Connect with us

Kolumne

Tjedni pregled hrvatske političke gluposti

Objavljeno

-

Hrvatskoj strani je trebalo biti od početka jasno da je jedini razlog zbog kojeg Slovenci ne pristaju na suđenje po zakonu taj što žele izbjeći – suđenje po zakonu. Jer im je jasno da zakon kao takav nije na njihovoj strani, ali im je isto tako bilo jasno da dobar dio EU-a jest na njihovoj strani, piše Marcel Holjevac/ 7 Dnevno

[ad id=”68099″]

‘U Gračišću na izvoru rijeke Dragonje stala braća da obrane svoje domove…’

Uz nastavak – “nećete u Škudeline, niste ni prije”. Tako bi mogla glasiti čuvena Thompsonova “Bojna Čavoglave” u izvedbi za 21. stoljeće. A čemu se Hrvati zapravo čude? Tome da su Slovenci pokušali utjecati na Arbitražni sud koji bi trebao odlučiti o tome kome će pripasti Piranski zaljev? Ilegalnim sredstvima postići nacionalni cilj?
Pa da im to nije bila namjera od početka, prihvatili bi nadležnost Međunarodnog suda za pravo mora u Hamburgu, zar ne, ili kakvog drugog međunarodnog suda! Sama činjenica da je Slovenija to željela pod svaku cijenu izbjeći, bila je jasan signal o čemu se tu radi. Pristanak Hrvatske na međunarodnu “arbitražu” umjesto da o “sporu” – odnosno neutemeljenom zahtjevu Slovenije da im se prizna morska granica koja nije produžetak kopnene granice – odlučuje pravi sud koji sudi po unaprijed poznatim zakonima, potez je ravan pristanku da o podjeli imovine nakon razvoda odlučuju, umjesto suda, komisija sastavljena od vaše bivše punice ili svekrve, potom najbolje prijateljice bivšeg/bivše, i par podmitljivih ili pritisku podložnih susjeda. Ili pristanku da o imovinskom sporu oko međe odlučuje ad hoc sastavljeni komitet susjeda temeljem osobnih interesa, veza i simpatija, a ne temeljem zakona.

Hrvatskoj strani je trebalo biti od početka jasno da je jedini razlog zbog kojeg Slovenci ne pristaju na suđenje po zakonu taj što žele izbjeći – suđenje po zakonu. Jer im je jasno da zakon kao takav nije na njihovoj strani, ali im je isto tako bilo jasno da dobar dio EU-a jest na njihovoj strani.

Je li Hrvatima to bilo jasno, pa su ipak napravili glupost? Ili su se tek sad upalile svjećice? Vjerojatno potonje, jer bi u protivnom Hrvatska u postupku arbitraže igrala isto kao i Slovenija, prljavo. Lobirala kod sudaca, podmićivala, dogovarala strategiju preko svojih diplomata sa “svojim” sucem. U međunarodnoj politici važe manje-više ista pravila kao i na ulici, i u pravilu se sve svodi na pravo jačega. Zato se na Slovence ne treba previše ljutiti, oni su samo iskoristili sve legalne i nelegalne mogućnosti zaštite svojih nacionalnih interesa koje su im stajale na raspolaganju, a zasigurno bi u danoj situaciji to isto napravili i Englezi, koji tvrde da su izumili fair play kako bi prikrili da nikad i nigdje nisu igrali fer. Samo bi njih teže ulovili s prstima u pekmezu. Problem je prostodušna naivnost hrvatske politike, da ne kažem ograničenost.

Uglavnom, hrvatski političari su složni oko odbacivanja kompromitiranog arbitražnog postupka, dok Slovenija gura i dalje po svom, uz podršku EK-a. Lijepo je vidjeti da su hrvatski političari barem oko nečeg složni, iako to sad više neće imati previše učinka. Bilo bi lijepo da su bili složni oko nepovredivosti teritorija i u vrijeme kad je Račan trgovao zaljevom u zamjenu za (nikad dobivenu) podršku Slovenije za ulazak Hrvatske u EU, i u doba kada je Jadranka Kosor pristala na arbitražu, doduše s pištoljem uperenim u čelo, izvukavši time Hrvatsku iz limba zvanog “zemlja kandidat”, ali uz cijenu popuštanja zahtjevima Slovenaca. Jer, da su tada svi s ove strane bili složni oko toga da su Slovenci, imaju li primjedbi na granicu, slobodni obratiti se bilo kojem međunarodnom sudu, vjerojatno bi se ova teška glupost s arbitražom ipak nekako izbjegla.

Hrvatska je izašla iz arbitraže, jednoglasno, no razvoj situacije nije teško predvidjeti. Slovenija je imenovala novog suca i pravit će se kao da se ništa nije dogodilo – arbitražna komisija će jasno presuditi u korist Slovenije, Hrvatska će to jasno odbiti priznati, EU će poručiti “igrajte se kao dobra dječica i dogovorite se sami”, uz apel za poštivanje odluka komisije i stvar će lagano trovati odnose dvije države na štetu jednih i drugih. Ali, ne treba zaboraviti još jednu stvar: Slovenija se ne bi odlučila na guranje arbitraže pod svaku cijenu umjesto parnice pred sudom kad ne bi znala da ima saveznike u EU, koji su joj spremni pomoći da dobije što želi. Hrvatska bi isto tako trebala toga biti svjesna: sam izlazak iz arbitraže, makar i jednoglasan, neće riješiti taj problem. To je problem za hrvatsku diplomaciju, koja tradicionalno ima važnija posla.

A nama ostaje zapitati se samo još jednu stvar: da imamo isti problem u odnosima sa Srbijom, bi li i tada parlament jednoglasno odlučio kao i u srijedu? Jer, protiv Slovenije se lako sastanu na obrani nacionalnih interesa i “nacionalisti” i “partizani”: jedni zato jer štite hrvatski interes, drugi zato jer im inače nisu u interesu dobri odnosi Hrvata sa zapadom, naročito katoličkim zemljama. Protiv Srbije bi to već malo teže išlo.

Torcida razočarana kaznom, u HNS-u zadovoljni

Hrvatska je zbog malog noćnog performansa anonimnog umjetnika kažnjena oduzimanjem jednog boda, globom od sto tisuća eura, k tome dvije utakmice igranja bez publike i neigranjem na Poljudu do daljnjeg. Šuker je oduševljen kaznom, vjerojatno najstrožom koju je Uefa ikad izrekla, što dosta govori o stanju svijesti u HNS-u. Dobar je strah kome ga je Bog dao, kažu stari ljudi.

S druge strane, izgleda da stanovita ekipa iz Splita baš i nije prezadovoljna – pitaju se što trebaju, pobogu, uraditi da se Hrvatsku konačno izbaci iz natjecanja, a Mamića i njegove marionete (prije svega Šukera) iz hrvatskog nogometa?

Mamić zasad izgleda neuništiv, ne mogu mu glave doći ni navijači ni pravosuđe. Što će ekipa smisliti za utakmice u Azerbejdžanu i Norveškoj, vidjet ćemo. Dronove sa ZDS pozdravom možda? I dok ekipa lomi glavu bi li bolji učinak na Uefu imao kakav novi nazi-performance ili možda neka južnjačka zastava ili KKK simbolika, ili čak neka homofobna shema s paljenjem zastave duginih boja, očito rješenje koje im je pred očima im izmiče. Najjednostavnije bi, očito, bilo platiti Platiniju da Hrvatsku izbaci s natjecanja. Dužnosnici Fife i Uefe nikad još nisu odbili mito, barem koliko je o njima javno poznato. Problem je jedino što je malo vjerojatno da splitska “umjetnička scena” ima u džepu i za dvije-tri pive u kafiću, a kamoli za mito Uefi. Zato pak Mamić ima dovoljno para i da si kupi privremenu slobodu, na opće razočaranje nacije.

No, ni u Uefi očito nisu baš načistu s nekim stvarima. Dvije utakmice bez publike zbog incidenta koji se dogodio na utakmici bez publike? Koji je pobogu smisao toga? Sto tisuća eura pak djeluje kao sitniš za HNS, a naročito za ljude koji ga vode. Usto, paradoksalno je da HNS biva kažnjavan zbog akcija ljudi koji upravo žele da HNS bude kažnjen: Uefa kreće od pretpostavke da nacionalni nogometni savezi imaju neke veze s navijačima i da je navijače moguće kontrolirati preko pritiska na nacionalne saveze i reprezentaciju, a nikako da im dođe u glavu da u Hrvatskoj stvari funkcioniraju malo drukčije. Naravno da će navijači nastaviti s partizanskim akcijama otpora – sabotažama i diverzijama, dok god je Mamić, odnosno njegove transmisije, na čelu istog. Akcija “stadion” se nastavlja i jedino što je sigurno da ovo na Poljudu nije kraj rata između HNS-a i navijača. A gubitnik će u konačnici svakako biti samo i jedino HNS. I pritom ga nitko normalan neće žaliti, iako će nekima zacijelo teško pasti ukoliko reprezentacija ne ode na Euro.

Povratak Sanadera

Presudu Sanaderu je veći dio medija pozdravio svojedobno kao pobjedu pravde, početak borbe protiv korupcije, i tko zna što sve ne. No, određen broj nas upozorava još od onda da je presuda u slučaju Sanader zapravo pravosudna sprdačina donesena u posve neregularnom procesu, i da će cijela presuda pasti na bilo kojem međunarodnom sudu dođe li dotle, jer jednostavno nema neke dvojbe oko toga, je li suđenje bilo pravedno. Nije ni došlo do međunarodne instance – palo je već na Ustavnom sudu, kao i inače.

Nema prevelike sumnje oko toga je li Sanader kriminalac, no isto tako nema nikakve sumnje da je suđenje proteklo doslovno u atmosferi linča, pod velikim pritiskom javnosti i politike, i da se od suda očekivalo da osudi Sanadera po zakonu ili mimo njega. Da nije bilo osuđujuće presude, svi bi suca Turudića proglasili plaćenikom HDZ-a. Ovako, pobrao je pljesak sa svih strana – za više nego traljavo odrađen posao.

Danas se isti Turudić nalazi na meti žestokih kritika onih istih koji su ga hvalili kad je osudio Sanadera, bez ikakvih stvarnih dokaza i uz pogrešne kvalifikacije kaznenih djela. Sanader je primio mito od pet milijuna eura? Gdje je taj novac? Kod Ježića. Tko je krunski i praktički jedini svjedok i to pokajnik? Ježić. Je li Ježić vratio novac u proračun? Nije. Tko je Ježić? Najveći sponzor izborne kampanje bivšeg predsjednika. No, to čak i nije ono zbog čega je Ustavni sud srušio presudu, jer to i nije stvar Ustava. Stvar Ustava je da se ljudima ne može suditi za jedno djelo ako su počinili neko drugo, a uostalom suditi Sanaderu za ratno profiterstvo zbog provizije u slučaju Hypo je bilo očito tendenciozno i s pravnog stanovišta – neodrživo.

O razmjerima sprdačine, zapravo, najviše govori detalj sa suđenja u slučaju Ina Mol, kad je netko od obrane spomenuo kako je Zakonom o privatizaciji Ine iz 2003., kojeg je potpisao još Slavko Linić, navedeno kako će država zadržati kontrolni paket (25 posto plus jedna dionica, dakle ne većinski) samo do ulaska u EU, a potom tu jednu dionicu prodati i time potpuno izaći iz upravljanja tom kompanijom. Nastala je zbunjenost u sudnici – nitko nije imao pojma o čemu se radi, iako je zakon dostupan i danas i na internetu i u Narodnim novinama. Stvarno, za što se uopće Sanaderu sudilo? Za prepuštanje kontrole nad Inom? Besmislica, ionako nismo ni namjeravali nad njom zadržati kontrolu. Primanje mita? E, to je već druga stvar, ali i taj dio je traljavo odrađen pa je ostalo nejasno u kojem je svojstvu Sanader, navodno, primio mito (što mu uostalom i nije nedvojbeno dokazano).

Naravno, to ne znači, kako je Ustavni sud i istaknuo, da je suđenje Sanaderu političko suđenje u smislu političkog progona nedužnog pojedinca: ali to jest ispolitizirano suđenje u kojem su odbačeni svi pravni principi i dokazni postupak kako bi se došlo do lažnog mira u kući, po sistemu “pojavu osuditi, drugove poštetdjeti”, odnosno sve napakirati samo i jedino Sanaderu. Bajić, Dorh i Uskok su najodgovorniji za pad presude, dokazi koje su pružili su nikakvi, kvalifikacije djela posve pogrešne, pa pad presude ne treba nikoga iznenaditi. Da Ustavni sud nije donio ovakvu odluku, donio bi je onaj u Strasbourgu.

A to što u Hrvatskoj mediji često stvaraju atmosferu linča, temeljem koje se onda uhićuje ljude i presude donose temeljem očekivanja javnosti, je ne manji problem od svega što je Sanader uzeo kao mito. Jamranju kako je Ustavni sud “hadezeovski” ovdje jednostavno nema nimalo mjesta: neka Cvitan, Bajić, Turudić i ekipa radije ovaj put naprave domaću zadaću i pripreme suđenje kako treba. Čisto zato jer je dosta nas pisalo o tome kako će ovakva nebulozna presuda nužno pasti i time Sanader, ni kriv ni dužan, ispasti mučenik i žrtva političkog progona, na štetu cijele države. I, onako usput, neka nam svjedok Ježić objasni gdje je novac i zašto nije uplaćen u proračun.

Imuni na privatizaciju

Izgleda da netko u Vladi Hrvate drži budalama. Država je prvo odlučila poslati Imunološki zavod u stečaj. Za firmu od strateške važnosti za RH, proizvođača ključnih cjepiva koja smo u njemu proizvodili za 25 eura po dozi, a kasnije uvozili za 500 eura, nije bilo predstečajne nagodbe kako bi se “spasila radna mjesta” – to je ipak rezervirano za “strateške tvrtke” poput EPH holdinga. Radnici mjesecima nisu dobili plaće, a ministar Vrdoljak je rekao – “ili privatizacija ili stečaj”. Imunološki su u međuvremenu mnogi pokušali spasiti, otkupiti, ponovo pokrenuti. No, Vlada je uredno odbila Grad Zagreb i Visiju Croaticu, a s druge strane tvrtka Luke Rajića je nakon dubinskog snimanja zaključila da je financijsko stanje Zavoda osjetno gore nego što se mislilo, pa je odustala od privatizacije.

Na kraju je sve preraslo u trakavicu u stilu Dinastije, gdje brojni kupci žele, pa ne žele Imunološki, a s druge strane vlasnik neke od njih želi, pa ne želi. A trakavica je završila tako što je država, koja je pred neko vrijeme hladnokrvno poslala Imunološki u propast radi petnaestak milijuna kuna, danas odlučila spašavati taj Imunološki i pretvoriti ga u javnu ustanovu, uz trošak osjetno veći od onih nepostojećih petnaestak milijuna kuna.

Jesu li Imunološki htjeli zatvoriti jer je smetao velikim farmaceutskim tvrtkama, koje su mafija u rangu osiguravateljskih i kokainskih kartela? Ili je Imunološki bio namijenjen sasvim određenom kupcu, namjerno doveden u bezizlaznu situaciju kako bi mu se srušila cijena, pa kad se kupac iz nekih svojih razloga povukao, država je, predizborno, ipak odlučila spasiti radna mjesta i Zavod? Druga varijanta se čini vjerojatnom, a na to upućuje činjenica da je ponuda Visije Croatice hladnokrvno – odbijena. Vjerojatno su upravo tom ponudom nekom pomrsili račune, jer bi taj netko ipak morao ponuditi – više.

Sindikat zetova i šogora

Sindikat vozača i prometnih radnika ZET-a ispalio je da su s Upravom podružnice dogovorili da prednost pri zapošljavanju u ZET-u imaju djeca ili supružnici njihovih radnika. Ovo je u javnosti, logično, dočekano na nož.

Logično, jer općenito se smatra da za posao svi moraju moći jednako konkurirati. Ili je to naoko tako. Međutim, to je posao za koji može konkurirati svatko, i tu stručnost nije odlučujuća. Malo je poznato da u Japanu firme poput Toyote u pravilu najradije zapošljavaju – djecu svojih radnika. Kao pripravnike, istina, ne odmah kao direktore. I ne samo oni, današnja šefica ogromnog General Motorsa je započela kao pripravnica u tvornici Pontiaca u kojoj joj je otac radio puni radni vijek. No, dok zapošljavanje djece postojećih radnika i ima neke logike – jednom mi je jedan Hercegovac koji ima firmu u Sloveniji, na upit, zašto zapošljava samo ljude iz svog kraja, rekao: “Znam mu ćaću” – ovo sa supružnicima i nema puno smisla. A nije ni pametno, jer ako oboje supružnika rade u istoj firmi, oboje mogu ostati bez posla.

Je li to, zapravo, bezazlen slučaj nepotizma? U usporedbi s nepotizmom i kronizmom tipa “HNS”, gdje vam članstvo u stranci praktički jamči i mjesto u nadzornom odboru, ili upravi velikog javnog poduzeća – jest. Ili spram dodjele direktorskih mjesta preko rodbinskih i političkih veza. Ipak, mali problem sa ZET-om je što to nije jedna privatna Toyota, gdje vlasnik može slobodno zapošljavati one u koje ima povjerenja, već javna tvrtka. Zato takvim “dogovorima” o zapošljavanju rodbine i tazbine jednostavno ne smije biti mjesta. Jer, ako može vozač autobusa zaposliti suprugu kao kontrolorku, zašto direktor održavanja ne bi mogao zaposliti svoju suprugu kao direktoricu financija? Korupcija ipak uvijek kreće od malih ljudi, od tolerantnog stava društva prema njoj. Samo nitko ne vidi u njoj problem dok ne dosegne neku razinu: spram korupcije na nižim razinama naše društvo ima mnogo razumijevanja, jer sirotinja se mora nekako snaći, ionako svi to rade… ali kad ta sirotinja uznapreduje – kao što je Sanader uznapredovao u koruptivnoj sredini od splitskog fakina iz geta do premijera – i zadrži iste navike koje je stekla dok je bila sirotinja, onda im svi psujemo lopovsku mater.

‘Uvažavajući vaše dugogodišnje političko iskustvo, od društvenog branitelja samoupravljanja do danas…’

Odbrusila je predsjednica Grabar Kitarović stanovitom društveno političkom radniku Josipu Leki, reliktu “ancien regimea”. Predsjednica je naime izrazila želju za dolaskom na sjednicu Sabora na kojoj se odlučivalo o slučaju “arbitraža”: svakako da bi i njena podrška, kao osobe zadužene po Ustavu za sukreiranje vanjske politike Hrvatske i, kako i sama ističe u pismu Leki, jedine izravno od građana birane predstavnice izvršne vlasti (drugu granu izvršne vlasti, Vladu, bira Sabor, dakle zakonodavna vlast, a ne izravno birači) ojačala poziciju Hrvatske u sporu sa Slovenijom. Leko ju je međutim uputio kao promatrača na – galeriju. Sukob je izbio oko toga tko je novinarima Pavićevog “Telegrama” – dakle bivšem vlasniku Jutarnjeg – prenio da je Predsjednica telefonom nazvala Leku, iako to obzirom na bliskost Pavićevih novinara Leki i nesklonost HDZ-u, nije teško zaključiti.

“Imam razumijevanja za Vaš stav… kojim pokazujete osobnu nesklonost načinu i stilu mojeg rada”, navodi Kolinda u obraćanju Leki. “U tom duhu očekujem kako ćete onda razumjeti i moj stav kako je Hrvatskoj uistinu nužno potrebna smjena generacija u politici, koja bi napokon zadovoljila zahtjeve građana za sadržajem, a ne za formom”, kaže Kolinda u tom pisamcu Leki.

Nevjerojatno je koliki antagonizam postoji u redovima SDP-a prema Predsjednici, čak i kad taj antagonizam izravno šteti državnim i nacionalnim interesima. Ili je se toliko boje da joj ne daju niti doći u Sabor? U normalnim demokracijama, običaj je da predsjednici, naročito ako su izravno birani, po potrebi sudjeluju na sjednicama parlamenta i ne samo kao gosti. Leko, stari partijski aparatčkik, drži lekciju Kolindi o demokraciji i trodiobi vlasti (kao da i Predsjednica i Vlada nisu oboje dio izvršne vlasti!) i opovrgava da je priča o telefonskom pozivu otišla u medije, konkretno Pavićev Telegram, s njihove strane. Podsjetimo, radi se o mediju gdje je glavni uredik Igor Alborghetti. Što bi se reklo, pametnom dosta.

Godišnjica antifašističkog ubojstva

U utorak se napunilo 32 godine otkad je u Wolfarthausenu ubijen Stjepan Đureković. Tog bivšeg partizana i direktora u Ini je ubila antifašistička tajna policija, odnosno Titov Gestapo, poznat i kao Udba. Koliko su ostaci te organizacije i veze između njenih bivših članova snažne, i u kolikoj mjeri društvene strukture proizašle iz nje i danas kontroliraju medije i javni život, pa i politiku u Hrvatskoj, postalo je očito upravo kad je krenula drama oko izručenja bivših agenata koji su Đurekovića dali ubiti. Tako i danas u medijskim izvješćima možemo vidjeti nasmijanog Nobila kako lamentira kako su ti emigranti “svjedoci iz druge, treće… pete ruke”, i kako stvari po njegovog klijenta idu super.

Istodobno, sudac Dauster je jednom od Nobilovih svjedoka, stanovitom udbašu Mičiću, rekao: “Nikada mi nitko nije ovako u lice lagao”. Naime, dr. Manfred Dauster je ispitivao Mičića o vezama Perkovića i Nobila s Pratesovim odvjetnikom Rosebrockom koji je na saslušanju pred sudom priznao da je, preko Mičića, primio 23.000 eura od Nobila. Mičić je potvrdio da je predao Rosebrocku 23.000 eura, ali je ustvrdio da Nobilo i Perković s tim nemaju ništa!

Zastupnik njemačkog tužiteljstva, Weiss, je rekao: “Gospodine Mičiću, Vi lažete ovdje u sudnici samo da biste bili sigurni da će hrvatske novine sutra donijeti naslov: ‘Mičić: Perković je nevin!’, dodavši da k tome i loše laže. Nijemcima je konačno postalo jasno ono što smo mi tvrdili od početka: Nobilo ne brani Perkovića i Mustača pred njemačkim pravosuđem jer zna da za to nema izgleda. On ih brani pred javnošću u Hrvatskoj, ispiranjem mozga. Ako ste se kad pitali čemu služi Radmanova dalekovidnica…

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari