože, još ore starim plugom i štošta ne razumije, vuče se za konjem rubnim njivama hrvatske politike, pod stablom jede za gablec prožvakanu repu, a u birtijama se s tugom prisjeća dana kada je bila najpoželjnija stranka hrvatskoga naroda. Izgubljena u vremenu, takva je stranka privlačna sitnim političkim pustolovima u čije se ruke predaje bez provjere vođe i njegovih stvarnih afiniteta, a kada se napokon probudi (valjda hoće), sama se sebi čudi, lupa se po glavi kako joj se mogao, čak legalno, nametnuti sljedbenik megazločinca Tita i zagovornik njegovih metoda, koje su na onaj svijet poslale i mnoge haesesovce, pa i one iz iste šume, stranka naravno također likvidirana, tavorila u egzilu i zapomagala.

Veza Stazića i Beljaka

Veza između Stazića (SDP) i Beljaka (HSS) je u zajedničkom autorstvu udžbenika o novijoj hrvatskoj povijesti. S tim što Staziću pripada prvi dio koji izravno govori da su pokolji hrvatske vojske i civila četrdeset pete u zoni šlamperaja i nedostatnih napora, da nekoliko stotina tisuća ubijenih nije dovoljno, trebalo ih je biti više. Beljaku pripadaju sljedeća poglavlja posvećena onima koji su pokolj nepravedno izbjegli i onima koji su naknadno pobjegli iz Titova kaveza, pa tamo nešto organizirali u korist hrvatske stvari, što je zločinca i njegovu Udbu vrlo srdilo, te je za njima poslao misionare s pištoljima i pajserima. No tu se autor Krešo ne zaustavlja, nego nastavlja s devedesetima prošloga stoljeća kada nikakve srbijanske i srpske imperijalističke zamisli i njezine krvave izvedbe nije bilo, nego su za rat i ratove krivi fašisti i to upravo oni – može se naslutiti – koji su iz Hrvatske izbjegli i početkom potresa se vratili, odnosno autor implicira da su poražene snage povratkom u Hrvatsku izazvale rat, skupa s Tuđmanom i dotle pritajenim simpatizerima u zemlji. Tako Krešo, a to njegovo poglavlje je uglavnom slabije komentirano ili čak prešućeno u lijevoj štampi, gdje je pozornost upravljena prema nekoliko stotina ubijenih disidenata.

Beljak se ispričao za tweet u kojem žali što UDB-a nije ubila više ljudi. Sad čekamo da se ispriča i za ovaj?

Ne imenujući ipak, lukavac jedan, na koje fašiste misli, je li na sve Hrvate ili samo hrvatske branitelje ma otkud dolazili, popularni Krešo tako izbjegava reći da je baš i samo neprijateljska vojska u ratu devedesetih doista bila fašistička, s crvenom zvijezdom i kokardama kao privremenim simbolima i pokaznicom da se bez ikakve sumnje nadovezuje na staljinističku soldatesku u čijim su redovima od četrdeset četvrte bili četnici, onu soldatesku koja je od Bleiburga preko Slovenije i Hrvatske ostavila za sobom masovna stratišta hrvatskih mladića, žena i djece. Napad na Hrvatsku devedesetih, opsada gradova, divljanje po selima i uništavanje svega hrvatskog – sve je to bilo u funkciji konačnog rješenja i dovršenja posla koji, kako kažu autori, nije bio obavljen do kraja kada je trebalo.

Hrvatska se, začudo, obranila, na prepast ne samo Srbije nego i cijeloga svijeta, još se usput i osamostalila. Komunizam je propao, ali su komunisti ostali, prema njima smo lijepo postupali, stari su postupno umirali posve prirodno, a njihovi biološki i ideološki nasljednici prilagodili se novim prilikama, opskrbljeni kapitalom iz tajnih partijskih fondova prigrlili kapitalizam i dobro se snašli, tih dvjesto tisuća obitelji ostale su na broju jer mlađi nisu pogibali u ratu u koji nisu ni otišli, rat je dobila hrvatska sirotinja iz obitelji s tradicionalnim hrvatskim duhom i krunicom, i ostala sirotinjom ili se našla pod zemljom, a zemlju zauzeli mladi potomci naddržavnih terorista često presvučeni u zastupnike liberalnog totalitarizma, školovani na prestižnim sveučilištima u inozemstvu ili manje u tuzemstvu. Nisu ostali vani, vratili su sa zadaćom da se pravilno rasporede po strankama, državnim institucijama i poglavito kulturnim ustanovama, da uđu u parlament i donose zakone kojima bi spriječili utjecaj najveće noćne more njihovih otaca, to jest hrvatskih iseljenika. U tome im je pomagala siva birokracija, velikim dijelom zaostala iz jugoslavenskoga doba.

Na kraju balade dobili su i svoje premijere, svoje predsjednike. Uspješna priča. Uključena i u europsku priču na paradoksalan način: prihvaćamo sve „stečevine“ osim onih koje nam ne pašu. Recimo, ako EU parlament donese rezoluciju koja kaže da su komunizam i nacizam isti, da je komunizam odgovoran za masovna ubojstva i genocid, da glede komunista treba provjetriti zrak u zemljama gdje to nije učinjeno, poput Hrvatske, onda se mudro šuti, pa i kada Hrvatska predsjeda Vijećem EU. Kao što i besmrtna komunistička falanga iz institucija i s fakultetskih katedra, obojena i nadalje jugointegralistički, sprječava razotkrivanje mitova iz olovnoga doba ne bi li hrvatski narod nastavila držati u uzama nepostojećih hipoteka.

Sljedeći predsjednik ili predsjednica inaugurirat će se u nekom kafiću

Nevezano s rečenim, ali ipak simptomatično kada je riječ o mrzovoljnom poštivanju (nepoštivanju) hrvatskih državnih simbola, eto imamo najavu inauguracije bez lente i bez crkve sv. Marka. Glede te prastare crkve, može se naći izlika: novi predsjednik se sjeća kako je kao premijer poslao interventnu policiju da tuče hrvatske branitelje koji su provalili i u ulazni prostor hrama, te bi mu bilo malo neugodno stajati baš ispred Parlerovih skulptura. Osim toga, na krovu je hrvatski grb sa sumnjivim prvim poljem. Inaugurat će se na Pantovčaku okružen volonterima iz SDP-a, daleko od ljudi, komorno takoreći. Ako se ovako nastavi, sljedeći predsjednik ili predsjednica inaugurirat će se u nekom kafiću.

No, vraćam se hrvatskoj kronici u nezavisnoj, „modernoj“ hrvatskoj državi. Rezultati glasovanja u gotovo svim razdobljima i prilikama zadnjih dvaju desetljeća bili su slični – onaj sjeverozapadni, gorskozapadni i morskozapadni dio Hrvatske koji nije bio izravno izložen barbarskom srpskom razaranju, ostao je crven ili ružičast, što nije uvijek pokazao odmah nego sa zadrškom, među njima i moji Zagorci, Bog im dušu prosti, i Prigorcima. U Dalmaciji koja je jako stradala, nastala je inverzija, postao je taj svečano lijep dio domovine domoljuban, kao što je u stvari uvijek i bio. U Istri su Hrvati zavedeni krivotvorinama i lažima autonomaša, no sve to nije ništa prema Rijeci.

Rijeka je kao Hong Kong, samo u obratnom smislu. Dok se Hong Kong rukama i nogama bori da ne padne potpuno u ralje komunističke ili parakomunističke velike Kine, Rijeka se separirala od paraliberalne Hrvatske i zadržala tvrdi kompartijski karakter, kao zadnja europska tvrđava komunizma.

Privremena prijestolnica kulture, vrlo multikulturalna, nije se uopće odijelila od Jugoslavije, crvene zvijezde, srpa i čekića, poglavito čekića, pa ni onda kada je to uspjelo Crnoj Gori, recimo. Premda zemljopisno toliko udaljena od Beograda i svega što on predstavlja, hrvatskoj metropoli gotovo nadomak, ostala je dio pašaluka, proviđena komunistima na vlasti uz prešutni blagoslov iz centra Hrvatske. Nije bilo sumnje da će novi naslov prijestolnice, makar i kulturne, zdušno rabiti u poslu promocije svoje zaostale političke“ agende“.

Novac europski, izvedba jugoslavenska

Pustimo Trsat i Frankopane, ma svu povijest (osim industrijske) do Josipa Broza koji ne mora samo za ovu priliku biti oživljen, jer tu živi već od Drugoga svjetskog rata, a „Galeb“ ćemo naknadno zakrpati i ofarbati da na njemu piju i oni glupi Europljani koji donose nekakve opasne i opake rezolucije protiv komunizma, na neboder staviti zvijezdu vodilju.
Novac europski, izvedba jugoslavenska. Uz slijeganje ramena iz metropole, dotično Zagreba koji se u to plaši pačati jer bi mogao biti proglašen fašističkim. A imaju u Rijeci i svoje umjetnike, posvojili su svojedobno Frljića da sredi kazalište plemenitoga Zajca, otvorili studij glume za Šerbedžiju, koji je doduše (studij) propao, ako se ne varam, a sada im je glavna uzdanica umjetnik Nemanja čije će umeteonstvo zračiti nad kulturnom prijestolnicom. Posjetitelje iz prednjih i stražnjih austrijskih zemalja razveselit će ipak zastava Rijeke, bez zvijezde, ali s habsburškim dvoglavim orlovima. Koliko znam, a nisam siguran, ta je zastava na snazi. Beč ili Beograd, svejedno, glavno da nije nešto hrvatsko. A sveti Vid samo gleda.

Od redatelja Matanića s kojim Rijeka nije imala sreće kao pozornica negledljivih televizijskih „Novina“, čujemo da njegova uvodna opera nije opera, zaboga, od koje ljudi bježe glavom bez obzira i to u gradu najvećega hrvatskog opernog skladatelja, nego je njegova orijentirana prema industriji i modernizmu. Kao da klasično i moderno ne mogu biti podjednako predstavljeni, s tim da obersnelovski i matanićevski modernizam nije drugo do kolaž projekata i senzacija navodno po ukusu suvremenih „masa“ ili točnije riječkih vlastodržaca i gradskoga meštra za kulturu. Da, ta riječ, masa, već se dugo nije čula u javnom prostoru. Ipak, zatomimo osjećaje, po europskim novinama pisat će se da je Rijeka u Hrvatskoj, hoćeš-ne ćeš, pa ne budimo okrutni. Hrvatsku u cjelini vani treba uvijek braniti, a ne lupati po njoj kao Sinčić u EU-parlamentu.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: U sjeni Beljakova izljeva javno je promakao jedan drugi, možda i opasniji skandal na identičnoj matrici

Objavljeno

na

Objavio

Već je proliveno mnogo tinte o izjavi Kreše Beljaka kako je UDBA pobila premalo Hrvata u inozemstvu. Nađoh neke komentare koji za Krešu Beljaka kažu da nije čovjek nego životinja. E, i to je govor mržnje kao i Beljakov, ali ne prema Beljaku, već prema životinjama. To se može znanstveno dokazati.

Konrad Lorenz, koji je bio životinjski psiholog, nobelovac koji je uspoređivao ponašanja ljudi i životinja, šezdesetih godina napisao je djelo “O agresivnosti”. Životinje ne mrze, čak ni kada ratuju, kaže Lorenz. Kada se ustroji hijerarhijski poredak u nekom čoporu, među beštijama nastaje mir i suradnja, a svi antagonizmi se zaboravljaju. Lorenz stoga zaključuje da životinje jesu karakterizirane agresivnošću, koja je iznimno važna funkcija za preživljavanje i očuvanje teritorija, ali ne poznaju mržnju, jer je ona iznimno opasna za očuvanje vrste, od nje nema nitko nikakve koristi, naprotiv. Ljudi su tu puno gori od životinja, jer su spremni biti agresivni ne zbog očuvanja vrste ili teritorija, već iz čiste mržnje koja razara i teritorij i samu vrstu. Dakle, sukladno ovom nobelovcu, reći Beljaku zbog ove odvratne izjave, izljeva mržnje, da nije čovjek već životinja, potpuno je pogrešno i jako uvredljivo za životinje.

Ne, Beljak je čovjek kojim bi se prije pravosuđa i drugih tijela trebale pozabaviti stručne osobe poput Lorenza i, umjesto u možebitni zatvor, odvesti ga na par godina da živi u nekom životinjskom čoporu kako bi se u njemu naučio – ljudskosti. I ne samo on, mnogim ljudima kroz povijest, pa i Udbinim ubojicama koje Beljak implicite hvali, više bi koristila takva životinjska škola od svih ljudskih, i jamačno bi povijest bila puno manje krvava od one koju Beljak zaziva.

Kako se onda boriti protiv (govora) mržnje. U sjeni Beljakova izljeva javno je promakao jedan drugi, možda i opasniji skandal na identičnoj matrici: kada se žrtve mržnje dodatno “ubija”, a one koji mrze štiti. Nije puno prošlo vremena kada je bivši predsjednik Ivo Josipović komunistički masakr nad širokobriješkim fratrima nazvao “legitimnim vojnim ciljem”. Osim što se historiografski radi o krivotvorini, ovakvu bešćutnost prema nevinim žrtvama može izreći samo mržnja prema drugom i drugačijem. I što se to ovih dana dogodilo? Ti isti fratri imaju portal pobijeni.info gdje se promiče istraživanja i činjenice o fratrima, žrtvama komunističkog zločina. No Facebook njihove objave blokira, zbog – govora mržnje!?

Kada Facebook ne da fratrima da govore o žrtvama mržnje zbog govora mržnje (!?), ja ću ovdje prenijeti njihovu razložnu nevjericu u cijelosti: “Jugokomunisti su u Drugom svjetskom ratu i poraću ubili 66 hercegovačkih franjevaca. Do pada jugokomunizma još je 91 franjevac okusio tamnicu na duže ili kraće vrijeme. Trojica su ubijena u tamnici, velik broj njih ostao je trajno narušenoga tjelesnog zdravlja. Ostali su, kao i čitav puk, bili proganjani na razne druge načine. Jugokomunisti su, osim ubojstva njezinih profesora, zapalili i zgradu glasovite Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu, rastjerali i pogubili određeni broj njezinih đaka te joj zabranili daljnji rad. Zabranili su također rad Franjevačke bogoslovije u Mostaru.

Govor o spomenutome je za Facebook očito govor mržnje. No, kada Josipović govori da su fratri na Širokom Brijegu, unatoč nepobitnim suprotnim činjenicama, bili legitiman vojni cilj, onda je to valjda govor ljubavi. Isto je i kada Nenad Stazić za genocid na Bleiburgu rekne da su jugokomunisti to traljavo napravili jer su neki preživjeli. Pridružuje mu se sličnim riječima ovih dana i Krešimir Beljak za jugoslavenski državni terorizam ili ubojstva u inozemstvu. Oni za sve to nisu blokirani. A i za njih i za Facebook bi trebalo, da ne spominjemo druge činjenice, vrijediti ono što naloži Europski parlament u rezoluciji o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe od 19. rujna 2019. kada jasno izjednači komunizam, nacionalsocijalizam i fašizam.”

E, sada, što je gore, ono što radi Beljak ili društvene mreže na kojima Beljak nekažnjeno i bez cenzure prosipa mržnju, ili kada žrtve mržnje te iste društvene mreže blokiraju, a Beljaka ne?

Ono što je kod Josipovića, Stazića, Beljaka i mnoštva sličnih lijevih ekstremista u Hrvatskoj zabrinjavajuće, jest činjenica da se radi o političarima, o osobama koje su imale ili imaju moć nad sudbinama ljudi.

Konrad Lorenz možda nam opet pruži utjehu kada su ljudi, u ovom slučaju političari u pitanju. Naime, on je izučavao kako koje životinjsko krdo bira one koji vladaju, pa je zaključio: “Nećete mi vjerovati, ali postoje društva gdje vladajući postaju uvijek oni najbolji i najinteligentniji, na primjer među majmunima, pavijanima.”

Dakle, kao što je netočno, prema ovom nobelovcu, da Beljaka nazivaju životinjom, jer ne zadovoljava kriterije s obzirom na mržnju, tako nije točno reći, kako se često čuje, da nas političari prave majmunima. Jer da je tako, da smo pavijani, ne bismo birali kako biramo…

Ivica Šola/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari