Pratite nas

Kolumne

Tko će preuzeti HDZ?

Objavljeno

na

Demontaža Živog zida pouzdan je znak da ljevica već obavlja fine završne predizborne radove, mičući s puta sve što bi joj moglo zasmetati. Da se radi o ozbiljnoj akciji koja ne smije omanuti svjedoči to što je za medijsko smaknuće Vilibora Sinčića angažiran jedan od najpouzdanijih udbaških “TV kilera” Zoran Šprajc (“djevojački” Jovanović) koji se u paru s drugom Hrvojem Zovkom “proslavio” presudivši Tuđmanu za namjerno žrtvovanje Vukovara. U situaciji kad očekuje da će steći saborsku većinu ljevici jednostavno ne odgovara gužva u lijevom šesnaestercu, pogotovo ne krajnje lijeva anarhistička stranka koja bi s prognoziranih desetak mandata mogla bitno otežati stvaranje te većine. Uz to, rušenje Živog zida ljevici odgovara i zato što će povratiti dio svojih birača razočaranih Milanovićem vlašću koji su se priklonili Sinčiću, dio onih koji glasuju po načelu “ni HDZ, ni SDP” mogao bi pokupiti Most kao nagradu za rušenje Karamarka, a dio će otići u ništa – ili ne će izaći na izbore ili će dati glas opcijama koje će završiti ispod izbornog praga.

[ad id=”93788″]

Kako bilo, Živi zid očekuje sudbina pomalo već zaboravljenog Oraha i ne samo da ne će imati deset zastupnika na koje je nadobudni Sinčić navučen anketama računao, nego će ostati i bez tog jednog jedinog mandata. Potaknut velikim očekivanjima prostodušni se Vilibor još nedavno srdačno rukovao s Milanovićem među prvima mu se pridruživši u inicijativi za samoraspuštanje Sabora. A dobro je znano, tko s Milanovićem tikve sadi, zauzvrat dobiva pakao, što u ovom slučaju znači nestanak s političke pozornice.

Nakon odstupa Tomislava Karamarka kao najozbiljniji kandidat za novog predsjednika HDZ-a nameće se Andrej Plenković. Osim što dobro kotira u dijelu vodstva HDZ-a, gura ga i cijela medijska svita, i to kao za inat najviše oni koji su donedavno prednjačili natječući se tko će jače pljunuti po HDZ-u. Sasvim dovoljno da se u prosječnog HDZ-ov člana ili simpatizera uvuče crv sumnje. Nema dvojbe da je Plenković marljiv i sposoban hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu koji je pokazao veliku ambiciju na vrhuncu ukrajinske krize. Time je stekao ugled među kolegama u Europskom parlamentu što je kasnije koristio za očuvanje vitalnih hrvatskih interesa. Iako bi takvo ponašanje u vanjskoj politici u uređenoj i stabilnoj državi trebalo biti normalno bez obzira na pripadnost stranci, u zemlji čijom diplomacijom haraju kadrovi poispadali iz provjereno šupljeg džepa Stipe Mesića, potom i ispod skuta Vesne Pusić, ova rijetka pojava doista je hvale vrijedna.

No, radi potpunijeg dojma, pogledajmo što Andrej Plenković kaže sam o sebi. On, kao i mnogi, HDZ vidi kao stranku desnog centra, ali stranku koja će savezništva tražiti prema političkom centru uz primjetan odmak od desnice. Na to je odmah reagirao Karamarko smatrajući takav manevar neposredno pred izbore opasnim za stranku. S obzirom da su izbori već za dva mjeseca, bilo kakav nagli zaokret realno bi mogao rezultirati gubitkom postojećih birača a da se pritom ne steknu novi, jer povjerenje se teško stječe a lako gubi. Također, vrijedi se zapitati i znači li najavljeno udaljavanje od desnice ujedno i odricanje od nekih dosadašnjih saveznika koji “javnosti”, tom megafonu udbaških struktura, baš i ne mirišu (HSP AS, Hrast). Isto tako, što mogu od Plenkovića očekivati neki danas popularni HDZ-ovci koje ista “javnost” percipira kao ekstremne, poput ministra kulture Hasanbegovića? Iako nastupnu retoriku u zadnje vrijeme ponešto ublažava, prosječni HDZ-ovac, poučen iskustvom “Sanadera sa splitske rive”, ne može tek tako prijeći preko pitanja kojem Plenkoviću vjerovati. Ako smo ga dobro razumjeli, on nudi demokršćanstvo više nalik onome kakvo prakticira CDU Angele Merkel, duboko nagriženo mlakim i bezličnim liberalnim svjetonazorom, prilično dalekim velikoj većini HDZ-ovog članstva. S druge strane, nije tajna da je stranačkoj bazi privlačnije demokršćanstvo tipa bavarskog CSU-a, a još i više ono kakvo se na tuđmanovskim principima iskazuje u političkom životu našeg sjevernog susjeda.

Drugu Plenkovićevu priču, onu o okretanju budućnosti i ostavljanju prošlosti (kome?), već smo negdje čuli. Dakle, s tuđmanizmom, ne u smislu odsječka na političkom spektru, već kao svevremenskom jasnom i odlučnom političkom doktrinom temeljenom na krilatici “Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što”, teško se može računati s Plenkovićem na čelu. Potvrđuje to i krajnje usiljeno izvođenje zaključka Plenkovićevih zagovornika kako je Plenković za tuđmanizaciju, jer se, eto, zalaže da HDZ bude stranka desnog centra. Jednako bi uvjerljivi bili da su Plenkovićev tuđmanizam argumentirali time što prije svakog ručka poželi društvu za stolom dobar tek. Kad tuđmanizam stoji na tako tankim nogama u planovima ovog ozbiljnog pretendenta na čelo HDZ-a, kako li je tek s lustracijom. Može li tko zamisliti Plenkovića da nakon eventualne osuđujuće minhenske presude udbaškim glavešinama odlučno pokrene djelovanje državnog represivnog sustava na procesuiranju stupova te strukture koji su ovladavajući hrvatskim gospodarstvom, pravosuđem, sveučilištem i kulturom srozali Hrvatsku na razinu Rumunjske? Ma, di će ćaću lustrirati, dodali bi oni zlobniji. I možda ne bi bili skroz u krivu.

Iz svega ovog može se naslutiti kako Plenković predstavlja “robu” upakiranu u celofan “Sanader ali pošten”, s dobrim izgledima da se u skoroj budućnosti stranka prometne u nešto nalik onom djelu Budišinog HSLS-a iz kojeg je izrasla već zaboravljena, u HNS utopljena Libra. A takav bi HDZ zacijelo opet mogao ozbiljno računati na glas Jelene Lovrić. Samo, takvih glasova baš i nema mnogo. Uza sve to, Plenković ne djeluje kao netko tko će zagrijati i pokrenuti ljude. I dok je kod Karamarka prepreku za to predstavljao stil i temperament, kod Plenkovića bi to mogao biti njegov politički sadržaj.

Stara narodna mudrost kaže kako dobar konj ima sto mana, a loš samo jednu – ne valja! Karamarko je doista imao stotinu mana, ali nikad nije došao u poziciju efektivne vlasti pa da se uvjerimo bi li zaista bio dobar. No, činjenica je da su ga udbaški krugovi prepoznali kao potencijalno takvog, jer zašto bi ga inače proganjali s tolikim žarom, kao kakvu zvijer? Zanimljivo je kako sličnu gorljivost pokazuju i sad kad nastoje ustoličiti Plenkovića. Zato, bojimo se, ne ćemo pogriješiti izvedemo li zaključak kako se iza ovog kandidata za predsjednika HDZ-a krije “konj” sa samo jednom manom.

Plenković, očekivano, ponavlja frazu medijskog udbostroja kako je Karamarko, sam od sebe, bez razloga srušio vlastitu Vladu desnog centra. Po istoj logici srušio je i sebe samoga dajući ostavku na dužnosti u Vladi i HDZ-u. Objektivno, sva ta rušenja bila su iznuđena, jer u svakom pojedinom slučaju odluka je bila jednoznačno određena gorom alternativom. Naime, dosad se situacija kad pozicija zajedno s opozicijom ruši poziciju, kako ju je s ushitom i grozničavim uzbuđenjem opisao sveučilišni profesor i političar Podolnjak, mogla sresti samo u dokonim teoretskim znanstvenim raspravama. Sad je odjednom taj politički frankenstein oživio pred njegovim očima pri čemu je on protagonist, moguće i ideolog, pa kako ne će biti oduševljen. Što iz toga zaključiti, nego da je Vlada pala, a da još nije ni na noge stala. Osim stila igre “ala Gattuso” nekom se može učiniti zanimljivim i kako ovaj sveučilišni profesor sa spomenutim Šprajcom dijeli još nešto – rođeno prezime.

Karamarko je, dakle, samo utvrdio činjenično stanje tj. da Vlada u svojim temeljnim funkcijama ne djeluje i odbio sudjelovati dalje u toj farsi ne samo osobno (što bi bilo sebično), već je kao odgovoran predsjednik, što mu je bila i dužnost, zaštitio svoju stranku. Sve samo kako uslijed ministarskih ambicija pojedinaca (koji su tek omrsili malo vlasti pa bi skučeni svojim uskim resorskim vidicima mogli doći u napast da vlast pretpostave stranci) HDZ ne bi postao plutajuća lešina u bazenu s nezasitnim piranjama, Oreškovićem i Mostom. I zato njegova ostavka nije stigla prekasno, nego u pravi čas, baš kao i formalni opoziv Vlade.

Osim što Vlada uopće nije bila vlada, jer ključnim funkcijama vlasti nije ovladala (što je uz ostalo eskaliralo diverzijom na europskom nogometnom prvenstvu), pa ju je bespredmetno karakterizirati bilo čijom, još je manje bila “desnog centra” kako cinično dodaje Plenković. Prije će biti da se radilo o eksperimentu koji je imao pokazati kako bi funkcionirala “velika koalicija”. Naime, suradnici s “desnog centra” su listom naslijedili ili svojom voljom izabrali kadrove prethodne lijeve Vlade, pri čemu su čak i jednu “račanušu” instalirali za ministricu uprave. I gore od toga, nastavili su provoditi SDP-ovu politiku, pogotovo u osjetljivom obavještajno-represivnom sustavu za koji postoji više nego osnovana sumnja u zloporabe za vrijeme prethodne vlasti. U slobodno vrijeme bavili su se uglavnom kanibalizmom partnera, od izolacije svih HDZ-ovih dužnosnika koji im nisu bili po volji do otimanja biračkog tijela (uređivanje biračkih popisa i hodočašćenje ministara u Vrgorac u stilu Hajdaša i Čačića kako bi ga se preotelo HDZ-u). Prava “velika koalicija” (ona sa SDP-om) imala bi daleko više rezona od ove “luđačke košulje”, jer bi zbog premoćne saborske većine bila stabilnija, a pružala bi i širi prostor za donošenje bitnih političkih odluka.

Osim kukurikavaca u državnim službama, Most je posvojio i njihove političke aktiviste, profesionalne izgrednike na utakmicama hrvatske nogometne reprezentacije koji osim što teroriziraju njezine navijače, rade posve mjerljivu novčanu štetu Hrvatskom nogometnom savezu, time i reprezentaciji, ali i nemjerljivu reputacijsku štetu cijeloj državi. Za vrijeme nedavnih nereda u Francuskoj ti, njihovim rječnikom rečeno, politički huligani praktično su se deklarirali kao političko krilo stadionskih terorista svaljujući krivnju (time i opravdavajući očaj terorista?!!!) na one koji upravljaju hrvatskim nogometom – sustavom koji unatoč otvorenom neprijateljstvu nositelja državne vlasti ostvaruje novčani višak i postiže iznimne sportske rezultate što veseli sve normalne ljude.

Dakle, pobjednička vojska valja, samo njezino vodstvo ne valja. Zato ga treba ukloniti, zamijeniti drugim i vojska će biti još bolja i nadasve pravednije posložena, rezoniraju oni koji grabe svu “mudrost” s istog vrela, u kantama punim tomića i pavičića ujutro, te pofuka i gerovaca uvečer. Ne zvuči li ova priča već odnekud poznato? Nije li se i pobjedničku ratnu vojsku odvajalo od njezina vodstva haškim procesima i medijskom harangom, raznim transkriptima i inim dokazima? A što ostaje od vojske bez zapovjedništva, imali smo se prilike bolno uvjeriti od onog nesretnog “trećeg januara” sve do današnjih dana.

Trenutni zastoj u stadionskim neredima treba tumačiti više kao znak da su naručitelji njihovih ispada i politički korisnici njihovih posljedica, ili kraće, ideolozi razvaline, shvatili kako bi im daljnji izgredi mogli politički štetiti (tj. da bi ih HDZ mogao iskoristiti u izbornoj kampanji), pa su obračun s vrhom hrvatskog nogometa odgodili do sljedeće prigode. Priznanje da su navodno spriječili nerede u Bordeauxu samo pojačava njihovu odgovornost što ih nisu spriječili u St. Etienneu, dok brzinsko spremanje pod tepih od strane medijskog udbostroja samo pojačava ovu tezu. A kako sad svoje štićenike tretiraju u navodnom istražnom postupku pritom im obećavajući rješavanje njihovih zajedničkih političkih problema može se samo nagađati. Kako bi ih odobrovoljili, za početak su im “Ostojićevi repići” servirali kolačić u vidu protjerivanja mlađeg Mamića iz Hrvatske, i to starom udbaškom metodom – udaranjem po djeci “narodnih neprijatelja”. Bit će da se sad ulaguju svojim pulenima ulaguju pitanjima tipa – hoćete li da prije maknemo Šukera ili Mamića? Ili možda istražuju tko se najviše iskazao u neredima kako bi mu uručili nagradni paket ulaznica za finale? Mogu to oni koji su moralnu ljestvicu podigli vrlo visoko, samo kako bi se sami mogli lakše provući ispod nje, pa iz pozicije nepogrešivog sudca koju su zauzeli, luk ne samo mirisali, već ga i “grizli”.

Što još Most treba napraviti pa da u HDZ-u osim Karamarka i drugi zaključe da ako netko izgleda kao patka, kvače kao patka i hoda kao patka, da je doista u pitanju patka i da “patku” već jednom prestanu molećivo nazivati poželjnim partnerom? Most nije nikakav strateški partner, nego strateška bomba u njedrima HDZ-a, zadnja opcija za postizbornu suradnju. Zapravo, služi tek kao idealno oruđe za destrukciju desnice. S jedne strane provodi lijevu politiku s lijevim kadrovima, a s druge jeftinom demagogijom skuplja pretežno desne glasove okužene udbaškom propagandom. Uz to lokalno destabiliziraju HDZ u Dalmaciji, njegovom najčvršćem uporištu. Kao takav Most je vjerojatno zamišljen kao dugoročni projekt udbaških struktura i izvjesno će preko medijskog kartela, budući da vlastitu infrastrukturu nema, umjetno biti održavan na životu i nakon sljedećih izbora.

U ovako teškim okolnostima HDZ se mora ugledati na hrvatsku nogometnu reprezentaciju pred nedavnu utakmicu sa Španjolskom. Stanje je slično. Ljevica je kao “crvena furija”, čvrsta i monolitna kao nekad. Nakon privremenog ispadanja HTV-a iz igre, opet je savršeno uštimana i medijska “tika-taka”, dok HDZ nastupa oslabljen, jer ne može računati na usluge ključnog igrača, donedavnog kapetana, ozlijeđenog grubim nasrtajem združenih protivničkih odreda. Tu je i sudac (Most) uvijek spreman izmisliti neki penal protiv Hrvatske. Ipak, utakmica sa Španjolcima je pokazala da Hrvatska i bez Modrića i još nekoliko ključnih igrača može pobijediti, ali samo ako se spriječe ubačeni provokatori i zlostavljači u nakani da prekinu utakmicu. Neka to bude putokaz i HDZ-u pred izbore.

Ključ i rješenje izborne kampanje pred nama je u hrvatskom nogometu, jer to je priča koja može pobuditi emocije Hrvata za razliku od sterilnih gospodarskih i geopolitičkih tema. Stoga je ključna zadaća HDZ-a iznjedriti nekoga tko će jasno i samouvjereno, kao devedesetih, staviti do znanja svim tim josipovićima i milanovićima, jovanovićima i stevanovićima, ostojićima i njihovim (o)repićima u ovoj Vladi, kao i prirepcima im petrovima i buljevima, da je hrvatski nogomet nešto najsjajnije što imamo i da zbog toga trebamo zahvalni onima koji ga stvaraju i vode, a njihove podle denuncijante prepustiti da u svojoj pakosti propadnu u živo blato gadosti i opačina kojima se nabacuju na ljude koji stvaraju nešto vrijedno.

Na, u euforiji nastaloj nakon trijumfa nad Španjolcima, postavljeno novinarsko pitanje hoće li se kandidirati za hrvatskog premijera, izbornik Čačić je smireno odgovorio da je on samo okupio najbolje igrače i da smatra kako je to i zadaća premijera. Ima li koga tko će kao budući HDZ-ov “izbornik” biti kadar svakom igraču, od Hasanbegovića do Plenkovića, pronaći pravo mjesto u momčadi? Jer, mora se priznati, oba su navedena igrača dokazano vrhunski kad igraju svaki na  svojoj prirodnoj poziciji. Nađe li se netko dovoljno odvažan, okolnosti mu idu na ruku, jer način izbora za predsjednika po načelu “jedan čovjek – jedan glas” povećava utjecaj onih članova stranke koji od članstva nemaju nikakvu korist, niti očekuju bilo što zauzvrat. Ako ne, vodstvo bi mogao preuzeti netko tko može pobijediti na stranačkim izborima samo ako bude jedini kandidat. U prvom slučaju, na čelo HDZ-a bi mogao doći onaj koji će uspjeti provesti u djelo ono čega su se bojali da bi učinio Karamarko i onemogućili ga u tome. U drugom, bitno je tek da se u vodstvu stranke sačuva jezgra koja će tu ideju nastaviti živjeti do sljedeće prigode. Slično kao što ni gorak poraz protiv Portugala ne će prekinuti san naše nogometne reprezentacije o uspjehu na velikim natjecanjima.

Grgur S./Kamenjar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće se sreće nagledati onaj u čijem je srcu mržnja

Objavljeno

na

Objavio

"Turska serija"/isječak

Ova misao je misao poznatog njemačkog pisca Hermana Hessea. Ona je sigurno plod velikog životnog iskustva tog znamenitog pisca i poznavatelja čovjeka i ljudske duše. Nositi u sebi mržnju, znači biti osobno nesretan. Mržnja nas razdire, opterećuje, nosimo ju u sebi gdje god pošli. Ima razarajuću moć koja je konstantno prisutna u razumu i emocijama ljudskog bića. Zbog nje se ponekad čovjek prestaje radovati osobnim uspjesima, radostima drugih, vlastitoj mogućoj sreći. Moguća sreća je psihološki duboko potisnuta, a u prvi plan svakog promišljanja uvijek iskače mržnja pomiješana sa mogućim planiranjem osvete.

Biblijski pogled na čovjekovu sreću i mržnju

Biblija kao Knjiga nad knjigama ima svoj originalni pogled na čovjekovu sreću i mržnju. Ona progovara na tri razine. Jedna je starozavjetna razina. Druga je novozavjetna razina, a treća razina je konkretan pogled, viđen u prvim kršćanskim zajednicama. Sve tri razine su plod mudrog razmišljanja biblijskih pisaca. I ne samo njihova mudrost, nego u njima je vidljivo nadahnuće Duha Svetoga i božanska logika.

Mojsijev govor Izraelcima

Mojsijev govor narodu je plod molitvenog razgovora sa Jahvom i Gospodnji savjet :  Gospodin reče Mojsiju: „ Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: „ Sveti budite! Jer sam svat ja, Gospodin Bog vaš! Ne mrzi svoga brata u svom srcu!  Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega. Ne osvećuj se! Ne gaji srdžbe prema sinovima svoga naroda. Ljubi bližnjega kao sebe samoga. Ja sam Gospodin“ Lev. 19, 1 -2. 17 – 18.

Isusov govor učenicima

„ Čuli ste da je rečeno: Oko za oko, zub za zub! A ja vam kažem: Ne opirite se Zlomu! Naprotiv pljusne li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi…… Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone“….Mt. 5, 38 – 48.

Sveti Pavao, Korinćanima – prvoj kršćanskoj zajednici

„ Braćo ne znate li! Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastiti će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi….“ 1Kor. 3. 3, 16 – 18.

Hram

Hram je bio U Izraelu centralna bogoštovna zgrada za sve Izraelce. Svaki pobožni Izraelac je imao potrebu barem jednom godišnje otići na molitvu, molitvenu službu u jeruzalemski hram. Nekima je to uspijevalo, a nekima nije. Kao što je u jednoj ( nad )biskupiji centar svih župnih crkava i župa, katedrala. Tako je svim sinagogama u Izraelu centralna vjerska zgrada bila jeruzalemski hram. Osim tog jeruzalemskog hrama, Biblija spominje da je čovjek hram Božji u kojem počiva, prebiva Bog. Dakle kao što postoji svetost jeruzalemskog hrama, isto tako postoji dostojanstvo i svetost ljudske osobe. U kojoj dakako treba prebivati Bog. Da li je to tako u svakodnevnom životu veliko je pitanje. Jesu li katolici, kršćani toga svjesni, isto tako veliko je pitanje. Uglavnom treba biti svjestan, ukoliko je moje tijelo, moja duša i srce hram Božji, onda nema mjesta za srdžbu, mržnju, neko zlo prema bratu čovjeku, ili osvetu. Konradiktorno je kazati: „ Moje tijelo je Božnji hram.“, a u njemu gajiti, njegovati trajno neku mržnju. Postoji jedna zgodna uzrečica na „Zakon zakona – ljubav“: „ Tko zakon ljubavi gazi, zlo ga snalazi.“ Preko srdžbe, mržnje i osvete nastavlja se lančano zlo, koje nema kraja. Na kraju krajeva, poslije sijanja mržnje, mržnja donosi zlu kob odašiljatelju mržnje. To je životna logika mnogo puta iskušana u povijesti ljudskog roda. Mrzitelj ne može nikako biti sretna osoba. Zato nije bez razloga Herman Hesse zaapisao: „ Neće se sreće nagledati onaj u čijem je srcu mržnja.“

Čega treba biti svjestan

Ono što je po ljudski mudro, razumno, pametno, često je ludost pred Bogom. U naše vrijeme često se na malim ekranima nekih komercijalnih televizija „ vrte“ serije iz obiteljskog života tursko – islamskog podnebja. Ono što posebno čovjeka, barem mene iritira jest činjenica vidljive pakosne zlobe, raznih intriga koje idu za žestokom osvetom iz mržnje. Sa jedne strane te serije nude gledatelju izrazito plemenitu i autentičnu ljubav, a sa druge strane neukrotivu osvetu. To ne može ići zajedno.

Kršćanski ideal

Ideal je obično visoko postavljen cilj. Cilj prema kojem težimo, ali ne znači da ćemo ga za svog zemaljskog života moći u potpunosti ostvariti. Postoji stih jedne pjesme koji glasi: „ Za ideale, ginu budale.“ Ja se osobno ne slažem sa tim stihom. Jer drugi pjesnik kaže: „ Mrijeti ti ćeš kad u ideale svoje počinješ sumnjati.“ Kršćansk spoznajni ideal je: Ja sam stvoreno, nesavršeno ljudsko biće. Biće potrebno stalnog duhovnog rasta i osobnog duhovnog izgrađivanja. Bog je stvoreći mene, u mene udahnuo kod začeća dušu, intelekt, čuvstva. On ne očekuje od mene da živim po instinktu, nego po duhu Božjem koji je u hramu moga tijela, srca i duše. Želim se prepustiti da me vodi Duh Sveti, a ne duh ovog svijeta, duh raznih vrsta i korijena mržnje. Želim biti sretan, i tu sreću dijeliti sa svojim sunarodnjacima. Moj kršćanski put je da molim za one koji mi nisu po mom „ćefu“, i zbog kojih sam često srdit, a ponekad se u meni rađa čak i mržnja. Svaka burna revolucija u povijesti čovječanstva, utemeljena na velikoj mržnji „ pojela“ je te revolucionare i njihovu djecu. Plod ni jedne mržnje ne može donjeti humanu pozitivu na duge staze. „ Pritisnuto jako, sve to jače skače.“ Možda nam je taj stih poznat, a možda nije. Nasilje, srdžba, mržnja uspostavi jedno novo narodno stanje na represiji, ali takvo stanje koje u sebi nema zakona ljubavi ne može trajno opstati. Ticalo se to međuljudskih odnosa, odnosa u obitelji, ili kada su u pitanju čitavi narodi. Tko što sije, to će i žeti. Zato danomice odustaj od velike srdžbe, trajne mržnje i osvete bilo koje vrste. To treba biti tvoj visoko postavljeni kršćanski ideal. „ Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin Bog vaš.“

Blagoslivljaj dušo moja, Gospodina,

I sve što je u meni, sveto ime njegovo!

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina,

I ne zaboravi dobročinstva njegovih!

Ps. 103.

Vladimir Trkmić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Netalentiranom Bernardiću smiješi se Vlada

Objavljeno

na

Objavio

Čovjek koji je u javnosti percipiran kao netalentirani političar, koji je u prvim godinama vladavine u SDP-u doslovno uspio raspršiti zastupnike i poljuljati stranku, sada je zahvaljujući Plenkoviću postao ozbiljan pretendent za mjesto predsjednika hrvatske Vlade.

Kada bi ostale stvari onakvima kakve su sada, HDZ bi se pri sastavljanju neke buduće vlade morao zadovoljiti statusom – junior partnera. Po najnovijem istraživanju CRO Demoskopa za siječanj, prvi izbor građana je – SDP. Za SDP bi glasovalo najviše birača, čak 27,8 posto, što je gotovo 3 postotna boda više nego u prosincu (25,2 posto), a više od 10 u usporedbi s prošlogodišnjim siječnjem kada je SDP bio na 16 posto. S druge strane, Plenkovićev HDZ je od prosinca pao za pola postotnog boda i sada je na 26,9 posto potpore (u prosincu 2019. – 27,3 posto). Ova anketa provedena je neposredno nakon drugog kruga izbora za predsjednika države, pa se moglo tumačiti da je riječ o domino efektu i povodljivosti birača za izbornim pobjednikom Milanovićem.

Međutim, da to ipak nije tako, pokazuje istraživanje agencije 2×1 komunikacije – koja se posljednjih nekoliko godina profilirala kao agencija s najtočnijim rezultatima – po čijim rezultatima SDP i dalje drži rekordno visok rejting, a HDZ je i dalje u sigurnom padu. Prema istraživanju 2×1 komunikacije SDP je prešao 30,29 posto dok je HDZ (s)pao na – 21,65 posto. Da takvo što nije nemoguće potvrđuju rezultati izbora za Europski parlament iz svibnja prošle godine kada je Plenkovićev HDZ postigao najgori rezultat ikad u povijesti stranke na nacionalnoj razini – mizernih 22,7 posto. U brojkama to je 244.076 glasača. Ako usporedimo podatke s izbora za Europski parlament 2014. godine kada je za HDZ glasovalo 381.844 ljudi, jasno je da je tijekom Plenkovićeva mandata negdje izgubljeno 137.768 glasova. Da to nije slučajnost, vidljivo je i iz rezultata predsjedničkih izbora kada je HDZ-ova kandidatkinja ostala bez 185.238 glasova koji su po svemu sudeći otišli Miroslavu Škori. Dakako, da je raskol i taj dio birača HDZ-a koji se odmaknuo od politike aktualnog vodstva dao krila kandidatu ljevice Zoranu Milanoviću koji je tako uspio s 50 tisuća glasova manje nego što ih je dobio Josipović kada je izgubio, dobiti utrku za Pantovčak.

Isto se, ni krivom ni dužnom, može dogoditi Davoru Bernardiću. Čovjek koji je u javnosti percipiran kao netalentirani političar, koji je u prvim godinama vladavine u SDP-u doslovno uspio raspršiti zastupnike i poljuljati stranku, sada je zahvaljujući Plenkoviću postao ozbiljan pretendent za mjesto predsjednika hrvatske Vlade. Prije samo godinu dana javnost se smijala njegovoj objavi o tome kako šeće gradom dok pada kiša ili objavi o tome kako je kiseli kupus zdrava namirnica, a koje je, očito u nekoj fazi inspiracije ili nedostatka ozbiljnije ideje, plasirao na društvenim mrežama.

Danas se taj isti Bernardić može pohvaliti kako je dobio isti broj, odnosno četiri mandata, kao i Plenković na izborima za Europski parlament. Odnosno, kako je za razliku od Plenkovića koji je izgubio, on uspio osvojiti Pantovčak.
Međutim, istini za volju nije tu riječ o nekom naglom razvoju Bernardićeva političkog talenta. Još manje je riječ o ozbiljnoj strategiji ili kvalitetnom programu koji će Bernardić i SDP ponuditi građanima. Upravo suprotno, Bernardićev uspjeh rezultat je dvije stvari. Prva je ta što je Bernardić mudro poentirao na Plenkovićevim grješkama. Druga stvar je ta što Bernardić, za razliku od Plenkovića, ne isključuje ljude nego ih okuplja. Pri sastavljanju lista za Europski parlament, Bernardić je, bez kompleksa, stavio iskusna i jaka imena. Njihov uspjeh pred biračima na kraju se pretvorio u njegov politički uspjeh. Slično je postupio i u Milanovićevoj kampanji koju je rasteretio svog lošeg imidža i doslovno mu se maknuo s puta.

Međutim, istini za volju nije tu riječ o nekom naglom razvoju Bernardićeva političkog talenta. Još manje je riječ o ozbiljnoj strategiji ili kvalitetnom programu koji će Bernardić i SDP ponuditi građanima. Upravo suprotno, Bernardićev uspjeh rezultat je dvije stvari. Prva je ta što je Bernardić mudro poentirao na Plenkovićevim grješkama. Druga stvar je ta što Bernardić, za razliku od Plenkovića, ne isključuje ljude nego ih okuplja.

Na kraju, Milanovićevo osvajanje Pantovčaka lansiralo je Bernardića i SDP na prvo mjesto ljestvice političkih preferencija. Plenković, za kojeg će mnogi analitičari kazati da je puno ozbiljniji političar nego što je Bernardić, postupio je, pak, potpuno suprotno. Listu kandidata za Europski parlament sastavio je mahom prema vlastitoj krvnoj slici, pa se od očekivanih i najavljivanih šest mandata morao zadovoljiti tek s četiri. Slično je postupio i u kampanji za predsjednicu. Umjesto da se, s obzirom na svoj loš imidž, te s obzirom na istraživanja javnog mišljenja po kojima dvije trećine građana ne podupiru rad Vlade, makne iz blizine Kolinde Grabar-Kitarović, Plenković je napadno prikazao svoje „uspjehe“.

Umjesto da pokaže širinu i da se okrene prema cilju, a to je zadržavanje predsjednice na Pantovčaku, Plenković je vodio računa isključivo o sebi i svojoj uskoj perspektivi. Sada je opet tako. Način na koji vodi stranku, teme o kojima govori, partneri kojima je okružen idu u smjeru tzv. velike koalicije. S mogućnosti da u njoj HDZ bude mlađi partner „velikom“ Bernardiću.

Silvana Oruč Ivoš/narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari