Pratite nas

Pregled

Tjedni pregled hrvatske političke gluposti

Objavljeno

na

U svibnju smo, dok je Maršal bio živ, svjedočili ritualnom raznašanju nekakvog falusoidnog predmeta po bivšoj državnoj tvorevini, a veliko finale tog putešestvija je bilo na golemom stadionu, na kojem se lamatalo rukama i pjevalo pjesmice. A onda se ta stvarčica nalik seksualnom pomagalu predavala jednom postarijem i podebljem stričeku u pasent odjeći sa zlatnim epoletama. Piše Marcel Holjevac Dnevno.hr

[ad id=”68099″]

Bimbo djevojka

Javnost je prošli tjedan najviše zabavljao trominutni pornić Tine Katanić. Koji je zapravo pornić otprilike koliko su i filmovi Bore Leeja kung-fu filmovi. Više parodija na iste, jer su svi glumci toliko satrveni da ionako ništa nisu u stanju. Neki u porniću vide prostituciju – još od 2007. Tinu Katanić u tom kontekstu spominju neke žene koje su se bavile tim poslom (“manekenstvom”), poput Simonice i “Izabele”, autorice knjige “Seks skandal”. Neki pak vide silovanje i iskorištavanje nedužne djevojke od tridesetak godina godina, kojoj neki zločesti dečki koji je žele iskoristiti nude kokain, iako je ona na snimci potpuno razbijena, kao i ona trojica dripaca uostalom.

Istina, iz tri minute videa je gotovo nemoguće sa sigurnošću zaključiti o čemu se točno radi, je li Tini netko stavio drogu u kokain, taj neizbježni i sveprisutni pratitelj zagrebačke noćne scene i manekenskih krugova, ili nešto drugo ili treće, no za Sanju Sarnavku nema sumnje, radi se o silovanju. Ona osuđuje postupak trojice mladića te smatra kako je riječ o djelu za koje počinitelji moraju kazneno odgovarati: to što Katanićki u filmiću nude drogu, smatra Sarnavka, znači da im je silovanje bila i namjera. Prilično nategnuto tumačenje viđenog. Po cajka klubovima je dečkima često veći problem spriječiti cure koje tamo zalaze da se ne unište potpuno i ne završe s glavom u WC školjci ili na Hitnoj prije nego ih odvedu u krevet, nego ih nagovoriti da nešto uzmu.

Da su ta trojica prilično jadni nije sporno, kao i da je objava snimke kazneno djelo javnog sramoćenja. A ima li elemenata odnosa s osobom koja nije prisebna i u stanju dati pristanak, odlučit će sud. No, prilično je jasno da Tini droga nije bila podmetnuta, kao i da je veselo društvo po svoj prilici završilo u krevetu dok su još bili donekle prisebni, a prisebna je donekle i Tina na početku snimke, gdje kosom zaklanja lice od kamere. Zanimljivo je, međutim, da Sarnavka nudi Tini pomoć, jer smatra da je ona svakako treba i zaslužuje. Kad je 77-ogodišnju bakicu Ružicu Ćavar sred bijela dana pretukao i iscipelario gay aktivist Neven Kovačić na prosvjedima protiv tzv. “vatikanskih ugovora”, i nanio joj teške tjelesne ozljede pred Sarnavkinim očima, rekla je da Ružica Ćavar ne zaslužuje njenu pomoć. Jer nije dobra žena.

Dakle, žene koje zaslužuju Sarnavkinu pomoć su “manekenke” koje našrmkane odlaze u krevet s povećim društvom, pa netko objavi snimku blamaže mimo njihove volje, ali ne i katoličke liječnice u mirovini koje lijepe plakate, pa ih netko prebije. Jasno, protiv njihove volje. A izjednačavati viđeno, ma kako bilo gadljivo, s pravim silovanjem je zapravo pljuska ženama koje su stvarno doživjele pakao silovanja.

Što se pak tiče samog filmića, realno, najvjerojatnije se ne radi niti o prostituciji niti nečem protiv bilo čije volje, barem koliko se iz prikazanog vidi. Iz komunikacije sudionika je prilično razvidno da se radi o društvu s cajki koje se napilo, našmrkalo, i završilo u krevetu. Snimano je vjerojatno bez namjere da se snimka distribuira dalje, ali se netko od trojice genijalaca odlučio pohvaliti i poslao snimku dalje pa se počela širiti. To jasno ne znači da tu nema elemenata za kaznenu prijavu. Ali zanimljivo je kako NGO-i, koji histeriziraju na sam spomen riječi diskriminacija, diskriminiraju žene te određuju koje imaju pravo na njihovu zaštitu, a koje ne. Po sistemu što gore, to bolje. Očekivano, podršku Tini je pružila i Severina, s majicom “Je suis Tina”. Što bi se reklo, čega se pametan stidi, time se budala ponosi.

Policija izbrojila 370 Maršalovih štovatelja, a režimski mediji 7000!

Šola je lijepo primijetio da je svibanj mjesec ustaša i partizana, tu su Jasenovac, Bleiburg, Dan mladosti. U svibnju smo, dok je Maršal bio živ, svjedočili ritualnom raznašanju nekakvog falusoidnog predmeta po bivšoj državnoj tvorevini, a veliko finale tog putešestvija je bilo na golemom stadionu, na kojem se lamatalo rukama i pjevalo pjesmice. A onda se ta stvarčica nalik seksualnom pomagalu predavala jednom postarijem i podebljem stričeku u pasent odjeći sa zlatnim epoletama. Običaj nije izumro, pa je ove godine štafeta neprežaljenom pokojniku krenula iz Fažane put neprežaljenog Beograda.

“U Titovo vrijeme imali smo sve. Danas nemamo ništa. Imali smo industriju, tvornice, imali smo plaću na plaću, imali smo višak, dječji dodatak, ma imali smo i radnička odmarališta. To je bio lijepi život u onom vremenu dok je Tito bio živ”, kuka stanoviti Radoslav Ilić, jedan od organizatora te štafete, koji je nedavno osnovao i KPH. Da je Radoslav pravi Hrvat, unatoč imenu, dokazuje sklonost kuknjavi. “Ova štafeta daje toplinu srca svih generacija naših naroda i narodnosti. Titov put je bio put socijalizma, demokracije, blagostanja, ravnopravnosti, neovisnosti, mira i sigurnosti na ovim prostorima”, kaže Radoslav.

A na samoj središnjoj proslavi koja se sa Stadiona mladosti u Beogradu preselila u malo zagorsko selo Kumrovec, poznato najviše po Antunu Mihanoviću, autoru hrvatske himne, po kome se zove i glavna gradska ulica i čiji spomenik stoji na ulazu u mjesto, se skupilo, prema podacima policije, oko 380 štovatelja lika i djela. Novine su, međutim, objavile arhivske snimke na kojima je mnogo više ljudi, i objavile da ih se skupilo 7000. Zanimljive su te igre brojki, jer je recimo austrijska policija na Bleiburgu izbrojila čak 62.000 ljudi, a prema nekim hrvatskim medijima ih je bilo manje nego u Kumrovcu. Zaključak se sam nameće, policija ne zna brojiti.

A kad već obilježavamo datum, pred ravno 20 godina je Titova JNA proslavila Dan mladosti masakrom na Kapiji, ispalivšli granate na mladost Tuzle. Ubijena je 71 osoba, među kojima je bio i velik broj djece. Prosjek starosti ubijenih je bio 24 godine, a neki su još bili dječica. Time je termin “Dan mladosti” zadobio posve novi smisao.

Zaustavite Bild-Zeitung!

U dnevniku HTV-a je nakon izbora u Španjolskoj jedno deset puta s ushitom ponovljeno kako ljevica jača u toj zemlji. A izbore je odnijela desnica. Desnica je odnijela i izbore u Poljskoj. Ali nevjerojatan je navijački žar komentatora na HTV-u, koji svaki uspjeh političkih diletanata i redikula poput Syrize i Podemosa doživljavaju kao da su dobili sedmicu na lotu. Jer, kad prava ljevica dođe na vlast, svi će imati sve što požele, i nitko neće morati raditi, a kamoli vraćati dugove, sve drugo nije pravedno.

To što su zemlje s desnim vladama trenutno u svijetu u pravilu uspješne, poput Cameronove ili one Angele Merkel, dok socijalističke vlade redom plešu na rubu bankrota, je rezultat neke nepravde i greške. Jer, kako svi znamo, bar svi koji pratimo hrvatske mainstream medije, samo ljevica može donijeti napredak. Iako ne postoji primjer u današnjem svijetu koji bi to potvrdio. Napredak je vidljiv pod lijevom vladom u Grčkoj, koja je pod Tsiprasom bacila u vodu rezultate trogodišnjeg odricanja. Da smo mi sljedeća Grčka objavio je njemački tabloid Bild-Zeitung. Vladajući su pokušali ismijati Bild kao neozbiljan tabloid, koji objavljuje slike žena u toplesu, zanemarujući da je članak naslovljen “Hrvatska bi mogla postati nova Grčka” – u kojem se spominje tajno izvješće Europske komisije koje proziva Hrvatsku zbog neprovođenja reformi i teške gospodarske situacije u zemlji – prenio i sve prije nego neozbiljni Focus. Bild naglašava slab i neučinkovit nadzor nad državnim proračunom, praksu odlaska u prijevremene mirovine, izostanak mjera za poticanje gospodarstva te tromost sudova.

Vlada je potom slavodobitno objavila kako su u Bruxellesu potvrdili da takvo tajno izvješće ne postoji. Pa je prema tome Hrvatska zemlja u kojoj ekonomija cvjeta, proračunskog manjka nema, sudovi funkcioniraju, i sve ide nabolje. Grčić je ponovno ushićeno otcrvrkutao kako je investicijski tsunami već na horizontu, a Švabe nemaju pojma. Investicije su, po njemu, gotovo rekordne, jer tko ne bi želio poslovati u zemlji s najvećim porezima u EU, na koje se još plaća i reket i politička zaštita, a zauzvrat se mjesecima čeka na bilo koji “papir”, kamoli na plaćanje.

No ako ne postoji tajno, svakako postoji javno izvješće u kojem se Hrvatskoj predviđa grčki scenarij, uostalom ono je već davno objavljeno u hrvatskim medijima, kako onima koji objavljuju slike golih žena tako i u onim drugima. Po tom javnom izvješću Hrvatska je po gotovo svim pokazateljima najgora u EU, a razina rasta javnog duga je neodrživa. Ali, nećemo se valjda obazirati na to što neke žute tiskovine po Njemačkoj pišu. Njih izgleda plaća Karamarko. Ako želite znati istinu, samo istinu, i ništa osim istine, gledajte Dnevnik HTV-a – i slušajte Grčića. I ništa drugo, kamoli strani tisak.

Dnevniku HTV-a BBC dao – nulu ili jedinicu!

Karamarko izgleda ima veze i na BBC-ju, ne samo u Bildu. Ta je medijska kuća partijski bilten, poznat i kao Središnji dnevnik HTV-a, ocijenila kao predug, dosadan, i nezanimljiv, te rekla da ne zadovoljava suvremene medijske informativne standarde i da, unatoč trajanju, uopće ne sadrži bitne informacije. To je zaključak stručne analize BBC-ja koju je naručila Hrvatska radiotelevizija.

Zbog takve poražavajuće ocjene Dnevnika Programsko vijeće je u ponedjeljak zatražilo uvid u BBC-jevu analizu programskih sadržaja. Kako je naš javni TV servis tajnovitiji od CIA-e, i u javnost ne daje nikakve podatke o sebi, zasad te analize nema, a nema niti informacije koliko je BBC-ju plaćeno za tu analizu. Jer zašto bi pretplatnici trebali znati kako i na što HRT troši njihov novac, ionako morate plaćati htjeli ili ne. Doduše, taj novac su mogli i uštedjeti. Mogli su pitati i gledatelje, koji bi im zacijelo besplatno rekli to isto što i BBC, samo možda malo drugim riječima: “al ga se*ete”. Kad bi u Dnevniku puštali arhivske snimke sa sjednica Centralnog komiteta iz 1986., i govore Branka Mikulića, vjerojatno bi malo tko primijetio razliku.

Ankete braće Grimm po mjeri Rejting-efendije i – Milanke Opačić!

Po najnovijim anketama, Kolindu Grabar Kitarović podržava tek 48 posto građana, a Kim-Il Josipovića, poznatog i po nadimku Rejting-efendija, je nakon sto dana podržavalo njih 84 posto. I ne samo to, kažu da se prednost desne koalicije – predvođene HDZ-om, nad lijevoliberalnom – predvođenom SDP-om, u svibnju s travanjskih 10 posto smanjila na 4 posto. Koji su to recentni uspjesi Milanovićeve vlade koji su promijenili trend nije poznato, no nastavi li se ovaj trend, po kojem HDZ u odnosu na SDP gubi 6 posto glasova mjesečno, do izbora će SDP, po mom računu, podržavati barem 137 posto građana, nešto kao i Ivu Josipovića pred prvi krug izbora, po anketama. A za Karamarka neće glasati ni njegova novopečena supruga.
Čak su se i Vakuline vremeneske prognoze dosad pokazale pouzdanijima od IPSOS-pulsovih predizbornih. Ako je namještanje anketa savjet skupo plaćenih spin doktora i PR stručnjaka iz SAD-a i Engleske, onda ih nije trebalo ni plaćati, Balkanci su ionako najveći stručnjaci za namještanje bilo čega, od nogometnih utakmica i javnih natječaja do izlaznih anketa. Problem je jedino to što tim anketama više ne vjeruju ni u Pušćoj Bistri. Te ankete su jednostavno postale uvreda za inteligenciju birača. Uostalom, po njima je Milanka Opačić popularnija od Severine. A još nije snimila ni uradak.

“Dragi birači, vjerujete li meni ili svojim očima?”

HNS i ova koalicija zaslužuju još jedan mandat, kaže turbopopularna Anka Mrak Taritaš. Ona isto odnedavno ima video uradak, u njemu doduše nije gola, to gledatelji ipak ne bi preživjeli, ali zato nam je u Gunji prikazala svoje umijeće kreveljenja dostojno boljih glumaca u nijemim filmovima. Ona je ustvrdila da koalicija na vlasti po svojim rezultatima zaslužuje dobiti povjerenje birača i u idućem mandatu te pozvala građane da, u vezi s onim što je postigla aktualna koalicijska vlast, više vjeruju svojim očima nego tuđim riječima. Tvrdi da je za njihova mandata Hrvatska došla na put izlaska iz recesije – izvoz raste, industrijska proizvodnja raste, a HNS-ovi ministri i zastupnici u Saboru mogu, hoće, i znaju kako.

Sve skupa podsjeća na situaciju kad dođete kući, zateknete ženu u krevetu s prijateljem, pa vam ona kaže: “Dragi, vjeruješ li meni ili svojim očima?”. Da, građani obično više vjeruju svojim očima, a ne tuđim riječima. Naročito njezinim. A između onog što možemo vidjeti svojim očima i onog što ona kaže postoji razlika veća od Marijanske brazde. Što se zastupnika i ministara HNS-a tiče, vidjeli smo da mogu, znaju, i hoće. Recimo, Zmajlović zna kako sebi osigurati luksuzni apartman s jakuzijem. A Andro Vlahušić zna kako dobiti izbore u Dubrovniku unatoč pravomoćnoj presudi za korupciju. I Vesna Pusić zna naručiti vladin avion, jer čemu letjeti redovnom linijom kad su tu porezni obveznici. Općenito, HNS je stranka vrlo sposobnih ljudi koji znaju, hoće, i mogu mnogo toga. Samo što je većina toga što mogu i rade obično kažnjiva zakonom.

Muke starog udbaša – i u Münchenu i u Širokom

Večernji list je objavio srcedrapateljni članak o tužnoj sudbini šefa drugog odjela UDBA-e, zaduženog za neprijateljsku emigraciju, Ivana Lasića. On je nedavno svjedočio u Münchenu u korist svog bivšeg posilnog Perkovića. Čovjek, kažu, živi u kući na kraju sela pokraj Širokog Brijega, izoliran od zajednice, a mještani na upit o njemu ne žele govoriti ništa, samo odmahuju glavom. Kad se pita za Lasića vrijedi zavjet šutnje. Od izručenja Njemačkoj ga spašava to što je državljanin BiH, pa za njega ne važi EU uhidbeni nalog. Večernjak navodi kako je prema navodima nekadašnjih kolega Lasić bio iznimno inteligentan, odlučan i hrabar. Naročito sedamdesetih, kad je bio na čelu progona proljećara. I kasnije, kad je organizirao ubojstva suseljana u inozemstvu. A proganjao je i lokalne fratre, naročito fra Zovka.

Danas, kažu, rijetko odlazi u mjesto, u kojem nije rado viđen, a ni u crkvu ne ide. Stvarno, baš čudno da nije naročito popularan u gradu koji je pola stoljeća strahovao od njega, i čije je brojne stanovnike ni krive ni dužne poslao na robiju ili u smrt, kao šef komunističke tajne policije. Možda Širokom treba dati nekakvu nagradu za snošljivost, jer malo je mjesta u svijetu gdje bi bivši šef tajne policije mogao i dalje mirno živjeti među onima koje je do jučer nemilice proganjao. No, problem raznih lasića nije ništa što se lustracijom ne bi moglo riješiti.

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Hrvatska i Srbija daleko od dogovora o granici

Objavljeno

na

Objavio

Godinu dana nakon susreta Kolinde Grabar-Kitarović i Aleksandra Vučića u Zagrebu i dogovora da dvije države u iduće dvije godine pokušaju usuglasiti rješenje o granici, između Zagreba i Beograda suglasja o tome još nema. Pozicije su najudaljenije kada je u pitanju razgraničenje na Dunavu.

U veljači prošle godine dvoje predsjednika dogovorilo se da će Hrvatska i Srbija u dvije godine pokušati postići dogovor oko granice, a ne uspiju li u tome obratit će ne nekom međunarodnom sudu.

Srbijanski je predsjednik tada rekao da Zagreb i Beograd imaju suprotna stajališta o granici.

Po Beogradu, iako je došlo do određenih pomaka po pitanju kopnene granice, Hrvatska i Srbija i dalje miljama daleko od dogovora o razgraničenju na Dunavu.

Državni tajnik u srbijanskom ministarstvu vanjskih poslova Nemanja Stevanović kazao je u nedavnom intervjuu za Tanjug da su najveća prepreka sporazumu dva riječna otoka – Šarengradska i Vukovarska ada, pri čemu Zagreb, po njemu, inzistira na rješenju koje je suprotno međunarodnom pravu.

“Po pitanju Dunava, slažemo se samo da se gotovo ni oko čega ne slažemo, zato što problem vidimo potpuno drugačije. Oni ne žele promijeniti stajalište koje je u potpunosti u suprotnosti s međunarodnim javnim pravom”, rekao je Stevanović i dodao da nije preveliki optimist da će dvije države razgraničenja riješiti bez suda.

Hrvatsko je ministarstvo vanjskih poslova u odgovoru Hini odbacilo srbijansku tezu o kršenju međunarodnog prava, ponovno istaknuvši da je bivša međurepublička granica hrvatskim osamostaljenjm postala i državna.

“Stajališta i zahtjevi Republike Hrvatske čvrsto su utemeljeni i u skladu su s međunarodnim pravom”, kaže MVEP i dodaje da Hrvatska traži da se u budući bilateralni ugovor o granici ugradi “bivša republička granica iz 1991. godine koja je danom osamostaljenja Hrvatske već postala međunarodna granica između Hrvatske i Srbije”.

Drugim riječima, Hrvatska traži da temelj dogovora bude katastar.

“Navedeno je potvrđeno i u mišljenju Badinterove komisije”, dodaje MVEP.

Beograd predlaže da granična linija ide sredinom rijeke, a kaže da bi katastarska podjela Hrvatskoj dala oko 10.000 hektara na lijevoj obali rijeke. Pritom navodi da je takav princip o granici između dvije države sredinom plovnog toka Dunava već primijenjen i u slučaju razgraničenja između Austrije i Njemačke, Rumunjske i Bugarske te Mađarske i Slovačke.

MVEP odgovara da međurepublička granica nikada nije bila na Dunavu.

“Bivša međurepublička granica, u skladu sa zakonodavstvom i hrvatske i srbijanske strane, bila je precizno utvrđena i nije bila na Dunavu, već se protezala, kako u Srijemu tako i u Baranji, vanjskim granicama općina svake republike koje su ujedno bile i vanjske granice katastara tih općina 1991.”, pojašnjava MVEP.

Ministarstvo također naglašava kako u nastavku pregovora očekuje da se “Srbija pridržava svojih više puta javno izrečenih načelnih stajališta o potrebi poštivanja bivših republičkih granica, kao jednog od temeljnih načela međunarodnog prava, te da to to primijeni pri oblikovanju svojih stajališta za cijelu granicu prema Republici Hrvatskoj jer za sada to prihvaća samo u jednom dijelu granice, u području Srijema”.

Međutim, Stevanović, koji je i nacionalni koordinator za rješavanje otvorenih pitanja s Hrvatskom, nije optimist u vezi dogovora o granici na Dunavu, ali jest u slučaju da pitanje granice dođe pred neovisno međunardono pravno tijelo koje bi donijelo konačnu odluku.

On smatra da će ona ići u korist Srbije ako se ne upletu “izvanpravni čimbenici”, odnosno ako Hrvatska ne bude koristila svoje članstvo u EU-u za “ucjenjivanje”.

“Nadam se da nećemo doći pred treću stranu, gajim optimizam, ali me iskustvo rada s Hrvatskom naučilo da prije svega treba biti realist, a kad ste realist radeći s Republikom Hrvatskom, niste veliki optimist”, citira Tanjug Stevanovića koji smatra da Hrvatska nakon iskustva sa Slovenijom i arbitražnim sudom neće pristati na takvu opciju već da će se, ako do toga dođe, ići na Međunarodni sud pravde u Den Haagu.

Stevanović ipak dodaje da je na sastanku međudržavnog povjerenstva za granice prošle godine došlo do određenog pomaka kada je riječ o kopnenom dijelu granice.

Hrvatska strana naglašava da je na njezin poziv u Zagrebu u lipnju 2018. održan sastanak povjerenstva za granice, a potkraj prošle godine i jedan sastanak stručne radne skupine.

“Sada očekujemo poziv srbijanske strane za novu sjednicu, a nadamo se da će ona biti održana uskoro”, dodaje MVEP.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Ante Nazor: Ja sam presretan da smo u ovom kurikulu obuhvatili i nacionalnu sredinu

Objavljeno

na

Objavio

Zašto reforma nastave povijesti izaziva svađe u javnosti? Relativizira li se njome holokaust? Je li učenje o važnim temama poput srednjovjekovne hrvatske povijesti ili Domovinskog rata ostavljeno na izbor nastavnicima?

U emisiji Otvoreno, na ta su pitanja pokušali odgovoriti koordinatorica Stručne radne skupine za povijest Marijana Marinović, bivši član Stručne radne skupine za povijest Neven Budak, povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zadru Mladen Ančić, povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Goran Hutinec te ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata Ante Nazor.

Koordinatorica Marijana Marinović kaže da su bili jako iznenađeni doradom koju su morali raditi. Dodaje da se u javnosti jako malo priča, a puno manipulira.

– Skupina za povijest je morala uskladiti dokument s jedinstvenom metodologijom, a zatim i pročitati primjedbe te prijedlog iz javnog savjetovanja. Potom je trebalo vidjeti koje su primjedbe i prijedlozi opravdani te što bi trebalo ugraditi, pojašnjava.

Potom Marinović komentirala navode “da su relativizirali Holokaust”, navodima da se on dogodio “u ratu te u poraću”. Marinović se brani.

– To je stigma koja se baca na neistomišljenike, konkurenciju i protivnike. To je nešto što je praksa u Hrvatskoj od 90-tih godina naovamo i to u visokim političkim krugovima. Podsjećam, sjetite se političara 90-tih koji su stigmatizirali protivnike nazivom “komunjare” pa su im kopali po dosjeima, doktoratima… Ovdje se ne radi o znanstvenom radu već o “uputniku” kako će učitelji i nastavnici podučavati. Tu nema falsifikata. U službenom dokumentu toga nema.

Neven Budak, bivši član Stručne radne skupine za povijest, tvrdi pak da je bilo napisano “Holokaust u ratu i poraću”. Ekspertnu radnu skupinu brani pak Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata.

 

– Bilo je nekoliko inačica. Skupina je radila u nerazumno bešćutnom znanstvenom roku. Oni su u dva-tri tjedna trebali doraditi ono što su neki radili dvije ili tri godine. U toj brzini i žurbi ERS je objavila inačicu koja je ispravljena, i prava je verzija poslana ministrici. Jasno piše “Holokaust, žrtve rata i poraća u Europi i svijetu”.

Budak kaže pak da postoji niz prigovora na prijedlog. Radi se o prigovorima tehničke i druge prirode.

– Svi i dan danas rade sukladno volji i želji profesora. Primjerice, jedna je profesorica stavila jedan sat posvećen Hrvatskoj u Drugom svjetskom ratu, potom je jedan sat posvetila Bleiburgu. Ne vidim po kojem je nastavnom planu to sada moguće, ali ljudi tako rade.

– Mi iz ovih materijala nemamo pojma što će učenici trebati znati, što će trebati svladiti. Učitelji i nastavnici, kao i profesori, žale se i na druge predmete da je u materijalima navedena samo “razina uspjeha dobar”. “Vrlo dobra” i “izvrsna razina” pojavljuju se u metodičkom priručniku, koji uopće još nije napisan, kaže povjesničar Goran Hutinec s Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Povjesničar Mladen Ančić, s Filozofskog fakulteta u Zadru, napao je Nevena Budaka govoreći da je privatizirao prijašnju reformu. Također Ančić ističe da dokument prijašnje ERS “nije bio popravljiv” pa se zato pristupilo izradi novog.

 

– Ne možete očekivati da djeca u osnovnoj školi dobivaju tekstove iz srednjeg vijeka i da ih čitaju. Morate napraviti program da se nešto uči, a ne da se ljudi igraju i istražuju. Ovaj sadašnji dokument je popravljiv, mi smo sjeli i dali ideju što bi se dalo napraviti.

– Ja sam presretan da smo u ovom kurikulu obuhvatili i nacionalnu sredinu. Kada govorite o Vukovaru, mora odmah asocijacija biti na Novu Bilu i Hrvate u središnjoj Bosni. Ona prva inačica je bezlična, smatra Ante Nazor.

U studiju je potom došlo do povišenih tonova i tenzija, a nakon što je povjesničar Hutinec javno prozvao koordinatoricu Marinović zbog relativizacije Holokausta navodeći objave u Narodnim novinama u kojima se on navodno ne spominje.

– U jednoj državi koja želi provesti reformu, nećete imenovati skupinu da doradi materijale koji su došli nakon javne rasprave. Potom se ta radna skupina promjeni i radi nova…. Mislim da ovdje nema ideoloških prijepora oko sadržaja, već je problem tko je na ovome radio, dodaje Neven Budak.

Postavljeno je i pitanje zarade na izradi kurikuluma. Govorka se da se po jednom plaća i po 120 tisuća kuna. Neven Budak kaže da mu je jedino plaćen jedan honorar za tekst koji je napisao za metodički priručnik. Radi se o tri tisuće kuna.

– Plaćaju se putni troškovi nastavnika, tu su udžbenici, materijalno opremanje škola, plaćeni su oni koji dolaze pa se plaća smještaj – iznio je podatke Goran Hutinec.
– Mora se stvoriti klima u kojoj će široko zasnovana ekipa ozbiljno napraviti posao. Na brzinu nešto raditi nema smisla, vratit ćemo se u socijalističku Jugoslaviju koja je u 45 godina imala 52 “velike reforme”, zaključio je za kraj profesor Ančić.

 

dr. sc. Ante Nazor: Kontinuitet velikosrpske politike

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari