Pratite nas

BiH

Tko o čemu, svi o politici i nogometu

Objavljeno

na

Da sam ja na mistu onoga Buša, ja bi im …  žučljivo se u davni razgovor vođen u Zagori uključila prababa mog prijatelja.

niko kovac izbornikJedva pismena, za života najdalje dobacila jednom do splitske bolnice, ali potpuno uvjerena u ispravnost svoje politike koju bi provodila daje na mjestu predsjednika najveće svjetske sile i da pod sobom ima nuklearni arsenal.

Naravno, po pitanju Iraka te 2003. bila je sklona radikalnim rješenjima. Danas je pokojna pa ne znam što bi rekla o rezultatima američke vanjske politike dok je ISIL pred Bagdadom, a američki izmećari se rasipaju, kao i toliki prije njih. Kao što svi znaju što bi radili na mjestu predsjednika Amerike, jer im se njegov posao čini jednostavnijim od problema mjesne zajednice, svi znaju sve i o poslu izbornika” nogometne reprezentacije.

Puno se ljudi i inače voli baviti tuđim poslovima više nego svojima, ali u ova dva područja, politici i nogometu, to je posebno izraženo. Zašto toliko ljudi, uključujući i mene koji ovo pišem, ima potrebu autoritarno iznositi mišljenje o politici i nogometu? S jedne strane, imamo pravo oglašavati se o tome jer su to stvari koje se, po definiciji, tiču svih. Politika je nešto o čemu svatko, kao slobodan građanin, ima pravo dati sud i participirati u “javnoj stvari” u skladu s vlastitim mogućnostima i interesima, bilo aktivno na različite načine, bilo kao birač u postojećim pravilima igre. Altemativaje da se živi kao “idiot” u grčkom smislu riječi kojaje u antičkom polisu označavala ljude koji žive zatvoreni u privatnu sferu, ne zanimaju se za javne poslove i prepuštaju da im  drugi kroje svijet u kojem će živjeti.

Veliki je problem našeg društva što smo verbalno svi politizirani: komentiramo, lajkamo, osuđujemo, ali praktično smo uglavnom stabilno idiotski pasivni. Kavansko ili internetsko anonimno naklapanje o politici dijelom i služi kao ispušni ventil, da bi se pasivizirala energija potrebna za konkretno djelovanje. Umjesto što je godinama brinula Bushove brige, spomenuta prababa mogla je upitati glavonju iz mjesne zajednice gdje su sredstva za put na koji nam se žalila ili bolje razmisliti za koga će glasovati na sljedećim izborima.

Poput sfere politike, i nogomet, pogotovo vođenje nacionalnog tima, dijelom se tiče svih nas. Nogometno navijanje jedna je vrsta emocionalnog identitetskog angažmana, neki bi rekli čak i duhovnog, u želji da naš tim pobijedi. Budući da smo simbolički kao navijači dio tog rituala, polažemo i neka prava na odlučivanje o sastavu tima i načinu igre. Kao i politika, i suvremeni nogomet je s jedne gledano strane iznimno složena igra, premda se, s druge strane gledano, neupućenima može činiti kako se za vođenje nogometnog tima ne zahtijeva neka posebna kompetencija. Mi koji smo na studiju filozofije odgulili dvije godine kolegija filozofija politike i iščitali trideset knjiga obvezne literature kod prof. Žarka Puhovskog ne moramo nužno biti kompetentniji govoriti o današnjoj politici od republikanske prababe, ali stavove treba znati argumentirati. Bilo je velikih političara, pa i političkih komentatora bez ikakve formalne naobrazbe, alije znatno češći slučaj da oni koji su, uz stjecanje iskustva, o tome više čitali više i znaju. ‘

Kod nogometnih trenera je slično. Neke su stvari pitanje talenta, a neke se uče. Često su vrhunski igrači postajali i dobri treneri poput Beckenbauera ili Cruyffa, ali neki su se, kao Maradona, pokazali katastrofalnima u tom poslu. Briljirali su pak tipovi za koje se to ne bi očekivalo. Jose Mourinho, po mnogima najveći nogometni strateg današnjice, nije imao značajnu igračku karijeru. Na klupi je počeo kao prevoditelj Bobbyju Robsonu i manijakalno je učio i radio da bi došao do statusa koji uživa danas. Kritičari Nike Kovača prigovarali su mu kako do reprezentacije nije trenirao značajniju ekipu, ali nije ni Jiirgen Klinsmann koji je 2004., kao prvi tim koji je trenirao, preuzeo slabašnu njemačku reprezentaciju pa je 2006. neočekivano odveo do svjetske bronce. Brojni su elementi koji utječu na krajnji rezultat i u toj kombinatorici dijelom uvijek igra i faktor sreće i slučaja pa, uz opravdane i argumentirane prigovore stručnjaka, svatko ima prostora i za UČitavanje svojih mudrolija. Pogotovo što je uvijek otvoren širok prostor naknadne pameti.

Nakon ispadanja Hrvatske od izvrsnog Meksika u komentarima prevladavaju dvije vrste stavova prema našem izborniku. Prvi tip komentatora otprilike kaže ovako  Kovač je dobar momak, moralna vertikala, s njim je zagarantiran rad, red, poštenje i disciplina, ali taktički je još nezreo. Ipak mu treba dati priliku da usvoji ovu nogometnu pamet s kojom sam ja rođen. Ja bih znao da je Pletikosa odavno za penziju, pogotovo jer je prvi golman Argentine Romero rezerva našem Subašiću u Monacu … Slijede onda raznovrsne liste za umirovljenje te stotinjak varijanti idealne formacije našeg veznog reda protiv Meksika. Da je kojim slučajem Kovač stavio defenzivnog veznog, npr. Vukojevića, a Rakitića gurnuo ofenzivnije pa izgubio meč, stotine komentatora danas bi pisale kako je vezni red trebao postaviti upravo ovako kako ga je sada postavio. I tu nema pomoći.

Druga vrsta komentatora svodi se na tezu kako Kovač nema pojma o nogometu i da ga treba odmah smijeniti jer nije prošao skupinu. Štoviše, neki ga uspoređuju s premijerom Milanovićem. Osim što su obojica porijeklom Livnjaci, kao zajedničku osobinu ističu im to što nisu uspjeli iskoristiti golemi potencijal domovine. Iznose se pritom i neki uvjerljivi argumenti, ali osnovna teza krije tipičan balkanski narcizam. Uvjerenje da smo mi prirodno najbolji, najtalentiraniji, da imamo najviše pitke vode na svijetu, da nigdje nema ovakvog mora, da su naša djeca najpametnija, rajčica najukusnija, samo nas uvijek koče neki izvana ili, sami, nekim čudom, izaberemo krive čelnike pa ta vrlina nikako da se pokaže do kraja  ovakav pristup priječi elementarnu samokritičnost i rad na poboljšanju samih sebe, a i društva u cjelini. Usto je usporedba Milanovića i Kovača nategnuta. Zajedničko imje što su preuzeli zemlju i reprezentaciju u sličnom stanju i sa sličnim perspektivama. Razlika je u tome što je Milanović imao na raspolaganju stabilan Cijeli mandat koji se sad pomalo bliži kraju paje prošlo već dovoljno vremena da se zbroje rezul . tati i dadne ocjena. Kovač je preuzeo reprezentaciju pred doigravanje za Svjetsko prvenstvo da spasi što se spasiti dade i odigrao je s njom samo dvije službene utakmice prije Brazila. Stoga, uz opravdane kritike, zaslužuje pravu priliku stvarati ekipu po svojoj mjeri u novom kvalifikacijskom ciklusu.

Od navedene me puno više intrigira jedna druga moguća usporedba nogometne i političke vrhuške. Za nekoliko mjeseci očekuju nas predsjednički izbori. Nakon što smo 2000. s polupredsjedničkog sustava prešli na parlamentarni predsjednik Republike postao je uglavnom simbolička figura. U normalnim okolnostima, za razliku od premijera i Vlade, predsjednik s postojećim ovlastima vrlo malo utječe na naše živote, na to hoćemo li se osjećati zadovoljeni ili nesretni. Za razliku od njega, izbornik nogometne reprezentacije u određenim razdobljima drži ključeve naše sreće i nesreće. Emotivni ton čitave nacije ovisio je ovih dana o tome hoćemo li proći dalje. Priča će ubrzo nastaviti kroz kvalifikacije za Europsko prvenstvo i sljedeća natjecanja. Nameće se logičan zaključak: budući da mu je utjecaj na blagostanje nacije veći, možda bi trebalo uvesti demokratske izbore za izbornika hrvatske nogometne reprezentacije, a predsjednika Republike neka bira Sabor kao što je izbornika donedavno određivao HNS. Pa neka aktualni izbornik i protukandidati sučele programe, vizije, stručne stožere, obiđu birače/navijače i daju im pravo da demokratski odluče. A onda neka zatvore usta do slijedećih izbora.

NinoRaspudić/VečernjiList

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bošnjački logoraši najavili tužbe protiv Čovića i Ljubića zbog nijekanja haške presude

Objavljeno

na

Objavio

Udruženje bošnjačkih logoraša iz Mostara najavilo je u petak podnošenje kaznene prijave protiv predsjedavajućeg Predsjedništva Bosne i Hercegovine i predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića te zastupnika u Hrvatskom saboru i predsjednika Glavnog vijeća Hrvatskog narodnog sabora (HNS) BiH Bože Ljubića zbog navodnog nijekanja presude Haaškog suda.

”Čović i Ljubić su u više navrata prigodom javnih istupanja u medijima nijekali presudu Haaškog suda od 29. studenog koja je izrečena Prliću i ostalima”, navodi se u priopćenju Udruženja logoraša Mostar.

Nakon sjednice vodstva udruge naveli su kako će u najkraćem roku uputiti kaznenu prijavu nadležnom tužiteljstvu protiv dvojice hrvatskih dužnosnika.

„Udruženje logoraša Mostar poduzet će sve mjere, radnje i postupke za pokretanje kaznene prijave protiv Dragana Čovića i Bože Ljubića u skladu s kaznenim zakonom Federacije BiH“, navode iz udruženja.

Udruženje će se u prijavi pozvati na odredbe zakona u kojim se govori o izazivanju rasne i vjerske mržnje, razdora ili netrpeljivosti za što je zaprijećena kazna zatvora od tri mjeseca do tri godine.

Čović je ocijenio zločinom prema Hrvatima presudu Haaškog suda, dok je Ljubić ocijenio kako presuda nema utemeljenja, napose tvrdnje o postojanju udruženog zločinačkog pothvata. (Hina)

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Uhićenja osumnjičenih muslimana – Kazalište u režiji Bakira Izetbegovića

Objavljeno

na

Objavio

Bakir Izetbegović ne samo da je vrlo loš čovjek i još gori političar, nego dokazuje kako nema ni redateljskog dara, jer ovako naivne predstave pod radnim naslovom: „lov na potencijalne ratne zločince – bošnjake“ teško bi mogle proći kod djece predškolskog uzrasta, kamo li kod odraslih ljudi.

Tobožnje pompozno uhićenje 13-orice bivših pripadnika „Armije B i H“ zbog sumnji počinjenja ratnih zločina u Konjicu, kao i ovo zadnje vezano za „progon“ potencijalnih ubojica generala HVO-a Vlade Šantića (Hamdija Abdić zvani Tigar, Dedo Karabegović, Jasmir Topal, Ramiz Bajramović i Enver Keranović – svi bivši pripadnici „Armije BiH“ koji su – kako javljaju mediji – već pušteni na slobodu nepunih 24 sata nakon privođenja!), trebali bi valjda amortizirati opravdano ogorčenje Hrvata u B i H sramotnom haškom presudom, pri čemu su muslimanski zločinci i islamske glavosječe ostali netaknuti, neoptuženi i neosuđeni. Naravno i svijetu treba pokazati kako sarajevska vlast njeguje „pravnu državu“, iako je očito na svakom koraku da od nje ni zametka nema.

Prozirna medijska kampanja koja sve to prati po diktatu Sarajeva, još otužnije djeluje promatra li se u kontekstu pojave brojnih dokumenata koji svjedoče o planskom etničkom čišćenju područja Žepča, Jablanice, Konjica i drugih, što ih je vrh „Armije B i H“ planirao i dogovarao međusobno, što potvrđuju njihovi telefonski razgovori i prepiska. Dakle, tamo gdje je očito kako su poznati nalogodavci (Sefer Halilović, Zulfikar Ališpaga Zuka i drugi) ne reagira se, nego se uhićuje one koji su bili obični vojnici i eventualno izvršitelji ponekog zločina.

Bosna i Hercegovina je samostalna i neovisna država (ili bi barem tako trebalo biti) već više od 25 godina, ali u njoj ni „p“ od pravne države. Sudovi pod patronatom Sarajeva (i bošnjačko-muslimanske klike na čelu s Bakirom Izetbegovićem), svojim bošnjacima-muslimanima za ratne zločine sude po Krivičnom zakonu bivše SFRJ (koji je blaži), a Hrvatima po novom, oštrijem (KZ Federacije iz 2003.).

I gdje su tu pravda i pravna država? Kako se u istoj zemlji metodom segregacije mogu usporedo primjenjivati dva zakonodavna instituta od koji jedan pripada nepostojećoj zemlji?

Toga nema nigdje u svijetu!

Sarajevska vladajuća klika predvođena Bakirom Izetbegovićem od B i H nastoji napraviti prvi europski kalifat i sad je dobila vjetar u leđa upravo zahvaljujući mešetarima iz haškog sudišta.

Sva ona lupetanja Alijinog nasljednika o „nepostojećim narodima – Srbima i Hrvatima“, o „fašizmu u Hrvata“, ratne prijetnje koje upućuje susjedima, ali i islamizacija što se u B i H puzajući provodi, sad dobivaju neku vrstu „legitimiteta“ ili se barem tako presuda haškog sudišta herceg-bosanskoj „šestorci“ tumači u Sarajevu.

Ima, doduše i bošnjaka-muslimana koji smatraju da je ta puzajuća islamizacija koja ima za cilj promijeniti mentalitet muslimanskog naroda na području B i H i vratiti ga šerijatskom pravu i džihadu dugoročno opasnija čak i od terorizma i bombaških napada. Jedan od njih poznati je diplomat, novinar (bio dopisnik iz Kaira, Beiruta, Alžira, Sirije, Libije, Jordana, Izraela), publicist, veleposlanik B i H u više islamskih zemalja (Jordan, Irak, Sirija, Libanon) i dobar poznavatelj ove materije Zlatko Dizdarević. On u uvodu jednoga od svojih tekstova s temom islamizacije B i H piše:

 „Novostvoreni ‘duhovni ekstremizam’ na temeljima ciljano krivih tumačenja ima širom otvorena vrata za ulazak i ljudi i ideja čiji su rezultati djelovanja već sada, da ne govorimo dugoročno, razorniji od prijetnji terorista pojedinaca“. (Vidi: https://ba.boell.org/bs/2017/01/26/islamizacija-bosne-na-kojoj-adresi-je-opasnost; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.12.2017.)

Kako god bilo, propusti međunarodnih tijela, posebice UN-a – poput ovih vezano za posljednju hašku presudu, objektivno su potpora provođenju agresivne islamizacije ove zemlje, sa svim onim negativnim i štetnim procesima što ih ona sobom donosi.

Od tih silnih „hapšenja“ muslimanskih osumnjičenika za ratne zločine i njihovog „kažnjavanja“, naravno, neće biti ništa, a što se islamskih glavosječa – mudžahedina (koji su, da ne zaboravimo, bili ustrojbenim dijelom „Armije B i H“; primjerice, odred „El Mudžahid“ pripadao je 7. brigadi, 3. korpusu), oni za sarajevskog bega i njegovu kamarilu ne postoje. U svojim krvavim pohodima ubili su stotine Hrvata, a njih 400 tako što su im u svojim opskurnim i barbarskim ritualnim obredima nakon mučenja odsjekli glave.

I to su za vlast u Sarajevu bili „pojedinačni“ zločini i oni „nemaju nikakve veze s regularnim snagama „Armije B i H“ – iako je odred „El Mudžahid“ po nalogu Alije Izetbegovića formirao sam Atif Dudaković i jako se dobro zna kako je ova najzloglasnija zločinačka postrojba sastavljena od „Allahovih mučenika“ bila dijelom te vojske, pa samim time i pod zapovjedništvom spomenutog Dudakovića.

Sramotna kazna od 3 godine zatvora za njega kao ratnog načelnika Glavnog štaba „Armije B i H“, pri čemu mu se niti jedan jedini dokazani zločin prema zapovjednoj odgovornosti nije stavio na teret, najbolji je pokazatelj „pravde“ koja je provođena, kako na haškom, tako i na bosansko-hercegovačkim sudovima.

Slučaj s Konjicem, kao i ovaj s tobožnjim uhićenjem Hamdije Abdića i družine osumnjičenih za ubojstvo generala HVO-a Vlade Šantića, zasigurno nisu jedini. Bit će toga još – ovakvih fingiranih predstava koje su bacanje prašine u oči i alibi za one predstojeće akcije hapšenja Hrvata – „zločinaca“ koji su prava meta.

Da je u Sarajevu bilo imalo dobre volje, pitanje presuda za ratne zločine odavno bi već bilo riješeno, a ne bi se čekalo do danas. Ako se zauzme stav da su samo druge strane krive, a vlastiti narod bezgrešan, pomaka nema niti ga može biti.

Atmosfera u bošnjačko-muslimanskom političkom vrhu, njihovoj vodećoj stranci SDA i medijima koji su pod kontrolom Sarajeva sve je više nalik na euforiju uoči linča ili lova na vještice.

Bakir nikako da se okane bizantskih smicalica i šićardžijskog, šarlatanskog vođenja politike. To mu je babo Alija ostavio u amanet jer se i sam slično ponašao poučen taktikom svojih idola Slobodana Miloševića i Dobrice Ćosića s kojima je potajno dijelio Bosnu i nastojao stvoriti etnički čistu muslimansku državu na tlu B i H, dok se službeno cinično „zalagao“ za njezinu cjelovitost.

Zar sarajevski beg doista misli da će ove njegove sapunice (režirane lošije nego one turske u kojima se na groteskan način slavi i glorificira lik i djelo njegovog rahmetli babe Alije) bilo tko od Hrvata progutati?

A Europa?

Ona se bori protiv islamskog terorizma u svijetu, a u vlastitoj kući mu širom otvara vrata, hrabri ga i pothranjuje!? Bosna i Hercegovina je na najboljem putu da postane prva europska baza islamskog radikalizma i to upravo uz pomoć Europe!?

Kakvog li paradoksa!

Kako je moguće voditi tako nepromišljenu i u suštini autodestruktivnu politiku?

Moguće je, jer Europsku uniju vodi skupina diletanata koja donosi ad hoc rješenja od danas do sutra po diktatu vodećih zapadno-europskih država i SAD-a i njima je najvažnija supremacija nad ostalim članicama u skladu s trenutačnim interesima, bez ikakve vizije i predstave o budućnosti. Oni su na koncu tu Uniju i stvorili sebe radi i iz razloga osiguravanja svojih strateških i ekonomskih interesa, a nikako vođeni nekim višim ciljevima „pravde“, „demokracije“, „slobode“ i „napretka“, kako se s vremena na vrijeme znaju prigodničarski i razmetljivo hvaliti. Iza svega kriju se sebični interesi „velikih“. Sve drugo su floskule i tlapnje. Igrokaz.

Europa ima kratku pamet i nije joj prvi put da radi protiv vlastitih interesa. Dugoročno, od ovakvih poteza imat će goleme štete, ali to će kao i obično shvatiti tek kad bude kasno.

Kad im glavosječe i bombaši u još većem broju stignu u Berlin, London, Pariz, Amsterdam, Bruxelles…kad zaredaju novi teriristički napadi i kad njihovi građani više ne budu smjeli nosa promoliti iz svojih stanova i kuća ni u sred dana, tek onda će europskoj gospodi (možda) ponešto od svega biti jasnije.

Kao što je i Angeli Merkel možda poslije svega sinulo u glavu (mada to neće priznati) kako će Njemačku skupo koštati to što je ona osobno i velikodušno pozvala islamske migrante u svoju zemlju po sistemu navali narode.

Svaka škola se plaća.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari