Pratite nas

Naši u svijetu

Titovi se zločini nikada ne bi smjeli zaboraviti

Objavljeno

na

Napredni stavovi utječu na olako shvaćanje simbola. I tako javno prihvaćanje bogohulnih kazališnih predstava i bestidnih izložaba, paljenje nacionalnih zastava te vrijeđanja državnih čelnika bi svi trebali biti shvaćeni kao dokazi intelektualnog oslobođenja. Osobito u bivšim komunističkim zemljama, gdje se simbolizam izmijenio na načine koji dezorijentira kako novu tako i staru Ljevicu, povici da je bilo kakva zabrinutost simbolima “opsjednutost” ili “odvlačenje pažnje” brzo se pojavljuju.

No, u istočnoj i srednjoj Europi ravnodušnost Ljevice prema simbolima je izvještačenost. Poput bljeska, kada se njegovi osobni mitovi pobijaju, moderni se ljevičar pretvara u gunđajućeg neo-komunistu – kojemu jedino fali iskaznica članstva u Partiji te Kalashnikov kako bi se povratio na stariju vrstu. Što više, ako se iz sjena Desnice pojavi koji opasan ili dvosmislen symbol, njegova ravnodušnost prema tradiciji ubrzo poprima oblik netolerancije rema “ekstremizmu”.

U Petak 1. rujna 2017. godine skupština grada Zagreba glasovala je za promjenu naziva jednog od najprominentijih trgova grada, “Trga Maršala Tita”, na “Trg Republike Hrvatske”.  Ovu su promjenu naziva trga Zapadni mediji označili pristojnim drmanjem glavom te je promjena naziva trga prikazana kao potvrda reakcijskog nacionalizma. Kredibilitet ovome dodala je i činjenica što je Dr Zlatko Hasanbegović, bivši minister kulture, vodio kampanju za promjenu imena trga i čija se ministarska stolica počela tresti uslijed agitacija koje su dolazile iz nevladinih udruga koje financira George Soros i čije je proračune dobivene iz poreznog prihoda bivši ministar Hasnabegović imao na umu rezati. Hasanbegović je nacionalistički povjesničar s ukusom za kontroverzije, a što je za hrvatske političare i uzrujavajuća spremnost argumentiranja intelektualnih pitanja. No, on nije fašista, antisemit, niti rasista (Musliman je, pa je tako i zadobio svoj dio islamofobijskog zlostavljanja). U bilo kojem slučaju, većinska potpora za promjenu došla je iz konzervativne HDZ strane te iz centralno-lijeve grupacije okupljene oko zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandić.

Promjena je imena povijesno značajna. Jasno je simbolizirala prekid s prošlošću zemlje. Ali umiješalo ju se u jedan drugi spor oko simbola, koji, bez obzira na buku i bijes, upoće nema povijesni značaj. U blizini koncentracijskog logora Jasenovac, gdje su ustaške vlasti ubile veliki broj Srba, Židova te političkih protivnika kvislističke Nezavisne države Hrvatske (NDH), podignuta je prije godinu dana od strane HOSa (Hrvatske obrambene snage – desnička paravojna snaga) privatna spomen ploča pripadnicima HOSa koji su poginuli u ratu za neovisnost Hrvatske u ranim1990-tim godinama. Na spomen ploči je bio upisan ustaški pozdrav “Za Dom Spremni”.  Navodno su mnogi HOS bojovnici koristili ovaj pozdrav – mada nije poznato s kakvim razumijevanjem njegovog istinitog značenja?  Spomen ploču su naknadno maknuli na nekoliko kilometara udljeno mjesto. Nezahvalna je sada zadaća vladinog povjerenstva što općenito činiti sa simbolima totalitarianizma – uključijući s komunističkom crvenom petokrakom pozicioniranom pokraj mjesta masovnih grobnica žrtava komunističkih zločina.  U međuvremenu, dobro financiran i međunarodno podržan “antifašistički” pokret ide za tim da poveže slučajeve stvarne ili zamišljene nostalgije za ustaškim režimom – koji je propao prije 70 godina – s pokretom čišćenja Hrvatske od ostataka komunističkog režima – koji još uvijek imaju u sebi uznemirujući stupanj života.

Ali, što je taj “antifažizam”?  Povijesni su dokazi jasni. Antifašizam nije fraza koja zahvaća sve u kategoriji demokrata. Nju su iskonstruirali komunisti.  Zapravo, ona je beznačajna bez pozivanja na komunističku ideologiju. Njezini zastupnici, svojom spremnom obranom komunističkog rekorda, svojim poborništvom prepoznatljivom komunističkom (anti-Zapad) viđenju svijeta te svojom nepokolebljivom uvjerenosti da jedina prijetnja civilizaciji dolazi iz Desne, ne Lijeve strane, brzo to čak i danas i pokazuju.

Sve do nedavnog uspona ljevičarskog anarhizma u Americi, u Sjedinjenim državama i Britaniji antifažizam nije značajno postojao iako su ove zemlje bile ključni djelovi Zapadnog savezništva protiv snaga Osovine u Drugom svjetskom ratu. Izostajanje bilo kakvog antifašističkog pokreta u Sjedinjenim državama i Ujedinjenom Kraljevstvu nije samo zbog toga što tamo nije bilo značajnog domaćeg Anglo-saksonskog fašizma (Mosley je brzo ishlapio); što je važnije, to je bilo zato što tamo nije bilo značajnog domaćeg komunizma – čiji je antifašizam i izum.

Antifašizam je bio propagandni aparat za širenje potpore ciljevima komunističke partije među nekomuniste. To je bila taktika pridobivanja moći, na kojem bi položaju s moću isključivo vladala  komunistička parija. Isprekidane pojave antifašizma bile su samo znak privremene slabosti komunističke partije. Promoviranje antifašističke “Popularni frontovi”, osobito u Francuskoj, obuhvaćajući demokratsku Ljevicu ali služeći Partiji, između dva Svjetska rata odobrila je Moskva. Ali, 1939. godine Stalin je izabrao alternativnu strategiju – savez s Hitlerom – i antifašizam odmah biva odbačen.

Jugoslavenska je Partija pod Titom, kao i druge Europske komunističke partije, poslušno pratila ovu novu liniju.  Veoma rastruban “uspon” komunističkih partizana nije se pojavio kao reakcija na ustaške grozote – NDH je uspostavljena 10. travnja 1941. godine – već kao odobrena reakcija 22. lipnja na Hitlerov napad Sovjteskog saveza. Energetičkim izazivanjem iz Moskve jugoslavenska je Partija tada usvojila antifašizam kao alat s kojim će se oporbeno voditi protiv okupatora Osovine te kvislingističkih režima u Zagrebu i Beogradu, ali ne i bez namjere nametanja klasične Marksističko-lenjinističke revolucije. U međuvremenu, riječ “anifašista” se koristila u legitimizaciji onoga što je bilo predstavljeno kao nestranačke institucije alternativne vlade –  kao što je to bio AVNOJ, Antfašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije. Kada su komunisti dobili moć i do prije 1944. istisnuli su ili likvidirali nekomunističke elemente, antifašizam biva prognan iz svoje prominencije unutar ideološkog arsenala Partije.  Tek 1990. godine, kada su komunisti znali da je ispred njih obračunavanje s pravom demokracijom, Partija oživljava antifašizam. I tako, npr., dok je Partija promijenila svoje ime od Saveza komunista Hrvatske (SKH) na manje prijeteće Stranka demokratskih promjena, i onda na Socijaldemokratska stranka Hrvatske, udruga komunističkih veterana SUBNOR (Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata) se preimenovala u Savez antifašističkih boraca. Ukratko, antifašizam nikada nije postojao neovisno od komunističke partije, i iako su se milijuni pravih demokrata borili protiv tlačitelja koje bi se na prstima moglo opisati kao “fašisti”, ti borci za slobodu nisu imali ništa zajedničkog s ideološkom tvorevinom antifašizma, osim kao iskorištene povremene bene.

Ovo, onda, je odgovor na pitanje: što je antifašizam? I koja je njegova veza s komunizmom? Ali daljnje je pitanje: koje je uloga Tita u tome?

Stara ploča na titovom trgu, sada namijenjana zagrebačkom povijesnom muzeju, sadrži veliku tvrdnju. Na njoj pise: “Trg Mašala Tita. Josip Broz Tito, političar, vođa antifašističkog pokreta, Predsjednik Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 1945-1980, 1892-1980.” (Naglasak dodan.) Pojavio se niz kampanjskih grupacija – u samo malenom broju bez obzira na medijsku pozornost – kako bi se protivili micanju njihovog heroja sa njegovog trona na trgu. Televizijske su slike govorile priču njihovog identiteta i njihove marginalizacije. Svugdje su se mahale crvene zastave sa srpom i čekićem. Jedine su prisutne hrvatske zastave bile one stare socijalističke “Narodne Republike”. Neki su prosvjednici nosili na sebi predmete uniforme jugoslavenske vojske – iste predmete koje su nosile srpsko-jugoslavenske snage kada su 1991. godine napale Hrvatsku.

Čelnici hrvatskog antifašističkog pokreta sebe su s ponavljanjem identificirali s Titom. Nisu pružili niti jednu ispriku ni za Titove metode ni za komunističke zločine.

No, brzi pogled na skupine koje su prosvjed i podržavale navodi na to da su posebne isprike bile na redu. Pitamo se, jeli “Mreža žena” bila svijesna toga da je Tito inicirao seksualne odnose sa svojom prvom suprugom kada je imala samo 14 godina? Da ju je kasnije, dok je bio u Moskvi tijekom 1930-tih, osudio preko NKVD, kako je to i učinio svojoj drugoj supruzi i nizu partijskih drugova? Jesi li homoseksualni aktivisti znali da su – kako će to jedan hrvatski povijesničar uskoro u detaljima prikazati – u koncentracijskom logoru Goli Otok, u koji je Tito slao svoje političke neprijatelje, vlasti javno ponižavale i tukle homoseksualce, koje su smatrali “buržoaskim dekadentima”?

Židovska zajednica predstavljena na prosvjedu, naravno, ima razloga gnušenja na ponašanje prema njima koje su vodili Ustaše ratnog vremena i koji su u potpunosti surađivali s dekretom Holocausta Reicha. Ali, zar bi hrvatski Židovi trebali biti zahvalni Titu i Partiji? 1945. godine komunisti su ubili židovske poslovne ljude i oduzeli njihove poslovne tvrtke. Kada su stigli komunisti oni nisu povratili vlasnicima židovske imovine koje su Ustaše konfiscirali već su ih komunistička elita i njihovo privilegirano omiljeno potomstvo – tzv. “crvena buržoazija” koja koja obujno snabdijeva vladajuću klasu “postkomunističke” Hrvatske  – ponovno oduzeli i u njima uživali – i još uvijek često u njima uživaju.

A što se tiče hrvatskih Srba, čiji su čelnici bili prisutni na prosvjedima – kakve god privilegirane pozicije su neproporcionalno u represivnom aparatu Partije zauzimali, bilo bi im uputno razmisliti o cijeni na duge staze tih koristi. Ta cinična komunistička politika dijeli pa vladaj značila je da su u 1990. godini, kada je u Hrvatsku stigla demokracija, Srbi bili i nepovjerjivi i nije im se vjerovalo te, kao takvi, bili automatički viđeni kao agresivni prema novoj državi – što je i potvrdila iz Beograda (još uvijek tada vođen komunizmom) potaknuta srpska pobuna. Ako je Titova Jugoslavija iza sebe ostavila mržnje tako sirove i rane tako duboke, tko ozbiljno može zaključiti da je komunizam ponudio lijek ili barem palijativu za atavistisčki nacionalizam kako to još uvijek tvrde njegovi apologeti?

No, Titova persona još uvijek drži neku vrstu privlačnosti. Više je od povijesne zanimljivosti razumjeti zašto. Čini se da je odgovor u tome da je Tito, iako ortodoksan komunista – njegovu svađu s Stalinom proučila je ambicija, a ne doktrina – bio i nešto drugo, i ovo “nešto drugo” ispada kao da je on bio junački “antifašista”.

U stvari, Tito se ponašao onako kako se svi komunisti ponašaju, promicajući revoluciju putem masovnih likvidacija potencijalnih protivnika, putem rušenja svake neovisne institucije, i putem dovođenja svake moći pod Partijsku kontrolu. Odobrio je ubojstvo desetaka tisuća ljudi, mnoge bez sudskog procesa, druge s namještenim sudskim procesima – vojnike, regrutirane pripadnike Domobrana, nepolitičke civile, Katoličke svećenike, fratre i redovnice, liječnike, medicinske sestre, učitelje, novinare, poslovne ljude, žene i djecu. Masove se grobnice u koje su živi ljudi bacani tako da ih polako uguši težina onih bačenih iza njih još uvijek se postepeno iskopavaju. Od straha kako se nebi ozlovoljilo utjecajne komunističke kadrove, koji su se 1991. godine pridružili antikomunistima u stvaranju mlade hrvatske države, mnogo se godina šutilo o ovim užasnim zločinima. Do nedavno, većina Partijskih arhiva te arhiva tajne policije ostale su također nedostupne. Lustracije članova Partije nije bilo. Unutar Hrvatske nije se održao niti jedan sudski proces protiv komunističkih dužnosnika: samo se to dogodilo u Minhenu, nakon što je Njemačka uspjela osigurati njihovo izručenje, i dvije su visoko pozicionirane u jugoslavenskoj tajnoj službi osobe dobile doživotnu kaznu za politički odobreno ubojstvo 1983. godine na njemačkom terenu.

Predsjednik se nove Hrvatske, Franjo Tuđman, navodno divio Titu; ali Tuđman nikada nije ni sanjao da oponaša Titov kult ličnosti, čiji se učinci još uvijek trebaju uzimati u obzir kada se ocjenjuje Maršalova reputacija. Potrebna je mašta kako bi se listanjem kroz fotografije Titov gizdav, pohlepan, lagodan, rasipnički, besmislen politički život uzeo kao ozbiljna performansa.  Jugoslavija ništa nije unutar sebe riješila. Ništa nije postigla izvana. Ali mitovi herojstva nametnuti kroz 35 godina stručnom kontrolom medija toliko su oprali mozgove stanovnika da su isti, u vrijeme kada se konačno najavila smrt diktatora, postali kovitlave, kukajuće ljudske olupine.  Samo je sustav u kojemu se izbugio dodir s stvarnošću mogao službeno priopćiti u kamenu uklesanu frazu kao svoju lozinku za budućnost svoje zemlje: “Nakon Tita — Tito!”

Titova postignuća, onakva kakva su bila, uključujući i većina njegovih zločina, naveliko su zaboravljena; samo se njegovi antifašistički akreditivi još uvijek poliraju. Ipak, antifašizam, kao osmjeh Češirskog mačka, nas podsijeća u bestjelesnom obliku o tome što je bio komunizam, što su komunisti radili, i što bi njihovi nasljednici htjeli kada bi im se za to pružila prilika. To bi trebalo ići istim putem kao i Titova ploča.

Autor: Robin Harris, (objavljeno 25/10/2017:  http://standpointmag.co.uk/node/6992/full )

(Uz dozvolu autora i Standpointa prevela s engleskog jezika: Ina Vukić/Kamenjar.com)

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gospodarstvo

Njemačko-hrvatski gospodarski forum i Prijem hrvatsko-njemačkog gospodarstva

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Rheinhessen/Stefan Sämmer

U četvrtak, 20. veljače 2019. godine, KWVD – Kroatische Wirtschaftsvereinigung Deutschland je u suradnji s Industrijsko-trgovinskom komorom za Rheinhessen, Njemačko-hrvatska industrijska i trgovinska komora / AHK…, Veleposlanstvom RH u Njemačkoj, Generalnim konzulatom RH u Frankfurtu, Hrvatskim svjetskim kongresom u Njemačkoj, Hrvatskim izvoznicima, Njemačko-hrvatskim društvom i Njemačko-hrvatskim autoklubom organizirao Prijem hrvatsko-njemačkog gospodarstva.

Prijem se održao u prostorijama Industrijsko-trgovinske komore Rheinhessen u Mainzu pod pokroviteljstvom Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Prijemu je prethodio Gospodarskom forumu na temu “Hrvatska u digitalnom dobu – mogućnosti i perspektive”.

Njemačko-hrvatski gospodarski forum organizirali su Industrijska i trgovinska komora za Rheinhessen, Njemačko-hrvatska industrijska i trgovinska komora (AHK) te Hrvatski gospodarski savez u Njemačkoj (KWVD).

Hrvatsko gospodarstvo nastavlja ekspanziju te je stoga zanimljiv partner za njemačka poduzeća i ulagače. To je postalo jasno na Potpore rastu čine osobna potrošnja i snažna dinamika ulaganja. Hrvatska jača i kao tržište javne nabave. K tome se pozornost sve više skreće na teme kao što su digitalizacija, industrija 4.0, startupovi i strukovna izobrazba te usavršavanje. Koje branše imaju izglede u budućnosti i nude dobre mogućnosti prodaje i ulaganja, o tome je razgovaralo preko 80 poduzetnika iz Porajnja-Falačke i Hrvatske.

Glavni direktor Industrijske i trgovinske komore za Rheinhessen, Günter Jertz, naglasio je da su trgovinski odnosi između porajnja-falačkih i hrvatskih poslovnih partnera tijekom godina ostali stabilni. Najnovije brojke za 2018. godinu ukazuju na uvoz iz Hrvatske u Porajnje-Falačku u vrijednosti od 46,4 milijuna EUR te izvoz prema Hrvatskoj u vrijednosti od 134,2 milijuna EUR. Jertz gleda u budućnost: „Prilika za proširenje bilateralnih poslova posebice se krije u branšama koje u Hrvatskoj imaju dobre perspektive rasta.“ Tako je na tržištu osobnih automobila nakon porasta od 17,2 posto u 2017. godini između siječnja i listopada 2018. godine još jednom zabilježen porast za 20,4 posto. Visoke stope rasta nedavno su zabilježile i branša plastike i kaučuka te farmaceutska industrija. S pozitivnim rastom se u idućih godina računa i u zdravstvenom gospodarstvu, IT tržištu i graditeljstvu. Dodatan poticaj za poduzeća iz Porajnja-Falačke da se aktiviraju na hrvatskom tržištu ili pojačaju svoj postojeći angažman prema Jertzu predstavlja program „Skills Experts“ njemačkog Saveznog ministarstva gospodarstva i energetike. U partnerstvu s Njemačko-hrvatskom industrijskom i trgovinskom komorom zamišljena je izobrazba hrvatskih naučnika na licu mjesta prema njemačkom dualnom sustavu obrazovanja koji zatim postaju obučeni stručnjaci u svom području.

Prema navodima Svena Thorstena Potthoffa, direktora Njemačko-hrvatske industrijske i trgovinske komore u Zagrebu (AHK), ne jenjava interes njemačkih poduzeća za Hrvatsku kao poslovnu lokaciju: „Njemačka je za Hrvatsku najvažniji partner za vanjsku trgovinu. Njemački izvoz u Hrvatsku iz godine u godinu ruši nove rekorde, ali i obrnuto: Njemačka se u međuvremenu razvila u drugo najvažnije prodajno tržište za Hrvatsku. Unatoč potrebnim reformama, primjerice u poreznom pravu, obrazovanju ili javnim uslugama, ipak postoje dobre prilike za njemačke ulagače. Hrvatska osim toga ima izraženu poduzetničku kulturu, brojne poduzetničke inicijative u fazi osnivanja te IT sektor koji je u posljednjih pet godina zabilježio iznimno snažan rast.“

Mario Šušak, direktor Hrvatskog gospodarskog saveza sa sjedištem u Frankfurtu na Majni smatra da su Hrvatskoj potrebne daljnje strukturne reforme za povećanje konkurentnosti kako bi uspješno prešla u novi model rasta gospodarstva kao što je, primjerice, ostvarivanje inozemnih direktnih ulaganja. Ipak, navodi i pozitivne primjere kao što su poduzeća iz hrvatske IT branše: „Globalizacija u gospodarskim odnosima i rastuća mobilnost čovjeka i poduzeća dovode do rastuće konkurencije gospodarskih regija. Brze promjene zahtijevaju stručnjake koji su u stanju razviti rješenja i proizvode koji će se moći koristiti u praksi. Ovaj industrijsko-politički i obrazovno-politički poziv na buđenje u digitalizaciji predstavlja novu priliku kako za Njemačku tako i za Hrvatsku. Zamah digitalizacije mijenja svijet rada do sada neviđenom brzinom. Upravo u tome leži izazov i prilika da poduzeća u Njemačkoj i Hrvatskoj profitiraju jedna od drugih.“

Nakon njemačko-hrvatskog gospodarskog foruma sljedio hrvatsko-njemačkog gospodarstva

Prijem hrvatsko-njemačkog gospodarstva označava važan dan za hrvatsko gospodarstvo u SR Njemačkoj, stoga su se odazvale i mnogobrojne njemačke institucije i komore, ali i gospodarstvenici i investitori.

Brojne goste pozdravio je predsjednik Hrvatskog gospodarskog saveza Mario Šušak, zatim glavni direktor Industrijske i trgovinske komore u Mainzu Günter Jertz i hrvatski veleposlanik RH u Njemačkoj dr. Gordan Grlić Radman.

U samom uvodu bila je riječ o ekonomskoj suradnji između Hrvatske i Njemačke, bilateralnim odnosima, stanju u Hrvatskoj, te perspektivi koju Hrvatima nude ove dvije zemlje. Hrvatski veleposlanik dr. Gordan Grlić Radman složio se kako mladi Hrvati žele probati “nešto drugo i negdje drugdje”, te kako je to u redu jer svi smo mi dio europske obitelji.– Zašto ne bi probali, pa se vratili u Hrvatsku. Istaknuo je kako je kvaliteta života bolja u Hrvatskoj nego u Njemačkoj, a život je mirniji i sigurniji. Naglasio je kako Nijemci ponekad imaju bolje mišljenje o Hrvatima i Hrvatskoj nego mi sami.

Razgovor su vodili Viktor Piel (Hrvatsko-njemačko društvo), Heiko Müller (Green Logic d.o.o.), Sascha Fuzul ( Savezno ministarstvo ekonomije i energetike) i Franjo Pavić (Hrvatski svjetski kongres Njemačka).

Njemački poduzetnik Heiko Müller je rekao da je Hrvatska predivna zemlja, koja svojim mladim građanima nudi sve do onog trenutka kad oni odrastu i započinju samostalan život. U tom trenutku perspektiva postaje neizvjesna.

– Bio sam u Hrvatskoj, to je predivna zemlja nevjerojatnih ljudi, zemlja u kojoj naizgled izgleda sve idilično, no kad bolje upoznate situaciju, vidite da baš nikakve perspektive nema, kazao je Müller posebno ističući Slavoniju.

No, pojasnio je i kakva je situacija u Njemačkoj u odnosu na situaciju u Hrvatskoj.

– Standard je u Njemačkoj veći, cijena najma stana je veća, brojni mladi ljudi u Hrvatskoj imaju svoje obiteljske kuće i stanove. Kad dođu u Njemačku, najprije ih dočeka taj standard i visoke cijene. No, svi smo mi radoznali, treba probati, vidjeti, odvagnuti pa odučiti Njemačka ili Hrvatska, poručio je Müller Hrvatima.

Istaknuo je kako je za tu “neizvjesnu perspektivu” najviše odgovorna hrvatska politika i samo ona može mladima pružiti nadu i bolju budućnost.

– Na hrvatskoj politici je da to učini, ne na njemačkoj – rekao je Müller.

Po završetku službenog dijela programa, Hrvatski gospodarski savez dodijelio je nagradu “Most” Hrvoju Ursiću. Riječ je o medaljonu izrađenom od bračkog kamena koji predstavlja most kao simbol suradnje i angažmana u njemačko-hrvatskim gospodarskim odnosima. Hrvoje Ursić je primio nagradu u ime tvrtke „Ekofarma Srnjak“ koja je potekla iz direktne njemačke investicije u stvaranju dugoročnog branda.

Na kraju službenog programa goste je zabavila hrvatska klapa iz Frankfurta s kojom su zapjevali i veleposlanik dr. Gordan Grlić Radman, te Mario Šušak. Hranu za goste pripremili su vrijedni članovi Hrvatske kulturne zajednice Mainz, za vina se pobrinio online-shop Crogusto a hrvatski kokteli su bili pripremljeni s „ TESLA Šljivo“.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Naši u svijetu

Kolinda Grabar-Kitarović u Berlinu otvorila Njemačko-hrvatski gospodarski forum

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska predsjednica u Berlinu s hrvatskim veleposlanikom Gordanom Grlić Radman (desno) i Mariom Šuškom predsjednikom Hrvatskoga gospodarskog saveza u Njemačkoj (lijevo)/Foto: Fenix-magazin.de

Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović otvorila je u utorak u Berlinu Njemačko-hrvatski gospodarski forum, a tom prilikom je još jednom njemačke poduzetnike pozvala na pojačane investicije u Hrvatsku.

„Gospodarski odnosi Njemačke i Hrvatske su dobri, no postoji mnogo prostora za njihovo poboljšanje. To se posebice odnosi na hrvatski izvoz na njemačko tržište“, rekla je hrvatska predsjednica otvarajući Njemačko-hrvatski gospodarski forum u organizaciji njemačke Udruge manjih i srednjih poduzetnika te Hrvatske gospodarske komore (HGK).

Osim povećanja izvoza, Grabar-Kitarović je istaknula i mogućnost povećanja direktnih njemačkih investicija za što, kako je rekla, Hrvatska u posljednje vrijeme pojačano stvara uvjete.

„Samo u ovoj godini mi ćemo ukinuti ili pojednostaviti nekoliko stotina administrativnih procedura i obveza što će poduzetnicima uštedjeti mnogo novca i omogućiti bolje poslovanje“, rekla je Grabar-Kitarović.

Ona je naglasila kako su još ostale mnoge reforme posebice u području javne uprave i pravosuđa.

„Ja ohrabrujem i potičem svoju vladu da otkloni preostale prepreke kako bi se manjim i srednjim poduzetnicima pomoglo pri ostvarivanju svojih ideja i osnivanju poduzeća“, rekla je hrvatska predsjednica.

Predsjednik njemačke Udruge manjih i srednjih poduzetnika Mario Ohoven je ukazao na nedovoljnu zastupljenost njemačkog manjeg i srednjeg sektora u Hrvatskoj.

„Mi činimo 99 posto svih poduzeća u Njemačkoj, a u Hrvatskoj nas gotovo i nema. Tu se nešto mora promijeniti“, rekao je Ohoven i dodao kako se nada da će sudjelovanje hrvatske predsjednice u gospodarskim aktivnostima poput današnjeg foruma, doprinijeti povećanju svijesti o važnosti srednjeg i manjeg poduzetničkog sektora.

„Moja udruga će uvijek biti otvorena za hrvatske poduzetnike i pomoći će u stvaranju kontakata i pripremanju terena za poslovne projekte“, rekao je Ohoven.

Predsjednik HGK-a Luka Burilović ukazao je na potrebu produbljivanja gospodarskih odnosa, posebice u sektoru trgovine i prehrambene industrije.

„Mi moramo učiniti korake koji bi hrvatskoj prehrambenoj industriji, koja uživa ugled i u inozemstvu, omogućili distribuciju i u njemačkim lancima maloprodaje“, rekao je Burilović na početku foruma.

Jedna od glavnih tema Njemačko-hrvatskog gospodarskog foruma je i digitalizacija i mogućnosti koje tzv. „Industrija 4.0“ pruža manjim i srednjim poduzetnicima.

Hrvatska predsjednica boravak u Berlinu je nastavila susretom s parlamentarnom grupom Sjeverni Jadran i predsjednikom Bundestaga Wolfgangom Schaeubleom, a navečer bi se trebala susresti i s predstavnicima hrvatskih iseljenika u Njemačkoj.

(Hina)

 

Predsjednica: Moramo se mijenjati, moramo usvajati navike iz razvijenih država

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari