Pratite nas

U potrazi za Istinom

Titova ‘JNA’ i četnici 7 srpnja 1991. Spalili su selo Ćelije i započeli etnički čistiti Slavoniju

Objavljeno

na

Poslije masakra nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu (2, svibnja), ulaska agresorske „JNA“ u Baranju (3. srpnja) i započete opsade Vukovara (4. srpnja), tih ljetnih dana 1991. godine uslijedilo je provođenje strategije spaljene zemlje s ciljem etničkog čišćenja istočne Slavonije.

Prvo je na redu bilo hrvatsko selo Ćelije na krajnjem istoku Hrvatske (u općini Trpinja) koje je pod opsadom od svibnja. Prvi dani srpnja obilježeni su topničkim napadima iz sela u okolici u kojima su stacionirani četnici iz Srbije, domaći srpski teroristi i „JNA“ s rezervistima, dragovoljcima, pripadnicima „srpske TO“ i paravojnim postrojbama (Bobote, Silaša, Trpinje, Markušice i Vere), a najjači udari uslijedili su u nedjelju, 7. srpnja, slučajno ili ne, na dan „antifašističkog ustanka“ u Srbiji koji se u komunističkoj Jugoslaviji čitavih 45 godina obilježavao kao „početak otpora srpskog naroda okupatoru“. Tako su srpski „antifašisti“ s petokrakama i kokardama na kapama, složno krenuli tog ljeta prije 27 godina u zatiranje svega što nije srpko –  „u ime očuvanja Jugoslavije“ i uz cinične tvrdnje kako „JNA čuva mir i razdvaja zaraćene strane“.

Dva dana poslije (9. srpnja 1991.) u Ćelije ulaze snage okupatora, a svijet ima prigodu vidjeti slike do temelja razrušenog, spaljenog i opljačkanog sela iz kojega je protjerano cjelokupno stanovništvo, dok napuštena stoka tumara oko ruševina. Srušena je i mjesna crkva Srca Isusova, jer se kao i sve druge katoličke bogomolje u napadnutim područjima prva našla na udaru srpskih osvajača. (Vidi: https://youtu.be/NbLIKmXvXLI – HTV, Kalendar)

Bilo je to prvo etničko čišćenje i prvi zločin potpunog zatiranja jednog naselja u Europi poslije Drugoga svjetskog rata što je izazvalo nevjericu i zgražanje, ne samo u Hrvatskoj, nego i izvan nje i uvod u brutalni rat u kojemu agresor nije imao milosti.

Te ratne jeseni (studeni 1991. godine) Hrvatska je imala oko 700 tisuća prognanika (na slobodnom području smješteno ih je oko 550 tisuća, u inozemstvu još 150 tisuća).

Agresiju su pratili masovni i brutalni zločini nad civilima i nesmiljena razaranja.

U Tordincima (mjestu u okolici Vinkovaca, nedaleko od sela Ćelije) u blizini katoličke crkve, zahvaljujući pripadnicima ruskog bataljuna UNPROFOR-a,  22. ožujka 1992. godine pronađena je masovna grobnica s 208 posmrtnih ostataka hrvatskih žrtava koje su pobacane u jamu skupa s uginulim životinjama. Kasnijim pretragama (poslije mirne reintegracije hrvatskog podunavlja 1998.) pronađeno je još 53 tijela. Uz one iz Tordinaca (208) otkrivene su žrtve iz Antina (17), Ćelija (32) i Korođa (4).

(Vidi: https://narod.hr/kultura/22-ozujka-1992-tordinci-otkrivena-masovna-grobnica-sa-tijelima-208-hrvata)

I to nažalost nije sve.

Masakri su se odvijali u cijeloj Slavoniji.

Srpski zločinci premještali su tijela žrtava – ne rijetko i po nekoliko puta – kako bi prikrili nedjela i otežali pronalaženje i identifikaciju i to se događalo diljem Hrvatske.

 Kako se odrađivao „posao“

Nakon što bi „JNA“ (sa svojim rezervistima) topničkim i zračnim udarima razorila napadnuto mjesto, u njega su puštani četnici iz Srbije i „krajine“, „teritorijalci“, te brojne skupine dobrovoljaca i paravojne postrojbe kako bi izvršili masakre i pljačku, ali i kasniju „sanaciju“ osvojenih područja.

„Sanacija“ terena (koja je podrazumijevala i uklanjanje tijela žrtava i tragova zločina) prepuštana je uglavnom skupinama i formacijama predvođenim Željkom Ražnatovićem Arkanom, Vojislavom Šešeljem, Mirkom Jovićem, Milanom Lančužaninom Kamenim, Vujom Zlatarom, Goranom Hadžićem, Radovanom Stojčićem Badžom… Oni su tako odrađivali ratni plijen kojim su plaćane njihove operacije etničkog čišćenja. Bila je to bagra najgore vrste, sastavljena od ljudskog taloga i patoloških ubojica ne rijetko oslobađanih uoči i tijekom rata iz zatvora kako bi odrađivali upravo taj dio „posla“.

Dakle, radilo se o smišljenoj strategiji, pri čemu su jugooficiri, četničke vojvode i lideri paravojnih formacija po unaprijed dogovorenom planu i koordinirano provodili koncept brutalnog osvajanja prostora namijenjenih budućoj „velikoj srbiji“. Ratni zarobljenici i civili bili su uglavnom prepušteni njima, kako „narodna vojska“ ne bi „prljala ruke“ izravnim klanjima.

Prvih dana kolovoza 1991. godine svijet su obišle potresne slike hrvatskih prognanika koji rijekom Dunavom, u šlepovima napuštaju svoje domove u Dalju, Aljmašu i Erdutu.

Nakon što su poslije topničke pripreme i zrakoplovnog raketiranja policijske postaje, tenkovi (51. motorizirane brigade „ JNA“, čiji je zapovjednik bio Enes Tase) ušli u Dalj i pobili preživjele branitelje, masakr nad civilima prepušten je skupinama „teritorijalaca“ i četnika, a o ovom zločinu svjedoči i video zapis s lica mjesta, u kojemu jedan od zapovjednika  „JNA“ na terenu, u telefonskom izvješću svom nadređenom ove akcije naziva „slobodnim lovom“ – što (kako je rekao), „ne može niko da kontroliše, pa čak da su unutra i naše jedinice“. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=fNKpSgs4H9M).

Baranja je pretvorena u konc-logor. Oni koji nisu Srbi moraju oko rukava nositi bijele trake i izloženi su danonoćnom ropskom radu i teroru, a žene i djevojčice višekratnim silovanjima; mnoge su puštane tek u poodmaklom stupnju trudnoće kako bi „rađale četnike“ (kako su im govorili njihovi mučitelji). I to je bio jedan od moćnih načina etničkog čišćenja: žrtvama je trebalo nanijeti takve traume da se nikad više ne vrate u svoj zavičaj.

 „Rukopoloženje“ episkopa SPC u ozračju krvi i zločina

Istoga dana, dok selo Ćelije proživljavaju svoju najveću golgotu u povijesti (7. srpnja 1991.), u Vršcu (Banat, Vojvodina) ustoličen je za episkopa banatskog dotadašnji vladika, ratni huškač i fašist, prijatelj četničkog vojvode Šešelja, Atanasije Jevtić, što mediji u Srbiji i Vojvodini dočekuju kao prvorazredni događaj. Atanasije uz pomoć patrijarha Pavla i Sinoda svoje crkve naplaćuje ratne zasluge i „patriotizam“.

Ciljanom pompom stvorenom oko njegovog „hirotonisanja“ želi se prikriti ono što se upravo događa vezano za nastavak agresije.

U  tom ozračju krvi i zločina, u  jeku „slobodnog lova“ na ljude i masovnih ubijanja, progona, pljački i silovanja, u Dalju ispunjenom mirisom krvi i dima, upriličena je 18. kolovoza još jedna isto tako opskurna svečanost od strane SPC na kojoj je na novu dužnost episkopa osječko-poljskog i baranjskog postavljen također  zaslužni „ratnik za srpstvo i pravoslavlje“, Lukijan Vladulov, do tada arhimandrit manastira Bođani (selo na lijevoj, vojvođanskoj obali Dunava). Ceremonijal kao i obično, predvodi „njegova svetost“ patrijarh srpski Pavle, uz asistenicije nekoliko arhijereja, što je također pomno popraćeno od medija u Srbiji i Vojvodini. Episkopija osječko-poljska i baranjska, trebala je,  naime, biti prva episkopija „zapadne Srbije“, prema već stvorenom novom administrativnom ustroju SPC rađenom po mjeri buduće „velike srbije“.

Sinod i patrijarh tako su honorirali ratne zasluge svojih „pastira“ u ratu za „veliku srbiju“ što je tijekom 90-ih godina bio običaj kojega se SPC dosljedno pridržavala. „Kršćanski“, nema što!

Tijekom agresije na Dalj (od 1. kolovoza 1991. godine nadalje) i razdoblja okupacije, u ovom gradiću na Dunavu ubijeno je oko 500 osoba nesrpske nacionalnosti, a malobrojni žitelji (koji su ostali u svojim kućama jer nisu na vrijeme uspjeli pobjeći), zlostavljani su i zvjerski mučeni, a neki i pušteni, ali tek nakon što su zlatom ili novcem otkupili svoje živote i uz to potpisali da svu imovinu „poklanjaju“ srpskoj paradržavi (tzv. SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem).

U zgradi „Doma kulture“ u Dalju (u kojoj je bio i četnički štab) i u privatnim kućama uspostavljeni su zatvori – mučiliša u kojima su ljudi bezdušno prebijani i to je trajalo mjesecima (zlostavljači su među ostalima bili: Stevo Čizmić, Siniša Glodić, Stevo Glodić, Zoran Oljača, Tihomir Ivošević, Đuro Zmijanac, Goran Džaković, Milorad Stričević, a povremeno im se  pridruživao i Arkan sa svojim ljudima,; u nekoliko navrata zatočene je ispitivao i Vojislav Šešelj).

Ljubinko  Radošević, Vojislav Grčić i Nikola Puača (s još jednim pripadnikom srpske „TO“), izvršili su u više navrata brutalno silovanje 20-godišnje djevojke, pri čemu su primorali njezinu obitelj (38-godišnju majku, 36-godišnjeg oca, 13-godišnju sestru i 10-godišnjeg brata) da to gleda (njima je suđeno tek 2013. godine i prvostupanjskom presudom osuđeni su na po 12 godina zatvora). Obitelj su terorizirali, a oca teško premlaćivali više puta. Tortura nad njima trajala je od kolovoza 1991. do travnja 1992. godine. Na procesu silovateljima u rujnu 2015. godine, svjedočila je i sama žrtva koja je nakon svega ostala trudna i poslije rodila dijete. (Vidi: https://www.vecernji.hr/vijesti/kad-sam-mu-otkrila-da-je-zacet-nakon-silovanja-zagrlio-me-608099), Postupak je okončan tek 2017. godine pravomoćnim presudama (Radošević 10 godina, Grčić 5, Puača je u međuvremenu umro). Tako se kod nas „kažnjava“ srpske ratne zločince!? Ispada da je svaki naš branitelj ili optuženi časnik HV bio veći i gori zločinac od njih!?

Postoji opsežan dokumentarni materijal o zlostavljanjima daljskih civila, pa i izjave samih žrtava ovog bezumlja.

O tomu je, primjerice, (nakon dolaska na slobodno područje) svjedočio i mještanin Dalja, Stjepan Papp, ustvrdivši kako su 08.10.1991. godine u njegovu kuću ušle naoružane osobe u odorama „JNA“, poslije čega je bio upućen kod Milorada Stričevića – tzv.ministra za etnička pitanja u Dalju, Erdutu i Aljmašu – gdje je morao dati pismenu izjavu da se u korist novih vlasti u Dalju, dobrovoljno odriče svoje cjelokupne pokretne i nepokretne imovine. Stjepan i njegova supruga Ruža su temeljito opljačkani: oduzeto im je sve što je bilo od vrijednosti (novac, zlato, osobne stvari) i tek tada su dobili propusnice uz pomoć kojih su napustili Dalj.

I sve se to događalo nedaleko od dvora novopečenog episkopa osječko-poljskog i baranjskog, fašista, zločinca i ratnog huškača Lukijana Vladulova koji je mirno službovao u Dalju sve do svoje smrti (u svibnju 2017.) vodeći i dalje nesmetano prljavu antihrvatsku kampanju kao i za vrijeme rata!?

Zločinci-episkopi Atanasije Jevtić i Lukijan Vladulov, skupa a Amfilohijem Radovićem, Filaretom Mićevićem, Lukijanom Pantelićem, Irinejom Bulovićem i drugom subraćom, ratnim huškačima i fašistima iz vrha SPC  – kao bliski suradnici vodećih srpskih ekstremista (Šešelja, Arkana, Jovića i drugih) –  nisu nažalost bili nikakav izuzetak. Srpsko je svećenstvo listom skočilo u borbu za „veliku srbiju“, a barjaktar te borbe bio je patrijarh Pavle kao glava SPC. Na sramotu svih onih koji su stali iza iste ideje ili dopuštali da se u njihovo ime čini zlo. I onih koji se danas usuđuju braniti SPC i zatvararati oči pred tim činjenicama.

I nije zgoreg još jednom ponoviti da se ne bi zaboravilo: KOKARDA I PETOKRAKA, SRPSKI ČETNICI I TITOVA ARMIJA („JNA“)  SKUPA SU, RAME UZ RAME HARAČILI, UBIJALI, RUŠILI, PALILI I PLJAČKALI PO HRVATSKOJ.

 

Nema pravde za hrvatske žrtve

Za zločine u Tordincima, Ćelijama, Laslovu, Orlovnjaku, Ernestinovu, Antunovcu i Palači, tek je 2009. godine osumnjičen jedan od glavnih zapovjednika postrojbi zločinačke „JNA“ na području istočne Slavonije, pukovnik Boro Ivanović zvani Konj, komandant 12 proleterske mehanizirane brigade, a 2013. godine ŽDO u Osijeku podiglo je protiv njega optužnicu za niz teških zločina počinjenih u istočnoj Slavoniji od 7. srpnja do prosinca 1991. godine.

U optužnici je među ostalim navedeno kako je zločinac Ivanović zapovjedio da se

„protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, napadnu i okupiraju mjesta koja nisu bila pod vojnom vlasti agresorske vojske, uz prethodne neselektivne topničke i minobacačke napade na ta mjesta.”

Također ga se tereti kako je bio svjestan da će njegovi podređeni počiniti zločine, ali unatoč tomu nije učinio ništa na spriječavanju tih djela. Optužnica navodi i to kako je pri napadima na Tordince ubijeno 22 civila, iz tog mjesta je po okupaciji odvedeno u logor Begejci (u Srbiji) 11 osoba nesrpske nacionalnosti koje se mučilo i fizički zlostavljalo, a pukovnik Ivanović je 7. srpnja 1991. godine zapovjedio i opći topnički i minobacački napad na selo Ćelije, te omogućio srpskim „teritorijalcima“ (što je uvriježeni skupni termin koji se u Srbiji koristi za rezerviste „JNA“, četnike i dobrovoljce iz Srbije i domaće četnike – iz Hrvatske) palež i pljačku imovine protjeranih stanovnika, te rušenje preostalih kuća, pri čemu je selo Ćelije sravnjeno sa zemljom.

Već godinama javnost ne zna u kojoj je fazi ovaj slučaj, ali zločinac osuđen zacijelo nije!

Spomenuti zločini agresora kao i velika većina drugih ostali su nekažnjeni do danas.

Državno odvjetništvo u Osijeku pokušalo je nešto učiniti vezano za ovaj problem, ali sve je to daleko od onoga što se moralo uraditi kako bi se postigla neka elementarna pravda.

Prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja iz rujna prošle godina, na popisu nestalih u Domovinskom ratu nalaze se još 1952 osobe. Agresor, međutim, ne samo da ne priznaje krivnju, nego posljednjih godina vodi agresivni specijalni rat protiv nas.

I utoliko je nekažnjavanje ratnih zločinaca koji su počinili genocid i etničko čišćenje nad Hrvatima 90-ih godina XX stoljeća veća i sramnija ljaga na hrvatskom pravosuđu (prije svega na DORH-u) i našim političarima koji upravljaju zemljom.

Da su Mladen Bajić, Dinko Cvitan i njihovi suradnici u sudski progon srpskih krvnika uložili samo djelić napora i energije koliko u istrage i optužnice protiv hrvatskih branitelja i generala, naše žrtve bi imale kakvu-takvu zadovoljštinu i ne bi sve završilo ovako sramotno i ponižavajuće.

Nema države na svijetu koja bi takvo što dopustila.

A mi jesmo.

No, ne smijemo pristati, na šutnju jer najmanje što dugujemo onima kojih nema jeste sjećanje na njih i njihovu žrtvu bez koje ne bi bilo današnje Hrvatske.

Moramo podsjećati, pisati, govoriti istinu i ne pristajati na izvrtanje činjenica o Domovinskom ratu.

Zbog njih, sebe radi, ali  i zbog naraštaja koji dolaze poslije nas.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Zašto nema suđenja Stjepanu Mesiću za veleizdaju, jer taj je nije počinio samo jednom

Objavljeno

na

Objavio

Moram komentirati sinoćnju epizodu “Rat prije rata” jer je tu ipak riječ o prebitnim stvarima iz novije hrvatske povijesti, a Manjkas je ovdje napravio do sad najviše grešaka, netočnosti i propusta.

Prvo ovo s Bogićem Bogičevićem. To nije točno, to se nije dogodilo u siječnju 1991. nego u ožujku, točnije 12. ožujka 1991. Najbolje od svega je što se ta sjednica predsjedništva kojoj su nazočili Kadijević i Adžić spominje ovdje, u djelu u kojem se kaže da je tu sjednicu praktički sazvao vrh JNA i to u prostoriji bez grijanja, gdje je bilo jako hladno, piše Predrag Nebihi.

Ovo je taj događaj:

Dakle, lijepo možete vidjeti kako Bućin, Kostić i “predstavnik Kosova” Riza Sapunxhiju – onovremena verzija Željka Komšića, sjede u kaputima.

Ne znam koliko je Manjkas toga svjestan, ali ovo je teška greška, jer istu stvar, samo u suprotnom pravcu, činio je i Mesić, koji je svjedočeći u Haagu protiv Blaškića miksao događaje iz ožujka i siječnja 1991. stvarajući konstrukciju koja njemu odgovara, pa je tako recimo rekao “Tuđman se vratio iz Karađorđeva sretan jer je dobio jamstva od Kadijevića da neće napasti”. Dakle, Karađorđevo je bilo 25. ožujka 1991. (iako Mesić u Haagu laže i tvrdi da je to bilo 30. ožujka) i Kadijević uopće nije bio u Karađorđevu, nego je Mesić u svojoj bolesnoj lažljivoj glavi složio konstrukciju koristeći se događajima iz različitih vremenskih konteksta sabijajući sve u jedno.

Druga stvar, ogroman propust kojeg je ovdje napravio Manjkas, je u tome što nije spomenuo srpsko-slovenski sporazum. Jer, spomenti priopćenje JNA od 23. siječnja, a zatim opisati dramatičmne događaje u Beogradu od 25. siječnja, i pritom težište staviti na Matu Laušića ili Milu Ćuka i činjenicu da mu je ispao okvir iz UZI-a, a ne spomenuti sporazum Milošević-Kučan koji je potpisan 24. siječnja 1991. je već blagi pokazatelj površnosti i diletantizma.
Par linkova o slovensko-srpskom sporazumu tako da oni koje zanima, a ponavljam, ovo su ključne stvari jer onaj tko ovo ne shvati ništa neće shvatiti, mogu pročitati i informirati se:
https://www.youtube.com/watch?v=e7Vg5ki7-rs

Prešućeni sporazum Kučan – Milošević majka svih velikosrpskih konstrukcija o razgovorima i dogovorima

http://hrsvijet.net/…/33558–preueni-sporazum-kuan-miloevi-…
Imate toga još, samo u google ukucajte “sporazum milošević-kučan”.

I onda kad se netko pita zašto je sin ratnog zločinca Mitje Ribičića, Ciril Ribičić bio “svjedok ekspert” tužiteljstva u Haagu u svim političkim procesima protiv Hrvata u BiH, nikad neće doći do točnog zaključka ako zaobilazi činjenice u svezi s ovim srpsko-slovenskim sporazumom.

Zatim, iako je pokušao, Majnkas nije uspio dočarati nevjerojatnu hrabrost koju je Tuđman tada pokazao, i zbog čega je Tuđman jednostavno Tuđman, a sve ostalo mahom jalnuški diletanti i stoka sitnog zuba. Sjećam se tog dana kao da je danas bilo. Nismo imali ni praćke, a čekali smo da oni krenu i da uhite cijeli državni vrh a onog tko bi se pobunio da potamane kao muhe. Cijela država paralizirana, nitko ne zna što će, samo je Tuđmanu jasno da postoji samo jedan izlaz, a to je otići u Beograd i odigrati visoki presing na gostujućem terenu, te se nadati izvući barem neodlučeno. Točno to se i dogodilo. Manjkas je po mome trebao napraviti igranu scenu s tim što se događalo unutra, a ne s onim što je bilo dolje u predvorju. Jer, prema svjedočenjima nazočnih, s obje strane, Tuđman je unutra uletio kao tornado i odmah krenuo s napadima na Kadijevića. Tuđmanu je bilo jasno da je Kadijević među njima najlabilnija osoba i najslabija karika. Ono što je Mamula rekao o Kadijeviću a što ovdje citira Hudelist je čista istina: Kadijević nije bio čovjek odluke nego čovjek provedbe. Osim toga, Kadijević je bio klasična jugoslavenčina koja je bila u stanju sama sebe uvjeriti da bi mogli “CIA, Vatikan i Nemačka da izvrše agresiju na jugoslaviju i bombarduju Srbiju”, a Tuđmanu je i to bilo poznato pa je upravo na taj način hranio njegovu paranoju.

Domljan ovdje iskrenoi priznaje da je mislio kako će se Tuđman braniti, jer bi to napravio sve do jedan jalnuški diletant, međutim, Tuđman je Tuđman upravo zbog toga, jer on nije kmet kao ostali, jer se on vrhunski razumio u nogomet, i bilo mu je jasno da ako stoperski par gurne u krilo vrataru da mi gol nećemo zabiti nikad a utrpat će nam punu mrežu. Međutim, ako se stoperski par digne visoko, i mi zaigramo presing na njihovoj polovici, na njihovom terenu, i to napadajući njihovog najslabijeg igrača, to će kod njih izazvati iznenađenje i svojevrsni šok. I tako smo u toj situaciji izvukli nerješeno.

Treba reći da ono što govori Tus o Rusiji, to je teška hrpa gluposti koja nema veze s mozgom. Istina je da je Kadijević u ožujku 1991. išao u Rusiju tražiti od Jazova potporu za vojni udar, ali je nije dobio jer je Rusija bila u težim problemima. O tome Jović govori istinitije nego Tus. Štoviše, nas su Rusi spasili, konkretno Gorbačov, kad je nakon isteka moratorija 7. listopada 1991. pozvao u Moskvu Tuđmana i Miloševića, i praktički nam kupio dva tjedna u situaciji kad smo morali kupovati vrijeme i kad nam je svaka sekunda koju smo mogli kupiti bila iznimno dragocjena. S tim u svezi, ne bi se moglo reći da su svi djelovi Mamulinog plana propali, jer obratite pozornost na onaj dio u kojem on traži od međuanrodne zajednice 6 mjeseci za “sređivanje stanja”. Vjerovali ili ne, oni su i dobili tih 6 mjeseci, ali ne od UN-a u kojeg se Mamula kleo, nego od EZ-a (današnja EU, tad još Europska zajednica) odnosno njenog predstavnika, britanskog lorda Petera Carringtona. Prvo im je 7. srpnja 1991. moratorijem na odluke o neovisnosti Hrvatske i Slovenije a nakon završetka operetnog “rata” u Sloveniji kupio 3 mjeseca, a nakon toga još tri mjeseca sve dok sredinom siječnja 1992. Hrvatska konačno nije priznata.

Komunisti u Hrvatskoj od Tusa do Tvrtka Jakovine taj susret Kadijevića s Jazovim u ožujku 1991. stalno spominju i naglašavaju iz jednog posve drugog razloga. Naime, kako bi prikrili činjenicu pravog razloga odlaska Kadijevića u Moskvu, JNA je izbacila dezinformaciju da je Kadijević otišao u Moskvu dogovoriti transfer oružja iz Rusije u vrijednosti od 2 milijarde dolara. Osobno, nikad mi neće biti jasno zašto je Ante Nazor u jednoj od svojih knjiga, u kronologiju, upisao ovu izmišljotinu KOS-a kao gotovu činjenicu. Prava istina je da je 24. rujna 1991. godine Vijeće sigurnosti UN-a uvelo embargo na uvoz oružja, a ključnu ulogu za donošenje te Rezolucije broj 713. odigrao je tadašnji ministar vanjskih poslova SFRJ i čelnik SID-a Budimir Lončar. Kad je 2006. godine Večernji list objavio tu činjenicu https://www.vecernji.hr/…/loncar-91-osudio-hrvatsku-na-smrt…   nastao je lom.

Mesić je za sve optužio “ustašiode iz večernjaka koji lažima napadaju Budu”. Mesić je ciljao na autora teksta Ivankovića, i tadašnjeg glavnog urednika Večernjeg lista – Miljenka Manjkasa istog onog koji je autor ovog serijala. Tad je Manjkas u dnevniku NOVE-tv rekao da ga je nazvao Budimir Lončar i zaprijetio mu da će ga smjeniti. Par dana kasnije Manjkas je smjenjen, a s obzirom na činjenicu da je Mesić u međuvremenu, nakon što je polijepio ustašoidne etikete, pročitao članak i vidio da tu činjenicu o Lončarovoj ulozi u uvođenju embarga ne iznosi nikakav “ustašoid” nego britanska znanstvenica Carole Hodge, naglo je promjenio ploču i rekao da je “Buda zaslužan za tu Rezoluciju 713.” jer da nije toga da bi se “Srbi bili naoružali” jer da su “već dogovorili transfer s Rusijom u iznosu od dvije milijarde dolara”. Pametnom dosta.

Imalo bi se još puno toga dodati ovdje, ali samo ću još jednu stvar spomenuti, a to je akcija “Štit”, odnosno prva namjera izvršenja vojnog udara, a to je ovo o čemu se govori odmah na početku ove epizode. Dakle, ta operacija trebala je biti provedena 3. prosinca 1990. godine. Vasiljević se ili pravi da ne zna, ili mu do danas nije jasno zašto je Kadijević to odgodio. Naime, 9. prosinca te iste 1990. godine bili su održani prvi demokratski izbori u Srbiji. Po nekim procjenama, a više po bojaznima jugoslavena tipa Kadijević, moglo se dogoditi da te izbore dobije tada neprikriveni i deklarirani četnik Vuk Drašković. Da se to dogodilo, Kadijević bi možda večć tad krenuo, a prema vani bi to iskomunicirao kao da se bori protiv “fašističkih elemenata i u Hrvatskoj i u Srbiji”. Međutim, Milošević je na tim izborima pregazio kokurenciju, pa je novi pokušaj puča predviđen onako kako bi se i dogodio da ga Tuđman činom nevjerojatne hrabrosti nije spriječio. Jer, nisu tada samo Šeks i Savka imali tu bojazan da će Tuđmana ubiti u Beogradu, cijela Hrvatska je djelila taj osjećaj, da će u najmanju ruku biti uhićen ako ne i ubijen.

Međutim, ono što je Manjkas preskočio je uloga hrvatskog člana predsjedništva SFRJ Stjepana Mesića u akciji “Štit”.
O tome je u intervjuu beogradskom tjedniku NIN 1995. godine sam Aleksandar Vasiljević rekao slijedeće:

“Sve što je Mesić govorio bilo je u sklopu nastojanja da napravi provokaciju i spreči donošenje bilo kakve razumne odluke. mesić je svakog prekidao, pa i Gračanina, narodnog heroja i starijeg čoveka, koji je mogo otac da mu bude.
Ni na koga se nije obazirao.

Kasnije smo ipak uspeli da uspostavimo odnos sa Mesićem, kojega smo čak jednim delom pridobili za ideju saradnje sa armijom.
Sa Mesićem sam kao glavni čovek KOS-a imao dvadesetak sastanaka na kojima smo razmenili informacijei podatke jer smo mislili da sprečimo sukobe i ekstremizam. Mnogo smo upravo od Mesića doznali o ustrojavanju paravojnih jedinica u Hrvatskoj, naoružavanju HDZ-ovaca. Mesić nam je poslužio kao HDZ-ovski insajder i informator. Mnogo su nam koristile tih dana informacije i podaci koje sam dobijao od Mesića. U jednom našem razgovoru Mesić je rekao kako bi tolerisao hapšenja svih funkcionara MUP-a i odbrane iz Hrvatske osim Špegelja i Boljkovca. Inzistirao je na njihovoj zaštiti. Složili smo se oko toga.
Razmena informacija i podataka sa Mesićemipak nam je bila mnogo važnija i nismo hteli da ugrozimo te kanale.
Mesić je u tajnosti dao zeleno svetlo za akciju “Štit” i hapšenja.
Kad je utvrđen tačan datum, požurili smo, svako na svoje mesto, da obavimo poslednje pripreme.
Poslednji dogovor svih učesnika u akciji bio je 30. novembra u Zagrebu.
na tom sastanku je svaki detalj, po ko zna koji put, ponovo proveren.
Svesni da je to bio početak kraja “slučaja Špegelj”, nismo želeli da nam neka mala neopreznost upropasti ogroman višenedeljni trud.
-Tada nastaje veliki obrat. Umesto da u 18 časova krenem u akciju, ja u isto vreme letim iz Zagreba specijalnim avionom za Beograd.
-Zašto za Beograd?

-Tako je naredio Veljko Kadijević, savezni sekretar za narodnu odbranu.
Pozvao me i rekao da hitno dođem na sastanak kolegijuma koji počinje u 18 časovau zgradi SSNO-a u Beogradu. Avion kojim ću poleteti za Beograd već me čekao na aerodromu “Pleso”.
-Šta se događa sa ekipom specijalaca?

Njima saopštavam da krenu na teren, ali da ništa ne preduzimaju, već da čekaju nova naređenja, u Beograd dolazim sa zebnjom da će početak akcije biti odložen.

Posle kraćeg referisanja, gde posebno ističem da je sve spremno za početak akcije, Kadijević odlučuje da se sačeka još nekoliko dana.
Kaže kako je neophodno da se zatraži suglasnost od predsedništva države.

Moja primedba da u tom kolektivnom predsedništvu sedi i jedan Stipe Mesić, i da Mesić ne sme javno da pristane na akciju ne menja tok stvari.”

I opet, pametnom dosta. Pametan se jedino ne može prestati čuditi zašto nema suđenja Stjepanu Mesiću za veleizdaju, jer taj je nije počinio samo jednom….

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Tragedija i egzodus Vareških Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

Kada je u lipnju 1993. godine Armija BiH izvela agresiju na hrvatsko područje u Kaknju, Kraljevoj Sutjesci i drugim mjestima općine Vareš već 10. lipnja 1993. dolazi prva skupina od 180 izbjeglica s tog područja, a nekoliko dana kasnije čitava rijeka izbjeglih Hrvata od oko 15 tisuća slegla se u Vareš i njegova hrvatska sela. Istoga dana u Vareš dolazi 860 prognanika iz Travnika, Ovčareva i Doca. Izbjeglice su smještene po školama, tvornicama, barakama, obiteljskim kućama i stanovima.

Mali Vareš nije mogao to izdržati. Bio je to veliki pritisak na njegove ograničene mogućnosti u prehrani i smještaju, a najviše zbog činjenice da su Varešani već tada gladovali. Izgladnijeli, bez prikladnog smještaja, u stalnoj prijetnji od novih muslimanskih napada i mučenja, izbjegli Hrvati u Vareš odlučuju se na svoj križni put, kako su sami rekli. Predvođeni svojim vođama 19.lipnja 1993.godine kreću automobilima, traktorima, zaprežnim vozilima i nejviše pješice preko srpskih teritorija prema svojoj “obećanoj“ zemlji. Nitko ih nije mogao uvjeriti da je to uzaludan potez i odvratiti ih od nauma.

Kada su stigli u srpsko selo Brgule, u vareškoj općini, odmah su srpske vojne vlasti razdvojile vojno sposobne muškarce od žena, staraca i djece. Kada su to doživjeli uvjerili su se da su pogriješili i vratili se u Vareš. Od tada u vareškoj općini živi oko 37 tisuća Hrvata u srpskom i muslimanskom okruženju. Mali broj se vraća na svoja ognjišta, ali tamo nailazi na progone, pljačku i ubojstva pa nove izbjeglice pristižu s kaknjskog i sutjeskog područja. Stalno u strahu od nasilja postrojbi Armije BiH, krajem kolovoza 1993.godine započinje evakuacija žena i djece. U dva konvoja preko srpskih teritorija krenulo se u Hercegovinu. Bilo je ukupno oko 3200 djece i žena. Smješteni su u Stocu, 1600 osoba, u Čapljini 235, u Trebižatu 247 itd…

…Opći napad postrojbi Armije BiH na varešku općinu počeo je 18. listopada 1993.godine i to iz pravca Breze, Visokog, Kaknja i Zenice. Pada važna kota Liješnica. Sutradan postrojbe 7. muslimanske brigade zauzimaju hrvatsko selo Kopljari, kojeg potpuno opljačkaju i potom spaljuju. Poginulo je više vojnika HVO-a, ali zapovjednik napadne postrojbe Armije BiH ne dopušta da se nbjihovi leševi izvuku i dostojno pokopaju. Jedan vod UNPROFOR-a je spriječen da uđe u Kopljare, izvjestili su vojni promatrači UN-a. Možemo reći da je zločin u Kopljarima bio Stupni Do prije Stupnog Dola.

Sada je otvoren put vojnim snagama Armije BiH prema Varešu i u Stupnom Dolu se koncetriraju postrojbe Armije BiH. Selo Stupni Do nalazi se na podnožju kote Bogoš, koja je bila u potpunosti utvrđena i dominirala je ulazom u sam grad. Valja napomenuti da su postrojbe Armije BiH krenule u opći i konačni napad na Vareš istog dana, 18.listopada 1993.godine, kada se 5 700 prognanika iz Vareša organizirano uputilo prema Hercegovini. U Stupnom Dolu postrojbe Armije BiH uzele su u zatočeništvo desetak mjesnih Srba i njih upotrebljavali kao živi štit u napadima na položaje HVOa. U Stupnom Dolu je bilo mnogo minobacača, topova i ostalog naoružanja Armije BiH.

I tada se dogodio ratni zločin u Stupnom Dolu, kojega su počinile postrojbe HVO-a, ali ne iz Vareša.
Hrvatska javnost je osudila zločin u Stupnom Dolu nad tamošnjim muslimanskim civilima. Taj zločin je počinjen 23. listopada 1993. godine…

Agresija postrojbi Armije BiH II tuzlanskog korpusa, III zeničkog i VI visočkog počela je, kako smo naveli 18.listopada 1993.godine, a nju Alija Izetbegović opravdava počinjenim zločinima u Stupnom Dolu, koji se dogodio pet dana kasnije. Po riječima Alije Izetbegovića napad Armije BiH na Vareš bio je “preventivna mjera da nam se ne bi ponovno dogodio Stupni Do, gdje je kao što znate, izvršen jedan podmukao napad na selo, izvršen genocid i mi nismo mogli dozvoliti da nam se to ponovi. Jer postojala je prijetnja da se to uradi sa selom Daštansko. Te prijetnje bile su vrlo realne. Nažalost ja tvrdim da će Armija tamo izvršiti svoj posao na jedan ispravan način, da će zaštititi svo stanovništvo bez razlike što treba da se uradi.“ To je bilo uvjerenje javnosti da je napad bio potreban, a koliko su Alijine riječi o zaštiti svih bile poštovane, govore slijedeći reci i činjenice:

U jutarnjim satima 30.listopada 1993.godine vrlo jake snage Armije BiH kreću na Vareš. U napadačkom pokretu su II tuzlanski korpus, III zenički korpus, i VI visočki korpus Armije BiH. Brigada HVO-a Bobovac u Varešu broji 1650 vojnika. Ona brani vareško područje od srpske i muslimanske vojske. Postrojbe Armije BiH su daleko brojnije i sa većim naoružanjem i pred njihovim naletom padaju položaji HVO-a. Hrvatska vareška sela teško stradavaju. Civili su u paničnom bijegu. Svi hrle u grad Vareš.

Taj dan pala je Duboštica, opljačkana je i popaljena…popaljena su vareška sela Pogar, Tribija, Vijaka, Ivančevo. Svijet prati tragediju vareških Hrvata, kolone izbjeglica, zapaljene zgrade, pljačkanje hrvatskih kuća i imovine. Sve to ne silazi s televizijskih ekrana, ali nitko ne pomaže, nitko ne prosvjeduje, nitko ne poziva Aliju Izetbegovića da zaustavi divljaštvo i krvoproliće nad civilima…

Varešu se užurbano približavaju postrojbe Armije BiH, osvetnički zadojene hrvatskim zločinom u Stupnom Dolu i željne pljačke kao plaće za ratovanje. U noći 3.studenog 1993.kolona vareških Hrvata kreće na svoj “križni put“ s kojega se još nisu svi vratili. Izbjeglička kolona ide iz Vareša preko srpskog teritorija i tu doživljava prva razočarenja. Srpski vojnici traže novac od hrvatskih izbjeglica i sve vrijedno što imaju. Prolaz kroz “srpski“ teritorij valja platiti.

U srpskim Brgulama muškarci moraju ostati na području vareške općine i držati položaje prema Armiji BiH. Izbjegli vareški Hrvati lutaju šumama, po bespućima, gladni i žedni, a noći su hladne. Grupa od 1500 izbjeglih Varešana nakon četri sata stiže u Sokolac. Oko 6000 ih je na Alijinom Koritu, ni na nebu ni na zemlji. Postupno i jedni i drugi su prevezeni u Kiseljak. U Kiseljaku, Kreševu i Gormiljaku smješteno je oko 7500 vareških Hrvata. S njima je i vareški župnik fra Mato Topić. U samom Varešu ostalo je tek oko 650 vareških Hrvata, a još oko 100 u vareškim selima. U ratnom sukobu poginulo je oko 100 vojnika HVO-a, stradalo je više civila. Počinjeni su ratni zločini i nad civilnim stanovništvom hrvatske nacionalnosti i nad zarobljenim vojnicima HVO-a, paljene su kuće i gospodarske zgrade. Padom Vareša došlo je do neviđene pljačke, koja se zorno vidjela na televizijskim ekranima. Sve hrvatske kuće i stanovi su danima pljačkani. Bilo je tragikomično vidjeti pripadnike UNPROFOR-a kako i sami sudjeluju u pljački. Pljačkaši su dolazili iz Breze, Visokog, Kaknja i čak Zenice.

U svega nekoliko dana etnički je od Hrvata očišćen grad Vareš i s njima sva hrvatska sela. Nitko nije digao glas protiv toga zločina.
(izvor: Ivica Mlinovčić, Zločin s pečatom, drugo i prošireno i popravljeno izdanje, vlastita naklada, Mostar 2001. Str 261.-263.)

Zanima me, je li se ikad bar jedan čovjek iz Hrvatske, osim mene, zapitao kako je bilo ovim ljudima iz Travnika i Kaknja? U lipnju 1993. napadnu ih mudžahedini i oni jedva izvuku glavu ispod mudžahedinskog noža i to tako da se predaju Srbima, koji ih preko srpskog sprovedu do Vareša. Onda krajem listopada padne i Vareš, i sva ta sila ljudi opet mora ponoviti postupak, predati se Srbima koji ih preko srpskog sprovode do Kiseljaka. A onda mudžosi iz svih snaga napadaju Kiseljak, i sad zamislite biti u koži nekog takvog koji se dva puta od mudžahedinskog noža spašavao bjegom prema Srbima kako proživljava i treći napad, koji ako mudžosima uspije opet će ih natjerati da spas traže u bijegu prema Srbima. I nakon svega toga najogavnija raca, mudžahedini optuže Hrvate da je upravo to dokaz njihove sprege sa Srbima “protiv bosne”.

A Mesić, Ivo Banac i slična skrama tvrde, a haški sud potvrđuje, kako su Hrvati sami sebe protjerali…

Predrag Nebihi / Kamenjar.com

enklava Vareš 1993

enklava Vareš 1993

Ovo je mapa enklave Vareša koju je 1993. sačinio britanski bataljun UNPROFOR-a. I na toj mapi se jasno vidi da je 3. korpus A BiH pod vodstvom ratnog zločinca Envera Hadžihasanovića prvo napao hrvatsko selo Kopijari (koje se negdje naziva još i Kopjari ili Kopljari). To je dakle napad sa zapada na jednu kompaktnu enklavu. HVO toj enklavi može prići jedino s juga, i to iz kiseljačke enklave preko podrućja pod kontrolom Srba, pa HVO to i čini i dva voda HVO-a “Apostoli” i “Maturice” vrše taj udar s juga kako bi neutralizirali prednost koju je ABiH ostvarila zauzimanjem Kopijara na zapadu. Navodno su u oba mjesta načinjeni zločini, a tadašnji šef PMEZ-a Martin Gerrod u izvješću je napisao da je zločin u Stupnom Dolu ipak teži od zločina u Kopijarima.

Međutim, i ovdje je činjenica da su muslimani napali prvi i počinili zločin, da je HVO odgovorio zakonitim napadom tijekom kojeg je moguće došlo do zločina, ali to nije trebao biti alibi muslimanima da uđu u Vareš, sve protjeraju nastave sa zločinima itd. I opet, za Stupni Do su odgovarali i Rajić i Petković i Praljak, a za Kopijare i Vareš nitko nije odgovarao.

I to su prave činjenice i još jedan u moru dokaza odnosa haškog suda, a pogotovo haškog tužiteljstva prema Hrvatima koje je bilo krajnje šovinističko i rasističko.  Naslijeđe tog suda je poruka da Hrvate možete ubijati i proganjati do mile volje, i da nećete za to odgovarati, a da muslimane ne smijete ni krivo pogledati, jer ćete biti kažnjeni na višedesetljetnu robiju.
Ovim muslimanima koji se drče uopće spominjati Vareš a to vam je kao da se Srbi usude spomenuti Škabrnju, trebalo bi reći da je dosta više njihovog drskog i bezočnog izvrtanja činjenica i da to što su socijalističko-komunjarsko-liberalne snage u Europi na njihovoj strani uopće ne ide u prilog njihovim bolesnim tezama…

Vareš – Zaboravljeni grad, zaboravljeni ljudi, zaboravljeni zločini

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari