Tjedni pregled hrvatske političke gluposti

Svi imaju neki svoj datum antifašističke borbe, a mi Hrvati čak dva. Problem je onaj drugi, 27. srpnja, piše: Marcel Holjevac/ 7Dnevno

Brezovica s Titom i bez Bobetka, ili što je nama antifašizam

Posljednja komunistička vlada u Europi sastala se u šumi, onako partizanski, u povodu dana antifašističke borbe u Hrvatskoj, kad je u njoj osnovana prva antihitlerovska postrojba u Europi. Datum se posve slučajno poklapa s napadom Hitlera na SSSR. Dobro, ne baš posve slučajno: do tada je partija palamudila kako će se mrski imperijalisti-kapitalisti i nacisti-fašisti međusobno pobiti, a svijetom će potom zavladati komunizam. I dijelila letke seljacima da ne idu u rat. Po onoj Alijinoj – to nije naš rat. Tek kad je stigla direktiva radio-depešom iz Moskve, to je za KP postao i naš rat.

[ad id=”68099″]

Da podsjetimo, prije napada Hitlera na SSSR, komunisti su iz svoje hladovine i salona vikali: “Dolje imperijalistički rat! Živio SSSR, zemlja mira i narodnog blagostanja, nada svih porobljenih i ugnjetavanih! Živio drug Staljin, vođa i učitelj međunarodnog proletarijata!”

Dakle, svi imaju neki svoj datum antifašističke borbe, a mi Hrvati čak dva. Problem je onaj drugi, 27. srpnja.
Činjenica da idu u Brezovicu je već sama po sebi napredak, za nadati se je da neće ići još i u Srb, kamo je redovito išao bivši predsjednik. Naime, u SFRJ je datum antifašističke borbe bio u srpnju, kad su srpski rojalisti i komunisti zajedničkim snagama digli ustanak protiv civila iz okolnih hrvatskih sela, te pobili civilno stanovništvo susjednog Boričevca, uključujući žene i djecu, iako seljaci nisu pružili nikakav otpor pobunjenicima koje je vodio Stojan Matić, kraljevski žandar. I iako nikakvih ustaša tamo nije bilo. Usput su ispekli na ražnju svećenika Gospodnetića, a već idućih dana su se vrli antifašisti iz Srba susreli s Mussolinijevim fašistima koji su ih uzeli u zaštitu, i dogovorili se s njima da ih neće napadati.
No, taj datum se od 1945. slavio kao dan ustanka, da ne bi ispalo da su genocidni Hrvati krenuli u ustanak prije antifašističkog i slobodarskog srpskog naroda. To je s neovisnošću ispravljeno, pa je kao dan antifašističke borbe uspostavljen 22. lipnja. No, i oko njega postoje prijepori, pa je tako državni vrh danas na mukama kako odijeliti antifašizam od komunizma. Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović poručila je da hrvatsko društvo želi očuvati antifašizam kao povijesnu vrijednost, ali ne i komunizam, kao ni svaki drugi oblik totalitarizma.
Postoji vrlo jednostavan način da se to uradi. Umjesto da se veliča Tita, kako je to u Brezovici uradio premijer Milanović, dovoljno je prisjetiti se hrvatskih partizana koji su u Domovinskom ratu stajali na suprotnoj strani od komunističke diktature. Jedan od njih je svakako i general Janko Bobetko, heroj Domovinskog rata i član prvog Sisačkog partizanskog odreda koji je podigao ustanak u Brezovici. Ultimativna je sramota da se na proslavi lamentira o Titu i da nekakav Habulin, koji tada nije bio niti rođen, lupeta o kukastim križevima na stadionima, a da se nitko ne prisjeti generala Janka Bobetka! Za njega malo tko i zna da je bio član tog partizanskog odreda, a antifašisti to skrivaju kao zmija noge.

Zašto se rado prisjećaju Tita, a nipošto i njega? Pa zato jer je Bobetko za antifašiste bio ustaša, obzirom da je sudjelovao u Domovinskom ratu na hrvatskoj strani. Iz sličnih razloga se nerado prisjećaju Hebranga, koji je praktički najzaslužniji za ustanak u Hrvatskoj, no to nije spriječilo drugove da ga strijeljaju. Nerado ili nikako se prisjećaju i Tuđmana, koji je za razliku od Habulina stvarno sudjelovao u pokretu otpora, bio je čak i partizanski general, ali za današnje antifašiste je – klerofašist. Zašto? Pa zato jer je bio Hrvat, ne Jugoslaven.

To sve jasno govori o stvarnoj prirodi današnjih hrvatskih “antifašista”: zato bi bilo lijepo da, kad već slavimo dan antifašističke borbe, u prvi plan gurnemo hrvatske partizane, poput Bobetka, Tuđmana i Hebranga, a Tita i slične ostavimo na smetlištu komunizma. To, naravno, nitko ne očekuje od Goldsteina i Pupovca, kamoli od Milanovića, ali bilo bi dobro da Predsjednica upravo na takav način razdvoji komunizam od antifašizma. Jer, postoje i hrvatski partizani koje “antifašisti” ne mogu probaviti.

Povratak Sanadera

Čeka se pravorijek Ustavnog suda o slučaju Sanader. Tomislav Krasnec zgraža se u Večernjaku nad izjavama dvojice njemačkih političara koji su javno izjavili da svatko, pa i Sanader, ima pravo na pošteno suđenje: “Jesu li to među starim Sanaderovim prijateljima u Njemačkoj i Europi probuđene simpatije prema bivšem premijeru i što je u pozadini takvih izjava? Pokušavaju li, možda, uoči odluke Ustavnog suda pokrenuti akciju ‘spašavanja prijatelja Sanadera’?”

Ne znam je li to odraz nerazumijevanja načina funkcioniranja pravno uređene države poput Njemačke ili nečeg drugog. Jasno je da mnogi žele da Sanader bude osuđen, uključujući i autora ovog teksta – ali ja, kao i Nijemci, smatram da se treba držati zakona i dokaza, a ne osuđivati ljude samo zato jer svi znaju da je netko kriv, jer takav čovjek kasnije može ispasti mučenik. I ne, ne zanimaju me balkanske fore tipa “ti braniš lopova”. Ni na kraj pameti mi nije braniti Sanadera, ali na Balkanu se često smatra da je dovoljno da je očito da je netko lopov, pa da mu se presudi. U civiliziranim državama, to jednostavno ne ide tako. Bild am Sonntag piše da je “najvažniji svjedok tužiteljstva” i sam bio pritvoren, a nakon suđenja izvukao se “sa švicarskom putovnicom” – i pet milijuna eura, dodali bismo. Nijemcima to nikako nije jasno. Nikom normalnom to ne može biti jasno.

Suđenje Sanaderu je bilo, najblaže rečeno, sprdačina, uvreda za zdrav razum i to sam i napisao u vrijeme kad mu je presuđeno. Najveći problem je upravo mogućnost da presuda padne na višoj instanci, jer se nitko nije potrudio Sanaderu ništa dokazati, cijelo suđenje je bazirano na rekla – kazala. U Njemačkoj ili u SAD-u, uz takve tužitelje i takve dokaze, Sanader bi, budite u to sigurni, odšetao iz sudnice kao slobodan čovjek! Samo, tamo bi se tužiteljstvo ipak potrudilo pribaviti dokaze, što u ovom slučaju ne bi trebao biti problem.

Je li Sanader toliko sposoban lopov da mu ništa ne mogu dokazati ili je tužiteljstvo toliko nesposobno, nebitno je. Dakle, gospodo, lijepo se uhvatite nalaženja dokaza. Možda su kod Ježića? Fotografije skupih satova i slika su predstava za publiku, a ne dokaz. Pet milijuna eura su dokaz. A gdje su ti euri? Kod Ježića! Je li ih uplatio u proračun? Nije! Čitavo suđenje se bazira na svjedočenju svjedoka-pokajnika kod kojeg je novac i dan danas! I koji je ujedno i veliki donator predsjedničke kampanje tadašnjeg predsjednika!? I koji dobiva oprost i ostaju mu pare, ako prokaže Sanadera!?

Sanader nije sam donio odluku o Ini. Sve je išlo preko Sabora i Vlade. Zdrava pamet kaže, osim Sanadera na klupi treba sjediti najmanje pet – šest suoptuženih. Gdje su? Tko je odgovoran da novac nije uplaćen u roku od dva tjedna, kako je presuđeno? Zašto Ježić nije zaustavljen na izlasku iz zemlje? Neću reći da se ovakva udbaška ujdurma može uz malo truda napakirati bilo kojem političaru, ali svakako takvo suđenje nije na čast Hrvatskoj. DORH je sve traljavo pripremio, a narod je trebao Pedra. Ostaje samo pitanje, je li traljavost namjerna?

“I danas bi Jugoslavija bila strašna”

Nogometna reprezentacija Srbije, do 20 godina, postala je svjetski prvak, unatoč naporima FSS-a (pandan notornog HNS-a) da uništi nogomet u toj susjednoj, prijateljskoj i nesvrstanoj državi. I dok se tamošnji seniori ne uspijevaju već odavno nigdje plasirati, juniori pobjeđuju Brazil u finalu Svjetskog prvenstva.

Novine po Hrvatskoj su se raspisale o tome gdje bismo tek bili u nogometu da smo “ostali zajedno”. “I danas bi Jugoslavija bila strašna”, kaže jedan od bivših reprezentativaca pokojne države kojeg citiraju, a naslovi u hrvatskim medijima glase: “RAT JE KRIV ZA SVE: Jugoslavija je mogla biti najbolja na svijetu” (net.hr) i “JASNO JE ŠTO BI BILO DA SE JUGOSLAVIJA NIJE RASPALA”, “Trebali smo biti najbolji na planetu!” (Jutarnji).

Da bi Jugoslavija bila strašna, nije sporno, uvijek je i bila strašna u svakom pogledu, pa i u nogometu. Gdje nikad nije postizala nikakve rezultate na velikim natjecanjima, jedini uspjeh je bio onaj mlade reprezentacije pred njen kraj. Dakle, što bi bilo kad bilo? Vjerojatno bi reprezentaciju sastavljenu po nacionalnom ključu vodio Karadžić, čisto zato jer je Miljan Miljanić ipak umro u dobi dostojnoj deda Pantelije, zakovan za fotelju FSS-a, a reprezentacija zajedničke države bi prolazila upravo kao i današnja reprezentacija Srbije. Odnosno, borila se da ne padne u “četvrti šešir” zajedno s Kazahstanom i Maltom. A jugoslavenski nogomet bi i dalje bio odraz balkanskog mentaliteta, poznat po umijeću simuliranja faulova, zadržavanju lopte, driblanju pred vlastitim golom i općenito glupoj i prljavoj igri.

Za uspješan sportski razvoj potrebne su i ekonomska i politička stabilnost, a toga u Jugoslaviji nije bilo, niti bi ikad moglo biti. Hrvatska je u ovih dvadesetak godina neovisnosti imala više uspjeha na europskim i svjetskim prvenstvima nego Jugoslavija za sedamdesetak, no neki i dalje misle da bismo “zajedno bili jači”. Dovoljno je samo sjetiti se što je Miljanić postizao s vjerojatno najtalentiranijom generacijom jugoslavenskog nogometa. Jedno veliko ništa!

Čast Borisa Dežulovića

Dežulović se, nakon što je svoj vjerojatno posljednji tekst za EPH posvetio dobrim dijelom mojoj malenkosti, odrekao suradnje s tom medijskom kućom, nakon što su se oni prethodno odrekli suradnje s njim. Jer je dobio po prstima zbog masne globetine od 150 tisuća kuna koju je priskrbio svom izdavaču. Sve po onoj – nećete vi mene otpustiti, nego ja vama dajem otkaz.

“Vama je, da se ne zajebavamo, važan jedino profit, vi novine štampate samo i isključivo radi novca, dok meni postoji nekoliko prilično važnijih stvari: ja jednostavno ne pišem samo zbog plaće”, kaže Dežulović. Na stranu sad što meni predbacuje nepismenost, novine se u Hrvatskoj tiskaju, a u regionu štampaju. Dakle, Dežulović je došao do genijalnog zaključka da onaj tko ulaže novac u neki posao – bila to proizvodnja šarafa, uzgoj mandarina ili tiskanje novina – to radi da bi nešto zaradio. Nevjerojatno je da u 21. stoljeću postoje ljudi koji smatraju da je nemoralno ulagati u nešto da biste zaradili. Dežulović se nikad nije izvukao iz socrealističke paradigme, gdje se radi da bi se zadovoljile “narodne potrebe”, a nedostatak profita za investiranje se nadoknađuje zaduživanjem ili inflacijom.
Za Dežulovića je pitanje časti da se njemu dopusti pisati što i kako hoće, a na vlasniku je plaćati kazne. Što god ja mislio o EPH, ovaj put moram stati na njihovu stranu. Dežulović možda ne piše “samo za plaću”, ali svakako piše za jako veliku plaću. Ako vam netko svakog mjeseca isplaćuje plaću od nekoliko desetaka tisuća kuna, ima pravo odrediti što ćete i kako raditi, iz bilo kojeg razloga o kojem vi, kao zaposlenik, ne morate znati ništa. Ako se ne slažete s uređivačkom politikom, slobodni ste dati otkaz i pisati za nekoga drugog. Dežulović može pisati na vlastitom blogu i bez plaće, sebi za dušu i tu mu nitko nema pravo govoriti što će i kako pisati. No, zanimljivo je da je Dežulović godinama pisao za Slobodnu Dalmaciju, koju je tadašnjem gazdi Paviću poklonio Ivo Sanader i time bio zaštićen od kritika tog medijskog koncerna. Dežulović tada nije dao otkaz, iako nije smio zucnuti protiv Ive. Nego tek sada, kada ga je dobio. Usto je umno zaključio da otkaz koji im kao daje, nije ništa osobno. Naravno, radni odnos nikad nije ništa osobno, to je nešto poslovno.
On u tom plačipičkastom, tipično hrvatskom jamranju kaže i kako on “osim ugleda nema ništa”. Ugled ima u određenim krugovima neuke urbane mladeži i antifašističke stareži i u – regionu. I siguran sam da će taj ugled unovčiti na portalima iz “regiona”. A da nema ništa drugo, isto nije baš istina.

Lički hamburger

U medijima su osvanule slike hamburgera stavljenog između dvije kriške Klarinog polubijelog, kojeg je neki gost uslikao na Plitvicama. Onako, zdravoseljački. Obrazloženje je stiglo kasnije – ostali su bez peciva.
Amaterizam i diletantizam je općenito rak rana hrvatskog turizma, uz visoke cijene. U kafićima u pravilu nema pola stvari sa cjenika, od deset istaknutih vrsta piva obično imaju jednu, a sitnog za uzvratiti nemaju ni u dućanima niti igdje, jer je poslovođama očito previsoka matematika dignuti ujutro u banci dovoljan broj kovanica za preko dana, ili im se tamo ni ne ide. Nezamislivo na zapadu i odraz sveopćeg javašluka. Nije da će taj hamburger nanijeti neku veliku štetu turizmu, ali neki je red da se netko pobrine da onog što je na cjeniku taj dan i bude, ili da se, u najgorem slučaju, kaže gostu da je nečeg nestalo.

A što se Plitvica tiče, zadnji put kad sam prolazio onuda, odustao sam od obilaska, jer bi me za nas dvoje koštao petstotinjak kuna za ulaznice i sve ostalo. Ulaznica u sezoni košta bahatih 180 kuna, za djecu osamdeset, što za četveročlanu obitelj koja će tamo nešto morati i pojesti i popiti, dođe na tisuću kuna. A da, pored toga će vam naplatiti i parking, sedam kuna po satu. U Hrvatskoj bismo, izgleda, trebali privatizirati i nacionalne parkove.

Časni sude, Perković i Mustač nisu krivi

Jutarnji je dao veliki publicitet stanovitom Vojislavu Tufegdžiću, novinaru iz Srbije i istraživaču beogradskog podzemlja. Naslov je: “Hrabri kroničar balkanskog podzemlja: Perković i Mustač nisu odgovorni za ubojstvo Đurekovića!”
Moram priznati da veću i zbrkaniju hrpu gluposti nisam skoro pročitao. U naslovu se tvrdi da nisu krivi, a u tekstu na pitanje novinara JL, “Pa koja je onda bila Perkovićeva i Mustačeva uloga u ubojstvu Stjepana Đurekovića?”, Vojislav odgovara: “To što su, kako ih tereti optužba, po nalogu s najvišega mjesta organizirali ekipu koja će ukloniti Đurekovića”. A za što drugo, pobogu, Nijemci i sude toj dvojici???
No još jače je ovo: “Upravo u Münchenu sude Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču. Komandnu odgovornost, kako je uvriježeno reći, za Đurekovićev brutalni kraj, ne snose ti vrsni hrvatski obavještajci, nego predsjednik Josip Broz Tito i njegov ondašnji najbliži suradnik Stane Dolanc. Takva akcija se ne bi mogla zamisliti bez njihove suglasnosti. Najugledniji beogradski policajci s kojima sam pričao o Perkoviću i Mustaču, nemaju riječi kojima bi nahvalili njihovu sjajnu profesionalnost”.
Dakle, vrli istraživački novinar tvrdi da je Tito, koji je umro u proljeće 1980., osobno dao suglasnost za ubojstvo Đurekovića, koje se odigralo u ljeto 1983! I to se javnosti plasira kao ozbiljna informacija?! A čak i da je Tito dao nalog, ili Dolanc, to naravno ne oslobađa Perkovića i Mustača kaznene odgovornosti kao organizatore ubojstva. Osim možda na brdovitom Balkanu, gdje se ljudi inače dive “profesionalizmu” raznih gestapovaca, stasijevaca i udbaša.

Povratak hrvatske šutnje

Kad Hrvati sami sebe smatraju manje-više klerofašistima i natječu se tko će pronaći više dokaza o tome kako je ovo fašistička država, nastala u nepravednom ratu protiv antifašističke Miloševićeve Srbije, zašto nas takvima ne bi smatrali i u Srbiji?
Hrvatska dugogodišnja šutnja na optužbe iz Srbije, najčešće vezane na proslavu Oluje, došla je na naplatu na komemoraciji kod Jazovke, gdje je srbijanski ministar Vulin nazvao Stepinca ustaškim vikarom. Vulinu možda nije poznato da je Stepinac bio vikar vojske kraljevine Jugoslavije još prije rata, pa je s promjenom vlasti samo nastavio svoj dotadašnji posao.
Kako god, Vulin se obrušio i na Bleiburg i na Oluju i na svašta, a podršku mu je dao i premijer Srbije, Vučić. Predsjednica mu je pristojno odgovorila da je ponašanje u tuđoj kući, ali i u tuđoj zemlji stvar kućnog odgoja. Da je Vulin problem srbijanske, a ne hrvatske Vlade, slaže se i ministar kulture Berislav Šipuš.
Zdrav razum, međutim, kaže da je problem hrvatske Vlade kad bivšim četnicima i sudionicima agresije ne samo da nije zabranjen ulazak u RH, nego se godinama šuti na njihove ispade. Valjda bismo mi gospodu četnike, kao osvedočene antifašiste koji su se devedesetih borili protiv fašistoidnih ustaša šatoraša, trebali pitati što smijemo slaviti, a što ne i koga će Vatikan beatificirati? Hrvatska je predugo ignorirala problem i šutjela i sad joj se to obija o glavu. Umjesto da jasno postavi stvari na mjesto i kaže četnicima da su oni fašisti, a ne branitelji, Hrvatska kao u doba SFRJ, funkcionira po sistemu – osudit ćemo sve nacionalizme, srpski onako općenito, a onda ćemo tri dana drviti o hrvatskom nacionalizmu uz drugarsku samokritiku. Srbija to jasno koristi, zašto i ne bi, kad im nitko ne želi reći što ih ide i postaviti se onako kako bi se bilo koja vlada na zapadu postavila u istoj situaciji.

Marcel Holjevac/ 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?