Connect with us

Pregled

Tjedni pregled hrvatske političke gluposti

Objavljeno

on

[su_heading size=”21″]MARCEL HOLJEVAC: Milanović nije bio ulični štemer kakvim ga prezentira PR, već onaj koji je kupovao cigle od škvadre na Trnju[/su_heading]

Stari izbornik odlazi zbog lošeg rezultata i nedostatka autoriteta u svlačionici.

Nogomet – igra u kojoj uvijek pobjeđuje Zdravko Mamić

Poznata je izreka Garyja Linekera da je nogomet “igra u kojoj 22 čovjeka trče naokolo, natjeravaju loptu, u kojoj jedan sudac napravi gomilu pogrešaka, te u kojoj na kraju uvijek pobjeđuje Njemačka.” U Hrvatskoj je slično, nogomet je igra u kojoj 22 čovjeka šeću terenom, natjeravaju loptu, u kojoj je sudac podmićen, te u kojoj na kraju uvijek pobjeđuje – Zdravko Mamić.

Naime, što god se dogodilo, Mamić će zaraditi. Pritom su klub, reprezentacija i sve ostalo, uvijek nekako u drugom planu. Tako će i u ovom slučaju u konačnici Mamić i njegov osobni Šuker, odlučiti tko će biti novi izbornik, do novog poraza i nove smjene izbornika. Navodno je u igri za novog izbornika vodeći, pomalo samozatajni Ante Čačić, trener Lokomotive. Čovjek je, kažu, po struci automehaničar. Ali ne radi u struci. Nije to uostalom nikakav problem, jer većina nogometaša po struci ionako nisu ništa. A mogli bismo vratiti i Ćiru, kad bi to Mamić htio. Time bismo dokazali Uefi i Fifi da Hrvati nisu homofobi. Iako možda ne bi shvatili kako mi njemu tepamo, pa bi nas vjerojatno netko iz Rijeke prijavio za homofobne uzvike. Možda Ćiro i nije najbolji izbor, bila bi stvarno ironija da nas kazne zbog skandiranja: “Ćiro, pederu”.

Stari izbornik odlazi zbog lošeg rezultata i nedostatka autoriteta u svlačionici. Neovisno o rezultatu, moram reći da je Kovač svo ovo vrijeme ipak bio gospodin i znao se ponašati, dok za Mamića i Šukera to nipošto ne mogu reći. Naročito potonjeg, od prvog se ionako očekuje da se ponaša kao govedo. Uglavnom, novog izbornika će, kao i uvijek, odrediti Mamić, koji se sve više profilira kao ono što je Miljan Miljanić bio u Jugoslaviji. Pa zato ne treba isključiti niti mogućnost da novi izbornik bude – komitet. Tako su jedno vrijeme stvari funkcionirale u SFRJ: imali smo “komisiju” koja je vodila reprezentaciju i to sastavljenu po republičkom ključu. Znate ono, Srbin, Hrvat, Slovenac, musliman…

Po kojem bi ključu mogla biti sastavljena komisija koja bi vodila reprezentaciju Hrvatske, nije posve jasno. Možda da uzmemo jednog iz Dinama, jednog iz Hajduka i jednu – Milu Horvat? Nije isključeno da će na kraju, možda, i ona voditi reprezentaciju. Ali sigurno je da će je, svakako, tko god bio izbornik, u stvarnosti voditi Zdravko Mamić. I njegov brat Zoran, također. Odnosno, on bi čak mogao biti i novi izbornik za “dulji rok”, a Čačić tek prijelazno rješenje. Time bi bila završena transformacija hrvatske nogometne reprezentacije u reprezentaciju braće Mamić. Najpoštenije bi bilo da on sam sebe imenuje izbornikom. Prijenosi bi time svakako dobili na živopisnosti. Probajte si samo zamisliti jednog Mamića, kako dobacuje uvrede igračima s klupe u tv prijenosu uživo! To bi samo po sebi bio razlog da utakmicu pogledaju i ovakvi poput mene, koje nogomet inače savršeno ne zanima, ali Maminjove stand-up komičarske nastupe uvijek rado pogledam.

U svakom slučaju, gubitak bodova u dvije utakmice, u kojima smo unaprijed zabilježili pobjedu i gubitak boda iz utakmice s Italijom u aferi “Svastika”, kad je Michel Plati-mi odrezao prilično strogu kaznu Hrvatskoj, zbog nečeg s čim HNS i reprezentacija, realno, nemaju veze, bi mogao vrlo lako rezultirati neodlaskom na EP. Iako smo do nedavno bili praktički sigurni da ćemo se plasirati, bilo je tek pitanje da li kao prvi ili drugi u grupi. Što i ne mora nužno biti loše. Nogomet je, da parafraziram Marksa, ionako samo opijum za narod.

Najbolji trener na svijetu

Da je Mamić apsolutni gospodar nogometa u Hrvatskoj, misli i legendarni Ćiro. Može li on u poznim godinama još uvijek voditi reprezentaciju? Ćiro je siguran da može.

Na pitanje Tomislava Židaka o tome, kako je moguće da jedna svjetski priznata reprezentacija na San Siru ponizi Italiju i samo igrom slučaja ne dobije utakmicu, a onda odigra sramotne utakmice protiv nogometnih patuljaka, Azerbajdžana i Norveške, Ćiro odgovara: “Imam savršenu dijagnozu za tu vrstu bolesti. Najvažniji čovjek u momčadi je trener. Niko Kovač me oduševio kad sam vidio kako je postavio igru protiv Brazila, ali sam protiv Meksika shvatio da nije stručnjak. Kako je vrijeme odmicalo, bilo je sve gore i gore, nije bio čovjek od autoriteta… Vođu se sluša ako zna, a znanje je najveći autoritet”.

Bez imalo skromnosti – biste li skromnost, uostalom, očekivali od Ćire? – on kaže: “Kad ja uđem u svlačionicu, svi će ustati i stajati mirno. Jer u sebi će reći – taj zna…”. Ali ne vjeruje da će ga angažirati za posao koji, očito, ipak priželjkuje. Ćiro bi, vidi se, rado još jednom s reprezentacijom otišao na prvenstvo, ali… “Može Karamarko nazvati Mamića, može nazvati i Milanović, može urgirati i Kolinda, mogu svi reći – daj Ćiri reprezentaciju, ne mogu ga uvjeriti u to, jer je on apsolutni gospodar hrvatskog nogometa…”

“Jesam li zainteresiran? Ako me narod želi, naravno da jesam. Ali, znam da nemam ni najmanju šansu, protiv mene imaju jaki adut; pusti ga, on ima osamdesetjednu, starac je to. A ja sam najbolji trener na svijetu, zapamtite, na svijetu. Za sedam dana ova izgubljena i sabotirana momčad bila bi spremna. Ja znam kako se to radi, šest godina sam živio s malo većim ‘razbojnicima’ nego što su ovi, mirio sam antagonizme i stvorio složnu obitelj. Ova reprezentacija ima kapacitet biti svjetskim prvakom, ali kako se oduprijeti poslovici u koju Mamić jedino vjeruje – psi laju, a karavane prolaze.

Kad oni znaju da bih izborničku funkciju prihvatio samo pod uvjetom da oni odu. I dao bih Bugarskoj i Malti po pet komada…”

Ima li smisla zvati osamdesetjednogodišnjeg Ćiru za trenera nacionalne vrste? Ima, ako mene pitate! Ne zato što vjerujem njegovoj samohvali, Ćiro pretjeruje, i zna da pretjeruje. Ne, nego zbog onog – “funkciju bih prihvatio samo ako oni odu…”

Kad bi Mamić i Šuker pristali otići, što se mene tiče, reprezentaciju bi mogao voditi i Mr. Bean uz asistiranje Baldricka iz Crne guje. Sasvim svejedno tko će je voditi, ako će oni otići. Ali ono što je bitno je da je Ćiro tu dijagnosticirao najvažniji i najveći problem hrvatskog nogometa. To nije Kovač, to nije Čačić, to nisu igrači. To je veliki gazda Mamić. Uostalom, Ćiro ima poantu kad pita, zašto sad Mamić zove Čačića kao stručnjaka, a potjerao ga je iz Dinama?

Taktika Zorana Milanovića: “Oš’ se tuć”? 

HDZ prati imidž pomalo krkanske, zdravoseljačke “narodne” stranke i takav imidž nije bez temelja, iako je Kolinda velik korak u pravom smjeru za stranku. Ali, iz nekog posve nedokučivog razloga, SDP u Hrvatskoj ima imidž stranke obrazovanih i kulturnih ljudi, iako su mu birači uglavnom zgubidani, doduše urbani, a zastupnici, među ostalima, ljudi poput Stazića.

Milanović zna da je taj imidž stranke zapravo lažan i da njihovi birači ipak nisu tako fini da bi mu moglo naškoditi agresivno i grubo vrijeđanje protivnika u kampanji koja je počela, iako službeno još nije počela. Uz to, kao i inače, lupa gluposti, pa je rekao i da je Karamarko generaciju stariji čovjek od njega. I da nije neki sportaš. Milanović je, naime, rođen 1966., 48 mu je godina tek, takoreći mladić. Karamarko je sedam godina stariji, što ga čini u Milanovićevim očima maltene Manolićem.

No, bitan dio priče je da je Milanović nekidan praktički izazvao Karamarka na “ulični” obračun. Milanović mu je poručio: “On navodno želi biti hrvatski premijer. Mislim da je vrijeme da izađe iz te mišje rupe u kojoj se sakrio. Znate onu pjesmu od Rundeka – izađi i bori se, u ovom gradu ima mjesta ili nema mjesta… neka izađe vani i neka se konačno suoči”. Radi li se o onoj istoj mišjoj rupi u koju se Milanović sakrio dok nije prošao rat?

Ovakav nastup me sve više uvjerava da Milanović nije bio ulični štemer kakvim ga prezentira njegov PR, već onaj koji je kupovao cigle od škvadre na Trnju i plaćao porez u cigaretama za prolaz kvartom.

No, kad mu je Karamarko sa Sajma pršuta u Drnišu odgovorio kako ga ne zanima “uličarski obračun” i pozvao Milanovića da umjesto obračuna s njim radije napravi inventuru svoje neuspješne vladavine – sto tisuća iseljenih, gubitak osamdeset tisuća radnih mjesta (po mojoj računici ipak nešto manje, 55 tisuća, no hajde, u predizbornim kampanjama se uvijek malo friziraju brojke, naročito one na štetu protivnika) – Milanović je na to, pak, u maniri živčanog maltezera, još žešće napao Karamarka na osobnoj razini.

Optužio ga je za sve živo i mrtvo – i da ne zna engleski, i da će biti “agent banaka” kad se budu žalile protiv njegovog rješenja za slučaj švicarskog franka. Doduše, pomoć Karamarka bankama neće biti ni potrebna, jer je rješenje koje je Milanović pronašao nesporno protuustavno i to po više osnova. Naročito je zanimljiva Milanovićeva optužba kako “netko tko ima 56 godina i odrastao je centru Zagreba nije bio u stanju naučiti engleski jezik, a to je minimalni tehnički uvjet da biste vodili malu državu”.

To, naime, kaže čovjek koji je svojedobno branio engleski svoje stranačke zastupnice Ingrid Antičević-Marinović. I rekao kako je njezin engleski sasvim dobar. Valjda zato jer ona nije odrasla u centru Zagreba, nego negdje oko Zadra. Ako čovjek koji misli da Ingrid zna engleski, smatra da Karamarko ne zna dobro engleski, onda to znači ili da Karamarko ne zna reći niti “pipl mast trast as”, ili da Milanović baš nije kvalificiran da bi prosuđivao tko i koliko dobro zna engleski. Usto, engleski nije preduvjet za vođenje države, dosta europskih premijera ga ne govori, iako je znanje engleskog svakako korisno. Kaže Milanović da je čuo da Karamarko “intenzivno uči engleski”. Učiti je dobro, makar i u dobi od 56 godina. Milanović, recimo, za 4 godine mandata nije uspio naučiti ama baš ništa.

Doktrina SDP-a nije se, naime, promijenila od komunizma do danas. Uvijek se bazirala na destrukciji, optužbama, širenju netrpeljivosti i podjela u narodu. Rijetko kad je SDP uspijevao djelovati konstruktivno, još rjeđe se mogao pohvaliti ikakvim rezultatima, naročito u gospodarstvu. Dobri su tek u proizvodnji neprijatelja: Prije su to bili Hercegovci, sada su to bankari, stručnjaci, vjernici, Crkva… Ponovo se pred izbore ide na podjele i kupovinu glasova interesnih grupa. A rezultati ove Vlade? Nikad manje zaposlenih, nikad veća birokracija, nikad veći porezi, nikad gori kreditni rejting, nikad više blokiranih, nikad većeg duga, nikad više iseljavanja… ali eto, BDP raste za jedan posto. Ludilo, brale!

Primarni deficit inteligencije

Ostanimo još malo kod Milanovića. Po njegovim riječima, sadašnji deficit državnog proračuna “gotovo u cijelosti odlazi na otplatu kamata i više, što znači da imamo primarni suficit”. I pohvalio se kako će “iduću vladu dočekati rast”.

Rast je međutim dočekao i njegovu Vladu, istina malen, ali rast, dva kvartala za redom u mandatu Jadranke Kosor, pa je to Vlada brzom i učinkovitom primjenom “Plana 21” – povećanjem broja ministarstava, zapošljavanjem desetaka tisuća uhljeba i sličnim – pretvorila u pad. Unatoč zapošljavanju partijskog kadra, Hrvatska danas ima 55 tisuća manje zaposlenih nego na početku mandata ove Vlade, pa se ona u stvari nema čime hvaliti. A i “rast” koji spominju je zapravo znatan pad od početka mandata.

Činjenica je, međutim, da Hrvatska nije ni blizu primarnog suficita, o čemu bulazni Milanović. Primarni suficit ili deficit je, naime, višak ili manjak u proračunu na kraju godine kad se odbiju kamate na postojeći dug. Istina, na kamate nam odlazi oko 3,5 posto BDP-a, i to je više nego što odlazi Grčkoj (koja zahvaljujući bailoutu plaća oko 2 posto kamata na svoj dug, a mi oko 6 posto na svoj). Ali, naš deficit BDP-a se kreće između 5,5 i 6 posto. Cinično je i da Vlada koja je za 50 posto povećala javni dug u svom kratkom mandatu, a da pritom to povećanje nije proizvelo nikakav ekonomski učinak, osim masovnog iseljavanja iz države, pravda svoj deficit time da je dug – velik. Pa tko ga je napravio??? Podsjetimo: javni dug se u vrijeme dolaska ove Vlade kretao na razmjerno niskoj razini od oko 63 posto BDP-a, i to nakon najvećeg udara krize 2009. – 2011. Do kraja mandata ove Vlade bit će sigurno debelo preko 90 posto BDP-a i pitanje je vremena kad će, uz ovakav deficit koji se ne može brzo smanjiti, probiti sto posto. Grčka na Jadranu? Da. Samo što je Grčka prije Tsiprasa stvarno i imala primarni budžetski suficit…

Septička jama Anke Mrak Taritaš skuplja od Bandićevog WC-a

Naš list je prvi u Hrvatskoj objavio spletke i otvoreni kriminal ministrice Mrak Taritaš, koja je sebi i ekipi u ministarstvu omogućila lijepe provizije, a “podobnim” tvrtkama lukrativne poslove u vezi obnove nakon poplave u Gunji. Dokazali smo tada da je četvorni metar novogradnje u Gunji dosegao nevjerojatnih 3000 eura.

Sad je u javnost iscurio i troškovnik: naivni mještani koji su sami obnavljali kuće dobili su 40.000 – 70.000 kuna, jedva dovoljno za obnoviti uništeni namještaj i kuhinjske aparate. A kamoli za izolaciju, žbuku, krov, izolacije…

A za taj iznos, za koji je netko sebi morao napraviti cijelu kuću, oni koji su obnavljali “preko države” dobili su – tek septičku jamu. ’24sata’ su došla do podataka iz tajnih troškovnika, ali i informacija od kooperanata koji su obavljali posao. Dakle, u poplavljenim Račinovcima postoji čak šest kuća koje imaju septičke jame koje će državi biti naplaćene 64.500 kuna svaka!

Informacija je potvrđena, ali to je tek vrh ledenog brijega. Kuća koju je država radila o svom trošku od 55 kvadrata košta – 887.000 kuna s PDV-om! Ako znate išta o cijenama gradnje u Hrvatskoj, realnim cijenama, jasno vam je da je tu netko zamračio oko dvije trećine love. Barem. Kao u onom vicu kad Imoćanin za tri tisuće maraka dogovara s Unproforcem posao koji Rus nudi obaviti za tisuću: “Soma maraka meni, soma tebi, soma damo Rusu da vozi”. Kuća od 70 kvadrata košta milijun, a ona od osamdeset pet kvadrata – 1,2 milijuna kuna. Za taj novac možete sagraditi kućerinu veću od dvjesto kvadrata u boljem dijelu Zagreba. I namjestiti je. Luksuzno. A za lovu koliko košta septička jama u Gunji, možete maltene napraviti bazen u Zagrebu. Naravno, kad plaća država.

Zamjenik ministrice, Željko Uhlir, kaže da tu nema korupcije, ministarstvo je, eto, sve uradilo da sve bude što jeftinije, ali zapravo su te kuće remek djela arhitekture: “Željeli smo promjene i niže cijene, ali arhitekti autori su rekli da ne smijemo dirati u njihovo autorsko djelo. Da smo ponovili cijeli postupak, izgubili bismo još tri mjeseca. Na kraju smo uspjeli nešto spustiti cijenu”, kaže Uhlir i tvrdi da je u svim poplavljenim mjestima ipak podignut standard življenja i sve je odrađeno kvalitetno.

Mene, ipak, zanima što je s mojim standardom življenja, jer mi, porezni obveznici, platiti ćemo obnovu Gunje gotovo pola milijarde kuna, a pritom će tek mali dio otići Gunjanima, a lavovski dio, očito, korumpiranim poduzetnicima i još korumpiranijim državnim službenicima. Stvari idu tako da tvrtka koja je za masne pare dobila posao na natječaju, taj posao je dala drugoj, uz proviziju od 20-30 posto za ne rađenje ničeg. A ona ponekad trećoj, također uz proviziju. “Tvrtke koje imaju ugovore s ministarstvom traže proviziju od 20 do 50 posto da nam prepuste poslove. Tako da ništa ne odrade, na novim kućama njima ostane barem 200.000 kuna, a na svakoj obnovi od 30.000 do 50.000 kuna. Dodatno zarade jer nam uvjetuju da od njih kupujemo materijal”, kaže za ’24sata’ Ivica Filipović, vlasnik male građevinske tvrtke Imap. Objašnjava da kooperanti onda znaju uz proviziju dati posao trećima, koji ga još jeftinije odrade. Isto su potvrdili još dvojica kooperanta, koji su, naravno, željeli ostati anonimni. Dakle, kvadrat se državi naplati skoro dvije tisuće eura, krajnji izvođač to napravi za petsto, a ostalo se potrpa po džepovima.

Naravno, to nisu stvari koje bi zanimale DORH. Njih zanima ima li Thompson kacigu i počinje li pjesma “Bojna Čavoglave” sa “Za dom spremni” ili “Smrt fašizmu”. A javnost ove zemlje više zanima Big Brother i je li neki Jovo iz Niš, ili Mujo iz Čegrćića, kresnuo neku Tiffany iz Donjeg Pičkovca ili Amber iz Rijeke. Krade se, zašto i ne bi. Ionako nikog nije briga, navikli smo, sve je to nama pod “normalno”.

Bolji život u Hrvatskoj

Kao članica EU-a, morat ćemo prihvatiti određen broj imigranata, htjeli ili ne. Neki kažu, slika mrtvog djeteta na plaži koja je prilično utjecala na stav javnosti o izbjeglicama i promijenila ga, čisti je agitprop. Istina je, kažu, bitno različita. Drugi kažu da ljudima treba bezuvjetno pomoći, naročito onima koji bježe od rata. S tim se mogu složiti, no čini mi se da je takvih najmanje među “izbjeglicama”, a najmanje je žena i djece. Migranti su pak često agresivni, ali to dobiva razmjerno malu pozornost medija, dok agresivni ispadi domicilnog stanovništva prema njima dobivaju osjetno veći publicitet.

Europska unija je raspodijelila 160.000 tisuća migranata, a od toga će Hrvatska vjerojatno morati prihvatiti njih oko 1600. Njemačka bi trebala primiti 31.443, a Francuska 24.031 ljudi, prema prijedlogu EK-a.

Milanović je još prošlog tjedna na brodu “Andrija Mohorovičić”, koji spašava izbjeglice, rekao kakav je naš stav: “Hrvatska je donijela čvrstu odluku da se priključi humanitarnoj akciji EU-a i ponosna je na to jer time pokazuje kakva je zemlja”. Po njemu su posrijedi “ljudi koji traže bolji život”. Mislim da tim ljudima treba dati priliku da se zaposle, da stvaraju, da plaćaju porez, da pridonose, jer vratit se sigurno neće i ne trebaju se vraćati”.

Divno! Problem je samo što i Hrvati traže bolji život. Jasno, ne u Hrvatskoj. Nego svuda, od Kanade do Irske. Samo mi ne plivamo preko mora, naši uglavnom odlaze avionom. Jer nemaju ovdje priliku da se zaposle, da stvaraju, da plaćaju porez, da pridonose. Zašto Milanović misli da će Sirijci, Kurdi i ostali koji ni jezik ne znaju, a nemaju ni škole, imati tu priliku u Hrvatskoj, ako je Hrvati s fakultetom i znanjem tri jezika nemaju?

A da se vratiti sigurno neće, i da se ne trebaju vratiti, i to je sigurno. Mislim, Hrvati koji su zbrisali od Milanovićevih gospodarskih uspjeha, njih stotinjak tisuća. Zamijenit će ih, očito, izbjeglice iz Sirije, Milanovićeve rezerve s klupe. Ako već ne može nagovoriti Hrvate da glasuju za njega, onda će iseliti Hrvate i naseliti Sirijce, crnce, Kurde i Arape. Ako i oni za koji mjesec ne zbrišu dalje na sjever. Bolji život je očito negdje drugdje, znaju to i Kurdi.

Jovanovićeva Hrvatska bez korupcije

“Kada bi HDZ došao na vlast, vratilo bi se carevanje korupcije i nepotizma”. Izjava je to Željka Jovanovića na sjednici predsjedništva SDP-a. Bogu hvala, pa otkad je SDP na vlasti, korupcije uopće nema, kamoli nepotizma! Jer, zapošljavanje stranačkih drugova nije striktno nepotizam, što je termin za zapošljavanje rođaka i suplemenika, nego se to zove kronizam.

O tome da korupcije uopće u ovoj Vladi nema, najbolje mogu posvjedočiti Marina Lovrić Merzel, Sabo, ministrica Zlatar Violić, a i Anka Mrak Taritaš, Zmajlović… a o nepotizmu da i ne govorimo.

Kampanji “Pimp my statistics” pridružio se i član Predsjedništva i ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić, koji je rekao kako je ova koalicija napravila pomake u Hrvatskoj.

“Umjesto kaosa koji je bio, uredili smo državu, otvorili perspektive ljudima, otvorena su radna mjesta i zaposleni mladi ljudi. Raste nam BDP i svi parametri. To je put koji smo najavljivali i tim putem smo krenuli a građani će odlučiti koji put žele izabrati”, kaže on. Perspektiva ljudima je otvorena, to stoji: Njemačka je ukinula radne dozvole za Hrvate, pa sad postoji perspektiva. A radna mjesta po ministarstvima su otvorena i zaposleni su mladi ljudi, istina. Samo je prešutio da se radi isključivo o članovima partije. Za ostale, perspektiva uključuje put do Irske ili Njemačke.

Autor: Marcel Holjevac / 7dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari