Pratite nas

Kolumne

Tko ima zadnju riječ u Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Proces je standardiziran. Najprije Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske imenuje nekoga iz iseljeništva u Savjet za Hrvate izvan Hrvatske.

Potom Pupovčeve Novosti iz udbine arhive ili kojim drugim izvorima “prouče” profil i obiteljsku pozadinu imenovanoga i ako nema čistu jugoslavensku prošlost, puste pse s lanca. Na kraju Središnji ured poništava imenovanje. Tako umjesto zbližavanja iseljene Hrvatske ostvaruju otuđivanje. Do sada su pale Australija (Ante Jurić) i Južna Amerika (Mirko Hasenay).

Tokom posjete Južnoj Americi, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović je između ostalih, posjetila Argentinu i hrvatsku zajednicu u Buenos Airesu. Pritom se sastala s prominentnim Hrvatima, uključujući i predsjednika udruge Hrvatski domobran, Mirka Hasenaya.

Mirko Hasenay je imenovan u Savjet za Hrvate izvan Hrvatske a Domu Lugones, Hrvatskom domu koji se nalazi u ulici Lugones, gdje se godinama okupljaju Hrvati Buenos Airesa, Predsjednica je uručila priznanje.

Bilo je to jedno u seriji putovanja hrvatske Predsjednice nakon Australije, Novog Zelanda, Sjedinjenih Država i Kanade, u očitoj namjeri povezati hrvatsko iseljeništvo s domovinom, kako bi se ostvarilo apsolutno vitalno jedinstvo hrvatskoga naroda, decimiranog stoljetnim iseljavanjem, koje se i danas nemilice nastavlja.

Međutim, hrvatsko iseljeništvo je za manjinsku ali moćnu projugoslavensku sekciju u Hrvatskoj bilo i ostalo “neprijateljska fašistička emigracija” što je postalo sasvim jasno nakon Predsjedničina povratka u Hrvatsku, kada je započelo vaganje svake njezine riječi, pa je čak i u Hrvatskom saboru imenovana kao osoba koja bi trebala završiti u zatvoru, jer nije u razgovorima s Hrvatima specifično podijelila Hrvate na one koji, s obzirom na godinu odlaska u izbjeglištvo, imaju, a koji nemaju pravo zvati se Hrvatima.

Bio je to mali i davno zakašnjeli pokušaj stvoriti bar neku povezicu domovine sa svojim po svijetu raseljenim narodom, čija će populacija doskora postati veća od one u domovini, čija djeca pritisnuta krizom, nebrigom i nemarom, napuštaju domovinu toliko masovno da ih je lakše brojati autobusima nego ljudima.

Ako se ne zaustavi odlazak, ako se ne poveća natalitet i ako se ne ostvari povratak iseljenika, Hrvatska je osuđena na nestanak.

Nekima bi to u Hrvatskoj predstavljalo radosni kraj povijesnog hoda ovog malog i žilavog naroda, kojega nisu mogli zatrti dok je bio okupiran i porobljen, pa su se domislili paklenom planu, kako to ostvariti kada jednom postane samostalan, kada svatko odahne, opusti mišiće i zaključi da je briga za opstanak stvar prošlosti.

Oprost na koji je odgovoreno osvetom

Davno prije nego što su svjetske prilike postale pogodne za ostvarenje samostalnosti, i davno prije nego što je itko mogo pomisliti da će general Franjo Tuđman izbiti na vrh garniture koja će ostvariti samostalnost, tokom teških vremena kada se suverenistička misao mogla razvijati jedino u emigraciji, Bruno Bušić je među baš tim “neprijateljskim emigrantima” raširio ideju nacionalnog izmirenja i za nju dobio privolu, onih koji su imali naviše razloga režati za osvetom, privolu te “neprijateljske i fašističke emigracije”.

Pomirba sinova partizana i ustaša, bila je formula s kojom smo pristupili poslu stvaranja države. Prigrlio ju je i Franjo Tuđman, i unatoč toga što je već od prvih dana bila zloupotrijebljena od one strane koja ju je prva trebala prigrliti jer je nosila “putra na glavi”, Hrvati su iz rata izašli pobjedinici i moji emigrantski suborci, koji su toliko propatili kroz tolike godine progona i likvidacija, klekli su na grobove svoje poubijane braće i oprostili čak i onima koji su izravno sudjelovali u pripremama i izvršavanju krvavoga jugoslavenskog zadatka.

Ostvarenje samostalnosti bila je dovoljna zadovoljština da se svima oprosti, ni ne sluteći da oni koji bi s tim oprostom trebali biti najzadovoljniji, neće nama oprostiti. Umjesto osvete, za koju je bilo više nego dovoljno motivacijskog materijala, mi prognanici smo izmislili i ponudili pomirbu. Umjesto da ju prihvate, benefaktori našeg oprosta, krenuli su u osvetu. Pravo vam budi – komentirali su mnogi.

“Dragi moji Hrvati, s izuzetkom onih iz 45. i njihovih potomaka!”

Predsjednica je u svom govoru u Buenos Airesu, po njihovu očekivanju trebala reći: “Dragi moji Hrvati, svi koji ste u Argentinu  stigli prije 1945. i oni koji su stigli nakon 1960., lijepo vas pozdravljam i molim da iz ove dvorane odmah izbacite sve one koji su ovamo došli u periodu nakon pada zločinačke fašističke tvorevine NDH, njih, njihove obitelji i potomke. Biti će mi posebna čast ako ih vani nakon izbacivanja dobro isprebijate i obuzeti će me ponos ako vas vidim kako se vraćate zasukanih rukava i ruku krvavih do lakta.

Kako bi na engleskom rekli “My dear Croatians*! (*Conditions apply)

To je trebala reći Kolinda Grabar Kitarović, da ne zasluži smještaj u jednoj od dvije moguće institucije, kako ih je uz odobravanje malo manje od polovine Sabora, imenovo Arsen Bauk. Gledajući tu i sličnu retoriku, dok spominjemo kako bi se Sabor trebao zvati državnim, nameće će mi se pomisao – smije li se zvati hrvatskim?

Ali ovo nije o Bauku koji je zajedno s njegovom bagrom Hrvatski sabor pretvorio u štalu. On Predsjednici i nikome naročito ne može ništa dok god je u opoziciji, nego je ovo priča o nekome tko je na vlasti i tko se upravo pokazao mnogo snažnijim od Predsjednice, koji može poništiti odluke vladinih ureda i oduzeti priznanja koja ona uručuje Hrvatima i hrvatskim institucijama.

Radi se o čovjeku koji se jednom ironično identificirao kao gost a danas se bez i malo ironije, ponaša kao gazda koji preko glava hrvatske sluganske političke kukavelji, vedri i oblači.

Neka Hrvati izvan Hrvatske ostanu izvan Hrvatske

Baukova retorika o Predsjedničinoj posjeti Hrvatima u Argentini je splasnula i on se u međuvremenu prebacio na druge teme, na Hrvate u domovini koji se ne slažu s njegovom idelogijom, pa im zajedno sa svojim istomišljenicima iz istog tog Sabora djeli “komplimente” kao “križari”, “katolibani” i tome slično.

U međuvremenu, na scenu je stupio nekadašnji gost a današnji gazda, Milorad Pupovac, koji ne treba retorički oskvrnjivati čast visokog doma Hrvatskog sabora (on ga oskvrnjuje samim tim što se tamo nalazi), nego je Baukovu bitku nastavio preko svojih pasa u Novostima, kojima treba samo baciti malo mesa iz proračuna, i oni podivljaju, otrgnu se s lanca i ugrizaju u koga god Milorad upre prstom.

Predsjednica se povukla u izolaciju dok se svi drugi s lijeva i desna ne poderu ganjajući Istanbulsku konvenciju, ali nije i Milorad Popovac. On je sačekao 10. travnja kada se u čast uspostave prve novovjekovne hrvatske države, svake godine u Buenos Airesu i svuda po svijetu gdje žive Hrvati, priredi progodna manifestacija.

Ove godine, manifestacija u organizaciji Mjesnog odbora u Buenos Airesu, u čijem sastavu je i Mirko Hasenay, bila je pomaknuta na 15. travnja, kad će svima biti lakše pristupiti, jer je nedjelja.

U sastavu programa je bila Sv. misa zahvalnica u 11.30, zatim nakon mise zajednički svečani ručak i nakon ručka odgovarajući kulturni i folklorni program za prisutne, u Domu Lugones, kojemu je Predsjednica tokom posjete uručila priznanje.

Ne smeta Miloradu Pupovcu Mirko Hasenay, dok god on stoji u Argentini i ne vraća se kontaminirati Pupovčevu Hrvatsku, ali Mirko je primljen u Savjet vlade za Hrvate izvan Hrvatske, a ti su Miloradu na zubu, jer što se njega tiče, neka Hrvati izvan Hrvatske, izvan Hrvatske ostanu za uvijek i neka im se još priključi što je moguće više onih iz domovine. On bi podržao Savjet za odlazak Hrvata iz Hrvatske, a ne savjet za njihov povratak.

Pupovčevi bijesni psi pušteni s lanca

Kada su saznali da se priprema manifestacija “Pavelićeve tvorevine”, u akciju su preko Novosti stupili Pupovčevi bijesni psi. Došlo je vrijeme ponoviti uspjeh koji su postigli kad su se iz Melbournea riješili Ante Jurića, kome po starosti ni otac ni nije mogao biti ustaša a kamo li on. U zadatak je stavljeno, riješiti se sada Mirka Hasenaya iz Buenos Airesa i još poniziti Predsjednicu i oduzeti priznanje koje je uručila Domu Lugones, da se zna tko je gazda u ovoj državi.

Desetog travnja 1941. je na zgarištu Jugoslavije uspostavljena država koju je hrvatski narod htio, što su priznali i Alojzije Stepinac koji s ustaškim režimom nije imao baš prijateljske odnose i Franjo Tuđman, koji se protiv tog režima oružjem borio u ratu. Ali Deseti travnja nije proslava režima nego je proslava uspostave države koju smo mi, koju su naši preci htjeli ali ju nije htio Pupovac ni njegovi preci, pa kakvih god prijepora s režimom i njegovim poglavnikom imao, on i njegovi nikada ne izostave osuditi državu kao pojam i proglasiti ju za tvorevinu, jer ako je ona bila tvorenvina onda je i ova, onda je i svaka, dok je baš stvarna tvorevina bila njegova vesailleska nenarodna, nelegitimna, monstruozna politička kreatura Jugoslavija, koja nikada nije imala pravo postojati.

Novostima od 29. ožujka Pupovčevi su psi pušteni s lanca i obrušili se na Mirka Hasenaya, proslavu uspostave prve novovjekovne hrvatske države i automatski cijeloga iseljeništva za koje u Pupovčevoj Hrvatskoj nema mjesta. https://www.portalnovosti.com/daleko-je-argentina

Ne treba Pupovac vladi naređivati 2 puta. Kud on okom, oni skokom. 29. ožujka Pupovac naredi obračun i 12. travnja naređenje je izvršeno.

Ne otkažete li ručak 15. travnja, oduzeti će vam se priznanje kojim vas je Predsjednica nagradila

Iz Zagreba su nazvali Dom Lugones i dali im ultimatum: “Ako ne otkažete ručak u nedjelju 15. travnja, oduzeti će vam se priznanje”. Grijeh je ne udijeliti priznanje nekome tko ga je zaslužio – zločin je udijeliti ga a onda ga suspendirati.

Pored Hrvatskog doma, gospodin Hasaney je dobio pismo slijedećeg sadržaja:

Poštovani gospodine Hasenay,

u četvrtak, 12. travnja 2018., Vlada je na svojoj 90. sjednici donijela Odluku o izmjeni Odluke o osnivanju članova Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske, kojom se razrješujete članstva u Savjetu Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske kao predstavnik hrvatskog iseljeništva/dijaspore za Argentinu.

Sukladno pozitivnim pravnim propisima Republike Hrvatske, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, a posebice poštujući ustavna načela suverene i demokratske Hrvatske koja jasno odbacuju sve oblike totalitarnog režima, naglašujući pri tome ustavne temelje državne suverenosti, između ostalog, nastale na pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu, čvrsto odbacujemo svaku izjavu ili istup koji na bilo koji način podupire ili promiče svaki oblik totalitarizma.

Imajući u vidu kako su Vaše aktivnosti i istupanja unutar hrvatske zajednice Argentine kao i na društvenim mrežama povezane sa promicanjem nedemokratskog i totalitarnog režima Nezavisne Države Hrvatske (NDH) te kako su takve aktivnosti u suprotnosti sa Ustavnim odredbama Republike Hrvatske i hrvatskim zakonodavnim okvirom, Vlada Republike Hrvatske postupila je kako je naprijed navedeno.

Ističemo kako je Savjet Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske, sve njegove članice i članovi,  savjetodavno tijelo Vlade Republike Hrvatske koje promiče vrijednosti utemeljene na Ustavu i Zakonu te se ograđuje od svih oblika nedemokratskog djelovanja.

Koristimo priliku zahvaliti Vam na  zalaganju i doprinosu radu Savjeta u dijelu u kojem ste podupirali  pozitivne i afirmativne aktivnosti Savjeta.

S poštovanjem,
Središnji državni ured za Hrvate izvan republike Hrvatske
Ivana Perkušić, dipl.iur
zamjenica državnog tajnika
Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske
Trg hrvatskih velikana 6, Zagreb

S Trga hvatskih velikana provoditi volju Milorada Pupovca, znači pretvarati Milorada Pupovca u hrvatskog velikana.

Tko dakle ima zadnju riječ u Hrvatskoj?

  • Nema ju hrvatska većina predstavljena na velikim skupovima u Zagrebu i Splitu povodom odluke o ratifikaciji Istanbulske konvencije.
  • Nema ju predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja može dijeliti odličja koliko god hoće ali ih Pupovac može oduzeti isto kad god hoće.
  • Nemaju ju zastupnici u Saboru imenovani tamo provoditi volju birača koji su ih izabrali, jer se moraju pokoriti odluci vrha stranke, u HDZ-ovom slučaju vlade.
  • Nema ju vlada koja se mora pokoriti odluci Milorada Pupovca, kada se njemu prohtije, ali i HNS-a kada se njima prohtije, Bruxellesa kao glavnog nositelja suvereniteta u europskom dominionu Hrvatskoj kada se njima prohtije i još ponekoga.

Pupovac je službeno na čelu Saborskog odbora za ljudska prava a neslužbeno na čelu Saborskog odbora za obespravljenje iseljeništva.

Kako to da se u iseljništvu slavi Deseti travnja?

Hrvatsko iseljavanje nije počelo 30. svibnja 1991. Ono je tada i na žalost, samo nastavljeno, a počelo je davno prije 10. travnja 1941. Do tog travnja iseljeni i prognani Hrvati su mogli slaviti jedino 1. prosinca, kada je 1918. proglašena Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca.

Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske, baš na osnovu toga što su ju Stepinac i Tuđman prepoznali kao proizvod volje hrvatskoga naroda, Hrvati diljem svijeta su počeli slaviti taj nadnevak, a među njima većina ljudi koji nisu bili u Hrvatskoj u vrijeme WW2, jer su bili raseljeni i rastjerani u vrijeme kraljevine Jugoslavije, pa čak i ljudi koji nikad nisu i nikad neće vidjeti Hrvatske.

Nakon uspostave Titove Jugoslavije nacionalni dan je postao tzv. Dan republike 29. studenog. Hrvatski iseljenici i izbjeglice su imali izbor slaviti njega ili Deseti travnja. Sasvim sigurno 95 posto njih su izabrali slaviti Deseti travnja i ne samo oni koji su spasili glavu i izbjegli bleiburški nož, nego i oni koji su nastavili kao rijeke odlaziti u emigaciju, bježeći od kasnije tito-rankovićeve strahovlade.

Kada je moja generacija “proljećara” stigla u izbjeglištvo, suočili smo se s istom tom situacijom – priključiti se, od jugoslavenskih diplomatskih predstavništava striktno kontroliranim malobrojnim jugoslavenskim organizacijama ili se priključiti velikim brojevima hrvatskih iseljenika, s njihovim crkvama, sportskim klubovima, kulturnim, umjetničkim, folklornim i inim udrugama, velikim hrvatskim domovina i klubovima, poslati svoju djecu u hrvatske škole, kupovati i čitati hrvatski tisak i živjeti kao slobodni ljudi među svojim ljudima, što je pružalo kakvu-takvu utjehu u tragediji koju sam više nego jednom nazvao životom izvan sebe.

Veliki brojevi Hrvata koji su se izvan Hrvatske ovako okupljali, viđeni su i od strane država hrvatskog izbjeglištva pozitivno, doprinosnosnicima kulturnom i svekolikom bogatstvu ovih, posebno novosvjetskih država poput Kanade, Argentine i Australije.

Jugoslavenske vlasti su se našle u poziciji da je najbolje bilo ignorirati taj svijet “fašističke, zločinačke, ustaške emigracije”, koja je takva bila jedino po njihovoj definiciji i ni po čemu drugome i pustiti ga da paralelno živi svoj život.

Politički predstavnici država u kojima obitavaju Hrvati u velikim brojevima, upoznali su ih kao pozitivnu zajednicu i počeli posjećivati hrvatska mjesta javnog ukupljanja pa dolaziti čak i na proslave Desetog travnja.

Bezimeni na bruxelleskoj zapadno-balkanskoj vukojebini

Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske učlanjivanjem a onda izbacivanjem hrvatskih iseljenika, umjesto namijenjenog mu zbližavanja, na ovaj se način pretvara u ured do sada neviđene alienacije hrvatskog iseljeništva, samo zato jer Milorad Pupovac u ovoj političkoj konstelaciji ima pravo veta na svaku odluku hrvatskih vlasti i ponaša se kao moralno-politički barometar i još više, kao apsolutni gospodar bez čije privole ništa u Hrvatskoj ne može zaživjeti.

Sve je to tako živjelo dok Hrvatska nije osamostaljena i dok nisu uspostavljena diplomatska predstavništva, očito natrpana bivšim jugoslavenskim kadrovima, kada je započela hajka kakvu ne poznajemo ni iz jugoslavenskih vremena.

Pred par godina, australski premijer Tony Abbott je Hrvatima Australije čestitao Deseti travnja, kao što su to redovno radili i njegovi prethodnici, kada je Hrvatska ambasada u Cabnerri, očito po direkciji tadašnje ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, povodom te čestitke uložila tako oštar protest da je pretvoren u globalni skandal o kojemu su pisale kolumne vodećih svjetskih novina.

Naravno da je iseljništvo slavilo sve nadnevke novoobnovljene hrvatske države, pa čak i onda kada su se skandalozno, očito pod utjecajem moćnika poput Pupovca, počeli igrati s datumima, pa je kao jedinstveni primjer u svijetu, Hrvatska 2001. ukinula 30. svibnja kao Dan državnosti i preselila ga na 25. lipnja.

Sada, Hrvatska sve više uviđa da joj prijeti demografska katastrofa i pokrenuli su se, iako previše sporo, kotači hrvatskog inkluziviteta, da iseljništvo stvarno postane dio jedinstvenoga hrvatskoga naroda, a ne neki njegov daleki genetički mutant. Međutim, kako bilo tko iz Hrvatske posjeti Hrvate u iseljeništvu, iz dobro ukopanih jugoslavenskih i velikosrpskih bunkera, dolazi mitraljeska paljba i glave padaju, najprije Ante Juriča u Melbourneu a sada i Mirka Hasenaya u Buenos Auresu.

Je li Hrvatska svjesna da se Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske učlanjivanjem a onda izbacivanjem hrvatskih iseljenika, umjesto namijenjenog mu zbližavanja, na ovaj način pretvara u ured do sada neviđene alienacije hrvatskog iseljeništva, samo zato jer Milorad Pupovac u ovoj političkoj konstelaciji ima pravo veta na svaku odluku hrvatskih vlasti i ponaša se kao moralno-politički barometar i još više, kao apsolutni gospodar bez čije privole ništa u Hrvatskoj ne može zaživjeti.

Nastavi li ovako, Hrvatska će doskora proći baš tako kako joj je Pupovac sa svojim beogradskim mentorima namijenio, bezimena na bruxelleskoj zapadno-balkanskoj vukojebini.

Dinko Dedić / Projekt Velebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

HODAK: Opet nismo dobri sa Srbima? Baš čudno!

Objavljeno

na

Objavio

Guske su po tko zna koji put odlutale u maglu. Hrvati se nakon “herojskog“ čina njihove delegacije opet čude. K’o pura dreku. Isusek! Kaj opet nismo dobri sa Srbima? Neće valjda opet postaviti balvane? I orijuna se uzrujala. S jedne strane idemo u goste prijateljskoj i nesvrstanoj Srbiji, a kod kuće dižemo spomenik kardinalu Stepincu. Kaže ćosavi vojvoda Voja: “Nikada neću poštovati predstavnike ustaškog režima koji su klali Srbe gde god su stigli i kad god im se ukazala prilika. Ako je nekom žao zbog gaženja hrvatske zastave… samo da podsetim da isti ti za nekoliko dana otkrivaju spomenik ustaškom zločincu Stepincu.“
I tako je Anka Taritaš Mrak otišla u ”prestolnicu” kao predstavnik ustaškog režima. E’ dosta je bilo klanja… Srećom se javio glas razuma i tolerancije, Aleksandar Vučić, te spustio fudbal na zemlju: “Oprostite, što su državni organi Srbije loše učinili? Jesmo li loše primili g. Jandrokovića? Nije doživio dobro gostoprimstvo kod nas?” Obzirom kakvo su “gostoprimstvo“ doživjeli braća Radić, Basariček… Aca je u pravu. Naša Anka partizanka, umjesto od povampirenih ustaša, nastradala je od četnika u slobodarskom Beogradu. Što ti je sudbina. I nastavlja pomirljivo Vučić: “S druge strane, oni najavljuju da će za koji dan na Zrinu u općini Dvor na Uni da dignu spomenik Alojziju Stepincu, pravomoćno osuđenom za zločine protiv Srba i to u mestu gde su bili najstrašniji ustaški zločini.“ Aleksandar Vučić i njegov depilirani četnik Šešelj razlikuju se slično k’o braća Stazić. Fizički. No, da ne bi klerofašisti pomislili kako među dva bratska naroda nije sve idealno pobrinuo se poznati ljubitelj Dobrice Ćosića i njegovih teoriji o “talentiranim lažovima“ Aleksandar Vulin. Naime, nakon što je hrvatsko Ministarstvo vanjskih i europskih poslova skupilo nadnaravnu hrabrost i objavilo da gospon Vulin“ nije do daljnjeg dobrodošao u Hrvatsku, Aca je održao ustašama pravu lekciju: ”To je provokacija i pokušaj ušutkavanja nekoga tko govori istinu o Jasenovcu.“ Usput je najavio odlučnu reakciju Srbije. Visoki nediplomatski izvori doznaju da će biti zabranjen ulazak u Srbiju poznatim ustašoidima Anti Tomiću, Igoru Mandiću, Miljenku Jergoviću i Vedrani Rudan. Vulin ipak ne želi eskalaciju odnosa između bratskih naroda pa pomirljivo nastavlja: “Hoću li doći u Mlaku, u obnovljenu srpsku crkvu, tamo gde se nalaze Srbi, tamo gde se nalaze potomci žrtava Jasenovca, odlučiti će vrhovni zapovjednik Vojske Republike Srbije gospodin Aleksandar Vučić, a ne hrvatski ministri“. Nakon ove prostodušne i pomirljive izjave Vulina s hrvatske je strane “provokativno“ izjavljeno kako smo mi k’o bajagi suverena država koju sad gospodin Vulin negira. Onda je Vulin poentirao skoro pastoralno i krajnje pomirljivo: “Najstrašnija istina o Jasenovcu nije samo što se dogodilo nego što se sadašnja Hrvatska neće čak ni pokajati za to što je uradila“. I na kraju tko je ono spomenuo balvane pred turističku sezonu? Lakše bi to podnijeli kad bi se među tim balvanima na cesti našao i Aca Vulin čekajući na znak svog vrhovnog zapovjednika. A naše purice se i dalje čude i čude…
Kaže Nino Raspudić: “Upitno je samo hoće li više vremena proteći dok čekamo srpsku dobronamjernost ili hrvatsku suverenost.“ A dotle će Dino Rađa svraćati u “kuću cvijeća“, a Igor Mandić, Pofuk, Tomić, Jergović, Rudanica, Dežulović itd., po svoju jugo-inspiraciju u Skadarliju kod Tri šešira, Dva Jelena… A naša politička “elita“ će i nadalje, nakon svakog fijaska koje doživi u Beogradu ili od Vulina, Porfirija i Irineja u Zagrebu, papagajski ponavljati da je jedan od hrvatskih prioriteta ulazak Srbije u EU. Bojim se da je Micić ipak bio u pravu kad je u svom ”Zenitu“ napisao da su Hrvati križanci majmuna i papige. Kad je Tadić taj reprint Zenita poklonio Josipoviću nitko u prvi mah nije ni shvatio koliko je u stari bio dobronamjeran. Pokušao nam je otvoriti oči. Bezuspješno! Sisačka Ikača također misli da bi o tom spomeniku Stepincu trebalo malo razmisliti. Barem dok se Papa ne konzultira s Irinejom i SPC o kanonizaciji kardinala. Drugim riječima, od spomenika ništa.

Winston Churchill je napisao: stav je mala stvar koja čini veliku razliku. Hrvatska i stav…!

Jurica Pavičić mudro zaključuje: “Slobodan Prosperov Novak nije glupan. Za sebe nije siguran. Jugo-zombi u naslovu svog zajapurenog pamfleta misli da je Novak: “Ideološki zombi – za pare“. Jurica je intelektualac opće prakse. Tipičan jugonostalgičar koji malo po malo pušta samoupravne suze za starim nestalim Splitom. Suza mu kane niz progresivno oko kad se sjeti oficirskog Splita 3, simbioze naroda, partije i JNA, tranzicijskog Splita, komunjara i doušnika Tita Kirigina, Ante Jurjevića Baje, Miljenka Smoje… To je bilo vrijeme lijeve partijske mudrosti. Svi su bili zadovoljni, a Goli otok pun. Malo je danas takvih velikana. Pojavi se tu i tamo netko kao Damir Krstinić, profesor na Fakultetu strojarstva i brodogradnje i SDP-ov vijećnik u Skupštini Splitsko-dalmatinske županije. Damir je “popizdija“ na klerofašiste pa je, u času intelektualnog nadahnuća, napisao: “Poserem se na Republiku Hrvatsku, organizirajte jebenu državu, pa onda organizirajte bicikle, nogometna prvenstva, balune i ostale pizdarije za gubljenje vrimena i slikavanje i mahanje bandirima. Mater vam jebem svima po redu.“ Naravno, osim stranci “Pametno“. Naime, mnogi SDP-ovci su se pred prošle lokalne izbore krstili kad je Krstinić pozvao glasače SDP-a da glasuju za stranku “Pametno“. Onaj koji za sebe tvrdi da je genije ima problema sa pameću. Kao i stranka koja se naziva “Pametno“. ”M’oš mislit’” rekla bi Tanja Torbarina. Jurica je posvetio vremena i prostora da bi Prosperova demaskirao kao “pravog pravcatog hrvatskog desničara, točno onakvog kakvima se rugao 80-tih. Simulira javnog klauna uvjeravajući glupane da su u pravu.“ I kao svaki revni partijski denuncijant on ne puca na “ušate U, etička sudišta i projekt Velebit.“ Za njih se brinu HRT, Vijeće za elektroničke medije i nove Mirjane Rakić u njima. On puca na “nezgodnu“ emisiju HRT-a “Pola ure kulture“ gdje Prosperov “deklamira političke optužnice protiv koga treba -jednom Predraga Lucića, drugi put Borisa Jokića“. To je jasan znak drugovima na HRT-u da se posveti dužna ideološka pažnja onima koji godinama uređuju tu daleko najbolju emisiju iz kulture. Vraćamo se u zlatna doba “sudija koji se drže zakona k’o pijani plota“, imat ćete državu “kad Sava poteče uzvodno“ i “kesten pirea“ Igora Mandića koji je napravio pire od Miloša Žanka kad se ovaj malo “odmetnuo“ od mudrog partijskog rukovodstva. Sad je po staroj oprobanoj špranci na redu Slobodan Prosperov Novak. Ograničeni skriboman, Jurica, pravi intelektualac opće prakse, dobio je zadatak. Jedan je već briljantno odradio. Za velikog hrvatskog pisca Slobodana Novaka napisao je doslovno da je kreten jer se isti drznuo napisati nešto pozitivno o dr. Franji Tuđmanu. Zamislite, uz žive Stipu Mesića, Josipovića, Budu Lončara i blagopočivajućeg Dražu Mihajlovića, glorificirati jednog Tuđmana… Sad je na redu drugi, živi Slobodan Novak. Tko je slijedeći? Možda Gaby Novak. U podnaslovu potjernice u subotnjem Jutarnjem Yu-rica piše: “ On (Novak) nije glupan. On je pametan čovjek koji se odlučio pretvarati da je glupan, odlučio je biti estradni umjetnik i za novac glupima špilati glupana da bi ih servisirao intelektualnom topničkom podrškom. Odlučio je potpirivati samorazumljivu, pravičnu glupost(!?) – uvjeren sam – zato što je u tome bilo novaca“. I to kaže i piše Jurica Pavičić. Čovjek koji je, zahvaljujući urođenom ljevičaru Nini Paviću, postao urednik iz sjene Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije. On za novac piše i eseje, književne kritike, kolumne, filmske i kazališne kritike, političke pamflete, političke potjernice, športske kritike i komentare… uglavnom, lijevi umišljeni sveznadar. I za svoj kompleks manje vrijednosti u odnosu na pok. Slobodana Novaka, Prosperov Novaka spreman je upregnuti u svoj bujni samoupravni antitalenat, sve za njihovu kompromitaciju. Sve će to još i dobro naplatiti. Možda bi na HRT-u trebalo osmisliti novu emisiju i nazvati je “Pola ure nekulture“. Neka je vodi Damir Krstinić. Stalni gosti mogli biti Jurica i Ante Tomić. A Jergović ? Mislim da, uz sve ograde, njemu u tom društvu nije mjesto. I na kraju, sudbina Jurice Pavičića pomalo podsjeća na sudbinu Šimuna Cirenca. On je na petoj postaji Križnog puta ponio Isusu Kristu križ. Šimun je bio malo preplašen od toga što bi mu se moglo dogoditi. Brinuo se i za sudbinu svog magarca. I Jurica se zabrinuo za sudbinu svog “magarca“ pa se i sam proturio da nosi “svoj križ“. Jurica misli da je on književnik. I što je Juričina književna priča sitnija i neprimjetnija, to je trač o Jurici i križu koji nosi kroz život veća. I davno pročitana.

Otkrivam po čemu je pisac, kritičar i esejist Jurica Pavičić – ugledan? Po tome što je nakon četverogodišnjeg skrivanja od stvarne ratne opasnosti i izmišljene privatne opasnosti opet – ugledan.

Kad smo već kod Šimuna Cirenca i nošenja “svog“ križa prisjetih se Riječanina Saše i njegovog “križnog puta“ do Zagreba i Markovog trga. Sjetimo se izvješća na TV postajama, ganuća lijevih novinarki, smrknutih antifašista duboko zabrinutih za bolesnu djecu i militarizaciju Lijeve naše. Kad su devedesetih naše oružje iz skladišta Teritorijalne obrane preko noći poslali agresoru bili su sigurni u konačan rezultat. Ali kako to obično biva kod ovisnika o klađenju, a u ovom slučaju ovisnika o Jugoslaviji, 5. kolovoza 1995.g. došlo je za njih do opće pušione. Steve Kuštro nije nosio križ. O njemu nije vodila brigu Maja Sever i progresivna TV ljevica. On je krenuo prošle godine pješice na put dugačak 1.100 kilometara od Dubrovnika do Vukovara. Usput je skupljao novac za bolesnu djecu. I skupio je oko 120.000 kuna. Hodao je 36 dana i novac u Vukovaru dao bolnici. Nije protestirao protiv kupnje aviona, nije glumio mučenika, ni facebook ranjenika. Portal Indeks nije organizirao doček na Markovom trgu, nitko ga nije pratio. Možda zato što nije bio protiv naoružavanja Hrvatske. Nikada nije dobio gradski stan od Obersnela. Logično. Nije on iz crvene progresivne Rijeke nego iz “ustaške“ Australije. On je sebi sam zaradio stan. I Steve Kuštro nosi i nosit će svoj križ, ali bez ljevičarskih fanfara i Maje Sever. Mirno, samozatajno i jobovski strpljivo te uporno. On nije nezaposlen. Fotograf je. On je fotografski snimio samoreklamu naših ljevičara. Skuplja novce i daruje onima koji trebaju. Njemu ne trebaju mediji stavljati svetačku auru oko glave. Oni koji znaju gledati vide je.

Vatrogasci su na Jarunu izveli pokaznu vježbu spašavanja u slučaju elementarnih nepogoda, kao što su potres, požar, poplava ili reizbor Mesića i Josipovića na mjesto predsjednika RH.

Kristina Ikić Baniček i “kulturna revolucija“ u Sisku. Tamo postoji “Kulturno vijeće grada Siska“ čiji cilj je predlaganje gradu financiranja programa javnih potreba u kulturi. Od onog što je Vijeće predložilo naša progresivna Ikača usvojila je čitavih 12%. Ostalih 88% Ikača je podijelila po “progresivnom“ kriteriju. Nekad se to zvalo “tehnika narodu“. Sad je riječ tehnika zamijenjena ”kulturom”. Tako su “Kirinovi poetski susreti“, umjesto predloženih 10.000 kn, dobili od Ikače 2.000 kn. Kamo će ta manifestacija sa tolikom lovom? Sjetih se bivše županice Marine i njenih bezbrojnih savjetnika s visokim honorarima. Jedna od Kirinovih pjesama glasi: “Ubi me preduga olovka“. Bojim se da su, odobrivši “Kirinove poetske susrete“, oni ubijeni predugom batinom Kristine Ikić Baniček. Mora da je pjesnik rođen 1965.g. Svjetonazorski je izvan svijeta u koji pripada robusna ljevičarka, a sada gradonačelnica. Mnogi se pitaju da li bi Ikača ikada došla na to mjesto da nije donesen odiozni Zakon o oprostu koji je omogućio velikom broju Ikačinih birača da se mirno vrate u svoje glasačke baze i glasuju za svoju “kulturnu metlu“. No, od zlatnih vremena iz 1972.g. ipak neće biti ništa. Volim se ponavljati, ali ne mogu, a da se ne podsjetim kako je te biblijske godine Željezara Sisak imala 33 direktora i uravnoteženu nacionalnu politiku. Čak njih 32. Bili su Srbi, a jedan je bio Makedonac. To su bila vremena. Samoupravna i ponosna. A Kirin će k’o i ova zemlja opstati. S Ikačom ili bez nje. Ikača nas po malo vozi.

Uostalom, smatram da su žene rođeni vozači. Prvo te upale, zatim vozaju, pa te zgaze i na kraju zaobilaze!

Zvonimir Hodak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Nisam i ne želim biti odnarođeni elitist

Objavljeno

na

Objavio

Uvodna riječ knjizi Rasudbe hrvatske državnosti

S obzirom na to da su moji tekstovi, analize i rasudbe koje su pred vama već objavljene tijekom posljednjih pet godina, većinom na portalima i u internetskim bespućima, nije bila beznačajna dvojba odlučiti se za knjigu.

Presudilo je to što većina tekstova nije nikada otisnuta na papiru, te činjenica da mi skoro svakodnevno prilaze ljudi, osobito poslije javnih istupa na manje-više alternativnim televizijskim i radio postajama, tiho mi upute riječi potpore, udjele Božji blagoslov, zahvale i gotovo u pravilu pitaju – gdje se mogu pročitati vaši tekstovi?

Očito je da mnogi nemaju pristup Internetu, stoga sam prosudio ispravnim, nužnim i opravdanim i tome dijelu mojega naroda ponuditi otisnute tekstove na čitanje, suočavanje i razmišljanje o njihovome sadržaju, a onima koji moje analize redovito prate na portalima, omogućiti cjeloviti uvid u moj autorski rukopis vezan uz rasudbe o hrvatskoj državnosti.

U dogovoru s urednikom odlučio sam se u ovoj knjizi za izbor analiza o najužem spektru političkih pitanja državno-političkoga poretka Republike Hrvatske i temeljnih pretpostavki koje u ovome povijesnom trenutku izravno utječu na samu bit hrvatske državnosti.

U suvremenoj poplavi informacija u kojoj se manje-više cijeli javni prostor svodi na bombastičan naslov i nekoliko rečenica zabilježaka o događaju, nije mi bio težak zadatak pronaći autentičan model i način obrade tema. Osobito zbog činjenice što sam sve svoje tekstove napisao isključivo samostalnim izborom tema i načina obrade. Imao sam nesputanu autorsku slobodu. Tako sam radio i tako radim sa svim nakladnicima. Drukčije ne znam i ne bih.

Rasudbe

Zbog toga sam u svakodnevnim pojavama na hrvatskom, prije svega političkom, javnom prostoru, odlučio pokušati pronaći uzroke događaja, makar to na prvi pogled izgledalo kaotičnim, pronaći, dakle, nekakav smisao, zakonitost i zajedničku crtu, te na taj način, rekao bih duboko ispod scene, ponuditi čitatelju modalitet suočavanja s realnim problemima.

Uvjeren sam kako nije moguće ispravno ni sagledati, niti biti blizu objektivnoga stava, a time ni rješenja problema s kojima je danas suočeno hrvatsko društvo, bez izravne i koliko-toliko ozbiljne analize uzroka i zakonitosti stvarnosti što nas dnevno bombardira i prema kojoj smo se prinuđeni ravnati.

Bez takvoga pristupa poplava informacija najčešće može poslužiti i služi za manipulaciju i skretanje pozornosti na nebitne stvari, kako bi se društvenim procesima moglo upravljati i cijelo društvo s uključenim ljudskim, pojedinačnim, sudbinama usmjeravati, preusmjeravati, preoblikovati izvan nacionalne kontrole i izvan dometa ljudskoga razbora, te shodno tome i odgovornih odluka.

To je autorski i novinarski teži put.

Za njega sam se, međutim, odlučio. Moj je izbor i obveza otvaranje specifičnih tema na specifičan način, korištenje stečenih ne samo osobnih znanja, nego i znanja tolikih pametnih ljudi, kojih nema u javnosti, a s kojima nikada nisam izgubio kontakt, ni poštovanje prema njima. Bilo bi teško podcjenjivanje hrvatskoga čovjeka bojati se stečene hrvatske kulture, mudrosti i mogućnosti njegove prosudbe.

Suvremenoga Hrvata upravo se zbog nametnutoga okvira podcjenjivačke pozicije, nastoji zadržati na banalnim informacijama bez uzroka i bez posljedica, pri čemu se u takvom rasporedu odnosa nužno pojavljuju uvijek isti tumači istina. Na njih su ljudi zbog nedostatka cjelovitih informacija i drukčijega diskursa, prinuđeni pristajati pri svakodnevnom odabiru stava. To je pravac ubijanja ljudske radoznalosti i svođenja čovjeka na potrošača, koji usprkos deklaracijama nema pravo na korištenje svojega razuma i primjenu svoje društvene uljudbe i prosudbene moći i, konačno, ostvarivanje osobnoga kršćanskoga humanizma u svojoj Hrvatskoj.

Duboko se protivim tome i svi moji tekstovi izraz su toga protivljenja, a za afirmaciju izuzetnih vrijednosti hrvatskoga čovjeka. Zato, iako čujem, registriram i poštujem poruke o tome da pokušam prilagoditi tekst „običnom čitatelju“, ni ne pomišljam na to, jer običan hrvatski čitatelj svakodnevno mi pokazuje kako itekako zna „pročitati“ moje tekstove, koliko god i teme i prosudbene zadaće bile izazovne, pa i složene.

Konačno, ja ne pristajem na „običnost“ ispod postojeće, stvarne i žive vrlo visoke kulturološke i civilizacijske razine u mome narodu. I to nije fraza, nego duboko uvjerenje i svijest da sam najmudrije poruke i poduke u svome životu susreo u najranijoj mladosti, upravo od osoba koje nisu imale status službenih pismoznanaca i društvenih mudraca. To su moji obični ljudi. Upravo vas koji čitate moje tekstove i ovu knjigu – držim svojim istinskim, vrijednim i trajnim mudracima. Svojim „običnim“ ljudima. Nisam, dakle, elitist, niti to želim postati.

Izborom tema, načinom obrade tema, često iscrpljujuće detaljnim analizama i sveukupnom širinom, svjesno sam se usprotivio proizvodnji čitateljske i rasudbene lijenosti, nametnutoj industrijskoj proizvodnji događaja, koji se kao na pokretnoj traci smjenjuju uvijek isti, izazivajući tom smjenjivošću i istosti-ne bolju informiranost, kako se deklarira, nego zaborav.

Proizvodnja takvih informacija u biti je proizvodnja zaborava. Nametnuta kaotičnost i poplava nebitnih informacija u javnome prostoru opravdava se nedostatkom vremena u svakodnevnim ljudskim borbama za egistenciju, što je samo djelimično točno, ali kao autor ne mogu pristati na taj način uređivanja i stvaranja javnoga diskursa u Hrvatskoj. Vremenom mora upravljati čovjek, a ne postati igračkom u rukama kreatora „duha vremena“, svih i svega, pa i ljudskoga bioritma.

Pokušavajući s jedne strane pronaći prostor za svoj način pristupu i svoj izvorni autorski žig, a s druge strane, želeći pokazati da ljudska radoznalost u Hrvatskoj nije umrla, te da ljude može u velikome broju privući i zainteresirati, pa i potaknuti drukčija autorska poruka i način promišljanja, odlučio sam biti upravo ovo što držite u rukama i čitate očima.

Moji tekstovi su moj način promišljanja. I svaka riječ s kojom ćete se susresti u ovoj je knjizi prije svega izraz istinske odgovornosti za javnu riječ upućenu hrvatskom čovjeku. Ponajprije iz svijesti o tome da svjedočimo neprekinutom nizu društvenih i epohalnih razdjelnica, u kojima je svako odustajanje od ozbiljnoga promišljanja prikriveno prepuštanje nekim drugima svojega prava na vlastito društveno i ljudsko poslanje, onima koji nam ne nude informacije premda se tako predstavljaju, već gotova mišljenja.

Ja se kao osoba i novinski autor duboko protivim tome odustajanju. Novinarstvo bi moralo počivati na tome da se ljudima otvaraju teme, predočavaju različiti aspekti koji određuju važnost događaja. Čitateljima se u tom kontekstu, bez straha od iznošenja svojega mišljenja, ostavlja slobodan prostor za prosudbu, rasudbu i vlastito mišljenje. Sve ostalo predstavlja podcjenjivanje i izraz nepovjerenja u umne mogućnosti čitatelja.

Ja sam izborom tema, načinom njihove obrade, prije svega i iznad svega nastojao iskazati poštovanje i respekt prema čitatelju. Istodobno i prijezir prema muljanju i nepoštivanju razbora hrvatskoga čovjeka. Ta, čitatelj je čovjek s dostojanstvom, premda najčešće nema privilegij, kao ja i mnogi drugi, govoriti na javnim pozornicama. Veliki broj „običnih“ ljudi, međutim, ima što reći, pa i značajno više od onoga što mi, nazočni u medijima, znamo i možemo, i konačno, hoćemo javno iznijeti.

To, ta pozicija, taj prvilegij, taj Božji dar, što stečenim znanjem ,što osobnom darovitošću, a ponajprije otvorenom mogućnošću sudjelovanja u kreiranju javnih standarda i promicanju autentičnih vrjednota svojega naroda, obvezuju me biti ovakvim kakav jesam, kakav se čitatelju dajem u ovoj knjizi.

 

Marko Ljubić / HKV

Predstavljena prva knjiga Marka Ljubića: ”Rasudbe hrvatske državnosti” (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati