Pratite nas

Kolumne

TITOVA PALIJATIVA

Objavljeno

na

Dani su hrvatskog žrtvoslovlja, 7. kongres „Hrvatskog žrtvoslovnog društva“ od 30. rujna do 2. listopada, a svečanom sjednicom  kongres je započeo  s radom u zagrebačkoj Mimari, u zgradi hrvatske kulture. HŽD, ova neprofitna, nevladina udruga, dala je do sada svojim radom nemjerljiv doprinos rasvjetljavanju istine o žrtvama komunističkog, diktatorskog i totalitarnog režima JBT-a. Osnovni cilj je otkriti istinu i podariti dostojanstvo u smrti svakoj nevinoj žrtvi, a nevine su sve one žrtve kojima je oduzet život bez pravednog suđenja u ime komunističke ili bilo koje druge  ideologija.

„Sedmi kongres Hrvatskog žrtvoslovnog društva“ u Hrvatskoj nije vijest za utjecajne medije! Naprotiv, to je tabu tema, to je tema koju zbog neke imaginarne budućnosti treba ostaviti netaknutom u prošlosti, a tu prošlost treba još dublje zazidati u „Hude jame“ na prostorima bivše Titove Jugoslavije!? Jer ako se dozna istina, titoljupci, Titovi antifašisti, oni kojima je i danas Titov antifašizam u temelju svih političkih platformi, a na temelju tih platformi upravo biraju novog vođu, ostali bi na vjetrometini povijesti kao čuvari smrti, čuvari zločina podjednako odgovorni  kao što su odgovorni ideolozi, zapovjednici i počinitelji masovnih, genocidnih zločina.

Hrvatice, Hrvati i Hrvatska, morali su umrijeti da bi živjela njihova Jugoslavija!

U moru masmedijskog cenzorskog žutila, u moru spinova, ipak se probija tračak svjetlosti i sa „naše“ najutjecajnije dalekovidnice, „Hrvatske radio televizije“. Gospodin Branimir Bilić, jedan od naših najboljih novinara, hvaljen i progonjen, veličan i marginaliziran došao je do daha i ponovo briljantno vodi  jednu TV emisiju nakon dugog progonstva iz javnosti. Doista je bilo dirljivo gledati njegovu emisiju „Hrvatska za pet“ o palijativnoj skrbi za umiruće u Hrvatskoj, o ustanovama i ljudima velikog srca. Bilo je dirljivo gledati i slušati iskustva mladih žena i muškaraca zaposlenika u palijativnim ustanovama, iskustva u susretu sa posljednjim danima života svojih pacijenata, tu pažnju, ljubav, empatiju i nadasve, neizostavnu duhovnu dimenziju njihove misije, dimenziju koja daje nadu života i poslije ovog zemaljskog života. Svaki čovjek na  odlasku zaslužuje dostojanstven odlazak, bio on pravednik ili griješnik, bio on vjernik ili nevjernik bez obzira na nacionalnost ili pripadnost bilo kojoj ideologiji. Nadasve, svaki čovjek zaslužuje biti dostojanstveno pokopan, zaslužuje molitve i cvijeće najbližih. Posljednje počivalište nije dokaz da postoji smrt, posljednje počivalište je dokaz da je postojao i postoji život koji vječno živi u onima kojima su pokojni podarili živote.

„Titova palijativa“ imala je sasvim drugu logiku. Prvo je 500 000 živih i zdravih ljudi proglasio smrtno bolesnim, a dijagnoza bolesti se zvala „Čežnja za svojom domovinom Hrvatskom“! Tito  ih je zatim  „palijativno“ po kratkom postupku zatukao maljevima, sjekirama, čekićima, metcima, a kada je nedostajalo „palijativnih alata“ zazidao ih je žive u Hudoj jami i inim jamama gdje su danima živi umirali u najgorim mogućim mukama. Oduzeo im je pravo na dostojanstvenu smrt, oduzeo im je pravo na dostojanstven pokop samo zato što su bili „smrtno bolesni“, jer su željeli slobodnu i nezavisnu državu Hrvatsku. Tito je znao da postoji vječni život, znao je da postoji besmrtna ideja o slobodi hrvatskog naroda i znajući to oduzeo je i nama dostojanstvo života, zabranio nam je položiti cvijetak na grobove naših najmilijih, zabranio nam je svaku mogućnost da besmrtna  ideja mrtvih živi u nama živima. Razbacao je naše najmilije u tisuće neznanih jama od „Bleiburga do Dunava“, a kroz cijelu svoju diktatorsku vladavinu „palijativno“ se pobrinuo za sve najbolje hrvatske sinove diljem Svijeta šaljući ih na drugi svijet u monstruozno organiziranim udbaškim ubojstvima.

Suvremeni Titovi antifašisti, (kojeg li licemjerja u tom nazivu „antifašisti“), nastavili su istom „palijativom“ ukinuvši Saborsko pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu, ne dozvolivši da istina o mrtvima postane presuda njima samima, njima kao sljedbenicima diktatorske i zločinačke Titove ideologije.

Istina o zločincu Titu srušila bi sve njihove ideološke temelje i srušila bi sve mitove na kojima su gradili svoju partijsku doktrinu. Ukinuće  saborskog pokroviteljstva nad Bleiburgom i donošenje zakona „Lex Perković“ eklatantan su primjer političkog donošenja  anti lustracijskih odluka i zakona. Monstruozno, gebelsovsko cipelarenje Tomislava Karamarka, bez ikakve sumnje dogodilo se iz istih razloga, a još žešći udari na ministra Hasanbegovića samo su nastavak iste anti lustracijske politike.

Posmrtni ostaci iz Hude jame, u ponedjeljak 03. listopada, krenut će na svoje posljednje putovanje prema posljednjem počivalištu u Mariboru. Udruge „Huda jama“, „HŽD“, „HNES“,„Hrvatski križni put“, „Blajburški vod“, suvremeni povjesničari prof. Josip Jurčević, dr. Zlatko Hasanbegović, neumorni povijesni istražitelji Roman Leljak, Bruna Esih, Bože Vukušić, dr. Andrija Hebrang, prof. Zvonimir Šeparović i brojni drugi znanstvenici, ljudi koji su stavljali svoju glavu na panj radi istine, priskrbili su nam neumoljive, forenzičke dokaze o zločinačkoj „Titovoj palijativi“. Posjedujemo dokaze tko je zapovijedao, tko je izvršio, kako je izvršio i zbog čega je izvršio genocid nad hrvatskim narodom i pripadnicima ostalih naroda ubijenih u poslije ratnom razdoblju u Titovoj Jugoslaviji. Taj hod prema istini je nezaustavljiv, a gromoglasna šutnja najutjecajnijih medija u Hrvatskoj o toj temi, zapravo je dokaz tko su vlasnici i gospodari medijskog prostora.

Antifašističkoj ekstremnoj, Titovoj ljevici u Hrvatskoj, ovaj putu ne će biti dovoljan „agiornamento“, presvlačenje odijela, umivanje lica i postavljanje nekog novog prihvatljivog vođe. Bez katarze, bez priznavanja zločina koji su počinjeni u ime antifašizma nad nevinim ljudima, bez lustracije ne će biti ni uljuđene socijaldemokracije.

Kazimir Mikašek-Kazo/Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Pero Kovačević: KAZNENA PRIJAVA UDRUGE DOMINO ILI PUCANJ U NIŠTA

Objavljeno

na

Objavio

Svi mediji u Hrvatskoj su danas „zdravo za gotovo“ i naravno senzacionalistički prenijeli vijest kao je udruge Domino podnijela DORH-u kaznenu prijavu protiv udruge U ime obitelji i njezine čelnice Željke Markić , zbog kaku kažu sumnje da su počinili subvencijsku prevaru u slučaju dodjele trogodišnje institucionalne potpore koju im je dodijelila Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva.

Budući se novinari i urednici medija, koju su prenijeli ovu vijest na senzacionalistički način nisu držali profesionalne etike i profesionalnog postupanja( što pravila struke nalažu), čak što više našli za potrebnim provjeriti i pravnike upitati o utemeljenosti ove prijave, red je da ipak netko ukaže i analizira ovu prijavu i neodgovorno postupanje.

Evo kratke pravne analize o utemeljenosti ove kaznene prijave:
Udruga Domino, navodi kao temeljni krimen, tvrdi da među propisanim uvjetima za prijavu na natječaj spomenute zaklade stoji uvjet da se “protiv osobe ovlaštene za zastupanje udruge ne vodi kazneni postupak i da se dokaz dostavlja prije potpisivanja ugovora.

Dalje u kaznenoj prijavi drže da se protiv Željke Markić vodio kazneni postupak, a nevođenje kaznenog postupka protiv osobe ovlaštene za zastupanje udruge bio je uvjet za ostvarivanje sredstava.

Naravno da nitko od novinara i medija od Hine na dalje nisu bar nekog pravnika pitali što misli o tome.

Naime,točno je da se protiv Željke Markić vodi kazneni postupak ali ne po službenoj dužnosti već temeljem privatne tužbe.

Također bi autori ove „senzacionalističke vijesti“ trebali znati kako se Uvjerenjem da se ne vodi kazneni postupak potvrđuje da se protiv vas pred općinskim i županijskim sudom ne vodi kazneni postupak za kaznena djela koja se progone po službenoj dužnosti .

Udruga Domino u svojoj je kaznenoj prijavi krivo protumačila uvjete natječaja jasno definirane od strane Nacionalne zaklade i Vladinom Uredbom o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge (NN 26/2015). Navedeno se može vidjeti u tekstu tog natječaja.

Valja znati kako je Domino za organizaciju Queer Zagreb festivala i svoje druge projekte posljednjih godina dobila više od 5 milijuna kuna javnog novca, između ostalog i kao korisnik sredstava Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva – može se očekivati da je odlično upoznata sa činjenicom da je jedan od uvjeta za dobivanje javnih financijskih sredstava dokaz da se protiv odgovorne osobe udruge ne vodi kazneni postupak vezan za financije, što je definirano člankom 5 odgovarajuće Uredbe.

Iz svega je jasno da se uvjeti natječaja ne odnose na privatne tužbe, što je logično, jer bi u suprotnom udruga Domino ili bilo tko drugi mogao privatnim tužbama onemogućavati djelovanje osobama, a onda i udrugama s čijim se stavovima i djelovanjem ne slažu.

Prema tome,kaznena prijava udruge Domino je pucanj u prazno i sačinio ju je netko vrlo skromnog pravnog znanja ili je riječ o namjeri .

Udruga Domino tražo od DORH-a postupanje i otvaranje istrage temeljem njihove kaznene prijave.

Valja napomenuti da bi DORH u sklopu svog postupanja mogao bez dvojbe utvrditi da je u ovom slučaju riječ o lažnom prijavljivanju počinjenja kaznenog djela i pokrenuti postupak protiv podnositelja kaznene prijave.

Pero Kovačević / Kamenjar.com

U ime obitelji: LGBT udruga Domino krivo protumačila natječaj i lažno optužila Željku Markić i UIO

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvatska je Bosni i Hercegovini uvijek bila prijatelj, ali priznaju li to i bošnjačke elite?

Objavljeno

na

Objavio

Republika Hrvatska i Hrvati iz Bosne i Hercegovine nikada ni jednim svojim postupkom nisu narušili cjelovitost Bosne i Hercegovine kao države.

Sve što su htjeli i na čemu i danas ustrajavaju, jeste ravnopravnost hrvatskoga naroda u ovoj zemlji, njegova suverenost, jednakopravnost i konstitutivnost na svakom pedlju teritorija, uz načelno i stvarno uvažavanje istih takvih prava i za druga dva naroda.

To smo ovih dana čuli i od naše predsjednice koja je upravo sinoć završila dvodnevni posjet ovoj zemlji. I bez ikakve sumnje, riječ je o konzistentnoj politici koja se ni u čemu nije promijenila od 1992. godine do danas, ma tko što mislio i govorio o tomu.

No, razumiju li to i muslimansko-bošnjačke političke elite u BiH i gledaju li istim očima na ovu (po meni) neoborivu i lako dokazivu činjenicu?

Ovoga puta neću ponavljati one stare i dobro poznate argumente o svemu što su Hrvatska i Herceg Bosna učinile u obrani BiH i njezine opstojnosti, pa i glede pomoći muslimansko-bošnjačkom narodu tijekom rata (uključujući naoružavanje, materijalnu pomoć svake vrste, zbrinjavanje desetaka tisuća njihovih izbjeglica, oslobađanje velikih prostora zaposjednutih od srpskog agresora, deblokada bihaćke enklave itd., itd.).

Želim progovoriti o nekim pojavama koje se uglavnom prešućuju, jer sam uvjeren da time što ćemo „smeće“ gurnuti pod tepih ništa ne dobivamo – ni mi Hrvati, ni BiH ni bošnjačko-muslimanski narod.

Za početak pitanje: Je li itko ikad čuo (od 1992. godine do danas) da je bilo tko relevantan (od političara iz državnog vrha, saborskih zastupnika, predstavnika parlamentarnih stranaka ili uglednih intelektualaca) iz redova hrvatskoga naroda – kako u Republici Hrvatskoj tako i u BiH, Bošnjake-muslimane nazvao „nepostojećim narodom“, „fašistima“, „nacistima“, „balijama“, „zločincima“, „poturčenjacima“, je li ih ikad optužio za „genocid“, „etničko čišćenje“, „udruženi zločinački pothvat“, „podjelu BiH“?

Je li se to ikad dogodilo?

Nije. Tvrdim da nije, odgovorno i rezolutno! Ili barem ja ne znam ni za jedan takav slučaj i jako bih volio da mi netko navede kad, gdje, tko i što je u tom smislu govorio, ako misli drugačije.

Dakle, nikad nitko RELEVANTAN među Hrvatima (ostavimo medije i društvene mreže po strani) nije nikad prosipao mržnju prema bošnjačko-muslimanskom narodu, negirao njegov identitet i teško ga optuživao za bilo što.

A je li to radila druga – bošnjačko-muslimanska strana?

Dašta. Itekako da jeste.

I to, nažalost, predvođena današnjim članom Predsjedništva BiH iz redova ovog naroda, Bakirom Izetbegovićem koji je izgovorio takve gadosti i laži da čovjek jednostavno ne može povjerovati kako je to izašlo iz usta političkog lidera jedne nacije.

Bilo je svega: od negiranja Hrvata kao naroda (tvrdnji da je to „nepostojeća nacija“!?), do optužbi kako je riječ o „ustašama“, „fašistima“, „nacistima“, „sljedbenicima NDH“, žigosanja bosansko-hercegovačkih Hrvata kao onih koji su sudjelovali u „zločinačkom poduhvatu“, stigmatiziranja Herceg Bosne kao „zločinačke tvorevine“, objeda da su nad „Bošnjacima“ od strane Hrvata izvršeni „genocid“ i „etničko čišćenje“, sve do monstruoznih kleveta vezano za „agresiju Republike Hrvatske na BiH“ i „planova o podjeli BiH“).

Bakir Izetbegović potrudio se da sve dodatno „začini“ i svojim lupetanjima o tomu kako je njegov otac Alija državu „ostavio u amanet“ današnjem turskom predsjedniku Erdoganu i sličnim bedastoćama kojih je na nesreću bilo toliko da ih je teško sve i spomenuti.

I čemu je služila ta prljava kampanja?

Nažalost, samo jednom cilju: stvaranju dimne zavjese iza koje se odvija planski proces posvemašnjeg obespravljivanja i svođenja na nacionalnu manjinu, te stvaranja uvjeta za konačno i potpuno „brisanja“ Hrvata s njihovih  autohtonih životnih prostora i pretvaranje BiH (ili za sada barem Federacije, jer teško da Bakir išta može „republici srpskoj“) u muslimansku etničku državu, a sve pod krinkom „građanske“ opcije.

Dakle, jedna panislamska ideologija (koju je definirao još Alija Izetbegović prije 30 godina u svojoj „Islamskoj deklaraciji“), danas se pokušava ostvariti pred našim očima.

I to vidi svatko tko želi vidjeti i nije slijep. Da nije tako, zar bi postojali takvi otpori vezano za Izborni zakon, gdje se Hrvatima niječe pravo izbora vlastitih političkih predstavnika, iako im to jamči Ustav BiH i Daytonski sporazum?

Sve se to odvija u vrijeme ubrzane islamizacije BiH naseljavanjem muslimanskog elementa iz islamskih zemalja – pri čemu se doseljenicima mimo zakona i protupravno prodaju nekretnine i zemljište u trajno vlasništvo!

Kako bi se ostvario upravo taj koncept islamizacije, Bakir Izetbegović i njegovi islamisti dižu zaglušnu buku optužujući Hrvate za sve i svašta, iako je svakomu tko je pri zdravoj pameti jasno kao dan, da najmalobrojniji narod u BiH koji je činio 17,30% u ukupnom stanovništvu (po službenom popisu iz 1991. godine) nikako nije mogao niti može diktirati odnose u toj državi, a kamo li etnički je čistiti.

Danas se s istim žarom baca ljaga na hrvatski narod u BiH kao i 1993. (kada su ga Alija Izetbegović, Sefer Halilović i ostali politički i vojni dužnosnici muslimanskog naroda u međusobnim prepiskama i razgovorima uobičajeno nazivali „ustašama“ – a ne narodnim imenom) i on je opet dežurni krivac!

Do kada će to biti tako?

Jesu li muslimani dijelili BiH? Jesu li u tom smislu imali dogovore sa Srbima? Je li Alija nudio dr Franji Tuđmanu zapadnu Hercegovinu i još neka područja u dva navrata? Je li „Armija BiH“ napala Hrvate u središnjoj Bosni nakon što je potisnuta od Srba iz istočne Bosne i Posavine? O svemu tomu svjedoče samo suradnici Alije Izetbegovića (Sefer Halilović, Muhamed Filipović i drugi).

Ako je 3 i pol puta više Hrvata protjerano sa svojih područja (172.000) nego muslimana sa svojih (50.000), TKO JE NAD KIME VRŠIO ETNIČKO  ČIŠĆENJE?

Tko je ubio preko 1.600 Hrvata u srednjoj Bosni i odsjekao 400 hrvatskih glava? Tko je zatvorio i mučio 14.444 hrvatska logoraša u 331 muslimanskom logoru u kojima je ubijeno njih 632? Zašto su pripadnici „Armije BiH“ zajedno s mudžahedinima počinili masovne zločine u Dusini, Grabovici, Križančevom selu, Zenici, Mostaru, Foči, Bikošima, Doljanima, Buhinim kućama, Bugojnu, Lužanima, Miletiću, Uzdolu, Trusini, Vitezu, Travniku, Busovači, Zubićima, Žepču, Konjicu i na brojnim drugim mjestima?

Od 775.895 Hrvata koliko ih je po popisu tamo bilo 1991., danas je preostalo u najboljem slučaju oko 400.000, što znači da su gotovo prepolovljeni, ali su i dalje izloženi prljavoj kampanji s očitim ciljem da se započeto etničko čišćenje koje su „Armija BiH“ i mudžahedini započeli i jesen 1992. godine nastavi i dalje, samo drugim metodama – uskraćivanjem prava i stalnom presijom optužbi za „ratne zločine“ prema pripadnicima HVO-a i političkim dužnosnicima iz ratnog razdoblja.

U cijeloj toj priči, jedini „anđeli“ i „nevinašca“ su muslimani.

A tako nije niti može biti. Jer, SVE SE ZNA, sve je zapisano, snimljeno, dokumentirano i Hrvati šutjeti neće, niti se miriti s ponižavajućim položajem u koji ih se želi dovesti.

Jedna nepravda rađa drugu, svaka isključivost izaziva reakciju, na nasilje u bilo kojem obliku mora se odgovoriti obranom svojih neotuđivih prava i sloboda.

To jednako vrijedi za sve narode, pa i Hrvate. Bilo to nekomu milo ili ne.

Što prije u Sarajevu shvate kako kad se radi o neotuđivim pravima naroda nema ekskluzivizma i kako za svakoga od njih u jednakoj mjeri vrijede univerzalna načela nacionalne slobode i ravnopravnosti, to bolje.

 

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari