Pratite nas

U potrazi za Istinom

TKO JE BIO AGRESOR NA HRVATSKU 1991-1995?

Objavljeno

na

OD KOGA SMO SE BRANILI I OBRANILI U DOMOVINSKOM RATU?

OD JNA I SRBIJE, KOJA JE BILA LOGISTIKA JNA U LJUDSTVU I MATERIJALU!

 DA OVAKO JASNO I GLASNO ISTUPAJU HRVATSKI POLITIČARI,  NE BI SRBIJA STALNO IZNOVA PROVOCIRALA I SOTONIZIRALA HRVATSKU

KADA JE POČELO IZBJEGAVANJE IMENOVANJA AGRESORA I OMALOVAŽAVANJE DOMOVINSKOG RATA?

Odmah  poslije smrti prvog hrvatskog predsjednika DR. Franje Tuđmana,  dolaskom na vlast 2000. godine tzv. šestorke  (dvije koalicije SDP-HSLS i HSS-HNS-IDS-LS), te formiranjem  Vlade na čelu sa Ivicom Račanom.

Izborom za predsjednika RH Stipe Mesića zaokružila se protuhrvatska vlast, na opće oduševljenje antihrvatskih medija, a na veliku žalost ono malo domoljubnih Hrvata.

Tada je nažalost na inicijativu Stipe Mesića počela famozna detuđmanizacija.

Stipe Mesić iz osvete što mu nije uspio državni udar 1994. godine na zgražanje domoljubnih Hrvata uvodi novinare u arhivu dr. Franje Tuđmana i počinje uništavati mladu hrvatsku državu.

Detuđmanizacija se provodi  sistematski, sa svrhom sotoniziranja Domovinskog rata i amnestiranjem Srbije za agresiju sa hrvatske strane, a posebna je priča amnestiranje  sa srpske  strane.

https://narod.hr/kultura/3-sijecnja-2000-izbori-11-dokaza-sdp-hns-stipe-mesic-unistavali-hrvatsku

1.DISKREDITIRANJE OLUJE

Koordiniranom akcijom Stipe Mesić naprasno umirovljuje 12 generala pobjedničke Hrvatske vojske i tako obezglavljuje i rastura hrvatsku vojsku. Uz pomoć medija i dakako Engleske i Francuske pojedinačni zločini pretvaraju se u zločinački pothvat, a da se u isto vrijeme minimiziraju i sakrivaju srpski zločini.

Stipe Mesić dijeli „šakom i kapom „ transkripte i dokumente iz arhive dr. Franje Tuđmana i tajno svjedoči u Hagu, naravno protiv vlastite zemlje, i to kao njen Predsjednik, koji bi po dužnosti trebao braniti interese svoje zemlje.

Apsurdno i nepojmljivo, ali eto moguće!

 2.BRISANJE DRŽAVNIH SIMBOLA I MJENJANJE DRŽAVNIH PRAZNIKA

Naravno odmah je bio na udaru 30. svibanj kao Dan državnosti, a onda i drugi praznici. tako da narod više i ne zna što slavi. Ukinuti su Oltar domovine na Medvedgradu, počasna hrvatska garda pred Saborom, preimenovan je Hrvatski  državni  sabor u Hrvatski sabor, ukinut je  dvodomni Sabor radi apsolutizacije vlasti i dr.

Međutim hrvatski narod se ne može više porobiti i ušutkati,  pa je Marko Perković Thompson počeo organizirati proslavu Oluje u Čavoglavama  5.kolovoza,  a samoorganizirano počelo je i obilježavanje dana Vukovara 18.studeni . kroz Kolonu sjećanja.

 3.BALKANSKI SAMIT U ZAGREBU

Stipe Mesić je uz pomoć francuskog predsjednika Jacque Chiraca organizirao samit Zapadnog Balkana da se obnovi neka nova Jugoslavije . Naravno i Englezi su tu neprestano u igri na strani Srbije.

Tim je samitom počelo zataškavanje srpske agresije i amnestiranje za počinjene zločine i razaranja. Tome je naročiti pridonio Haški sud, koji nije nikada optužio vrh JNA za zločine i agresiju na Hrvatsku.

 4.DEGRADACIJA BRANITELJA I DOMOVINSKOG RATA

Stipe Mesić sa Pantovčaka rukovodi uz pomoć medija sustavno blaćenje braniteljske populacije, optužuje ih se i proganja i dan danas, dok se u isto vrijeme ne priznaju i umanjuju hrvatske žrtve nakon 2. svjetskog rata i to počinjene nakon završetka ratnih operacija.

U tome se naročito ističe HNS i IDS, pa je čak i u hrvatskom Saboru Vesna Pusić izjavila da je Hrvatska bila agresor na BIH. I nije samo ona, već su je poduprli Mesić, Josipović, Nobilo i Milanović, koji joj je potpisao kandidaturu za Glavnog tajnika UN, preporučivši je sa njenom knjigom ‘Demokracije i diktature’ u kojoj Hrvatsku na čak nekoliko mjesta otvoreno optužuje za agresiju na BiH!

Isti ti HNS -ovci i IDS-ovci su i danas u strukturama vlasti, pa nije ni čudno da se izbjegava i samo spominjanje Domovinskog rata.

Moram naglasiti da IDS neprestano podriva opstojnost i teritorijalni integritet Hrvatske, svojim provokacijama za autonomijom.

Jedna od metoda je i sustavno prešućivanje i omalovažavanje žrtava iz Domovinskog rata. Sustavno se provodilo, prema silovanim ženama,  Dok se Mesić otvoreno rugao i nadvikivao s majkama poginulih junaka Domovinskog rata iz legendarne 4. brigade, za to vrijeme je Vesna Pusić provocirala u medijima žene silovane u Domovinskom ratu, danas okupljene u Udrugu Sunčica, pozivajući ih da se pridruže homoseksualnoj paradi u Zagrebu.

5.ZAŠTITA PARTIZANSKIH I UDBINIH ZLOČINACA

Stipe Mesić i drugi političari počinju otvorenu medijsku hajku da se ‘antifašisti ne smiju progoniti’. Kao primjer navodim samo dva slučaja: Stjepana Hršaka koji je ubio 21 svećenika u Macelju i Josipa Boljkovca optuženog za zločine nad razoružanim zarobljenicima i civilima u Karlovcu.

Premda je u to vrijeme još dosta partizanskih megazločinaca bilo živo umreženo postkomunističko, nelustrirano sudstvo s političarima na vlasti koji se redom dolazili iz redova bivše Komunističke partije (i u HDZ-u i u SDP-u) sprječava pravedne procese i osude zločina. Ili ništa ne čini po tom pitanju.

Nikad razjašnjene  smrti hrvatskih boraca za slobodu likvidiranih od Udbe u inozemstvu i Hrvatskoj namjerno se guraju pod tepih, kao smrti Mira Barešića, Ante Paradžika, Blaža Kraljevića i brojnih drugih domoljuba.

Unatoč Rezoluciji Vijeća EU 1481/2006  o osudi komunizma i komunističkih zločina, prema Crnoj knjizi komunizma po kojoj je ubijeno preko milijun ljudi, ukinuta je  Komisija i Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata.

Bivši predsjednik Upravnog vijeća ukinutog Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata, prof. dr. sc. Andrija Hebrang je rekao;

„Tijekom osnivanja Ureda bili smo cijelo vrijeme u kontaktu s Vijećem Europe koje je izrijekom reklo da zločine ne smije istraživati tijelo državne uprave, jer u tom slučaju EU neće niti financijski pomoći niti surađivati, jer to mora biti neovisno tijelo nepovezano s politikom i aktualnom vlasti. Zato je Ured i bio osnovan kao neovisno tijelo i samostalna pravna osoba, a sada je sve to uvučeno u Ministarstvo branitelja i sada europske institucije ne žele s njima surađivati niti im davati financijska sredstva. Ukidanje Ureda je imalo za cilj da se istraživanje komunističkih zločina potpuno zaustavi. Ured je počeo osnivati županijske organizacije, jer ako hoćete istražiti 960 grobišta koliko ih ima u Hrvatskoj u sljedećih deset godina, morate riješiti njih stotinjak godišnje i mi smo krenuli raditi tim tempom. Ministarstvo s jednim timom to ne može napraviti, a mi smo mogli, jer smo počeli osnivati županijske urede koji su trebali početi s otkopavanjem grobišta na svojim područjima, najmanje desetak grobišta mjesečno. Ministarstvo je proteklih mjeseci otkopalo samo jedno grobište i to ono na Jakljanu, no i ono je otkopano samo da se kaže kako se nešto radi. Time se jasno pokazuje da je cilj novog zakona i ukidanja Ureda bio zaustavljanja istraga i zataškavanje komunističkih zločina „

http://www.narodni-list.hr/posts/1353001

6. ULOGA MEDIJA I MEDIJSKA MANIPULACIJA

Medijska hajka je bila nevjerojatna, uperena prema glavnim nositeljima obrane i vlasti u vrijeme Domovinskog rata. To je bilo toliko degutantno i besramno, prema ljudima i prema javnosti. Na meti su bili doslovno skoro svi koji su imalo domoljubno, hrvatski promišljali od predsjednika Tuđmana, ministra Šuška, načelnika Stožera Bobetka i drugih najvažnijih imena oslobodilačkog rata. Zatvore pune redom isključivo zapovjednici Hrvatske vojske koji su branili Hrvatsku u najtežim vremenima: Brodarac, Glavaš, Norac, Merčep i dr., a Gotovina i Markač su osuđeni u Haagu na dugogodišnje kazne. Tako se stjecao  javni dojam da su samo Hrvati radili zločine.

Razvikan  je i zlorabljen slučaje Zec, za ubojstvo 12.godišnje djevojčice, a nigdje spomena da su agresori ubili 400 djece u Domovinskom ratu.

Danas je razvidno  da je većina te medijske hajke bila vođena nevidljivom rukom, koju mnogi politički analitičari danas pripisuju ostacima KOS-a, jedne od najjačih i najkorumpiranijih kontra-obavještajnih službi u Europi. I ne samo KOS, već i umrežene strukture u vlasti, koje su tu i ostale, umjesto da su lustracijom odstranjene iz javnog i političkog života.

Nebrojeno je dokaza o lažima koje su godinama, još za vrijeme rata dok je Hrvatska bila ubijana, paljena i mučena, plasirane hrvatskom narodu. Prodaja Knina Srbiji, prodaja Vukovara, Vukovar je zamijenjen za Knin, Hrvati stavili bombe na Mirogoj, pred židovsku općinu, Hrvati ubijali djecu u Vukovaru (BBC) i dr. Najveća laž je bila navodni dogovor Tuđman-Milošević o podjeli Jugoslavije, napose Bosne i Hercegovine. Tvrdilo se da je podjela dogovorena na dan  25.ožujka 1991. u mjestu Karađorđevo, Srbija. Rat je odnio desetine tisuća života i strahovitih razaranja i samo to je više nego dovoljan argument za besmislicu te teze

7. MNOGOBROJNE NEVLADINE UDRUGE KOJE SE FINANCIRAJU IZ PRORAČUNA, A RADE PROTIV HRVATSKE.

Što znači  da mi građani RH financiramo kroz punjenje proračuna, putem poreza, doprinosa i raznih drugih zakonima propisanih davanja, udruge koje rade protiv Hrvatske. Kojeg li apsurda, to je stvarno van svakog razumnog objašnjenja.

Jedna od takvih udruga je i Dokumenta, kojoj je na čelu Vesna Teršelić, za koju se ne znaju osnovni podaci, a nije ni hrvatska državljanka. Za takvu osobu je bivši predsjednik Ivo Josipović rekao zamislite da je „ savjest Hrvatske „

Vesna Pusić je obilato financirala tzv. nevladine udruge, a među njima i svoga brata u toj protuhrvatskoj djelatnosti.

Među njima se najviše ističe Dokumenta i Vesna Teršelić, koja se podlo skriva iza hinjene brige za sve žrtve rata i totalitarnih režima.
Njezin selektivni, velikosrpskom agresoru sklon pristup žrtvi je sramota za cijelu žrtvoslovnu zajednicu.

Vesna Teršelić troši godišnje 7 milijuna kuna za razaranje Hrvatske.
To je godišnje 7 milijuna razloga za oduzeti joj hrvatsko državljanstvo.

Suradnici Vesne Teršelić su Hrvati, optuženi za veleizdaju od Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, Ivo Josipović, Stjepan Mesić, Vesna Pusić i Milorad Pupovac. Ona je proglašena nepoželjnom osobom.

Sam bivši predsjednik Ivo Josipović dovukao je od nekuda Vesnu Teršelić i napisao statut i pravilnik za Documentu.

https://kamenjar.com/vesna-terselic-se-osramotila-u-vukovaru/

8 RASPRODAJA HRVATSKE, ENORMNO ZADUŽIVANJE I OSIROMAŠIVANJE STANOVNIKA

Od 15,5 tona zlata  koje smo dobili razdruživanjem od Jugoslavije, po mizernim je cijenama 13,1 tonu prodao HNB u vrijeme SDP-ove Vlade Ivice Račana samo par mjeseci nakon što smo ih dobili,  “Dana 22. kolovoza 2001. godine donijeta je odluka o prodaji zlata…” a ostatak od 2,4 tone prodala je HDZ-ova Vlada u vrijeme Ive Sanadera, doduše po dvostruko višoj cijeni. Obzirom na današnju cijenu zlata obje su nas pogrešne procjene o prodaji državnog zlata koštale oko tri milijarde kuna. Naravno za to nitko nije odgovarao, kao ni za bilo koju štetu nanesenu Republici Hrvatskoj.

Goleme svote novca uložene su u stvaranje i plasiranje raznih konstrukcija o operaciji Oluja koje su trebale stvoriti lažnu sliku o Hrvatskoj, Tuđmanu i Domovinskom ratu. U tom informacijskom ratu sudjelovali su ne samo srpska strana i strani centri moći nego i razni domaći političari, medijski djelatnici i aktivisti. Sav trud koji su u to uložili tijekom gotovo dva desetljeća pao im je u vodu oslobađajućom presudom našim generalima. Nevjerojatno je i nepojmljivo da su hrvatski političari imali stajališta istovjetna KOS-u, muslimanskim tajnim službama iz doba rata, haaškog tužiteljstva. Pogotovo zato što su sve te teze lažne.

Nažalost još su uvijek aktivne, što dokazuje progon branitelja HVO u BIH.

90-tih godina Hrvatska je zbrinula oko 800 tisuća izbjeglica i prognanika, financirala obranu zemlje, a da nije poprodavala ni banke ,ni javna poduzeća ,a ni INU, i zadužila se samo 5 milijardi dolara.   Dok je nasuprot tomu nakon smrti Dr .Tuđmana ,nova vlast Ivice Račana i starih Yugo struktura sa Stjepanom Mesićem počela sa dokapitalizacijom  i rasprodajom banaka i INE, a javni dug se povećao za 8 puta!

Hrvatska se 2000. počela toliko prekomjerno zaduživati da je dug od 9 milijardi dolara (od kojih je 5 milijardi bilo naslijeđeno iz Jugoslavije) u samo 4 godine povećan na čak 24 milijarde dolara! Proces zaduživanja je pokrenut, prekomjerno  zaduživanje i trošenje opteretilo je hrvatskog čovjeka i privredu, a Hrvatska je počela tonuti u beznađe i dugove.

Zakonom o ovrhama , stvorena je masa od 330 000 blokiranih, deložiranih i osiromašenih hrvatskih građana, što je uz nedostatak posla, zbog urušavanja gospodarstva, dovelo do masovnog iseljavanja.

Za čudo ne iseljavaju se nasljednici komunističkih i Yugo  struktura, već djeca hrvatskih branitelja i uništeni seljaci.

I dalje se nastavlja ista politika omalovažavanja, nespominjanja Domovinskog rata, na kojem su temelji samostalne Republike Hrvatske.

Vlada Andreja Plenkovića, da sa sebe skine odgovornost osniva 2.ožujka 2017

Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, poznatije kao Vijeće za suočavanje sa prošlošću.

Rezultat rada toga vijeća uz više izdvojenih mišljenja, je naravno daljnja sotonizacija Hrvatske prošlosti i amnestija jugoslavenske prošlosti uz ostanak crvene zvijezde kao simbola koji se neće kažnjavati.

Nadalje brojni četnički spomenici u Hrvatskoj  nisu otklonjeni, a spomen ploče i spomenici hrvatskih branitelja se sklanjaju ili na njima ne piše protiv koga su se borili, niti tko je bio taj neimenovani i nedefinirani agresor.

Naravno Vlada ne smije protiv Srba ,jer bi skinula srpsku krunu sa glave Milorada Pupovca, koji im sa rukama manjiskih saborskih zastupnika u Saboru održava većinu.

Sve Vlade od 2000 godine na dalje, ništa ne čine za obraniti interese Hrvatske.

Diplomatska predstavništva Hrvatske širom svijeta, ne predstavljaju Hrvatsku i ne čine ništa da bi je obranili od neutemeljenih objeda, dapače čine, ali u kontra smjeru, na štetu RH.

9. DAVANJE PRAVA MANJINAMA, KAKVA NEMAJU U NITI  JEDNOJ EUROPSKOJ ZEMLJI

Treba odmah naglasiti!  Zastupnici nacionalnih manjina su posebna priča i dodatno pokazuju kako se i izigrava i poništava volje birača i odstupa od utvrđenog ustavnog načela općeg i jednakog biračkog prava iz članka 72. Ustava RH. Taj Zakon jedinstven  je u svijetu, po tome što  u Hrvatskoj manjine odlučuju o vlasti umjesto većine.

Koliko nam je nakaradan izborni zakon, odnosno kako Zakon o izboru zastupnika u Hrvatski sabor izigrava i poništava volju birača , zorno se vidi na primjeru izbora zastupnika nacionalnih manjina

https://kamenjar.com/pero-kovacevic-vecina-drzava-nema-predstavnike-nacionalnih-manjina-u-parlamentima/

Evo primjera kako je to riješeno u nekim Europskim zemljama;

  • Italija u svom Ustavu (članak 67.Ustava ) naglašava „Svaki zastupnik u parlamentu predstavlja Naciju“. Stoga ne postoje mjesta rezervirana za predstavnike nacionalnih (lingvističkih, u Italiji) manjina ni u jednom domu talijanskog parlamenta.
  • U Rumunjskoj imaju pravo na jednog zastupnika svaka prema odredbama izbornog zakona. Građani nacionalnih manjina imaju pravo biti zastupljeni od jedne organizacije.” Dakle, rumunjski ustav i izborni zakon omogućavaju legalno formiranim organizacijama građana koji pripadaju nacionalnim manjinama, u slučaju kada ne uspiju osvojiti ni jedno zastupničko mjesto na izborima za donji dom ili senat, “pravo” na jedan zastupnički mandat ako su diljem zemlje osvojili broj glasova koji čini bar pet posto prosječnog broja glasova važećih diljem zemlje za izbor jednog zastupnika. Mandati dodijeljeni, u skladu s izbornim zakonom.
  • Njemačkim Ustavom (Grundgesetz, GG) nije definirana specifična norma o zaštiti nacionalnih i etničkih manjina. Prema zastupničkom konceptu Bundesrata ne postoji izborni postupak biranja zastupnika nacionalnih manjina u parlament.

 

 

SA DRUGE STRANE, SRBIJA SE IZVANREDNO ORGANIZIRALA SA CILJEM DA SA SEBE SKINE TERET AGRESORA, POČINJENIH ZLOČINA I RAZARANJA

Samo na primjeru srpske izložbe o Jasenovcu u zgradi UN 25. siječnja 2018 godine, vidljivo je kako hrvatska diplomacija ne čini ama baš ništa!

Srbija ima veoma dobro organiziranu diplomaciju povezanu sa srpskom dijasporom, još iz vremena Jugoslavije, koja koordinirano sa srpskom vladom provodi zaštitu srpskih nacionalnih interesa, za razliku od Hrvatske, koja po tom pitanju radi veću štetu nego korist.

Srbija ima  popise koliko ima Srba raseljenih po svijetu i to po državama i kontinentima, i veoma su dobro organizirani i povezani.

http://forum.srpskinacionalisti.com/viewtopic.php?t=6361Naseljeni

Dakle za tu se izložbu znalo puno ranije , jer je slična izložba održana  i u siječnju 2017,godine, ali organizatori nisu uspjeli dobiti prostor u zgradi UN, zbog čega su bili ljuti,  pa su se ove godine izuzetno potrudili i lobiranjem uspjeli. Izložba je najavljena još 22.lipnja 2016 godine, kada su inicijativu Emira Kusturice  pozdravili iz srpske dijaspore i obećali mu svu pomoć.

Svi ovi datumi upućuju na to da je bilo dovoljno vremena za pripremu hrvatske diplomacije da učinkovito odgovore na sve objede i krivotvorine koje  Srbi dijele po svijetu. Koristeći Memorandum SANU 1.2, sada već 3,   bori se za svoje interese. Srpska diplomacija i srpski lobiji širom svijeta imaju široku mrežu sljedbenika ,a gdje smo mi ?

Gdje je hrvatska diplomacija? Gdje su hrvatski lobiji?

Tko bi trebao braniti i promicati hrvatske interese širom svijeta?

Pa, naravno, hrvatska diplomacija, diplomatska i konzularna predstavništva širom svijeta potpomognuta od  hrvatske dijaspore. Što su naši veleposlanici  u Sjedinjenim Državama i Ujedinjenim narodima radili u dvije godine kako bi spriječili da ova sramotna izložba bude postavljena ? NIŠTA

Hrvatskoj  dijaspori smanjen je broj zastupnika u Saboru sa 12 na 3 u mandatu Vlade Jadranke Kosor 16. lipnja 2010.godine i smanjeno broj mjesta gdje mogu glasati, sve sa ciljem da ih se maksimalno onemogući.

Nekoliko bledunjavih pisama Ministarstva vanjskih poslova i protest zbog Bl.Kardinala Alojzija Stepinca.

Na objede Ministra spoljnih poslova Srbije Ivice Dačića ( malog Slobe ) hrvatske vlasti ne žele uzvratiti, jer smo mi Hrvati kulturan narod , ali može se veoma kulturno doslovno „ začepiti usta „ sa argumentima kojih imamo sasvim dovoljno na raspolaganju, da suzbijemo srpske laži i manipulacije.

Na primjer na ,izjava  Ivice Dačića

https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/svijet/clanak/id/544209/dacic-zurno-uzvratio-plenkovicu-oglasio-se-iz-indije-tocno-je-da-nismo-jednaki-srbija-nije-bila-na-strani-hitlera-ni-provodila-holokaust

“Točno je da nismo jednaki, mi nismo bili na strani Hitlera, nismo provodili holokaust nad Židovima i Hrvatima, nismo tjerali Hrvate da nose obilježja kao što su Srbi i Židovi morali nositi tijekom Drugog svjetskog rata – Židovi žute, a Srbi plave trake”, uzvratio je Dačić Plenkoviću.

Dodatna razlika je u tome što “Srbija ne negira zločine, nego ih kažnjava”, smatra šef srbijanske diplomacije.

Sasvim argumentirano se moglo odgovoriti:

Jeste, jeste ministre Dačiću i bolje i više od Hrvatske, jer ste prvi proglasili da je Srbija „judenfrei“

I objaviti fotografiju kralja Aleksandra Karađorđevića u Mercedesu sa Hitlerom osobno!

Ali bezidejna i bledunjava hrvatska vlast i diplomacija umjesto da ga matira, oni uzmiču! Jadno!

Nedićeva Srbija popularan naziv za profašističku srpsku državu koja je nastala 1941. i nestala je sa svjetske pozornice 1944. pred slomom Hitlerova 3. Reicha.  Unutarnja politika  Nedićeve Srbije bila je pod utjecajem nacističke ideologije i Ljotićeve profašističke stranke ZBOR.

Odmah nakon proglašenja Vlade nacionalnog spasa, unutar Srbije počinju djelovati njemački rasni zakoni. Osnivaju  se i prvi logori Banjica, i  Sajmište i započinje progon i interniranje Židova i Roma. Nedićeva Srbija je organizirala sve ekonomske snage u podržavanju vojnog napora Sila osovine, kao i u zadovoljavanju okupatoru kroz brzo uspostavljanje rasnih zakona,  kroz uništavanje nepodobnih kao Židova i Roma u koncentracijskim logorima   Banjica  i Sajmište u kojima je nastradalo oko 150,000 ljudi

Šef civilne administracije Srbije Dr. Harald Turner u kolovozu 1942. izjavio je da je Beograd bio prvi grad u Europi koja je postala Judenfrei, te da je Srbija prva  zemlja koja je  riješila židovsko pitanje.

A kako Srbija kažnjava zločince najbolje se vidi kroz rehabilitaciju četničkog vojvode Draže Mihajlovića 14,svibnja 2015 godine, kada su poništavanju presude bili nazočni kralj Aleksandar Karađorđević i neizostavni Vojislav Šešelj.

A zamislite si samo da Hrvatska rehabilitira  dr. Antu Pavelića?

Pa to bi bila vriska po cijelom svijetu, ha, ha, ha

Milorad Pupovac dignuo bi i mrtve na noge, samo ne istinu o dr. Šreteru!

Znači može se, uvijek se može reći : mali Slobo itekako je Srbija „bila na strani Hitlera, itekako su Židovi i Romi nosili žute trake“, itekako ste bili prvi koji ste proglasili judenfrei!

MOŽE SE I TREBALO BI ISTINOM PROTIV LAŽI, DOMOLJUBLJEM ILI RODOLJUBLJEM  I NIKAKO DRUGAČIJE !

A SVEGA TOGA NEMA U HRVATSKOJ POLITIČKOJ „ ELITI“

Obrana nacionalnih interesa nije prioritet, bitno je samo  sačuvati  vlast, privilegije, i fotelje do slijedećih izbora i onda prividom demokracije obećati sve što očekuje ovom jadnom, prevarenom, i izmučenom narodu.

I prevariti ga opet nakon izbora neprincipjelnim i nelegitimnim koaliranjem.

Napomena: Na slici je spomenik 12 redarstvenika u Borovu selu, koje su pobili i masakrirali  četnici i JNA  Vidi li se iz teksta na spomeniku tko ih je to masakrirao? Neee, nigdje to ne piše! Zar ti mladi ljudi koji su život dali za slobodnu Hrvatsku nisu zaslužili da se na spomeniku napiše od čije su ruke stradali?

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

dr. Slaven Letica: Mesićev otac, Tovariš Josa, bio je ‘pas rata’

Objavljeno

na

Objavio

Arhivski istraživač i povijesni „revizionist“ (tu mu oznaku dodjeljujem kao veliki kompliment, jer se radi o reviziji političkim nasilništvom oktroirane komunističke „povijesti“!), slovenski Hrvat Roman Leljak pronašao u Vojnome arhivu Ministarstva odbrane Republike Srbije izuzetno vrijedan dokument koji je javnosti prikazao 29. lipnja 2018 u televizijskoj emisije „Bujica“ autora i voditelja Velimira Bujanca.

Dokument je napisan na „Položaju“ (može se pretpostaviti da se radi o nekom šumskom „položaju“ na Papuku gdje se nalazilo mnoštvo baraka u koje su se sklanjali ljudi progonjeni ratom) 23. studenoga 1944. godine.

Taj dokument (objavljujemo ga uz ovaj zapis) ima dva potpisnika, od kojih je jedan predsjednik Narodno oslobodilačkog odbora Našica Josip Mesić, otac bivšega, a možda i budućega (javnosti je dao do znanja da „razmišlja“ o još jednoj predsjedničkoj kandidaturi, iako mu to Ustav RH ne omogućuje), predsjednika Republike i jednoga od krunskih svjedoka tužilaštva Haškoga suda Stjepana Stipe Mesića.

Da bi se pronađeni dokument mogao sociologijsko-psihologijski analizirati kao paradigmatski za ponašanje ondašnjih političkih (!) vođa komunističkog partizanskog rata, potrebno je kazati da je nastao u vrijeme (u studeno 1944.) takozvane „Bitke za Našice“ u kojoj je, prema zapisima Jovana Kokota („Drugi napad na Našice“) sudjelovalo oko 18.000 ljudi: 9.000 na komunističko-partizanskoj i 9.000 na njemačko-endehazijskoj strani. U „Drugom napadu na Našice“ Jovan Kokot navodi kako je u sedmodnevnim borbama poginulo 900 i ranjeno 600 „neprijateljskih vojnika“ te da su gubitci NOVJ-a bili 156 poginulih i 812 ranjenih boraca. Spominje da je „na ulicama Našica ostalo 300 njemačkih leševa“.

„Njemački leševi“ mogli bi biti povezani s dokumentom koji je u Beogradu pronašao Roman Leljak.

Naime, u dokumentu se spominje kako su predsjednik N.O.O. Našice Josip Mesić i njegov tajnik „primili u pohranu nešto zlatnine“. Zatim se precizira: „Među tom zlatninom bilo je šest zlatnih zuba i 1 zlatni sat (navodno zlato) sa lančićem neispravan, ali je za popraviti.“

Predsjednik N.O.O. Našice Josip Mesić, otac Stjepana Stipe Mesića čiji je partijsko-komunistički i partizanski nadimak bio „Tovariš“, traži od Oblasnog N.O.O. za Slavoniju da odobri odluku njegova Okružnog N.O.O. Našice da se „zaprimljenih“ šest zlatnih zuba dodijeli njegovom „podpredsjedniku Bori“ koji „pati usled kvarnih zuba“ te da se „zaprimljeni“ zlatni sat s lančićem dade tajniku N.O.O. koji je supotpisnik pronađenog dokumenta.

Za ispravno sociologijsko-povjesničarsko čitanje „Zlatnog dokumenta“ (nazovimo ga tako) potrebno je reći nekoliko riječi i o političkoj povijesti obitelji bivšega predsjednika Republike Stjepana Stipe Mesića.

U tom pogledu najbolje se osloniti na osobna svjedočenja Mesića koja je Ivica Đikić objavio u knjizi „Politička biografija Stipe Mesića: Domovinski obrat“ (VBZ, Zagreb, 2004.).

U knjizi Mesić pripovijeda: „Ideje komunizma i socijalizma u kuću Mesićevih donio je Ivan Mesić, Stipin djed po očevoj strani, koji je tijekom Prvog svjetskog rata kao austrougarski vojnik dospio u zarobljeništvo u Rusiji: zarobila ga je ruska carska vojska, a onda su se pojavili boljševici koji su sve zarobljenike pustili kućama. ‘Djed je tada prigrlio ideje o bratstvu među ljudima, ravnopravnosti, pravdi.“

Boljševički „komunizam i socijalizam“ od vlastitoga oca koji se vratio iz Sovjetskog Saveza, gorljivo je prihvatio Stipin stric „Ivica Mesić zvani Tovariš“ koji je radio kao brijač u Zagrebu, ali je, kao član Komunističke partije Jugoslavije (od 1937.) svakoga vikenda dolazio u Orahovicu kako bi propagirao revolucionarne komunističke, zapravo staljinističke ideje. „Virus“ boljševizma i staljinizma zarazio je i potpisnika „Zlatnog dokumenta“ Josipa Mesića koji je također za konspirativno komunističko, kasnije partizansko, ime izabrao rusizam „Tovariš“.

Kad „Zlatni dokument“ smjestimo u skicirani obiteljsko-povijesni i komunističko-partizanski kontekst, u njemu možemo iščitati ove povijesne poruke:

Prvo: Iako, gotovo sigurno, nikad ne će biti moguće doznati čijih je onih šest zlatnih zuba koje je „Tovariš“ zaprimio, dokument pokazuje da su komunisti-partizani vadili zlatne zube poginulih ili umrlih osoba i na taj način, kao uvjereni ateisti (o tome Stipe Mesić također pripovijeda u knjizi) bezbožno, lešinarski, skrnavili mir pokojnika.

Drugo: „Zaprimljeni“ morbidni, nekrofilski, ratni plijen nije se koristio, primjerice, kao izvor sredstava za naoružavanje partizanskih boraca ili za njihovi zdravstvenu skrb, već je stavljan na raspolaganje privilegiranim „drugovima“. Bizarni primjer šest zlatnih zuba i jednoga zlatnog sata još su jedno svjedočanstvo o banalnosti zla.

Treće: „Zlatni dokument“ pokazuje kako je komunističko-partizanski mit o tome da su psi rata, pljačkaši zlata i zlatnih zuba bili isključivo „drugi“, tj. „narodni neprijatelji“, najčešće ustaše, suprotan samoj srži rata kao univerzalnoga zla.

dr. Slaven Letica
Hrvatski tjednik

Roman Leljak otkrio dokument: ‘Mesićev otac dilao zlatne zube’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (4)

Objavljeno

na

Objavio

Wikiwand

Iako se na popisu komunističko-partizanskih protivnika nalazio i četnički pokret, prema četnicima nikada nije vladalo neprijateljsko raspoloženje kakvo je vladalo prema ustašama. Poznato je da su postojali brojni pokušaji ugovaranja suradnje između partizana i četnika.

O tome piše i službena povijest KPJ/SKJ: „Računajući s onim dijelom naroda koji je još imao iluzija o monarhiji i bio pod utjecajem tradicija četništva, a koji je u osnovi bio patriotski orijentisan, ona (KPJ, nap. D. D.) je tu borbu vodila sa najvećom mogućom gipkošću i širinom. Isticala je da nema nikakve prepreke saradnji četničkih i partizanskih odreda u borbi protiv okupatora, koja je bila prvenstveni zadatak svih patriotskih snaga“.[1]

Osim što napominje da su partizani dali 500 pušaka četnicima Draže Mihailovića, Josip Broz Tito posve otvoreno priznaje i to da je nudio suradnju Mihailoviću: „Sa Dražom Mihajlovićem (sic!) nisam mogao da postignem sporazum o zajedničkoj borbi protiv okupatora. Čak sam mu nudio i vrhovnu komandu. No, on nikako nije htio da pristane, znao je da mu ne bismo dozvolili da radi šta hoće“.[2] Milovan Đilas potvrđuje Titove riječi navodeći da je Tito dva puta (na njihova dva sastanka u Struganiku i Brajićima) nudio Mihailoviću „funkciju komandanta nad udruženim snagama – svakako za Srbiju i, možda, Bosnu“.[3] Prelasci pak četnika u partizane bili su uobičajena pojava. Sâm Tito, primjerice, navodi kako je u partizane početkom 1942. kod Foče prešlo 10.000 četnika.[4] Suvišno je pritom napominjati da su prelaskom u partizane četnici samo nastavili izvršavati program što ga bolje od svih knjiga, studija i članaka opisuje jedna pjesma koja se u vrijeme rata mogla čuti iz njihovih usta: „Oj, Hrvati, al’ ćemo vas klati/ kad se Pero iz Londona vrati“…

Komentirajući odnose između partizana i četnika, Simo Dubajić navodi da „osim izuzetaka, većina četnika i partizana je jednako želela biti zajedno“.[5] Shvatljivo je stoga da je komandant četničkog korpusa Velebit kapetan Vuksanović u „izveštaju komandantu Dinarske četničke oblasti, vojvodi Momčilu Đujiću“ 11. kolovoza 1943. zapisao: „U Medviđi, kod crkve Malo gospojine, sastali smo se sa partizanima Bijanko, Crljenica i ja. Komandant 1. bataljona, Simo Dubajić je pravi Srbin. Izjavio je pred svima da ne može biti većeg Srbina od njega i da se on bori za srpstvo, Kralja i Otadžbinu. Da se nikad neće odreći svog imena i svoje krsne slave, niti će ikada iz svoje kuće izbaciti ikonu i kandilo. Njegov je otac bio Srbin i kao takav stradao kao i cijela njegova porodica, te on ne može biti ništa drugo nego Srbin. Mogao bi se lako dobiti za našu nacionalnu borbu. Mislim da je bio sam sa svojim bataljonom, u kome su sami Srbi, da bi ga pridobio i ovom prilikom“.[6]

Kad je NDH bila u pitanju, tada partizanima nije bila posve mrska ni suradnja s talijanskim fašistima. Tito je tako 13. kolovoza 1941. izvijestio kominternina agenta Josipa Kopiniča da su talijanski mornari u Kotoru povezani s crnogorskim komunistima te im daju oružje.[7] Neke postrojbe pod komunističkim utjecajem pokazivale su sklonost suradnji s Talijanima, a neke od njih isticale su i talijanske zastave.[8] Dubajić, primjerice, navodi da je u toku okršaja pod Zečevom na stranu partizana prešao „Đuzepe de Vana Bepo, kapetan, monarhista, sa svojom mitraljeskom četom iz Ervenika“.[9] Dubajić dalje dodaje: „Postavljanje za komandanta odreda dobio sam čim je Bepo de Vana prišao meni, a Šesta i Sedma banda dobrovoljačke antikomunističke milicije prešla na moju stranu“.[10] U redove partizana nakon kapitulacije Italije stupilo je ukupno oko 40.000 Talijana.[11] O prelasku Talijana u partizane svjedoči i Winston Churchill: „Partizanske su snage u roku od nekoliko tjedana razoružale šest talijanskih divizija, a dvije su im se divizije pridružile u borbi protiv Nijemaca“.[12] Švicarski je konzul nakon kapitulacije Italije zapisao sljedeće: „Tito je možda jedini Hrvat, kojemu Talijani nedostaju. Oni su, naime, nemalo pridonijeli opskrbi njegovih partizana ratnim tvorivom“.[13] Prema nekim izvorima, sâm je talijanski general i zapovjednik talijanske vojske u NDH Mario Roatta priznao da su Talijani podijelili partizanima 25.000 pušaka.[14]

Mjestimična suradnja Talijana s partizanima, a posve otvorena s četnicima,[15] protiv NDH, posve je razumljiva. Jer, kako je to sažeto formulirao M. Roatta, bilo je „pogrešno da se stvara država koja je u osnovi neprijateljska prema Italiji“.[16] Svoje stavove o NDH i partizanima Roatta je u praksi najbolje pokazao kad nije učinio ništa da bi spriječio prodor partizanskih brigada iz sjeverozapadnoga dijela Crne Gore u NDH, što je za hrvatsku vladu 1942. bio jedan od važnijih vojno-strateških ciljeva.[17] Prema pisanju hrvatskoga tiska iz studenog 1943. Roatta se je pred stanovitim britanskim obavještajcem pohvalio „da se njegova vojska otvoreno borila protiv hrvatskih četa službene hrvatske vlade“.[18] Njemački diplomat Edmund Veesenmayer, komentirajući odnose NDH i Italije, u jednom je izvješću zapisao ono što potvrđuje neprijateljski odnos Italije prema NDH: „Italija očito nije zainteresirana za sređenu i nezavisnu Hrvatsku. Svim sredstvima sada pokušava da što je moguće prije stvori stanje koje će NDH trajno onemogućiti život“.[19] Kada je, dakle, NDH bila u pitanju, tada su i ljuti neprijatelji bez većih problema mogli pronaći zajednički jezik.

Jedna od svakako poznatijih komunističkih dogmi je i ona da je jugoslavenski antifašizam čist kako u svojoj ideji tako i u svojoj provedbi (formulacija Stjepana Mesića). Ideju jugoslavenskog antifašizma najispravnije je opisao Ivan Šibl konstatacijom da su se jugoslavenski „antifašisti“ borili „za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnog proletarijata“. Riječ je o ideji koja je u praksi – prema piscima Crne knjige komunizma (sve od reda ljevičarima, marksistima i bivšim komunistima) – rezultirala sa 100 milijuna žrtava,[20] premda je stvaran broj žrtava zasigurno mnogo veći, jer se u knjizi ne obrađuju recimo zločini jugoslavenskih komunista, koji se mogu pohvaliti sa 900 grobišta u Hrvatskoj, te između 500 i 600 grobišta u Sloveniji.[21]

Toliki broj grobišta u koje su komunisti poslije ubojstava bacali razoružane hrvatske vojnike i civile,[22] jasno nam svjedoči da je Bleiburg, kao sinonim za čitavu toponimiju smrti nakon Drugoga svjetskog rata, bio jedan pomno osmišljen, pažljivo organiziran i ideološki potkovan zločin. Tijekom cijeloga rata stvaralo se ozračje zločina koji će kulminirati u svibnju 1945. Jasan dokaz toga je taj da su se partizanski borci tijekom cijeloga rata učili patološkoj mržnji prema neprijatelju.

Član KPJ Milija Stanišić o tomu piše: „Jedan od glavnih ciljeva i zadataka u formiranju političke svesti bio je postupak da se kod boraca i starešina razvija mržnja prema neprijatelju.[23] (…) Ali za razvijanje mržnje nisu bila dovoljna samo predavanja. Bilo je nužno da se mržnja razvija i svakodnevnim razgovorima s pojedincem i manjim grupama, govorom starešine pred akciju, analizom prethodnih akcija i pripremom predstojećih“.[24]

„Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jeste danas“ – piše M. Đilas – „dubina mržnje prema neprijatelju. (…) Mrzjeti okupatore, mrzjeti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnom tijelu naroda, mrzjeti ih iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje – to znači biti zadojen plemenitim i velikim osjećanjem osvetnika naroda, to znači ostati vjeran svome narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti. (…) Mržnja bez milosti prema njima, to je tvoj program i tvoja zakletva, to je plemeniti žar ideala za koji se boriš. To jača svakog prijatelja naroda, to oruža svakog borca najjačim oružjem, oružjem pobjede, to čeliči ubojne redove. Sjetite se da je veliki vođ naprednog čovečanstva drug Staljin rekao: neprijatelj se ne može pobjediti dok se ne nauči – mrzjeti ga…“.[25]

Slijedom toga, nije nimalo iznenađujuće da se tijekom rata pojavljuje pjesma sljedećeg sadržaja, koju potpisuje Ante Despot: „U meni plamti gnjev strašne osvete, jake ko ljubav/ spram zaklanog čeda. / Smrvit ću krvnika, borit se do Pobjede./ U sretniju budućnost moje oko gleda…“.[26] Ili pjesma sljedećeg sadržaja, čiji je autor Štefo Pulišelić: „Na juriš/ Za psima/ Sa svetim natpisom ‘Gott mit uns’ ‘Bog je s nama’-/ Na pojasima./ Koljimo i njih/ I boga mu krvnika!“.[27] Potonja pjesma ilustrativna je jer pokazuje modus operandi partizansko-komunističkih boraca: animaliziraj protivnika kako bi se opravdalo njegovo klanje i fizičko uništenje. Masovni zločni opravdavali su se i etiketiranjem svih onih koji su iz bilo kojih razloga smetali komunističko-partizanskome pokretu, etiketama kao što su: „špijun“, „narodni izdajnik“, „suradnik okupatora“, „ustaški pas“ i sl.

U jednoj okružnici Oblasnog komiteta KPH za Dalmaciju iz rujna 1944. tako stoji: „ (…) ako je netko neprijatelj samo naše Partije, to nije dovoljan razlog za likvidaciju. To može dati suprotne rezultate. Ukoliko pak dolazi do likvidacije takovih elemenata, treba ih okarakterisati kao suradnike okupatora, ustaša i njihovih pomagača“.[28]

Pred kraj rata – očito u namjeri da se u završnim operacijama likvidira što veći broj protivnika – u Zagrebu je objavljena knjiga Mihaila Šolohova Nauka mržnje. U njoj se citira „Staljinova prvomajska dnevna zapovijed“ u kojoj stoji: „Ne može se pobijediti neprijatelja ne naučivši se mrziti ga svim snagama duše“.[29]

Pjesnici mržnje i njihovi nalogodavci zadojeni ateističkim i protureligijskim stavovima osobito su na meti imali Katoličku crkvu i svećenstvo. Dosljedno tomu, nije nimalo čudno da partizani tijekom rata pjevaju: „Druže Tito gađaju nas topovi, vigaju (navode) ih fratri i popovi“.[30] U istom je anticrkvenom i antikršćanskom duhu pisana i pjesma gdje stoji: „Nosim kapu sa tri roga, jer se borim protiv boga, popova i fratara i časnih sestara“.[31] Na savjetovanju političkih sekretara OK KPH za Dalmaciju, Vladimir Bakarić je 6. veljače 1945. Katoličku crkvu posve otvoreno označio neprijateljem i najavio borbu protiv nje: „Popovi su nam neprijatelji. Katolička crkva je pripremala i odgajala sve što je ustaško i nezdravo u narodu. Pristupanje popova pojedinaca u Front je posljedica snage masa. U borbi s njima moramo biti oprezni i vanjska hajka protiv njih nije oportuna. Vatikan je moćna snaga. Ali to nikako ne znači, da ćemo dozvoliti pomirljivost prema njima ili da ćemo u Fronti trpiti mir, jer to bi bilo rušenje jedinstva. Budno paziti svaki njihov korak i tražiti intervenciju Fronte. Neka sam narod, neka svaki naš čovjek raskrinkava i udara po njihovim smicalicama, neka ih tjera kad dođu da unašaju nemir i ruše jedinstvo“.[32]

Uzor komunističkih i partizanskih pjesnika mržnje bio je sovjetski pisac, propagandist i patološki mrzitelj Nijemaca, Ilja Erenburg, čije su propagandističke radove objavljivale i komunističko-partizanske tiskovine.[33] U jednomu takvome radu objavljenomu u listu KPH Naprijed Erenburg piše: „Mržnja kipi u našim srcima, i nitko neka se ne usudi da ruži taj osjećaj (…) Sačuvajmo taj plamen do kraja. Budimo tvrdi. Naduveni, vodnjikavih očiju i bezdušni Nijemac ne smije živjeti! To je naša zakletva“.[34] Nema sumnje da su jugoslavenski komunisti poslušali ovu Erenburgovu zapovijed, s obzirom na to da je samo u logorima poslije rata od posljedica zlostavljanja, zime, gladi, tifusa i dizenterije umrlo oko 50.000 do 60.000 pripadnika njemačke manjine.[35]

Kako je mržnja dolazila do izražaja u praksi, ilustrira nam Đilasov opis klanja dvojice zarobljenih njemačkih vojnika u bitci na Sutjesci: „Skinuo sam pušku i – budući da nisam smeo pucati, jer su Nemci bili na steni iznad nas, visokoj četrdesetak metara, tako da se čulo njihovo dovikivanje – udario iz zamaha Nemca po glavi. Kundak se odlomi, Nemac pao na leđa. Izvadio sam nož i jednim mahom presekao Nemcu grkljan. Zatim sam dodao nož Raji Nedeljkoviću, političkom radniku kojega sam poznavao od pre rata i čije su selo Gronicu, sublizu Kragujevca Nemci izmasakrirali 1941. godine – dodao sam mu nož da dokrajči drugog Nemca. Nedeljković je pritiskao Nemca, Nemac se koprcao, ali se ubrzo smirio“.[36]

Davor Dijanović/Kamenjar.com

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

[1] Pero MORAČA, Dušan BILANDŽIĆ, Stanislav STOJANOVIĆ, Istorija Saveza komunista Jugoslavije – kratak pregled, 113.
[2] J. BROZ TITO, Intervjui, 308.
[3] M. ĐILAS, Revolucionarni rat, 123.
[4] J. B. TITO, Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita, Svjetlost, Sarajevo, 1980., 250.
[5] Simo Š. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 216.
[6] Isto.
[7] Dokumenti centralnih organa KPJ-NOR i revolucija (1941.-1945.), I., prir. Radomir VUJOŠEVIĆ, Beograd, 1985., 210. – 211. Također, gotovo je posve neistražena u historiografiji previđana činjenica da su se tzv. „španski borci“ – koji su imali vodeću ulogu u podizanju ustanka u Jugoslaviji – iz Njemačke vratili u Jugoslaviju s propusnicama Gestapoa, koji ih tamo zasigurno ne bi pustio a da zauzvrat nešto ne dobije. Na tu je činjenicu, koja ozbiljno dovodi u pitanje antinacističku orijentaciju vodstva komunističko-partizanskog pokreta i čije bi detaljnije istraživanje moglo promijeniti ukupnu sliku Drugoga svjetskog rata na ovim prostorima – barem u prvim godinama rata – člankom u Hrvatskom listu, koji se temelji na isključivo partizanskoj literaturi, upozorio Vladimir ŠUMANOVIĆ („Pozadina partizanskog ustanka ili o načinu i okolnostima povratka ‘Španskih dobrovoljaca’“, Hrvatski list, br. 357., Zadar, 28. srpnja 2011., 48. – 50.).
[8] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., 696.
[9] S. DUBAJIĆ, Život, greh i kajanje, 221.
[10] Isto, 223.
[11] Nada KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija. Političke veze i diplomatski odnosi, Ljevak, Zagreb, 2001., 389.
[12] Winston CHURCHILL, Drugi svjetski rat, Svezak drugi, priredio i preveo: Zlatko CRNKOVIĆ, Školska knjiga, Zagreb, 2002., 407.
[13] T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939. – 1942., 848.
[14] Isto.
[15] Talijanski general Giaccomo Zanussi talijansko-četničku suradnju opisao je ovim riječima: „Osim borbe protiv ustanika, četnici su djelovali u našu korist kao protuteža u odnosu na ustaše i na Nijemce. Imati za svoje prijatelje sve neprijatelje naših lažnih prijatelja – 10 do 15 tisuća ljudi prekaljenih u naporima i lukavstvima teškoga i surovoga balkanskoga ratovanja – predstavljalo je pion čija se vrijednost nije mogla zanemariti“ (N. KISIĆ KOLANOVIĆ, NDH i Italija, Političke veze i diplomatski odnosi, 257.).
[16] Isto, 218.
[17] Isto, 292.
[18] Isto, 307.
[19] Bogdan KRIZMAN, NDH između Hitlera i Mussolinija, Globus, Zagreb, 1986, Treće izdanje, 305.
[20] Stephane COURTOIS, Nicolas WERH, Jean-Louis PANNE, Andrzej POCZKOWSKI, Karel BARTOŠEK, Jean-Louis MARGOLIN, Crna knjiga komunizma. Zločini, teror, represija, Politička kultura, Golden marketing, Zagreb, 1999., 12.
[21] „Slovenija će tražiti ubojice žrtava iz masovne grobnice kraj Laškoga“, http://www.index.hr/vijesti/clanak/slovenija-ce-traziti-ubojice-zrtava-iz-masovne-grobnice-kraj-las/424177.aspx, pristup ostvaren 6. ožujka 2010.
[22] Uz Hrvate, dakako, žrtve komunističkih zločina bili su i pripadnici drugih naroda, kako razoružani vojnici vojnih postrojbi koje su izgubile rat, tako i civili. Primjerice, prema nekim je podacima po svršetku rata u Jugoslaviji strijeljano 5 777 Nijemaca koji nisu pripadali nikakvim vojnim ili poluvojnim formacijama (Vladimir GEIGER, Nestanak Folksdojčera, Nova stvarnost, Zagreb, 1997., 32.).
[23] Milija STANIŠIĆ, KPJ u izgradnji oružanih snaga revolucije, 1941. – 1945., Vojnoizdavački zavod, Beograd, 1973., 321.
[24] Isto, 323.
[25] M. ĐILAS, Članci 1941.-1946., 30.
[26] Zlata KNEZOVIĆ, Kulturno stvaralaštvo u revoluciji, Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Zagreba, Zagreb, 1981., 49.
[27] Isto, 52. – 53.
[28] Mario JAREB, „Etiketa ‘ustaštva’ kao izgovor za progon političkih protivnika u poslijeratnoj Hrvatkoj“, u: 1945. – razdjelnica hrvatske povijesti, ur. Nada KISIĆ-KOLANOVIĆ, Mario JAREB, Katarina SPEHNJAK, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2006., 300. – 301.
[29] Mihail ŠOHOLOV, Nauka mržnje, Zagreb, 1945., 5.
[30] Ivica LUČIĆ, „Komunistički progoni Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini 1945. -1990.“, National Security and the Future, St. George Association, 9./2008., br. 3(9), Zagreb, 2008., 42.
[31] Aleksa BENIGAR, Alojzije Stepinac: hrvatski kardinal, Glas Koncila, Zagreb, 1993., 459.
[32] T. JONJIĆ, „Kako je stvarana negativna slika o nadbiskupu Stepincu i Crkvi“, u: Alojzije Stepinac. Svjedok vremena i vizionar za treće tisućljeće, Stepinčev zbornik, Glas Koncila, Zagreb, 2009., 70.
[33] Možda i najbolji Erenburgov učenik u partizanskim redovima bio je hrvatski književnik Ivan Goran Kovačić. Njegova pjesma Mrzimo vas školski je primjer patološke mržnje prema neprijatelju.
[34] I. ERENBURG, Naša zakletva, Naprijed, 1944., 12. Prema: Mladen IVEZIĆ, Titova umjetnost mržnje, vlastita naklada, Zagreb, 2001., 13.
[35] V. GEIGER, „Logori za folksdojčere u Hrvatskoj nakon Drugoga svjetskog rata 1945. – 1947.“, Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, 38./2006., br. 3., Zagreb, 2006., 1085.
[36] M. ĐILAS, Revolucionarni rat, 292.

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (3)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori