Connect with us

Kolumne

Tjedni pregled hrvatske političke gluposti

Published

on

Neki su na facebooku već došli na ideju da bi i druge stranke mogle prodavati slične parfeme i tako se financirati, a vjerojatno najbolji prijedlog dosad je da HDZ kreira parfem s – mirisom bunike. Možda bi i druge stranke mogle početi prodavati nešto što se lako može povezati s njihovom strankom, piše Marcel Holjevac/ 7 Dnevno

Miris ‘Orah’ i losion ‘Bunika’

Mirela Holy je poznata po nekonvencionalnim idejama. Najnovija je lansiranje stranačkog parfema “Orah”, kojim bi se stranka financirala u nedostatku sredstava iz budžeta. Muški bi koštao 199 kuna, a unisex 149 kuna. A prodavao bi se i ženski. U Orahu kažu kako im je ideja za parfem pala na pamet kada su uočili da 80 posto parfema na tržištu sadrži dozu oraha, pa se to onda logično može povezati s njihovom strankom. Time žele promovirati “mirise političkog poštenja”. Planiraju li i parfem s mirisom marihuane, nije poznato.

[ad id=”68099″]

Neki su na facebooku već došli na ideju da bi i druge stranke mogle prodavati slične parfeme i tako se financirati, a vjerojatno najbolji prijedlog dosad je da HDZ kreira parfem s – mirisom bunike. Možda bi i druge stranke mogle početi prodavati nešto što se lako može povezati s njihovom strankom.

Bandić bi tako mogao prodavati male makete gradskih fontana i crno-bijele košulje na prugice. S brojem. HNS bi, obzirom na zadnje afere njihovih ministara i bivših ministara, mogao prodavati rakiju “Trsteno”. Proizvedenu u Hrvatskoj, od šljiva iz Srbije, u duhu regiona. Votka bi isto prošla, ali ona nema tu mirišljavu komponentu “regiona”. Josipovićeva stranka bi mogla prodavati CD-e s klavirskom skladbom “zvukovi političkog poštenja”, popraćenu zvukovima zveckanja novca koji se slijeva u ZAMP od svakog prodanog nosača zvuka. IDS bi mogao prodavati istarska sela. A Đapiću ne preostaje nego prodavati čvarke, špek i kobasice. Jer, teško je reći po čemu bi drugom bio prepoznatljiv. Ali time bi ušao direktno u konkurenciju s Obersnelom.

Milanović bi, recimo, mogao prodavati nekakav losion ili kremu za ten. Ako to ne bude dovoljno, mogao bi prodati Perkovića i Nobila. A zacijelo bi najveći hit bila kopija izvornog Plana 21, zajedno s originalnim plakatima preostalim od prošlih izbora tipa “Visok dug zamijeniti visokim BDP-om” ili “U plusu tri plaće, a ne u minusu da ti se plače”. Na visokoj su cijeni među kolekcionarima.

Hoće li hrvatska politička scena manje zaudarati počnu li i druge stranke bućkati svoje parfeme i prodavati ih kao Del Boy na placu, reklamirajući ih kao “originalni Yves Saint Dior”? Vjerojatno neće, ali će predizborna kampanja svakako biti zanimljivija budu li stranke na svojim štandovima, uz demagoške floskule prodavale i parfeme, likere, knjige, CD-e i ostale đinđe. Ionako je politika u Hrvatskoj slična seoskom vašaru.

Balvan diplomacija

SDP je uložio ogroman napor da bi organizirao vojnu paradu za 20. godišnjicu “Oluje” u Zagrebu, kao konkurenciju proslavi u Kninu i ona mu je eksplodirala u lice. Amerikanci su odbili sudjelovati, odnosno poslati svoje vojnike da budu dio mimohoda. Potom su, po sistemu spojenih posuda, odustali i svi ostali, Nijemci, Englezi i susjedi Slovenci. Njihovo “Delo” se pita, vodi li Sloveniji Srbija vanjsku politiku?

Ne, ali zato Hrvatskoj vanjsku politiku vodi Vesna Pusić. Taj diplomatski debakl je manjim dijelom rezultat glasnog lobiranja Srbije, odnosno njihovih predstavnika vlasti, redom četnika dijelom s ratnozločinačkim pedigreom, koji kažu da je “Oluja” bila ničim izazvan genocid nad srpskom nejači. Većim dijelom to je neuspjeh hrvatske politike u izgradnji imidža zemlje, njenog ugleda. Naročito kad se radi o Domovinskom ratu. Zašto bi ga, uostalom, stranci držali oslobodilačkim, kad ga dobar dio Hrvata – ili barem jedna vrlo glasna i agresivna manjina – javno prezentira kao građanski, maltene genocidan?! A Hrvati često zaboravljaju da je u međunarodnim odnosima ugled države, mišljenje koje ste stvorili u inozemstvu o sebi – alfa i omega svega. Dovoljno je pogledati kako BBC gradi imidž Engleske koji, naravno, nema veze sa stvarnošću, ili kako Izrael gradi svoj međunarodni položaj.

Tuđman je svojedobno, iako nepopularan zbog svojih poteza, uspio izgraditi o Hrvatskoj u inozemstvu sliku male nacije koja se bori za slobodu protiv mnogo moćnijeg i dobro naoružanog okupatora. Pritisak međunarodne javnosti koja je bila na strani Hrvatske je na kraju prisilio i međunarodnu politiku da se drukčije postavi prema nama, pa je tako i “Oluja” postala moguća. Danas nam ne bi dopustili ni oslobađanje Zagrebačke katedrale od talibana da je oni kojim slučajem zauzmu. Dovoljno je da Srbija zacvili kako će sve vojske koje budu sudjelovale u mimohodu smatrati neprijateljima Srbije, i mi podvučemo rep. Kao da im cijeli NATO ionako nije neprijateljski. Uostalom, nismo im mi izbombardirali Beograd. Tada još nismo bili članica NATO pakta.

Novi prilozi za CV Vesne Pusić

Taman kad pomislite da Vesna Pusić ne može ponovo dosegnuti svoje ranije neuspjehe, ona odlazi na posve novu razinu. Nakon debakla mimohoda, dolazi debakl s Piranskim zaljevom. Slovenci će, po svemu sudeći, dobiti jedno dvije trećine ili tri četvrtine istog. Čime će znatno povećati područje svojih teritorijalnih voda, čak i više nego kad su pred koju godinu sagradili vanjski bazen ispred hotela u Portorožu.

Ministarka spoljnih poslova Regiona Zapadni Balkan na izvanrednoj je tiskovnoj konferenciji poručila da je dogovaranje suca u Arbitražnom vijeću koje odlučuje o hrvatsko-slovenskom graničnom sporu, s predstavnicom slovenske Vlade neprihvatljivo, te će Hrvatska tražiti da se to ispita. No, činjenica je da su Slovenci izlobirali svoje, na ovaj ili onaj način. A Vesna Pusić očito nije stigla gurati naše interese u vezi Piranskog zaljeva, jer je bila prezauzeta guranjem svoje pozamašne stražnjice u fotelju glavnog tajnika UN-a. Što je pokušaj koji joj je ionako minirala Kolinda Grabar-Kitarović. Ne bi me čudilo ni da ponudi Sloveniji cijeli Piranski zaljev plus pola Istre, ukoliko pristanu podržati njenu kandidaturu za mjesto u UN-u!

To međutim nije tek neuspjeh Vesne Pusić, to je logična posljedica svih gluposti koje su hrvatski političari radili u vezi Piranskog zaljeva, od Račana koji ga je praktički prepisao Slovencima, do Jadranke Kosor koja je pristala na arbitražu, te do sadašnje garniture koja se već godinama prema tom problemu odnosi po sistemu – “to nije naša briga, naša briga je uhljebiti svoje ljude”. Hrvatska ovim plaća dug svim onim beskičmenjacima od političara kojima je ostanak na vlasti ispred nacionalnih interesa. Vesna Pusić danas kaže kako smatra da bi predavanje većeg dijela Piranskog zaljeva Sloveniji bilo – “šokantno i neprihvatljivo.” No, ono što je šokantno i neprihvatljivo je da je ona i dalje ministrica! Ostavka bi bila neki minimum koji se od nje u ovom trenutku očekuje, po uobičajenim demokratskim standardima.

Na Slovence se ne treba ljutiti iako igraju prljavo, jer se to tako radi u međunarodnim stvarima, Slovencima treba čestitati jer su pokazali kako se štiti interes svoje države, a ovu našu kompletnu Vladu treba smijeniti, te Vesnu Pusić procesuirati onako kako su zbog teškog nemara Islanđani procesuirali svog bivšeg premijera, ukoliko odbije predati ostavku. Hoće li u svoj CV za kandidaturu dodati gubitak Piranskog zaljeva i blamažu s nesudjelovanjem stranih vojnika u mimohodu?

Lalovčev šarlatanski socijalizam

Ministar financija Boris Lalovac došao je do genijalnog rješenja za problem stambenih kredita. Na razini djeteta od pet godina. Čisto da se zapitate, je li možda i on kupio ne samo diplomu, nego i svjedodžbu srednje škole?

Po njegovom rješenju, vrijednost nekretnina bi se svela na tržišnu, a shodno tome bi se iznivelirale rate kredita. “Ako je stan 2008. godine po metru četvornom vrijedio 2400 eura, a danas vrijedi 1700 eura, onda ne vidim razlog da tu razliku ne svedu na realno i ponovno obračunaju kredit”, smatra ministar. Po njemu bi se rate kredita mogle smanjiti i do 40 posto, jer toliko je u nekim sredinama stanovima pala vrijednost.

Lalovac je tu iz faze teške demagogije prešao u teško šarlatanstvo i diletantizam. Nema nikakvog razloga da nekom kome ste posudili novac oprostite dio duga zato jer je on taj novac loše uložio ili glupo potrošio. Banke nisu odlučivale o tome što će onaj tko diže kredit tim novcem kupiti i je li to pametna poslovna odluka, pa ne mogu za tuđe odluke niti odgovarati, osim što, naravno, u slučaju prisilne naplate ostaju s bezvrijednom kolateralom u vidu hipoteke, što je pak stvar njihove eventualne loše poslovne odluke da se osiguraju samo hipotekom. Ljudi koji su kupovali stanove su sami birali što će kupiti i pošto. Često su kupovali po prenapuhanim i nerealnim cijenama, ali su to radili jer su mislili da će cijene još više rasti, a često su mislili da će na tome i zaraditi. Čak i kad bi Lalovčevu fiks-ideju bilo moguće ostvariti, banke bi troškove posredno namirile od klijenata kojima nije ništa oprošteno, što bi samo povećalo, ne samo razinu nepravde u društvu, nego i približilo zemlju bankrotu, jer zemlje koje nagrađuju one koji donose loše poslovne odluke u konačnici uvijek propadaju.

Uostalom, kada bi se to tako riješilo, tada bi banke morale i povećati rate onima koji su kupili stanove krajem devedesetih ili početkom dvijetisućitih, na početku stambenog buma, koji danas vrijede dvostruko od onog koliko su ih platili. Isto tako, onda bi svatko tko je kupio novi BMW na kredit, lizing ili pušing, mogao tražiti od banke da mu otpiše dio duga. jer njegov limeni ljubimac kojeg je platio pedesetak tisuća eura na kraju otplate kredita ne vrijedi niti dvadeset. I što ako za koju godinu cijene stanova slučajno opet porastu? Hoće li onda ljudi biti dužni bankama još više nego na početku, hoće li se i tada usklađivati vrijednost kredita s vrijednošću stana?

Općenito, u demokratskom društvu svatko je sam odgovoran za ono što radi sa svojim novcem. Kad bismo ukinuli taj princip, morali bismo nadoknaditi gubitak i onima koji su digli kredit za dionice. Ili onima koji su digli kredit za neki posao koji im je propao. Ideja zvuči vrlo predizborno, kao još jedno obećanje gubitnicima da će njihove loše odluke pokriti netko drugi, tko eventualno ima novca za to. No, to bi otvorilo prostor za ustavne tužbe: tada bi banke morale pokriti gubitak i svima ostalima koji su digli kredite i potrošili ih na nešto što danas vrijedi malo ili ništa. Ma koliko banke bile nepopularne, nema nikakvog razloga zbog kojeg bi netko tko nije odlučivao o tome kako će se novac trošiti, odgovarao za to kako je on potrošen. Usto, kad stavljate novac u banku na štednju, ona vam jamči da će vam isplatiti ono što ste uložili: sumnjam da bi itko od građana prihvatio opravdanje banke u stilu – “Znate, mi smo loše investirali, ljudi nam ne vraćaju kredite, imali smo ogromne gubitke, pa bi bilo lijepo od vas da prihvatite da vam isplatimo samo 60.000 eura umjesto 100.000 s vaše oročene štednje, jer ono u što smo mi uložili vaš novac danas ne vrijedi onoliko koliko smo dali za to”. Naravno, tražit ćete od banke cijeli iznos, jer vas se ne tiče što je netko uradio s novcem koji vam je dužan i koji ste mu posudili. Pa se tako ne tiče ni banke, i ne treba je se ticati.

A dodatni problem je što nitko, naravno, ne može odrediti koliko stvarno neki stan vrijedi dok se ne proda. I kako bi se obračunalo koliko je to zapravo, obzirom da se glavnica umanjuje sa svakom otplaćenom ratom? Što s onima koji su dodatno ulagali u svoje stanove i kuće i podigli im vrijednost? Što s onima koji su stan kupili za gotovinu zarađenu u Njemačkoj, ili od životne ušteđevine, i danas imaju nekretninu koja vrijedi malo ili ništa? Je li to pravedno prema njima? No, što je čovjek gluplji, to ima jednostavnije rješenje za svaki problem. Je li to zato jer ne razumije problem, ili se samo želi dodvoriti biračima, drugo je pitanje. Usput, ako kog zanima, i autor ovog teksta je podigao pred desetak godina stambeni kredit, za stan za koji je upitno vrijedi li danas koliko je plaćen. I ne smatram da je to problem banke niti države.

Rejting države pada, rejting Vlade raste

Agencija “Stanard & Poors” nam je smanjila kreditni rejting, iako smo i ovako u kategoriji “junk”, odnosno dvije kategorije unutar nje i daleko od investicijskog rejtinga. Dakle, zemlja čije obveznice kupuju samo špekulanti i lihvari. Među najgore smo ocijenjenim zemljama Europe, gore su tek propale Ukrajina i Grčka, a Srbija i BiH su tu negdje. Iako kreditni rejting države koji se nije mijenjao od neovisnosti do dolaska ove Vlade – pada, rejting Vlade iz nekog razloga – raste. Dokaz je to da se u zemljama poput naše više isplati uložiti u dobrog PR-ovca iz Engleske, nego u dobre stručnjake iz inozemstva koji bi doveli javne financije u red. Na taj način vlast ostaje na vlasti, a država u dugovima.

Nove stare ideje o smanjenju državnog duga

Ljubo Jurčić je došao na genijalnu ideju kako smanjiti javni dug za koju milijardu: otimanjem građanima novca koji su štedjeli za mirovinu. Odnosno, prebacivanjem novca iz drugog mirovinskog stupa u prvi stup. Dakle, umjesto da ljudi žive od kapitala kojeg su uštedjeli, trebali bi živjeti od “generacijske solidarnosti” prvog stupa. Odnosno, od novca koji će njihova djeca i unuci izdvajati iz svojih plaća za njihove mirovine. Kako u Hrvatskoj ionako imamo jednog umirovljenika po zaposlenom, a usto i rapidno starimo, možda bi bilo još bolje da stare ljude jednostavno odvedemo negdje na planinu da se smrznu, kako su Japanci u godinama gladi radili sa svojim starcima.

No, to je još najmanji razlog zašto je ta ideja brutalno glupa. Na istu ideju je ne tako davno došao i Linić, samo što je on to radio retroaktivno, pa je to i uradio s mirovinama vatrogasaca, policajaca i onih kod kojih je to mogao. Kod ostalih, iz pravnih razloga, to ionako nije niti bilo moguće, jer je to njihov novac koji stoji na njihovim računima. Iz EU-a mu je poručeno kako se to po metodama Eurostata neće smatrati smanjenjem javnog duga, odnosno budžetskog deficita i da takve kreativne računovodstvene alkemije ne priznaju kao legitimne metode. Pa je Vlada bila iznenađena kad im to nije priznato i kad je Eurostat objavio da je naš budžetski deficit za prošlu godinu iznosio gotovo 19 milijardi kuna, iako su u Vladi baratali s 12 milijardi. Problem s Jurčićevim rješenjem je i taj što bi javni dug zapravo i dalje rastao, samo ne bismo bili dužni bankama, već bismo oteli od svojih potomaka.

Međutim, iz nekog nepoznatog razloga, Ljubo Jurčić smatra da kreditori to presipanje iz šupljeg u prazno ne bi prepoznali i da bi ga nagradili povećanjem našeg kreditnog rejtinga. “Deficit proračuna može se u roku od godine dana smanjiti za oko 5 milijardi kuna povratom 5 posto izdvajanja iz drugog u prvi mirovinski stup, kako je to i bilo do 2002. godine. Dodatno usporavanje javnog duga može se postići refinanciranjem dospjelih državnih dugova inozemstvu na domaćem tržištu, u kunama, bez devizne klauzule, uz kamatu ne veću od 2 posto”, kaže Jurčić.

Tim igrama s prebacivanjem novca iz stupa u stup, Jurčić je zaslužio nagradu “Ekonomski stup godine.” Drugi dio njegove izjave, o refinanciranju dugova na domaćem tržištu po 2 posto kamata, je pak za nagradu “Betonski stup u glavi”: niti domaće banke imaju taj novac kojim bi mogle refinancirati te dugove, niti bi ga bankari, čak i da su i ludi i pijani, posudili državi pred bankrotom po 2 posto kamata, jer kamatu ne određuje onaj tko novac traži. A niti bi u tom slučaju preostalo imalo novca u zemlji za kreditiranje ikog i ičeg osim države, pa bi privreda vjerojatno umrla brzom smrću. Što zapravo i nije tako loše, jer će ovako umirati kao i Grčka, dugo i bolno.

Srećom da ionako nikoga ne zanima što Ljubo Jurčić govori. Ali zanimljivo je znati da imamo uglednih ekonomista čije su ideje čak i ispod razine onih “Živog zida”. Njima je izgovor taj što ionako nemaju blagog pojma o ekonomiji i financijama, niti o tome kako to sve skupa funkcionira. Koji je Jurčiću izgovor, ne znamo.

Vatrene šumice kao turistička atrakcija

S vrućinama dolaze i šumski požari, barem na jugu. Ovaj put na jednom od najljepših i najpodcjenjenijih dijelova naše obale, na Pelješcu. Štete su neprocjenjive, a turisti su se, naravno, razbježali.

No Ruža Tomašić je optimist. “Turisti koji su se prestrašili već su otišli. Turistima kažem: Gledajte nas domaće, kad se mi uspaničimo, onda ćete znati da trebate paničariti, a do tada se ponašajte normalno. Samo neki se tuže da ima puno dima, da se ne mogu kupati jer je bilo jako puno pepela koji je padao. Zapravo, to je jedna ekstra atrakcija. Ima ljudi koji nisu vidjeli ni tolike požare, primjerice, moja sestra koja živi u Austriji nije vidjela požar i njoj je to bilo zastrašujuće”, rekla je Tomašićka za Večernji list.

Ideja da se prodaju turistima aranžmani koji uključuju pogled na šumski požar je prilično inovativna. Možda je uspijemo uvaliti i Kanadi u kojoj je Tomašić provela velik dio života: tamo su šumski požari također vrlo česti. Čudno da nikom ništa takvog nije prije palo na pamet. A Japanci bi mogli kao turističke atrakcije prodavati eksplozije atomskih centrala i tsunami. Zasigurno nema ničeg atraktivnijeg od promatranja tsunamija s plaže u sumrak, onako zagrljeni pod palmom. Čista romantika.

Jedino ostaje pitanje, tko će potpaljivati požare i paliti šume, jer kad turistima nešto obećate to morate i ispuniti. No, vjerojatno ne bi bilo teško naći dragovoljce u “regionu”.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari