Pratite nas

Kolumne

Tko ima zadnju riječ u Hrvatskoj?

Objavljeno

na

Proces je standardiziran. Najprije Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske imenuje nekoga iz iseljeništva u Savjet za Hrvate izvan Hrvatske.

Potom Pupovčeve Novosti iz udbine arhive ili kojim drugim izvorima “prouče” profil i obiteljsku pozadinu imenovanoga i ako nema čistu jugoslavensku prošlost, puste pse s lanca. Na kraju Središnji ured poništava imenovanje. Tako umjesto zbližavanja iseljene Hrvatske ostvaruju otuđivanje. Do sada su pale Australija (Ante Jurić) i Južna Amerika (Mirko Hasenay).

Tokom posjete Južnoj Americi, predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović je između ostalih, posjetila Argentinu i hrvatsku zajednicu u Buenos Airesu. Pritom se sastala s prominentnim Hrvatima, uključujući i predsjednika udruge Hrvatski domobran, Mirka Hasenaya.

Mirko Hasenay je imenovan u Savjet za Hrvate izvan Hrvatske a Domu Lugones, Hrvatskom domu koji se nalazi u ulici Lugones, gdje se godinama okupljaju Hrvati Buenos Airesa, Predsjednica je uručila priznanje.

Bilo je to jedno u seriji putovanja hrvatske Predsjednice nakon Australije, Novog Zelanda, Sjedinjenih Država i Kanade, u očitoj namjeri povezati hrvatsko iseljeništvo s domovinom, kako bi se ostvarilo apsolutno vitalno jedinstvo hrvatskoga naroda, decimiranog stoljetnim iseljavanjem, koje se i danas nemilice nastavlja.

Međutim, hrvatsko iseljeništvo je za manjinsku ali moćnu projugoslavensku sekciju u Hrvatskoj bilo i ostalo “neprijateljska fašistička emigracija” što je postalo sasvim jasno nakon Predsjedničina povratka u Hrvatsku, kada je započelo vaganje svake njezine riječi, pa je čak i u Hrvatskom saboru imenovana kao osoba koja bi trebala završiti u zatvoru, jer nije u razgovorima s Hrvatima specifično podijelila Hrvate na one koji, s obzirom na godinu odlaska u izbjeglištvo, imaju, a koji nemaju pravo zvati se Hrvatima.

Bio je to mali i davno zakašnjeli pokušaj stvoriti bar neku povezicu domovine sa svojim po svijetu raseljenim narodom, čija će populacija doskora postati veća od one u domovini, čija djeca pritisnuta krizom, nebrigom i nemarom, napuštaju domovinu toliko masovno da ih je lakše brojati autobusima nego ljudima.

Ako se ne zaustavi odlazak, ako se ne poveća natalitet i ako se ne ostvari povratak iseljenika, Hrvatska je osuđena na nestanak.

Nekima bi to u Hrvatskoj predstavljalo radosni kraj povijesnog hoda ovog malog i žilavog naroda, kojega nisu mogli zatrti dok je bio okupiran i porobljen, pa su se domislili paklenom planu, kako to ostvariti kada jednom postane samostalan, kada svatko odahne, opusti mišiće i zaključi da je briga za opstanak stvar prošlosti.

Oprost na koji je odgovoreno osvetom

Davno prije nego što su svjetske prilike postale pogodne za ostvarenje samostalnosti, i davno prije nego što je itko mogo pomisliti da će general Franjo Tuđman izbiti na vrh garniture koja će ostvariti samostalnost, tokom teških vremena kada se suverenistička misao mogla razvijati jedino u emigraciji, Bruno Bušić je među baš tim “neprijateljskim emigrantima” raširio ideju nacionalnog izmirenja i za nju dobio privolu, onih koji su imali naviše razloga režati za osvetom, privolu te “neprijateljske i fašističke emigracije”.

Pomirba sinova partizana i ustaša, bila je formula s kojom smo pristupili poslu stvaranja države. Prigrlio ju je i Franjo Tuđman, i unatoč toga što je već od prvih dana bila zloupotrijebljena od one strane koja ju je prva trebala prigrliti jer je nosila “putra na glavi”, Hrvati su iz rata izašli pobjedinici i moji emigrantski suborci, koji su toliko propatili kroz tolike godine progona i likvidacija, klekli su na grobove svoje poubijane braće i oprostili čak i onima koji su izravno sudjelovali u pripremama i izvršavanju krvavoga jugoslavenskog zadatka.

Ostvarenje samostalnosti bila je dovoljna zadovoljština da se svima oprosti, ni ne sluteći da oni koji bi s tim oprostom trebali biti najzadovoljniji, neće nama oprostiti. Umjesto osvete, za koju je bilo više nego dovoljno motivacijskog materijala, mi prognanici smo izmislili i ponudili pomirbu. Umjesto da ju prihvate, benefaktori našeg oprosta, krenuli su u osvetu. Pravo vam budi – komentirali su mnogi.

“Dragi moji Hrvati, s izuzetkom onih iz 45. i njihovih potomaka!”

Predsjednica je u svom govoru u Buenos Airesu, po njihovu očekivanju trebala reći: “Dragi moji Hrvati, svi koji ste u Argentinu  stigli prije 1945. i oni koji su stigli nakon 1960., lijepo vas pozdravljam i molim da iz ove dvorane odmah izbacite sve one koji su ovamo došli u periodu nakon pada zločinačke fašističke tvorevine NDH, njih, njihove obitelji i potomke. Biti će mi posebna čast ako ih vani nakon izbacivanja dobro isprebijate i obuzeti će me ponos ako vas vidim kako se vraćate zasukanih rukava i ruku krvavih do lakta.

Kako bi na engleskom rekli “My dear Croatians*! (*Conditions apply)

To je trebala reći Kolinda Grabar Kitarović, da ne zasluži smještaj u jednoj od dvije moguće institucije, kako ih je uz odobravanje malo manje od polovine Sabora, imenovo Arsen Bauk. Gledajući tu i sličnu retoriku, dok spominjemo kako bi se Sabor trebao zvati državnim, nameće će mi se pomisao – smije li se zvati hrvatskim?

Ali ovo nije o Bauku koji je zajedno s njegovom bagrom Hrvatski sabor pretvorio u štalu. On Predsjednici i nikome naročito ne može ništa dok god je u opoziciji, nego je ovo priča o nekome tko je na vlasti i tko se upravo pokazao mnogo snažnijim od Predsjednice, koji može poništiti odluke vladinih ureda i oduzeti priznanja koja ona uručuje Hrvatima i hrvatskim institucijama.

Radi se o čovjeku koji se jednom ironično identificirao kao gost a danas se bez i malo ironije, ponaša kao gazda koji preko glava hrvatske sluganske političke kukavelji, vedri i oblači.

Neka Hrvati izvan Hrvatske ostanu izvan Hrvatske

Baukova retorika o Predsjedničinoj posjeti Hrvatima u Argentini je splasnula i on se u međuvremenu prebacio na druge teme, na Hrvate u domovini koji se ne slažu s njegovom idelogijom, pa im zajedno sa svojim istomišljenicima iz istog tog Sabora djeli “komplimente” kao “križari”, “katolibani” i tome slično.

U međuvremenu, na scenu je stupio nekadašnji gost a današnji gazda, Milorad Pupovac, koji ne treba retorički oskvrnjivati čast visokog doma Hrvatskog sabora (on ga oskvrnjuje samim tim što se tamo nalazi), nego je Baukovu bitku nastavio preko svojih pasa u Novostima, kojima treba samo baciti malo mesa iz proračuna, i oni podivljaju, otrgnu se s lanca i ugrizaju u koga god Milorad upre prstom.

Predsjednica se povukla u izolaciju dok se svi drugi s lijeva i desna ne poderu ganjajući Istanbulsku konvenciju, ali nije i Milorad Popovac. On je sačekao 10. travnja kada se u čast uspostave prve novovjekovne hrvatske države, svake godine u Buenos Airesu i svuda po svijetu gdje žive Hrvati, priredi progodna manifestacija.

Ove godine, manifestacija u organizaciji Mjesnog odbora u Buenos Airesu, u čijem sastavu je i Mirko Hasenay, bila je pomaknuta na 15. travnja, kad će svima biti lakše pristupiti, jer je nedjelja.

U sastavu programa je bila Sv. misa zahvalnica u 11.30, zatim nakon mise zajednički svečani ručak i nakon ručka odgovarajući kulturni i folklorni program za prisutne, u Domu Lugones, kojemu je Predsjednica tokom posjete uručila priznanje.

Ne smeta Miloradu Pupovcu Mirko Hasenay, dok god on stoji u Argentini i ne vraća se kontaminirati Pupovčevu Hrvatsku, ali Mirko je primljen u Savjet vlade za Hrvate izvan Hrvatske, a ti su Miloradu na zubu, jer što se njega tiče, neka Hrvati izvan Hrvatske, izvan Hrvatske ostanu za uvijek i neka im se još priključi što je moguće više onih iz domovine. On bi podržao Savjet za odlazak Hrvata iz Hrvatske, a ne savjet za njihov povratak.

Pupovčevi bijesni psi pušteni s lanca

Kada su saznali da se priprema manifestacija “Pavelićeve tvorevine”, u akciju su preko Novosti stupili Pupovčevi bijesni psi. Došlo je vrijeme ponoviti uspjeh koji su postigli kad su se iz Melbournea riješili Ante Jurića, kome po starosti ni otac ni nije mogao biti ustaša a kamo li on. U zadatak je stavljeno, riješiti se sada Mirka Hasenaya iz Buenos Airesa i još poniziti Predsjednicu i oduzeti priznanje koje je uručila Domu Lugones, da se zna tko je gazda u ovoj državi.

Desetog travnja 1941. je na zgarištu Jugoslavije uspostavljena država koju je hrvatski narod htio, što su priznali i Alojzije Stepinac koji s ustaškim režimom nije imao baš prijateljske odnose i Franjo Tuđman, koji se protiv tog režima oružjem borio u ratu. Ali Deseti travnja nije proslava režima nego je proslava uspostave države koju smo mi, koju su naši preci htjeli ali ju nije htio Pupovac ni njegovi preci, pa kakvih god prijepora s režimom i njegovim poglavnikom imao, on i njegovi nikada ne izostave osuditi državu kao pojam i proglasiti ju za tvorevinu, jer ako je ona bila tvorenvina onda je i ova, onda je i svaka, dok je baš stvarna tvorevina bila njegova vesailleska nenarodna, nelegitimna, monstruozna politička kreatura Jugoslavija, koja nikada nije imala pravo postojati.

Novostima od 29. ožujka Pupovčevi su psi pušteni s lanca i obrušili se na Mirka Hasenaya, proslavu uspostave prve novovjekovne hrvatske države i automatski cijeloga iseljeništva za koje u Pupovčevoj Hrvatskoj nema mjesta. https://www.portalnovosti.com/daleko-je-argentina

Ne treba Pupovac vladi naređivati 2 puta. Kud on okom, oni skokom. 29. ožujka Pupovac naredi obračun i 12. travnja naređenje je izvršeno.

Ne otkažete li ručak 15. travnja, oduzeti će vam se priznanje kojim vas je Predsjednica nagradila

Iz Zagreba su nazvali Dom Lugones i dali im ultimatum: “Ako ne otkažete ručak u nedjelju 15. travnja, oduzeti će vam se priznanje”. Grijeh je ne udijeliti priznanje nekome tko ga je zaslužio – zločin je udijeliti ga a onda ga suspendirati.

Pored Hrvatskog doma, gospodin Hasaney je dobio pismo slijedećeg sadržaja:

Poštovani gospodine Hasenay,

u četvrtak, 12. travnja 2018., Vlada je na svojoj 90. sjednici donijela Odluku o izmjeni Odluke o osnivanju članova Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske, kojom se razrješujete članstva u Savjetu Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske kao predstavnik hrvatskog iseljeništva/dijaspore za Argentinu.

Sukladno pozitivnim pravnim propisima Republike Hrvatske, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, a posebice poštujući ustavna načela suverene i demokratske Hrvatske koja jasno odbacuju sve oblike totalitarnog režima, naglašujući pri tome ustavne temelje državne suverenosti, između ostalog, nastale na pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu, čvrsto odbacujemo svaku izjavu ili istup koji na bilo koji način podupire ili promiče svaki oblik totalitarizma.

Imajući u vidu kako su Vaše aktivnosti i istupanja unutar hrvatske zajednice Argentine kao i na društvenim mrežama povezane sa promicanjem nedemokratskog i totalitarnog režima Nezavisne Države Hrvatske (NDH) te kako su takve aktivnosti u suprotnosti sa Ustavnim odredbama Republike Hrvatske i hrvatskim zakonodavnim okvirom, Vlada Republike Hrvatske postupila je kako je naprijed navedeno.

Ističemo kako je Savjet Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske, sve njegove članice i članovi,  savjetodavno tijelo Vlade Republike Hrvatske koje promiče vrijednosti utemeljene na Ustavu i Zakonu te se ograđuje od svih oblika nedemokratskog djelovanja.

Koristimo priliku zahvaliti Vam na  zalaganju i doprinosu radu Savjeta u dijelu u kojem ste podupirali  pozitivne i afirmativne aktivnosti Savjeta.

S poštovanjem,
Središnji državni ured za Hrvate izvan republike Hrvatske
Ivana Perkušić, dipl.iur
zamjenica državnog tajnika
Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske
Trg hrvatskih velikana 6, Zagreb

S Trga hvatskih velikana provoditi volju Milorada Pupovca, znači pretvarati Milorada Pupovca u hrvatskog velikana.

Tko dakle ima zadnju riječ u Hrvatskoj?

  • Nema ju hrvatska većina predstavljena na velikim skupovima u Zagrebu i Splitu povodom odluke o ratifikaciji Istanbulske konvencije.
  • Nema ju predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja može dijeliti odličja koliko god hoće ali ih Pupovac može oduzeti isto kad god hoće.
  • Nemaju ju zastupnici u Saboru imenovani tamo provoditi volju birača koji su ih izabrali, jer se moraju pokoriti odluci vrha stranke, u HDZ-ovom slučaju vlade.
  • Nema ju vlada koja se mora pokoriti odluci Milorada Pupovca, kada se njemu prohtije, ali i HNS-a kada se njima prohtije, Bruxellesa kao glavnog nositelja suvereniteta u europskom dominionu Hrvatskoj kada se njima prohtije i još ponekoga.

Pupovac je službeno na čelu Saborskog odbora za ljudska prava a neslužbeno na čelu Saborskog odbora za obespravljenje iseljeništva.

Kako to da se u iseljništvu slavi Deseti travnja?

Hrvatsko iseljavanje nije počelo 30. svibnja 1991. Ono je tada i na žalost, samo nastavljeno, a počelo je davno prije 10. travnja 1941. Do tog travnja iseljeni i prognani Hrvati su mogli slaviti jedino 1. prosinca, kada je 1918. proglašena Kraljevina Srba Hrvata i Slovenaca.

Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske, baš na osnovu toga što su ju Stepinac i Tuđman prepoznali kao proizvod volje hrvatskoga naroda, Hrvati diljem svijeta su počeli slaviti taj nadnevak, a među njima većina ljudi koji nisu bili u Hrvatskoj u vrijeme WW2, jer su bili raseljeni i rastjerani u vrijeme kraljevine Jugoslavije, pa čak i ljudi koji nikad nisu i nikad neće vidjeti Hrvatske.

Nakon uspostave Titove Jugoslavije nacionalni dan je postao tzv. Dan republike 29. studenog. Hrvatski iseljenici i izbjeglice su imali izbor slaviti njega ili Deseti travnja. Sasvim sigurno 95 posto njih su izabrali slaviti Deseti travnja i ne samo oni koji su spasili glavu i izbjegli bleiburški nož, nego i oni koji su nastavili kao rijeke odlaziti u emigaciju, bježeći od kasnije tito-rankovićeve strahovlade.

Kada je moja generacija “proljećara” stigla u izbjeglištvo, suočili smo se s istom tom situacijom – priključiti se, od jugoslavenskih diplomatskih predstavništava striktno kontroliranim malobrojnim jugoslavenskim organizacijama ili se priključiti velikim brojevima hrvatskih iseljenika, s njihovim crkvama, sportskim klubovima, kulturnim, umjetničkim, folklornim i inim udrugama, velikim hrvatskim domovina i klubovima, poslati svoju djecu u hrvatske škole, kupovati i čitati hrvatski tisak i živjeti kao slobodni ljudi među svojim ljudima, što je pružalo kakvu-takvu utjehu u tragediji koju sam više nego jednom nazvao životom izvan sebe.

Veliki brojevi Hrvata koji su se izvan Hrvatske ovako okupljali, viđeni su i od strane država hrvatskog izbjeglištva pozitivno, doprinosnosnicima kulturnom i svekolikom bogatstvu ovih, posebno novosvjetskih država poput Kanade, Argentine i Australije.

Jugoslavenske vlasti su se našle u poziciji da je najbolje bilo ignorirati taj svijet “fašističke, zločinačke, ustaške emigracije”, koja je takva bila jedino po njihovoj definiciji i ni po čemu drugome i pustiti ga da paralelno živi svoj život.

Politički predstavnici država u kojima obitavaju Hrvati u velikim brojevima, upoznali su ih kao pozitivnu zajednicu i počeli posjećivati hrvatska mjesta javnog ukupljanja pa dolaziti čak i na proslave Desetog travnja.

Bezimeni na bruxelleskoj zapadno-balkanskoj vukojebini

Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske učlanjivanjem a onda izbacivanjem hrvatskih iseljenika, umjesto namijenjenog mu zbližavanja, na ovaj se način pretvara u ured do sada neviđene alienacije hrvatskog iseljeništva, samo zato jer Milorad Pupovac u ovoj političkoj konstelaciji ima pravo veta na svaku odluku hrvatskih vlasti i ponaša se kao moralno-politički barometar i još više, kao apsolutni gospodar bez čije privole ništa u Hrvatskoj ne može zaživjeti.

Sve je to tako živjelo dok Hrvatska nije osamostaljena i dok nisu uspostavljena diplomatska predstavništva, očito natrpana bivšim jugoslavenskim kadrovima, kada je započela hajka kakvu ne poznajemo ni iz jugoslavenskih vremena.

Pred par godina, australski premijer Tony Abbott je Hrvatima Australije čestitao Deseti travnja, kao što su to redovno radili i njegovi prethodnici, kada je Hrvatska ambasada u Cabnerri, očito po direkciji tadašnje ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, povodom te čestitke uložila tako oštar protest da je pretvoren u globalni skandal o kojemu su pisale kolumne vodećih svjetskih novina.

Naravno da je iseljništvo slavilo sve nadnevke novoobnovljene hrvatske države, pa čak i onda kada su se skandalozno, očito pod utjecajem moćnika poput Pupovca, počeli igrati s datumima, pa je kao jedinstveni primjer u svijetu, Hrvatska 2001. ukinula 30. svibnja kao Dan državnosti i preselila ga na 25. lipnja.

Sada, Hrvatska sve više uviđa da joj prijeti demografska katastrofa i pokrenuli su se, iako previše sporo, kotači hrvatskog inkluziviteta, da iseljništvo stvarno postane dio jedinstvenoga hrvatskoga naroda, a ne neki njegov daleki genetički mutant. Međutim, kako bilo tko iz Hrvatske posjeti Hrvate u iseljeništvu, iz dobro ukopanih jugoslavenskih i velikosrpskih bunkera, dolazi mitraljeska paljba i glave padaju, najprije Ante Juriča u Melbourneu a sada i Mirka Hasenaya u Buenos Auresu.

Je li Hrvatska svjesna da se Središnji državni ured za Hrvate izvan Hrvatske učlanjivanjem a onda izbacivanjem hrvatskih iseljenika, umjesto namijenjenog mu zbližavanja, na ovaj način pretvara u ured do sada neviđene alienacije hrvatskog iseljeništva, samo zato jer Milorad Pupovac u ovoj političkoj konstelaciji ima pravo veta na svaku odluku hrvatskih vlasti i ponaša se kao moralno-politički barometar i još više, kao apsolutni gospodar bez čije privole ništa u Hrvatskoj ne može zaživjeti.

Nastavi li ovako, Hrvatska će doskora proći baš tako kako joj je Pupovac sa svojim beogradskim mentorima namijenio, bezimena na bruxelleskoj zapadno-balkanskoj vukojebini.

Dinko Dedić / Projekt Velebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Tokmak novinarstvo Aleksandra Stankovića

Objavljeno

na

Objavio

Pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina

Notorno je komentirati Pupovca, a još notornije njegovo “gostovanje” u emisiji Aleksandra Stankovića “Nedjeljom u 2”. Jer, Pupovac odavno radi svoj posao, a bit toga posla je unutar Hrvatske potvrđivati i ponavljati ono što je Vučić rekao, ne jednom, da je Hrvatska danas preslik nacističke Njemačke. I ponovo je to Pupovac neizravno rekao izbjegavajući izravan odgovor je li Vučić imao pravo s tom konstatacijom, navodeći “historijski egzodus tristo  tisuća Srba”. Notorno je to ponavljati zbog toga što je to Pupovac rekao i nakon povratka iz Bačke Palanke, i tada namjerno jedva prikriveno, notorno je zato što to piše u “Anatomiji fašizma” Roberta Paxtona koju su recenzirali parapupovci i paravučići Cipek i Jakovina, te mnogi drugi s državnih i paradržavnih pozicija, pred zamrznutom Hrvatskom. I vlada li vlada Pupovac s inkluzivnim Plenkovićem, Jandrokovićem, Kuščevićem, Božinovićem ili Medvedom i Anušićem, prvim od zadnje dvojce, jer poziva na djelovanje institucija koje generiraju probleme, pred drugim ponajprije zbog žestokoga predstavljanja tjekom zadnje predizborne kampanje – kao čvrstog oslonca nacionalne Hrvatske.

Kakav li je to onda meki oslonac?

Iako je notorno odavno ukazivati na sramotno dno HRT-a, s obzirom na epohalne krivotvorine, valja to ponovo i ovaj put uraditi.

Prvo, nisam slučajno pod  navodnike  stavio Pupovčevo “gostovanje”, jer koncept emisije, način razvoja pitanja, podtema, prilozi, šutnja na nevjerojatne laži, koje je Pupovac iznosio u scenskom monologu, isticanje Pupovčevih nepoznatih “zasluga”, a zanemarivanje dokazanih teških kleveta protiv hrvatskoga naroda devedesetih godina, te besramno obavještajno licitiranje sa sudbinom dr Šretera, koje je prokazao Slavko Degoricija godinama unazad, jasno ukazuje da se u ovome slučaju ne radi ni o kakvom gostovanju, nego o uvježbanom scenskom igrokazu čovjeka koji je došao doma, zavalio se u svoju fotelju i radi doslovno što god hoće, pred poslugom koju plaća ili čiji status izravno ovisi od njegovoga prijekoga pogleda. Točno tako je djelovao odnos između Stankovića, a time i HRT-a i Pupovca danas.

To što smo mogli gledali teška je zlouporaba, i države i medija.

Drugo, Stanković je ponovo, po tko zna koji put, demonstrirao neznanje na granici groteske. Mnogi će reći da je njegov pokušaj kandidiranja “suvislih” pitanja konstatacija o stvarnoj definiciji domoljublja, pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina, namjerna podvala i pokušaj umjetne relativizacije svih pojmova iz riznice simboličkih svetinja naroda, ali ne radi se o tome.

To rade pametniji od njega.

A Stankovića i slične dovode blamirati se.

A njima drago.

Stanković je ponovo, a to je već notorno, pokazao slonovsku intelektualnu tankoćudnost,  totalno neznanje i rigidnu neukost, navodeći “porezno domoljublje” kao stožernicu te civilizacijske  svetinje, pa, iako to u Hrvatskoj ima prizvuk kampanjske groteske namjernoga antihrvatskoga stvaranja javnoga terminološkog kaosa, prilično je sigurno da on i slični tako misle. Jednostavno, on i govorom tijela, tonalitetom i riječju pokazuje da misli da je plaćanje poreza – izraz domoljublja.

E, to je problem HRT-a.

Reći ćete, a što si sad rekao novo?

Istina, ništa dijagnostički.

No, s obzirom na količnu “domoljubnoga plaćanja” i tereta na grbači milijuna hrvatskih ljudi, valja to ne-novo ponavljati, ne bi li ljudima konačno prekipjelo. Davati tolike novce, a radi se godišnje o oko milijardu i tristo milijuna kuna, tipovima čija stručnost doseže priču o poreznom domoljublju, isto je kao pozvati razbijača kamenih blokova teškim čekićima, poznatijim kao tokmacima, da vam sredi računalni program. Tokmakom.

To novinarstvo se zato treba nazivati – tokmačenje.

Stanković, koji se, ako me pamćenje služi, afirmirao među stotinama svojih gostiju u emisiji i pred njihovom najbližom rodbinom, i kao haiku pjesnik, kao onaj Gregurovićev zetina u “Što je muškarac bez brkova” da mu bude usporedba lakša, očito je – ljubav drži nasiljem, voljeti drži ekvivalentom moranja. Na stranu to što je degutantno da netko tko je o porezima pozvan jedino trošiti ih po načelu tokmaka u računalnom programu, jer Stanković nikada lipe nije zaradio izvan prisilno naplaćenih novaca koji su ekvivalent poreza, za kvalitetu znanja rada od koje bi i kokoš posve sigurno postala jalova da je prisiljena redovito konzumirati njegove informativne i intelektualne usluge, zbog tolike neukosti trebao bi se sramiti i netko tko nikada nije vidio dana škole. Koliko god mu pozicija bila zagarantirana, sustav stabilan, vlast inkluzivna i centrirana, i koliko god djelovalo da je poredak neuništiv.

Bilo je takvih poredaka tjekom povijesti previše za dobar želudac, ali malo je bilo čak i u njima tipova koji su se rado javno blamirali. To se uvijek prepuštalo – klaunovima i dvorskim ludama.

Čak i u takvoj neumnosti kakvu simbolizira komunističko-partizanski režim iz prvih dana.

Naime, i navjeće političke partizanine nakon II. svjetskog rata pokušavale su bar sklepati kakvu takvu pametnu riječ i izbjegavati usprkos puškama u ruci blamažu među prestrašenim ljudima, kojima su se obraćali. Koliko sam slušao, a slušao sam puno toga o tim vremenima, nikada nisam čuo da se netko usudio ljubav poistovjećivati s moranjem ili prisilom.

To se oduvijek, čak i u posve rigidnim režimima nazivalo silovanjem.

Moglo je biti dopušteno onima na vlasti, ali su i oni izbjegavali hvaliti se silovanjem, nastojeći bar se predstaviti umilnije i humanije. I umnije.

Aaleksandar Stanković upravo silovanje propovjeda kao uzor svoje učenosti i znanja.

Zato mu je posve logično reći da je plaćanje poreza izraz domoljublja.

Porez je svugdje u svijetu i od kada je svijeta, obveza, koju jamči država prisilom. Po Stankovićevoj logici svi ljudi koji su kroz stoljeća plaćali porez Osmanlijama, Austro-ugarskoj monarhiji, Talijanima, Mlečanima, Francuzima, Srbiji i kralju, komunističkom režimu – bili su samo takvi, uzorni domoljubi. Čisti uzori odanosti tim režimima i okupatorima.

Kao što su po istoj mantri sve silovane žene bile ljubavnice silovateljima.

S većim ili manjim posljedicama.

Kako sam rekao, notorno bi bilo komentirati emisiju Stankovića i Pupovca, notorno je dodatno ukazivati na srozani HRT, jer teško da ima dna ispod ovoga što demonstriraju godinama, i mjesecima u zadnje vrijeme pogotovo, ali – valja ukazati na mantru o silovanju kao ljubavi, na idiotizam bez premca, kako bi ljudi koji plaćaju i trpe, imali cjelovitu viziju na kojoj razini je taj besramni primitivizam, te kako bi se i zadnji element respekta prema “službenim facama” zbog naslijeđenoga defanzivnoga odnosa i prisilnog respekta prema svemu državnome – potpuno urušio u pamćenju hrvatskoga naroda suočenoga s tim svinjarijama.

Suočavajući se s tim eksponentima, a suočavanje je neminovno radi higijene hrvatskoga društva i zaštite elementarne ljudskosti, valja znati da su današnji navodni i stvarni moćnici, službene face – neuki, neznalice, obični državni nasilnici, neusporedivo primitivni i intelektualno zapušteni, zvali se javni ili nejavni serviseri, te da ne zavrijeđuju respekta koliko crno ispod nokta.

Lakše je onda izgraditi odnos i znati kako dalje prema njima.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA

Objavljeno

na

Objavio

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

L. C./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari