Pratite nas

U potrazi za Istinom

Titova ‘JNA’ i četnici 7 srpnja 1991. Spalili su selo Ćelije i započeli etnički čistiti Slavoniju

Objavljeno

na

Poslije masakra nad hrvatskim redarstvenicima u Borovu Selu (2, svibnja), ulaska agresorske „JNA“ u Baranju (3. srpnja) i započete opsade Vukovara (4. srpnja), tih ljetnih dana 1991. godine uslijedilo je provođenje strategije spaljene zemlje s ciljem etničkog čišćenja istočne Slavonije.

Prvo je na redu bilo hrvatsko selo Ćelije na krajnjem istoku Hrvatske (u općini Trpinja) koje je pod opsadom od svibnja. Prvi dani srpnja obilježeni su topničkim napadima iz sela u okolici u kojima su stacionirani četnici iz Srbije, domaći srpski teroristi i „JNA“ s rezervistima, dragovoljcima, pripadnicima „srpske TO“ i paravojnim postrojbama (Bobote, Silaša, Trpinje, Markušice i Vere), a najjači udari uslijedili su u nedjelju, 7. srpnja, slučajno ili ne, na dan „antifašističkog ustanka“ u Srbiji koji se u komunističkoj Jugoslaviji čitavih 45 godina obilježavao kao „početak otpora srpskog naroda okupatoru“. Tako su srpski „antifašisti“ s petokrakama i kokardama na kapama, složno krenuli tog ljeta prije 27 godina u zatiranje svega što nije srpko –  „u ime očuvanja Jugoslavije“ i uz cinične tvrdnje kako „JNA čuva mir i razdvaja zaraćene strane“.

Dva dana poslije (9. srpnja 1991.) u Ćelije ulaze snage okupatora, a svijet ima prigodu vidjeti slike do temelja razrušenog, spaljenog i opljačkanog sela iz kojega je protjerano cjelokupno stanovništvo, dok napuštena stoka tumara oko ruševina. Srušena je i mjesna crkva Srca Isusova, jer se kao i sve druge katoličke bogomolje u napadnutim područjima prva našla na udaru srpskih osvajača. (Vidi: https://youtu.be/NbLIKmXvXLI – HTV, Kalendar)

Bilo je to prvo etničko čišćenje i prvi zločin potpunog zatiranja jednog naselja u Europi poslije Drugoga svjetskog rata što je izazvalo nevjericu i zgražanje, ne samo u Hrvatskoj, nego i izvan nje i uvod u brutalni rat u kojemu agresor nije imao milosti.

Te ratne jeseni (studeni 1991. godine) Hrvatska je imala oko 700 tisuća prognanika (na slobodnom području smješteno ih je oko 550 tisuća, u inozemstvu još 150 tisuća).

Agresiju su pratili masovni i brutalni zločini nad civilima i nesmiljena razaranja.

U Tordincima (mjestu u okolici Vinkovaca, nedaleko od sela Ćelije) u blizini katoličke crkve, zahvaljujući pripadnicima ruskog bataljuna UNPROFOR-a,  22. ožujka 1992. godine pronađena je masovna grobnica s 208 posmrtnih ostataka hrvatskih žrtava koje su pobacane u jamu skupa s uginulim životinjama. Kasnijim pretragama (poslije mirne reintegracije hrvatskog podunavlja 1998.) pronađeno je još 53 tijela. Uz one iz Tordinaca (208) otkrivene su žrtve iz Antina (17), Ćelija (32) i Korođa (4).

(Vidi: https://narod.hr/kultura/22-ozujka-1992-tordinci-otkrivena-masovna-grobnica-sa-tijelima-208-hrvata)

I to nažalost nije sve.

Masakri su se odvijali u cijeloj Slavoniji.

Srpski zločinci premještali su tijela žrtava – ne rijetko i po nekoliko puta – kako bi prikrili nedjela i otežali pronalaženje i identifikaciju i to se događalo diljem Hrvatske.

 Kako se odrađivao „posao“

Nakon što bi „JNA“ (sa svojim rezervistima) topničkim i zračnim udarima razorila napadnuto mjesto, u njega su puštani četnici iz Srbije i „krajine“, „teritorijalci“, te brojne skupine dobrovoljaca i paravojne postrojbe kako bi izvršili masakre i pljačku, ali i kasniju „sanaciju“ osvojenih područja.

„Sanacija“ terena (koja je podrazumijevala i uklanjanje tijela žrtava i tragova zločina) prepuštana je uglavnom skupinama i formacijama predvođenim Željkom Ražnatovićem Arkanom, Vojislavom Šešeljem, Mirkom Jovićem, Milanom Lančužaninom Kamenim, Vujom Zlatarom, Goranom Hadžićem, Radovanom Stojčićem Badžom… Oni su tako odrađivali ratni plijen kojim su plaćane njihove operacije etničkog čišćenja. Bila je to bagra najgore vrste, sastavljena od ljudskog taloga i patoloških ubojica ne rijetko oslobađanih uoči i tijekom rata iz zatvora kako bi odrađivali upravo taj dio „posla“.

Dakle, radilo se o smišljenoj strategiji, pri čemu su jugooficiri, četničke vojvode i lideri paravojnih formacija po unaprijed dogovorenom planu i koordinirano provodili koncept brutalnog osvajanja prostora namijenjenih budućoj „velikoj srbiji“. Ratni zarobljenici i civili bili su uglavnom prepušteni njima, kako „narodna vojska“ ne bi „prljala ruke“ izravnim klanjima.

Prvih dana kolovoza 1991. godine svijet su obišle potresne slike hrvatskih prognanika koji rijekom Dunavom, u šlepovima napuštaju svoje domove u Dalju, Aljmašu i Erdutu.

Nakon što su poslije topničke pripreme i zrakoplovnog raketiranja policijske postaje, tenkovi (51. motorizirane brigade „ JNA“, čiji je zapovjednik bio Enes Tase) ušli u Dalj i pobili preživjele branitelje, masakr nad civilima prepušten je skupinama „teritorijalaca“ i četnika, a o ovom zločinu svjedoči i video zapis s lica mjesta, u kojemu jedan od zapovjednika  „JNA“ na terenu, u telefonskom izvješću svom nadređenom ove akcije naziva „slobodnim lovom“ – što (kako je rekao), „ne može niko da kontroliše, pa čak da su unutra i naše jedinice“. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=fNKpSgs4H9M).

Baranja je pretvorena u konc-logor. Oni koji nisu Srbi moraju oko rukava nositi bijele trake i izloženi su danonoćnom ropskom radu i teroru, a žene i djevojčice višekratnim silovanjima; mnoge su puštane tek u poodmaklom stupnju trudnoće kako bi „rađale četnike“ (kako su im govorili njihovi mučitelji). I to je bio jedan od moćnih načina etničkog čišćenja: žrtvama je trebalo nanijeti takve traume da se nikad više ne vrate u svoj zavičaj.

 „Rukopoloženje“ episkopa SPC u ozračju krvi i zločina

Istoga dana, dok selo Ćelije proživljavaju svoju najveću golgotu u povijesti (7. srpnja 1991.), u Vršcu (Banat, Vojvodina) ustoličen je za episkopa banatskog dotadašnji vladika, ratni huškač i fašist, prijatelj četničkog vojvode Šešelja, Atanasije Jevtić, što mediji u Srbiji i Vojvodini dočekuju kao prvorazredni događaj. Atanasije uz pomoć patrijarha Pavla i Sinoda svoje crkve naplaćuje ratne zasluge i „patriotizam“.

Ciljanom pompom stvorenom oko njegovog „hirotonisanja“ želi se prikriti ono što se upravo događa vezano za nastavak agresije.

U  tom ozračju krvi i zločina, u  jeku „slobodnog lova“ na ljude i masovnih ubijanja, progona, pljački i silovanja, u Dalju ispunjenom mirisom krvi i dima, upriličena je 18. kolovoza još jedna isto tako opskurna svečanost od strane SPC na kojoj je na novu dužnost episkopa osječko-poljskog i baranjskog postavljen također  zaslužni „ratnik za srpstvo i pravoslavlje“, Lukijan Vladulov, do tada arhimandrit manastira Bođani (selo na lijevoj, vojvođanskoj obali Dunava). Ceremonijal kao i obično, predvodi „njegova svetost“ patrijarh srpski Pavle, uz asistenicije nekoliko arhijereja, što je također pomno popraćeno od medija u Srbiji i Vojvodini. Episkopija osječko-poljska i baranjska, trebala je,  naime, biti prva episkopija „zapadne Srbije“, prema već stvorenom novom administrativnom ustroju SPC rađenom po mjeri buduće „velike srbije“.

Sinod i patrijarh tako su honorirali ratne zasluge svojih „pastira“ u ratu za „veliku srbiju“ što je tijekom 90-ih godina bio običaj kojega se SPC dosljedno pridržavala. „Kršćanski“, nema što!

Tijekom agresije na Dalj (od 1. kolovoza 1991. godine nadalje) i razdoblja okupacije, u ovom gradiću na Dunavu ubijeno je oko 500 osoba nesrpske nacionalnosti, a malobrojni žitelji (koji su ostali u svojim kućama jer nisu na vrijeme uspjeli pobjeći), zlostavljani su i zvjerski mučeni, a neki i pušteni, ali tek nakon što su zlatom ili novcem otkupili svoje živote i uz to potpisali da svu imovinu „poklanjaju“ srpskoj paradržavi (tzv. SAO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem).

U zgradi „Doma kulture“ u Dalju (u kojoj je bio i četnički štab) i u privatnim kućama uspostavljeni su zatvori – mučiliša u kojima su ljudi bezdušno prebijani i to je trajalo mjesecima (zlostavljači su među ostalima bili: Stevo Čizmić, Siniša Glodić, Stevo Glodić, Zoran Oljača, Tihomir Ivošević, Đuro Zmijanac, Goran Džaković, Milorad Stričević, a povremeno im se  pridruživao i Arkan sa svojim ljudima,; u nekoliko navrata zatočene je ispitivao i Vojislav Šešelj).

Ljubinko  Radošević, Vojislav Grčić i Nikola Puača (s još jednim pripadnikom srpske „TO“), izvršili su u više navrata brutalno silovanje 20-godišnje djevojke, pri čemu su primorali njezinu obitelj (38-godišnju majku, 36-godišnjeg oca, 13-godišnju sestru i 10-godišnjeg brata) da to gleda (njima je suđeno tek 2013. godine i prvostupanjskom presudom osuđeni su na po 12 godina zatvora). Obitelj su terorizirali, a oca teško premlaćivali više puta. Tortura nad njima trajala je od kolovoza 1991. do travnja 1992. godine. Na procesu silovateljima u rujnu 2015. godine, svjedočila je i sama žrtva koja je nakon svega ostala trudna i poslije rodila dijete. (Vidi: https://www.vecernji.hr/vijesti/kad-sam-mu-otkrila-da-je-zacet-nakon-silovanja-zagrlio-me-608099), Postupak je okončan tek 2017. godine pravomoćnim presudama (Radošević 10 godina, Grčić 5, Puača je u međuvremenu umro). Tako se kod nas „kažnjava“ srpske ratne zločince!? Ispada da je svaki naš branitelj ili optuženi časnik HV bio veći i gori zločinac od njih!?

Postoji opsežan dokumentarni materijal o zlostavljanjima daljskih civila, pa i izjave samih žrtava ovog bezumlja.

O tomu je, primjerice, (nakon dolaska na slobodno područje) svjedočio i mještanin Dalja, Stjepan Papp, ustvrdivši kako su 08.10.1991. godine u njegovu kuću ušle naoružane osobe u odorama „JNA“, poslije čega je bio upućen kod Milorada Stričevića – tzv.ministra za etnička pitanja u Dalju, Erdutu i Aljmašu – gdje je morao dati pismenu izjavu da se u korist novih vlasti u Dalju, dobrovoljno odriče svoje cjelokupne pokretne i nepokretne imovine. Stjepan i njegova supruga Ruža su temeljito opljačkani: oduzeto im je sve što je bilo od vrijednosti (novac, zlato, osobne stvari) i tek tada su dobili propusnice uz pomoć kojih su napustili Dalj.

I sve se to događalo nedaleko od dvora novopečenog episkopa osječko-poljskog i baranjskog, fašista, zločinca i ratnog huškača Lukijana Vladulova koji je mirno službovao u Dalju sve do svoje smrti (u svibnju 2017.) vodeći i dalje nesmetano prljavu antihrvatsku kampanju kao i za vrijeme rata!?

Zločinci-episkopi Atanasije Jevtić i Lukijan Vladulov, skupa a Amfilohijem Radovićem, Filaretom Mićevićem, Lukijanom Pantelićem, Irinejom Bulovićem i drugom subraćom, ratnim huškačima i fašistima iz vrha SPC  – kao bliski suradnici vodećih srpskih ekstremista (Šešelja, Arkana, Jovića i drugih) –  nisu nažalost bili nikakav izuzetak. Srpsko je svećenstvo listom skočilo u borbu za „veliku srbiju“, a barjaktar te borbe bio je patrijarh Pavle kao glava SPC. Na sramotu svih onih koji su stali iza iste ideje ili dopuštali da se u njihovo ime čini zlo. I onih koji se danas usuđuju braniti SPC i zatvararati oči pred tim činjenicama.

I nije zgoreg još jednom ponoviti da se ne bi zaboravilo: KOKARDA I PETOKRAKA, SRPSKI ČETNICI I TITOVA ARMIJA („JNA“)  SKUPA SU, RAME UZ RAME HARAČILI, UBIJALI, RUŠILI, PALILI I PLJAČKALI PO HRVATSKOJ.

 

Nema pravde za hrvatske žrtve

Za zločine u Tordincima, Ćelijama, Laslovu, Orlovnjaku, Ernestinovu, Antunovcu i Palači, tek je 2009. godine osumnjičen jedan od glavnih zapovjednika postrojbi zločinačke „JNA“ na području istočne Slavonije, pukovnik Boro Ivanović zvani Konj, komandant 12 proleterske mehanizirane brigade, a 2013. godine ŽDO u Osijeku podiglo je protiv njega optužnicu za niz teških zločina počinjenih u istočnoj Slavoniji od 7. srpnja do prosinca 1991. godine.

U optužnici je među ostalim navedeno kako je zločinac Ivanović zapovjedio da se

„protivno odredbama međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, napadnu i okupiraju mjesta koja nisu bila pod vojnom vlasti agresorske vojske, uz prethodne neselektivne topničke i minobacačke napade na ta mjesta.”

Također ga se tereti kako je bio svjestan da će njegovi podređeni počiniti zločine, ali unatoč tomu nije učinio ništa na spriječavanju tih djela. Optužnica navodi i to kako je pri napadima na Tordince ubijeno 22 civila, iz tog mjesta je po okupaciji odvedeno u logor Begejci (u Srbiji) 11 osoba nesrpske nacionalnosti koje se mučilo i fizički zlostavljalo, a pukovnik Ivanović je 7. srpnja 1991. godine zapovjedio i opći topnički i minobacački napad na selo Ćelije, te omogućio srpskim „teritorijalcima“ (što je uvriježeni skupni termin koji se u Srbiji koristi za rezerviste „JNA“, četnike i dobrovoljce iz Srbije i domaće četnike – iz Hrvatske) palež i pljačku imovine protjeranih stanovnika, te rušenje preostalih kuća, pri čemu je selo Ćelije sravnjeno sa zemljom.

Već godinama javnost ne zna u kojoj je fazi ovaj slučaj, ali zločinac osuđen zacijelo nije!

Spomenuti zločini agresora kao i velika većina drugih ostali su nekažnjeni do danas.

Državno odvjetništvo u Osijeku pokušalo je nešto učiniti vezano za ovaj problem, ali sve je to daleko od onoga što se moralo uraditi kako bi se postigla neka elementarna pravda.

Prema podacima Ministarstva hrvatskih branitelja iz rujna prošle godina, na popisu nestalih u Domovinskom ratu nalaze se još 1952 osobe. Agresor, međutim, ne samo da ne priznaje krivnju, nego posljednjih godina vodi agresivni specijalni rat protiv nas.

I utoliko je nekažnjavanje ratnih zločinaca koji su počinili genocid i etničko čišćenje nad Hrvatima 90-ih godina XX stoljeća veća i sramnija ljaga na hrvatskom pravosuđu (prije svega na DORH-u) i našim političarima koji upravljaju zemljom.

Da su Mladen Bajić, Dinko Cvitan i njihovi suradnici u sudski progon srpskih krvnika uložili samo djelić napora i energije koliko u istrage i optužnice protiv hrvatskih branitelja i generala, naše žrtve bi imale kakvu-takvu zadovoljštinu i ne bi sve završilo ovako sramotno i ponižavajuće.

Nema države na svijetu koja bi takvo što dopustila.

A mi jesmo.

No, ne smijemo pristati, na šutnju jer najmanje što dugujemo onima kojih nema jeste sjećanje na njih i njihovu žrtvu bez koje ne bi bilo današnje Hrvatske.

Moramo podsjećati, pisati, govoriti istinu i ne pristajati na izvrtanje činjenica o Domovinskom ratu.

Zbog njih, sebe radi, ali  i zbog naraštaja koji dolaze poslije nas.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Fra Mariofil Sivrić je pokopavao mrtve svećenike, a onda su partizani i njega ubili

Objavljeno

na

Objavio

fra Mariofil Sivrić, foto: dr. fra Robert Jolić

Jedan od mlađih hercegovačkih franjevaca kojeg su partizani ubili u svome divljaštvu i neviđenoj mržnji prema vjeri i Crkvi bio je fra Mariofil Sivrić, odgojitelj i aktualni vikar franjevačkog samostana na Širokom Brijegu.

U veljači 1945. fra Mariofil se nalazio na Širokom Brijegu. Veoma je čudno da je fra Mariofil jedini koji nije ubijen u prvoj skupini franjevaca na Širokom Brijegu (12 je fratara ubijeno i spaljeno u protuzrakoplovnom skloništu ispred samostana), a nije odveden ni s drugom širokobriješkom skupinom (8 je fratara odvedeno kamionom u pravcu Splita te su ubijeni vjerojatno u Zagvozdu).

O njemu je fra Ante Marić zapisao: »Partizani su ga uhitili u fratarskoj hidrocentrali 8. veljače 1945. Nisu ga, navodno, odmah odveli s osmoricom subraće prema Splitu, već su ga naknadno negdje ubili 12. veljače 1945. Najvjerojatnije je izdvojen iz ove skupine i odveden kasnije, 10. veljače 1945., te ubijen na nepoznatom mjestu.« Zašto je fra Mariofil bio izdvojen i iz jedne i iz druge širokobriješke skupine i ubijen odvojeno od njih, vjerojatno će ostati vječnom tajnom. Možda zato što je bio vikar pa su ga partizani još trebali kako bi ih uputio u kućne stvari, pokazao namirnice u samostanu ili pak kako funkcioniraju pojedini uređaji u samostanu? On je to kao vikar znao najbolje. Možda ga je zbog otvorene komunikacije netko od partizanskih oficira htio zaštititi, ali su se kasnije predomislili pa ga ipak ubili? Teško će se to ikada saznati.

Djetinjstvo i školovanje

U arhivu Provincije o fra Mariofilu sam uspio pronaći prilično malo dokumenata. Stoga ni njegov životopis ne će moći biti dovoljno opširan koliko bismo željeli i koliko bi bilo potrebno. Objavljujemo ipak ona saznanja do kojih smo došli na temelju izvorne građe.

Rođen je u Međugorju 16. veljače 1913. od oca Nikole i majke Anice, r. Prskalo. Krsno ime mu je Marijan. Istoga dana rođenja krstio ga je fra Anđeo Nuić, međugorski župnik, poznati hercegovački franjevac, provincijal i pisac Molitvenika fra Anđela Nuića. Pučku školu, od 1. do 4. razreda, Marijan je završio u rodnom Međugorju. Potom je stupio u sjemenište i franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu.

U prvi razred pošao je školske godine 1924./25. Bio je osrednji učenik o čemu postoji svjedočanstvo iz 4. razreda srednje škole. Ocjene: vladanje 5, vjeronauk 4, hrvatski 4, latinski 3, grčki 3, francuski 2, zemljopis 2, matematika 2, kemija 2; nema izostanaka ni opravdanih sati. Razrednik mu je bio fra Fabijan Paponja. Nakon svršenog 6. razreda stupio je u novicijat (1930./31.) te je sedmi i osmi razred dovršio kao klerik: srednjoškolac u habitu. U 7. razredu prošao je s dobrim uspjehom. Razrednik mu je bio fra Svetozar Petric. U osmom razredu prošao je s vrlo dobrim uspjehom. Razrednik mu je bio fra Oton Knezović.

Maturalni ispit polagao je od 7. do 16. lipnja 1933. Predsjednik ispitne komisije bio je ministarski izaslanik Mihailo Živković, potpredsjednik direktor Gimnazije fra Krešimir Pandžić, a Ispitni odbor činili su fra Oton Knezović (hrvatskosrpski jezik), fra Marijan Zubac (opća i narodna povijest i zemljopis), fra Živko Martić (latinski jezik) i fra Svetozar Petric (francuski jezik). Maturirao je s vrlo dobrim uspjehom. Tako je Marijan, fra Mariofil Sivrić, od osrednjeg, gotovo lošeg učenika, na kraju postao vrlo dobrim što zacijelo ima zahvaliti svojoj ustrajnosti i sustavu učenja u franjevačkoj gimnaziji.

Odmah po okončanju gimnazije fra Mariofil je u sljedećoj školskoj godini upisao filozofsko-teološki studij koji je pohađao na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. Prvi semestar upisao je akademske godine 1933./34. U zimskom i ljetnom semestru polagao je apologetiku, povijest Crkve, filozofiju i hebrejski jezik. Prosjek ocjena bio mu je nešto više od 8 što je značilo da je bio vrlo dobar student. Vladanje je bilo 2 (pohvalno), a marljivost također 2 (ustrajna).

U akademskoj godini 1934./35. fra Mariofil je još popravio svoj prosjek ocjena te je već u ljetnom semestru bio gotovo 9, što znači da je postao odličan student. Od kolegija slušao je Sveto pismo, dogmatiku, moralnu teologiju, crkveno pravo, povijest Crkve, filozofiju i ascetiku. Ponašanje je ocijenjeno uzorno (1). Treću godinu upisao je u zimskom semestru 1935./36. Prosjek ocjena bio je opet 9. U ovom je semestru polagao Sveto pismo, dogmatiku, moralnu teologiju, crkveno pravo, povijest Crkve, propovjedništvo, etiku, ascetiku te u ljetnom semestru pastoralnu teologiju.

Nakon što je sredinom 1936. zaređen za svećenika, fra Mariofil je određen da studij nastavi u inozemstvu. Provincijal je stoga već 5. kolovoza 1936. od generala reda tražio obedijenciju za studente u inozemstvu – fra Mariofil Sivrić i fra Nenad Venancije Pehar određeni su za studij u Breslauu u Njemačkoj (danas Wroclaw u Poljskoj). U Breslauu je ostao sigurno jednu godinu (1936./37.), a vjerojatno i još jednu (1937./38.). Iz tog razdoblja gotovo da nema nikakvih dokumenata pa je teško donijeti konačan sud o drugoj akademskoj godini.

Znamo da je fra Mariofil krajem srpnja 1937. od provincijala dobio obedijenciju da se može vratiti u Provinciju te da je od Direkcije državnih željeznica dobio povlaštenu kartu za putovanje. Karta je 5. kolovoza 1937. poslana na franjevački samostan u Zagreb. Iz 1937./38. nema dokumenata o fra Mariofilu. Pretpostavljam da se vratio u Breslauu i dovršio 5. godinu studija. Svakako, 5. listopada 1938. je u Mostaru. Bio je s kolegama kod biskupa na polaganju jurisdikcijskog ispita te im je biskup podijelio jurisdikciju za djelovanje na području biskupije.

Vojsku nije služio. Naime, godine 1939. tadašnja ga je regrutna komisija u Mostaru prema čl. 3, t. 6 proglasila nesposobnim za vojsku. Nije poznat razlog toj ocjeni njegove vojne sposobnosti.

Redovništvo i svećeništvo

Fra Mariofil je u franjevački novicijat na Humcu stupio 3. kolovoza 1930. Franjevački mu je habit obukao provincijal fra Dominik Mandić, a meštar mu je bio fra Eugen Tomić st. Njegov je naraštaj bio veoma brojan: obučeno je čak 17 fratara.

Sudbina njegovih kolega bila je veoma različita: sedam je napustilo zajednicu (Ante fra August Boras, Grgo fra Domagoj Ereš, Jure fra Blago Granić, Jure fra Anđeo Leko, Frano fra Miron Nevistić – kasnije poznati književnik u emigraciji, Jerko fra Borislav Pandžić, Dane fra Kosta Vego), jedan je napustio franjevački red, ali je ostao svećenik (fra Anzelmo Čulina – don Cvitan Čulinović, bio je više desetljeća župnik u Žepču), jedan je umro mlad kao klerik (fra Bernard Katić, † 1943.), jednoga su partizani ubili kao i fra Mariofila (fra Nenad Venancije Pehar), a samo ih je nekoliko preživjelo rat i poraće i nastavilo djelovati kao franjevci (fra Mutimir Ćorić, fra Berislav Mikulić, fra Miroljub Skoko i fra Bosiljko Vukojević u Hercegovini, a fra Kruno Pandžić i fra Berto Dragićević u Americi i Kanadi).

Jednostavne zavjete fra Mariofil je položio 5. kolovoza 1931. na Humcu, a svečane 12. kolovoza 1934. u Mostaru.

Za subđakona, đakona i svećenika fra Mariofil je zaređen iste godine, 1936. u svega dva mjeseca. On je imao dovoljno godina te zaprjeka nije mogla biti kanonska dob, kao što je to bilo kod mnogih novih ređenika. S njim je zaređeno nekoliko kolega. Provincijal je 22. travnja 1936. biskupu Mišiću poslao litterae dimissoriae za subđakonat više kandidata: za fra Mariofila Sivrića, fra Nenada Venancija Pehara, fra Berislava Mikulića, za fra Krunu Pandžića, fra Bosiljka Vukojevića, za fra Bertu Dragićevića i fra Miroljuba Skoku.

Uskoro, 5. lipnja, poslane su litterae dimissoriae i za đakonat istih kandidata kojima se pridružio i fra Krsto Ravlić. U istome su mjesecu šestorica bogoslova: fra Berto Dragićević, fra Kruno Pandžić, fra Nenad Venancije Pehar, fra Mariofil Sivrić, fra Miroljub Skoko i fra Bosiljko Vukojević, zaređena za svećenike. Zaredio ih je biskup Mišić u Kotoru 14. lipnja 1936. Odmah po polaganju jurisdikcijskog ispita fra Mariofil je početkom listopada 1938. imenovan župnim vikarom na Širokom Brijegu. Biskup ga je veoma brzo potvrdio za to mjesto.

Na toj je dušobrižničkoj službi fra Mariofil ostao samo tri mjeseca. Već je početkom 1939. od provincijala dobio dekret da je premješten iz samostana u konvikt za drugoga prefekta vanjskih đaka. Taj je dekret provincijal potvrdio i na početku sljedeće školske godine te fra Mariofilu produžio službu drugoga odgojitelja vanjskih đaka u konviktu. Tu je službu fra Mariofil obnašao nekoliko godina, svakako više od pet godina. U međuvremenu je, dolaskom nove države prozvane Nezavisnom Državom Hrvatskom, bilo govora o tome da bi fra Mariofil postao vojnim dušobrižnikom u Mostaru. Od toga na kraju nije bilo ništa iako je sve bilo dogovoreno.

Jednoga ili dvojicu vojnih dušobrižnika tražio je vlč. Vilim Cecelja, zamjenik vojnog dušobrižnika za NDH. Provincijal fra Krešimir Pandžić mu je u dopisu od 24. prosinca 1941. predložio upravo fra Mariofila. Bio je spreman dati još jednoga ili dvojicu vojnih dušobrižnika, ali pod uvjetom da ostanu na području Provincije. Ipak je to imenovanje na državnoj razini išlo više nego sporo. Tek tri mjeseca kasnije Ministarstvo hrvatskog domobranstva javlja da se fra Mariofil vodi u evidenciji kao vojni dušobrižnik. Međutim, od stvarnoga imenovanja još nije bilo ništa.

Budući da ni dva mjeseca kasnije nije bilo ništa od imenovanja, a Ministarstvo je na kraju tražilo samo jednoga dušobrižnika, a ne dvojicu ili trojicu kako je bilo izvorno najavljeno, provincijal je odustao od fra Mariofilova imenovanja i umjesto njega ponudio fra Berislava Mikulića. Kao glavni razlog navodi da je fra Berislav tjelesno jači i spremniji od fra Mariofila. Tako je fra Mariofil ostao na Širokom Brijegu u istoj službi odgojitelja u konviktu. S njim su u konviktu 1940./41. bili fra Jerko Mihaljević, predsjednik rezidencije i upravitelj konvikta, i fra Leonardo Rupčić, prvi prefekt konviktoraca; godine 1941./42. fra Fabijan Paponja, predsjednik i ravnatelj, fra Mariofil Sivrić i fra Tadija Kožul, potpredsjednik i prvi prefekt, a isti je sastav bio i 1942./43.; godine 1943./44. pridružen im je i fra Oton Knezović kao duhovnik konviktoraca.

Konačno je u posljednjoj ratnoj promjeni osoblja fra Mariofil imenovan za samostanskog vikara na Širokom Brijegu (gvardijan je bio fra Andrija Jelčić). Također, imenovan je župnim vikarom, vjeroučiteljem u Lištici i Mokrom te ispovjednikom i propovjednikom. Na toj ga je službi zatekla i nasilna smrt.

Narav i karakter

Njegovi ga učenici iz konvikta pamte po lijepom odnosu prema njima, ali i po tome što je tražio veliku urednost i stegu. O njemu je fra Anđeo Herceg rekao da je bio »vrlo dobar, đaci su ga neobično voljeli, jer je on upravo u to vrijeme, odnosno kad sam ja bio u konviktu, a i kasnije, bio potprefekt u konviktu«. Slično o njemu govore i svi drugi koji su ga poznavali. Tako s. E. V. navodi: »On je bio zbilja onako neka, kako bi rekla, elegancija, otmjen, lijep, prihvaćen od svojih đaka, jer je radio u konviktu. Znam da su ga volili svi.«

Fra Častimir Majić o njemu piše: »Žarište njegova svećeničkog rada bilo je usmjereno prema mladim naraštajima koji su u njemu nazrijevali pravoga predvodnika i vrsnog odgojitelja. Fra Mariofil je bio čovjek zadane riječi, otvorena stava i hrabra nastupa u čemu se može naslućivati i uzrok njegova tragičnoga životnog svršetka.«

Njegovi đaci također svjedoče o njemu kao o čovjeku otvorena duha i naprednih ideja i pogleda. Fra Ferdo Vlašić: »Imao sam dojam da se radi o svećeniku veoma žive naravi, s puno radosti, sa željom da učini uslugu svima, te da je našao baš pravo zvanje u franjevaštvu. Bio je pravičan, dobar i uslužan svećenik.« A. Vasilj: »Želio je naravan i ispravan odnos s učenicima, te veliku disciplinu.« Fra Bazilije Pandžić: »Moj dojam je da je bio živ, vješt i brz u izvršavanju poslova.« Jozi Tomaševiću bio je odgojitelj u konviktu: »Smatrao sam ga kao modernog čovjeka – odgojitelja, silno temperamentna kretanja. S nama je znao igrati odbojku i ping-pong. Temperamentnog je bio i hoda, te se s njim teško išlo ukorak, iako smo tada bili mladi. Puno smo zajedno šetali. (…) Vrlo temperamentna je bio ličnost, pun radosti, a nju je iskazivao tako da ju je prenosio na nas.«

J. Leki bio je kolega: »Kolega Marijan Sivrić, kasnije fra Mariofil, bio je vrlo drag, ugodan čovjek, srdačan, a iz njega je uvijek nešto dobro zračilo. Bio je pošten, kao što smo, uostalom morali biti i svi mi, jer smo tako odgajani. Kolegijalan je bio nadasve, a glede učenja bio je samo srednji đak, pomagali smo se međusobno.«

Fra Mariofilu ne zna se grob

O fra Mariofilovoj smrti ne znamo do danas ništa sa sigurnošću. Redovito se bilježilo da su ga ubili partizani oko 12. veljače 1945. negdje u blizini Širokog Brijega, u 32. god. života, 15. godini redovništva i 9. godini svećeništva. Ne zna mu se za grob. Dodaje se ponekad da je prije smrti pokopavao neke ubijene zarobljenike (ili pobijene fratre) prije nego su ubili i njega samoga.

O posljednjim danima na Širokom Brijegu svjedočila je s. E. K., samostanska kuharica. Ona kaže da su fratri, i svećenici i klerici, kao i sestre u vrijeme borbi bili smješteni u podrumu, među bačvama. Nitko nije pucao jer uopće nisu ni izlazili iz skloništa u podrumu. Vojske nikakve nije bilo u samostanu. Nijemci su zauzeli zgradu gimnazije i jedan dio sjemeništa, a ustaše su neko vrijeme bili u konviktu. Opisuje kako su partizani ušli u samostan 7. veljače 1945. oko podne, pljačku, zatvaranje te ponašanje fratara prije pogubljenja.

Jedna skupina fratara: fra Andrija Jelčić, gvardijan, fra Mariofil Sivrić, vikar, fra Rade Vukšić, fra Bonifacije Majić, fra Leonardo Rupčić, fra Fabijan Paponja, svi profesori ili odgojitelji te brat laik fra Melhior Prlić, otišli su dan prije, 6. veljače, iz samostana niz brdo do franjevačke centrale i mlinice gdje su se sklonili. Ti su fratri po završetku pucnjave izišli i došli u samostan ili su ih partizani pronašli u mlinici i centrali te ih pokupili na kamion i odvezli u nepoznatu pravcu.

Kasnije je s. Emerana čula kako su dovezeni u Split te tamo pobijeni na nekom novom groblju. Čula je i da je netko vidio fra Mariofila kako pokapa mrtvace na groblju Sajmište. Očito je to što je čula bilo pogrješno jer danas znamo da nitko od navedenih franjevaca nije dospio do Splita nego su ubijeni na pola puta, u Zagvozdu.

Marijan Sivrić, bratić fra Mariofilov, imao je pouzdaniju informaciju. »Prije nego što su partizani došli, stari svećenici su mu govorili da bježi jer je mlad i može se izvući. Međutim, fra Mariofil je rekao: “Ja ne ću od svoga naroda”, te je tri dana nakon masakra pokopavao mrtve svećenike, a kasnije su partizani došli, odveli ga iz samostana iz Širokog Brijega i ubili. Gdje je ubijen ne znamo, a postoji nekoliko inačica o njegovoj smrti. Prva inačica je da je ubijen na Polugrini kod Širokog Brijega; druga inačica je da je ubijen kod Zagvozda, između Vrgorca i Imotskog, a postoji i inačica da je bačen u Plavo jezero kod Imotskog.«

U Zagvozdu nije ubijen jer nije odveden sa skupinom fratara koja je tamo ubijena, a teško da je bačen i u jezero. Polugrinu spominje i fra Marko Dragićević, ali on ispravno navodi da fra Mariofil nije pokapao ubijene franjevce jer su oni ubačeni u protuzrakoplovno sklonište, poliveni benzinom i zapaljeni (njihove su kosti izvađene tek 1969. i 1971. pokopane u širokobriješku crkvu), nego da je s drugima pokapao ubijene vojnike i civile koji su stradali za vrijeme borbi oko Širokog Brijega ili su ih partizani pobili po zauzeću grada.

Fra Marku su kasnije pričali očevidci, ljudi sa Širokog Brijega, da su fra Mariofila vidjeli dva-tri dana nakon pada Širokog Brijega sa skupinom zarobljenika; on je obavljao obred pokapanja stradalih i ubijenih. Potom je nestalo i njega, ali se ne zna gdje je završio. Kasnije je fra Marko saznao da je na prijevoju Polugrini, kad se ide od Širokog Brijega prema Međugorju, viđeno dvadesetak leševa bez odjeće, a u blizini je bio i jedan habit prebačen preko nekoga graba ili jasena.

Fra Marko pretpostavlja da su to bili upravo zarobljeni njemački vojnici koje je on vidio da su ih 8. veljače partizani doveli u samostan na Široki Brijeg. Najprije su poslužili partizanima da pokopaju mrtvace, a potom su i njih ubili. Sudeći po habitu, među njima je bio i fra Mariofil Sivrić kojemu su partizani dopustili da pokopa pobijene po katoličkom obredu, a onda i njega ubili s vojnicima koji su zakopavali one koji su bili poginuli u borbama.

Zašto je od toliko fratara izabran upravo fra Mariofil da obavi obrede pokopa, možda određeno objašnjenje daje fra Anđeo Herceg u svom prisjećanju na te posljednje mjesece na Širokom Brijegu, gdje je i on bio kao đak. Fra Anđeo kaže da je fra Mariofil bio samostanski vikar te da je bio veoma okretan i lako uspostavljao kontakte s časnicima i vojnicima onih vojski koje su boravile na Širokom Brijegu, dakle s Nijemcima i ustašama: »O njemu znam samo to: Kad smo bili u zbornici sakupljeni, on je najviše kontaktirao s oficirima i vojnicima, koji su tada povremeno dolazili i navraćali. On je nekako bio najokretniji, najslobodniji i najkuražniji i s njima je najviše razgovarao. Što je razgovarao, ne znam, jer sam ja podalje stao.«

Tako je bilo zacijelo i s partizanskim oficirima i vojnicima, a možda fra Anđeo čak i govori o tom zadnjem danu u samostanu. Svakako, možda ga je upravo njegova otvorenost i komunikativnost izdvojila od ostalih pa nije ubijen ni s prvom ni s drugom skupinom širokobrijeških fratara. Ali ništa mu nije pomoglo da kasnije i sam bude ubijen.
Još nitko ne zna gdje je pokopan fra Mariofil i skupina njemačkih zarobljenih vojnika s kojom je najvjerojatnije ubijen na Polugrini. Možda će nova iskopavanja masovnih grobnica u širokobriješkoj ili ljubuškoj općini dati neke odgovore?

Piše dr. fra Robert Jolić/Misija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

‘Hrvatstvo’ i Sorosev vojnik Banac II dio

Objavljeno

na

Objavio

PIXSELL

Nastavak odgovora na članak Ive Banca koji je objavljen 25. listopada 1993. u američkom listu „The New Republic“ pod naslovom „Hrvatstvo“ i nadnaslovom „Brutalni oportunizam Franje Tuđmana“, a za  kojeg akademik Ivan Aralica u  svojoj knjizi „Što sam rekao o Bosni“ na stranici 130. Kaže da je napisan mjesec dana prije nego je objavljen. Prvi dio  odgovora možete pročitati ovdjehttps://kamenjar.com/hrvatstvo-i-sorosev-vojnik-ivo-banac

Banac: Ironija situacije jest u tome što više od dvije trećine bosanskih Hrvata živi izvan takozvane Herceg-Bosne. Strahota je to što ih je  Tuđman pristao žrtvovati; uistinu, on još očekuje od njih da se povuku sa svojih drevnih  ognjišta  u središnjoj  Bosni, kako bi potvrdio svoju nagodbu s Miloševićem i njenu međunarodnu legitimaciju putem Owen-Stoltenbergovog plana. Ništa se od toga ne bi moglo postići da Tuđman  nije fabricirao lažne optužbe protiv Muslimana i poticao brutalnosti protiv njih. Šteteći na taj način dugotrajnoj hrvatsko-muslimanskoj suradnji. A kada su Muslimani digli oružje protiv Hrvata, i oni su sami počinili brutalnosti, krug je bio zatvoren. Na kraju su žrtve Miloševićeve agresije usvojile njegove obrasce ponašanja.  Tako je međunarodna zajednica pronašla daljnji izgovor za nedjelotvornost. A Milošević je dobio neočekivano razrješenje kao samo jedan od više poročnih vođa-krivaca.  

Odgovor:  U ovom ulomku nalazi se famozna, centralna teza iz paragrafa 54. presude šestorci. Dakle, osim namjere da ovim člankom i onim pismom pokuša pomoći Mesiću i Manoliću da sruše Tuđmana, s druge strane provlači ovu tezu kako je „Tuđman žrtvovao Hrvate srednje Bosne“.   Ova teza nastala  je u  laboratoriju Erazmusa koju je Vesna Starešina dobro detektirala kao projekt obitelji Pusić i Goldstein, u  suradnji s onim Hrvatima iz BiH koji predstavljaju tešku manjinu, okupljenu oko HNV-a i HKD-a Napredak te pojedinih bosanskih Franjevaca koje je Nino Raspudić običavao zvati „Daidže“.

Nedavno ste imali članak u  Globusu u  kojem Ivo Goldstein, hineći zabrinutost za Hrvate srednje  Bosne, točnije Hrvate iz Vareša, izvrće činjenice i okreće ih u svoju  korist. Stjepan Mesić je pak taj  koji je ovu tezu, spominjuću upravo Vareš, prvi  iznio na haškom sudu svjedočeći protiv Blaškića. A Ivo Banac je onaj koji je ovu tezu prvi upucao u medijski prostor, i to američki medijski prostor.

Paragraf 54.  ključan je paragraf haške presude protiv Prlića, Stojića, Praljka, Petkovića, Ćorića i Pušića. Naime, Hrvati u BiH i Republika Hrvatska osuđeni su za  aneksiju, secesiju  i okupaciju djelova BiH a koji da su dio udruženog zločinačkog poduhvata. Ključna teza je  da je postojao progon oko 30 tisuća Muslimana s područja pod kontrolom HVO-a kao dio UZP-a kojim se htjelo uspostaviti etnički čistu Herceg-Bosnu. Međutim, ta teorija je imala ne kamenčić nego ogromnu kamenčinu u cipeli. Naime, uzmimo da je ta teza točna, i da su  Hrvati krivi za progon oko  30 tisuća Muslimana. Ali onda se postavlja pitanje tko je kriv za progon oko 150 tisuća Hrvata s područja koje je kontriolirala Armija BiH? Logika nalaže da su  Muslimani učinili 5 puta teži UZP, jer je 150 tisuća pet puta više nego  30 tisuća. I onda jednostavno, po dobrom starom Sorosevom običaju, valjalo je napraviti  inverziju i optužiti Tuđmana i  Bobana i vodstvo HVO-a i Herceg-Bosne da su oni krivi za progon Hrvata, recimo s područja  Travnika kako stoji  u paragrafu 54. iako im, kako stoji u paragrafu 54. „od mudžahedina nije prijetila nikakva stvarna opasnost“. Vi imate u haškom optužnicama, pa  čak i u presudi  Rasimu Deliću, činjenični opis zločina u  selima Bikoši i Maline kod Travnika upravo u vrijeme kad se dogodio egzodus Hrvata  s područja Travnika, dakle u lipnju  1993. u Bikošima mudžahedini su streljali najmanje 24 Hrvata a u Malinama  je pronađeno  9 leševa Hrvata kojima je zajedničko bilo da su imali samo tijela, bez  glave. Dakle, mudžahedini su  ih dekapitirali, odnosno odsjekli im glave. Toliko o tome da „Hrvatima nije prijetila nikakva stvarna opasnost od mudžahedina“.

S obzirom da ću napisati zaseban tekst o paragrafu 54. ovdje  je sad bitno jedino utvrditi  neoborivu činjenicu, a ta je da je Ivo Banac bio  prvi koji je tezu o samoprogonu Hrvata iz srednje Bosne unio u medijski prostor. A tu tezu se  može rušiti jednostavnom činjenicom da su Travnik, Bugojno, Fojnica pa i Konjic i Jablanica koji  nisu u  srednjoj Bosni, i komunikacijski-prometno i  zemljopisno puno bliže Hrvatskoj nego Vitez, Busovača, Kiseljak, a pogotovo Žepče, iz kojih Hrvati nisu protjerani jedino zahvaljujući činjenici da se tamo HVO obranio oružjem od muslimanskih  napada, a ne zato  jer  su odbili poslušnost izmišljenom Tuđmanovom nalogu. Uostalom, nek pokušaju uklopiti Darija Kordića u tu tezu pa će vidjeti koliko će ispasti smješni.

Teza da  „više od dvije trećine bosanskih Hrvata živi izvan takozvane Herceg-Bosne“ je laž koju je matematički lako dokazati i to lakše od lakoće kakvom Banac i  slični iznose ovakve laži.
Tezu da je „Tuđman fabricirao lažne optužbe protiv Muslimana“ Banac bi ako ima obraza trebao reći onim Hrvatima koji  su nekad živjeli u mjestima kao što su Dusina, Gusti grab,   Trusina, Grabovica, Uzdol, Doljani, Hudotsko, Gračanica, Križančevo selo Jurići, Stipića livade, Orlište, Buščak, Jukići, Bjelovčina, Vrca, Radešine, Mrkosoci, Žitače, Čelebići, Donja Orahovica, Trešnjevica, Rodoč, Bistrica, Bojska, Sebešić,  Vučipolje-Kaići, Crnići, Kandija, Garački Podovi, Kloster, Goruše, Humac, Zanesovići, Rosulje, Udurlije, Miletići, Maljine-Bikoši, Podovi, Ovnak, Grahovčići, Dolac-Bila, Čukle, Brajkovići, Krpeljići, Orašac, Zenepići, Pribilovići, Šenkovići, Petačići-Budačići, Kasapovići, Kopila, Fojnica, Buhine Kuće, Kiseljak, Prosje, Putiš-Kuber, Busovačke staje, Šarići, Orahovo, Bilalovac, Gojkovac, Nezirovići, Tomići., Hasanbari, Novakovići, Sušanj i druga mjesta u kojima su Muslimani počinili stravične zločine  nad  Hrvatima.
Također, Dusina i Gusti Grab dogodili su s tri mjeseca prije Ahmića, Orlište i Buščak tri tjedna prije Ahmića, pa je Bančeva teza  da su Muslimani odgovorili na brutalnost Hrvata pa su onda i sami  počinili brutalne zločine jednostavno inverzija kronološkog slijeda događaja.

U ostalim tezama iz ovog  ulomka ovog pamfleta Banac stavlja znak jednokosti između Hrvata i Muslimana s  jedne te Miloševića i Srba s druge strane a tu doista  nije potreban nikakav  daljnji komentar.

Banac: Stekao je još jednu prednost. Ako Bosnu treba podjeliti uz pristanak Zapada, što bi moglo spriječiti podjelu Hrvatske i prihvaćanje Miloševićeve paradržave Krajine? Hrvatskoj  javnosti prodan je provizorni status područja pod zaštitom UN – s idejom da će UN ponovo  uspostaviti suverenitet Hrvatske  u unutrašnjem rubnom pojasu  zemlje koji Srbi  drže pod okupacijom. To se ne čini nimalo vjerojatnim i svjetlu onoga što se dogodilo u Bosni, uz Tuđmanovu aktivnu  pomoć. Čini se da Tuđman još nije svjestan činjenice da je pao u Miloševićevu zamku. Njegova tvrdoglavost odbija racionalno rješenje.

Odgovor:   S današnje točke gledišta jasno je koliko je gluposti  Banac nalupao u  ovom ulomku. BiH je podjeljena na RS i Federaciju  i to upravo uz blagoslov zapada (primjetite da Banac pojam „zapad“ stalno piše velikim slovom)  ali, iako je BiH podjeljena, paradržave „krajine“ (koju Banac opet piše velikim slovom kao da  je riječ o priznatom subjektu) jednostavno nema. I to ne zato jer se Tuđman „naivno pouzdao u UN“ nego zato jer je već od  akcije Maslenica Tuđman pripremao operaciju Oluja. A kad je Tuđman proveo operaciju Oluja, onda  su upravo ovakvi kao Banac i ostala ekipa iz HHO-a kao što  su  Puhovski, Čičak, Pilsel,  Petar i Jadranko Mrkalj itd istu tu Oluju željeli oblatiti lažno multiplicirajući  broj  civilnih srpskih  žrtava  operacije Oluja. U svjedočenju pred haškim sudom u predmetu „Gotovina i  ostali – operacija Oluja“ dana 17. veljače 2009. godine, svjedok tužiteljstva Žarko Puhovski je tijekom protuispitivanja od strane  obrane generala  Gotovine, pritisnut teškim argumentima, morao priznati da je njima, dakle HHO-u, Sorosevo „Otvoreno društvo“ plaćalo pola milijuna dolara godišnje za produkciju lažnih vijesti protiv predsjednika Tuđmana, Hrvatske i operacije Oluja. Ivo Banac  je, podsjetimo, osim što je bio predsjednik HHO-a, po  tvrdnjama  Tvrtka Jakovine bio i jedan od  predsjednika Soroseve podružnice u Hrvatskoj koje se zvala „Otvoreno društvo Hrvatska“, (iako u Bančevim generaljima na internetu stoji da je bio supredsjednik, ali to je Tvrko Jakovina, poslovično neprecizan)  a koju su osnovali Žarko  Puhovski i današnja Bančeva supruga Andrea Feldman.
Mala digresija: Banac i Feldmanica nedavno su bili počasni gosti na božićnom domjenku stranke „Neovisni za  Hrvatsku“. A neki se i dalje pitaju zašto se general ubio? General nije bio glup čovjek, završio je tri  fakulteta, a još manje je bio netko  tko bježi od borbe, i budući  da bi on do  sad  već izišao jer bi mu istekle 2/3 kazne, on  bi se vjerojatno  nastavio  boriti za istinu. Samo, s kim? I uz čiju pomoć? Jer  on kao  pravomoćno osuđena  osoba sam ne bi imao pravo javnog nastupa.  

Banac: Vanjske promatrače koji nisu skloni  povjerovati, treba podsjetiti da Tuđman provodi vladavinu tipa Katzenjammer  kids. Nakon tri i pol godine  što je na vlasti, ima svog sedmog ministra vanjskih poslova. Pretežita atmosfera kamarile, koja dominira zagrebačkim vijećima moći i pojačava Tuđmanovu izolaciju, strogo uzevši, rezultat  je njegova solipsističkog stila vladanja. Nije dobro došla nikakva kritika. Stoga postoji i čvrsta kontrola elektronskih medija i  velikog djela dnevnog tiska.

Odgovor:  Klasične detuđmanizatorske mantre koje nije potrebno  posebno rastavljati  jer su one manje-više javnosti već poznate. Može se samo dodati da predsjednik  ima pravo mjenjati ministre jer mu to dopušta Ustav, taj broj  u trenutku kad je  ovaj članak pisan  nije bio sedam, a osim toga, danas vam predsjednik SAD-a  Trump brže mjenja kadrove nego nekoć Tuđman. Nek Banac  pokuša ovakvim uvredama i lažima u Americi  napasti predsjednika SAD-a  za „solipsistički stil vladanja“.
Što se  tiče  slobode medija, ona nikad  nije bila veća nego u doba Tuđmana, kao i dosezi demokratskih standarda uopće, i to nije teško dokazati.

Banac: Uistinu je velika odgovornost Zapada za ovakav slijed događaja. Ne  samo što je Tuđman bio potaknut napuštanjem Bosne (i, zapravo Hrvatske) tražiti svoje vlastite puteve kako bi izbjegao da ga zahvate srpska kliješta, nego je i stišavanje legitimne obrane Hrvatske 1991., od strane Zapada stvorilo prostor za Tuđmanove protuzapadne  insinuacije. Trenutačno se u Zagrebu misli da moralno isprazan Zapad  nema pravo držati prodike Hrvatskoj.

Odgovor: Ponovo je  Banac u svađi sam sa sobom. Prvo optužuje zapad (nek mu netko kaže da se strane svijeta ne pišu velikim slovom čak ni kad označavaju skup zemalja, u ovom slučaju EU-a i Anglo-Amerike) da je kriv za Tuđmanove poteze za koje  je prije optuživao Tuđmana a onda Tuđmana optužuje za protuzapadne insinuacije. Nevjerojatno. Derek Delboy Trotter rekao bi : „kakav mulac“…

Banac: Hrvatskoj oporbi bilo je vrlo teško suprotstaviti se ovom stajalištu, koje se hrani izolacijom i gubitkom iluzija. No, usprkos tome, prema nedavnim ispitivanjima javnog mnjijenja, oporbene stranke osobito Socijalno-liberalana stranka, centristička Narodna stranka, i desničarska Stranka  prava, zajedno uživaju  lojalnost gotovo polovice biračkog tijela, dok Tuđmanova Demokratska zajednica trenutačno uživa podršku manje od jedne četvrtine hrvatskih  glasača. Štoviše, nezadovoljstvo raste u Tuđmanovoj stranci , čije ga umjereno krilo navodi da se usredotoči na ekstremne nacionaliste  u stranci, od kojih mnogi  podržavaju nostalgiju  za hrvatskim fašističkim režimom iz  drugog svjetskog rata.

Odgovor: Svi izbori održani devedesetih  su pokazali da su te ankete bile u krivu. Hrvatska oporba pokazala je tko je i što je kad je 2000. zasjela na vlast pod vodstvom  stranke koju zanimljivo, Banac ovdje ne spominje a riječ  je o Račanovom  SDP-u. To naravno nije smetalo Bancu da pri kraju mandata Račanove Vlade, nakon što je iz iste istupila Socijalno-liberalna stranka i to upravo zbog Račanovog solipsističkog stila vladanja,  uđe u istu kao Ministar zaštite okoliša. Licemjerje na  najjače.

Zanimljivo je i da Banac stranku prava opisuje samo kao desničarsku, dok su  pak „ekstremni nacionalisti u HDZ-u“ (ovo kao da je prepisano iz Direktive glavnog štaba Patriotske lige BiH od 25. 2. 1992.) ti koji  „podržavaju nostalgiju  za hrvatskim fašističkim režimom iz  drugog svjetskog rata.“ A stranka prava nije osjećala takvu nostalgiju, ona je samo bila desničarska. Naši  dragi Zagorci  bi rekli: „Kajgod“…

Banac: Usprkos ovakvom razvoju događaja, koji je sam po sebi mjera Tuđmanovog neuspjeha  i koji  je otežan lošim gospodarstvom, i pričama o korupciji i zloupotrebi vlasti. Tuđman nije bio izravno izazvan. Osim zajedničkog prosvjednog skupa Hrvata  i  Muslimana  u srpnju  u Zagrebu i obećanja oštrih sankcija od  strane sindikata  ove jeseni, njegova politika samo je blago napadnuta od  strane  tiska i unutar parlamenta. To bi se moglo promjeniti. Iako oporba ne osjeća nikakav snažan sa Zapada, njen osjećaj prisutne opasnosti, kao i izolacija Hrvatske, upućuju je na otvoreniji nastup. Nekoliko oporbenih stranaka već je osudilo Tuđmanovu politiku  spram Bosne,  uključujući i službeno proglašenje paradržave Herceg-Bosne 24. kolovoza.

Odgovor: Banac iz sigurnosti SAD-a, huška oporbu na Tuđmana i zaziva zapad da podupre tu oporbu koju huška na Tuđmana. Sve se  to događa u jeku  operacije „Neretva“ nakon što su Izetbegović i Krajišnik potpisali sporazum o podjeli BiH, te  je između Srba i Muslimana ne samo sklopljeno primirje, nego i vojni  savez, u  napadu na Hrvate na području Mostara. Notorna je i dokazana činjenica da su u tom napadu na Mostar Muslimani  dali pješaštvo a Srbi topničku i logističku potporu. Zajednički prosvjed Muslimana i Hrvata u srpnju 1993. u Zagrebu  bio je toliko „masovan“ da  ga nitko osim Banca nije primjetio.  A „priče o korupciji“ su posebna  priča, pogotovo kad su  pitanju interesi Sorosevih liberala i njihovog tala u američkoj  dubokoj državi, pa su tako  „korumpirani“ svi koji im stranu na put: Helmuth Kohl, Franjo Tuđman, Mečiar, Gruevski, Netanyahu,. Putin,  Janukovič, Orban itd. Pitanje je dana  kad će se Trumpa optužiti za korupciju. Ne zato jer je korumpiran, nego zato jer je trn u oku Georgu Sorosu.
Za kraj  ovog ulomka slijedi klasična  Bančeva „bravura“. Opet Herceg-Bosnu naziva paradržavom. Kaže da je proglašena 24. kolovoza, ali ne navodi godinu. S obzirom da je članak pisan  1993. godine, jasno je da  Banac misli na istu godinu. A to se pak kosi s njegovom tvrdnjom iz prvog dijela ovog antituđmanovskog  pamfleta u kojem je rekao kako je „paradržava Herceg-Bosna uspostavljena 1992.“.
Osim toga, Hrvatska Republika Herceg-Bosna nije proglašena 24. nego 28. kolovoza 1993. a „veliki“ povjesničar ponovo je promašio datum iako je  ovaj  članak objavljen niti dva mjeseca nakon tog događaja odnosno, po Aralici, napisan niti mjesec dana nakon ovog događaja. Osim toga. Hrvatske Republika  Herceg-Bosna  nije bila nikakva „paradržava“ nego konstitutivna jedinica unutar BiH po planu  Owen-Stoltenberg čija mapa je predstavljena  20. kolovoza 1993. Dakle proglašanje HR HB nije nikakav krimen, a pogotovo  ne onakav i onoliki kakvim ga Banac u ovom pamfletu želi prikazati  američkoj javnosti.

Banac: Frustracija oporbe metodama parnog valjka koje Demokratska zajednica primjenjuje u parlamentu  mogla bi dovesti do napuštanja parlamenta, što bi stavilo na kušnju  Tuđmanove izjave da vodi uzornu demokraciju, ali ga ne bi nužno prisililo na promjenu smjera. Hijerarhija katoličke crkve također preteže na  stanu protiv Tuđmanove politike prema Bosni. Zabilježeno je da je nadbiskup sarajevski protiv etničkog čišćenja  Hrvata iz središnje Bosne i da je na strani suživota sa svim narodima u  Bosni.

Odgovor: Prva rečenica je zapravo medijska najava pokušaja puča u režiji Mesića i Manolića koji će se dogoditi  u svibnju  1994. Isti pokušaj puča neslavno će propasti. Ali upravo ova  rečenica daje za pravo akademiku Aralici kad kaže da je ovaj članak, kao i pismo Erazmus-šestorice bilo u funkciji podržavanja Mesić – Manolićevog puča protiv Tuđmana.
Ovo o hijerahiji Katoličke crkve je malo šira tema, tu je riječ o teškoj manipulaciji, a ja sam o tome već napisao članak pa koga zanima o tome se može informirati ovdje:
https://kamenjar.com/sto-je-stvarno-kardinal-kuharic-napisao-u-svom-priopcenju-od-15-svibnja-1993/

Međutim, znakovito je da Banac 1993. u Americi piše članak u kojem pojmove  „krajina“ i „zapad“ piše velikim slovom, isto tako riječ „jugoslavenska“ u pojmu „Jugoslavenska narodna armija“ , ali riječ „Katolička“ u pojmu „Katolička crkva“ piše malim slovom. Vrlo znakovito. Nu, od Sorosevog vojnika  nije ništa drugo ni za očekivati.
Zadnja rečenica u ovom ulomku  zapravo je ponavljanje centralne teze ovog pamfleta, koja se našla u paragrafu 54. Ujedno, riječ je o  najbolesnijoj rečenici u cijelom pamfletu. Ovo je jednostavno toliko bolesna  i morbidna inverzija da se normalnom čovjeku mora okrenuti želudac kad je pročita. Banac ne  spominje tko to vrši etničko čišćenje nad Hrvatima u srednjoj Bosni, nego svoje čitatelje u Americi ostavlja u dojmu  da ga vrši  Tuđman, odnosno da Hrvati  sami sebe etnički čiste. Jal, zavist, ljubomora i zloba na najjače. Kad je predsjednik Tuđman spominjao žute vragove mislio je upravo na ovakve kao Banac, a kad je spominjao jalnuške diletante također je mislio na ovakve kao Banac. Tad su predsjednika Tuđmana optuživali da je pregrub. S današnjeg stajališta, nakon  što je sve jasno, očito je da je doktor Tuđman bio preblag.

Banac: Oštar zaokret u hrvatskoj politici prema Bosni i  Hercegovini i njena brza unutarnja  demokratizacija imale bi ogromne posljedice za  hitno rješenje bosanske krize, kao i šireg sukoba na Balkanu. Odgovorna Hrvatska, koja odbacuje  sve  teritorijalne pretenzije prema u Bosni, ali čvrsto podržava demokratska prava za sve nacionalne skupine, našla bi zajednički jezik s bosanskim Muslimanima. Osim toga, na toj bi osnovi mogla naći zajednički jezik s neiredentističkim Srbima i privući  ih prema nacionalno pluralističkom viđenju buduće Hrvatske. Hrvatska i Bosna zajedno mogle bi pobijediti Miloševićeve bosanske surogate. Kao rezultat toga, Milošević bi bio oslabljen i manje  sposoban da izaziva svjetsku zajednicu.

Odgovor:  Tuđman je mrtav već 18 godina. Međutim, ta „brza demokratizacija Bosne“ nikako da se dogodi. Štoviše, događa  se majorizacija i obespravljivanje Hrvata u BiH i  to upravo od strane  Muslimana. I ovdje se Banac pokazao kao „vizionar“ kojem „ne nedostaje mašte kao kreativne sposobnosti“.  Ipak, treba ga i pohvaliti jer u ovom ulomku je valjda prvi i jedini put u životu čovjek uz Bosnu spomenuo i Hercegovinu. Aleluja.

Banac: Takva promjena u Hrvatskoj nije  nerealna. Potrebno je da koalicija umjerenih stranki, uključivši liberalno krilo HDZ-a, uz pomoć crkve i liberalne inteligencije  izađe s programom za prijelaznu vladu mira i pomirenja. Unatoč  smetnjama i velikom ratnom  pustošenju, Hrvatska još može slijediti put  Slovenije, koja je, premda bi se teško mogla nazvati idealnom zemljom, normalna i konzervativna kao Poljska ili Mađarska. Mnogo ovisi o zauzimanju Zapada u korist hrvatskih demokratskih snaga. Treba dokazati da one nude jedini put k uspjehu.    S onu stranu rata i stagnacije Hrvatska bi mogla držati ključ mira u Bosni.

Odgovor:  Pojam „liberalna inteligencija“ je  oksimoron, jer čovjek  da je inteligentan ne bi bio liberal. Danas je na društvenim mrežama među  desnim i konzervativnim djelom korisnika usluga isti tih društvenih mreža jedan od najpopularnijih  i  najomiljenijih  hastagova upravo hastag #liberallogic.
Osim toga, vjerojatno bi ta zamišljena „liberalna  inteligencija“ zajedno s „liberalnim krilom HDZ-a“ učinili Hrvatsku „normalnom konzervativnom zemljom poput Poljske ili Mađarske“ ili bar „ne tako idealne Slovenije“. Pa  ovo pas s maslom ne bi progutao. Osim toga, u jesen 1993. kad je Banac  pisao ovaj pamflet i Poljska i  Mađarska bile su daleko od toga da bi ih se moglo nazvati normalnim konzervativnim zemljama. Poljska je to počela postajati tek usponom na vlast braće Kaczynski, a Mađarska tek  drugim dolaskom na vlast Viktora Orbana. Iste one braće Kaczynski i istog onog Viktora Orbana koje Bančev šef George Soros tako zdušno prezire i svim silama želi  svrgnuti s vlasti. To je ta famozna  #liberallogic

Zaključak: Čitav ovaj pamflet pisan je s dva cilja: Prvo kako bi se oblatilo Tuđmana u  američkoj javnosti i stvorila klima za provedbu  puča u  režiji Mesića i Manolića. I  drugo, kako bi se Hrvate optužilo da su  sami sebe protjerali iz  srednje Bosne čime se zapravo opravdavalo etničko  čišćenje koje  su  nad tim istim Hrvatima srednje Bosne, ali  isto tako i nad Hrvatima s područja općina  Uskoplje, Prozor, Jablanica, Konjic i Mostar,  proveli Muslimani. Ovaj tekst je pisan u vrijeme provedbe operacije „Neretva 93“  kojom su Muslimani, po rječima zapovjednika te operacije Sefera  Halilovića, proveli strateški napad na području „od Bugojna do  Mostara“. Tijekom tog napada na Mostar Muslimani su koristili usluge srpskog topništva i logistike. Tijekom te operacije Neretva dogodio se najveći, najgori i najstravičniji zločin u čitavom muslimansko-hrvatskom građanskom ratu, pokolj 33 hrvatska civila u selu Grabovica u općini Mostar koje je u to  vrijeme u jednom doumentu čak i  tadašnji Komandant glavnog štaba Armije BiH Rasim Delić nazvao  genocidom. To  je vrijeme u kojem je  počinjen ratni zločin nad Hrvatima u selu Uzdol u općini Prozor, gdje je ubijeno 29  hrvatskih  civila od čega troje malodobno djece koji su ubijeni puščanom paljbom iz neposredne blizine. To je vrijeme u kojem Hrvatska stenje pod međunarodnim pritiskom zbog briljantno provedenog i kirurški čistog preventivnog napada u medačkom džepu kod Gospića, zato jer je kanadski bataljun UNPROFOR-a koji je tamo bio stacioniran izmislio nepostojeću bitku protiv 9. gardijske brigade HV-a i zločine koji  nisu postojali, nego su uvećani  pojedinačni incidenti nakon provedne operacije metodom kojom je HHO uvećavao broj incidenata nakon  Oluje.

Grabovica – Najteži i najkrvoločniji zločin u muslimansko-hrvatskom građanskom ratu u BiH

To je dakle kontekst u kojem današnji duhovni  i intelektualni  lider „hrvatske  desnice“  Ivo  Banac piše ovaj pamflet protiv Tuđmana, protiv Hrvatske, protiv Hrvata u BiH, protiv HVO-a, protiv Herceg-Bosne.

Inverzija i zamjena teza omiljeno je oružje  Georga Sorosa i njegovih vojnika-liberala poput Banca. A sve nas  koji odbijamo invertiranu stvarnost, jer ne  želimo živjeti u laži, treba prikazati  kao izdajnike.
Ako sam ja izdajnik neka sam. Draže mi je  biti ovakav izdajnik nego takav domoljub kao što je Banac.

Ja bar ne mješam  inverziju i  Okamovu  britvu, pa kad 30 tisuća Muslimana nestane s  teritorija  pod kontrolom HVO-a za  to, logikom Okamove britve, optužujem Hrvate. A onda, kad s područja pod kontrolom Armije BiH nestane 150 tisuća Hrvata više ne koristim logiku Okamove britve pa optužujem Muslimane, nego logiku inverzije  pa opet  optužujem Hrvate.
Jednog dana svi ćemo umrijeti, a pitanje je  s kakvim obrazom će tko doći pred lice Gospodina.
Ja sam čitao Evanđelje i  znam da Isus  nije  nikoga mrzio, ali ako nekog nije volio to su bili farizeji  i licemjeri.
A čitao sam i Danteovu Božanstvenu komediju, posebno  Pakao,  i znam kome je namjenjeno mjesto u devetom krugu.
Pitanje je  znaju li to i Sorosevi vojnici…

Predrag Nebihi

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari