Pratite nas

Naši u svijetu

Titovi se zločini nikada ne bi smjeli zaboraviti

Objavljeno

na

Napredni stavovi utječu na olako shvaćanje simbola. I tako javno prihvaćanje bogohulnih kazališnih predstava i bestidnih izložaba, paljenje nacionalnih zastava te vrijeđanja državnih čelnika bi svi trebali biti shvaćeni kao dokazi intelektualnog oslobođenja. Osobito u bivšim komunističkim zemljama, gdje se simbolizam izmijenio na načine koji dezorijentira kako novu tako i staru Ljevicu, povici da je bilo kakva zabrinutost simbolima “opsjednutost” ili “odvlačenje pažnje” brzo se pojavljuju.

No, u istočnoj i srednjoj Europi ravnodušnost Ljevice prema simbolima je izvještačenost. Poput bljeska, kada se njegovi osobni mitovi pobijaju, moderni se ljevičar pretvara u gunđajućeg neo-komunistu – kojemu jedino fali iskaznica članstva u Partiji te Kalashnikov kako bi se povratio na stariju vrstu. Što više, ako se iz sjena Desnice pojavi koji opasan ili dvosmislen symbol, njegova ravnodušnost prema tradiciji ubrzo poprima oblik netolerancije rema “ekstremizmu”.

U Petak 1. rujna 2017. godine skupština grada Zagreba glasovala je za promjenu naziva jednog od najprominentijih trgova grada, “Trga Maršala Tita”, na “Trg Republike Hrvatske”.  Ovu su promjenu naziva trga Zapadni mediji označili pristojnim drmanjem glavom te je promjena naziva trga prikazana kao potvrda reakcijskog nacionalizma. Kredibilitet ovome dodala je i činjenica što je Dr Zlatko Hasanbegović, bivši minister kulture, vodio kampanju za promjenu imena trga i čija se ministarska stolica počela tresti uslijed agitacija koje su dolazile iz nevladinih udruga koje financira George Soros i čije je proračune dobivene iz poreznog prihoda bivši ministar Hasnabegović imao na umu rezati. Hasanbegović je nacionalistički povjesničar s ukusom za kontroverzije, a što je za hrvatske političare i uzrujavajuća spremnost argumentiranja intelektualnih pitanja. No, on nije fašista, antisemit, niti rasista (Musliman je, pa je tako i zadobio svoj dio islamofobijskog zlostavljanja). U bilo kojem slučaju, većinska potpora za promjenu došla je iz konzervativne HDZ strane te iz centralno-lijeve grupacije okupljene oko zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandić.

Promjena je imena povijesno značajna. Jasno je simbolizirala prekid s prošlošću zemlje. Ali umiješalo ju se u jedan drugi spor oko simbola, koji, bez obzira na buku i bijes, upoće nema povijesni značaj. U blizini koncentracijskog logora Jasenovac, gdje su ustaške vlasti ubile veliki broj Srba, Židova te političkih protivnika kvislističke Nezavisne države Hrvatske (NDH), podignuta je prije godinu dana od strane HOSa (Hrvatske obrambene snage – desnička paravojna snaga) privatna spomen ploča pripadnicima HOSa koji su poginuli u ratu za neovisnost Hrvatske u ranim1990-tim godinama. Na spomen ploči je bio upisan ustaški pozdrav “Za Dom Spremni”.  Navodno su mnogi HOS bojovnici koristili ovaj pozdrav – mada nije poznato s kakvim razumijevanjem njegovog istinitog značenja?  Spomen ploču su naknadno maknuli na nekoliko kilometara udljeno mjesto. Nezahvalna je sada zadaća vladinog povjerenstva što općenito činiti sa simbolima totalitarianizma – uključijući s komunističkom crvenom petokrakom pozicioniranom pokraj mjesta masovnih grobnica žrtava komunističkih zločina.  U međuvremenu, dobro financiran i međunarodno podržan “antifašistički” pokret ide za tim da poveže slučajeve stvarne ili zamišljene nostalgije za ustaškim režimom – koji je propao prije 70 godina – s pokretom čišćenja Hrvatske od ostataka komunističkog režima – koji još uvijek imaju u sebi uznemirujući stupanj života.

Ali, što je taj “antifažizam”?  Povijesni su dokazi jasni. Antifašizam nije fraza koja zahvaća sve u kategoriji demokrata. Nju su iskonstruirali komunisti.  Zapravo, ona je beznačajna bez pozivanja na komunističku ideologiju. Njezini zastupnici, svojom spremnom obranom komunističkog rekorda, svojim poborništvom prepoznatljivom komunističkom (anti-Zapad) viđenju svijeta te svojom nepokolebljivom uvjerenosti da jedina prijetnja civilizaciji dolazi iz Desne, ne Lijeve strane, brzo to čak i danas i pokazuju.

Sve do nedavnog uspona ljevičarskog anarhizma u Americi, u Sjedinjenim državama i Britaniji antifažizam nije značajno postojao iako su ove zemlje bile ključni djelovi Zapadnog savezništva protiv snaga Osovine u Drugom svjetskom ratu. Izostajanje bilo kakvog antifašističkog pokreta u Sjedinjenim državama i Ujedinjenom Kraljevstvu nije samo zbog toga što tamo nije bilo značajnog domaćeg Anglo-saksonskog fašizma (Mosley je brzo ishlapio); što je važnije, to je bilo zato što tamo nije bilo značajnog domaćeg komunizma – čiji je antifašizam i izum.

Antifašizam je bio propagandni aparat za širenje potpore ciljevima komunističke partije među nekomuniste. To je bila taktika pridobivanja moći, na kojem bi položaju s moću isključivo vladala  komunistička parija. Isprekidane pojave antifašizma bile su samo znak privremene slabosti komunističke partije. Promoviranje antifašističke “Popularni frontovi”, osobito u Francuskoj, obuhvaćajući demokratsku Ljevicu ali služeći Partiji, između dva Svjetska rata odobrila je Moskva. Ali, 1939. godine Stalin je izabrao alternativnu strategiju – savez s Hitlerom – i antifašizam odmah biva odbačen.

Jugoslavenska je Partija pod Titom, kao i druge Europske komunističke partije, poslušno pratila ovu novu liniju.  Veoma rastruban “uspon” komunističkih partizana nije se pojavio kao reakcija na ustaške grozote – NDH je uspostavljena 10. travnja 1941. godine – već kao odobrena reakcija 22. lipnja na Hitlerov napad Sovjteskog saveza. Energetičkim izazivanjem iz Moskve jugoslavenska je Partija tada usvojila antifašizam kao alat s kojim će se oporbeno voditi protiv okupatora Osovine te kvislingističkih režima u Zagrebu i Beogradu, ali ne i bez namjere nametanja klasične Marksističko-lenjinističke revolucije. U međuvremenu, riječ “anifašista” se koristila u legitimizaciji onoga što je bilo predstavljeno kao nestranačke institucije alternativne vlade –  kao što je to bio AVNOJ, Antfašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije. Kada su komunisti dobili moć i do prije 1944. istisnuli su ili likvidirali nekomunističke elemente, antifašizam biva prognan iz svoje prominencije unutar ideološkog arsenala Partije.  Tek 1990. godine, kada su komunisti znali da je ispred njih obračunavanje s pravom demokracijom, Partija oživljava antifašizam. I tako, npr., dok je Partija promijenila svoje ime od Saveza komunista Hrvatske (SKH) na manje prijeteće Stranka demokratskih promjena, i onda na Socijaldemokratska stranka Hrvatske, udruga komunističkih veterana SUBNOR (Savez udruženja boraca Narodnooslobodilačkog rata) se preimenovala u Savez antifašističkih boraca. Ukratko, antifašizam nikada nije postojao neovisno od komunističke partije, i iako su se milijuni pravih demokrata borili protiv tlačitelja koje bi se na prstima moglo opisati kao “fašisti”, ti borci za slobodu nisu imali ništa zajedničkog s ideološkom tvorevinom antifašizma, osim kao iskorištene povremene bene.

Ovo, onda, je odgovor na pitanje: što je antifašizam? I koja je njegova veza s komunizmom? Ali daljnje je pitanje: koje je uloga Tita u tome?

Stara ploča na titovom trgu, sada namijenjana zagrebačkom povijesnom muzeju, sadrži veliku tvrdnju. Na njoj pise: “Trg Mašala Tita. Josip Broz Tito, političar, vođa antifašističkog pokreta, Predsjednik Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 1945-1980, 1892-1980.” (Naglasak dodan.) Pojavio se niz kampanjskih grupacija – u samo malenom broju bez obzira na medijsku pozornost – kako bi se protivili micanju njihovog heroja sa njegovog trona na trgu. Televizijske su slike govorile priču njihovog identiteta i njihove marginalizacije. Svugdje su se mahale crvene zastave sa srpom i čekićem. Jedine su prisutne hrvatske zastave bile one stare socijalističke “Narodne Republike”. Neki su prosvjednici nosili na sebi predmete uniforme jugoslavenske vojske – iste predmete koje su nosile srpsko-jugoslavenske snage kada su 1991. godine napale Hrvatsku.

Čelnici hrvatskog antifašističkog pokreta sebe su s ponavljanjem identificirali s Titom. Nisu pružili niti jednu ispriku ni za Titove metode ni za komunističke zločine.

No, brzi pogled na skupine koje su prosvjed i podržavale navodi na to da su posebne isprike bile na redu. Pitamo se, jeli “Mreža žena” bila svijesna toga da je Tito inicirao seksualne odnose sa svojom prvom suprugom kada je imala samo 14 godina? Da ju je kasnije, dok je bio u Moskvi tijekom 1930-tih, osudio preko NKVD, kako je to i učinio svojoj drugoj supruzi i nizu partijskih drugova? Jesi li homoseksualni aktivisti znali da su – kako će to jedan hrvatski povijesničar uskoro u detaljima prikazati – u koncentracijskom logoru Goli Otok, u koji je Tito slao svoje političke neprijatelje, vlasti javno ponižavale i tukle homoseksualce, koje su smatrali “buržoaskim dekadentima”?

Židovska zajednica predstavljena na prosvjedu, naravno, ima razloga gnušenja na ponašanje prema njima koje su vodili Ustaše ratnog vremena i koji su u potpunosti surađivali s dekretom Holocausta Reicha. Ali, zar bi hrvatski Židovi trebali biti zahvalni Titu i Partiji? 1945. godine komunisti su ubili židovske poslovne ljude i oduzeli njihove poslovne tvrtke. Kada su stigli komunisti oni nisu povratili vlasnicima židovske imovine koje su Ustaše konfiscirali već su ih komunistička elita i njihovo privilegirano omiljeno potomstvo – tzv. “crvena buržoazija” koja koja obujno snabdijeva vladajuću klasu “postkomunističke” Hrvatske  – ponovno oduzeli i u njima uživali – i još uvijek često u njima uživaju.

A što se tiče hrvatskih Srba, čiji su čelnici bili prisutni na prosvjedima – kakve god privilegirane pozicije su neproporcionalno u represivnom aparatu Partije zauzimali, bilo bi im uputno razmisliti o cijeni na duge staze tih koristi. Ta cinična komunistička politika dijeli pa vladaj značila je da su u 1990. godini, kada je u Hrvatsku stigla demokracija, Srbi bili i nepovjerjivi i nije im se vjerovalo te, kao takvi, bili automatički viđeni kao agresivni prema novoj državi – što je i potvrdila iz Beograda (još uvijek tada vođen komunizmom) potaknuta srpska pobuna. Ako je Titova Jugoslavija iza sebe ostavila mržnje tako sirove i rane tako duboke, tko ozbiljno može zaključiti da je komunizam ponudio lijek ili barem palijativu za atavistisčki nacionalizam kako to još uvijek tvrde njegovi apologeti?

No, Titova persona još uvijek drži neku vrstu privlačnosti. Više je od povijesne zanimljivosti razumjeti zašto. Čini se da je odgovor u tome da je Tito, iako ortodoksan komunista – njegovu svađu s Stalinom proučila je ambicija, a ne doktrina – bio i nešto drugo, i ovo “nešto drugo” ispada kao da je on bio junački “antifašista”.

U stvari, Tito se ponašao onako kako se svi komunisti ponašaju, promicajući revoluciju putem masovnih likvidacija potencijalnih protivnika, putem rušenja svake neovisne institucije, i putem dovođenja svake moći pod Partijsku kontrolu. Odobrio je ubojstvo desetaka tisuća ljudi, mnoge bez sudskog procesa, druge s namještenim sudskim procesima – vojnike, regrutirane pripadnike Domobrana, nepolitičke civile, Katoličke svećenike, fratre i redovnice, liječnike, medicinske sestre, učitelje, novinare, poslovne ljude, žene i djecu. Masove se grobnice u koje su živi ljudi bacani tako da ih polako uguši težina onih bačenih iza njih još uvijek se postepeno iskopavaju. Od straha kako se nebi ozlovoljilo utjecajne komunističke kadrove, koji su se 1991. godine pridružili antikomunistima u stvaranju mlade hrvatske države, mnogo se godina šutilo o ovim užasnim zločinima. Do nedavno, većina Partijskih arhiva te arhiva tajne policije ostale su također nedostupne. Lustracije članova Partije nije bilo. Unutar Hrvatske nije se održao niti jedan sudski proces protiv komunističkih dužnosnika: samo se to dogodilo u Minhenu, nakon što je Njemačka uspjela osigurati njihovo izručenje, i dvije su visoko pozicionirane u jugoslavenskoj tajnoj službi osobe dobile doživotnu kaznu za politički odobreno ubojstvo 1983. godine na njemačkom terenu.

Predsjednik se nove Hrvatske, Franjo Tuđman, navodno divio Titu; ali Tuđman nikada nije ni sanjao da oponaša Titov kult ličnosti, čiji se učinci još uvijek trebaju uzimati u obzir kada se ocjenjuje Maršalova reputacija. Potrebna je mašta kako bi se listanjem kroz fotografije Titov gizdav, pohlepan, lagodan, rasipnički, besmislen politički život uzeo kao ozbiljna performansa.  Jugoslavija ništa nije unutar sebe riješila. Ništa nije postigla izvana. Ali mitovi herojstva nametnuti kroz 35 godina stručnom kontrolom medija toliko su oprali mozgove stanovnika da su isti, u vrijeme kada se konačno najavila smrt diktatora, postali kovitlave, kukajuće ljudske olupine.  Samo je sustav u kojemu se izbugio dodir s stvarnošću mogao službeno priopćiti u kamenu uklesanu frazu kao svoju lozinku za budućnost svoje zemlje: “Nakon Tita — Tito!”

Titova postignuća, onakva kakva su bila, uključujući i većina njegovih zločina, naveliko su zaboravljena; samo se njegovi antifašistički akreditivi još uvijek poliraju. Ipak, antifašizam, kao osmjeh Češirskog mačka, nas podsijeća u bestjelesnom obliku o tome što je bio komunizam, što su komunisti radili, i što bi njihovi nasljednici htjeli kada bi im se za to pružila prilika. To bi trebalo ići istim putem kao i Titova ploča.

Autor: Robin Harris, (objavljeno 25/10/2017:  http://standpointmag.co.uk/node/6992/full )

(Uz dozvolu autora i Standpointa prevela s engleskog jezika: Ina Vukić/Kamenjar.com)

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Naši u svijetu

Poruka iseljeništvu: Sad je idealno vrijeme za ulaganje u hrvatski turizam

Objavljeno

na

Objavio

„Predstavnici dijaspore svojim su povratkom donijeli znanje, transfer tehnologije, moderne metode poslovanja i najbolje prakse u turističkom sektoru iz cijelog svijeta. Danas ovdje govorimo o iseljenicima u turizmu, ali želimo potaknuti suradnju i sudjelovanje dijaspore u svim strateškim sektorima hrvatskoga gospodarstva. HGK u cijelom tom procesu želi biti središnja kontaktna točka, oslonac i partner svim predstavnicima svoje dijaspore koji traže poslovne prilike i mogućnosti“, istaknuo je Ivan Barbarić, potpredsjednik HGK za međunarodne poslove i EU na drugoj Međunarodnoj konferenciji „Iseljenički turizam“ održanoj u Splitu.

Ravnatelj Centra za istraživanje hrvatskog iseljeništva Marin Sopta poručio je da konferencija simbolizira jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske. „Upućujemo na veliki gospodarski potencijal dijaspore i potrebu za snažnijim ulaganjima iseljenika. Ako otvorimo svađu između današnjice i prošlosti, u opasnost smo da izgubimo budućnost. To mora biti na umu svima koji stvaraju podjele u hrvatskom društvu. Te nas teme emocionalno i psihički iscrpljuju, zato smo se mi odlučili gledati u budućnost“, naglasio je Sopta, dodavši da Vlada treba uključiti dijasporu u strategiju razvoja države.

Zvonko Milas, državni tajnik u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan RH, kazao je kako se kao zemlja mijenjamo i napredujemo, ali nedovoljno brzim tempom. „Vi ste ti koji moraju potpomoći taj proces koji ne priznaje instant-rezultate. Zajedno možemo napraviti mnogo, a zadovoljstvo nakon što uspijemo nadjačat će sve negativno što smo putem doživjeli. Ova konferencija izvrsna je za one koji traže svoje prilike za investicije u jednoj od najpropulzivnijih grana hrvatskoga gospodarstva – turizmu“, izjavio je Milas.

Državni tajnik u Ministarstvu turizma Tonči Glavina poručio je kako je sad pravo vrijeme za povratak i investicije u Hrvatsku. „Tko se danas odvaži napraviti korake u tom smjeru, imat će od toga mnogo koristi. U životu ne vrijede samo materijalne stvari; važna je i kvaliteta života i osjećaj da ste dijelom zajednice, a u Hrvatskoj to itekako možete ostvariti“, kazao je Glavina koji je i sam povratnik i SAD-a.

Predsjednik Uprave PwC Hrvatska John Gašparac govorio je o perspektivama hrvatskog turizma. „Izazovi u turizmu ujedno su i prilike. Turizam je biznis koji živi na emocijama i iskustvima. Možemo govoriti o brojkama, ali taj je faktor ključan. Moramo mijenjati svoj pogled na svijet i turizam, a ako to uspijemo, onda možemo doživjeti eksponencijalan rast“, ustvrdio je Gašparac, uz napomenu da su planovi koje imamo dobri, ali da će trebati vremena da ih provedemo.

Joe Bašić osvrnuo se na rast svoje tvrtke MPG, s oko 150 ljudi danas i transferom znanja iz Kanade u Hrvatsku. „Na projektu Ultre radili smo deset godina, a danas je posjećuje više od 150.000 tisuća ljudi iz više od 150 zemalja, što je izvrsna promocija Hrvatske. Ovo je pravo vrijeme da se pokrene biznis u Hrvatskoj jer su rizici najmanji otkako smo osnovali državu. Hrvatska vas zove da se vratite i ostvarite svoje snove i poslovne ideje“, istaknuo je Bašić.

Marion Duzich, vlasnik i direktor Waterman Svpetrvs hotela na Braču, naglasio je da se u biznisu sve svodi na kvalitetan proizvod i kvalitetne ljude. „Naravno, bitno je i da vas za tu kvalitetu plate. Ja sam se u Hrvatsku došao praktički umiroviti – nisam ni znao gdje je Brač, a na kraju sam tu uložio u turizam jer vjerujem u ovu zemlju i ove ljude. Nije lako poslovati u Hrvatskoj. Ima loših dana, potrošio sam mnogo novca i živaca, ali danas imam 600 radnika. Sad nas muči problem radne snage, to nam uzima mnogo vremena“, kazao je Duzich i pozvao Vladu da olakša uvoz stranih radnika.

Tijekom ove dvodnevne konferencije bit će prezentirane uspješne priče povratnika koji su uložili u hrvatski turizam, a razgovarat će se i o brendiranju Hrvatske, investicijama u turističke niše poput zdravstvenog i kulturnog turizma te o inovacijama u turizmu. (hia)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Naši u svijetu

Treći naraštaj hrvatskih iseljenika suočava se s mnogim problemima

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija

Danas, toliko godina nakon uspostave suverene, slobodne i neovisne Hrvatske države, te toliko godina nakon završetka pobjedničkog Domovinskog rata, možemo konstatirati, da hrvatski iseljenici diljem svijeta mnogima u našoj domovini Hrvatskoj iznimno smetaju. Sve dobronamjerne osobe, u koje ubrajam one, kojima je doista stalo do budućnosti hrvatskog naroda i Hrvatske države, trebale bi doći do zaključka, da su hrvatski iseljenici odigrali iznimno važnu, pa naravno i presudnu ulogu u stvaranju slobodne, neovisne i suverene Republike Hrvatske 90-ih godina. Hrvatski iseljenici bi i danas mogli biti ti, koji će Hrvatsku podići iz doista teške situacije, te ju izvesti na pravi put. Očigledno je, da neprijatelji hrvatskog naroda to ne žele, pa svim snagama pokušavaju onemogućiti sve veze, koje Hrvati diljem svijeta još njeguju sa svojim obiteljima u Hrvatskoj, pa na koncu i s Hrvatskom državom.

Nažalost ni mnoge osobe, koje našoj Hrvatskoj i našem hrvatskom narodu ne žele nužno zlo, ne realiziraju, koliko je golem potencijal hrvatskih iseljenika za stvaranje jake i ponosne Republike Hrvatske. Tome se ne treba ni čuditi, jer su antihrvatski elementi skoro 20 godina činili sve, kako bi u Hrvatskoj stvorili sliku o nama hrvatskim iseljenicima, kao nečemu iznimno štetnom za budućnost Republike Hrvatske. Jugokomunisti su zajedno sa svim neprijateljima Hrvatske napravili jasnu strategiju, kako kroz propagandu, prije svega hrvatske iseljenike prezentirati kao neprijatelje Hrvatske, te na koncu nas hrvatske iseljenike natjerati na to, da okrenemo leđa našoj domovini Hrvatskoj. Ipak, odmah sada želim naglasiti, da su se gadno prevarili, kada su pomislili, da će uspjeti u tome, da nam se naša domovina Hrvatska ogadi. Do takve konstatacije dolazim bez velikih napora. Budući da ljubav uz Božju pomoć uvijek pobjeđuje, tako će i ljubav nas Hrvata iz iseljeništva prema našoj domovini Hrvatskoj pobijediti mržnju onih, koji bi najradije uspostavili novu Jugoslaviju, te u potpunosti preziru sve ono što ima hrvatski predznak. No, kao što sam i naglasio, čak i dobronamjerne osobe se često zalažu za prijedloge Jugokomunista, koji bi doveli do toga, da se hrvatski iseljenici u potpunosti isključe iz razvoja Republike Hrvatske, na ekonomskom, političkom i kulturnom području. Jugokomunistički ostaci koriste se istim mehanizmima, kojima su se služili njihov veliki uzor zločinac Broz Tito i njegovi podupiratelji u bivšem totalitarističkom režimu. Tako su nakon smrti prvoga predsjednika dr. Franje Tuđmana počeli mijenjati istinu, te su krenuli kroz svoje medije proizvoditi golemu veličinu laži, koje su nažalost i mnogi dobronamjerni u hrvatskoj povjerovali. Tako su hrvatski branitelji postali oni, koji po njima žive na grbači države, te su ih proglasili zatucanima, krezubima, neinteligentnima i agresivnima. Hrvate Herceg – Bosne su također proglasili zatucanima i velikim lopovima, koji samo gledaju kako opljačkati Hrvatsku. Katoličku crkvu su proglasili institucijom s kojom se treba obračunati, koja krade itd. Dok su nas hrvatske iseljenike proglasili onima, koji samo traže korist od Hrvatske, te su plasirali tezu u javni prostor, da mi hrvatski iseljenici isključivo njegujemo veze s hrvatskom, kako bi ju opljačkali. Takvoj propagandom mnoge su osobe u hrvatskoj nažalost i podlegle, te su počele vjerovati u sve te laži odnosno izmišljotine. Dokaz tome je i činjenica, da su me mnoge osobe u Republici Hrvatskoj, koje se same deklariraju kao domoljubi pokušale uvjeriti, da nemam pravo kako oni kažu miješati se u hrvatsko gospodarstvo, politiku i kulturu, te da ne bih po njima trebao imati pravo sudjelovati na izborima u Hrvatskoj.

Trenutno smo u situaciji, u kojoj golemi potencijal, kojega hrvatsko iseljeništvo nudi, ostaje neiskorišten, što samo ide na štetu hrvatskog naroda i Hrvatske države, a u suprotnom na veliku korist svih neprijatelja naše prelijepe domovine. Poanta ove kolumne je vrlo jasna. Naime, želim artikulirati samo neke od problema s kojima se mi Hrvati iz iseljeništva moramo suočavati, u trenutku kada želimo pomoći našoj domovini Hrvatskoj. U ovoj kolumni posebice ću pisati o problemima, kada je riječ o trećem naraštaja hrvatskih iseljenika, jer i osobno pripadam toj skupini. Usprkos tome, mi hrvatski iseljenici treće generacije ne želimo i ne ćemo odustati od naše domovine.

Sama negacija pripadnosti hrvatskom narodu

Prvi problem s kojim se mnogi Hrvati dijaspore treće generacije moraju suočavati, zasigurno je činjenica, da ih mnoge osobe u Republici Hrvatskoj pokušavaju uvjeriti, da ne pripadaju hrvatskom narodu, te da u vezi s time nemaju pravo na hrvatsko državljanstvo. Takve teze naravno plasiraju one osobe, koje ulažu mnogo truda u to, da podijele cijeli hrvatski narod diljem svijeta, kako bi rezultirajući s time jednu skupinu hrvatskog naroda zavadili s drugom. Služe se sredstvom „zavadi pa vladaj“. Tako pokušavaju osobama u Hrvatskoj prenijeti pogrešnu sliku o nama hrvatskim iseljenicima, kako bi se osobe u hrvatskoj počele zalagati za to, da se nas hrvatske iseljenike u svim područjima što dalje udalji od naše domovine. Nažalost su u tome djelomično i uspjeli, dokaz tome je činjenica, da sam se često susretao s osobama, koje su sigurno dobronamjerne. Međutim, i te osobe su nažalost mene ipak bezuspješno pokušale uvjeriti, da ne pripadam hrvatskoj naciji, te da nemam pravo sudjelovati u gospodarskim, političkim i kulturnim procesima, koji se događaju u Republici Hrvatskoj. Takve su teze doista jadne i sigurno ne idu u prilog zajedništvu, koji je našem narodu u ovom trenutku iznimno potreban. Nadalje, zanimljivo je, kako su si te osobe uzele zapravo biti arbitri u odluci o tome, tko pripada hrvatskom narodu, a tko ne. Ponovit ću, ne napadam one, koji su podlegli sustavnoj i dugoročnoj propagandi ostataka iz prošlog komunističkog sustava. Također svu krivnju ne možemo prebaciti ni na sve neprijatelje hrvatskog naroda, jer oni čine onoliko, koliko im ostali dopuštaju. No, sigurno da dio odgovornosti snosi i službena vlast u Zagrebu, čak ne ni nužno trenutna, jer bi bilo nekorektno prebaciti sve ono loše što se po pitanju hrvatskog iseljeništva događalo gotovo 19 godina na njih. Činjenica je, da su zakazali mnogi, jer nedopustivo je, da imamo mnoge osobe u Hrvatskoj, koji doista zastupaju teze, kako Hrvati koji žive izvan Republike Hrvatske po njima i nisu Hrvati. To negiranje mnogih, da su hrvatski iseljenici diljem svijeta dio hrvatskog, ponosnog naroda nisam iskusio samo ja na svojoj vlastitoj koži, nego i mnogi ostali, posebice pripadnici trećeg naraštaja hrvatskih iseljenika. Bilo bi zanimljivo čuti, koji su to doista njihovi kriteriji, koje bi netko trebao ispuniti, da bi se mogao zvati Hrvatom. O tome se u hrvatskom prostoru ni ne govori, a činjenica je da taj problem postoji. Problem nije ni malo bezazlen, kako se vjerojatno na prvi pogled čini, jer kad nekome negirate pripadnost određenom narodu, onda na tome možete temeljiti sve buduće korake s kojima istim tim osobama uskraćujete prava, koja kao pripadnici određenog naroda imaju.

Državljanstvo, domovnice, putovnice …

Sljedeći problemi s kojima se mnogi Hrvati dijaspore, koji pripadaju trećoj generaciji moraju suočavati nisu samo posljedica sustavnog denunciranja hrvatskih iseljenika sa strane protivnika hrvatskog naroda, već su i posljedica nerada i uhljebništva svih vlada Republike Hrvatske nakon smrti, našega prvoga hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Naime, mnogi iseljenici treće generacije, koji do sada nisu stekli hrvatsko državljanstvo imaju mnoge probleme postati hrvatski državljani. Iako je vlada Republike Hrvatske još prošle godine pripremila zakon, koji će hrvatskim iseljenicima olakšati stjecanje hrvatskog državljanstva, činjenica je, da do sada takvo olakšanje mnogi hrvatski iseljenici nisu mogli uočiti niti osjetiti. U tom slučaju, golemi je problem sigurno neefikasna hrvatska birokracija, koja na svim područjima otežava bolju suradnju iseljene Hrvatske s domovinskom, pa tako i u slučaju državljanstva. Mnogi pripadnici trećeg naraštaja hrvatskih iseljenika čekaju godinama, kako bi dobili hrvatsko državljanstvo. To se nažalost do današnjega dana nije promijenilo. To dovodi do toga, da mnogi novi potencijalni državljani odustaju od zahtjeva za državljanstvom, jer jednostavno ne žele sudjelovati u takvim odugovlačenjima i u toj, mislim da je se doista tako može nazvati birokratskoj farsi. Nedopustivo je, da potencijalni hrvatski državljani diljem svijeta moraju čekati mnogo godina kako bi postali punopravni državljani Republike Hrvatske. Isto tako je nedopustivo, da te osobe radi jednoga papira moraju odlaziti nekoliko puta do konzularnog sjedišta, jer je naša birokracija sve samo ne efikasna. Čak problem ne bi bio toliko ni velik, da konzularna sjedišta nisu daleko udaljena od gradova u kojima mnogi iseljenici žive. Međutim, činjenica je, da su za mnoge osobe konzularna sjedišta udaljena nekoliko sati automobilom, dok drugi koji žive u državama kao što je primjerice SAD moraju letjeti zrakoplovom nekoliko sati, kako bi mogli steći hrvatsko državljanstvo, i to ne samo jedan put, nego nekoliko puta, jer to tako hrvatska birokracija zahtjeva.

Isti slučaj je i s hrvatskim putovnicama. Jer da bi hrvatski iseljenici produžili hrvatsku putovnicu, treba im doista mnogo vremena, ali ipak ne moraju čekati nekoliko godina na putovnicu, kao primjerice mnogi na državljanstvo. Kao što se svi problemi daju riješiti, tako se i ovaj problem može riješiti na doista učinkovit način. Prije svega bi bilo dobro, kada bi Republika Hrvatska otvorila nova konzularna sjedišta u državama gdje žive mnogi hrvatski iseljenici. Isto tako bi bilo dobro, kada bi mnoga konzularna sjedišta promijenila i produljila svoje radno vrijeme, jer trenutno radno vrijeme u mnogim konzularnim sjedištima nije prilagođeno osobama, koje bi ih trebale posjećivati. Takve promjene dovele bi zasigurno do toga, da mnogi potencijalni hrvatski državljani zatraže svoje državljanstvo, te bi se sigurno zaustavile i problem, da se mnogi iseljenici ispisuju iz hrvatskog državljanstva, jer radi velike udaljenost nemaju mogućnost odlaziti nekoliko puta do konzularnih sjedišta, da rješe određen problem. Poznavajući službenu vlast u Zagrebu, otvaranje novih konzularnih sjedišta ni ne predstavlja veliki problem. To će oni brzo učiniti, no nažalost ne kako bi bili više dostupniji hrvatskim iseljenicima, nego kako bi u tim konzularnim sjedištima mogli postaviti svoje uhljebe, kojih u hrvatskim konzularnim sjedištima ni sada ne manjka. Čak bi vjerojatno postavili i nekoliko osoba, koji u svojim uredima drže slike zločinca Broza Tita, te koji ne rade za interese Republike Hrvatske, jer te osobe ni nakon toliko godina ne mogu prežaliti njihovu propalu Jugoslaviju.

Da su u institucijama, koje bi trebale pridonijeti rješavanju državljanstva, domovnica i putovnica hrvatskih iseljenika, zaposleni mnogi uhljebi, možemo jasno vidjeti i na činjenici, da mnogi iseljenici diljem svijeta čekaju nekoliko godina na stjecanje hrvatskog državljanstva. Svakako sam uvjerenja, da bi se trebao uvesti jasan zakonski rok, koji bi se trebao poštovati, kada je riječ o odgovorima na zahtjev za hrvatsko državljanstvo. Tako bi se zaustavilo mrcvarenje hrvatskih iseljenika, te bi se sigurno povećao broj hrvatskih državljana diljem svijeta, te bi iseljenici sa zadovoljstvom rješavali svoje probleme u hrvatskim konzularnim sjedištima, znajući, da će se njihovi problemi riješiti u što kraćem roku, što trenutno nažalost nije slučaj. Bilo bi isto zanimljivo vidjeti, koji su to kriteriji, koji se moraju ispuniti, da bi netko dobio radno mjesto u institucijama, koje su zadužene za ova iznimno važna pitanja, koja su doista od velike važnosti za hrvatske iseljenike. No, isto tako, što nažalost mnogi zaboravljaju i za Republiku Hrvatsku.

Ovo su bili samo pojedini od mnogih problema, s kojima se mi pripadnici trećeg naraštaja hrvatskih iseljenika moramo svakodnevno suočavati. No, u ovoj kolumni nisam nabrojao isključivo probleme, nego i konkretne prijedloge s kojima bi se ti problemi mogli doista umanjiti. Mnogi su problemi s kojima se mi Hrvati treće generacije iseljenika moramo suočavati, kada želimo pomoći našoj domovini Hrvatskoj, te oni nažalost ne stanu u jednu kolumnu, za njih je potrebno više kolumni. No, iznimno je bitno o njima govoriti uvijek kada zato imamo mogućnost, jer tek kada se jedan problem uoči, onda ga je moguće i početi rješavati.

Davor Čelan

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari