Pratite nas

Analiza

Titova Jugoslavija – kako su verbalni delikt i kultura bili u službi stvaranja „zarobljenog čovjeka“ ?

Objavljeno

na

Što se tiče komunizma kao društvenog sustava za njega društveno naslijeđe gotovo uopće ne postoji, jer početak povijesti je onaj dan kada je Revolucija provedena. Komunizam je, stoga,  pokušao izbrisati sva prijašnja znanja, svjetonazore i vrijednosti, kulturne identitete i nametnuti komunizam kao početak i kraj povijesti.

Komunizam je namjeravao, htio i pokušao apsolutno vladati ljudima, čak i njihovim umom i dušama. Za tu svrhu korištene su sve mogućnosti, a osobito nadzor nad kulturom, u čemu je i posebnu ulogu imao i Zakon o verbalnom deliktu koji je branio slobodu govora i mišljenja pod prijetnjom zatvora. Taj zakon nije bio samo paradigma zarobljenog uma, već i zarobljenog čovjeka – jugoslavenskog čovjeka.

„Kultura je mač i štit u rukama Partije i Revolucije u borbi protiv klasnog i svakog drugog neprijatelja koji želi (s)rušiti socijalistički-komunistički poredak i narodnu vlast predvođenu njegovom avangardom: Komunističkom Partijom“.

Što je kultura? Pojednostavljujući, kultura je cjelokupno društveno naslijeđe neke grupe ljudi , to jest naučeni obrasci mišljenja, osjećanja i djelovanja neke grupe, zajednice ili društva, kao i izrazi tih obrazaca u materijalnim objektima.

Što se tiče komunizma kao društvenog sustava za njega društveno naslijeđe gotovo uopće ne postoji, jer početak povijesti je onaj dan kada je Revolucija provedena, a sve ostalo prije njega jest, više ili manje, manje vrijedno ili bezvrijedno. To je bila 1945. godina. Komunizam je, stoga,  pokušao izbrisati sva prijašnja znanja, svjetonazore i vrijednosti i identitete i nametnuti komunizam kao početak i kraj povijesti.

Jugoslavija  – sve počinje, živi i završava s Titom i komunizmom

Upravo takvo stanje počelo je u Hrvatskoj te strašne 1945. i sa raznim varijacijama potrajalo sve od pada komunizma 1990. godine. Bilo kakva kulturna naslijeđa, znanja, spomenici, nazivi ulica, kolektivne memorije, umjetnička djela, kinematografija trebali su nestati ili biti potisnuti do one mjere koju je odredila Partija. A ta mjera je bila ona mjera koju su vrhovi Partije osjećali da na bilo koji način ugrožavaju Revoluciju i diktaturu proleterijata (u  stvarnosti diktaturu svemoćne Partije i njenog Vođe). Zbog toga je sve, ama baš sve, u komunističkoj Jugoslaviji, a osobito kultura, bilo strogo u službi i namjeni jedne isključive ideologije. Svaki pokušaj, a svakako ih je bilo i u Hrvatskoj i svim državama bivše Jugoslavije, otimanja iz „čeličnog zagrljaja“ Partije bio je dozvoljen onoliko koliko je dozvoljavala Partija.

Komunizam je namjeravao, htio i pokušao apsolutno vladati ljudima, čak i njihovim umom i dušama. Partija je cijelo vrijeme postojanja Jugoslavije, od početka do kraja, imala monopol nad:

– istinom,

– informacijama,

– događajima,

– inicijativom,

– stvarnošću.

Zbog toga je komunizam htio imati apsolutan nadzor društva. U tome je jednu od najvažnijih sastavnica imala kultura, uz obrazovanje, znanost, medije, sport….

Takvo stanje, s varijacijama vladalo je i u posljednjim fazama života Titove Jugoslavije. Uspoređujući ih sa životom na tadašnjem „trulom Zapadu“, živjelo se u društvu u kojem bi se iskazane težnje neovisnom kulturom ili mišljenjem kažnjavalo drakonskim kaznama. Partija, a Tito još manje, nije prihvaćala takva, bitno drugačija, mišljenja. Čak ni u obliku viceva. Tito je Jugoslavijom vladao kao apsolutistički monarh, diktator bez skrupula. Podržavao je uporno stvaranje i poticanje „kulta Josipa Broza Tita“, „nepogrješivog, odlučnog, poštenog, iskrenog, heroja nad herojima“.

U provođenju svega toga, kao i mjera s ciljem zaštite monopola Partije, aktivnu su ulogu imale službe kao policija, vojska, pravosuđe, mediji te sve druge ustanove i institucije koje su u svom djelovanju vršile neku od zadaća kojom se utjecalo na oblikovanje javnog znanja (kultura, znanost., sport, obrazovanje….).

Posebna priča mediji su bili pod posebnim i apsolutnim nadzorim Partije koja je vršena kroz djelovanje unutarnjih partijskih organizacija, „političkih komesara“, ali i obavještajnih službi.

Kako su komunisti kroz kulturu nastojali uništiti hrvatski narod i njegov identitet?

Stoga su Tito i komunisti stavljanje ljudi pod nadzor jedne ideologije i jedne Partije ostvarivali, često i istovremeno, na tri načina:

  • eliminacijom, često i fizičkom, „nepodobnih“ intelektualaca
  • sustavnom represijom
  • „braniwashingom“ (ispiranjem mozga) u čemu je posebnu ulogu imala kultura

Prvo što se dogodilo u Jugoslaviji bili su masovni progoni i ubijanja hrvatskih intelektualaca (osobito kulturnih djelatnika): znanstvenika, liječnika, novinara, pisaca, pjesnika, slikara, skladatelja, dirigenata, sudaca i dr. Uz one koji su pobjegli pred komunističkim terorom, kakav do tada u povijesti nije bio poznat, to je značilo pravi društveni potop od kojeg se Hrvati nikada nisu oporavili. Hrvatski narod tako ostaje traumatiziran i obezglavljen gubitkom svojih najboljih i najsposobnijih ljudi koji su bili predvodnici u svim društvenim područjima (osobito kulturi), a na njihovo mjesto dolaze krvnici i njihovi sljedbenici koji bacaju Hrvatsku u blato primitivizma, ispodprosječnosti i vulgarnosti.

Oni koji nisu pobjegli ili bili ubijeni morali su šutjeti i uklopiti se u ideološki teror Partije.

Nakon što su ubijanjima, zatvaranjima i progonima uveli među intelektualce i slobodnomisleće ljude neviđeni strah, došlo je do faze kada se svaka „nepravovjernost“ kažnjavala represivnim mjerama sustava koji je pod apsolutnom kontrolom imao policiju, vojsku, medije, pravosuđe i obavještajne službe.

Politički  život i represije su nakon pada Rankovića donekle umanjene, ali je strogi nadzor nad svim dijelovima društva, pa i kulturom bio sveobuhvatan i u službu kulta Partije i njegovog vođe.

Zbog toga je Jugoslavija obilovala filmovima koji su bili čisti propagandni uradci sa nevjerojatno crno-bijelim likovima i radnjama poput Neretve, Sutjeske, Okupacije u 26 slika, Kozare, Boška Buhe,  serijala poput Otpisani, Nepokoreni grad, Valter brani Sarajevo i dr.

Nije nedostajalo niti da 40 godina nakon rata najpoznatiji yugo glazbenici poput Zdravka Čolića, Lepe Brene ili Đorđa Balaševića skladaju ili pjevaju pangerike komunističkom vođi i njegovoj borbi za komunističko društvo „pravde“.

Ipak, svjesni i slobodnomisleći Hrvati su uvijek kroz kulturu i kulturne institucije tražili mogućnost da održe ili uskrsnu svoj zatirani hrvatski identitet, pa je tako povremeno dolazilo do inicijativa kao Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika u kojoj se tražilo pravo na imenovanje hrvatskog jezika, što je na kraju represijom i progonima bilo onemogućeno. Tih godina ta potreba za iskazivanjem svog identiteta dolazila i kroz studentsku organizaciju, kulturno društvo Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske te pojedine medije.

Nakon sloma Proljeća i to nestaje, a sve ostaje pod apsolutnom kontrolom Tita i Partije.

Što je Bijela knjiga nepoćudnih kulturnjaka iz 1984. godine?

Sredinom osamdesetih u čitavoj se Jugoslaviji, u publicistici i historiografiji pokrenula rasprava o nizu pitanja, koja su najčešće bila u službi buđenja velikosrpstva i njegovih aspiracija. Ponovno je otvoreno je pitanje žrtava u Drugome svjetskom ratu i “ulozi” pojedinih jugoslavenskih naroda u njemu. Dolazi do nevjerojatne stigmatizacije hrvatskog naroda kroz teme kao Jasenovac, NDH, Alojzije Stepinac i Katolička Crkva. Kao odgovor na to dolazi poznata „hrvatska šutnja“. Kao odgovor na stigmatizacije, vrijeđanja i prozivke iz Beograda, kada je nakon smrti Tita, pušten „velikosrpski duh“ iz boce dolazi uradak Komisije CK SKH za idejni rad i informiranje. Bila je to 1984. godina kada Parija objavila dosje “neprihvatljivih poruka” u kulturi i stvaralaštvu, imenujući pri tome 186 autora.

Nazvana je “Bijelom knjigom”. “Bijela knjiga ” kolokvijalni je naziv za dokument koji je stvorio Centar za informiranje i propagandu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske pod vodstvom Stipe Šuvara i zaključen je 21. ožujka 1984. godine.

Originalan naziv dokumenta je “O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke”. Naziv “Bijela knjiga” dobio je, prema Šuvarovim izjavama, po koricama koje su bile bijele boje.

Knjiga je dokument o represiji u tadašnjoj komunističkoj državi. Namjera je bila mobilizacija u borbu protiv idejnog protivnika komunističkog sistema i države Jugoslavije.

Dokument je bio hajka na odabrane intelektualce, umjetnike, književnike i druge neistomišljenike čiji se radovi ili istupi nisu uklapali u ideološke partijske okvire prema zamislima Šuvara i njegovih istomišljenika u Partiji i među intelektualcima.

Šuvar je tada, dakle 1984. godine, upozorio Partiju i javnost na “odbore za zaštitu intelektualaca, potpisivanje peticija u ime slobode, denunciranje Jugoslavije kao zemlje bespravlja, kao tamnice u kojoj je sloboda misli zatrta”. Pojasnio je da “Mile Budak nije izgubio glavu zbog toga što je bio hrvatski pisac, već zbog toga što je bio fašista”. Isto tako, “dva hrvatska pjesnika nisu 70-ih godina išla u zatvor, a jedan od njih (Vlado Gotovac, op.) onda i ponovno pred nekoliko godina, zbog svoje lirike, već zbog svog šovinističkog ponašanja i djelovanja kojima se na ovim našim prostorima nažalost još mogu izazvati ne samo slijepa mržnja i narušavati društveni red već i nova ubijanja i klanja.”

Za kraj – svemoćni malj Partije bio je verbalni delikt

Poseban malj koji je služio za udar na „neprijatelja“, a time i na slobodu kulturnog i svakog drugog izražavanja bio je članak 133. Krivičnog zakona o neprijateljskoj propagandi.

„1. Tko napisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva ili podstiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, na protuustavnu promjenu socijalističkog samoupravnog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti, na svrgavanje organa društvenog samoupravljanja i vlasti ili njihovih izvršnih organa, na otpor prema odlukama nadležnih organa vlasti i samoupravljanja koje su od značaja za zaštitu i razvoj socijalističkih samoupravnih odnosa, sigurnost ili obranu zemlje ili zlonamjerno ili neistinito prikazuje društveno političke prilike u zemlji, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina. 2. Tko djelo iz stava 1. ovog člana učini uz pomoć ili pod utjecajem iz inozemstva, kaznit će se zatvorom najmanje tri godine. 3. Tko vrši upućivanje ili prebacivanje agitatora ili propagandnog materijala na teritorij SFRJ radi vršenja djela iz stava 1. ovog člana, kaznit će se zatvorom najmanje jednu godinu. 4. Tko u namjeri rasturanja izrađuje ili umnožava neprijateljski propagandni materijal ili ovaj materijal drži iako zna da je namijenjen rasturanju, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.“

Korijen navedenog članka treba tražiti u sovjetskom kaznenom zakonu, koji ga je, pak, preuzeo iz Lenjinova pisma još iz vremena završne etape građanskog rata u Rusiji. Prisutan je već u prvim sličnim zakonima komunističke Jugoslavije.

U komunističkoj Jugoslaviji se, kako je još 1985. uočio beogradski odvjetnik Srđa Popović, čovjek koji je zbog optužbi protiv počinjenja kaznenog djela „neprijateljske propagande“ iz čl. 133. branio, pored ostalih, Franju Tuđmana i Vladimira Šeksa, tako narodnim i državnim neprijateljem moglo postati: pričanjem ili prepričavanjem nekog vica, pisanjem privatnog pisma, čitanjem sudske presude na javnom mjestu, pisanjem ili pjevanjem neke pjesme, pisanjem dnevnika, nekontroliranim ispadima počinjenim pod utjecajem alkohola i kimanjem glave. Ili, davanjem izjava poput: Jugoslavija ima nazadnu poljoprivredu, Grčka ima bolje putove, inflacija u Jugoslaviji je katastrofalna, jugoslavenska industrija ne može konkurirati na zapadnim tržištima, predsjednik Tito boji kosu, Srbi u Hrvatskoj su politički faktor i nema dovoljno demokracije u Jugoslaviji.

Taj članak Krivičnog zakona je utjecao ne veliko ograničenje slobode izražavanja u kulturi, znanosti, umjetnosti, javnom govoru, povijesti, publicistici, ljudskim pravima i slobodi govora uopće.

Dok su se polovinom 80-ih u Makedoniji i Sloveniji javile tendencije i traženja ukidanja tog zakona, hrvatski komunisti kao i uvijek su se ponašali oportunistički i šutjeli o tome.

Iako njihova upornost nije u konačnici dovela do ukidanja spornog članka, čak je i režimski tisak potkraj 1988. priznao kako je, pored ostalog, njihovim zalaganjem u javnost prodrla svijest.

Svijest prema kojoj je članak 133 paradigma ne samo zarobljenog uma nego zarobljenog čovjeka – jugoslavenskog čovjeka.

Piše: Narod.hr 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Davor Dijanović: Nakon veličanstvenog trijumfa hrvatskih nogometaša

Objavljeno

na

Objavio

PIXSELL

Veličanstvena proslava dolaska srebrnih nogometaša, viceprvaka svijeta, iz Rusije u Hrvatsku, u glavni grad Zagreb, bila je kulminacija još veličanstvenije hrvatske igre na svjetskome nogometnom prvenstvu u Rusiji. Hrvatski nogometaši, vodeći se filozofijom „pozitiva, vjera i karakter“, postigli su povijesni rezultat hrvatskog nogometa koji je bacio u trans milijune Hrvata diljem svijeta. Količina nacionalne energije, optimizma i pozitivnih emocija bila je jača čak i u odnosu na legendarnu 1998. godinu i može se usporediti jedino s proslavama pobjeda hrvatskih ratnika u Domovinskom ratu devedesetih, piše Davor Dijanović/HKV.

Zlatko Dalić igračima je vratio izgubljeno samopouzdanje, a sjajne igre hrvatske nacionalne vrste reafirmirale su kult reprezentacije koji je bio ozbiljno narušen posljednjih godina. Svi igrači i sav stručni stožer funkcionirali su kao jedna velika obitelj, zajedništvo i pozitivne vibracije bile su vidljive na svakom koraku. Tomu se pridružilo i sjajno navijanje čime je je stvoren sinergijski efekt koji je morao završiti odličnim rezultatima.

Nogometaši su igrali za sebe, za svoje obitelji, za hrvatski narod i za hrvatske branitelje

Zlatko Dalić, čovjek kojemu je životna filozofija ona Benediktova „Ora et labora“ – „Moli i radi“, na dočeku na Trgu bana Josipa Jelačića naglasio je da su igrači igrali za sebe, za svoje obitelji, za hrvatski narod u Republici Hrvatskoj, BiH i dijaspori te za hrvatske branitelje. Narod je to osjetio i zato i je više od pola milijuna ljudi izišlo na zagrebačke ulice.

Hrvatskome narodu, čije se političke ološ-elite svih boja i predznaka posljednjih osamnaest godina natječu u dezavuiranju svih njegovih vrijednosti i integrativnih čimbenika, trebao je ovakav uspjeh da ga podigne iz mrtvih, iz posvemašnje depresije i ravnodušnosti. Nogometaši su na međunarodnoj afirmaciji Hrvatske u proteklih mjesec dana napravili više nego svi hrvatski ministri vanjskih poslova zajedno, a pokazali su i što bi Hrvatska mogla biti kad bi na njezinu čelu bili domoljubni i pošteni političari. Veličanstveni doček hrvatskih nogometaša predstavljao je manifestaciju domoljublja, manifestaciju pobjedničkog mentaliteta, iskaz snage one tihe pobjedničke Hrvatske, onih „marginalaca“ čije mišljenje toliko prezire tzv. mainstream.

Problem Hrvatske su neposobni, kriminalni i kompradorski političari

Hrvatski nogometaši, igrači najvećih svjetskih klubova, dišu za svoj narod i predstavljaju dijametralnu suprotnost tzv. političkih elita. A nema Hrvatska samo vrhunske nogometaše, ona ima i vrhunske znanstvenike, inovatore i umjetnike. Problem Hrvatske, uzrok njegovih neuspjeha su neposobni, kriminalni i kompradorski političari kojima sekundira klatež u protuhrvatskim medijima i dobrom dijelu tzv. nevladinih udruga. Problem je okupatorski Sustav (da, Hrvatska je politički i duhovno okupirana, a domoljubni Hrvati nalaze su u unutarnjem egzilu) koji destimulira izvrnost, a stimulira mediokritetstvo, protuhrvatstvo, kriminal i izdaju.

Kao što su igre hrvatskih nogometaša i potpora navijača nacionalnoj vrsti pokazali ono najbolje u ljudima – požrtvovnost, upornost, karakter i prirodne osjećaje zdravog domoljublja i zajedništva, tako je i okupatorski Sustav pokazao svoje najgore u pokušajima da obezvrijedi i umanji rezultate nacionalne vrste i veličanstvenu potporu navijača. Okupatorski Sustav i zadnjim je naivcima sada valjda pokazao da postoje „mrzitelji svega hrvatskog“ (sintagma iz koje se jako vole izrugivati petparačka piskarala u tzv. mainstream medijima) i da je njihov utjecaj u politici i medijima jezivo velik.

Kako na hračkanju po Hrvatskoj zaraditi honorar

I u danima najveće euforije pojedini eksponenti okupatorskog Sustava, ponekad najobičnije korisne budale, nisu mirovali. Tako je najpoznatiji hrvatski svjedok i vegeta-stručnjak, ime mu znate, ruku na srcu hrvatskih igrača prilikom intoniranja hrvatske himne okvalificirao kao negativni nacionalizam, a zgroženo je lamentirao i o tome kako u hrvatskoj vrsti nema tamnoputih igrača, kao da u Hrvatskoj žive stotine talentiranih nogometaša crne boje kože kojima hrvatski fašisti priječe pristup nacionalnome dresu.

Javio i se etnolog Sandica s problemom da ne može pronaći prevoditelja za članak za francuski „Liberation“ u kojemu će se olakšati po hrvatskoj reprezentaciji. Sandica je priznao da ne prati nogomet, i da navija samo kad igra Hrvatska, i to za njezina protivnika, no honorar je honorar. Protuhrvatstvo je oduvijek predstavljalo unosan posao, a nogomet je ovdje tek prilika za obaviti veliku nuždu.

Unosno je i hračkati po tome kako Hrvati slave pobjede nacionalne vrste. Za to su se specijalizirali subverzivni fekalovac BoroB, čija je subverzivnost uvijek znala granicu gdje počinju skuti gospodara s odriješenom kesom, i GogoD sa svojim pseudopsihološkim analizama koje odaju dojam velikih kompleksa, frustracija i trauma. Ni BoroD i GogoD (na žalost, nije riječ o imenima iz bajke, nego o otužnoj hrvatskoj realnosti) nisu pritom, dakako, spomenuli kako se navijalo u Francuskoj (mrtvi ljudi, silovane žene, palaž, krađe itd.) jer bi onda ovome duetu ponestalo materijala za hračkanje po Hrvatskoj. A od nečega se mora živjeti, zar ne?

Thompson kao glavna meta

A kakvo bi to bilo hračkanje po Hrvatskoj kad u čitavu pripovijest ne bi ušao i Marko Perković Thompson, glavna meta „antifašističkih“ šintara i lovaca za ustaškim zmijama? Viceprvaci svijeta izrazili su želju da im Thompson pjeva na dočeku, ali je to jako zasmetalo pajser obijače brava, novinare – društveno-političke radnike, neplatiše poreza i trećerazredne glumce koji „prosto ne mogu da veruju“ da viceprvaci svijeta, uključujući i najboljeg nogometaša svijeta Luku Modrića, imaju pravo sami birati tko će im pjevati na dočeku. Oni su se nadali Miletu Kekinu i Let 3, a kad ono mrski Perković Thompson!

A kad se je „Tomson“, kako ga nepismeno zovu, već pojavio jer su tako željeli naši nogometaši, onda mu je valjalo zagorčati život trećerazrednim sabotažama (nepripremljena matrica za „Geni kameni“ i isključivanje mikrofona) e da bi se spriječio – pazite sad – „državni udar“! Nezgodno je da Thompson pjeva pred tolikom masom ljudi, nezgodna je javna promocija vrijednosti “Bog, obitelji i domovina”. Dosta je bila hrvatovanja za vrijeme utakmica, dalje kontrolu preuzima mainstrem!

Za okupatorski Sustav nogometaši su „govna, smeće i smradovi“

Što o nogometašima zaista misle eksponenti okupatorskog Sustava, javno je obznanio, nije poznato s koliko promila u krvi, znameniti varaždinski psihijatar Nenad Horvat poznat kao apologet komunističkih zločina („Da je četrdesetpeta malo dulje trajala, devdesete se nikad ne bi dogodile…“). On je na svome kanalizacijskom facebook profilu expressis verbis rekao da su srebrni nogometaši „govna, smeće i smradovi“.

Uspjesi nogometne reprezentacije tako jako smetaju domaćim jugofilima i intrašovinistima da jednostavno ne mogu kontrolirati svoje emocije i svoje mrziteljske neuroze. Jer, dakako, mržnja prema nogometašima samo je izraz mržnje prema hrvatskoj državi, „fašističkoj tvorevini“ koja treba „crknuti“, da se poslužimo riječima jedne mlade nade SDP-a.

Glasovati za suverenističke opcije, ne može se služiti dvojici gospodara

U sljedećim tjednima, mjesecima i godinama, u to nema nikakve sumnje, okupatorski Sustav (nabrojani likovi samo su njegovi bijedni glasnogovornici, u pravilu iskompleksirani ljudi koje je regrutirao) učinit će sve da umanji uspjeh iz Rusije i da uništi reprezentaciju (pojedini miševi već su počeli izlaziti iz svojih rupa i kanalizacija) koja je uz „fašista“ Thompsona jedini preostali snažniji faktor hrvatske nacionalne mobilizacije. Kako bi spriječili taj scenarij i općenito scenarij daljnjega rastakanja države, hrvatski birači moraju se konačno dozvati pameti i na izborima glasovati za suverenističke političke opcije. Pozitivni naboj nastao trijumfom u Rusiji treba kapitalizirati rušenjem okupatorskog Sustava i njegovih eksponenata koji vladaju Hrvatskom nakon Tuđmanove smrti (ni Dalićeva momčad ne bi postigla ništa da je u svojim redovima imala petu kolonu). Hrvatskom čovjeku dosta je protuhrvatske jugofilije, prevaranstva, uhljebništva, izdaje, kriminala, negativne selekcije i lažnog domoljublja, ukratko: politike koja je dovela do novoga masovnog egzodusa iz Hrvatske.

Okupatorski Sustav (ili tzv. Duboka država) koliko god bio jak, u svojoj biti predstavlja mrežu udruženih jadnika, mrzitelja i kriminalaca mahom udbaško-komunističkih korijena. On opstaje zahvaljujući potpori pojedinih vanjskih masonoidnih centara moći kojima odgovaraju bezlični i anacionalni političari, novinari i intelektualci, ali mu glavnu transfuziju daju hrvatska nesloga, politička nepismenost i oportunizam.

Kao što je Dalić u reprezentaciju izabrao najbolje igrače, tako i birači moraju na demokratskim izborima birati najbolje političare koji će najbolje braniti nacionalne boje na političkome planu. Nikakve sitne sinekure ne bi smjele spriječiti nacionalno osvještene ljude da biraju one najbolje. Biranjem ološa i kriminalaca svatko, ali baš svatko u konačnici pili granu na kojoj sjedi te se i sam pretvara u ološ. Služiti se može samo jednome gospodaru.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Što se događalo za vrijeme ‘nogometne euforije’: Agrokor, mirovinska reforma, unutarstranački prijepori u SDP-u…

Objavljeno

na

Objavio

Agrokor, mirovinska reforma i unutarstranački prijepori u SDP-u neke su od tema kojima smo se bavili prije kolektivne euforije posljednja dva tjedna, tijekom kojih je donesen i zakon o najmoprimcima i porasle su cijene nekretnina.

Valutna klauzula u slučaju švicarskog franka – ništetna

Visoki Trgovački sud je zaključio da su banke povrijedile interese potrošača nudeći im kredite u toj valuti. Procjena je Udruge Franak da bi banke u ime odštete mogle klijentima isplatiti od 10 do 15 milijardi kuna. Čelnici Udruge Franak preporučili su svojim članovima i svima drugima koji su oštećeni kreditima u švicarskim francima pokretanje privatnih tužbi protiv banaka.

Izmijenjen Zakon o najmu stanova

Hrvatski sabor donio je Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o najmu stanova koji bi konačno trebao riješiti problem zaštićenih najmoprimaca koji su u prošlom sustavu koristili stanarsko pravo u stanovima koji imaju privatnog vlasnika. Navedenim Zakonom postiže se ravnoteža između suprotstavljenih interesa najmodavaca i najmoprimaca. Vlasnici stanova (najmodavci) dobivaju točan dan kada mogu u potpunosti slobodno raspolagati svojom nekretninom. Zaštićeni podstanari pored pet godina zadržavanja statusa zaštićenog najmoprimca dobivaju i državnu subvenciju pri plaćanju tržišne najamnine nakon isteka postojećeg statusa, u trajanju dodatnih pet godina. Također, zaštićeni najmoprimci imat će pravo prvokupa stanova u vlasništvu države i jedinica lokalne samouprave.

Porasle cijene nekretnina

Eurostat je izvijestio da je rast cijena nekretnina u EU i Hrvatskoj u prvom tromjesečju ubrzao. U Hrvatskoj je to ubrzanje bilo izrazitije, pokazuju podaci europskog ureda za statistiku. U prvom su kvartalu cijene stambenih nekretnina, mjerene indeksom cijena nekretnina, na godišnjoj razini porasle za 4,7 posto na prostoru Europske unije te za 4,7 posto u eurozoni. To je nešto brži rast nego u posljednja tri mjeseca 2017., kada su cijene u EU porasle 4,5 posto, a u eurozoni 4,3 posto na godišnjoj razini. U Hrvatskoj su cijene stambenih nekretnina u prvom ovogodišnjem tromjesečju porasle 8,5 posto u odnosu na isto lanjsko razdoblje. U posljednjem tromjesečju 2017. porasle su 7,6 posto.

Mirovinska reforma

Detalji o mirovinskoj reformi izašli su u javnost danima prije nego što su koalicijski partneri došli u Vladu po infomacij iz prve ruke. O produljenju radnog vijeka do 67. godine i eventualnom ukidanju drugog mirovinskog stupa tek treba postići dogovor. Prema riječima Milorada Batinića, HNS stoji pri tome da drugi mirovinski stup treba jačati, budućnost mladih koji će tek početi raditi po njima je u drugom mirovinskom stupu. Radimir Čačić, predsjednik Narodne stranke-reformisti kazo je da je model koji je ponuđen protuustavan i nezakonit te da otvara procesne nejednakosti među građanima. “Dakle, neprihvatljivo”, zaključio je.

Vodit će se računa o održivosti sustava boljim mirovinama te izjednačavanju prava svih osiguranika, poručuje Gordan Jandroković. Vjeruje da će u tome imati potporu koalicijskih partnera. HDZ-ov Milijan Brkić pak kaže: “ne može se funkiconirati u koaliciji pod pretpostavkom ucjene”. Koalicijski partneri poručili su da će se o svemu još razgovarati, HSLS-ov Darinko Kosor rekaoj da će se cijelo ljeto voditi javna rasprava, glavna će tema biti kako ispraviti nepravdu prema ljudima koji će u idućih 15 ili 20 godina ići u mirovinu. Vlada bi konačni prijedlog mirovinske reforme u Sabor trebala poslati na jesen, nakon javne rasprave.

Agrokor

Nagodba o Agrokoru izglasovana je 4. srpnja, 450 predstavnika vjerovnika predstavljalo je 93 posto ukupnih tražbina. Oni koji podupiru nagodbu bili su izuzetno zadovoljni zbog činjenice da je bio tako velik odaziv, ali i da je nagodbu poduprlo znatno više vjerovnika od onoga što su zakonske obveze, odnosno dvotrećinske većine. Protiv nagodebilo je 20 posto vjerovnika s gotovo 7 milijardi kuna potraživanja i svoju će zadovoljštinu vjerojatno potražiti na sudu.

Predstavnica velikih dobavljača u Privremenom vjerovničkom vijeću Marica Vidaković zadovoljna je. Zadovoljni su i u Sberbanku, novom najvećem suvlasniku Agrokora. “Proslavit ćemo nagodbu, ali nema opuštanja jer usmjereni smo na njezino provođenje kako bi sve završilo što prije, što efikasnije i kvalitetnije. Tek tada ćemo kao budući suvlasnici, s 40 posto novog Agrokora, početi raditi na promjenama u kompaniji, rekao je Sergej Volk iz Sberbanka.

No ima i onih koji nisu zadovoljni – uz Ivicu Todorića i Adris može se očekivati još sudskih tužbi. Nagodba bi nakon roka za žalbe trebala biti pravovaljana na jesen, a do kraja godine ili početkom iduće očekuje se njezino provođenje u svakodnevnom poslovanju novog Agrokora. Trgovački sud je rješenjem potvdio nagodbu.

Ekonomski analitičar Ljubo Jurčić smatra kako je teško za vjerovati da će nakon tri, a posebno nakon pet godina, ostati onakav koncern kakvog ga je izgrađivao Ivica Todorić. Za nagodbu kaže da smo se ponovno vratili na početak – “Došli smo ponovno do toga da ruske banke, a njih podržavaju i američki investicijski fondovi, žele napraviti isti taj korak kao i prije 400 dana. Bira se savjetnika koji će to dalje profesionalno voditi da se pripremi za ono što banke hoće. A one hoće, vjerovatno u pristojnom roku i najboljem trenutku to prodati”.

Potresi u SDP-u

U SDP-u su se nastavili potresi. Mjera privremenog oduzimanja prava na obnašanje svih funkcija u SDP-u i članskih prava na dvije godine izrečena je za potpredsjednika SDP-a Peđu Grbina i članove Predsjedništva Sinišu Hajdaša Dončića, Mihaela Zmajlovića i Vedrana Babića. Oni su se našli na popisu 90 stranačkih dužnosnika nezadovoljnih načinom na koji se vodi SDP i stanjem u stranci. Pismo u kojem traže njegovu ostavku, predali su šefu SDP-a Davoru Bernardiću.

On im je na sjednici Glavnog odbora o stanju u stranci prije dva dana poručio da će, ako je on glavni problem SDP-a, podnijeti ostavku na mjesto saborskog zastupnika. Uvjet je da ostavke podnesu i 23 zastupnika koji su među 90 nezadovoljnika potpisnika pisma u kojem traže odlazak Bernardića. Nakon toga bi i on podnio ostavku i na mjesto predsjednika stranke.

Dotad, suspenzija za gore navedene pojedince. To znači da više neće biti članovi Predsjedništva, a predloži li Predsjedništvo, Hajdaš Dončić i Zmajlović mogli bi otići i sa čelnih funkcija u svojim županijskim organizacijama na koje su izabrani u lipnju. Što se tiče članskih prava koja uključuju mogućnost da biraju i budu birani, ovlast za njihovo oduzimanje prema članku 32. Statuta ima samo Predsjedništvo stranke. U slučaju da ostanu i bez članskih prava, to bi značilo da ne bi bili kandidati stranke na izborima bilo koje razine.

CRO Demoskop: HDZ u blagom rastu, SDP i dalje pada

Prema najnovijem mjesečnom istraživanju političkih preferencija u RH, CRO-Demoskopu, zaustavljen je pad potpore HDZ-u, dok SDP-u i Mostu i dalje pada, a Živom zidu raste. HDZ ima 25% potpore, drugi je SDP s 18,7%, treći Živi zid – 13,4% a četvrti Most sa 7,3%. Na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja političara i ovaj mjesec je “nitko”, predsjednica RH je na drugome mjestu, a premijer treći. Vrh ljestvice negativnog doživljaja političara predvodi premijer, na drugo mjesto vratio se čelnik SDP-a Davor Bernardić, dok su na trećem “svi političari”. Razina potpore politici Vlade u 20. mjesecu njezina mandata je 30,5%, što je 0,5% više nego u lipnju. Vladinu politiku ne podupiru 54,3% građana. (HRT)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari