Connect with us

Komentar

Tjedan odluke

Objavljeno

on

U tjednu koji je započeo blagdanom Sv. Ante, tog u hrvatskom narodu omiljenog svetca, bez sumnje će se naći solidan broj duša koje će u zagovoru padovanskog Portugalca vidjeti razrješenje čvora u kojem se našla Hrvatska danas. A našla se na raskrižju putova, ne prvi put u svojoj povijesti. Ili će izabrati pravi, ili onaj s kojeg joj, moguće, više nema povratka.

[ad id=”68099″]

Kako bismo pridonijeli razmrsivanju tog uzla, pretpostavimo da su obje sukobljene strane koje tvore trenutnu Vladu (Orešković podržan Mostom s jedne i Domoljubna koalicija predvođena HDZ-om s druge strane) dobronamjerne, tj. da im je stalo do hrvatskih nacionalnih interesa. Tako, uostalom, tvrde i jedni i drugi. Da bi nametnuli vlastitu volju, jedni se pozivaju na snagu pokazanu na izborima, tj. broj saborskih mandata, drugi pak na moralnu superiornost i neiskvarenost, jer vlast još dosad nisu iskusili. U takvim okolnostima u civiliziranom svijetu suprotstavljene strane razmirice rješavaju sudskim putem ili arbitražom, temeljem pravorijeka objektivnog, neutralnog i vjerodostojnog arbitra. Može li se danas naći jedan takav arbitar?

Iako se to na prvi pogled čini iznenađujućim, tko bi to drugi mogao biti, nego strukture povezane s obavještajnim aparatom naslijeđenim iz komunističkog totalitarizma, kolokvijalno zvane Udba, kako onda, tako i danas. Naime, u tradiciji je ove službe predan i ustrajan rad na postizanju ciljeva protivnih interesima hrvatskog naroda, od njegova blaćenja po svijetu i držanja mu glave pod stolom do gospodarskih šteta širih razmjera i sustavnog razaranja državnih institucija, uvijek u službi stranih gospodara. S takvim renomeom Udba se nameće kao vrlo ozbiljan kandidat za sudca u ovom sporu. Jer razumno je pretpostaviti, koga će ona više napadati i sustavno sotonizirati, sva je prilika da ga smatra većom prijetnjom za demontažu svoga naslijeđa i moći koju posjeduje. Većom, kako voljom tako i pameću. Na “žalost” orkestra puhača u zurle iz “večernjeg udbobrana” Udbin izabranik po ovom, ne baš lako zanemarivom kriteriju je Karamarko, ma kako god u njihovim očima netalentiran za politiku, nesposoban, autističan i krut bio.

Nije zgoreg primijetiti i kako jedan sudionik u sporu (Orešković podržan Mostom), koji se upinje pokazati zaštitnikom hrvatskih nacionalnih interesa, tretira suparnika Karamarka upravo kao i eksponenti udbaških struktura. Možda se u tome slažu iz različitih pobuda, Most i Oreškovićev krug kako bi preuzeli HDZ-ovu infrastrukturu i ime, jer svoje ni jedno ni drugo nemaju, a Udba kako bi u prvom koraku uništila ozbiljnijeg protivnika? A možda se u sljedećoj fazi, nakon što pripitomi HDZ Mosti Orešković planiraju obračunati i s Udbom? Ako da, zasad nema ni najmanjih naznaka koje bi ukazivale na takvu namjeru. Jako ih dobro kriju, naravno, ako ih uopće imaju. S druge strane, do podudarnosti djelovanja je došlo i zato jer je i Udba procijenila da će se s Mostom i Oreškovićem, u slučaju da jednom prestanu puhati u njezin rog, kasnije lakše razračunati (baš kao što je Milošević svojedobno ratovao s jednom po jednom bivšom jugoslavenskom republikom).

Kako bilo, te dvije vojske složno i usklađeno stupaju kao lijeva i desna protiv Karamarka. Kako mu ne nalaze konkretnih grijeha, kite ga općim frazama pripisujući mu upravo demonske karakterne značajke. Tako on stalno nešto rovari, pritišče, ucjenjuje… Jedino se ne spominje što to konkretno i kojim to instrumentima i sredstvima čini. Državni aparat u tom području u cijelosti je izvan njegove kontrole, iako bi nominalno trebao biti pod njegovim nadzorom. Taman i da raspolaže nekim informacijama kompromitirajućim za njegove političke protivnike, kako će ih plasirati u javnost?  Zar preko medija, redom pod nadzorom udbaških struktura, koji ga redovno godinama cipelare? Da bi ga u konačnici taj naizgled neprincipijelni savez staljinističko-titoističkim postupkom proglasio nevjerodostojnim za očuvanje hrvatskih nacionalnih interesa. Kažu, zbog moralno-političke odgovornosti, te apstraktne kovanice, po svom ništavnom sadržaju i silnom optužujućem učinku srodne moralno-političkoj podobnosti poznatoj nam iz ne tako davne prošlosti.

Pridružit će im se s ushitom i dugogodišnji urednik Glasa Koncila, glasila institucije koja se u prošlosti nerijetko suočavala s progonom temeljenim na sličnim metodama. Začudo, taj se novinar često javlja u prijelomnim vremenima s nekim čudnim komentarom koji odudara od onog što je dotad pisao. Za razliku od uvijenog stila izbrušenog u komunizmu koji ga inače krasi, u takvim trenutcima postaje netipično izravan. Pritom podsjeća na samozatajnog igrača koji se na terenu ni po čemu ne ističe do pred sam kraj utakmice. Potom iz neobjašnjivih razloga zabije neshvatljivi autogol ili pipne loptu rukom u svom šesnaestercu i tako skrivi kazneni udarac. E, sad, ajde da se to dogodi jedanput, dvaput. Ali kad se dogodi pet-šest puta, i to uvijek u ključnim trenutcima utakmice, razložno se zapitati je li sve to baš slučajno. Uglavnom, kad glavni urednik GK tako otvoreno nastupi, medijskim se prostorom razliježe vonj više nalik onome sumpora nego tamjana.

No, jesu li udbaški suradnici na poslu eliminacije Karamarka i razgradnje HDZ-a, ujedno i puleni glavnog urednika GK, doista neupitne moralnosti kako se predstavljaju? Još na samom početku, u slučaju Crnoja, Most i Orešković su visoko podigli letvicu, toliko visoko da su se potom i sami više puta provlačili ispod nje. Očito su bili nadahnuti Zoranom Milanovićem kako u prvoj, tako i u drugoj tvrdnji iznesenoj u prethodnoj rečenici. Recimo, u aferi Grizli mostovci su zaštićeni poput ličkog medvjeda. Zar nema nikog da pita zašto bi ti “naivni” Austrijanci potpisali ugovor takvog sadržaja (zloporaba državnih institucija u korist njihovog privatnog interesa) ako nisu imali čvrsta jamstva i tko im je ta jamstva mogao dati? No, ima jedna dobra stvar kad s Udbom tikve sadiš – nema nikog da te pita zašto! Kad se već propitkuje moralnost, posebno je zanimljiva priča vezana uz ekonomsku politiku ove Vlade. Most je u vrijeme kampanje zastupao i u javnom govoru još uvijek zastupa pojačano uplitanje države u gospodarstvo pakirajući to u celofan nacionalnih interesa, dok s druge strane uredno diže ruku za poteze svog  saveznika Oreškovića čiju srž čine privatizacija, investicije i koncesije, te što manje miješanja države u gospodarstvo. Znači li to da su lagali i još uvijek lažu svojim biračima? Kad već lažu, netko će reći nije im prvi put, netko drugi da i drugi lažu. No, imaju li pravo na to oni koji su sebe ustoličili kao moralne vertikale? Osim ako i oni ne drže da se narodu ionako može prodati svaka priča, jer ako se priča dovoljno često ne ponavlja, narod je ionako zaboravlja. Pritom i pomoć udbaških mecena na koju zasad mogu računati dobro dođe.

“Visok stupanj” moralnosti Božo Petrov pokazuje i striktnom primjenom maksime “Mi ili oni” koju je posudio od svog političkog uzora, onog kojeg je tako golubinje milo gledao one noći kad su umalo sklopili politički brak. Tko su “mi”, a tko “oni” najbolje se vidi iz hitre Cvitanove reakcije kad je optužio prethodnike mostovaca u lokalnoj vlasti u Omišu i Metkoviću, ali i potpunog zanemarivanja slučajeva korumpirane kukuriku ministarske klike. Providna Petrovljeva zaštita Cvitanovih aktivnosti zvučala je poput pohvale vlasnika psa nakon što mu ljubimac vrati bačenu kost. Ako netko još sumnja tko je tko u Petrovljevoj izvedbi zloslutne Milanovićeve fraze, možda mu pogled razbistri činjenica da su mostovci na lokalnoj razini u rekordnom roku očistili kadrove zatečene od prethodnika (navodno, ne posve zakonito, jer su neki već dobili sudske sporove, ali ne će to oni platiti, nego oni koji su ih izabrali što, iskreno govoreći, i nije tako nepošteno), dok su ih u državnim ministarstvima mahom zadržali.

Na HDZ-ovu ponudu danu u namjeri da se spriječe novi izbori i uspostavi normalan rad Vlade – nastavak suradnje s Mostom ali bez vodećeg trojca kao čimbenika uzajamnog nepovjerenja – Petrov opet odgovara milanovićevskim “mi ili on”! I kako će sad HDZ, stranka koja je ostvarila pojedinačno najbolji izborni rezultat imati povjerenja u nekoga tko je bio u ulozi udarne pesti u kafkijanskom procesu uklanjanja iz Vlade njegovog netom izabranog vođe? Baš zato moraju otići i on i oni. Oni jer su mu makijavelijevski sapunali dasku (prema savjetu da onaj koji je došao na vlast prvo treba eliminirati onoga zahvaljujući kome je došao na vlast, jer zna da ga taj može i srušiti), a on jer ih je izabrao, odnosno prihvatio kao suradnike i dopustio da mu zabiju nož u leđa. Dobroćudni Orešković je to i otvoreno priznao. Kaže, bio je svjestan da je izabran za predsjednika Vlade zbog reputacije, znanja i vještina u ekonomskom i financijskom području. No, usput dodaje kako mu je u opisu posla bilo i izabrati ravnatelja SOA-e. A u tom području u kojem nije stručnjak, eto, nije mu preostalo ništa drugo nego da izabere onog koji ne će biti po volji stranci koja ga podupire s najviše saborskih mandata. Time je nepovratno posijano sjeme nepovjerenja koje je otad samo bujalo.

U partiji živaca koja se igra u ovakvim okolnostima, ciljevi HDZ-a trebaju biti ovladavanje obavještajno-represivnim aparatom te otvaranje arhiva komunističke tajne policije ali i njezinog nalogodavca vrha komunističke vlasti. Po mogućnosti i onih u Beogradu kao šlaga na minhensku tortu u zamjenu za hrvatsko zeleno svjetlo Srbiji u pristupnim pregovorima s EU. Kako taj cilj postići, s kojim ljudima na kojim pozicijama i s kojim partnerima u vlasti, nije nevažno ali i nije u prvom planu. Vrijedno je to i privremenog stavljanja u stranu Karamarka, ako treba i Hasanbegovića ili nekog trećeg. Oni koji se boje kako će u novom preslagivanju Hasanbegović izvisiti iz Vlade (tj. biti žrtvovan), nek’ se radije zapitaju koliko mu je dana preostalo prihvati li HDZ ultimatum da iz vrha trenutne Vlade ode samo Karamarko. Koliko će vremena trebati da i on postane nepodnošljiv teret? Ponekad su okolnosti takve da treba birati između dvije loše mogućnosti. Treba li pred tim izborom zažmiriti i “ostati čist” ili “uprljati ruke” birajući manje lošu?

Promotrimo na kraju moguće ishode ove opće pomutnje. Ode li Karamarko, a ostanu Orešković i Petrov, HDZ postaje filijala Mosta i Oreškovićevog kruga uz daljnju diferencijaciju njegovih dužnosnika po višekratno iskušanom scenariju (Crnoja, Brkić, Karamarko) i lako mogući rascjep u HDZ-u. Svi zajedno postaju lak plijen za udbaški krug koji suvereno vlada Hrvatskom barem još koju generaciju tako da i njihovi unuci mogu odahnuti.

U drugom slučaju odlaze sva trojica, a Zdravko Marić postaje mandatar uz potporu trenutne većine. Pritom ne će biti dovoljno da odu samo čelni ljudi Vlade, već treba redefinirati i odnose između partnera. Kao nužan preduvjet suradnje HDZ mora ustrajati na ljudima u koje ima povjerenje umjesto Cvitana i Markića koje su Most i Orešković očito koristili kako bi oslabili partnera. Također, Most treba suočiti i s jednom temom koju spominje i predsjednica Republike. Ukratko, oni koji nisu uspjeli riješiti “poljudsku svastiku”, moraju otići! A kako bi i razriješili taj “misterij”, kad su u sedlu ostavili one koji bi sami sebe trebali istraživati. Ili možda smatraju kako to nije pitanje od nacionalne važnosti? Naravno, Marić ne će moći svojevoljno donositi političke odluke protivne volji vrha stranke iz čega crpi legitimitet svoje funkcije što je posve prirodno i logično.

Treća mogućnost je nova Vlada s Marićem kao predsjednikom bez dijela Mosta koji ne pristaje na suradnju. Ovdje se otvaraju najbolje mogućnosti. Naime, s puno malih je lakše pregovarati, nego s jednim većim. To zorno pokazuje i činjenica da Most i Domoljubna koalicija u ovoj Vladi zajedno nemaju većinu. Prevagu im donosi veći broj malih koji očito nisu izvor nestabilnosti. Naravno, poželjno je stvoriti takvu većinu koju niti jedan mali ne će moći pojedinačno srušiti, dakle najmanje 79 glasova u Saboru, no upitno je može li se to postići. Kako bilo, svaka većina, pa i manjinska Vlada bit će bolje rješenje od novih izbora. Uostalom, nije li i ova Vlada manjinska budući da vladajuću većinu čini svega 61 zastupnik (49 HDZ-a i 12 Mosta), dok ostali samo podržavaju Vladu, a ne obnašaju funkciju vlasti. Uključivanje, preuzimanje odgovornosti i razmrvljenost  manjih partnera u vlasti dovest će, upravo suprotno od očekivanog, do stabilizacije vlasti u odnosu na trenutnu shizofrenu arhitekturu koju diktira drski ucjenjivač koji se postavlja kao neupitan moralni autoritet.

Konačno, propadnu li sve navedene mogućnosti, slijede novi izbori, novo miješanje karata pri čemu valja imati na umu i kako je APIS, još jedan kostur iz Kukuriku ormara s kojeg još nije obrisana prašina, ostao netaknut pod Mostovim ministarstvom. Zanimljivo je kako neki desnici skloni komentatori na spomen novih izbora, uspaničeni poput miševa pred zmijom, već sad dižu bijelu zastavu. S jedne strane, dok su prisebni, suvereno razotkrivaju kako su agencije za ispitivanje javnog mnijenja samo grana na stablu udbaške skalamerije za kontrolu društvenih procesa, a s druge prognoze tih istih agencija, očito u funkciji utjecaja na trenutne političke procese, uzimaju zdravo za gotovo. Izbezumljeni histerijom koju su sami pokrenuli ne vide u tome proturječje. Bolje bi im bilo da se pitaju što bi bilo da su hrvatski branitelji 91′ bježali od manje vjerojatnih rješenja? Kakva bi i kolika bila Hrvatska danas i bi li je uopće bilo? Jer ni tada joj nije manjkalo stranih slugu, domaćih budala, a bome ni strašljivaca. Je li danas bitno drukčije? U svakom slučaju, nije manje važno nego tada.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari