Pratite nas

Tko ima novca neće u BiH jer ona prodaje probušene šešire

Objavljeno

na

”Bosna i Hercegovina je najlošija zemlja u Europi. Nas je Albanija prestigla, Crna Gora nas je prestigla, o Hrvatskoj da i ne govorim, kao ni o Srbiji, koja je naslijedila i sve pozitivne kapacitete iz bivše Jugoslavije”, rekao je za Radio Slobodna Europa dr. Božidar Matić, predsjednik Akademije znanosti i umjetnosti BiH.

Istaknuo je kako se znanost u BiH gotovo ništa ne pita u brojnim oblastima posebno kad se sastavlja neka ekipa koja treba da ostvari interes BiH.

Slaba ekonomija, slaba baza

”Na primjer, sastav tima za tužbu BiH protiv Srbije za genocid. Srbi su u svoju ekipu stavili vrhunske stručnjake, međunarodnog prava kao što je Tibor Varadi, to su zmajevi u svojoj oblasti. Kada je BiH pravila svoju delegaciju, nitko nije pitao za stav i mišljenje Akademiju, iako smo mi imali raspravu o Tužbi i imali prijedlog tko da vodi našu delegaciju. I naravno, kako smo prošli? Eklatantan genocid nije prihvaćen kao definicija nego samo lokalno u Srebrenici. I tako se sve radi. Odsustvo meritokratskog principa kod postavljanja dužnosnika se strahovito osvećuje. Imate ministarstava u kojima ministar ne zna terminologiju oblasti u kojoj je ministar”, rekao je Matić dodavši kako bi izlaz iz te situacije katarza, neka katastrofa.

”Doći će vrijeme kada nam ni MMF neće pokrivati proračunske rupe. Slaba ekonomija stvara slabu bazu za prikupljanje poreza. Proračuni su sve oskudniji, kako prolazi vrijeme. Sve više predratnog naslijeđa se ne može održavati a kamoli, graditi nešto novo. Evo, izgrađena je pruga Šamac – Sarajevo – Ploče, a na njoj sad nema vlakova. Izgradiš Skenderiju, njoj propadne krov, a ne može se održavati ni ono što nije propalo. Nema više velikih poduzeća, sve predratno je uništeno”, rekao je Matić.

Tko će kupiti probušeni šešir?

Za neuspješnU privatizaciju, koja je uslijedila nakon toga, Matić kaže kako je diktirana neadekvatnom politikom političkih stranaka.

”Nijedno poduzeće validno i vrijedno nije stavljeno u privatizaciju. Tek kad je iz poduzeća isisano sve ono što je preživjelo rat, onda je ono stavljeno u privatizaciju. Tko će to onda kupiti? Zato ja Agencija za privatizaciju neuspješna. Ja je nazivam prodavaonicom probušenih šešira. Tko će kupiti probušeni šešir? Bilo je situacija kada je Agencija planirala da stavi neko vrijedno poduzeće u privatizaciju, ali nikada to nije dozvoljeno. Vlada ga je sklanjala dok ga dnevna politika ne isisa. Tek kada ga politika pretvori u probušeni šešir, kažu neka ide u prodaju. To ne može tako!”, smatra Matić.

Istaknuo je kako nitko tko ima mnogo novca, ne dolazi u BiH te da arapske zemlje investiraju u Srbiju, a neće u BiH.

”Rusiju smo iz Federacije isključili, što je potpuna budalaština. Rusija je najbogatija zemlja po resursima, mi bi imali njima što prodati, jer kupujemo od njih plin. Ali ne, za nas u Federaciji Rusija ne postoji. Nešto Republika Srpska “muti” s Rusijom ali i to je izobličeno. Zapadnoeuropske zemlje su potpuno zakazale, iako su bile gostoljubive prema velikom broju izbjeglica iz BiH”, rekao je Matić.

Prepadačka filozofija

Govoreći o politici u kojoj su različite vrste blokada jedan od glavnih problema, Matić ističe kako svi u politici koriste isti alat koji on zove prepadačka filozofija.

”Imate stranku A, B, C, naciju A, B, C. Onaj iz A prepada svoju pastvu kako će je B i C progutati, onaj iz B da će ih A i C progutati i tako u krug, prepadaju svoje pastve, a to je mehanizam za njihovo održavanje na vlasti. A onda, ta vlast se koristi za nepotizam, za korupciju, za pljačku i za sve ostalo. Ima stvari za koje pametan čovjek ne može naći objašnjenje – imate ljude koji ništa osim društvenog stana nisu imali 1990. godine. Sada imaju “viletine” od 50 milijuna maraka. Odakle to? Porijeklo imovine se tako jednostavno ispituje, tokovi novca su vodič prema porijeklu imovine. Uđi samo, pregledaj račune, pogledaj malo i familiju, jer mnogi su se prepali pa neće na svoje ime da investiraju ukradeni novac”, kaže Matić.

Svjestan da se Akademiji zamjera što nije aktivnija kada je u pitanju aktualna situacija u BiH, Matić kaže da su akademici jako aktivni.

(Ne)aktivna Akademija

”Ako mislite na politiku, to nije posao Akademije. Akademija je svojom suštinom osuđena na znanstveni pristup. Ako nema znanstvenih izvora, ne može se praviti znanost i zato nema na ovoj razini Akademije mogućnosti za bavljenje dnevnom politikom. A kad se Akademija počne baviti dnevnom politikom, završi osramoćena, kao što je osramoćena Srpska akademija nauka sa svojim Memorandumom, iako u tom Memorandumu ima dosta točnih izvora starih i po 150 godina. Osnovni imperijalni ciljevi Srbije prema Zapadu su definirani prije 150 godina čuvenom definicijiom linije “Karlobag – Karlovac – Virovitica”. Ali, išlo se na interpretaciju dnevne politike i pala je sramota. E, bh. Akademija, jedinstvenim stavom svih svojih članova, neće sebi dozvoliti takvu sramotu. Neće praviti nikakve memorandume koji bi bili po volji bošnjačkoj, hrvatskoj ili srpskoj politici”, rekao je Matić.

Inače, predsjednik Akademije Matić je poznati gospodarstvenik, a najveći dio njegovog radnog angažmana vezuje se za sarajevski Energoinvest i. Bio je redovni profesor na Elektrotehničkom fakultetu, zatim rektor sarajevskog Univerziteta, a obavljao je i niz dužnosti u političkom životu Bosne i Hercegovine.

 

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Politika

Željko Glasnović: Dajte meni ovlasti napraviti ću vam državu u tri mjeseca (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski će sabor, pretposljednjeg radnog dana prije zimske stanke, raspraviti osam točaka, od kojih se čak pet tiču Hrvatske radiotelevizije.

Glasovanje je najavljeno za sutra, čime će Sabor zaključiti sjednicu i jesensku parlamentarnu sezonu.

I današnja sjednica počela je zahtjevima za stankom koju je zatražilo pet klubova zastupnika.

Zastupnica SDP-a Romana Jerković zatražila je stanku jer bi htjela govoriti o problemu siromaštva djece u Hrvatskoj, Ivan Vilibor Sinčić želi govoriti o borbi protiv korupcije, Željko Glasnović o državnom proračunu, a Ines Strenja Linić o djeci oboljeloj od spinalne mišićne atrofije. HDZ-ov zastupnik Branko Bačić govorit će o aktualnoj političkoj situaciji.

Željko Glasnović (Klub zastupnika Neovisni za Hrvatsku) ustvrdio je kako postoji možda 37 posto radno sposobnih ljudi u Hrvatskoj. “Ovo je točan preslik bivše države, osim što nema hiperinflacije. To je primjer aniokranijalne diverzije, bilo bi bolje svima da izvade glavu iz guzica.”

 

Željko Glasnović ‘začepio usta’ prevladavajućim medijima! (VIDEO)

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Krajnja svrha Haaškog suda

Objavljeno

na

Objavio

Možda je slučajno to što je američki predsjednik priznao Jeruzalem glavnim gradom države Izrael – a što je, očekivano, popraćeno gnjevom muslimana diljem svijeta – upravo na dan zaključne rasprave u Ujedinjenim narodima o radu Međunarodnog kaznenog suda za područje bivše Jugoslavije (i Ruande), rasprave u kojoj su zemlje, čije državljane taj sud nije progonio, izrazile zadovoljstvo njegovim radom.

Muslimanske zemlje nisu mogle imati razloga za nezadovoljstvo, a kako i bi, kad su prema nalazima Suda u ratu u BiH devedesetih tamošnji muslimani bili cvijeće, a njihovi protivnici zadnje ljudsko smeće. Vrhunac toga predstavlja završna presuda šestorici dužnosnika Herceg-Bosne donesena upravo na UN-ov dan solidarnosti s muslimanima u Palestini. S druge strane, Zapadnjacima, dresiranima da ne vide ono što im se događa pred nosom “u miru”, predstavlja još manji problem praviti se da ne primjećuju kako se to isto (i još gore) događalo u onom, i prostorom i vremenom dalekom im ratu, piše Grgur S./Kamenjar.com

Možda su slučajno prije pet godina hrvatski generali Markač i Gotovina pred istim sudom oslobođeni krivnje upravo u jeku tvrdokorne nekooperativnosti Srbije po pitanju Kosova (a ubrzo je i australski sud donio čitavo desetljeće iščekivanu pozitivnu odluku o izručenju zloglasnog Kapetana Dragana Hrvatskoj), da bi nakon iznuđenog srpskog popuštanja Sud iznenada postao popustljiv prema optuženicima iz te zemlje.

Taman i kad bi sve to bilo slučajno, postoji još nebrojeno pokazatelja kako je Haaški sud godinama služio kao poluga za usmjeravanje geopolitičkih procesa i oblikovanje odnosa između država nastalih na području bivše Jugoslavije, djelujući poput neke vrste eksperimentalnog laboratorija. No, to ipak nije bila krajnja svrha Haaškog suda. Nju je u komentaru danom neposredno nakon zadnje presude naznačio Glavni haaški tužitelj Serge Brammertz, pohvalivši se poput psa koji je vlasniku vratio bačeni mu štap. Unatoč umirujućim tonovima iz vrhova svjetske politike i Haaškoga suda kako se radi o presudi pojedincima, a ne državama, Glavni je tužitelj ipak imao potrebu naglasiti kako je “Žalbeno vijeće potvrdilo zaključke Raspravnog vijeća da su ključni članovi tadašnjeg čelništva Hrvatske, uključujući predsjednika Franju Tuđmana, ministra obrane Gojka Šuška i Janka Bobetka, visokog generala Hrvatske vojske, dijelili zločinački cilj etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i doprinijeli ostvarivanju tog cilja”, iako niti jedan od navedenih nije bio ni optužen, a kamoli osuđen pred Sudom.

Krajnja svrha Suda ostvarena je preko “krajnjeg cilja udruženog zločinačkog pothvata (UZP-a)” –  pojma uvedenog u pojmovnik Suda poput asa iz rukava tek u zadnjoj njegovoj presudi.

Naime, Žalbeno vijeće u pravorijeku navodi da je “Krajnji cilj UZP-a” bio “stvaranje hrvatskog entiteta kojim bi se, barem dijelom, obnovile granice Banovine, čime bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda; te da se takav entitet trebao ili pripojiti Hrvatskoj izravno ili postati nezavisna država unutar BiH s bliskim vezama s Hrvatskom”. Navedeno značenjem odgovara sintagmi u javnom govoru poznatoj kao “podjela Bosne”. To što “podjela Bosne” ne predstavlja kazneno djelo iz djelokruga Haaškog suda nije spriječilo Žalbeno vijeće da mu posveti preko 60 stranica presude.

S druge strane, zaključak o upletenosti hrvatskog državnog i vojnog vrha u kreiranje zajedničkog zločinačkog cilja s namjerom počinjenja djela iz nadležnosti Haaškog suda, kolokvijalno znanih kao “etničko čišćenje”, temelji se na nekoliko prilično labavih i nejasnih referenci, nikako argumenata, još manje dokaza. No, upravo u tome leži sva perfidnost haaškog pravosudnog finala  – ne ćemo puno o tome, jer se njima ne sudi, ali ipak ćemo jasno natuknuti da ih smatramo krivim, jer tko će to dalje propitkivati.

Obrazac zaključivanja kojim su haaški arhitekti “obogatili” baštinu međunarodnog prava u (ne)suđenju Republici Hrvatskoj može se jasno razaznati:

  1. Dokazuje se želja za nečim što uopće nije kažnjivo (krajnji cilj – podjela Bosne)
  2. Zaključuje se da se ta želja može provesti u djelo samo zločinačkom metodom – (krajnji cilj može se postići samo ostvarenjem zajedničkog zločinačkog cilja)
  3. Konstruira se UZP kao alat za ostvarenje zajedničkog zločinačkog cilja
  4. Prišije se etiketa zločinačke države (osudom državnog i vojnog vrha)

I dok je osuda Republike Hrvatske u procesu Herceg-bosanskoj šestorici ostala visjeti ni na nebu ni na zemlji (de iure nije, ali de facto jest), potpuna perverzija Suda očituje se u presudi šestorici dužnosnika Herceg-Bosne, ujedno i organiziranoj obrambenoj strukturi Hrvata u BiH. Ona logičko uporište nalazi u činjenici kako u ratu sve strane čine zločine, što nije nikakvo epohalno otkriće, jer to proizlazi iz same naravi rata. Konstrukcija Haaškog suda ovdje ide obrnutim redom u odnosu na onu primijenjenu na vodstvo Republike Hrvatske:

  1. Izdvoji se ciljana strana u sukobu i konkretni zločini do potankosti stave pod lupu (od pojedinačnih ubojstava civila do pritisaka, nedoličnog ponašanja i izazivanja osjećanja straha)
  2. Iz sporadičnih zločina i u ratu uobičajenih, neizbježnih pojava mjerenih kriterijima iz mirnodopske perspektive stvara se dojam množine “strašnih” zločina te se izvodi zaključak kako je riječ o zločinačkom obrascu (“etničko čišćenje”)
  3. Iz navedenih “posljedica” se konstruira željeni uzrok i počinitelj – UZP i sudionici u njemu motivirani čežnjom za formalno nekažnjivim ali moralno nedopustivim grijehom (“podjela Bosne”)
  4. Prišije se kolektivna etiketa zločinačkog naroda (definiranjem sudionika u UZP-u – “… i svi ostali”)

Navedeni obrazac sve pripadnike struktura kojima je prilijepljen UZP čini potencijalno krivima za svaki pojedini zločin pripisan UZP-u, time i doživotno ucjenjivima. Također, neizravno se unaprijed kriminalizira i sve one koji bi ubuduće mogli dijeliti želju za istim krajnjim ciljem.

Koprena moralno neprihvatljivog krajnjeg cilja (“podjela Bosne”), mada ne i zločina, opravdava selektivnost postupka, kao i zanemarivanje konteksta i kronologije (jer druga strana u postupku postoji samo kao pasivna žrtva). Stoga iz te utakmice na jedan gol kao zaključak slijedi sumanuta inverzija – obrana postaje agresija, a u krajnje dijaboličnoj inačici čak i okupacija samog sebe, u konačnici i samo-protjerivanje.

A taj vrhovni moralni grijeh (“podjela Bosne”) nije ništa drugo nego logično i pragmatično viđenje rješenja dugo odgađanog povijesnog problema kojem nitko još nije dao suvislu i na dulji rok održivu alternativu, a koje tretira sva tri konstitutivna naroda ravnopravno tako da jedan drugome ne budu skrbnik, ali ni podstanar. Pravu prigodu da BiH učini iznutra upravljivom zemljom propustio je bečki dvor još na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, koje desetljeće nakon što je u haaškoj maniri riješio UZP “Zrinski-Frankopan”, pokazavši se nezainteresiranim slijediti vojna postignuća svog genijalnog vojskovođe Eugena Savojskog i riješiti pitanje BiH sukladno uzusima tog vremena, onako kako je to riješeno u Slavoniji i većem dijelu Ugarske. Posljedično, skoro dva stoljeća mračnim vilajetom na rubu isto takvog carstva nastavlja upravljati “bolesnik s Bospora”. Ni Austrija niti obje Jugoslavije ne usude se operirati to slijepo crijevo onako kako je u sličnim slučajevima u ovom dijelu Europe razriješena otomanska ostavština pa i nije tako neobično što upala svako malo bukne.

Predsjednik Tuđman je kao povjesničar bio duboko svjestan kako su sve protimbe zbog kojih Jugoslavija nije mogla opstati sadržane i u BiH i da ona kao takva predstavlja svojevrsni povijesni anakronizam i atavizam. Naravno, Tuđman je kao političar, državni poglavar mlade države koja tek stupa na svjetsku pozornicu, svjestan da nije on taj koji odlučuje kako će se rasplesti BiH čvor, nego su to, kao i uvijek kad su takva pitanja posrijedi, velike sile. To temeljem iscrpne analize desetaka transkripata u izdvojenom mišljenju presude Raspravnog vijeća zaključuje njegov predsjednik, sudac Antonetti. Pri tom se Tuđman kao odgovoran državnik pripremao za svaki mogući ishod, pa i onaj sukladan njegovu viđenju kao povjesničara, pri čemu je vodeći brigu o interesu svog naroda nastojao ishoditi simetričan položaj Hrvata u odnosu na Srbe. Ipak, u javnom prostoru, ali i u presudi Žalbenog vijeća, dominira jedan transkript sa sastanka s kraja ’91 održanog u okolnostima izvjesnog međunarodnog priznanja RH, koji prethodi svima onima koje pedantno analizira sudac Antonetti, a bio je prije svega u funkciji motiviranja Hrvata u BiH za obranu od agresije koja je uslijedila. Ta tko bi dao život za “Jugoslaviju u malom” u vrijeme kad propada BiH Hrvatima posebno nesklona “Jugoslavija u velikom”? Ne bi to učinilo ni onih par paradnih parija pogubljenih u maglama sarajevske kotline, tih zulumćara škurih, cijepljenih od razumijevanja izraza prirodnih težnji naroda iz kojeg su potekli. Dotični je transkript, međutim, Sudu bio dostatan kao krunski dokaz krajnjeg cilja UZP-a, a izdvojen iz konteksta poslužio je i kao izlika Sudu da izraženu želju pretpostavi učinjenim djelima i zaključi kako je Tuđman cijelo vrijeme jedno radio, a drugo tajno mislio i priželjkivao.

Primjenom haaškog obrasca moguće je kriminalizirati sve što počiva na zdravom razumu, pa i ono što predstavlja kumulativno povijesno iskustvo i civilizacijsku baštinu čovječanstva. Ako obrana može biti predstavljena agresijom, onda se može konstruirati i UZP “Pokret za život nerođenog djeteta” tako da se prikaže agresijom na pravo žene na slobodan izbor, dok se UZP “Brak = muškarac + žena” bez napora može prometnuti u besprizorni atak na pravo na ljubav svih sa svima. Time što za osudu više nije nužno aktivno sudjelovati u UZP-u, nego se kriminalizira već i sama želja, stvorena je podloga za uistinu savršeni totalitarizam koji pravosudnim procesuiranjem misli svojih podanika ostvaruje san velikih prethodnika iz prošlog stoljeća. Haaški sud tako na mala vrata donosi međunarodni pravosudni standard koji formalno pokriva onu vrstu presuda kakve su dosad neformalno donosili mediji i iz istog središta moći dirigirane nevladine udruge. Uzme li se ovo u obzir, postaje razumljivo zadovoljstvo ključnih aktera haaške priče i gotovo jednodušan zaključak da je Haaški sud u cijelosti ispunio svoju (krajnju) svrhu. A tko zna, možda ovo ponese i one lako povodljive za mjerilima Svijeta – one koji vole ići u korak s vremenom, a ni suditi im nije mrsko – da se uvedu u napast presuditi UZP-u “Očenaš – ne uvedi nas u napast”. A to bi teško ostavilo neokrznutom i raju u Raju. Srećom po nju – ipak samo tu a ne i Tamo.

Jedna utjecajna globalna organizacija već aktivno primjenjuje dio stečevine Haaškog suda. Diskvalificiravši ruske sportaše sa sljedećih Zimskih olimpijskih igara, Međunarodni olimpijski odbor ostavlja mogućnost nastupa onim pojedincima koji dokažu da su nevini tj. da nisu sudjelovali u sustavnom programu prikrivanja dopinga, dakle nekoj vrsti UZP-a. Prisjetimo li se kako su i HB šestorica bili od početka suđenja u podređenom položaju, budući su morali dokazivati da nisu postojali ni UZP, ni međunarodni oružani sukob (inkriminacije utvrđene u ranijim procesima Haaškog suda u kojima ni u kom svojstvu nisu sudjelovali), uočit ćemo sličan proceduralni obrazac temeljen na potrebi dokazivanja nevinosti.

A kad smo već kod Rusa, kao što je kujica Lajka svojedobno poslužila radi ostvarenja višeg cilja iz plemenitih pobuda – puta čovječanstva u svemir – tako su sada Hrvatska i šestorica Hrvata Herceg-Bosne poslužili kao zamorci za ostvarenje višeg cilja, ovaj put, doduše, iz najnižih pobuda – puta čovječanstva u bezdan.

U trenutcima kad služe kao boksačka vreća za udaranje i kao ispušni ventil za frustracije uzrokovane događanjima onkraj Sredozemlja koja muslimanskom svijetu nisu po volji – sve to još potaknuto i odobreno od onih čijem kulturno-civilizacijskom krugu pripadaju – HB Hrvati si ne mogu priuštiti luksuz odbiti pruženu ruku. Slično kao što ni u poznatoj biblijskoj priči Židov do vrata u nevolji nije odbio ruku svog arhetipskog neprijatelja Samaritanca nakon što su trojica mu zemljaka jedan za drugim prošli pored njega kao pokraj turskog groblja. Kad je u pitanju borba za goli opstanak, stvar puno ne mijenja ni to što ovaj “Samaritanac” ne čini to iz milosrđa, nego iz vlastitog interesa. Jer kad se mora, izbora nema – u nevolji za kuma i “dragog Acu”, pa i velikog mu bracu.

Grgur S./Kamenjar.com

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari