Pratite nas

Kolumne

Tko ima zadnju riječ u Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Proces je standardiziran. Najprije Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske imenuje nekoga iz iseljeništva u Savjet za Hrvate izvan Hrvatske.

Potom Pupovčeve Novosti iz udbine arhive ili kojim drugim izvorima “prouče” profil i obiteljsku pozadinu imenovanoga i ako nema čistu jugoslavensku prošlost, puste pse s lanca. Na kraju Središnji ured poništava imenovanje. Tako umjesto zbližavanja iseljene Hrvatske ostvaruju otuđivanje. Do sada su pale Australija (Ante Jurić) i Južna Amerika (Mirko Hasenay).

Tokom posjete Južnoj Americi, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović je između ostalih, posjetila Argentinu i hrvatsku zajednicu u Buenos Airesu. Pritom se sastala s prominentnim Hrvatima, uključujući i predsjednika udruge Hrvatski domobran, Mirka Hasenaya.

Mirko Hasenay je imenovan u Savjet za Hrvate izvan Hrvatske a Domu Lugones, Hrvatskom domu koji se nalazi u ulici Lugones, gdje se godinama okupljaju Hrvati Buenos Airesa, Predsjednica je uručila priznanje.

Bilo je to jedno u seriji putovanja hrvatske Predsjednice nakon Australije, Novog Zelanda, Sjedinjenih Država i Kanade, u očitoj namjeri povezati hrvatsko iseljeništvo s domovinom, kako bi se ostvarilo apsolutno vitalno jedinstvo hrvatskoga naroda, decimiranog stoljetnim iseljavanjem, koje se i danas nemilice nastavlja.

Međutim, hrvatsko iseljeništvo je za manjinsku ali moćnu projugoslavensku sekciju u Hrvatskoj bilo i ostalo “neprijateljska fašistička emigracija” što je postalo sasvim jasno nakon Predsjedničina povratka u Hrvatsku, kada je započelo vaganje svake njezine riječi, pa je čak i u Hrvatskom saboru imenovana kao osoba koja bi trebala završiti u zatvoru, jer nije u razgovorima s Hrvatima specifično podijelila Hrvate na one koji, s obzirom na godinu odlaska u izbjeglištvo, imaju, a koji nemaju pravo zvati se Hrvatima.

Bio je to mali i davno zakašnjeli pokušaj stvoriti bar neku povezicu domovine sa svojim po svijetu raseljenim narodom, čija će populacija doskora postati veća od one u domovini, čija djeca pritisnuta krizom, nebrigom i nemarom, napuštaju domovinu toliko masovno da ih je lakše brojati autobusima nego ljudima.

Ako se ne zaustavi odlazak, ako se ne poveća natalitet i ako se ne ostvari povratak iseljenika, Hrvatska je osuđena na nestanak.

Nekima bi to u Hrvatskoj predstavljalo radosni kraj povijesnog hoda ovog malog i žilavog naroda, kojega nisu mogli zatrti dok je bio okupiran i porobljen, pa su se domislili paklenom planu, kako to ostvariti kada jednom postane samostalan, kada svatko odahne, opusti mišiće i zaključi da je briga za opstanak stvar prošlosti.

Oprost na koji je odgovoreno osvetom

Davno prije nego što su svjetske prilike postale pogodne za ostvarenje samostalnosti, i davno prije nego što je itko mogo pomisliti da će general Franjo Tuđman izbiti na vrh garniture koja će ostvariti samostalnost, tokom teških vremena kada se suverenistička misao mogla razvijati jedino u emigraciji, Bruno Bušić je među baš tim “neprijateljskim emigrantima” raširio ideju nacionalnog izmirenja i za nju dobio privolu, onih koji su imali naviše razloga režati za osvetom, privolu te “neprijateljske i fašističke emigracije”.

Pomirba sinova partizana i ustaša, bila je formula s kojom smo pristupili poslu stvaranja države. Prigrlio ju je i Franjo Tuđman, i unatoč toga što je već od prvih dana bila zloupotrijebljena od one strane koja ju je prva trebala prigrliti jer je nosila “putra na glavi”, Hrvati su iz rata izašli pobjedinici i moji emigrantski suborci, koji su toliko propatili kroz tolike godine progona i likvidacija, klekli su na grobove svoje poubijane braće i oprostili čak i onima koji su izravno sudjelovali u pripremama i izvršavanju krvavoga jugoslavenskog zadatka.

Ostvarenje samostalnosti bila je dovoljna zadovoljština da se svima oprosti, ni ne sluteći da oni koji bi s tim oprostom trebali biti najzadovoljniji, neće nama oprostiti. Umjesto osvete, za koju je bilo više nego dovoljno motivacijskog materijala, mi prognanici smo izmislili i ponudili pomirbu. Umjesto da ju prihvate, benefaktori našeg oprosta, krenuli su u osvetu. Pravo vam budi – komentirali su mnogi.

“Dragi moji Hrvati, s izuzetkom onih iz 45. i njihovih potomaka!”

Predsjednica je u svom govoru u Buenos Airesu, po njihovu očekivanju trebala reći: “Dragi moji Hrvati, svi koji ste u Argentinu  stigli prije 1945. i oni koji su stigli nakon 1960., lijepo vas pozdravljam i molim da iz ove dvorane odmah izbacite sve one koji su ovamo došli u periodu nakon pada zločinačke fašističke tvorevine NDH, njih, njihove obitelji i potomke. Biti će mi posebna čast ako ih vani nakon izbacivanja dobro isprebijate i obuzeti će me ponos ako vas vidim kako se vraćate zasukanih rukava i ruku krvavih do lakta.

Kako bi na engleskom rekli “My dear Croatians*! (*Conditions apply)

To je trebala reći Kolinda Grabar Kitarović, da ne zasluži smještaj u jednoj od dvije moguće institucije, kako ih je uz odobravanje malo manje od polovine Sabora, imenovo Arsen Bauk. Gledajući tu i sličnu retoriku, dok spominjemo kako bi se Sabor trebao zvati državnim, nameće će mi se pomisao – smije li se zvati hrvatskim?

Ali ovo nije o Bauku koji je zajedno s njegovom bagrom Hrvatski sabor pretvorio u štalu. On Predsjednici i nikome naročito ne može ništa dok god je u opoziciji, nego je ovo priča o nekome tko je na vlasti i tko se upravo pokazao mnogo snažnijim od Predsjednice, koji može poništiti odluke vladinih ureda i oduzeti priznanja koja ona uručuje Hrvatima i hrvatskim institucijama.

Radi se o čovjeku koji se jednom ironično identificirao kao gost a danas se bez i malo ironije, ponaša kao gazda koji preko glava hrvatske sluganske političke kukavelji, vedri i oblači.

Neka Hrvati izvan Hrvatske ostanu izvan Hrvatske

Baukova retorika o Predsjedničinoj posjeti Hrvatima u Argentini je splasnula i on se u međuvremenu prebacio na druge teme, na Hrvate u domovini koji se ne slažu s njegovom idelogijom, pa im zajedno sa svojim istomišljenicima iz istog tog Sabora djeli “komplimente” kao “križari”, “katolibani” i tome slično.

U međuvremenu, na scenu je stupio nekadašnji gost a današnji gazda, Milorad Pupovac, koji ne treba retorički oskvrnjivati čast visokog doma Hrvatskog sabora (on ga oskvrnjuje samim tim što se tamo nalazi), nego je Baukovu bitku nastavio preko svojih pasa u Novostima, kojima treba samo baciti malo mesa iz proračuna, i oni podivljaju, otrgnu se s lanca i ugrizaju u koga god Milorad upre prstom.

Predsjednica se povukla u izolaciju dok se svi drugi s lijeva i desna ne poderu ganjajući Istanbulsku konvenciju, ali nije i Milorad Popovac. On je sačekao 10. travnja kada se u čast uspostave prve novovjekovne hrvatske države, svake godine u Buenos Airesu i svuda po svijetu gdje žive Hrvati, priredi progodna manifestacija.

Ove godine, manifestacija u organizaciji Mjesnog odbora u Buenos Airesu, u čijem sastavu je i Mirko Hasenay, bila je pomaknuta na 15. travnja, kad će svima biti lakše pristupiti, jer je nedjelja.

U sastavu programa je bila Sv. misa zahvalnica u 11.30, zatim nakon mise zajednički svečani ručak i nakon ručka odgovarajući kulturni i folklorni program za prisutne, u Domu Lugones, kojemu je Predsjednica tokom posjete uručila priznanje.

Ne smeta Miloradu Pupovcu Mirko Hasenay, dok god on stoji u Argentini i ne vraća se kontaminirati Pupovčevu Hrvatsku, ali Mirko je primljen u Savjet vlade za Hrvate izvan Hrvatske, a ti su Miloradu na zubu, jer što se njega tiče, neka Hrvati izvan Hrvatske, izvan Hrvatske ostanu za uvijek i neka im se još priključi što je moguće više onih iz domovine. On bi podržao Savjet za odlazak Hrvata iz Hrvatske, a ne savjet za njihov povratak.

Pupovčevi bijesni psi pušteni s lanca

Kada su saznali da se priprema manifestacija “Pavelićeve tvorevine”, u akciju su preko Novosti stupili Pupovčevi bijesni psi. Došlo je vrijeme ponoviti uspjeh koji su postigli kad su se iz Melbournea riješili Ante Jurića, kome po starosti ni otac ni nije mogao biti ustaša a kamo li on. U zadatak je stavljeno, riješiti se sada Mirka Hasenaya iz Buenos Airesa i još poniziti Predsjednicu i oduzeti priznanje koje je uručila Domu Lugones, da se zna tko je gazda u ovoj državi.

Desetog travnja 1941. je na zgarištu Jugoslavije uspostavljena država koju je hrvatski narod htio, što su priznali i Alojzije Stepinac koji s ustaškim režimom nije imao baš prijateljske odnose i Franjo Tuđman, koji se protiv tog režima oružjem borio u ratu. Ali Deseti travnja nije proslava režima nego je proslava uspostave države koju smo mi, koju su naši preci htjeli ali ju nije htio Pupovac ni njegovi preci, pa kakvih god prijepora s režimom i njegovim poglavnikom imao, on i njegovi nikada ne izostave osuditi državu kao pojam i proglasiti ju za tvorevinu, jer ako je ona bila tvorenvina onda je i ova, onda je i svaka, dok je baš stvarna tvorevina bila njegova vesailleska nenarodna, nelegitimna, monstruozna politička kreatura Jugoslavija, koja nikada nije imala pravo postojati.

Novostima od 29. ožujka Pupovčevi su psi pušteni s lanca i obrušili se na Mirka Hasenaya, proslavu uspostave prve novovjekovne hrvatske države i automatski cijeloga iseljeništva za koje u Pupovčevoj Hrvatskoj nema mjesta. https://www.portalnovosti.com/daleko-je-argentina

Ne treba Pupovac vladi naređivati 2 puta. Kud on okom, oni skokom. 29. ožujka Pupovac naredi obračun i 12. travnja naređenje je izvršeno.

Ne otkažete li ručak 15. travnja, oduzeti će vam se priznanje kojim vas je Predsjednica nagradila

Iz Zagreba su nazvali Dom Lugones i dali im ultimatum: “Ako ne otkažete ručak u nedjelju 15. travnja, oduzeti će vam se priznanje”. Grijeh je ne udijeliti priznanje nekome tko ga je zaslužio – zločin je udijeliti ga a onda ga suspendirati.

Pored Hrvatskog doma, gospodin Hasaney je dobio pismo slijedećeg sadržaja:

Poštovani gospodine Hasenay,

u četvrtak, 12. travnja 2018., Vlada je na svojoj 90. sjednici donijela Odluku o izmjeni Odluke o osnivanju članova Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske, kojom se razrješujete članstva u Savjetu Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske kao predstavnik hrvatskog iseljeništva/dijaspore za Argentinu.

Sukladno pozitivnim pravnim propisima Republike Hrvatske, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, a posebice poštujući ustavna načela suverene i demokratske Hrvatske koja jasno odbacuju sve oblike totalitarnog režima, naglašujući pri tome ustavne temelje državne suverenosti, između ostalog, nastale na pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu, čvrsto odbacujemo svaku izjavu ili istup koji na bilo koji način podupire ili promiče svaki oblik totalitarizma.

Imajući u vidu kako su Vaše aktivnosti i istupanja unutar hrvatske zajednice Argentine kao i na društvenim mrežama povezane sa promicanjem nedemokratskog i totalitarnog režima Nezavisne Države Hrvatske (NDH) te kako su takve aktivnosti u suprotnosti sa Ustavnim odredbama Republike Hrvatske i hrvatskim zakonodavnim okvirom, Vlada Republike Hrvatske postupila je kako je naprijed navedeno.

Ističemo kako je Savjet Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske, sve njegove članice i članovi,  savjetodavno tijelo Vlade Republike Hrvatske koje promiče vrijednosti utemeljene na Ustavu i Zakonu te se ograđuje od svih oblika nedemokratskog djelovanja.

Koristimo priliku zahvaliti Vam na  zalaganju i doprinosu radu Savjeta u dijelu u kojem ste podupirali  pozitivne i afirmativne aktivnosti Savjeta.

S poštovanjem,
Središnji državni ured za Hrvate izvan republike Hrvatske
Ivana Perkušić, dipl.iur
zamjenica državnog tajnika
Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske
Trg hrvatskih velikana 6, Zagreb

S Trga hvatskih velikana provoditi volju Milorada Pupovca, znači pretvarati Milorada Pupovca u hrvatskog velikana.

Tko dakle ima zadnju riječ u Hrvatskoj?

  • Nema ju hrvatska većina predstavljena na velikim skupovima u Zagrebu i Splitu povodom odluke o ratifikaciji Istanbulske konvencije.
  • Nema ju predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja može dijeliti odličja koliko god hoće ali ih Pupovac može oduzeti isto kad god hoće.
  • Nemaju ju zastupnici u Saboru imenovani tamo provoditi volju birača koji su ih izabrali, jer se moraju pokoriti odluci vrha stranke, u HDZ-ovom slučaju vlade.
  • Nema ju vlada koja se mora pokoriti odluci Milorada Pupovca, kada se njemu prohtije, ali i HNS-a kada se njima prohtije, Bruxellesa kao glavnog nositelja suvereniteta u europskom dominionu Hrvatskoj kada se njima prohtije i još ponekoga.

Pupovac je službeno na čelu Saborskog odbora za ljudska prava a neslužbeno na čelu Saborskog odbora za obespravljenje iseljeništva.

Kako to da se u iseljništvu slavi Deseti travnja?

Hrvatsko iseljavanje nije počelo 30. svibnja 1991. Ono je tada i na žalost, samo nastavljeno, a počelo je davno prije 10. travnja 1941. Do tog travnja iseljeni i prognani Hrvati su mogli slaviti jedino 1. prosinca, kada je 1918. proglašena Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca.

Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske, baš na osnovu toga što su ju Stepinac i Tuđman prepoznali kao proizvod volje hrvatskoga naroda, Hrvati diljem svijeta su počeli slaviti taj nadnevak, a među njima većina ljudi koji nisu bili u Hrvatskoj u vrijeme WW2, jer su bili raseljeni i rastjerani u vrijeme kraljevine Jugoslavije, pa čak i ljudi koji nikad nisu i nikad neće vidjeti Hrvatske.

Nakon uspostave Titove Jugoslavije nacionalni dan je postao tzv. Dan republike 29. studenog. Hrvatski iseljenici i izbjeglice su imali izbor slaviti njega ili Deseti travnja. Sasvim sigurno 95 posto njih su izabrali slaviti Deseti travnja i ne samo oni koji su spasili glavu i izbjegli bleiburški nož, nego i oni koji su nastavili kao rijeke odlaziti u emigaciju, bježeći od kasnije tito-rankovićeve strahovlade.

Kada je moja generacija “proljećara” stigla u izbjeglištvo, suočili smo se s istom tom situacijom – priključiti se, od jugoslavenskih diplomatskih predstavništava striktno kontroliranim malobrojnim jugoslavenskim organizacijama ili se priključiti velikim brojevima hrvatskih iseljenika, s njihovim crkvama, sportskim klubovima, kulturnim, umjetničkim, folklornim i inim udrugama, velikim hrvatskim domovina i klubovima, poslati svoju djecu u hrvatske škole, kupovati i čitati hrvatski tisak i živjeti kao slobodni ljudi među svojim ljudima, što je pružalo kakvu-takvu utjehu u tragediji koju sam više nego jednom nazvao životom izvan sebe.

Veliki brojevi Hrvata koji su se izvan Hrvatske ovako okupljali, viđeni su i od strane država hrvatskog izbjeglištva pozitivno, doprinosnosnicima kulturnom i svekolikom bogatstvu ovih, posebno novosvjetskih država poput Kanade, Argentine i Australije.

Jugoslavenske vlasti su se našle u poziciji da je najbolje bilo ignorirati taj svijet “fašističke, zločinačke, ustaške emigracije”, koja je takva bila jedino po njihovoj definiciji i ni po čemu drugome i pustiti ga da paralelno živi svoj život.

Politički predstavnici država u kojima obitavaju Hrvati u velikim brojevima, upoznali su ih kao pozitivnu zajednicu i počeli posjećivati hrvatska mjesta javnog ukupljanja pa dolaziti čak i na proslave Desetog travnja.

Bezimeni na bruxelleskoj zapadno-balkanskoj vukojebini

Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske učlanjivanjem a onda izbacivanjem hrvatskih iseljenika, umjesto namijenjenog mu zbližavanja, na ovaj se način pretvara u ured do sada neviđene alienacije hrvatskog iseljeništva, samo zato jer Milorad Pupovac u ovoj političkoj konstelaciji ima pravo veta na svaku odluku hrvatskih vlasti i ponaša se kao moralno-politički barometar i još više, kao apsolutni gospodar bez čije privole ništa u Hrvatskoj ne može zaživjeti.

Sve je to tako živjelo dok Hrvatska nije osamostaljena i dok nisu uspostavljena diplomatska predstavništva, očito natrpana bivšim jugoslavenskim kadrovima, kada je započela hajka kakvu ne poznajemo ni iz jugoslavenskih vremena.

Pred par godina, australski premijer Tony Abbott je Hrvatima Australije čestitao Deseti travnja, kao što su to redovno radili i njegovi prethodnici, kada je Hrvatska ambasada u Cabnerri, očito po direkciji tadašnje ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, povodom te čestitke uložila tako oštar protest da je pretvoren u globalni skandal o kojemu su pisale kolumne vodećih svjetskih novina.

Naravno da je iseljništvo slavilo sve nadnevke novoobnovljene hrvatske države, pa čak i onda kada su se skandalozno, očito pod utjecajem moćnika poput Pupovca, počeli igrati s datumima, pa je kao jedinstveni primjer u svijetu, Hrvatska 2001. ukinula 30. svibnja kao Dan državnosti i preselila ga na 25. lipnja.

Sada, Hrvatska sve više uviđa da joj prijeti demografska katastrofa i pokrenuli su se, iako previše sporo, kotači hrvatskog inkluziviteta, da iseljništvo stvarno postane dio jedinstvenoga hrvatskoga naroda, a ne neki njegov daleki genetički mutant. Međutim, kako bilo tko iz Hrvatske posjeti Hrvate u iseljeništvu, iz dobro ukopanih jugoslavenskih i velikosrpskih bunkera, dolazi mitraljeska paljba i glave padaju, najprije Ante Juriča u Melbourneu a sada i Mirka Hasenaya u Buenos Auresu.

Je li Hrvatska svjesna da se Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske učlanjivanjem a onda izbacivanjem hrvatskih iseljenika, umjesto namijenjenog mu zbližavanja, na ovaj način pretvara u ured do sada neviđene alienacije hrvatskog iseljeništva, samo zato jer Milorad Pupovac u ovoj političkoj konstelaciji ima pravo veta na svaku odluku hrvatskih vlasti i ponaša se kao moralno-politički barometar i još više, kao apsolutni gospodar bez čije privole ništa u Hrvatskoj ne može zaživjeti.

Nastavi li ovako, Hrvatska će doskora proći baš tako kako joj je Pupovac sa svojim beogradskim mentorima namijenio, bezimena na bruxelleskoj zapadno-balkanskoj vukojebini.

Dinko Dedić / Projekt Velebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Jesmo li kao narod i pojedinačno zreli i spremni i za izvaninstitucionalnu borbu?

Objavljeno

na

Objavio

Nove okolnosti traže nove ljude, nove političke vođe naroda, naroda suočenog s prijetnjom nestanka

Prigodom prve obljetnice smrti predsjednika mr. Mate Bobana otkriven je spomenik u obliku stećka sa stablom potomstva Mate Bobana s jedne strane i s likom vile Svetigorke Hrvatice na pročelju. Spomenik je rad akademskoga slikara Anđelka Mikulića. Na stećku stoji urezan tekst fra Ante Marića:

U KRATKOM ŽIVOTU DICU DICE SVOJE UGLEDAH I MIR NAĐOH NA SVOM PLEMENITOM JA MATE BOBAN SIN STIPANA JURE I MATE MOLEĆI SVETOG STIPANA PRVOMUČENIKA ZA POKOJ NEPOMUĆENI PO TKO ZNA KOJI PUT ZLOTVORI UDARIŠE NA SVE HRVATSKO NAROD HRVATA HERCEG BOSNE PRVAKOM ME UČINI OSNOVASMO HRVATSKU REPUBLIKU HERCEG BOSNU I VOJSKU SLAVNOG HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE KRVLJU NAJBOLJIH HRVATSKIH SINOVA U LJUTIM BOJIMA SAČUVASMO OD SAVE DO SINJEG JADRANA ZEMLJU JEZIK IME SVETO HRVATSKO KATOLIČKO DESNICOM SVOJOM HRVATSKOM NARODU ZLA NE UČINIH RIČI I BILIGA NAJMANJEG PROTIVU HRVATA ZABILIŽIO NISAM VILA SVETIGORKA HRVATICA SVIDOKOM MI NA GROBU I MOJIH VITEZOVA STOJI MRTVE NAS ŠTITI VISOKO DRŽEĆ ŠTIT HRVATA MAČEM ĆE PRIT BUDU LI NAS POPIRALI ZORIT ĆE NAM ZORE ZBRAJAT DANE U VRIME VRIME U VIČNOST ZA BESMRTNI ŽIVOT HRVATSKE ZEMLJE HERCEG BOSNE

Zaista, naša djeca i unuci trebaju ove riječi znati naizust znati i u srca urezati!

„Krvlju najboljih hrvatskih sinova u ljutim bojima sačuvasmo od Save do Sinjeg Jadrana zemlju, jezik, ime sveto, hrvatsko, katoličko“ (…)

Za besmrtni život hrvatske zemlje Herceg Bosne!!!

Hoće li naša djeca znati sačuvati, razgovorima, pregovorima, umijećem mogućeg, u danim okolnostima, u novim vremenima, na istim prostorima, blago koje im očevi označiše svojom krvlju, svojim kostima?

Stoljećima narodi čekaju vođu koji ih je spreman povesti na put ostvarenja snova, u Slobodu. Moderna vremena s novim komunikacijskim kanalima, u novoj, potpuno drugačijoj dimenziji značenja pojmova „neovisnost“, „suverenost“, možda skraćuju taj period na pola ili na četvrt stoljeća, ali je važno da potomci ne izgube dušu duše nacionalne, bitak naroda, svijest o potrebi samobitnosti, samostojnosti, čvrstu nit, poveznicu s precima koji ih zadužiše.

Je li današnji naraštaj hrvatskih političara u BiH sačuvao instinkt za samoodržanjem, prepoznaje li znakove vremena i hoće li, kada opet uskoro bude trebalo, znati stati i ustati? A trebat će! Jer za o(p)stanak nam nisu dostatne deklaracije, prkos i ponos, sjećanja i uspomene, pjesme, tradicija pa ni čuvanje samog jezika kao zadnjeg bitka nacije.

U zrelim nacijama o tomu brinu instituti, vijeća intelektualaca, ratni i politički veterani, a narod kojega su u hodu k Slobodi zaustavili prije nego je prohodao, nema organiziranu misleću logistiku, nema svoj „think tank“, a u BiH ni svoju kakvu-takvu vojsku. Što nam preostaje? Od onih koji su svojim odlukama uveli kršenje mirovnih sporazuma kao pravilo, od onih koji su na najbrutalniji moguću način smijenili stotine hrvatskih političara u BiH, tenkovima „uvodili red“ u bankarski sustav opet samo jednog naroda, od onih koji ni u mirovini ne miruju nego se otvoreno miješaju ne samo u pitanja unutarnjeg uređenja BiH nego se drznu držati lekcije Europskoj Komisiji i euro-parlamentarcima, očekivati da se pospu pepelom i priznaju svoje grijehe, da konačno shvate u kakvoj su to državi „uvodili red“ zadnjih četvrt stoljeća. Oni ne odgovaraju nikomu, osim možda nekim nevidljivim a moćnim svjetskim nad-vladama, sotonskim krugovima kojima odgovara zadržavanje kriznih područja u kojima po potrebi mogu lako izazvati nove sukobe i ratove. Stoga su jadne, čak i navodne hrvatske „javne“ medijske kuće koje Petritschu, Bildtu, Schwarz-Schillingu i Inzku daju toliko medijskog prostora i predstavljaju njihovo mišljenje kao referentno kada čak i bošnjački neupitni intelektualci sami komentiraju zadnje izbore kao nametanje volje brojnijeg naroda malobrojnijem narodu. Na koncu i Miroslav Lajčak, jedini od „visokih predstavnika“ koji se usudi imati drukčije mišljenje, pokazuje nerazumijevanje Daytonskog sporazuma kada kaže da je u slučaju #sejdokomšić prekršen samo duh, ali ne i slovo mirovnoga Sporazuma.

Dobro je da su hrvatski euro-parlamentarci postigli konsenzus, još bolje je što, inače Briselu do kraja odana, trenutna hrvatska vlast i dalje ustrajno brani prava Hrvata u BiH, ne samo na nacionalna nego i na temeljna ljudska prava – birati i biti biran. Dobro je da su i službene strukture katoličke Crkve u BiH suglasne bar kada se govori o minimumu prava Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH. Dobro je što je trenutni vođa Hrvata u BiH, kakogod ga doživljavali i štogod o njemu mislili, proširio krug zajedničkog djelovanja izvan i iznad Hrvatskog Narodnog Sabora, djelujući kao hrvatski politički blok. Još bi bolje bilo kada bi se jedni, drugi i treći uspjeli dogovoriti o konkretnom, jasnom političkom stavu, koji ne bi bio usmjeren protiv nikoga i kojega bi onda branili pod svaku cijenu.

Jesmo li kao narod i pojedinačno zreli i spremni za izvaninstitucionalnu borbu?

Pitanje egzistencije, strah od gubitka ionako teško stečenih pozicija ili običnih poslova, je razumljiv i donekle prihvatljiv argument, bar kada govorimo o Hrvatima službenicima i zaposlenicima ministarstava, agencija, ureda, instituta itsl. u Sarajevu ili Mostaru. Razumjeti je donekle i političke „uhljebe“ koji nisu sposobni ništa drugo raditi kako bi sebi i obitelji osigurali egzistenciju. Ali, dolazi vrijeme kada će biti teško ostati principijelan do kraja i zadržati takve pozicije i pojedinačne beneficije. Jer, znamo već iz prijašnjih iskustava, u slučaju principijelnog stava o ne sudjelovanju u vlasti dok se ne riješi pitanje izbornog zakona, ostavlja se „prazan“ prostor koji će Bošnjaci opet popuniti „lojalnim“ Hrvatima, a takvih se uvijek nađe.

Prva „pragmatičarka“ koja floskulom o „politici kao umijeću mogućeg“ govori upravo o očekivanom egzistencijalnom strahu ili uhljebničkoj paranoji, dosadašnja Čovićeva ministrica obrane BiH, Marina Pendeš je bila (ne)očekivano iznenađena što joj se zamjeri salutiranje nametnutom članu Predsjedništva Komšiću koji je na sporno postrojavanje OS BiH došao umjesto Dodika (koji ne drži do tog Dana, 25. Studenog, valjda obilježavanje ZAVNO BiH?).

Najprije je izjavila: “Politika je umijeće mogućeg, a politika u Sarajevu umijeće političkog preživljavanja, barem što se hrvatskog naroda u BiH, osobito u Središnjoj Bosni, tiče, a takve impulzivne i instant reakcije i blokade nas mogu samo odvesti u veću propast i ponor. Takve smo scenarije već imali i znamo svi kako smo prošli kao narod” – rekla je tada Pendeš a onda se ispričavala brojnim hrvatskim braniteljskim i studentskim udrugama koje su joj zamjerile prerano „legitimiranje“ Komšića kao „našeg člana Predsjedništva“. A sam Komšić je reagirao izjavom, bolje reći prijetnjom Hrvatima Središnje Bosne: „ Ako se ovo nastavi Hrvati u Središnjoj Bosni će biti glavne žrtve“.

Druga „pragmatičarka“ je ministrica vanjskih poslova u Vladi RH, Pejčinović Burić koja je o izboru Komšića i daljnjoj suradnji s njim kao nametnutim „hrvatskim“ članom Predsjedništva BiH, u izjavi za Hrvatski Radio, kazala otprilike da se čudi nekim njegovim izjavama nakon izbora, ali da se nada da će suradnje biti jer je mora biti.

Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković je odmah nakon usvajanja Deklaracije o Hrvatima u BiH, na sastanku Vijeća Europe u Briselu, dobio otvorenu potporu deset europskih zemalja, među kojima su Austrija, Italija, Grčka, Slovačka, Sam Plenković kaže da je kolegama na Europskom vijeću rekao da govori kao najveći zagovornik BiH, “da se nitko nije više zauzeo za napredak BiH prema EU-u i tako ćemo i nastaviti”, te je dodao „Signaliziramo da imamo problem koji se može prilično jednostavno riješiti i da dođe do konsenzusa oko promjene izbornog zakona. Stvar je jasna”, istaknuo je Plenković. A ministrica vanjskih poslova Federica Mogherini je kazala da je priključenje balkanskih zemalja prioritet EU. I ona se slaže da se promjene izbornog zakona u BiH moraju što prije donijeti.

Međutim bit će uzalud i Plenkovićevo ustrajno i argumentiramo zalaganje (ako ništa) bar za povratak na izvorne osnove Daytonskog sporazuma, bit će uzalud i Čovićevo balansiranje između Dodika i Izetbegovića, i „ostajanje na terenu“ kao i eventualni bojkot sudjelovanja u vlasti, ako kao narod nismo spremni dosljedno do kraja braniti svoja nacionalna prava u BiH i na BiH. Ako nismo spremni zbog toga podnijeti nova kažnjavanja političara, i ako treba nove sankcije ionako razbijenom gospodarstvu.

Pravo je dakle pitanje jesmo li kao narod konačno zreli za svaki mogući scenarij pa i izvaninstitucionalni otpor. Jesmo li spremni riskirati pozicije i ako bude trebalo podnijeti načelne ostavke na dobro plaćene funkcije? Jesu li pojedinci spremni prigušiti vlastiti ego i povući se iz politike ako se procjeni da je to jedini način izlaska iz zatvorenog kruga? Ne vjerujte onima koji kažu da nema osoba spremnih preuzeti rizik vođenja naroda do konačne slobode i rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja u BiH. Ima ih! I nisu opterećeni ni komunističkom ni kriminalnom prošlošću. I ne boje se! Samo im treba otvoriti vrata, pustiti ih da se predstave narodu i povedu svoj narod iz „ropstva nemila“.

(MM)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trpimir Jurić: Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa

Objavljeno

na

Objavio

Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

U najranijoj fazi našeg života, kao bebe, mi glasajući se izgovaramo glasove, vokale A, O, U. U drugoj fazi naših govornih početaka počinjemo s spajanjem glasova u slogove. To stvara neizmjerno veselje i zabavu našim roditeljima, starijoj braći i sestrama, bakama i djedovima. Prvi ili među prvim udvojenim slogovima je ma-ma. Oni koji su nam svojim glavama zatvarali pogled i stalno nas poticali na nastavak gugutanja priželjkivali su da „izgovorimo“ ono što bih oni htjeli čuti: ma-ma, ta-ta, ba-ba…)

Nesvjesnost ili svjesnost da smo izgovorili ma-ma i da je to glasanje zainteresirana publika iznad naše kolijevke, razumjela kao da smo dozivali ili imenovali mamu, kontinuirano će potrajati do kraja našeg života. Kad više, kad manje svjesno i smisleno, kad nehotično, kad kao vapaj, mama, majko moja.

Vjerojatno sam vas zbunio s ovim uvodom i ne nalazite smislenosti i razloga spominjanja ove naše ljudske govorne faze.
Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

Ma-ma, mama, majko, majko moja, kako rekoh ostat će nam do kraja života, često ili najčešće kao zazivanje, traženje, naposljetku moljenje, molitvu.

U prvoj kolumni govorio sam o izrađivanju vizualnog, osobnog ili skupnog identiteta kod pripadnika ZENGA (posebne frizure, posebni detalji na odori, znakovlje i sl). Jedan važan detalj nisam spomenuo, pa sada koristim priliku, je krunica.

Naklono ili nenaklono, ljudi nas se sjećaju s krunicom oko vrata, oko epolete naše jakne. Neki su je nosili sa diskrecijom u nekom od brojnih džepova, ali rijetko tko ju nije imao i kad nije znao razloga zašto ju imati uz sebe, a još manje zašto ju ne imati.
Mnogi su s njom umrli. Neki naši poginuli imali su specifično izrađene krunice, pa je to bio bitan detalj kod identifikacije. Pojedinci ju, niti nakon ovoliko godina poraća, nikad više nisu skinuli s vrata. Baš tu, tu ratnu, čudotvornu za koju vjeruju da im je nebrojeno puta pomogla.

Najgora iskustva iz ratnih logora, službeno kao psiholog, čuo sam od prvih naših razmijenjenih zarobljenika, logoraša. Kasnije, bar se tako čini, kao da je blago popustila sva opakost koju čovjek prema čovjeku može napraviti.

U jednom od stotina provedenih psiholoških intervjua s logorašima po njihovoj razmjeni, jedan naš vojnik, logoraš s Manjače, mi priča:

“Već kod vrućeg prijama u logoru ostao sam bez ičega materijalnog što sam imao kod sebe. Među ostalim, krunicu su mi potrgali i bacili. Slijedilo je uništavanje mog dostojanstva. Doslovno su me zgazili, Boga u meni ubili. Zazivao sam u sebi, naglas majku (onu majku s početka ove priče). Kad su me koliko toliko ostavili na miru, ne zaboravljajući mi dati redovnu porciju batina, koristio sam svaku priliku, u početku samo u sebi, moliti se Bogu, Majki Božjoj, Gospi. Upoznavajući logoraše, supatnike, molili bi se u paru. Kako je vrijeme odmicalo i krug molitelja postajao veći, a strah od javnog moljenja manji, molili smo Gospinu krunicu.

Taj obred molitve sve više i više se ponavljao, postajući naša duhovna praksa za koju ni logorski čuvari više nisu marili. Bitnije od toga je što su nam se u molitvi pridruživali i oni koji se prije nisu molili. Zapravo ne znam jesu li bili ateisti, agnostici, vjernici bez prakse, nevažno.
Stotine krunica na spomen obilježju iznad jedne od masovnih grobnica kod Vukovara

Ja sam počeo izrađivati svoju novu krunicu. Koristio sam kamenčiće s poda oblikujući ih u kuglice kad god sam stigao. Najčešće otvorenim dlanom pritiskujući izabrani kamenčić od betonsko tlo staje (logor Manjača bio je napravljen na jednoj farmi).

Rupice na kuglicama sam bušio s ogromnom požrtvovnošću, teškim trudom i domišljatošću, rekao bih inženjerskom kreativnošću i zanatskom vještinom. Pritom nisam osjećao umora ili dosade. Cijeli taj proces imao je smisla. Svaka nova obrađena i probušena kuglica približavala me je cilju. Napraviti svoju novu krunicu. Time sam kratio vrijeme, otklanjao crne misli i pesimizam kojem nitko bar u početku nije uzmogao umaći. Dlanovi su mi u početku bili s podljevima i žuljevima. Kako je vrijeme odmicalo, a broj kuglica se povećavao, žuljevi su nestajali. Paralelno s tim, trud je dobivao smisao, vrijeme prolazilo, a ja sam usprkos svim neprekinutim torturama postajao snažniji.

Kad sam izradio 59 kuglica, za dovršiti krunicu ostalo je napraviti križ. Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa. U njegovu izradu uložio sam sve svoje stečeno znanje i vještinu stečenu u izradi kuglica i puno više od toga. Ima tu puno novih detalja, pa izrada nije prošla bez pokušaja i pogrešaka. Svaki put kada bih pogriješio ili nisam bio zadovoljan, krenuo bih od početka. Na duhovnom planu, svaki neuspjeh u izradi križa, doživljavao sam kao Kristovo padanje pod križem i ponovno ustajanje. Svaki novi početak u izradi novog, približavao me je uspjehu. Interesantno je koliko me to nije frustriralo niti obeshrabrivalo, štoviše, bivao sam strpljiviji i uporniji.

Napokon sam dovršio svoju krunicu, unikatnu, neponovljivu. Mojih osamnaest mjeseci na Manjači je proteklo, razmijenjen sam. Razmjena i moj povratak kući svojoj obitelji je moje uskrsnuće. Ja nisam Isus Krist, ali sam sebi sam dokazao da je moguće opstati usprkos svih bestijalnosti. Ljudska duhovna narav izražena kroz vjerovanje, upornost, davanje smisla svakoj žrtvi, veselje svakoj i najmanjoj pobjedi je prelazak u sasvim novu dimenziju koju do tada nisam imao.”

Trpimir jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari