Pratite nas

Komentar

Tko ima problem s tim da su građani Hrvatske Hrvati?

Objavljeno

na

Opaska izabrane predsjednice, da sve građane Hrvatske podjednako smatra Hrvatima, izazvala je burne reakcije, prvenstveno od ljudi koji bi Hrvatsku najradije prekrstili u antifašističku republiku Građaniju, ili u DNRH.

pupovac i bratJedna stvar odmah pada u oči: ljudi koji zaziru od “brojanja krvnih zrnaca” i smrtno se uvrijede kad netko pobroji recimo Srbe u vladi RH, najednom zaziru od naziva “Hrvat” za sve građane Hrvatske, koji se bazira na konceptu političke nacije, kakav u Europi i šire postoji već preko dva stoljeća i kakav je nakon nacionalnih revoulcija 1848/9 godine uspostavljen u cijeloj Europi. Taj koncept je suprotan etnocentričnom konceptu plemena, koji i danas živi na Balkanu, i to prvenstveno kod ljudi koji se busaju u prsa progresivizmom. Svi znamo da je u Europi posve normalno da vas smatraju Nijemcem ako imate njemačko državljanstvo i živite u Njemačkoj, neovisno o tome koliko imate turskih, srpskih, hrvatskih, poljskih ili kakvih god krvnih zranaca. Ista stvar je sa Švedskom ili bilo kojom drugom državom. U Americi, postoje afro-amerikanci, latino-amerikanci, Amerikanci irskog, talijanskog, ili kakvog god porijekla, ali svi su Amerikanci. Striktno se razlikuje “descent”, porijeklo, i “nationality”, nacionalnost, koja je uvijek jednaka onom što piše na dokumentima.

Isto tako, koliko god to Pupovca ili bilo koga smetalo, njega će u inozemstvu uvijek smatrati i referirati samo i jedino kao “Hrvata” ako putuje s hrvatskom putovnicom.

Moderan koncept političke nacije ima korijene u francuskoj revoluciji, iako ga je moguće naći i prije (primjer je antički Rim, gdje su svi građani Rima bili rimljani, suprotno tada prevladavajućem konceptu gdje je “natio” značilo upravo ono što na latinskom i znači – pripadnost zajednici po rođenju.) Riječ “nacija” – hrvatski, “narod” – je u međuvremenu kroz stoljeća mijenjala značenje i danas pripadnost naciji u razvijenom svijetu znači isključivo pripadnost političkoj naciji.

Takav koncept nacije osigurava jedinstvo i ravnopravan tretman svih, u kojem nema građana drugog reda, a uostalom drukčije nije niti moguće u državama zasnovanima na principu jednakosti sviju pred zakonom. Etnocentričke države, gdje se gledalo na etničko porijeklo i prema tome određivalo prava, su izumrle s nacističkom Njemačkom. Uostalom, etničko porijeklo je gotovo uvijek miješano i faktički neodredivo, pa kao takvo u modernim državama i nebitno osim u smislu očuvanja kulturnog identiteta i zavičajnih klubova, a naciju određuje prije svega povijest, kultura, jezik, i sam osjećaj pripadnosti istoj.

No, naravno, takav koncept i obavezuje građane: ako imate jednaka prava imate i jednake obaveze spram države. Time je Kolinda, zapravo, ukinula mogućnost da itko Srbe u Hrvatskoj smatra stranim tijelom ili građanima drugog reda. Zašto to onda nekima jako smeta, poput Pupovca?

I ne samo njemu, nego i velikom dijelu SDP-a koji voli termin “Građani”, ali ne voli termin “Hrvati” za građane Hrvatske. Ako se država zove Hrvatska, onda je normalno i logično da su svi njeni građani, neovisno o etničkom i kulturnom zaleđu, Hrvati. Inače bi se zvala Građanija.

Pupovac povlači analogiju, pa kaže da su Hrvati iz Srbije Hrvati i da bi ga smetalo kad bi ih netko nazivao Srbima. Oni, međutim, jesu Srbijanci. Hrvatski jezik razlikuje termin “Srbijanac” za građanina Srbije i “Srbin” za etničku pripadnosti. Isto tako rekao je da Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu Bosanci. Nisu, ako su iz Hercegovine. Onda su Hercegovci. Ako su iz Bosne, jasno da su Bosanci, a to opet ne znači da su Bošnjaci ili muslimani. Hrvati iz Bosne će za sebe bez problema reći da su Bosanci, a isto tako se niti jedan Hercegovac ne srami te odrednice.

Glavni politički problem dijela SDP-a koji se zgraža nad nečim što je svugdje u svijetu najnormalnije je odnos prema hrvatskoj naciji zasnovan na paradigmi SKH o “neophodnosti borbe protiv hrvatskog nacionalizma” i programu tzv. “jugoslavenske sinteze.” Zato je govor o “građanima” tek nastavak neprihvaćanja promjena koje su nastupile 1991. osamostaljenjem Hrvatske. To je ujedno i nastavak politike hrvatske šutnje. Od nazivanja Hrvata Hrvatima se neki osjećaju ugroženima, pa otuda i Josipovićeva retorika: njemu su usta puna građana, a Hrvatsku i Hrvate spominje samo kad to baš ne može izbjeći i u predizbornoj kampanji.

Zato je iznimno bitno da se konačno Hrvate promovira iz nekakve etničke grupe u bivšoj SFRJ u modernu političku naciju koja ima svoju državu, i koja se u skladu s tim treba i početi ponašati. No jasno da to smeta dijelu Srba koji i danas smatraju da bi Hrvatska trebala biti, u skladu s odlukama ZAVNOH-a, “država hrvatskog i srpskog naroda”, nekakav hibrid, srbohrvatija. Zato je opaska Kolinde Grabar-Kitarović iskorak u pravom smjeru, smjeru zrelosti Hrvatske, odbacivanja stoljećima nametanih kompleksa, i tretiranja same sebe kao normalne države koja se nikom ne mora ispričavati zbog toga što uopće postoji tako što će umjesto “Hrvati” za svoje državljane koristiti termin “građani”.

Marcel Holjevac/Dnevno.hr/foto:facebook

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Prof. dr. sc. Zdravko TOMAC: Hrvatska ponovno ulazi u jedno nesigurno povijesno razdoblje

Objavljeno

na

Objavio

Slobodan Praljak već danas se može reći da je trajno ušao kao velikan u povijest hrvatskog naroda ali isto tako da će prijepori oko Slobodana Praljka bitno odrediti budućnost hrvatskog naroda. Svojom smrću Praljak je jasno poručio da kao častan čovjek ne može živjeti pod stigmom da je ratni zločinac. Da bi obranio svoju slobodu i svoju čast popio je čašu otrova i poslao jasne poruke svom hrvatskom narodu.

Jasno je rekao da ne želi imati ni grob ni spomenike, da ne želi da se njegov život i junačko djelo zloporabi. Ispunjena mu je želja i njegov prah rasut je po Mirogoju.

Međutim, Praljak je cijelim svojim životom i djelom, a posebno birajući slobodu i dostojanstvo i s prezirom odbijajući lažnu presudu da je ratni zločinac, poslao i jasne poruke svom hrvatskom narodu. Ta poruka je: Borite se za slobodu! Borite se za čast! Nemojte kapitulirati! Nemojte prihvatiti lažne presude, lažnu krivnju! Borite se za istinu i nikad ne odustajte!

Nema nikakve dvojbe da će ta borba biti teška, mukotrpna i dugotrajna jer postoje moćne snage u međunarodnoj zajednici ali i u hrvatskom narodu koje represijom, pritiskom, lažnim optužbama traže da hrvatski narod i hrvatska država padne na koljena i da pod tim pritiskom svoga heroja i ljudinu prihvati kao ratnog zločinca kojem treba oduzeti generalski čin i sva odličja.

Znači veliki je pritisak na većinu hrvatskog naroda koji se nedvojbeno izjasnio da je general Praljak nepravedno osuđen, da je Hrvatska nepravedno optužena i da je Praljak častan čovjek koji je u ratu često dovodio u pitanje i vlastiti život da bi spašavao živote muslimanske djece i srpskih žena, da se borio protiv zločina s hrvatske strane. Dakle, radi se o čovjeku koji po svom životu i djelu zaslužuje biti kandidat za Nobelovu nagradu za humanost i mir a ne ratni zločinac.

To dugo vremena već pišem i zastupam i prije ovog, istovremeno tragičnog i junačnog, čina generala Praljka i prije ove sramotne presude Haškog suda.

Bio sam na komemoraciji koja je bila veličanstvena, emocionalna, ljudska. Na kojoj su se mnogi “tvrdi muževi” rasplakali. Užasnut sam što je dio medija, političara, nevladinih udruga pa i dio međunarodne zajednice taj veličanstveni ljudski oproštaj od velikog čovjeka nazvao slavljenjem presuđenog ratnog zločinca. Svi ti ljudi koji su došli bili su potreseni, bili su uvjereni a tako se i govorilo o Praljku, da se radi o ljudini, humanisti, velikom domoljubu a ne ratnom zločincu i kriminalcu.

Kao i svi mi koji smo bili na toj komemoraciji smatram da je potrebno nastaviti borbu za istinu, da je to naš dug, ne samo prema generalu Praljku nego i svim braniteljima, dug prema našoj domovini, koja se i dalje lažno optužuje.

Moram reći da sam uznemiren, da sam zgrožen ponašanjem jednog dijela hrvatskih političara i medija koji usprkos činjenicama pokušavaju zabraniti nama koji govorimo istinu o Praljku i Haškom sudu javno djelovanje.

Kažu da je veća nepravda ako jedan nevini čovjek bude osuđen nego ako kaznu izbjegne deset zločinaca.

Nema nikakve dvojbe, a o tome sam napisao cijelu knjigu, puno članaka, da je Haški sud politički sud, da je prema hrvatskom narodu nepravedan, da su presude iskonstruirane na temelju izmišljenog i nedokazanog udruženog zločinačkog pothvata. Dogodio se paradoks, haški suci su najprije jasno rekli da nema udruženog zločinačkog pothvata, da se ne sudi državama nego pojedincima ali su onda cijelu osudu upravo temeljili na tom udruženom zločinačkom pothvatu, za koji su sami rekli da ga nema.

Istina o životu i djelovanju Slobodana Praljka je dokazana, čak se to i ne osporava, ali ga se nepravedno optužuje za zločine drugih. Praljak je na djelu pokazao kako je bio spreman žrtvovati vlastiti život da spasi muslimanku djecu i srpske žene. Praljak je na djelu pokazao kako se vodi častan rat i to mu nitko ne osporava. Ali su osporili svjedocima da to na sudu kažu. Na sudu su naveli niz novih činjenica koje pokazuju da Praljak nije kriv za ono za što ga optužuju ali su ga usprkos toga osudili kao ratnog zločinca.

I sad je pitanje svih pitanja, kako se odnositi prema toj nepravdi? Neki kažu, točno je Praljak nije kriv ali zbog širih interesa i zbog pritiska međunarodne zajednice i zbog činjenice da ga je osudio sud Ujedinjenih naroda treba tu presudu prihvatiti bez obzira što je nepravedna, jer ako se tome opiremo nanijet ćemo nove štete hrvatskom narodu.

Oni koji su cijelo vrijeme željeli da se osudi Hrvatska i hrvatski narod trijumfiraju i vesele se i traže ne samo da se prihvati Praljkova nepravedna presuda nego da ga se tretira na djelu kao nemoralnog zločinca da mu se izbriše sve ono veliko što je napravio za hrvatski narod, da mu se uzmu odličja i čin generala.

Taj pritisak raste iz dana u dan a on se pokazuje i na primjeru da se nacionalni portali brišu s Facebooka, da su se mnogi ljudi uplašili i pod pritiskom odustali od dolaska na komemoraciju i od borbe za istinu.

Treći, a to je većina hrvatskog naroda ne želi baciti “koplje u trnje”, nastavlja se boriti za istinu i neće se prestati boriti dok se istina ne utvrdi i skine stigma s generala Praljka kao navodnog ratnog zločinca.

To nije prvi slučaj u povijesti, da časni ljudi, koji imaju savjest, osporavaju zakonite presude i ne prihvaćaju presude nevinim ljudima, ako su uvjereni da su presude nepravedne. Veliki pisac Emil Zola proslavio se kao moralni velikan u poznatoj Dreyfussovoj aferi, kada je branio nevinost jednog francuskog časnika i kada je na njega izvršen strahoviti pritisak da ruši pravni sustav.

Hrvatski narod je branio i istinu o Alojziju Stepincu godinama, usprkos presude suda, i nije odustao od borbe za istinu.
Uostalom koliko je nevinih ljudi pogubljeno na bazi zakonskih presuda u staljinističkim sustavima, pa i u Jugoslaviji. Koliko ljudi je izgubilo život po presudama fašističkih režima?

Dakle, ogroman je broj u povijesti nevino osuđenih ljudi. Danas navodno živimo u demokratskom svijetu kada bi jedno od temeljnih prava trebalo biti da nema ničega nedodirljivog, da građani po svojoj savjesti imaju pravo suprotstaviti se i presudama koje su formalno donešene po zakonu ali su posljedica pogrešnih odluka i krivotvorina.

Dakle, Hrvatska ponovno ulazi u jedno nesigurno povijesno razdoblje. Ne radi se samo o generalu Praljku, on je samo ključna točka na kojoj će hrvatski narod odlučivati kojim će putem ići. Vodit će se teška borba između onih koji su spremni prihvatiti reviziju naše povijesti, nametnute krivotvorine o krivnji hrvatskog naroda, koji su spremni prihvatiti da bez sumnje veliki heroj, humanist, general Praljak bude ne samo tretiran kao ratni zločinac nego i traže niz mjera da mu se oduzme svaka čast, odličja i generalski čin.

Savjest čovjeka je najvažnija. Svaki čovjek mora postupati u skladu sa svojom savjesti. Najmanje cijenim one ljude koji znaju da je Praljak velikan i humanist a ne zločinac ali koji zbog svoje karijere i nekih interesa spremni su prihvatiti laži i lažne optužbe. Ne samo to nego su i spremni optuživati sve one Hrvate koji postupaju u skladu sa svojom savješću i koji kažu: ne prihvaćamo lažne optužbe, ne prihvaćamo diktate, borit ćemo se i izboriti za slobodu i istinu.

Preporučam svima koji su u dvojbi o čemu se tu radi da pažljivo pročitaju sjajan i istiniti govor prof. dr. Miroslava Tuđmana na komemoraciji generalu Slobodanu Praljku. U skladu s tim govorom svi Hrvati koji su domoljubi, koji postupaju po svojoj savjesti trebaju djelovati i nastaviti se boriti za istinu.

Ne bih si oprostio da nisam bio na komemoraciji. Ta komemoracija vratila mi je vjeru u moralnu snagu hrvatskog naroda.

Prof. dr. sc. Zdravko Tomac/Hrvatska Danas

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Marijan Knezović: Uz mlade, svijet neće moći ostati gluh

Objavljeno

na

Objavio

Predstavka s potpisima više od 6 000 građana je predana.

Idući korak je informiranje studentske populacije iz cijele EU o najvećem gaženju prava u Europi, degradiranja Hrvata u BiH. Uz mlade, svijet neće moći ostati gluh.

Hvala i Indexu na live prijenosu i medijskom praćenju. Ipak nam je žao njihovog cijenjenog novinara koji je od šoka jer je sve prošlo dostojanstveno i časno zaboravio nadodati jednu nulu kada je pisao o odazivu. Mi studenti mu to nećemo zamjeriti! Poslije kiše dolazi sunce. 

UNATOČ KIŠI: Više od tisuću studenata predalo zahtjeve i tisuće potpisa za Hrvate u BiH!

 

Velik broj studenata na skupu solidarnosti s Hrvatima u BiH: Zatražili od vlasti jasnu politiku prema Hrvatima u BiH

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari