Connect with us

Komentar

Tjedna lustracija – Drugovi i drugarice, Hrvatska je jedina i vječna; upamtite to!

Objavljeno

-

Sklon sam vjerovati da rigidniji SDP-ovci spominjanjem Tuđmana samo žele njega samog ogaditi desnom biračkom tijelu. I to prvenstveno spominjanjem Tuđmana u kontekstu partizanštine i antifašizma, piše Tomislav Stipić/Hrsvijet.net

 [ad id=”68099″]

Thompsonov poziv kao glas razuma

Kad je Marko Perković Thompson započeo s obilježavanjem Oluje u svojim Čavoglavama, na njega se digla sva sila novinarstva, državnih institucija i dežurnih pametnjakovića. Thompson je optuživan da narodu krade proslavu, iako je na „njegovu“ proslavu hrlilo deset puta više posjetitelja nego na onu službenu.

Marku je motiv za izdvajanje i pučku veselicu bio to što su se elite koje su organizirale službenu proslavu u Kninu dobrano potrudile tu proslavu svesti na simboličko obilježavanje, a pričama o takozvanom udruženom zločinačkom poduhvatu podgrijavale tezu o etničkom čišćenju. Dovoljno se sjetiti obilježavanja 10. obljetnice 2005. kada je na prepunom stadionu NK „Dinara“ Stjepan Mesić izviždan zato jer je uporno trubio o takozvanim hrvatskim zločinima. Svi hrvatski dužnosnici (osim Jadranke Kosor 2011. koja je to napravila pred izbore) u Kninu su zaboravljali imena onih koji su bili najzaslužniji za maestralno izvedenu operaciju Oluja. Ante Gotovina, Mladen Markač i Ivan Čermak u to su vrijeme čamili u haškom pritvoru čekajući oslobađajuću presudu, koju im nisu donijeli hrvatski političari (neki od njih svojski su se potrudili da svi transkripti dođu u ruke Tužiteljstva) već hladne glave prizivnog vijeća na čelu sa sucem Meronom.

Neizravno, time su i hrvatski političari i svi oni koji bi generale najradije vidjeli žive zakopane u živom pijesku haškog sudišta izgubili adut u rukama kojim bi Oluja bila proglašena etničkim čišćenjem, a kompletni državni i vojni vrh zločinačkim. Na to su narod pripremali dugi niz godina i stoga su stalno podgrijavali iste teze kako bi kasnije narodu lakše objasnili kako se Oluja više ne treba slaviti, kako to nije najveća hrvatska pobjeda u povijesti, već zločin koji vapi u nebo. Srećom, narod je još tada prepoznao kako se radi o vražjoj raboti s ciljem da se Hrvatska rasloji iznutra, da se narodu oduzme nacionalni ponos i da se Hrvatsku konačno gurne u još jednu od unaprijed propalih balkanskih asocijacija. Iz tog razloga narod se okrenuo narodnoj proslavi u Čavoglavama koja je istinski afirmirala akciju Oluja kao oslobodilačku i blistavu akciju koju mogući pojedinačni zločini ne mogu zasjeniti. Presudom kojom su generali oslobođeni stekli su se uvjeti da se Oluja i povijesno verificira, a da proslava pobjede ponovno bude jedinstvena.

Dolaskom na Pantovčak, predsjednica je u nekoliko navrata ponovila kako je datum 5. kolovoz prilika da Hrvati barem jedan dan u godini budu jedinstveni, neovisno kojoj političkoj opciji pripadaju. Stoga, Thompsonov poziv da na 20. obljetnicu budemo jedinstveni na samo jednoj proslavi, onoj službenoj u Kninu, nije ništa drugo nego poziv na razum. Jer tko će bolje od hrvatskog naroda proslaviti vlastitu pobjedu? Neće nam valjda proslavu režirati četnički šegrt Vučić ili osobni prijatelj Save Štrbca, Zoran Pusić? Kad smo već kod prezimena Pusić, prvi put sam se u sadržaju složio s inoministricom. Ona je izjavila kako Oluja nije proslava ljudskog stradanja, već poraza miloševićevske politike. Znam ja da je Vesnica to rekla jer se bliže izbori, a svakome je milo zagrabiti i u bazen desnih birača, no svejedno to lijepo zvuči.

Vjerujem da je nakon te izjave Zoran jako ljut na sestru. Jer njegovi stavovi oko Oluje su poznati. I istovjetni stavovima Save Štrpca, posljednjeg tajnika takozvane Vlade takozvane Republike Srpske Krajine. Koja je dokinuta upravo operacijom Oluja.

 Općenje na javnim mjestima i lički hamburger – slika hrvatskog turizma

Iako je Hrvatska jedna od najpoželjnijih turističkih atrakcija, vodstvo hrvatskog turizma nikako da shvati kako dobar turizam više nije samo more i sunce. U nedostatku kvalitetnih sadržaja, turisti pribjegavaju – seksu. Ne prođe niti jedan tjedan da nas novine i elektronski mediji ne počaste lascivnim slikama iz nekog turističkog odredišta. Sve je više turista koji se ne mogu strpjeti da dođu u svoje sobe i tamo vode ljubav, nego se poput uspaljenih životinja pohvataju na javnom mjestu. Zašto je tome tako? Je li razlog zbilja nedostatak sadržaja, ili su i ti ljudi, Europljani, samo ljudi pa im se omakne?

Kaže stara poslovica: poštuj sebe pa će te i drugi poštovati. Iako vjerujem kako je većina turista kulturno, očito ima i onih kojima je kućni odgoj neka sporedna kategorija. Ne kažem da bismo trebali imati vjersku policiju, pa da, kao na Krku, kupačima bude zabranjeno u kupaćim kostimima hodati ispred katedrale. Ali stvarno nije ugodno kada obitelj s djecom naleti na dvoje razvratnika kako upražnjavaju one stvari na javnoj površini. I bilo bi odgovorno da se takve strogo kazni. Slika koja me najprije nasmijala a potom i rastužila, bila je slika „ličkog hamburgera“ iz Plitvičkih jezera. Novinari su izračunali kako je taj hamburger koštao ni manje ni više već sedam i pol kuna, a prodan je po trideset. Vjerujem da bi Japancu to moglo sličiti na neki autohtoni proizvod, ali našem oku jasno je da se radi o običnom hoštapleraju. Badava priopćenja Uprave Nacionalnog parka kako se to još nije nikad dogodilo.

Posjetim Plitvice barem jedanput godišnje. Kada poželim nešto popiti ili pojesti čekajući brodić, uvijek se iznenadim interijerom i ponudom restorana. Naravno, negativno. Interijer izgleda kao iz vremena dok je još drug Tito lovio veprove i medvjede po okolnim šumama (za one koji ne znaju, nije ih nikad on ulovio, on bi se samo slikao pored trofeja), a ponuda se svede na smrznuti pomfri, čevapčiće i smrdljivu pečenu kokoš. Nacionalni park koji zarađuje milijune nije sposoban preurediti lokal i uvesti autohtonu kuhinju koju bi onda mogli prodavati i po većim cijenama. Jer, da su umjesto onakvog hamburgera poslužili dvije kriške domaćeg kruha a između njih dvije šnite domaće pečene ličke slanine i landru domaćeg sira škripavca, nitko im ne bi ni riječi rekao. Pa nek` se proda i po 50 kuna.

Ovako, naše najljepše destinacije u koje dolaze milijuni ljudi iz cijeloga svijeta, rade sprdačinu od sebe samih, a onda i od Hrvatske. A Hrvatska je ipak više od plastične pljeskavice, osušenog lista salate, flourescentnog paradajza i dvije šnite starog kruha. Samo mi to nikako da shvatimo.

Dan državnosti – to je naša država, pustite nas da ju volimo

Priznajem da sam bio nesretan kada je Račanova administracija prekrojila državne blagdane i ukinula 30. svibanj kao Dan hrvatske državnosti. Ironična je činjenica da je potom za Dan državnosti inauguriran datum 25. lipnja kada je Hrvatski sabor donio Deklaraciju o nezavisnosti, za koju tadašnji zastupnici SDP-a nisu ni glasali jer su demonstrativno napustili sabornicu.

No, bilo kako bilo, i taj 25. lipnja za Hrvatsku je bio sudbonosno važan jer je voljom naroda izašla iz Jugoslavije. Ako se taj dan danas obilježava kao Dan državnosti, to treba poštovati. Svake godine novinari izvuku neke priče o tome kako se danas u Hrvatskoj lošije živi, onda neki trkeljaju kako ne mogu ni popamtiti kad se nešto slavi, pojedini portali stiliziraju hrvatsku zastavu kao zastavu dvorskih luda. Svaka normalna država svoje važne datume obilježava s veseljem, ponosom i dostojanstvom. Francuskoj je 14. srpnja najvažniji dan u godini, Amerikanci su od Dana zahvalnosti napravili međunarodni brand, Italija 3. lipnja gori od vatrometa a u Njemačkoj se 3. listopada svaki Nijemac iskreno raduje. Pa zar je tako teško samo jedan dan u godini u Hrvatskoj pozitivno govoriti o tom danu?

Hoćemo li konačno dočekati da na skoro svakom hrvatskom prozoru zavijori hrvatski barjak, neovisno o tome kako se danas teško živi? Što nije lijepo vidjeti hrvatsku predsjednicu kako zajedno s estradnjacima pjeva jednu od najljepših domoljubnih pjesama? Je li toliko teško u sebi priznati: ovo je moja zemlja, volim ju, a da to ne bude na razini zločestih komentara? Za taj datum netko je nekada ostavio kosti i obitelj iza sebe. Za ovu državu netko se pobrinuo da ju dovede do cilja. A cilj nam je svima bio mir i sloboda. To što se danas teško živi nije kriva država. Jer država nije samo servis kojemu plaćamo porez, kako nas poučava uvijek prisutni Žarko Puhovski. Država je kao majka. Ona je emocija, sve ono lijepo čega se čovjek sjeća iz djetinjstva. Domovina je u srcu onih koji su zahvalni precima što su se za nju izborili. I to treba znati cijeniti. Posprdno možemo govoriti o svemu, sve možemo relativizirati. Ali domovina i majka samo je jedna. Tragično je da danas mladi ljudi odlaze van kako bi si osigurali egzistenciju. I ne treba im zamjeriti. Ali i oni će, kad-tad, u glavi ponovno čuti riječi velikog senjskog pjesnika, Silvija Strahimira Kranjčevića: „…Ja domovinu imam, tek u srcu je nosim…“ Jedna je Hrvatska.

SDP se vraća – Tuđmanu

Uz mobilizaciju za predstojeće izbore, u SDP-u traje još jedna ofenziva. Što više pozitivno govoriti o Tuđmanu. Netko će možda reći kako je to samo predizborni trik, jer SDP-ovcima je Tuđman uništio jedino u što su vjerovali – Jugoslaviju. No, ja se ne bih složio. Milanović ne može puno dobiti ako su mu puna usta Tuđmana. Što je onda posrijedi?

Sklon sam vjerovati kako je šef SDP-a konačno shvatio kako bez afirmiranja Tuđmana povijesna istina o Hrvatskoj neće biti potpuna. Jer danas je baš svakom jasno, čak i ogorčenim Tuđmanovim osporavateljima poput Mesića, da je njegova zvijezda (ne petokraka) toliko svijetla da svakim danom može samo jače sjati. Sklon sam također vjerovati da rigidniji SDP-ovci spominjanjem Tuđmana samo žele njega samog ogaditi desnom biračkom tijelu. I to prvenstveno spominjanjem Tuđmana u kontekstu partizanštine i antifašizma. Povijesna je činjenica da je Tuđman bio pripadnik partizanskog pokreta i član Komunističke partije. No, također je povijesna činjenica kako je Tuđman dogmu KPJ odbacio u zrelim godinama svog života i počeo borbu za samostalnost Hrvatske. Zbog toga je, između ostalog i čamio u komunističkim kazamatima. Isticati danas Tuđmana samo u kontekstu antifašizma, zločesta je podvala i autogol.

Jer Tuđmanova najveća ostavština nije ni partizanština ni Jugoslavija, već Hrvatska, slobodna i nezavisna. To što netko ne može prežaliti Jugoslaviju, njegov je problem. Hrvatska je danas slobodna zemlja, ravnopravna članica euroatlantskih asocijacija. I upravo to je put koji je utabano Franjo Tuđman, svidjelo se to nekome ili ne. Imponira činjenica da to počinju priznavati i mentalni komunisti. Ne treba se zavaravati, oni se s tim nikad neće složiti. Ali će morati prihvatiti činjenično stanje. Stoga, odluku da se nova zagrebačka zračna luka nazove po prvom hrvatskom predsjedniku ne treba gledati u kontekstu predizbornih poteza nego u dovršetku povijesnog priznanja da je Franjo Tuđman najzaslužniji za obnovu hrvatske državnosti. Jer ovom odlukom, ime Franje Tuđmana živjet će vječno. Živjelo bi i bez toga, ali ipak je ovako slađe.

Tomislav Stipić/Hrsvijet.net

[email protected]

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari