Pratite nas

Kolumne

Tko će preuzeti HDZ?

Objavljeno

na

Demontaža Živog zida pouzdan je znak da ljevica već obavlja fine završne predizborne radove, mičući s puta sve što bi joj moglo zasmetati. Da se radi o ozbiljnoj akciji koja ne smije omanuti svjedoči to što je za medijsko smaknuće Vilibora Sinčića angažiran jedan od najpouzdanijih udbaških “TV kilera” Zoran Šprajc (“djevojački” Jovanović) koji se u paru s drugom Hrvojem Zovkom “proslavio” presudivši Tuđmanu za namjerno žrtvovanje Vukovara. U situaciji kad očekuje da će steći saborsku većinu ljevici jednostavno ne odgovara gužva u lijevom šesnaestercu, pogotovo ne krajnje lijeva anarhistička stranka koja bi s prognoziranih desetak mandata mogla bitno otežati stvaranje te većine. Uz to, rušenje Živog zida ljevici odgovara i zato što će povratiti dio svojih birača razočaranih Milanovićem vlašću koji su se priklonili Sinčiću, dio onih koji glasuju po načelu “ni HDZ, ni SDP” mogao bi pokupiti Most kao nagradu za rušenje Karamarka, a dio će otići u ništa – ili ne će izaći na izbore ili će dati glas opcijama koje će završiti ispod izbornog praga.

[ad id=”93788″]

Kako bilo, Živi zid očekuje sudbina pomalo već zaboravljenog Oraha i ne samo da ne će imati deset zastupnika na koje je nadobudni Sinčić navučen anketama računao, nego će ostati i bez tog jednog jedinog mandata. Potaknut velikim očekivanjima prostodušni se Vilibor još nedavno srdačno rukovao s Milanovićem među prvima mu se pridruživši u inicijativi za samoraspuštanje Sabora. A dobro je znano, tko s Milanovićem tikve sadi, zauzvrat dobiva pakao, što u ovom slučaju znači nestanak s političke pozornice.

Nakon odstupa Tomislava Karamarka kao najozbiljniji kandidat za novog predsjednika HDZ-a nameće se Andrej Plenković. Osim što dobro kotira u dijelu vodstva HDZ-a, gura ga i cijela medijska svita, i to kao za inat najviše oni koji su donedavno prednjačili natječući se tko će jače pljunuti po HDZ-u. Sasvim dovoljno da se u prosječnog HDZ-ov člana ili simpatizera uvuče crv sumnje. Nema dvojbe da je Plenković marljiv i sposoban hrvatski zastupnik u Europskom parlamentu koji je pokazao veliku ambiciju na vrhuncu ukrajinske krize. Time je stekao ugled među kolegama u Europskom parlamentu što je kasnije koristio za očuvanje vitalnih hrvatskih interesa. Iako bi takvo ponašanje u vanjskoj politici u uređenoj i stabilnoj državi trebalo biti normalno bez obzira na pripadnost stranci, u zemlji čijom diplomacijom haraju kadrovi poispadali iz provjereno šupljeg džepa Stipe Mesića, potom i ispod skuta Vesne Pusić, ova rijetka pojava doista je hvale vrijedna.

No, radi potpunijeg dojma, pogledajmo što Andrej Plenković kaže sam o sebi. On, kao i mnogi, HDZ vidi kao stranku desnog centra, ali stranku koja će savezništva tražiti prema političkom centru uz primjetan odmak od desnice. Na to je odmah reagirao Karamarko smatrajući takav manevar neposredno pred izbore opasnim za stranku. S obzirom da su izbori već za dva mjeseca, bilo kakav nagli zaokret realno bi mogao rezultirati gubitkom postojećih birača a da se pritom ne steknu novi, jer povjerenje se teško stječe a lako gubi. Također, vrijedi se zapitati i znači li najavljeno udaljavanje od desnice ujedno i odricanje od nekih dosadašnjih saveznika koji “javnosti”, tom megafonu udbaških struktura, baš i ne mirišu (HSP AS, Hrast). Isto tako, što mogu od Plenkovića očekivati neki danas popularni HDZ-ovci koje ista “javnost” percipira kao ekstremne, poput ministra kulture Hasanbegovića? Iako nastupnu retoriku u zadnje vrijeme ponešto ublažava, prosječni HDZ-ovac, poučen iskustvom “Sanadera sa splitske rive”, ne može tek tako prijeći preko pitanja kojem Plenkoviću vjerovati. Ako smo ga dobro razumjeli, on nudi demokršćanstvo više nalik onome kakvo prakticira CDU Angele Merkel, duboko nagriženo mlakim i bezličnim liberalnim svjetonazorom, prilično dalekim velikoj većini HDZ-ovog članstva. S druge strane, nije tajna da je stranačkoj bazi privlačnije demokršćanstvo tipa bavarskog CSU-a, a još i više ono kakvo se na tuđmanovskim principima iskazuje u političkom životu našeg sjevernog susjeda.

Drugu Plenkovićevu priču, onu o okretanju budućnosti i ostavljanju prošlosti (kome?), već smo negdje čuli. Dakle, s tuđmanizmom, ne u smislu odsječka na političkom spektru, već kao svevremenskom jasnom i odlučnom političkom doktrinom temeljenom na krilatici “Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što”, teško se može računati s Plenkovićem na čelu. Potvrđuje to i krajnje usiljeno izvođenje zaključka Plenkovićevih zagovornika kako je Plenković za tuđmanizaciju, jer se, eto, zalaže da HDZ bude stranka desnog centra. Jednako bi uvjerljivi bili da su Plenkovićev tuđmanizam argumentirali time što prije svakog ručka poželi društvu za stolom dobar tek. Kad tuđmanizam stoji na tako tankim nogama u planovima ovog ozbiljnog pretendenta na čelo HDZ-a, kako li je tek s lustracijom. Može li tko zamisliti Plenkovića da nakon eventualne osuđujuće minhenske presude udbaškim glavešinama odlučno pokrene djelovanje državnog represivnog sustava na procesuiranju stupova te strukture koji su ovladavajući hrvatskim gospodarstvom, pravosuđem, sveučilištem i kulturom srozali Hrvatsku na razinu Rumunjske? Ma, di će ćaću lustrirati, dodali bi oni zlobniji. I možda ne bi bili skroz u krivu.

Iz svega ovog može se naslutiti kako Plenković predstavlja “robu” upakiranu u celofan “Sanader ali pošten”, s dobrim izgledima da se u skoroj budućnosti stranka prometne u nešto nalik onom djelu Budišinog HSLS-a iz kojeg je izrasla već zaboravljena, u HNS utopljena Libra. A takav bi HDZ zacijelo opet mogao ozbiljno računati na glas Jelene Lovrić. Samo, takvih glasova baš i nema mnogo. Uza sve to, Plenković ne djeluje kao netko tko će zagrijati i pokrenuti ljude. I dok je kod Karamarka prepreku za to predstavljao stil i temperament, kod Plenkovića bi to mogao biti njegov politički sadržaj.

Stara narodna mudrost kaže kako dobar konj ima sto mana, a loš samo jednu – ne valja! Karamarko je doista imao stotinu mana, ali nikad nije došao u poziciju efektivne vlasti pa da se uvjerimo bi li zaista bio dobar. No, činjenica je da su ga udbaški krugovi prepoznali kao potencijalno takvog, jer zašto bi ga inače proganjali s tolikim žarom, kao kakvu zvijer? Zanimljivo je kako sličnu gorljivost pokazuju i sad kad nastoje ustoličiti Plenkovića. Zato, bojimo se, ne ćemo pogriješiti izvedemo li zaključak kako se iza ovog kandidata za predsjednika HDZ-a krije “konj” sa samo jednom manom.

Plenković, očekivano, ponavlja frazu medijskog udbostroja kako je Karamarko, sam od sebe, bez razloga srušio vlastitu Vladu desnog centra. Po istoj logici srušio je i sebe samoga dajući ostavku na dužnosti u Vladi i HDZ-u. Objektivno, sva ta rušenja bila su iznuđena, jer u svakom pojedinom slučaju odluka je bila jednoznačno određena gorom alternativom. Naime, dosad se situacija kad pozicija zajedno s opozicijom ruši poziciju, kako ju je s ushitom i grozničavim uzbuđenjem opisao sveučilišni profesor i političar Podolnjak, mogla sresti samo u dokonim teoretskim znanstvenim raspravama. Sad je odjednom taj politički frankenstein oživio pred njegovim očima pri čemu je on protagonist, moguće i ideolog, pa kako ne će biti oduševljen. Što iz toga zaključiti, nego da je Vlada pala, a da još nije ni na noge stala. Osim stila igre “ala Gattuso” nekom se može učiniti zanimljivim i kako ovaj sveučilišni profesor sa spomenutim Šprajcom dijeli još nešto – rođeno prezime.

Karamarko je, dakle, samo utvrdio činjenično stanje tj. da Vlada u svojim temeljnim funkcijama ne djeluje i odbio sudjelovati dalje u toj farsi ne samo osobno (što bi bilo sebično), već je kao odgovoran predsjednik, što mu je bila i dužnost, zaštitio svoju stranku. Sve samo kako uslijed ministarskih ambicija pojedinaca (koji su tek omrsili malo vlasti pa bi skučeni svojim uskim resorskim vidicima mogli doći u napast da vlast pretpostave stranci) HDZ ne bi postao plutajuća lešina u bazenu s nezasitnim piranjama, Oreškovićem i Mostom. I zato njegova ostavka nije stigla prekasno, nego u pravi čas, baš kao i formalni opoziv Vlade.

Osim što Vlada uopće nije bila vlada, jer ključnim funkcijama vlasti nije ovladala (što je uz ostalo eskaliralo diverzijom na europskom nogometnom prvenstvu), pa ju je bespredmetno karakterizirati bilo čijom, još je manje bila “desnog centra” kako cinično dodaje Plenković. Prije će biti da se radilo o eksperimentu koji je imao pokazati kako bi funkcionirala “velika koalicija”. Naime, suradnici s “desnog centra” su listom naslijedili ili svojom voljom izabrali kadrove prethodne lijeve Vlade, pri čemu su čak i jednu “račanušu” instalirali za ministricu uprave. I gore od toga, nastavili su provoditi SDP-ovu politiku, pogotovo u osjetljivom obavještajno-represivnom sustavu za koji postoji više nego osnovana sumnja u zloporabe za vrijeme prethodne vlasti. U slobodno vrijeme bavili su se uglavnom kanibalizmom partnera, od izolacije svih HDZ-ovih dužnosnika koji im nisu bili po volji do otimanja biračkog tijela (uređivanje biračkih popisa i hodočašćenje ministara u Vrgorac u stilu Hajdaša i Čačića kako bi ga se preotelo HDZ-u). Prava “velika koalicija” (ona sa SDP-om) imala bi daleko više rezona od ove “luđačke košulje”, jer bi zbog premoćne saborske većine bila stabilnija, a pružala bi i širi prostor za donošenje bitnih političkih odluka.

Osim kukurikavaca u državnim službama, Most je posvojio i njihove političke aktiviste, profesionalne izgrednike na utakmicama hrvatske nogometne reprezentacije koji osim što teroriziraju njezine navijače, rade posve mjerljivu novčanu štetu Hrvatskom nogometnom savezu, time i reprezentaciji, ali i nemjerljivu reputacijsku štetu cijeloj državi. Za vrijeme nedavnih nereda u Francuskoj ti, njihovim rječnikom rečeno, politički huligani praktično su se deklarirali kao političko krilo stadionskih terorista svaljujući krivnju (time i opravdavajući očaj terorista?!!!) na one koji upravljaju hrvatskim nogometom – sustavom koji unatoč otvorenom neprijateljstvu nositelja državne vlasti ostvaruje novčani višak i postiže iznimne sportske rezultate što veseli sve normalne ljude.

Dakle, pobjednička vojska valja, samo njezino vodstvo ne valja. Zato ga treba ukloniti, zamijeniti drugim i vojska će biti još bolja i nadasve pravednije posložena, rezoniraju oni koji grabe svu “mudrost” s istog vrela, u kantama punim tomića i pavičića ujutro, te pofuka i gerovaca uvečer. Ne zvuči li ova priča već odnekud poznato? Nije li se i pobjedničku ratnu vojsku odvajalo od njezina vodstva haškim procesima i medijskom harangom, raznim transkriptima i inim dokazima? A što ostaje od vojske bez zapovjedništva, imali smo se prilike bolno uvjeriti od onog nesretnog “trećeg januara” sve do današnjih dana.

Trenutni zastoj u stadionskim neredima treba tumačiti više kao znak da su naručitelji njihovih ispada i politički korisnici njihovih posljedica, ili kraće, ideolozi razvaline, shvatili kako bi im daljnji izgredi mogli politički štetiti (tj. da bi ih HDZ mogao iskoristiti u izbornoj kampanji), pa su obračun s vrhom hrvatskog nogometa odgodili do sljedeće prigode. Priznanje da su navodno spriječili nerede u Bordeauxu samo pojačava njihovu odgovornost što ih nisu spriječili u St. Etienneu, dok brzinsko spremanje pod tepih od strane medijskog udbostroja samo pojačava ovu tezu. A kako sad svoje štićenike tretiraju u navodnom istražnom postupku pritom im obećavajući rješavanje njihovih zajedničkih političkih problema može se samo nagađati. Kako bi ih odobrovoljili, za početak su im “Ostojićevi repići” servirali kolačić u vidu protjerivanja mlađeg Mamića iz Hrvatske, i to starom udbaškom metodom – udaranjem po djeci “narodnih neprijatelja”. Bit će da se sad ulaguju svojim pulenima ulaguju pitanjima tipa – hoćete li da prije maknemo Šukera ili Mamića? Ili možda istražuju tko se najviše iskazao u neredima kako bi mu uručili nagradni paket ulaznica za finale? Mogu to oni koji su moralnu ljestvicu podigli vrlo visoko, samo kako bi se sami mogli lakše provući ispod nje, pa iz pozicije nepogrešivog sudca koju su zauzeli, luk ne samo mirisali, već ga i “grizli”.

Što još Most treba napraviti pa da u HDZ-u osim Karamarka i drugi zaključe da ako netko izgleda kao patka, kvače kao patka i hoda kao patka, da je doista u pitanju patka i da “patku” već jednom prestanu molećivo nazivati poželjnim partnerom? Most nije nikakav strateški partner, nego strateška bomba u njedrima HDZ-a, zadnja opcija za postizbornu suradnju. Zapravo, služi tek kao idealno oruđe za destrukciju desnice. S jedne strane provodi lijevu politiku s lijevim kadrovima, a s druge jeftinom demagogijom skuplja pretežno desne glasove okužene udbaškom propagandom. Uz to lokalno destabiliziraju HDZ u Dalmaciji, njegovom najčvršćem uporištu. Kao takav Most je vjerojatno zamišljen kao dugoročni projekt udbaških struktura i izvjesno će preko medijskog kartela, budući da vlastitu infrastrukturu nema, umjetno biti održavan na životu i nakon sljedećih izbora.

U ovako teškim okolnostima HDZ se mora ugledati na hrvatsku nogometnu reprezentaciju pred nedavnu utakmicu sa Španjolskom. Stanje je slično. Ljevica je kao “crvena furija”, čvrsta i monolitna kao nekad. Nakon privremenog ispadanja HTV-a iz igre, opet je savršeno uštimana i medijska “tika-taka”, dok HDZ nastupa oslabljen, jer ne može računati na usluge ključnog igrača, donedavnog kapetana, ozlijeđenog grubim nasrtajem združenih protivničkih odreda. Tu je i sudac (Most) uvijek spreman izmisliti neki penal protiv Hrvatske. Ipak, utakmica sa Španjolcima je pokazala da Hrvatska i bez Modrića i još nekoliko ključnih igrača može pobijediti, ali samo ako se spriječe ubačeni provokatori i zlostavljači u nakani da prekinu utakmicu. Neka to bude putokaz i HDZ-u pred izbore.

Ključ i rješenje izborne kampanje pred nama je u hrvatskom nogometu, jer to je priča koja može pobuditi emocije Hrvata za razliku od sterilnih gospodarskih i geopolitičkih tema. Stoga je ključna zadaća HDZ-a iznjedriti nekoga tko će jasno i samouvjereno, kao devedesetih, staviti do znanja svim tim josipovićima i milanovićima, jovanovićima i stevanovićima, ostojićima i njihovim (o)repićima u ovoj Vladi, kao i prirepcima im petrovima i buljevima, da je hrvatski nogomet nešto najsjajnije što imamo i da zbog toga trebamo zahvalni onima koji ga stvaraju i vode, a njihove podle denuncijante prepustiti da u svojoj pakosti propadnu u živo blato gadosti i opačina kojima se nabacuju na ljude koji stvaraju nešto vrijedno.

Na, u euforiji nastaloj nakon trijumfa nad Španjolcima, postavljeno novinarsko pitanje hoće li se kandidirati za hrvatskog premijera, izbornik Čačić je smireno odgovorio da je on samo okupio najbolje igrače i da smatra kako je to i zadaća premijera. Ima li koga tko će kao budući HDZ-ov “izbornik” biti kadar svakom igraču, od Hasanbegovića do Plenkovića, pronaći pravo mjesto u momčadi? Jer, mora se priznati, oba su navedena igrača dokazano vrhunski kad igraju svaki na  svojoj prirodnoj poziciji. Nađe li se netko dovoljno odvažan, okolnosti mu idu na ruku, jer način izbora za predsjednika po načelu “jedan čovjek – jedan glas” povećava utjecaj onih članova stranke koji od članstva nemaju nikakvu korist, niti očekuju bilo što zauzvrat. Ako ne, vodstvo bi mogao preuzeti netko tko može pobijediti na stranačkim izborima samo ako bude jedini kandidat. U prvom slučaju, na čelo HDZ-a bi mogao doći onaj koji će uspjeti provesti u djelo ono čega su se bojali da bi učinio Karamarko i onemogućili ga u tome. U drugom, bitno je tek da se u vodstvu stranke sačuva jezgra koja će tu ideju nastaviti živjeti do sljedeće prigode. Slično kao što ni gorak poraz protiv Portugala ne će prekinuti san naše nogometne reprezentacije o uspjehu na velikim natjecanjima.

Grgur S./Kamenjar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Šerbedžija nije sudjelovao u ratu jer se oženio. Sve drugo su priče.

Objavljeno

na

Mnogi su bili uvjereni da je glumac Rade Šerbedžija početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata napustio Hrvatsku da ne sudjeluje u njezinu stvaranju, tim prije jer je Srbin, a mi smo se borili protiv srpske agresije i okupacije. Međutim, zahvaljujući ekskluzivnom razgovoru Ivice Marijačića u Hrvatskom tjedniku (8. kolovoza 2019.) s predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović, a na koji su  tek sada reagirali odvjetnici Čedo Prodanović i Jadranka Sloković (Hrvatski tjednik, 19. rujna 2019.,) saznali smo pravu istinu o Šerbedžiji.

Odvjetnici u ime svog klijenta odgovaraju da je neistinita tvrdnja, koja je iznesena od strane urednika ovog tjednika g. Marijačića da je g. Rade Šerbedžija 90-tih otišao u Srbiju poduprijeti Miloševića, jer je proslavljeni umjetnik u to vrijeme otišao u Beograd „zato što je sklopio brak sa svojom suprugom gđom. Lenkom Udovički gdje su do odlaska u inozemstvo, jedno kraće vrijeme živjeli“. Osim toga, navode odvjetnici, „uz malo dobre volje, autor, kao i svatko drugi, lako je mogao utvrditi  kako je g. Šerbedžija  bio protivnik režima Slobodana Miloševića, a ne njegov zagovaratelj“.

„Isto tako, notorno je da je g. Šerbedžija sudjelovao u demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića, pisao i objavljivao pjesme protiv njega i sl. Zbog objavljivanja takvih neistinitih navoda, na najgrublji način povrijeđeno je pravo osobnosti g. Rade Šerbedžije, odnosno njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“ – ističu Šerbedžijini odvjetnici u rubrici „pisma čitatelja“ ovom tjedniku.

Znači, ako smo dobro razumjeli ovaj demanti, nije istina da je Šerbedžija u vrijeme Domovinskoga rata dezertirao, pobjegao, da nije želio braniti hrvatsku državu, već je istina da se u to vrijeme jednostavno „poklopilo“ njegova svadba i agresija, pa zbog obveza prema ženi nije mogao biti na dva mjesta- u Hrvatskoj i Srbiji.

U Hrvatsku se sa svojom Lenkom vratio nakon završetka Domovinskoga rata, kad smo već izbrojali najmanje 15 tisuća mrtvih i doživjeli grozote kao u nekim njegovim najboljim  filmovima, poput onog kojeg je 1991. snimio u Srbiji – „Dezerter“. Nakon rata u Hrvatskoj je dočekan  kao „junak i osloboditelj“, a za zasluge (ili što god drugo) dobio je na raspolaganje i dio otoka Brijuni, gdje svake godine priređuje kazališne i ine derneke. Nu, gdje je bio svih tih godina u vrijeme velikosrpske agresije odvjetnici ne otkrivaju, a osobito ne kako to da se u to vrijeme  ni kao gost nije pojavio u Hrvatskoj. Ne znamo i nikad nismo čuli da je u vrijeme rata na bilo koji način pomagao hrvatske stradalnike, a još manje da se kao i neke druge njegove kolege borio za Hrvatsku, gdje i danas odlično živi. Ne znamo i nismo čuli ni to da je otkako se vratio jednu predstavu ili koncert posvetio hrvatskim braniteljima i stradalnicima, a još manje da je posjetio Vukovar ili Škabrnju, da je na tamošnjim grobljima ili masovnim grobnicama zapalio svijeću.

Jedino što znamo iz odgovora njegovih odvjetnika je činjenica da je u vrijeme kad se ginulo otišao u Srbiju da se oženi, a ne da podupire režim Slobodana Miloševića te da svi oni koji drugačije govore i pišu o ovom umjetniku ili umetniku na „najgori način povređuju njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“.

Stoga, oprosti dragi Šerbedžija za sve nevolje koje smo ti možebitno nanijelo, jer nismo imali pojima da si 90-tih imao velikih obveza, poput svadbe, i da je to glavni razlog što te nismo vidjeli ni čuli dok su drugi ginuli, kako bi ti jednog dana sa svojom obitelji mogao doći u slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu i na krvi onih koji su dali život za hrvatsku Domovinu otpočeo novi život!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Čemu služe Statut i Kodeks časti HND -a?

Objavljeno

na

Objavio

Opskurni lik koji piše za još opskurniji Index hr, Gordan Duhaček, nova je zvijezda lijevo-liberalno-anarhističke javne scene za koju je nabacivanje fekalijama na sve što se ne uklapa u njihov bolesni sustav vrijednosti „sloboda mišljenja i izražavanja“ – a svako protivljenje tom primitivizmu, vulgarnostima i zloćudnim lažima, klevetama i blaćenjima, znak „zaostalosti“, a ne rijetko i „udar na slobodu“.

Koju i čiju slobodu? Slobodu kojoj su temelj vulgarni izrazi, gadosti, psovke, primitivni vokabular kakav normalni i pristojni ljudi sa samopoštovanjem i elementarnim kućnim odgojem ne koriste ni u birtijama?

To jednostrano poimanje slobode – pri čemu je jednima (ljevičarima, liberalima, anarhistima) dopušteno sve (pa i ono što nigdje, ni u najdemokratskijim zemljama na svijetu nije), a nama drugima („desničarima“ i „konzervativcima“) se čak uskraćuje i pravo na obranu od tog vala primitivizma, u Hrvatskoj je postala neka vrsta „norme“ javnog ponašanja i komunikacije.

Dakako da je sloboda misli i izražavanja (pa i izgovorenom i pisanom riječju) neupitna tekovina demokracije i slobode i to nitko ne dovodi u pitanje.

No, što ćemo s odgovornošću za javno izrečenu ili napisanu riječ?

Može li se (bilo koga!) bez posljedica javno vrijeđati, izvrgavati ruglu, blatiti, klevetati, ponižavati i to na najprizemniji, najsiroviji i najvulgarniji način nepriličan javnoj komunikaciji?

Je li i to tekovina demokracije? Jesu li to civilizacijski dosezi naprednog i progresivnog društva? Bljuvotine i fekalije?

Ako jesu – što ćemo s temeljnim načelom slobode i demokracije po kojemu je sloboda svakoga od nas ograničena jednakom takvom slobodom drugog pripadnika društva?

Već je, nažalost, postalo uobičajeno da se bez ikakvih ograničenja i skrupula mogu kršiti temeljna ljudska prava (na dostojanstvo) i to čitavoj jednoj naciji i vjerskoj zajednici i to je čak hvale vrijedno, „napredno“ i „progresivno“ – naravno, kad su u pitanju oni koje se smatra „desničarima“ odnosno „konzervativcima“, ili točnije kad je riječ o Hrvatima i katolicima.

U svim drugim slučajevima to je „rasizam“, „ekstremizam“, „ksenofobija“, „fašizam“. Čak se i svaki pokušaj otpora (na pristojan način i rječnikom uobičajenim u javnoj komunikaciji) osuđuje kao „štetan“ i „nazadan“ i kvalificira kao „napad na slobodu mišljenja“.

Je li takvo stanje normalno i do kada ćemo mi Hrvati i katolici trpjeti ovu perverziju (ne nalazim primjereniju riječ, jer jedino ova barem donekle može izraziti ono što mislim)?

Zašto se sve uvrede i vulgarnosti koje se izraze (izgovore ili napišu) na račun većinskog hrvatskog naroda i katolika a priori i uvijek promatraju kroz prizmu „ljudskih prava i sloboda“ i „prava na javno izražavanje mišljenja“, a u obrnutim slučajevima – kad su meta neke druge ideološke, svjetonazorske, nacionalne ili vjerske skupine – to postaje „ekstremizam“, „rasizam“, „šovinizam“, „ksenofobija“, pa ne rijetko i „fašizam“?

Novi „mučenik“ lijevo-liberalno-anarhističke „slobodoumne“ i „progresivne“ scene (već spomenuti ospkurni tragikomični lik G. Duhaček) tvrdi kako se protiv njega vodi „kafkijanski proces“. I time se bave svi – od premijera do ministra policije, pravosuđa…i, naravno, medija. I to naveliko.

I sva ta buka „samo“ zato što je naš „Kafka“ javno (putem Twittera) izvrgnuo teškom ruglu jednu domoljubnu pjesmu („Vilo Velebita“) a time i sve one koji do nje drže – i ništa drugo. To što pjesma uživa kultni status u hrvatskome narodu, izraz je njegova ponosa i dostojanstva i što se zbog nje nekad robijalo po komunističkim kazamatima, koga briga?

Debilni uradak – kojega nitko sa zrncem zdrave pameti i mrvicom ljudskog dostojanstva ne bi bilo gdje objavio niti anonimno, a kamo li pod svojim imenom i u kojemu sve vrvi od fekalija (a one su sinonim za Hrvate i sve što je hrvatsko) – mogu braniti i zastupati samo jednako primitivni i beskarakterni pojedinci bez imalo morala, etike i savjesti.

I tu je u svemu najmanje kriv nesretni marginalac, najamnik i ekshibicionist koji radi za honorar i jedino uz pomoć takvih vulgarnosti i incidenata može privući pozornost javnosti.

Pravi krivci su oni koji čuče u busiji, potiču i stimuliraju ove bolesne pojave i potom svaki put spremno skaču u obranu takvih marginalaca i primitivaca, stoje iza objavljenih vulgarnosti i uvreda, zastupaju ih i brane i povrh svega promoviraju kao vrhunac „slobode izražavanja“.

Kako je vidljivo, takvih ima, itekako, na sve strane, pa i u „našem“ HND –u.

I nitko Hrvoja Zovka i njegove suradnike (koji su oštro i na prvu skočili u obranu svoga bacača fekalija Gordana Duhačeka – kako bi prevenirali svaku moguću društvenu osudu tog primitivizma i blaćenja cijelog hrvatskog naroda) ne pita, kako to da oni kao „legalisti“ i moralizatori koji nam drže lekcije i prijete prijavama međunarodnim asocijacijama ne poštuju vlastita pravila: Statut HND-a i Kodeks časti?

Pa eto (naravno, ne zbog Duhačeka, Zovka i njima sličnih, nego radi čestitih, savjesnih, moralnih i razumnih ljudi u ovoj zemlji koji se ne mire s pljuvanjem na bilo koga pa ni na Hrvate i katolike), podsjetimo kako u Statutu HND-a  i Kodeksu časti postoje odredbe u kojima se govori i o etičnosti novinarskog poziva, čuvanju dostojanstva i ugleda novinarske profesije, nužnosti poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske, o njegovanju kulture i etike javne riječi, uvažavanju civilizacijskih dostignuća i vrijednosti – i sve to, vjerovali ili ne, ide u korak sa slobodom javne riječi.

 

STATUT

HRVATSKOG NOVINARSKOG DRUŠTVA

OPĆE ODREDBE

(…)

Članak 9.

Ciljevi i svrha djelovanja HND-a su:

  1. a) ostvarivanje profesionalnih interesa, etičnosti i slobode javnog izražavanja;
  2. b) promicanje Ustavom zajamčenih prava javnosti da bude izvještena o svim zbivanjima u društvu, te prava svake osobe na slobodu izražavanja, mišljenja i dostupnost svim javnim glasilima;
  3. c) čuvanje ugleda i dostojanstva profesije;
  4. d) zaštita novinara od samovolje izdavača i vlasnika medija;
  5. e) materijalna i socijalna zaštita novinara.

(…)

Članak 47.

  1. Novinarsko vijeće časti prati poštivanje načela i normi Kodeksa časti hrvatskih novinara te povodom prijave o povredi Kodeksa donosi odluku o tome je li novinar povrijedio norme i načela Kodeksa časti.
  2. Kodeks časti hrvatskih novinara je akt koji donosi HND, a kojime se utvrđuju etička, strukovna i druga pravila ponašanja u medijima. 
  3. Novinarsko vijeće časti može samostalno pokrenuti ili zatražiti internu ili javnu raspravu od drugih tijela HND-a o pojavama u javnom informiranju i medijskom prostoru kojima se teško krše norme i načela Kodeksa časti hrvatskih novinara, a koja su ujedno temeljna i opća načela profesionalnog novinarstva.

(Vidi –  dijelove teksta istaknuo: Z.P.;  stranica posjećena 18.9.2019.)

 

KODEKS ČASTI HRVATSKIH NOVINARA

OPĆA NAČELA

Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara. U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti. Novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti. Njihova je obveza pridržavati se profesionalnih etičkih načela. Ovim se Kodeksom utvrđuju ta načela te štite neotuđiva prava pojedinaca i pravo javnosti na informaciju.

NOVINARSKI POZIV

  1. U svom se djelovanju novinari vode etikom novinarskog poziva. Oni čuvaju ugled, dostojanstvo i integritet svoje profesije, međusobno surađuju i njeguju kolegijalne odnose i profesionalnu solidarnost.
  2. Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita i raznolika mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću, zakonom i svojom profesionalnom organizacijom. Iznošenjem vlastitog i kritičkog stajališta u traganju za istinom, kao osnovnim načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o temama od javnog interesa.
  3. Novinar ima pravo i dužnost odbiti radni zadatak koji je u suprotnosti s profesionalnim etičkim standardima novinarskog posla.
  4. Rad novinara podliježe kritici javnosti. Novinari i uredništva obvezni su pažljivo se i kritički odnositi prema svim primjedbama i preporukama koje im se upućuju.

(Vidi ovdje – dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 18.9.2019.)

Čita li tko u HND-u vlastiti Statut i Kodeks časti – koji su temeljni dokumenti ovog strukovnog udruženja? Čisto sumnjam, jer to bi značilo da namjerno krše ova akta.

Jesu li teško vrijeđanje, ponižavanje i grubo omalovažavanje hrvatskog naroda i katolika „etičnost“ kojom se oni rukovode, jesu li to njihovi „civilizacijski dosezi“, je li to „čuvanje ugleda novinara“ i „zaštita dostojanstva profesije“ i na kraju, je li takav odnos prema većini građana u ovoj zemlji na tragu poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske i doprinosi li harmoničnim i skladnim odnosima u društvu?

Nema apsolutne slobode – jer sloboda svakoga od nas ograničena je istom takvom slobodom drugog pojedinca. A ono što vrijedi za pojedince, vrijedi i za narode, rase, vjerske zajednice i društvene skupine. Bez izuzetka.

Krajnje je vrijeme da se postavi pitanje:

Do kada će Hrvati u vlastitoj zemlji trpjeti ovaj barbarski primitivizam i poniženja svake vrste?

Je li vrijeme da se tomu stane na kraj i konačno počne s primjenom zakonskih odredbi – ali, bez diskriminacije, jednako prema svakomu, koje god nacije, vjere, rase, vjerskog, ideološkog ili svjetonazorskog opredjeljenja bio?

Gospodine premijeru, ministre pravosuđa, gospođo predsjednice, saborski zastupnici, gospodo iz DORH-a, VAS PITAM! 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari