Pratite nas

Analiza

Titova Jugoslavija – kako su verbalni delikt i kultura bili u službi stvaranja „zarobljenog čovjeka“ ?

Objavljeno

na

Što se tiče komunizma kao društvenog sustava za njega društveno naslijeđe gotovo uopće ne postoji, jer početak povijesti je onaj dan kada je Revolucija provedena. Komunizam je, stoga,  pokušao izbrisati sva prijašnja znanja, svjetonazore i vrijednosti, kulturne identitete i nametnuti komunizam kao početak i kraj povijesti.

Komunizam je namjeravao, htio i pokušao apsolutno vladati ljudima, čak i njihovim umom i dušama. Za tu svrhu korištene su sve mogućnosti, a osobito nadzor nad kulturom, u čemu je i posebnu ulogu imao i Zakon o verbalnom deliktu koji je branio slobodu govora i mišljenja pod prijetnjom zatvora. Taj zakon nije bio samo paradigma zarobljenog uma, već i zarobljenog čovjeka – jugoslavenskog čovjeka.

„Kultura je mač i štit u rukama Partije i Revolucije u borbi protiv klasnog i svakog drugog neprijatelja koji želi (s)rušiti socijalistički-komunistički poredak i narodnu vlast predvođenu njegovom avangardom: Komunističkom Partijom“.

Što je kultura? Pojednostavljujući, kultura je cjelokupno društveno naslijeđe neke grupe ljudi , to jest naučeni obrasci mišljenja, osjećanja i djelovanja neke grupe, zajednice ili društva, kao i izrazi tih obrazaca u materijalnim objektima.

Što se tiče komunizma kao društvenog sustava za njega društveno naslijeđe gotovo uopće ne postoji, jer početak povijesti je onaj dan kada je Revolucija provedena, a sve ostalo prije njega jest, više ili manje, manje vrijedno ili bezvrijedno. To je bila 1945. godina. Komunizam je, stoga,  pokušao izbrisati sva prijašnja znanja, svjetonazore i vrijednosti i identitete i nametnuti komunizam kao početak i kraj povijesti.

Jugoslavija  – sve počinje, živi i završava s Titom i komunizmom

Upravo takvo stanje počelo je u Hrvatskoj te strašne 1945. i sa raznim varijacijama potrajalo sve od pada komunizma 1990. godine. Bilo kakva kulturna naslijeđa, znanja, spomenici, nazivi ulica, kolektivne memorije, umjetnička djela, kinematografija trebali su nestati ili biti potisnuti do one mjere koju je odredila Partija. A ta mjera je bila ona mjera koju su vrhovi Partije osjećali da na bilo koji način ugrožavaju Revoluciju i diktaturu proleterijata (u  stvarnosti diktaturu svemoćne Partije i njenog Vođe). Zbog toga je sve, ama baš sve, u komunističkoj Jugoslaviji, a osobito kultura, bilo strogo u službi i namjeni jedne isključive ideologije. Svaki pokušaj, a svakako ih je bilo i u Hrvatskoj i svim državama bivše Jugoslavije, otimanja iz „čeličnog zagrljaja“ Partije bio je dozvoljen onoliko koliko je dozvoljavala Partija.

Komunizam je namjeravao, htio i pokušao apsolutno vladati ljudima, čak i njihovim umom i dušama. Partija je cijelo vrijeme postojanja Jugoslavije, od početka do kraja, imala monopol nad:

– istinom,

– informacijama,

– događajima,

– inicijativom,

– stvarnošću.

Zbog toga je komunizam htio imati apsolutan nadzor društva. U tome je jednu od najvažnijih sastavnica imala kultura, uz obrazovanje, znanost, medije, sport….

Takvo stanje, s varijacijama vladalo je i u posljednjim fazama života Titove Jugoslavije. Uspoređujući ih sa životom na tadašnjem „trulom Zapadu“, živjelo se u društvu u kojem bi se iskazane težnje neovisnom kulturom ili mišljenjem kažnjavalo drakonskim kaznama. Partija, a Tito još manje, nije prihvaćala takva, bitno drugačija, mišljenja. Čak ni u obliku viceva. Tito je Jugoslavijom vladao kao apsolutistički monarh, diktator bez skrupula. Podržavao je uporno stvaranje i poticanje „kulta Josipa Broza Tita“, „nepogrješivog, odlučnog, poštenog, iskrenog, heroja nad herojima“.

U provođenju svega toga, kao i mjera s ciljem zaštite monopola Partije, aktivnu su ulogu imale službe kao policija, vojska, pravosuđe, mediji te sve druge ustanove i institucije koje su u svom djelovanju vršile neku od zadaća kojom se utjecalo na oblikovanje javnog znanja (kultura, znanost., sport, obrazovanje….).

Posebna priča mediji su bili pod posebnim i apsolutnim nadzorim Partije koja je vršena kroz djelovanje unutarnjih partijskih organizacija, „političkih komesara“, ali i obavještajnih službi.

Kako su komunisti kroz kulturu nastojali uništiti hrvatski narod i njegov identitet?

Stoga su Tito i komunisti stavljanje ljudi pod nadzor jedne ideologije i jedne Partije ostvarivali, često i istovremeno, na tri načina:

  • eliminacijom, često i fizičkom, „nepodobnih“ intelektualaca
  • sustavnom represijom
  • „braniwashingom“ (ispiranjem mozga) u čemu je posebnu ulogu imala kultura

Prvo što se dogodilo u Jugoslaviji bili su masovni progoni i ubijanja hrvatskih intelektualaca (osobito kulturnih djelatnika): znanstvenika, liječnika, novinara, pisaca, pjesnika, slikara, skladatelja, dirigenata, sudaca i dr. Uz one koji su pobjegli pred komunističkim terorom, kakav do tada u povijesti nije bio poznat, to je značilo pravi društveni potop od kojeg se Hrvati nikada nisu oporavili. Hrvatski narod tako ostaje traumatiziran i obezglavljen gubitkom svojih najboljih i najsposobnijih ljudi koji su bili predvodnici u svim društvenim područjima (osobito kulturi), a na njihovo mjesto dolaze krvnici i njihovi sljedbenici koji bacaju Hrvatsku u blato primitivizma, ispodprosječnosti i vulgarnosti.

Oni koji nisu pobjegli ili bili ubijeni morali su šutjeti i uklopiti se u ideološki teror Partije.

Nakon što su ubijanjima, zatvaranjima i progonima uveli među intelektualce i slobodnomisleće ljude neviđeni strah, došlo je do faze kada se svaka „nepravovjernost“ kažnjavala represivnim mjerama sustava koji je pod apsolutnom kontrolom imao policiju, vojsku, medije, pravosuđe i obavještajne službe.

Politički  život i represije su nakon pada Rankovića donekle umanjene, ali je strogi nadzor nad svim dijelovima društva, pa i kulturom bio sveobuhvatan i u službu kulta Partije i njegovog vođe.

Zbog toga je Jugoslavija obilovala filmovima koji su bili čisti propagandni uradci sa nevjerojatno crno-bijelim likovima i radnjama poput Neretve, Sutjeske, Okupacije u 26 slika, Kozare, Boška Buhe,  serijala poput Otpisani, Nepokoreni grad, Valter brani Sarajevo i dr.

Nije nedostajalo niti da 40 godina nakon rata najpoznatiji yugo glazbenici poput Zdravka Čolića, Lepe Brene ili Đorđa Balaševića skladaju ili pjevaju pangerike komunističkom vođi i njegovoj borbi za komunističko društvo „pravde“.

Ipak, svjesni i slobodnomisleći Hrvati su uvijek kroz kulturu i kulturne institucije tražili mogućnost da održe ili uskrsnu svoj zatirani hrvatski identitet, pa je tako povremeno dolazilo do inicijativa kao Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika u kojoj se tražilo pravo na imenovanje hrvatskog jezika, što je na kraju represijom i progonima bilo onemogućeno. Tih godina ta potreba za iskazivanjem svog identiteta dolazila i kroz studentsku organizaciju, kulturno društvo Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske te pojedine medije.

Nakon sloma Proljeća i to nestaje, a sve ostaje pod apsolutnom kontrolom Tita i Partije.

Što je Bijela knjiga nepoćudnih kulturnjaka iz 1984. godine?

Sredinom osamdesetih u čitavoj se Jugoslaviji, u publicistici i historiografiji pokrenula rasprava o nizu pitanja, koja su najčešće bila u službi buđenja velikosrpstva i njegovih aspiracija. Ponovno je otvoreno je pitanje žrtava u Drugome svjetskom ratu i “ulozi” pojedinih jugoslavenskih naroda u njemu. Dolazi do nevjerojatne stigmatizacije hrvatskog naroda kroz teme kao Jasenovac, NDH, Alojzije Stepinac i Katolička Crkva. Kao odgovor na to dolazi poznata „hrvatska šutnja“. Kao odgovor na stigmatizacije, vrijeđanja i prozivke iz Beograda, kada je nakon smrti Tita, pušten „velikosrpski duh“ iz boce dolazi uradak Komisije CK SKH za idejni rad i informiranje. Bila je to 1984. godina kada Parija objavila dosje “neprihvatljivih poruka” u kulturi i stvaralaštvu, imenujući pri tome 186 autora.

Nazvana je “Bijelom knjigom”. “Bijela knjiga ” kolokvijalni je naziv za dokument koji je stvorio Centar za informiranje i propagandu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske pod vodstvom Stipe Šuvara i zaključen je 21. ožujka 1984. godine.

Originalan naziv dokumenta je “O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke”. Naziv “Bijela knjiga” dobio je, prema Šuvarovim izjavama, po koricama koje su bile bijele boje.

Knjiga je dokument o represiji u tadašnjoj komunističkoj državi. Namjera je bila mobilizacija u borbu protiv idejnog protivnika komunističkog sistema i države Jugoslavije.

Dokument je bio hajka na odabrane intelektualce, umjetnike, književnike i druge neistomišljenike čiji se radovi ili istupi nisu uklapali u ideološke partijske okvire prema zamislima Šuvara i njegovih istomišljenika u Partiji i među intelektualcima.

Šuvar je tada, dakle 1984. godine, upozorio Partiju i javnost na “odbore za zaštitu intelektualaca, potpisivanje peticija u ime slobode, denunciranje Jugoslavije kao zemlje bespravlja, kao tamnice u kojoj je sloboda misli zatrta”. Pojasnio je da “Mile Budak nije izgubio glavu zbog toga što je bio hrvatski pisac, već zbog toga što je bio fašista”. Isto tako, “dva hrvatska pjesnika nisu 70-ih godina išla u zatvor, a jedan od njih (Vlado Gotovac, op.) onda i ponovno pred nekoliko godina, zbog svoje lirike, već zbog svog šovinističkog ponašanja i djelovanja kojima se na ovim našim prostorima nažalost još mogu izazvati ne samo slijepa mržnja i narušavati društveni red već i nova ubijanja i klanja.”

Za kraj – svemoćni malj Partije bio je verbalni delikt

Poseban malj koji je služio za udar na „neprijatelja“, a time i na slobodu kulturnog i svakog drugog izražavanja bio je članak 133. Krivičnog zakona o neprijateljskoj propagandi.

„1. Tko napisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva ili podstiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, na protuustavnu promjenu socijalističkog samoupravnog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti, na svrgavanje organa društvenog samoupravljanja i vlasti ili njihovih izvršnih organa, na otpor prema odlukama nadležnih organa vlasti i samoupravljanja koje su od značaja za zaštitu i razvoj socijalističkih samoupravnih odnosa, sigurnost ili obranu zemlje ili zlonamjerno ili neistinito prikazuje društveno političke prilike u zemlji, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina. 2. Tko djelo iz stava 1. ovog člana učini uz pomoć ili pod utjecajem iz inozemstva, kaznit će se zatvorom najmanje tri godine. 3. Tko vrši upućivanje ili prebacivanje agitatora ili propagandnog materijala na teritorij SFRJ radi vršenja djela iz stava 1. ovog člana, kaznit će se zatvorom najmanje jednu godinu. 4. Tko u namjeri rasturanja izrađuje ili umnožava neprijateljski propagandni materijal ili ovaj materijal drži iako zna da je namijenjen rasturanju, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.“

Korijen navedenog članka treba tražiti u sovjetskom kaznenom zakonu, koji ga je, pak, preuzeo iz Lenjinova pisma još iz vremena završne etape građanskog rata u Rusiji. Prisutan je već u prvim sličnim zakonima komunističke Jugoslavije.

U komunističkoj Jugoslaviji se, kako je još 1985. uočio beogradski odvjetnik Srđa Popović, čovjek koji je zbog optužbi protiv počinjenja kaznenog djela „neprijateljske propagande“ iz čl. 133. branio, pored ostalih, Franju Tuđmana i Vladimira Šeksa, tako narodnim i državnim neprijateljem moglo postati: pričanjem ili prepričavanjem nekog vica, pisanjem privatnog pisma, čitanjem sudske presude na javnom mjestu, pisanjem ili pjevanjem neke pjesme, pisanjem dnevnika, nekontroliranim ispadima počinjenim pod utjecajem alkohola i kimanjem glave. Ili, davanjem izjava poput: Jugoslavija ima nazadnu poljoprivredu, Grčka ima bolje putove, inflacija u Jugoslaviji je katastrofalna, jugoslavenska industrija ne može konkurirati na zapadnim tržištima, predsjednik Tito boji kosu, Srbi u Hrvatskoj su politički faktor i nema dovoljno demokracije u Jugoslaviji.

Taj članak Krivičnog zakona je utjecao ne veliko ograničenje slobode izražavanja u kulturi, znanosti, umjetnosti, javnom govoru, povijesti, publicistici, ljudskim pravima i slobodi govora uopće.

Dok su se polovinom 80-ih u Makedoniji i Sloveniji javile tendencije i traženja ukidanja tog zakona, hrvatski komunisti kao i uvijek su se ponašali oportunistički i šutjeli o tome.

Iako njihova upornost nije u konačnici dovela do ukidanja spornog članka, čak je i režimski tisak potkraj 1988. priznao kako je, pored ostalog, njihovim zalaganjem u javnost prodrla svijest.

Svijest prema kojoj je članak 133 paradigma ne samo zarobljenog uma nego zarobljenog čovjeka – jugoslavenskog čovjeka.

Piše: Narod.hr 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Hrvatska, sadašnje vrijeme i Jasenovac

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Je li Hrvatska na prekretnici. Je li vrijeme kad hrvatski narod treba odrediti tko je na kojem mjestu, tko vodi Hrvatsku, koje snage u vlasti i ne vlasti u strankama, u Saboru, u Vladi i brojnim udrugama, pretežno nevladinim, ali koje imaju snažan utjecaj na oblikovanje i život države.  Kao da Hrvatskom vladaju i predstavljaju je ljudi  koji su sve dalje od naroda, od tisućljetne Hrvatske.

Tko su ta stvorenja, što ih tjera, dok dišu i udišu čisti hrvatski zrak pun sjećanja na stoljeća mira ali i teških, bolnih, krvlju i stradanjima ispunjenih godina i desetljeća u ratovima za vlastitu  slobodu koju su brojni drugi narodi htjeli oteti i nas porobiti ili jednostavno izbrisati, a potom izdišu poput aždaja plamen netrpeljivosti, neprihvaćanja slobodnog naroda, slobodne države, slobodne ali pravedne samostalne jedinstvene Hrvatske, oslobođene od tuđih vlasti  i komunističkog terora.

Oslobođene od novonastalih varalica, prevaranata, lopova , nezasitnih novih bogataša, često zaštićenih političkim strankama. Hodaju  među nama, puni sebe, uzdignuta čela, glasni, puni preporuka i mudrih rečenica, zapravo  jedini napredni, poduzetni, angažirani za opće dobro,  humanisti, doduše u golemoj manjini ali se  čini kao da su većina, za razliku od manjine minornih, manje vrijednih,  prosječnih Hrvata.

Zauzimaju visoke pozicije u vlasti, u političkim strankama, na fakultetima, institutima, tvrtkama, pogotovo u velikoj većini  nevladinih udruga. Koriste brojne prilike za ocrnjivati Hrvatsku i u njoj ali i u svijetu, pričajući laži o državi u kojoj još uvijek vlada ustaško raspoloženje, ustaški nazivi, dakle fašističko ozračje, na čelu sa glavnim gradom.  Odakle u njima silna snaga  nedomoljublja, nečisti, zapravo, izdaje. I, na žalost, boli. Da, boli. Jer onaj koji nema u srcu, u duši, mira, ljubavi, dobrote, na prvom mjestu za svoje, za svoj dom, za svoju domovinu, zasigurno pati iznutra, proganja ga bol. Jer zloća, manjak empatije se javlja tamo gdje nema dobrote i ljubavi. Tamo gdje vlada praznina. U srcu i duši. Ljubi i radi što hoćeš kazao je sveti Pavao. Time je sve rečeno. A onaj koji nema ljubavi za svoje taj nema ljubavi niti za druge. To su destruktivni ljudi, rušitelji poniznosti, milosti, dobrote, rušitelji naroda, njegove vjere, vjere u pravdu,  u slobodnu nacionalnu državu.  

Možemo donekle razumjeti odbojnost prema Hrvatskoj i Hrvatima onih, koji je nikad nisu željeli slobodnu i neovisnu, one koji su se  nedavno digli oružjem na državu u kojoj, i pored toga što u njoj generacijama žive, ali je nisu osjećali i poštivali kao svoju državu, a iz dana u dan i sada koriste prilike pogotovo na javnim mjestima, na skupovima u tiskovinama, njeni istaknuti vođe, gaze čast i dostojanstvo zemlje u kojoj i te kako dobro žive, ali teško je razumijeti  one koji se upisuju u knjige kao pripadnici naroda koji ovdje živi stoljećima, dakle Hrvati, ali naroda kojeg oni zapravo ne vole, koji ne vole i ne žele ispravnu, normalnu državu  po  svim kriterijima, biološkim, znanstvenim, društvenim, kulturnim, svjetonazorskim, državu koju vode časni, pošteni, bogobojazni, nesebični, pametni ljudi koji će služiti cjelokupnom narodu čije interese će stavljati na prvo mjesto, ispred svojih.

Ne one koji vole samo sebe koji rade i javno i podmuklo iz dana u dan gonjeni mračnim silama zla, sebičnosti, egocentričnosti, nepoštivanja najvažnijih odrednica Hrvatske duge povijesti. I u ovo vrijeme kad je trebala nakon zadnjeg rata, nakon zadnjih brojnih domoljubnih žrtava za njezinu slobodu, naša država zasjati slobodna, čista, ponosna, puna radosti i vjere u budućnost prvenstveno mladih ljudi, odjednom kao iz nekog mraka se pojavljuju i nameću kao predvodnici stvorenja koji guraju Hrvatsku u tamu siromaštva, iseljavanja, nakaradnog, perverznog tumačenja biologije, prirode, znanosti s ciljem da se uništi vjera, svjetonazor, tradicija, običaji, tradicionalni vjerski i obiteljski odgoj u obitelji, da se uništi obitelj.

Brojni među takvima uče svoju djecu pravilima života, ali svojim pravilima, kako naslijediti roditelje i živjeti po istim načinima, istim principima. Za njih ne vrijedi ono  što je dični Dubrovčanin napisao..“onaj ko ima taj dava“. Davati dobrotu treba svatko. Pogotovo oni koji su izabrani da vode narod. A što s onima koji su izabrali sami sebe. Za njih taj dar srca i duše ne vrijedi.  A oni misle da bi njihov način života mogao potrajati jako dugo, dugo, da zadovolje svoje zle potrebe. Čini se da smo na prekretnici, da je vrijeme kad bi trebalo kazati dosta. Cjelokupni narod, jer većina tako misli i želi spasiti Hrvatsku od zla manjine, ali na žalost jake manjine. Od one manjine koja ne želi napredak Hrvatske, koja nije sretna ako Hrvatska uspostavlja prijateljske odnose sa drugim državama, kao primjerice u zadnje vrijeme, pa stalno pronalazi stare i nove, postojeće i nepostojeće grijehe kako bi je što više ocrnila. U zadnje vrijeme zajedno s austrijskim socijalistima želi zabraniti komemoraciju hrvatskim žrtvama na Bleiburgu, prekinuti sveze s Vatikanom ukidanjem međudržavnih ugovora.

Žalosno je što do sada niti jedna politička stranka, poglavito drzovite demokršćanske stranke nisu organizirale komemoraciju u Jasenovcu antifašističkim komunističkim žrtvama hrvatskog naroda od 1945.godine nadalje, pogotovo žrtvama Križnog puta. Krajnje je vrijeme da se to učini, da se Hrvatski narod ode pokloniti i pomoliti brojnim vojnim i civilnim umorenim žrtvama nakon završetka rata, u neko drugo vrijeme, nakon što se izredaju udruge za žrtve ustaškog režima. U isto vrijeme treba svakako završiti iskapanja svih grobišta, potom izbrisati sve one koji su po nekoliko puta upisani da su ubijeni u Jasenovcu a da tamo nisu nikad bili. Tada ćemo konačno znati koliko je žrtava bilo do i iza 1945.godine. To Hrvatska povijest treba i zahtijeva.

dr.sc.Damir Letinić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Analiza preferencija

Objavljeno

na

Objavio

Vođen tijekom događanja na hrvatskoj političkoj sceni odlučio sam se da pokušam napraviti jednu analizu političkih preferencija hrvatskih građana. U nedostatku opširnijih statističkih podataka pogotovo onih zasnovanih na in -depth polls istraživanju jer sve agencije rade kratke ankete, odnosno ispitivanja, poznata kao short polls i tracking polls morao sam kombinirati.

U Hrvatskoj se tri agencije bave ispitivanjima i uzeo sam u obzir sve tri te uspoređivao njihove rezultate.

Kako je samo ispitivanje kompleksno i zahtjeva uključivanje svih zadanih parametara da bi rezultat anketiranja bio što vjerodostojni, agencije nisu bile u mogućnosti to koristiti te su znatna odstupanja kod sve tri.

Prije svega, problem je u fiksnoj telefoniji jer ona u priličitoj mjeri onemogućuje utvrđenje starosne linije, obrazovne i socijalne strukture.

Kako bih razlučio te podatke išao sam na rezultate zadnjih parlamentarnih izbora, pregledavao po izbornim jedinicama preferencije, ali i uspoređivao po glasačkim mjestima. Koristio sam i ispitivanja prije parlamentarnih izbora 2016 ali i zadnjih lokalnih izbora, istina samo djelomično i to Grad Zagreb.
Kod usporedbe rezultata za sam Zagreb, točno se vidi u gojim gradskim četvrtima koja politička opcija ima više glasača, kao što se vidi struktura u svih sociološkim parametrima. Tako se uviđaju razlike u zonama stanovanja, vrsti stambenih objekata poput višekatnica ili obiteljskih kuća kao i sama starost tih objekata.
Kod usporedbe rezultata agencija, nisam se vodio samo zadnjim već svim ispitivanjima u zadnjih godinu dana.

Kod same usporedbe i analize pada i rasta podrške pojedinim političkim opcijama, primjetan je nelogičan pad s jedne strane i ne logičan rast s druge strane. Tako je izrazito primjetno da se samo kod jedne agencije primijeti djelomično prelijevanje preferencija dok druge dvije to ne prikazuju.

Upravo sam se na toj činjenici najviše zadržao kod analize jer bez obzira na neodlučne, koji imaju konstantnu, ta brojka ne može jednostavno nestati.
Tako se s lijevog spektra vidi da glasove SDP-a i odbjeglog HNS-a preuzimaju ŽZ, Glas i stranka Pametno, dok na desnom spektru razlika između najboljeg i najlošijeg rezultata HDZ-a jednostavno nestaje. Prikazani rast stranke NHR nije rezultat prikazivanja gubitka HDZ-a već dijelom Mosta i dijelom pravaških stranaka.
Sama analiza sigurno nije prikaz apsolutnog stanja već trenutnog i jasniji pokazatelji mogu se utvrditi tek nakon dva ili tri mjeseca kada će trendovi rasta ili pada biti jasnije izraženi ali sigurno da se ne mogu i ne trebaju zanemariti.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati