Pratite nas

Analiza

Titova Jugoslavija – kako su verbalni delikt i kultura bili u službi stvaranja „zarobljenog čovjeka“ ?

Objavljeno

na

Što se tiče komunizma kao društvenog sustava za njega društveno naslijeđe gotovo uopće ne postoji, jer početak povijesti je onaj dan kada je Revolucija provedena. Komunizam je, stoga,  pokušao izbrisati sva prijašnja znanja, svjetonazore i vrijednosti, kulturne identitete i nametnuti komunizam kao početak i kraj povijesti.

Komunizam je namjeravao, htio i pokušao apsolutno vladati ljudima, čak i njihovim umom i dušama. Za tu svrhu korištene su sve mogućnosti, a osobito nadzor nad kulturom, u čemu je i posebnu ulogu imao i Zakon o verbalnom deliktu koji je branio slobodu govora i mišljenja pod prijetnjom zatvora. Taj zakon nije bio samo paradigma zarobljenog uma, već i zarobljenog čovjeka – jugoslavenskog čovjeka.

„Kultura je mač i štit u rukama Partije i Revolucije u borbi protiv klasnog i svakog drugog neprijatelja koji želi (s)rušiti socijalistički-komunistički poredak i narodnu vlast predvođenu njegovom avangardom: Komunističkom Partijom“.

Što je kultura? Pojednostavljujući, kultura je cjelokupno društveno naslijeđe neke grupe ljudi , to jest naučeni obrasci mišljenja, osjećanja i djelovanja neke grupe, zajednice ili društva, kao i izrazi tih obrazaca u materijalnim objektima.

Što se tiče komunizma kao društvenog sustava za njega društveno naslijeđe gotovo uopće ne postoji, jer početak povijesti je onaj dan kada je Revolucija provedena, a sve ostalo prije njega jest, više ili manje, manje vrijedno ili bezvrijedno. To je bila 1945. godina. Komunizam je, stoga,  pokušao izbrisati sva prijašnja znanja, svjetonazore i vrijednosti i identitete i nametnuti komunizam kao početak i kraj povijesti.

Jugoslavija  – sve počinje, živi i završava s Titom i komunizmom

Upravo takvo stanje počelo je u Hrvatskoj te strašne 1945. i sa raznim varijacijama potrajalo sve od pada komunizma 1990. godine. Bilo kakva kulturna naslijeđa, znanja, spomenici, nazivi ulica, kolektivne memorije, umjetnička djela, kinematografija trebali su nestati ili biti potisnuti do one mjere koju je odredila Partija. A ta mjera je bila ona mjera koju su vrhovi Partije osjećali da na bilo koji način ugrožavaju Revoluciju i diktaturu proleterijata (u  stvarnosti diktaturu svemoćne Partije i njenog Vođe). Zbog toga je sve, ama baš sve, u komunističkoj Jugoslaviji, a osobito kultura, bilo strogo u službi i namjeni jedne isključive ideologije. Svaki pokušaj, a svakako ih je bilo i u Hrvatskoj i svim državama bivše Jugoslavije, otimanja iz „čeličnog zagrljaja“ Partije bio je dozvoljen onoliko koliko je dozvoljavala Partija.

Komunizam je namjeravao, htio i pokušao apsolutno vladati ljudima, čak i njihovim umom i dušama. Partija je cijelo vrijeme postojanja Jugoslavije, od početka do kraja, imala monopol nad:

– istinom,

– informacijama,

– događajima,

– inicijativom,

– stvarnošću.

Zbog toga je komunizam htio imati apsolutan nadzor društva. U tome je jednu od najvažnijih sastavnica imala kultura, uz obrazovanje, znanost, medije, sport….

Takvo stanje, s varijacijama vladalo je i u posljednjim fazama života Titove Jugoslavije. Uspoređujući ih sa životom na tadašnjem „trulom Zapadu“, živjelo se u društvu u kojem bi se iskazane težnje neovisnom kulturom ili mišljenjem kažnjavalo drakonskim kaznama. Partija, a Tito još manje, nije prihvaćala takva, bitno drugačija, mišljenja. Čak ni u obliku viceva. Tito je Jugoslavijom vladao kao apsolutistički monarh, diktator bez skrupula. Podržavao je uporno stvaranje i poticanje „kulta Josipa Broza Tita“, „nepogrješivog, odlučnog, poštenog, iskrenog, heroja nad herojima“.

U provođenju svega toga, kao i mjera s ciljem zaštite monopola Partije, aktivnu su ulogu imale službe kao policija, vojska, pravosuđe, mediji te sve druge ustanove i institucije koje su u svom djelovanju vršile neku od zadaća kojom se utjecalo na oblikovanje javnog znanja (kultura, znanost., sport, obrazovanje….).

Posebna priča mediji su bili pod posebnim i apsolutnim nadzorim Partije koja je vršena kroz djelovanje unutarnjih partijskih organizacija, „političkih komesara“, ali i obavještajnih službi.

Kako su komunisti kroz kulturu nastojali uništiti hrvatski narod i njegov identitet?

Stoga su Tito i komunisti stavljanje ljudi pod nadzor jedne ideologije i jedne Partije ostvarivali, često i istovremeno, na tri načina:

  • eliminacijom, često i fizičkom, „nepodobnih“ intelektualaca
  • sustavnom represijom
  • „braniwashingom“ (ispiranjem mozga) u čemu je posebnu ulogu imala kultura

Prvo što se dogodilo u Jugoslaviji bili su masovni progoni i ubijanja hrvatskih intelektualaca (osobito kulturnih djelatnika): znanstvenika, liječnika, novinara, pisaca, pjesnika, slikara, skladatelja, dirigenata, sudaca i dr. Uz one koji su pobjegli pred komunističkim terorom, kakav do tada u povijesti nije bio poznat, to je značilo pravi društveni potop od kojeg se Hrvati nikada nisu oporavili. Hrvatski narod tako ostaje traumatiziran i obezglavljen gubitkom svojih najboljih i najsposobnijih ljudi koji su bili predvodnici u svim društvenim područjima (osobito kulturi), a na njihovo mjesto dolaze krvnici i njihovi sljedbenici koji bacaju Hrvatsku u blato primitivizma, ispodprosječnosti i vulgarnosti.

Oni koji nisu pobjegli ili bili ubijeni morali su šutjeti i uklopiti se u ideološki teror Partije.

Nakon što su ubijanjima, zatvaranjima i progonima uveli među intelektualce i slobodnomisleće ljude neviđeni strah, došlo je do faze kada se svaka „nepravovjernost“ kažnjavala represivnim mjerama sustava koji je pod apsolutnom kontrolom imao policiju, vojsku, medije, pravosuđe i obavještajne službe.

Politički  život i represije su nakon pada Rankovića donekle umanjene, ali je strogi nadzor nad svim dijelovima društva, pa i kulturom bio sveobuhvatan i u službu kulta Partije i njegovog vođe.

Zbog toga je Jugoslavija obilovala filmovima koji su bili čisti propagandni uradci sa nevjerojatno crno-bijelim likovima i radnjama poput Neretve, Sutjeske, Okupacije u 26 slika, Kozare, Boška Buhe,  serijala poput Otpisani, Nepokoreni grad, Valter brani Sarajevo i dr.

Nije nedostajalo niti da 40 godina nakon rata najpoznatiji yugo glazbenici poput Zdravka Čolića, Lepe Brene ili Đorđa Balaševića skladaju ili pjevaju pangerike komunističkom vođi i njegovoj borbi za komunističko društvo „pravde“.

Ipak, svjesni i slobodnomisleći Hrvati su uvijek kroz kulturu i kulturne institucije tražili mogućnost da održe ili uskrsnu svoj zatirani hrvatski identitet, pa je tako povremeno dolazilo do inicijativa kao Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskoga književnog jezika u kojoj se tražilo pravo na imenovanje hrvatskog jezika, što je na kraju represijom i progonima bilo onemogućeno. Tih godina ta potreba za iskazivanjem svog identiteta dolazila i kroz studentsku organizaciju, kulturno društvo Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske te pojedine medije.

Nakon sloma Proljeća i to nestaje, a sve ostaje pod apsolutnom kontrolom Tita i Partije.

Što je Bijela knjiga nepoćudnih kulturnjaka iz 1984. godine?

Sredinom osamdesetih u čitavoj se Jugoslaviji, u publicistici i historiografiji pokrenula rasprava o nizu pitanja, koja su najčešće bila u službi buđenja velikosrpstva i njegovih aspiracija. Ponovno je otvoreno je pitanje žrtava u Drugome svjetskom ratu i “ulozi” pojedinih jugoslavenskih naroda u njemu. Dolazi do nevjerojatne stigmatizacije hrvatskog naroda kroz teme kao Jasenovac, NDH, Alojzije Stepinac i Katolička Crkva. Kao odgovor na to dolazi poznata „hrvatska šutnja“. Kao odgovor na stigmatizacije, vrijeđanja i prozivke iz Beograda, kada je nakon smrti Tita, pušten „velikosrpski duh“ iz boce dolazi uradak Komisije CK SKH za idejni rad i informiranje. Bila je to 1984. godina kada Parija objavila dosje “neprihvatljivih poruka” u kulturi i stvaralaštvu, imenujući pri tome 186 autora.

Nazvana je “Bijelom knjigom”. “Bijela knjiga ” kolokvijalni je naziv za dokument koji je stvorio Centar za informiranje i propagandu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske pod vodstvom Stipe Šuvara i zaključen je 21. ožujka 1984. godine.

Originalan naziv dokumenta je “O nekim idejnim i političkim tendencijama u umjetničkom stvaralaštvu, književnoj, kazališnoj i filmskoj kritici, te o javnim istupima jednog broja kulturnih stvaralaca u kojima su sadržane politički neprihvatljive poruke”. Naziv “Bijela knjiga” dobio je, prema Šuvarovim izjavama, po koricama koje su bile bijele boje.

Knjiga je dokument o represiji u tadašnjoj komunističkoj državi. Namjera je bila mobilizacija u borbu protiv idejnog protivnika komunističkog sistema i države Jugoslavije.

Dokument je bio hajka na odabrane intelektualce, umjetnike, književnike i druge neistomišljenike čiji se radovi ili istupi nisu uklapali u ideološke partijske okvire prema zamislima Šuvara i njegovih istomišljenika u Partiji i među intelektualcima.

Šuvar je tada, dakle 1984. godine, upozorio Partiju i javnost na “odbore za zaštitu intelektualaca, potpisivanje peticija u ime slobode, denunciranje Jugoslavije kao zemlje bespravlja, kao tamnice u kojoj je sloboda misli zatrta”. Pojasnio je da “Mile Budak nije izgubio glavu zbog toga što je bio hrvatski pisac, već zbog toga što je bio fašista”. Isto tako, “dva hrvatska pjesnika nisu 70-ih godina išla u zatvor, a jedan od njih (Vlado Gotovac, op.) onda i ponovno pred nekoliko godina, zbog svoje lirike, već zbog svog šovinističkog ponašanja i djelovanja kojima se na ovim našim prostorima nažalost još mogu izazvati ne samo slijepa mržnja i narušavati društveni red već i nova ubijanja i klanja.”

Za kraj – svemoćni malj Partije bio je verbalni delikt

Poseban malj koji je služio za udar na „neprijatelja“, a time i na slobodu kulturnog i svakog drugog izražavanja bio je članak 133. Krivičnog zakona o neprijateljskoj propagandi.

„1. Tko napisom, letkom, crtežom, govorom ili na drugi način poziva ili podstiče na obaranje vlasti radničke klase i radnih ljudi, na protuustavnu promjenu socijalističkog samoupravnog uređenja, na razbijanje bratstva i jedinstva i ravnopravnosti naroda i narodnosti, na svrgavanje organa društvenog samoupravljanja i vlasti ili njihovih izvršnih organa, na otpor prema odlukama nadležnih organa vlasti i samoupravljanja koje su od značaja za zaštitu i razvoj socijalističkih samoupravnih odnosa, sigurnost ili obranu zemlje ili zlonamjerno ili neistinito prikazuje društveno političke prilike u zemlji, kaznit će se zatvorom od jedne do deset godina. 2. Tko djelo iz stava 1. ovog člana učini uz pomoć ili pod utjecajem iz inozemstva, kaznit će se zatvorom najmanje tri godine. 3. Tko vrši upućivanje ili prebacivanje agitatora ili propagandnog materijala na teritorij SFRJ radi vršenja djela iz stava 1. ovog člana, kaznit će se zatvorom najmanje jednu godinu. 4. Tko u namjeri rasturanja izrađuje ili umnožava neprijateljski propagandni materijal ili ovaj materijal drži iako zna da je namijenjen rasturanju, kaznit će se zatvorom od šest mjeseci do pet godina.“

Korijen navedenog članka treba tražiti u sovjetskom kaznenom zakonu, koji ga je, pak, preuzeo iz Lenjinova pisma još iz vremena završne etape građanskog rata u Rusiji. Prisutan je već u prvim sličnim zakonima komunističke Jugoslavije.

U komunističkoj Jugoslaviji se, kako je još 1985. uočio beogradski odvjetnik Srđa Popović, čovjek koji je zbog optužbi protiv počinjenja kaznenog djela „neprijateljske propagande“ iz čl. 133. branio, pored ostalih, Franju Tuđmana i Vladimira Šeksa, tako narodnim i državnim neprijateljem moglo postati: pričanjem ili prepričavanjem nekog vica, pisanjem privatnog pisma, čitanjem sudske presude na javnom mjestu, pisanjem ili pjevanjem neke pjesme, pisanjem dnevnika, nekontroliranim ispadima počinjenim pod utjecajem alkohola i kimanjem glave. Ili, davanjem izjava poput: Jugoslavija ima nazadnu poljoprivredu, Grčka ima bolje putove, inflacija u Jugoslaviji je katastrofalna, jugoslavenska industrija ne može konkurirati na zapadnim tržištima, predsjednik Tito boji kosu, Srbi u Hrvatskoj su politički faktor i nema dovoljno demokracije u Jugoslaviji.

Taj članak Krivičnog zakona je utjecao ne veliko ograničenje slobode izražavanja u kulturi, znanosti, umjetnosti, javnom govoru, povijesti, publicistici, ljudskim pravima i slobodi govora uopće.

Dok su se polovinom 80-ih u Makedoniji i Sloveniji javile tendencije i traženja ukidanja tog zakona, hrvatski komunisti kao i uvijek su se ponašali oportunistički i šutjeli o tome.

Iako njihova upornost nije u konačnici dovela do ukidanja spornog članka, čak je i režimski tisak potkraj 1988. priznao kako je, pored ostalog, njihovim zalaganjem u javnost prodrla svijest.

Svijest prema kojoj je članak 133 paradigma ne samo zarobljenog uma nego zarobljenog čovjeka – jugoslavenskog čovjeka.

Piše: Narod.hr 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Ako Hrvatska ne može kupiti F-16 Barak, a ni novi F-16, što je dakle alternativa?

Objavljeno

na

Objavio

Rasplet oko nabave izraelskih F-16 pokazat će kakav je SAD partner Hrvatskoj

Hrvati vole američke filmove. A u mnogima postoje scene vjenčanja. A te scene postaju dramatične u trenutku kada svećenik, na kraju obreda vjenčanja upita sve prisutne: “Ako netko ima nešto protiv ovog braka, neka kaže sada ili neka zauvijek šuti.”

U, dakle, hollywoodskom filmu, scenaristi, pogotovo u komedijama, vole stvoriti situaciju da se netko od likova u zadnjim sekundama odluči sabotirati vjenčanje. No, to je Hollywood.

U filmu u kojem sudjeluju američki scenaristi iz Washingtona, u stvarnom životu, takvo se miniranje “braka” ne događa.

No, upravo se dogodilo Hrvatskoj kojoj se u zadnjem činu pred potpisivanje međudržavnog ugovora o nabavi ratne eskadrile izraelskih F-16 Barak dogodilo da je svjedok iz Washingtona uzviknuo da se protivi.

Izraelci će to nazvati “blokadom” iz SAD-a, a Amerikanci će Hrvatima poručiti da je to netočno te da, kao što stoji u poruci State Departmenta, SAD snažno podupire modernizaciju obrane Hrvatske i kupnju borbenih zrakoplova F-16 od Izraela, piše Davor Ivanković / Večernji list

Bilo da je riječ o blokadi ili o “snažnom podupiranju modernizacije obrane RH”, posljedice su te da posao oko F-16 sada “visi”. A time “visi” i dvogodišnji napor MORH-a i Vlade RH, koliko cijela ova priča već traje.

U te dvije godine Hrvatska se prvo odlučila na hrabar korak da krene u nabavu eskadrile vrhunskih višenamjenskih zrakoplova.

Potom je organizirala međunarodni natječaj na koji se javio i SAD, s ponudom eskadrile potpuno novih F-16 Block 70/72, za 1,6 milijardi dolara, te Izraelci koji su zatražili 500 milijuna dolara.

Na natječaju se Hrvatska odlučila za izraelske avione Barak jer ponuda nije uključivala samo goli avion nego i potpunu konfiguraciju, obuku i prijenos iskustava najvještijih pilota. Odluka o izboru izraelskih zrakoplova usvojena je prije skoro 14 mjeseci.

Recimo da je u filmskom žargonu to bio čin zaruka između Hrvatske i Izraela. Da je namjera bila da te zaruke završe i brakom, svima je bilo jasno i transparentno. I Amerikanci su na nizu pripremnih sastanaka i s Izraelcima i s Hrvatima dali suglasnost, kako za zaruke tako i za sklapanje braka.

Postavili su tada mladoženji iz Izraela i neke tehničke uvjete, no nisu se protivili. Naprotiv. Kako su mjeseci, pa i cijela godina prolazili, ženici su održali jedanaest sastanaka stručnjaka kojima je do u detalj dogovoren “sadržaj braka”, ugovor od 450 stranica.

Taj je posao dovršen ljetos. Nakon toga Hrvatska i Izrael poslali su pozivnice za vjenčanje koje se trebalo dogoditi do kraja ove godine. I kada je sve došlo do oltara, iz Washingtona su raspustili svitu.

U svemu, koliko možemo shvatiti, SAD se ne ljuti na Hrvatsku, ljuti se iz nekih razloga na Izrael. No, to nije nikakva utjeha Hrvatskoj. Ona je sada u ponižavajućoj situaciji. Jer SAD ne da Izraelu da preproda svoj F-16 u konfiguraciji koju je naručila Hrvatska.

Problem je u tome što se Hrvatska čvrsto odlučila za F-16 Barak, a ne za neki “siromašniji” F-16. Ono što želi nabaviti RH posjeduje samo Barak i najnoviji američki F-16 zadnje generacije.

No, takav iz SAD-a Hrvatska si ne može financijski priuštiti, i to je SAD-u od početka bilo jasno. Ako se SAD i Izrael ne dogovore i riješe “tehničke” probleme, to znači da Hrvatska ne može kupiti Barak, a kao što vidimo ne može kupiti ni novi F-16. Što nam je dakle alternativa?

Na to bi trebao odgovor dati onaj koji je odgodio vjenčanje. Iz SAD-a kažu da imaju problem s Izraelcima zbog zaštite sigurnosti osjetljive američke vojne tehnologije. Mi možemo samo nagađati na što se to konkretno odnosi.

Američki veleposlanik Robert Kohorst bio je brutalno jasan pa je poručio da “Izraelci moraju prihvatiti naše tehničke zahtjeve”.

SAD i Hrvatska već 30-ak godina dokazuju svoje savezništvo i SAD je puno puta Hrvatskoj dokazao da je strateški partner.

No, ni Hrvatska nije bila loš saveznik. Od vremena kada su vojne pobjede HV-a u 1990-ima osigurale “Pax americana”, do operacija NATO-a širom svijeta gdje se Hrvatska redovito dokazuje kao “zemlja iznad svojih mogućnosti”, kako je to primijetio aktualni ministar obrane SAD-a James Mattis na svojim brojnim sastancima s našim Damirom Krstičevićem.

A kad smo već kod intelektualnog vlasništva, sjetit će se i SAD i Izrael kakav im je poklon o kojem su mogli samo sanjati omogućila Hrvatska početkom 2000-ih, a koji su dobili i zato što Hrvatskoj “intelektualno vlasništvo” nije bilo važnije od strateškog savezništva sa SAD-om.

Drugim riječima, Hrvatska jest mala, no najviše voli biti u vrhu s najjačima, što je dokazala kako na bojnom polju tako i na sportskom primjerice.

Rasplet oko nabave izraelskih F-16 pokazat će kakav su doista SAD partner Hrvatskoj. Što će biti pouka i drugim malim državama koje vole misliti da su dio tima koji predvodi SAD.

Davor Ivanković / Večernji list

 

Krstičević: Nismo dobili službenu obavijest o stopiranju isporuke F – 16 Hrvatskoj

 

 

 

Američko veleposlanstvo o F-16: Surađujemo s RH i Izraelom u pronalasku prihvatljive opcije

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Što je sve do sada uništio Komšić?

Objavljeno

na

Objavio

Treće nametanje Željka Komšića za predstavnika Hrvata iz Federacije BiH u Predsjedništvu BiH zaoštrilo je ne samo međustranačke i međuentitetske nego i onako ne baš primjerene međunacionalne odnose u Bosni i Hercegovini.

Ako je suditi i po retorici i svemu što se događa na i oko konstituirajuće sjednice novoizabranih članova Predsjedništva BiH, Milorada Dodika, Srbina iz entiteta Republika Srpska te praktično dva bošnjačka člana iz Federacije BiH, nekadašnjeg pripadnika tajne bošnjačke policije AID Šefika Džaferovića i Željka Komšića, bez legitimiteta naroda, u čije ime je zauzeo najvišu funkciju u izvršnoj vlasti, od završetka rata 1995.pa do danas, rijetko kada sa su bile veće političke tenzije, piše Slobodna Dalmacija u prilogu Spektar.

Sama inauguracija novih članova Predsjedništva BiH bila je tek uvertira da će funkcionirati poput rogova u vreći. Prvi detalj koji je svima upao u oči jeste činjenica da se nikada do sada nije dogodilo da su najviši politički i vjerski predstavnici jednog od tri naroda bojkotirali svečanu sjednicu. Međutim ovaj puta doskorašnji hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović nije htio biti ni u zemlji, a kamoli na svečanoj sjednicu sjednici u društvu sa njegovim nasljednikom Komšićem.

Uzoriti kardinal Vinko Puljić, također, nije želio biti nazočan inauguraciji. Za razliku od Čovića on je javno i jasno iznio svoje razloge. Kardinal Puljić je otkrio kako nije mogao proći preko uvreda koje je doživio od Komšića, čiji izbor je nazvao zakonski nepravednim, da bi nakon toga od Komšića dobio uvrede i moralne prodike te etiketu nacionaliste i fašiste. Onako kako su to radili komunisti u bivšem sustavu, to je „predsjednik građanin“ udijelio kardinalu.

Također, nije dugo trebalo čekati na prve nesporazume nakon „svečane“ inauguracije. Prvi sukob na relaciji Dodik- Komšić – Džaferović dogodio se već prigodom predaje vjerodajnica od strane novoimenovanog veleposlanika Srbije u BiH Aleksandra Đorđevića predsjedavajućem Predsjedništva BiH Miloradu Dodiku u zgradi Predsjedništva BiH. Naime tamo se na nezadovoljstvo Komšića i Džaferovića ukazala i vidno, po prvi puta,i zastava Republike Srpske.

Sukob zbog zastave RS

Taj čin isticanja zastave entiteta Republike Srpske razljutio je Džaferovića i Komšića, da bi, pod okriljem noći, a po naređenju Ureda bošnjačkog člana Predsjedništva BiH zastava uklonjena. Dodik je noćno uklanjanje zastave RS ispred njegovog ureda u zgradi Predsjedništva ocijenio nedopustivim i skandaloznim činom koji, što po njemu, predstavlja pokušaj Džaferovića i Komšića da mu pošalju poruku da tamo nema mjesta za Srbe. Slijedećeg jutra zastava je vraćena, ali koliko je zapaljiva retorika i „guranje prsta u oko“ utjecala na podizanje tenzija u zemlji moglo se posvjedočiti vrlo brzo kada su Dodiku i članovima njegovog ureda stigle prijetnje smrću od strane nepoznatog muškarca s njemačkog broja.

Ni jedan Dodikov nastup u političkom Sarajevu nije dočekan s odobravanjem. Od toga da će se zalagati za vojnu neutralnost BiH, ukidanja visokog predstavnika do odlaska stranih sudaca. Dodik je tako otkrio da će kao član Predsjedništva putovati s putovnicom Republike Srbije, a ne zemlje čiji je član Predsjedništva te kako više voli Srbiju, nego BiH i da je BiH njegovo radno mjesto i ništa više.

Nakon ovakve uvertire nameće se pitanje koliko će se ovakva uistinu napeta situacija i nategnuti odnosi među trojicom članova predsjedništva BiH, a dok se vodi borba oko slaganja parlamentarnih većina na svim razinama, od države, preko entiteta do županija, odraziti na funkcioniranje Predsjedništva te same države, kako na unutarnjem tako i na vanjskom planu. Jer to ipak zahtjeva kakvu takvu suradnju i međusobnu snošljivost i uvažavanje.

O tome za Spektar govore prof. dr. Dražen Barbarić iz Centra za politološka istraživanja Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, prof. dr. Šaćira Filandru, s Fakulteta političkih znanosti u Sarajevu i Zoran Krešić, politički analitičar iz Mostara.

Barbarić: Dvije isključive politike u Predsjedništvu

-Već sada je izvjesno da će se u Predsjedništvu BiH voditi dvije potpuno isključujuće politike. Ne radi se samo o identitetskim razlikama i suštinskom razmimoilaženju u viziji buduće BiH, već i narativnim razlikama koje će se svaki put međusobno konfrontirati – kaže prof. Barbarić, naglašavajući kako će ovakva konstelacija Predsjedništva BiH neprestano proizvoditi medijski sadržaj optuživanja, prepucavanja i stalnog političkog sadržaja koji će koristiti i drugi akteri. Drži kako će ono biti potpuno nefunkcionalno i samo na načelnoj razini će predstavljati političku moć i volju.

-To će se svakako reflektirati i na vanjsku politiku BiH, ona će biti potpuno nekoherentna, prepuna proturječnosti i u određenim slučajevima groteskna. Imat ćemo situaciju u kojima će članovi Predsjedništva imati dijametralno suprotne stavove o ključnim vanjskopolitičkim temama. Ulazak u EU će ostati kao smokvin list, svi će se zaklinjati i pružati mu potporu, ali je iskreni pristup pod velikim znakom upitnika. Utjecaj vanjskih silnica (EU, Turska, Rusija i SAD) očitovat će se kroz različite silnice i u ovom trenutku je nemoguće predvidjeti njihovu manifestaciju, ali poznajući sadašnji sastav državnog Predsjedništva teško je očekivati uravnoteženje i balansiranje između navedenih aktera-mišljenja je prof. Barbarić.

Filandra: Stvari kulminirale zbog Komšića

Za prof. Šaćira Filandru nema dileme da se vanjskom promatraču trenutne prilike u BiH nadaju kaotičnim, turbulentnim, da ne kažemo uznemirujućim, budući se visok stupanja političke nestabilnosti i raznih prijepora iskazao činom izbora, a zatim i inauguracije članova Predsjedništva BiH.

-Prijepor se u suštini vodi oko različitih tumačenja i dijametralno suprotnih percepcija oko kategorija legalnosti i legitimnosti u političkom sistemu zemlje. Stvar je ovoga puta prilično u javnosti kulminirala jer su prijepori iz sfere političkih i stranačkih elita ovoga puta prenijeti na niže nacionalne razine, tako da se javnost, i to je ono što je u svemu negativno, u potpunosti polarizirala na etničkoj osnovi-naglašava prof Filandra, dodajući kako suprotstavljene percepcije stvarnosti, posebno hrvatska i bošnjačka, dovode do ozbiljnog narušavanja ionako krhkog povjerenja u institucije države te do produbljivanja međunacionalnih odnosa.

Unutar hrvatske percepcije, grubo govoreći, vlada stav da je izbor Komšića za člana Predsjedništva BiH i nelegalan i nelegitiman, da je to bošnjačka zavjera protiv Hrvata usmjerena na umanjenje njihovih konstitutivnih prava dok Bošnjaci dijele uvjerenje da je Komšićev izbor i legalan i legitiman te da je u potpunosti suglasan slovu ustava zemlje. Ističe činjenicu kako od domaćih aktera niti od institucija međunarodne zajednice, posebno Visokog predstavnika Valentina Inzka kao instance zadužene za tumačenje ustava zemlje, nema još vidljivih pokušaja medijacije u ovom sporu.

-U svemu se najkomotnije ponaša gospodin Dodik koji se, eliminirajući opoziciju u vlastitom entitetu, predstavlja i kao zagovornik budućih hrvatskih interesa, a što mu dodatno priskrbljuje političku moć. Dodikovo predsjedavanje Predsjedništvom BiH u njegovom prepoznatljivom stilu započelo je iskricama i sitnim provokacijama koje pune novinske stupce i uveseljavaju dijelove javnosti. U BiH je mnogo i naslijeđenih i svakodnevno stvarajući političkih problema koji ozbiljno narušavaju kredibilitet zemlje, kako u očima njenih građana, gdje je vidan nedostatak emocionalnog legitimiteta države, tako i u očima međunarodnih aktera-uočava prof. Filandra detektirajući kako je ključni trenutno problem odnos Bošnjaka i Hrvata.

-Njihove pozicije su trenutno nesumjerljive i svakim danom se maksimaliziraju. Bošnjaci su uvjereni, i to je značaj te negativne percepcije, da hrvatski političari nastoje da kroz izborni zakon ponovo uspostave Herceg-Bosnu, dok Hrvati razvijaju stav da ih Bošnjaci žele do neprepoznatljivosti minimalizirati. Ovaj sukob sjajno koriste postojeće političke elite te ga instrumentaliziraju za učvršćivanje svojih političkih, statusnih i ekonomskih pozicija-ističe on, dodajući kako sve podsjeća na devedesete, a nacionalizam je u BiH biznis.

-Za to vrijeme političari iz entiteta Republika Srpska, uz nemalu pomoć Beograda i Moskve, su zadnjih godina uspjeli poziciju svog entiteta učiniti neupitnom i političke sukobe transponirati na odnose Hrvata i Bošnjaka. Pri tome su hrvatski političari za ostvarenje svojih maksimalističkih ciljeva uzeli Banju Luku za saveznika, a ne Sarajevo, što je u osnovi dovelo do produbljivanja nepovjerenja između Hrvata i Bošnjaka i do, u konačnici, nereformiranja izbornog zakona i biranja Komšića kao člana Predsjedništva države iz reda Hrvata-mišljenja je prof. Filandra.

Krešić: Predstoje nam četiri najteže godine od rata

-Ako je suditi po posljednjim dvorskim i inim intrigama u vrhu države kojima je prethodila ksenofobična kampanja mržnje s posljednjih izbora onda bi predstojeće četiri godine u zemlji mogle biti najgore od završetka rata u Daytonu – skeptičan je analitičar Zoran Krešić, dodajući kako on osobno ne bi čak ni isključio mogućnost da nataložena mržnja, nepovjerenje te pokušaji da se provede, rekao bi, miloševićevski koncept iz Jugoslavije s većinom jednoga naroda, majorizacijom i asimilacijom, dovede čak i do sukoba.

Po njemu, isti problemi, isti obrasci ponašanja, pa i politike dominiraju kao i prije tri desetljeća. Drži kako je izbor Komšića u hrvatsku fotelju rezultat ‘uspješne’ kampanje ‘neka susjednu crkne krava’ te kako je analfabetima jasno kako je Komšićevo nametanje Hrvatima rezultat jedne sulude medijske kampanje koja je trebala Bošnjacima ogaditi drugu stranu – Hrvate, a napose jedinog ozbiljnog takmaca s druge strane Dragana Čovića.

-Iako je u suštini to tek jedan Facebook osvrt, a vjerojatno se uvijek bolje vidi s vremenskog i prostornog odmaka, najbolju ocjenu onoga što se događa u BiH dali su književni velikani i novinari Miljenko Jergović i Ivan Lovrenović.

Na djelu je, kaže Jergović, očitujući se na ZAVNOBiH, pokušaj bošnjačkih nacionalista da prekroje ‘ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska’ i pretvore je u novu formulu ‘bošnjačka i bosanska, tobože građanska, pa još ostavljena Redžepu Erdoganu u amanet’. Komšić je naslijeđe tog ‘građanskobošnjačkog’ nacionalizma čiji jedina rezultanta treba biti asimiliranje Hrvata i njihovo gušenje u zagrljaju ‘građana’-kaže Krešić.

Prema njegovu mišljenju još jedan igrač u Predsjedništvu Milorad Dodik imat će svoju posebnu srpsku agendu i da je on čak i ne krije, te da je ona identična još od referenduma 1992. kada su Srbi bili protiv neovisne BiH i za ostanak u krnjoj Jugoslaviji.

– Nesumnjivo da će obračun ove dvije koncepcije imati potencijala potpaliti fitilj. S treće pak strane ako je bilo što antihrvatska kampanja s Komšićem dobro učinila onda je to homogeniziranje Hrvata u BiH-zaključuje Krešić.

Miroslav Landeka/Slobodna Dalmacija

Dekan sarajevskog FPN-a kaže da je nepošteno da Bošnjaci biraju Hrvatima člana predsjednistva

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari