Pratite nas

Gospodarstvo

Tko će imati dovoljno novca za otkup onih 20% dionica HEP-a?

Objavljeno

na

Dok mi čekamo, Srbi će graditi LNG terminal.  HEP za ovu sezonu nema izbora nego kupiti ruski plin, a Rusi oglašavaju da će ga i sljedećih godina prodavati preko PPD-a.

Nakon takvog poslovnog odnosa sam po sebi nudi se odgovor na pitanje: tko će imati dovoljno novca za otkup onih 20% dionica HEP-a?

Nekako je ispod radara naših medija prošla vijest kako se Srbiji nudi da, zajedno s Grčkom i Bugarskom, gradi LNG terminal u grčkoj luci Aleksandrupoli. Naime, kako pišu beogradski mediji, Srbija će sudjelovati u projektu zakupljivanjem jedne petine budućeg terminala, koji treba biti sagrađen do kraja 2019., odakle će plin biti transportiran do bugarske Stare Zagore, a odande, preko Dimitrovgrada k Nišu, gdje Srbi planiraju graditi svoj terminal.

Za gradnju infrastrukture Europa im pak nudi 49,6 milijuna eura. Na taj će način Srbija, kaže se dalje, osigurati ne samo veliki devizni priljev od transporta tog plina prema Rumunjskoj, Ukrajini i drugim zemljama u Europi nego i energetsku neovisnost o ruskom plinu, koji sada kupuju preko Mađarske. Moguće da ova vijest nije naišla na širi odjek u našim medijima kako se ne bi uznemiravala javnost dok joj se bez ograda i komentara serviralo priopćenje ruskog Gazproma kako je PPD-u po povoljnim uvjetima prodao plin kojim se mogu podmiriti potrebe hrvatskoga tržišta u idućih deset godina. Ova je ponuda, jasno, ruski odgovor na inicijativu, koju je podržao i američki predsjednik Trump, da se kod nas na Krku konačno počne graditi LNG terminal.

Nuđenjem jeftinog plina na dulji rok želi se stvoriti slika da je taj terminal Hrvatskoj nepotreban kako bi se kupilo hrvatsko tržište. No netko bi mogao reći, kad je već sama inicijativa oko izgradnje LNG terminala na Krku toliko spustila cijenu ruskome plinu, koliko bi ona tek bila niža da se taj terminal i sagradi? Unatoč tome što je terminal na Krku ovom ruskom ponudom već počeo otplaćivati sebe, to pitanje se uopće ne postavlja, nego se sada kroz medije gura slika kako je Hrvatskoj terminal postao skupa i neisplativa investicija. I zaista, prepreke za gradnju našeg terminala na Krku nisu male, samo što one nisu ekonomske, već političke prirode.

Pored naše već opjevane efikasnosti, tu su i nepovoljni uvjeti pod kojima nam je Europska komisija odobrila financiranje od sto milijuna eura za gradnju plutajućeg terminala, koji su takvi da nam njima više pomažu da ga nikad ne izgradimo nego obrnuto. Naime, jedan od uvjeta je da moramo imati u vlasništvu i poseban brod, umjesto da ga uzmemo na leasing, što jako poskupljuje provedbu čitavog projekta i odgađa njegovu realizaciju jer trenutačno na tržištu nema dostupnih takvih brodova. Osim toga, zanimljivo je da se taj brod mora graditi u EU, a oni se u Europi prave samo u Njemačkoj, pa izgleda kako smo novac od Europske komisije dobili za subvencioniranje njemačke brodogradnje. I dok se u vezi s našim terminalom na Krku susrećemo samo s opstrukcijom, s druge strane, vidimo da EU sada financijski i politički snažno gura izgradnju LNG terminala u Aleksandrupoliju. Uz Grke, u ovaj su projekt uključeni Bugari kako bi im se kompenziralo odustajanje od gradnje Južnog toka, a sada im se priključuje i Srbija koju se nagrađuje za poslušnost i vjernost Njemačkoj. Tako se stvara blok zemalja na Balkanu koji čine neki oblik Nekako je ispod radara naših medija prošla vijest kako se Srbiji nudi da, zajedno s Grčkom i Bugarskom, gradi LNG terminal u grčkoj luci Aleksandrupoli. Naime, kako pišu beogradski mediji, Srbija će sudjelovati u projektu zakupljivanjem jedne petine budućeg terminala, koji treba biti sagrađen do kraja 2019., odakle će plin biti transportiran do bugarske Stare Zagore, a odande, preko Dimitrovgrada k Nišu, gdje Srbi planiraju graditi svoj terminal.

Za gradnju infrastrukture Europa im pak nudi 49,6 milijuna eura. Na taj će način Srbija, kaže se dalje, osigurati ne samo veliki devizni priljev od transporta tog plina prema Rumunjskoj, Ukrajini i drugim zemljama u Europi nego i energetsku neovisnost o ruskom plinu, koji sada kupuju preko Mađarske. Moguće da ova vijest nije naišla na širi odjek u našim medijima kako se ne bi uznemiravala javnost dok joj se bez ograda i komentara serviralo priopćenje ruskog Gazproma kako je PPD-u po povoljnim uvjetima prodao plin kojim se mogu podmiriti potrebe hrvatskoga tržišta u idućih deset godina.

Ova je ponuda, jasno, ruski odgovor na inicijativu, koju je podržao i američki predsjednik Trump, da se kod nas na Krku konačno počne graditi LNG terminal. Nuđenjem jeftinog plina na dulji rok želi se stvoriti slika da je taj terminal Hrvatskoj nepotreban kako bi se kupilo hrvatsko tržište. No netko bi mogao reći, kad je već sama inicijativa oko izgradnje LNG terminala na Krku toliko spustila cijenu ruskome plinu, koliko bi ona tek bila niža da se taj terminal i sagradi? Unatoč tome što je terminal na Krku ovom ruskom ponudom već počeo otplaćivati sebe, to pitanje se uopće ne postavlja, nego se sada kroz medije gura slika kako je Hrvatskoj terminal postao skupa i neisplativa investicija. I zaista, prepreke za gradnju našeg terminala na Krku nisu male, samo što one nisu ekonomske, već političke prirode. Pored naše već opjevane efikasnosti, tu su i nepovoljni uvjeti pod kojima nam je Europska komisija odobrila financiranje od sto milijuna eura za gradnju plutajućeg terminala, koji su takvi da nam njima više pomažu da ga nikad ne izgradimo nego obrnuto.

Naime, jedan od uvjeta je da moramo imati u vlasništvu i poseban brod, umjesto da ga uzmemo na leasing, što jako poskupljuje provedbu čitavog projekta i odgađa njegovu realizaciju jer trenutačno na tržištu nema dostupnih takvih brodova. Osim toga, zanimljivo je da se taj brod mora graditi u EU, a oni se u Europi prave samo u Njemačkoj, pa izgleda kako smo novac od Europske komisije dobili za subvencioniranje njemačke brodogradnje. I dok se u vezi s našim terminalom na Krku susrećemo samo s opstrukcijom, s druge strane, vidimo da EU sada financijski i politički snažno gura izgradnju LNG terminala u Aleksandrupoliju.

Uz Grke, u ovaj su projekt uključeni Bugari kako bi im se kompenziralo odustajanje od gradnje Južnog toka, a sada im se priključuje i Srbija koju se nagrađuje za poslušnost i vjernost Njemačkoj. Tako se stvara blok zemalja na Balkanu koji čine neki oblik “pravoslavne uspornice” koja bi trebala spriječiti Turski tok, kako bi Njemačka kroz Sjeverni tok 2 postane glavni distributer ruskog plina u Europi. Grčko-bugarsko-srpski LNG bit će jače guran od EU, jer predstavlja “uspornicu” za alternativne energetske tokove, dok će naš terminal na Krku biti izložen opstrukciji jer je dio “uspravnice” koja predstavlja direktnu prijetnju njemačkom monopolu na distribuciju ruskog plina u Europi. Kroz ovaj energetski projekt vrši se dodatni pritisak na naš projekt izgradnje terminala na Krku, jer se godišnji protok u Nišu računa na 6 mlrd. kubika, dok bi kapacitet krčkog terminala bio 2,6 mlrd. kubika, što je gubitak potencijalnog tržišta.

No za naše peripetije oko izgradnje LNG terminala na Krku, čime bi se kreirala naša energetska neovisnost, prije svega su odgovorne naše političke elite koje ovaj projekt otežu već desetak godina. Razlog tomu je što imamo spasitelje koji nam se na malim ekranima kunu u obranu nacionalnih interesa, a kada se kamere isključe, pune džepove ruskim novcem. Dok mi tako smišljeno otežemo, drugi, čak i oni koji su pod tradicionalno snažnijim ruskim utjecajem, traže za sebe alternative i grabe prilike koje im se ukazuju.

Imati izbor uvijek je bolje od ovisnosti. Tako HEP za ovu sezonu nema izbora nego kupiti ruski plin, a Rusi preko svojih medija oglašavaju da će ga i sljedećih godina prodavati preko PPD-a. Nakon takvog poslovnog odnosa sam po sebi nudi se odgovor na pitanje: tko će imati dovoljno novca za otkup onih 20% dionica HEP-a? koja bi trebala spriječiti Turski tok, kako bi Njemačka kroz Sjeverni tok 2 postane glavni distributer ruskog plina u Europi.

Grčko-bugarsko-srpski LNG bit će jače guran od EU, jer predstavlja “uspornicu” za alternativne energetske tokove, dok će naš terminal na Krku biti izložen opstrukciji jer je dio “uspravnice” koja predstavlja direktnu prijetnju njemačkom monopolu na distribuciju ruskog plina u Europi. Kroz ovaj energetski projekt vrši se dodatni pritisak na naš projekt izgradnje terminala na Krku, jer se godišnji protok u Nišu računa na 6 mlrd. kubika, dok bi kapacitet krčkog terminala bio 2,6 mlrd. kubika, što je gubitak potencijalnog tržišta. No za naše peripetije oko izgradnje LNG terminala na Krku, čime bi se kreirala naša energetska neovisnost, prije svega su odgovorne naše političke elite koje ovaj projekt otežu već desetak godina.

Razlog tomu je što imamo spasitelje koji nam se na malim ekranima kunu u obranu nacionalnih interesa, a kada se kamere isključe, pune džepove ruskim novcem. Dok mi tako smišljeno otežemo, drugi, čak i oni koji su pod tradicionalno snažnijim ruskim utjecajem, traže za sebe alternative i grabe prilike koje im se ukazuju. Imati izbor uvijek je bolje od ovisnosti. Tako HEP za ovu sezonu nema izbora nego kupiti ruski plin, a Rusi preko svojih medija oglašavaju da će ga i sljedećih godina prodavati preko PPD-a.

Nakon takvog poslovnog odnosa sam po sebi nudi se odgovor na pitanje: tko će imati dovoljno novca za otkup onih 20% dionica HEP-a?

Borislav Ristić/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gospodarstvo

Godinama ‘sarajevska čaršija’ uporno pokušava uništiti najveću tvornicu u Hercegovini

Objavljeno

na

Objavio

Dvadeset godina se opstrukcije Aluminija vrte oko odbijanja opskrbe strujom iz Elektroprivrede BiH po istim cijenama kao za ostale slične potrošače, te upornog pokazivanja prstom na Elektroprivredu HZ HB. Dvije muhe jednim udarcem, dva temelja hercegovačkog gospodarstva.

Za proizvodnju aluminija potrebne su dvije ključne sirovine: glinica i struja. U vrijeme izgradnje, zbog nalazišta boksita od kojega se dobiva glinica u Hercegovini i ogromnog hidroenergetskog potencijala, tvornica aluminija je i izgrađena u Mostaru.

Imala je Hercegovina što Bosna nije

Iako su rudnici boksita ratom i poraćem mahom ugašeni, opskrba glinicom, zbog blizine luke Ploče i dobre prometne infrastrukture nije predstavljala problem obnovi i poslijeratnom razvoju i životu Aluminija.

Struja? Opskrba ogromnim količinama električne energije najslabija je točka u proizvodnji aluminija općenito, a posebice u Mostaru.

Struje u Bosni, a posebice Hercegovini, ima dovoljno za normalnu opskrbu Aluminija, ali struktura proizvođača i uplitanje politike u državne elektroprivredne tvrtke (drugih ozbiljnih i nema) učinile su tu opskrbu iznimno nestabilnom. Mostarska elektroprivreda nema dovoljnu proizvodnju kako bi zadovoljila ogromne potrebe Alumnija, a sarajevska, od početka spomenutih političkih igara, sredstvo je kojim se njeni viškovi koriste za ometanje proizvodnje Aluminija.

“Smrtni grijeh” za sarajevsku čaršiju

Godinama i inim “vladama” sarajevska čaršija uporno pokušava uništiti najveću tvornicu u Hercegovini. Nisu imali tal u njoj, nisu trgovali njenim foteljama, upošljavali svoje daidžiće, trošili njene pare. Aluminij se digao iz pelala bez “državne” pomoći, snagom dijela svoga predratnog vodstva i entuzijazmom dijela predratnih djelatnika.

Oni što su s prezirom gledali na podvig obnove tvornice bjesne od kada se Aluminij vratio na vlastite noge, vratio na tržište, vratio na burze metala. Kako im je samo “promakla” takva prigoda?

Kako bi prigrabili sebi fotelje i pare, u najgorem slučaju napakostili Hercegovcima i Herama, služili su se proteklih desetljeća svakojakim igrama. Što se Aluminij više opirao to su igre postajale kompleksnije i zloćudnije, no sve su se u konačnici svodile na Aluminijevu ahilovu petu – opskrbu i cijenu struje.

Opstrukcije su se neprekidno vrtjele upravo u tom krugu: odbijanja opskrbe strujom iz EP BiH bez prevelike cijene u odnosu na ostale potrošače u zemlji i upornog pokazivanja prstom na Elektroprivredu HZ HB. Dvije muhe jednim udarcem, dva temelja hercegovačkog gospodarstva. Nisu marili ni na zakone, ni fiktivno napisane odluke Vlada ni odluke Visokog predstavnika. Prodavati struju Aluminiju, po cijeni kojom prodaju “svojim” potrošačima, smrtni je grijeh za sarajevsku čaršiju.

Pripreme za egzekuciju

U vrijeme “platforme” postavili su svoju upravu u tvornicu. Njenom nesposobnošću ili upravo sposobnošću izvršavanja “višeg cilja” – uništenja Aluminija, uspjeli su nevjerojatnom brzinom nagomilati gubitke. Upravo tim gubicima danas ucjenjuju sadašnju upravu, nastavljajući priču s opskrbom i cijenom struje.

Ugovor Federalne Vlade i Aluminija kojim su regulirana i obeštećenja predratnih radnika i udio Vlade u vlasničkoj strukturi nije ispunjen upravo u dijelu na koji najveći utjecaj ima sarajevska čaršija – subvencioniranju cijene električne energije za Aluminij.

Jeftinim pamfletima o visini plaća u Aluminiju “dobro obaviješteni izvori iz Vlade Federacije” i dalje pokušavaju pripremiti teren za egzekuciju hercegovačkog gospodarstva. Gubitak izravnih tisuću radnih mjesta i neizravnih bar tri puta toliko povoljna im je cijena za ostvarivanje dvadesetogodišnjeg sna – da Hercegovini “crkne krava”.

Tehnički mandat za podvig

Ovoga će tjedna Novalićeva Vlada pokazati zrelost ili ne. Pokazat će koliko je spremna uzdići se iznad zloćudnih snova i ispunjavanjem preuzete obveze subvencioniranja cijene struje produljiti život Aluminiju. Bit će joj iznimno teško oduprijeti se “sarajevskoj čaršiji” kako bi, za čaršiju “smrtnim grijehom”, spasila tisuće radnih mjesta i temelj metalne industrije u jednom dijelu vlastite zemlje. Pitanje je samo koja joj je vrijednost važnija i veća – radna mjesta i gospodarstvo ili “smrt komšijine krave”.

Piše: Bojan ŠunjićDnevnik.ba/HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gospodarstvo

Potpisan Ugovor o kupnji hotela ‘Ero’ – Novi vlasnik je Vlada HNŽ-a

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik Vlade Hercegovačko-neretvanske županije (HNŽ) Nevenko Herceg i ravnatelj Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Zijad Krnjić u utorak su potpisali Ugovor o primopredaji hotela ”Ero” u vlasništvo Vlade HNŽ-a.

Potpisivanjem Ugovora okončane su aktivnosti oko kupnje hotela ”Ero” gdje će biti smještena županijska tijela uprave, priopćeno je iz županijske vlade.

Premijer Herceg istaknuo je kako sada slijedi rekonstruiranje zgrade Hotela kako bi ona bila funkcionalna, kako bi mogla odgovoriti potrebama te kako bi uskoro građani mogli na jednom mjestu završiti najveći dio administrativnih poslova.

“Uštede koje ćemo ostvariti smještajem na jednom mjestu, kao i pogodnosti koje iz toga proizlaze, potvrdit će opravdanost ovoga investiranja za koje smo kreditom kod Razvojne banke Bosne i Hercegovine osigurali 11.000.000 maraka”, kazao je Herceg nakon potpisivanja spomenutog ugovora.

Ravnatelj Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje Zijad Krnjić izrazio je zadovoljstvo što je današnjim potpisivanjem Ugovora transparentno i u obostranom interesu službeno okončan postupak prodaje hotela ”Ero” .

”Vjerujem kako će Vlada Hercegovačko-neretvanske županije uskoro ovaj objekt dovesti u funkciju kako bi građanima HNŽ-a na jednom mjestu bile dostupne sve usluge županijskih tijela uprave,” kazao je Krnjić.

Inače, uz nazočnost predstavnika notarskog ureda Musa, na potpisivanju Ugovora u kojem je definirano kako će Vlada HNŽ Federalnom zavodu za mirovinsko i invalidsko osiguranje nakon preuzimanja objekta u roku od 270 dana, a u četiri jednaka obroka uplatiti ukupno 10.550.144 maraka, bili su nazočni Ivan Rogić, zamjenik ravnatelja i Eugen Ćubela, predsjednik Upravnog odbora FZ MIO, stoji u priopćenju.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari