Pratite nas

Kolumne

Tjedna lustracija

Objavljeno

na

Srbijanski državni vrh neće doći na inauguraciju nove hrvatske predsjednice. Predsjednik Republike Srbije Tomislav Nikolić nezadovoljan je, kaže, odnosom hrvatske predsjednice prema srpskoj manjinskoj zajednici u Hrvatskoj i izjavama o takozvanoj državnosti Autonomne pokrajine Vojvodine.

Niti je hrvatska predsjednica zanijekala postojanje pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj niti je Vojvodinu proglasila državom. Ali jedno je sigurno. Tomislavu Nikoliću sigurno nije ugodno doći u Hrvatsku. Proganjaju ga još neka sjećanja s početka 90-tih kada je kao dobrovoljac došao pomicati granice Velike Srbije na zapad. Očito su sjećanja još toliko bolna, da se Nikolić jednostavno ne usudi prijeći granicu već kod Iloka. Radije bi da ju može prijeći negdje u okolici Virovitice. Kad već to ne može, ne će ni doći.

Presuda pruža niz mogućnosti

Nikolić bi se vjerojatno složio da su Srbija i JNA po Vukovaru i Škabrnji sadili cvijeće. Sukus je to presude Međunarodnog suda pravde u predmetu međusobnih tužbi za genocid Hrvatske i Srbije. Iako je nedvojbeno dokazano, kako je Sud utvrdio, da je na Hrvatsku počinjena agresija i kako su zločini počinjeni na teritoriju međunarodno priznate Republike Hrvatske, a ne u Požarevcu ili Šapcu, ostaje gorak okus u ustima.

Međutim, u presudi doslovno stoji kako je na Hrvatsku izvršena agresija s ciljem stvaranja Velike Srbije. Time je hrvatskim Srbima i petokolonašima izbijen iz ruku argument kako se radilo samo o „konglomeratu lošim politikama“ i nekakvom građanskom ratu. Ali, težina sudske odluke ne leži samo u tome. Ona može biti i izvanredan pravni okvir za procesuiranje svih onih koji su početkom 90-tih djelovali kao agenti UDB-e i KOS-a ili oficiri JNA protiv vlastite države a takvih je, vjerovali ili ne, bilo jako puno u hrvatskim redovima.

Trag te zločinačke hobotnice neminovno vodi do cijelog niza i danas aktivnih političara koji se nikada nisu pomirili s postojanjem nacionalne hrvatske Države. Uz suđenje preostalim krajinskim Srbima, lustracija temeljena na ovoj presudi treba zahvatiti i sve one iz hrvatskih redova koji su zajedno sa Srbima šurovali na razgradnji države. Tek tada ćemo ponosno moći reći kako smo Hrvati i kako smo svoje dvorište sami sposobni očistiti. Dekomunizacija društva postaje tako preduvjet svakog društvenog i gospodarskog napretka. I imperativ budućoj HDZ-ovoj Vladi koja poljuljanim državnim temeljima mora vratiti toliko potrebnu stabilnost.

Detonator u ruci Drage Prgometa

No koliko god se HDZ trudio povratiti povjerenje naroda i pokazati da se vraća na temelje svojih iskonskih odrednica, toliko se i protivnici takvih nakana trude pokazati da oni to neće dozvoliti. Dežurni HDZ-ov, ili čiji već, šeširdžija Drago Prgomet uvijek se odnekud pojavi i unese novu dozu nemira u stranku čiji je dopredsjednik i njezine simpatizere. Banjalučanin Drago ili ne razumije političke procese ili je od određenih krugova dobio “detonator” koji svako malo aktivira kako bi minirao HDZ-ovu politiku vraćanja korijenima.

Kao ranije i njegov politički kolega Kujundžić, Prgomet u takvim “miniranjima” otvoreno djeluje protivno stavovima vlastite stranke te tako članove i simpatizere dodatno zbunjuje. Iako je poziv braniteljima da prekinu prosvjed došao s njegovog bloga kojeg piše kao Drago Prgomet, ipak bi se o ovako vrućim pitanjima trebao konzultirati sa svojim stranačkim kolegama kao zamjenik predsjednika stranke. Rezultat takvih Draginih aktivnosti i p(r)ozivanja branitelja za posljedicu ima ne samo još strastvenije medijsko pljuvanje po braniteljima i njihovoj žrtvi, nego je i snažan vjetar u leđe Josipovićevim porazom uzdrmanom SDP-u.

Stoga ostaje nejasno je li se Dragi uistinu slučajno omaklo, ili mu je bubicu u uho stavio SDP. Lijevi dio medija odmah je Dragu, kao nekoć Sanadera, uzeo kao primjer modernog političara HDZ-a, nasuprot Karamarku koji je za njih tek mračni relikt stranke koju je još 1990. Račan ocijenio strankom opasnih namjera. Ukoliko je ozbiljan političar, Drago bi se doista trebao pripaziti. Isti ti mediji, pod dirigentskom palicom čudnog dvojca čije je prijateljstvo nastalo na služenju vojnog roka u JNA, svojedobno su Sanaderu klicali kao europskom tipu pučkog političara. Na kraju se, zbog osobnih sklonosti ili čega već, toliko slizao s istima da je brzo izgubio tlo pod nogama i postao glavno oruđe za rušenje stranke pod čijim je vodstvom obnovljena moderna hrvatska državnost.

Jer kad Dragu toliko hvale Aleksandra Kolarić i Gordan Maras, ili mu toliko prostora otvara Josipovićev don Ivan Tolj, onda s takvim HDZ-ovcem svakako nešto nije u redu. Oni koji hvale Prgometa Tuđmanov HDZ bi pohvalili tek onda ako bi se odlučio samoukinuti. Tko zna, možda je upravo to misija rezervirana za Dragu Prgometa.

Jugoslavenski ciklonalni vrtlozi

U SDP-u nema HDZ-ovih zečeva iz šešira. Milanović s time nema problema. Pa kako i bi kad Partiju vodi po uzoru na Sjevernu Koreju. No ima problema s koalicijskim partnerima, vrtnim patuljcima iz nepostojeće Pusičkine organizacije HNS-a. Ne daju HNS-ovci da u Saboru prođe zakon koji bi omogućio da druga stranka s liste predloži zamjenika zastupnika u Saboru. Još od vremena Savke Dabčević Kučar ta se stranka, koja nikada nije bila stranka naroda, već partija političkih elita jugoslavenskog boljševičkog predznaka, provlačila u različitim koalicijama. Potpora HNS-u nikada nije prelazila 3 postotna poena, no HNS-ovci su se ipak znali prodati kao građanska i uljuđena stranka, liberalne provenijencije. Ispod te fasade, skriva se stranka opasnih namjera koja s nikakvom potporom u narodu, upravlja s milijardama proračunskog novca preko javnih poduzeća u vlasništvu države.

HNS-ovcima ne smeta kada njihovi članovi budu osuđeni za korupciju (pravomoćno presuđeni Srećko Ferenčak, inače izdašni sponzor u Josipovićevoj kampanji) ali ih sustavno žulja takozvana korupcija u HDZ-u. No ne trebaju se HNS-ovci bojati novog zakona. Na sljedećim izborima, ako uopće i uđu u Sabor, neće biti potrebno imenovati zamjenike zastupnika, jer će aktualni ministri, pomoćnici i dužnosnici iz HNS-ove kvote lagano prošetati do posljednjih redova u sabornici. Problem je jedino u tome što dotični ništa drugo ne znaju raditi osim pelješiti državni proračun. Srećom, pa će i ciklona zvana HNS polako ali sigurno otploviti s hrvatskog političkog neba.

Još jedan projugoslavenski ciklonalni vrtlog zvan Milorad Pupovac ne da nam disati. Vjerojatno nesretan zbog konstatacije Suda u Hagu kako je na Hrvatsku izvršena agresija, jeftinim performansom u Saboru novinarima je podijelio selotejp, uz napomenu kako mu je akumulator bio pretežak. Aludirajući na pojavljivanje Glavaša u Saboru, Pupovac je po tko zna koji put prešao granicu dobrog ukusa. Predlažem Miloradu Pupovcu da sljedeći put kada sazove konferenciju za tisak dođe s motornom pilom kakvom su Pupovčevi zemljaci Vjekoslava Vukovića, šumara iz Poljanka živog sjekli 1991. godine. Gotovo je nevjerojatno kako se javnost uvijek uzbuni na takozvane hrvatske zločine, a svirepost i sadizam Pupovčevih štićenika nitko ni ne spominje. Nažalost, Pupovac nije usamljen u sotoniziranju hrvatskih branitelja. Cijela bulumenta bivših SAO krajišnika podiže glave jer im izmiče tlo pod nogama. Otišao je Josipović, uskoro će i Vlada, Zoran Pusić i Vesna Teršelič duboko su uzdrmani činjenicom kako Domovinski rat više nikada neće moći biti građanski, a i birači SDSS-a se polako udaljavaju od etnobiznisa. Izgleda da su i pripadnici srpske nacionalne manjine shvatili da im je oportuno biti politički Hrvati, jer od Pupovca i njegovog saborskog mandata ionako nitko nema koristi. Osim njega samog.

Krah Saveza za Hrvatsku

Kad već spomenusmo Glavaša, njegovim povratkom tektonski poremećaji događaju se u HDSSB-u i Savezu za Hrvatsku. Izlaskom iz umjetno stvorenog Saveza za Hrvatsku, HDSSB je samo potvrdio kako je takozvano predizborno okupljanje desnice bila samo patka koja je trebala otuđiti dio glasova HDZ-u.

Na euroizborima, Savez za Hrvatsku je pokušao minirati HDZ, a na predsjedničkim Kolindu Grabar Kitarović. Zbog vlastitog prenapuhanog ega jedino je naivni Milan Kujundžić vjerovao kako ga HDDSB podupire zato što je on idealni kandidat. Stvarnost je bila potpuno drugačija, jer HDSSB-u je cilj bio samo jedan, pobjeda Josipovića. To su uostalom otvoreno pokazali suptilnim podržavanjem Josipovića u drugom krugu predsjedničkih izbora. Sad im je očito jasno kako preko Saveza više ne mogu ugroziti HDZ, pa će sve učiniti da u dvije slavonske izborne jedinice učine uslugu lijevoj koaliciji ili mogućem trećem putu.

No, osip njihovih birača, koji se najviše pokazao pobjedom Kolinde Grabar Kitarović u svih pet slavonskih županija, ne garantira im uspjeh. Tradicionalni birači HDSSB-a izgubili su kompas i sada se prirodno vraćaju tamo odakle su potekli.

Istodobno, čelništvo HDSSB-a borit će se, bez koalicije s narodom, za saborski mandat više. Tako je to kad se u maloj bari nakoti veći broj krokodila. U tom slučaju ne preostaje ništa osim krvožedne unutarstranačke borbe. Ovog puta do istrebljenja.

[ad id=”40551″]

Tomislav Stipić

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Krajnja svrha Haaškog suda

Objavljeno

na

Objavio

Možda je slučajno to što je američki predsjednik priznao Jeruzalem glavnim gradom države Izrael – a što je, očekivano, popraćeno gnjevom muslimana diljem svijeta – upravo na dan zaključne rasprave u Ujedinjenim narodima o radu Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije (i Ruande), rasprave u kojoj su zemlje, čije državljane taj sud nije progonio, izrazile zadovoljstvo njegovim radom.

Muslimanske zemlje nisu mogle imati razloga za nezadovoljstvo, a kako i bi, kad su prema nalazima Suda u ratu u BiH devedesetih tamošnji muslimani bili cvijeće, a njihovi protivnici zadnje ljudsko smeće. Vrhunac toga predstavlja završna presuda šestorici dužnosnika Herceg-Bosne donesena upravo na UN-ov dan solidarnosti s muslimanima u Palestini. S druge strane, Zapadnjacima, dresiranima da ne vide ono što im se događa pred nosom “u miru”, predstavlja još manji problem praviti se da ne primjećuju kako se to isto (i još gore) događalo u onom, i prostorom i vremenom dalekom im ratu, piše Grgur S./Kamenjar.com

Možda su slučajno prije pet godina hrvatski generali Markač i Gotovina pred istim sudom oslobođeni krivnje upravo u jeku tvrdokorne nekooperativnosti Srbije po pitanju Kosova (a ubrzo je i australski sud donio čitavo desetljeće iščekivanu pozitivnu odluku o izručenju zloglasnog Kapetana Dragana Hrvatskoj), da bi nakon iznuđenog srpskog popuštanja Sud iznenada postao popustljiv prema optuženicima iz te zemlje.

Taman i kad bi sve to bilo slučajno, postoji još nebrojeno pokazatelja kako je Haaški sud godinama služio kao poluga za usmjeravanje geopolitičkih procesa i oblikovanje odnosa između država nastalih na području bivše Jugoslavije, djelujući poput neke vrste eksperimentalnog laboratorija. No, to ipak nije bila krajnja svrha Haaškog suda. Nju je u komentaru danom neposredno nakon zadnje presude naznačio Glavni haaški tužitelj Serge Brammertz, pohvalivši se poput psa koji je vlasniku vratio bačeni mu štap. Unatoč umirujućim tonovima iz vrhova svjetske politike i Haaškoga suda kako se radi o presudi pojedincima, a ne državama, Glavni je tužitelj ipak imao potrebu naglasiti kako je “Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarivanju tog cilja”, iako niti jedan od navedenih nije bio ni optužen, a kamoli osuđen pred Sudom.

Krajnja svrha Suda ostvarena je preko “krajnjeg cilja udruženog zločinačkog pothvata (UZP-a)” –  pojma uvedenog u pojmovnik Suda poput asa iz rukava tek u zadnjoj njegovoj presudi.

Naime, Žalbeno vijeće u pravorijeku navodi da je “Krajnji cilj UZP-a” bio “stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se, barem dijelom, obnovile granice Banovine, čime bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda; te da se takav entitet trebao ili pripojiti Hrvatskoj izravno ili postati nezavisna država unutar BiH s bliskim vezama s Hrvatskom”. Navedeno značenjem odgovara sintagmi u javnom govoru poznatoj kao “podjela Bosne”. To što “podjela Bosne” ne predstavlja kazneno djelo iz djelokruga Haaškog suda nije spriječilo Žalbeno vijeće da mu posveti preko 60 stranica presude.

S druge strane, zaključak o upletenosti hrvatskog državnog i vojnog vrha u kreiranje zajedničkog zločinačkog cilja s namjerom počinjenja djela iz nadležnosti Haaškog suda, kolokvijalno znanih kao “etničko čišćenje”, temelji se na nekoliko prilično labavih i nejasnih referenci, nikako argumenata, još manje dokaza. No, upravo u tome leži sva perfidnost haaškog pravosudnog finala  – ne ćemo puno o tome, jer se njima ne sudi, ali ipak ćemo jasno natuknuti da ih smatramo krivim, jer tko će to dalje propitkivati.

Obrazac zaključivanja kojim su haaški arhitekti “obogatili” baštinu međunarodnog prava u (ne)suđenju Republici Hrvatskoj može se jasno razaznati:

  1. Dokazuje se želja za nečim što uopće nije kažnjivo (krajnji cilj – podjela Bosne)
  2. Zaključuje se da se ta želja može provesti u djelo samo zločinačkom metodom – (krajnji cilj može se postići samo ostvarenjem zajedničkog zločinačkog cilja)
  3. Konstruira se UZP kao alat za ostvarenje zajedničkog zločinačkog cilja
  4. Prišije se etiketa zločinačke države (osudom državnog i vojnog vrha)

I dok je osuda Republike Hrvatske u procesu Herceg-bosanskoj šestorici ostala visjeti ni na nebu ni na zemlji (de iure nije, ali de facto jest), potpuna perverzija Suda očituje se u presudi šestorici dužnosnika Herceg-Bosne, ujedno i organiziranoj obrambenoj strukturi Hrvata u BiH. Ona logičko uporište nalazi u činjenici kako u ratu sve strane čine zločine, što nije nikakvo epohalno otkriće, jer to proizlazi iz same naravi rata. Konstrukcija Haaškog suda ovdje ide obrnutim redom u odnosu na onu primijenjenu na vodstvo Republike Hrvatske:

  1. Izdvoji se ciljana strana u sukobu i konkretni zločini do potankosti stave pod lupu (od pojedinačnih ubojstava civila do pritisaka, nedoličnog ponašanja i izazivanja osjećanja straha)
  2. Iz sporadičnih zločina i u ratu uobičajenih, neizbježnih pojava mjerenih kriterijima iz mirnodopske perspektive stvara se dojam množine “strašnih” zločina te se izvodi zaključak kako je riječ o zločinačkom obrascu (“etničko čišćenje”)
  3. Iz navedenih “posljedica” se konstruira željeni uzrok i počinitelj – UZP i sudionici u njemu motivirani čežnjom za formalno nekažnjivim ali moralno nedopustivim grijehom (“podjela Bosne”)
  4. Prišije se kolektivna etiketa zločinačkog naroda (definiranjem sudionika u UZP-u – “… i svi ostali”)

Navedeni obrazac sve pripadnike struktura kojima je prilijepljen UZP čini potencijalno krivima za svaki pojedini zločin pripisan UZP-u, time i doživotno ucjenjivima. Također, neizravno se unaprijed kriminalizira i sve one koji bi ubuduće mogli dijeliti želju za istim krajnjim ciljem.

Koprena moralno neprihvatljivog krajnjeg cilja (“podjela Bosne”), mada ne i zločina, opravdava selektivnost postupka, kao i zanemarivanje konteksta i kronologije (jer druga strana u postupku postoji samo kao pasivna žrtva). Stoga iz te utakmice na jedan gol kao zaključak slijedi sumanuta inverzija – obrana postaje agresija, a u krajnje dijaboličnoj inačici čak i okupacija samog sebe, u konačnici i samo-protjerivanje.

A taj vrhovni moralni grijeh (“podjela Bosne”) nije ništa drugo nego logično i pragmatično viđenje rješenja dugo odgađanog povijesnog problema kojem nitko još nije dao suvislu i na dulji rok održivu alternativu, a koje tretira sva tri konstitutivna naroda ravnopravno tako da jedan drugome ne budu skrbnik, ali ni podstanar. Pravu prigodu da BiH učini iznutra upravljivom zemljom propustio je bečki dvor još na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, koje desetljeće nakon što je u haaškoj maniri riješio UZP “Zrinski-Frankopan”, pokazavši se nezainteresiranim slijediti vojna postignuća svog genijalnog vojskovođe Eugena Savojskog i riješiti pitanje BiH sukladno uzusima tog vremena, onako kako je to riješeno u Slavoniji i većem dijelu Ugarske. Posljedično, skoro dva stoljeća mračnim vilajetom na rubu isto takvog carstva nastavlja upravljati “bolesnik s Bospora”. Ni Austrija niti obje Jugoslavije ne usude se operirati to slijepo crijevo onako kako je u sličnim slučajevima u ovom dijelu Europe razriješena otomanska ostavština pa i nije tako neobično što upala svako malo bukne.

Predsjednik Tuđman je kao povjesničar bio duboko svjestan kako su sve protimbe zbog kojih Jugoslavija nije mogla opstati sadržane i u BiH i da ona kao takva predstavlja svojevrsni povijesni anakronizam i atavizam. Naravno, Tuđman je kao političar, državni poglavar mlade države koja tek stupa na svjetsku pozornicu, svjestan da nije on taj koji odlučuje kako će se rasplesti BiH čvor, nego su to, kao i uvijek kad su takva pitanja posrijedi, velike sile. To temeljem iscrpne analize desetaka transkripata u izdvojenom mišljenju presude Raspravnog vijeća zaključuje njegov predsjednik, sudac Antonetti. Pri tom se Tuđman kao odgovoran državnik pripremao za svaki mogući ishod, pa i onaj sukladan njegovu viđenju kao povjesničara, pri čemu je vodeći brigu o interesu svog naroda nastojao ishoditi simetričan položaj Hrvata u odnosu na Srbe. Ipak, u javnom prostoru, ali i u presudi Žalbenog vijeća, dominira jedan transkript sa sastanka s kraja ’91 održanog u okolnostima izvjesnog međunarodnog priznanja RH, koji prethodi svima onima koje pedantno analizira sudac Antonetti, a bio je prije svega u funkciji motiviranja Hrvata u BiH za obranu od agresije koja je uslijedila. Ta tko bi dao život za “Jugoslaviju u malom” u vrijeme kad propada BiH Hrvatima posebno nesklona “Jugoslavija u velikom”? Ne bi to učinilo ni onih par paradnih parija pogubljenih u maglama sarajevske kotline, tih zulumćara škurih, cijepljenih od razumijevanja izraza prirodnih težnji naroda iz kojeg su potekli. Dotični je transkript, međutim, Sudu bio dostatan kao krunski dokaz krajnjeg cilja UZP-a, a izdvojen iz konteksta poslužio je i kao izlika Sudu da izraženu želju pretpostavi učinjenim djelima i zaključi kako je Tuđman cijelo vrijeme jedno radio, a drugo tajno mislio i priželjkivao.

Primjenom haaškog obrasca moguće je kriminalizirati sve što počiva na zdravom razumu, pa i ono što predstavlja kumulativno povijesno iskustvo i civilizacijsku baštinu čovječanstva. Ako obrana može biti predstavljena agresijom, onda se može konstruirati i UZP “Pokret za život nerođenog djeteta” tako da se prikaže agresijom na pravo žene na slobodan izbor, dok se UZP “Brak = muškarac + žena” bez napora može prometnuti u besprizorni atak na pravo na ljubav svih sa svima. Time što za osudu više nije nužno aktivno sudjelovati u UZP-u, nego se kriminalizira već i sama želja, stvorena je podloga za uistinu savršeni totalitarizam koji pravosudnim procesuiranjem misli svojih podanika ostvaruje san velikih prethodnika iz prošlog stoljeća. Haaški sud tako na mala vrata donosi međunarodni pravosudni standard koji formalno pokriva onu vrstu presuda kakve su dosad neformalno donosili mediji i iz istog središta moći dirigirane nevladine udruge. Uzme li se ovo u obzir, postaje razumljivo zadovoljstvo ključnih aktera haaške priče i gotovo jednodušan zaključak da je Haaški sud u cijelosti ispunio svoju (krajnju) svrhu. A tko zna, možda ovo ponese i one lako povodljive za mjerilima Svijeta – one koji vole ići u korak s vremenom, a ni suditi im nije mrsko – da se uvedu u napast presuditi UZP-u “Očenaš – ne uvedi nas u napast”. A to bi teško ostavilo neokrznutom i raju u Raju. Srećom po nju – ipak samo tu a ne i Tamo.

Jedna utjecajna globalna organizacija već aktivno primjenjuje dio stečevine Haaškog suda. Diskvalificiravši ruske sportaše sa sljedećih Zimskih olimpijskih igara, Međunarodni olimpijski odbor ostavlja mogućnost nastupa onim pojedincima koji dokažu da su nevini tj. da nisu sudjelovali u sustavnom programu prikrivanja dopinga, dakle nekoj vrsti UZP-a. Prisjetimo li se kako su i HB šestorica bili od početka suđenja u podređenom položaju, budući su morali dokazivati da nisu postojali ni UZP, ni međunarodni oružani sukob (inkriminacije utvrđene u ranijim procesima Haaškog suda u kojima ni u kom svojstvu nisu sudjelovali), uočit ćemo sličan proceduralni obrazac temeljen na potrebi dokazivanja nevinosti.

A kad smo već kod Rusa, kao što je kujica Lajka svojedobno poslužila radi ostvarenja višeg cilja iz plemenitih pobuda – puta čovječanstva u svemir – tako su sada Hrvatska i šestorica Hrvata Herceg-Bosne poslužili kao zamorci za ostvarenje višeg cilja, ovaj put, doduše, iz najnižih pobuda – puta čovječanstva u bezdan.

U trenutcima kad služe kao boksačka vreća za udaranje i kao ispušni ventil za frustracije uzrokovane događanjima onkraj Sredozemlja koja muslimanskom svijetu nisu po volji – sve to još potaknuto i odobreno od onih čijem kulturno-civilizacijskom krugu pripadaju – HB Hrvati si ne mogu priuštiti luksuz odbiti pruženu ruku. Slično kao što ni u poznatoj biblijskoj priči Židov do vrata u nevolji nije odbio ruku svog arhetipskog neprijatelja Samaritanca nakon što su trojica mu zemljaka jedan za drugim prošli pored njega kao pokraj turskog groblja. Kad je u pitanju borba za goli opstanak, stvar puno ne mijenja ni to što ovaj “Samaritanac” ne čini to iz milosrđa, nego iz vlastitog interesa. Jer kad se mora, izbora nema – u nevolji za kuma i “dragog Acu”, pa i velikog mu bracu.

Grgur S./Kamenjar.com

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Mladen Pavković: Na ovu i ovakvu kaznenu prijavu zločinci se mogu samo smijati!

Objavljeno

na

Nakon što je objavljeno da je podignuta kaznena prijava protiv šest osoba zbog atentata na prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođu dr. Franju Tuđmana, koji su 7. listopada 1991. zločinačkim zrakoplovima Jugoslavenske narodne armije (JNA) u popodnevnim satima raketirali Banske dvore čovjek ne zna je li bi se smijao ili plakao?

Tek sad je kazneno prijavljeno šest osoba, od kojih su pet državljani Srbije i jedan državljanin Hrvatske. Osobe su prijavljene za ubojstvo predstavnika najviših državnih tijela u pokušaju te za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Tijekom napada jedna je osoba poginula, a četiri su ranjene. S obzirom da je od ovog zločinačkog čina prošlo 26 godina svima njima, za razliku od optuženih hrvatskih branitelja, mogu staviti „soli na rep“.

Ni jedan se već odavno ne nalazi na teritoriji Republike Hrvatske i nema šanse da se ikada pojave pred hrvatskim pravosuđem. To što će ih možebitno suditi i osuditi u odsutnosti nije ništa drugo nego davanje „oprosta“.

U priopćenju se išlo tako daleko da nisu javno obznanjena ni njihova imena, dok to nije slučaj i za daleko manje prekršaje za koje se eventualno (svaki mjesec) podigne neka kaznena prijava za ljude koji su branili i obranili hrvatsku državu. Za njih se čak iznose i obiteljski podatci, dok se imena ovih ratnih zločinaca čuvaju u tajnosti! Ne objavljuju im se čak ni fotografije! Zašto?

Uz to ni predsjednik Tuđman (umro 1999.) zajedno sa još nekim svojim suradnicima, koji su također u međuvremenu umrli, neće biti u mogućnosti o tome svjedočiti, iako su bili tzv. krunski svjedoci.
Tko je ovaj slučaj svih ovih godina (namjerno) kontinuirano stavljao pod tepih?

Međutim, malo je poznato da su nakon raketiranja Banskih dvora, 7. listopada 1991. zločinački zrakoplovi JNA odletjeli prema Koprivnici, gdje su raketirali vojarnu u kojoj se nalazilo nekoliko stotina hrvatskih branitelja. Tom prigodom jedan je branitelja ubijen, a dva su ranjena. Učinjena je i znatna materijalna šteta. Neki projektili, koji su tom prigodom pali u krug vojarne, srećom, nisu eksplodirali, a da jesu, veliki broj ljudi bio bi ranjen ili ubijen.

Za taj ratni zločin nije podignuta ni kaznena prijava!
Sramotno, ali je tako!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

 

Osumnjičenici za napad na Banske dvore: Za nas ste bili pobunjenici

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari