Pratite nas

U potrazi za Istinom

TKO JE BIO AGRESOR NA HRVATSKU 1991-1995?

Objavljeno

na

OD KOGA SMO SE BRANILI I OBRANILI U DOMOVINSKOM RATU?

OD JNA I SRBIJE, KOJA JE BILA LOGISTIKA JNA U LJUDSTVU I MATERIJALU!

 DA OVAKO JASNO I GLASNO ISTUPAJU HRVATSKI POLITIČARI,  NE BI SRBIJA STALNO IZNOVA PROVOCIRALA I SOTONIZIRALA HRVATSKU

KADA JE POČELO IZBJEGAVANJE IMENOVANJA AGRESORA I OMALOVAŽAVANJE DOMOVINSKOG RATA?

Odmah  poslije smrti prvog hrvatskog predsjednika DR. Franje Tuđmana,  dolaskom na vlast 2000. godine tzv. šestorke  (dvije koalicije SDP-HSLS i HSS-HNS-IDS-LS), te formiranjem  Vlade na čelu sa Ivicom Račanom.

Izborom za predsjednika RH Stipe Mesića zaokružila se protuhrvatska vlast, na opće oduševljenje antihrvatskih medija, a na veliku žalost ono malo domoljubnih Hrvata.

Tada je nažalost na inicijativu Stipe Mesića počela famozna detuđmanizacija.

Stipe Mesić iz osvete što mu nije uspio državni udar 1994. godine na zgražanje domoljubnih Hrvata uvodi novinare u arhivu dr. Franje Tuđmana i počinje uništavati mladu hrvatsku državu.

Detuđmanizacija se provodi  sistematski, sa svrhom sotoniziranja Domovinskog rata i amnestiranjem Srbije za agresiju sa hrvatske strane, a posebna je priča amnestiranje  sa srpske  strane.

https://narod.hr/kultura/3-sijecnja-2000-izbori-11-dokaza-sdp-hns-stipe-mesic-unistavali-hrvatsku

1.DISKREDITIRANJE OLUJE

Koordiniranom akcijom Stipe Mesić naprasno umirovljuje 12 generala pobjedničke Hrvatske vojske i tako obezglavljuje i rastura hrvatsku vojsku. Uz pomoć medija i dakako Engleske i Francuske pojedinačni zločini pretvaraju se u zločinački pothvat, a da se u isto vrijeme minimiziraju i sakrivaju srpski zločini.

Stipe Mesić dijeli „šakom i kapom „ transkripte i dokumente iz arhive dr. Franje Tuđmana i tajno svjedoči u Hagu, naravno protiv vlastite zemlje, i to kao njen Predsjednik, koji bi po dužnosti trebao braniti interese svoje zemlje.

Apsurdno i nepojmljivo, ali eto moguće!

 2.BRISANJE DRŽAVNIH SIMBOLA I MJENJANJE DRŽAVNIH PRAZNIKA

Naravno odmah je bio na udaru 30. svibanj kao Dan državnosti, a onda i drugi praznici. tako da narod više i ne zna što slavi. Ukinuti su Oltar domovine na Medvedgradu, počasna hrvatska garda pred Saborom, preimenovan je Hrvatski  državni  sabor u Hrvatski sabor, ukinut je  dvodomni Sabor radi apsolutizacije vlasti i dr.

Međutim hrvatski narod se ne može više porobiti i ušutkati,  pa je Marko Perković Thompson počeo organizirati proslavu Oluje u Čavoglavama  5.kolovoza,  a samoorganizirano počelo je i obilježavanje dana Vukovara 18.studeni . kroz Kolonu sjećanja.

 3.BALKANSKI SAMIT U ZAGREBU

Stipe Mesić je uz pomoć francuskog predsjednika Jacque Chiraca organizirao samit Zapadnog Balkana da se obnovi neka nova Jugoslavije . Naravno i Englezi su tu neprestano u igri na strani Srbije.

Tim je samitom počelo zataškavanje srpske agresije i amnestiranje za počinjene zločine i razaranja. Tome je naročiti pridonio Haški sud, koji nije nikada optužio vrh JNA za zločine i agresiju na Hrvatsku.

 4.DEGRADACIJA BRANITELJA I DOMOVINSKOG RATA

Stipe Mesić sa Pantovčaka rukovodi uz pomoć medija sustavno blaćenje braniteljske populacije, optužuje ih se i proganja i dan danas, dok se u isto vrijeme ne priznaju i umanjuju hrvatske žrtve nakon 2. svjetskog rata i to počinjene nakon završetka ratnih operacija.

U tome se naročito ističe HNS i IDS, pa je čak i u hrvatskom Saboru Vesna Pusić izjavila da je Hrvatska bila agresor na BIH. I nije samo ona, već su je poduprli Mesić, Josipović, Nobilo i Milanović, koji joj je potpisao kandidaturu za Glavnog tajnika UN, preporučivši je sa njenom knjigom ‘Demokracije i diktature’ u kojoj Hrvatsku na čak nekoliko mjesta otvoreno optužuje za agresiju na BiH!

Isti ti HNS -ovci i IDS-ovci su i danas u strukturama vlasti, pa nije ni čudno da se izbjegava i samo spominjanje Domovinskog rata.

Moram naglasiti da IDS neprestano podriva opstojnost i teritorijalni integritet Hrvatske, svojim provokacijama za autonomijom.

Jedna od metoda je i sustavno prešućivanje i omalovažavanje žrtava iz Domovinskog rata. Sustavno se provodilo, prema silovanim ženama,  Dok se Mesić otvoreno rugao i nadvikivao s majkama poginulih junaka Domovinskog rata iz legendarne 4. brigade, za to vrijeme je Vesna Pusić provocirala u medijima žene silovane u Domovinskom ratu, danas okupljene u Udrugu Sunčica, pozivajući ih da se pridruže homoseksualnoj paradi u Zagrebu.

5.ZAŠTITA PARTIZANSKIH I UDBINIH ZLOČINACA

Stipe Mesić i drugi političari počinju otvorenu medijsku hajku da se ‘antifašisti ne smiju progoniti’. Kao primjer navodim samo dva slučaja: Stjepana Hršaka koji je ubio 21 svećenika u Macelju i Josipa Boljkovca optuženog za zločine nad razoružanim zarobljenicima i civilima u Karlovcu.

Premda je u to vrijeme još dosta partizanskih megazločinaca bilo živo umreženo postkomunističko, nelustrirano sudstvo s političarima na vlasti koji se redom dolazili iz redova bivše Komunističke partije (i u HDZ-u i u SDP-u) sprječava pravedne procese i osude zločina. Ili ništa ne čini po tom pitanju.

Nikad razjašnjene  smrti hrvatskih boraca za slobodu likvidiranih od Udbe u inozemstvu i Hrvatskoj namjerno se guraju pod tepih, kao smrti Mira Barešića, Ante Paradžika, Blaža Kraljevića i brojnih drugih domoljuba.

Unatoč Rezoluciji Vijeća EU 1481/2006  o osudi komunizma i komunističkih zločina, prema Crnoj knjizi komunizma po kojoj je ubijeno preko milijun ljudi, ukinuta je  Komisija i Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata.

Bivši predsjednik Upravnog vijeća ukinutog Ureda za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkih zločina nakon Drugog svjetskog rata, prof. dr. sc. Andrija Hebrang je rekao;

„Tijekom osnivanja Ureda bili smo cijelo vrijeme u kontaktu s Vijećem Europe koje je izrijekom reklo da zločine ne smije istraživati tijelo državne uprave, jer u tom slučaju EU neće niti financijski pomoći niti surađivati, jer to mora biti neovisno tijelo nepovezano s politikom i aktualnom vlasti. Zato je Ured i bio osnovan kao neovisno tijelo i samostalna pravna osoba, a sada je sve to uvučeno u Ministarstvo branitelja i sada europske institucije ne žele s njima surađivati niti im davati financijska sredstva. Ukidanje Ureda je imalo za cilj da se istraživanje komunističkih zločina potpuno zaustavi. Ured je počeo osnivati županijske organizacije, jer ako hoćete istražiti 960 grobišta koliko ih ima u Hrvatskoj u sljedećih deset godina, morate riješiti njih stotinjak godišnje i mi smo krenuli raditi tim tempom. Ministarstvo s jednim timom to ne može napraviti, a mi smo mogli, jer smo počeli osnivati županijske urede koji su trebali početi s otkopavanjem grobišta na svojim područjima, najmanje desetak grobišta mjesečno. Ministarstvo je proteklih mjeseci otkopalo samo jedno grobište i to ono na Jakljanu, no i ono je otkopano samo da se kaže kako se nešto radi. Time se jasno pokazuje da je cilj novog zakona i ukidanja Ureda bio zaustavljanja istraga i zataškavanje komunističkih zločina „

http://www.narodni-list.hr/posts/1353001

6. ULOGA MEDIJA I MEDIJSKA MANIPULACIJA

Medijska hajka je bila nevjerojatna, uperena prema glavnim nositeljima obrane i vlasti u vrijeme Domovinskog rata. To je bilo toliko degutantno i besramno, prema ljudima i prema javnosti. Na meti su bili doslovno skoro svi koji su imalo domoljubno, hrvatski promišljali od predsjednika Tuđmana, ministra Šuška, načelnika Stožera Bobetka i drugih najvažnijih imena oslobodilačkog rata. Zatvore pune redom isključivo zapovjednici Hrvatske vojske koji su branili Hrvatsku u najtežim vremenima: Brodarac, Glavaš, Norac, Merčep i dr., a Gotovina i Markač su osuđeni u Haagu na dugogodišnje kazne. Tako se stjecao  javni dojam da su samo Hrvati radili zločine.

Razvikan  je i zlorabljen slučaje Zec, za ubojstvo 12.godišnje djevojčice, a nigdje spomena da su agresori ubili 400 djece u Domovinskom ratu.

Danas je razvidno  da je većina te medijske hajke bila vođena nevidljivom rukom, koju mnogi politički analitičari danas pripisuju ostacima KOS-a, jedne od najjačih i najkorumpiranijih kontra-obavještajnih službi u Europi. I ne samo KOS, već i umrežene strukture u vlasti, koje su tu i ostale, umjesto da su lustracijom odstranjene iz javnog i političkog života.

Nebrojeno je dokaza o lažima koje su godinama, još za vrijeme rata dok je Hrvatska bila ubijana, paljena i mučena, plasirane hrvatskom narodu. Prodaja Knina Srbiji, prodaja Vukovara, Vukovar je zamijenjen za Knin, Hrvati stavili bombe na Mirogoj, pred židovsku općinu, Hrvati ubijali djecu u Vukovaru (BBC) i dr. Najveća laž je bila navodni dogovor Tuđman-Milošević o podjeli Jugoslavije, napose Bosne i Hercegovine. Tvrdilo se da je podjela dogovorena na dan  25.ožujka 1991. u mjestu Karađorđevo, Srbija. Rat je odnio desetine tisuća života i strahovitih razaranja i samo to je više nego dovoljan argument za besmislicu te teze

7. MNOGOBROJNE NEVLADINE UDRUGE KOJE SE FINANCIRAJU IZ PRORAČUNA, A RADE PROTIV HRVATSKE.

Što znači  da mi građani RH financiramo kroz punjenje proračuna, putem poreza, doprinosa i raznih drugih zakonima propisanih davanja, udruge koje rade protiv Hrvatske. Kojeg li apsurda, to je stvarno van svakog razumnog objašnjenja.

Jedna od takvih udruga je i Dokumenta, kojoj je na čelu Vesna Teršelić, za koju se ne znaju osnovni podaci, a nije ni hrvatska državljanka. Za takvu osobu je bivši predsjednik Ivo Josipović rekao zamislite da je „ savjest Hrvatske „

Vesna Pusić je obilato financirala tzv. nevladine udruge, a među njima i svoga brata u toj protuhrvatskoj djelatnosti.

Među njima se najviše ističe Dokumenta i Vesna Teršelić, koja se podlo skriva iza hinjene brige za sve žrtve rata i totalitarnih režima.
Njezin selektivni, velikosrpskom agresoru sklon pristup žrtvi je sramota za cijelu žrtvoslovnu zajednicu.

Vesna Teršelić troši godišnje 7 milijuna kuna za razaranje Hrvatske.
To je godišnje 7 milijuna razloga za oduzeti joj hrvatsko državljanstvo.

Suradnici Vesne Teršelić su Hrvati, optuženi za veleizdaju od Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta, Ivo Josipović, Stjepan Mesić, Vesna Pusić i Milorad Pupovac. Ona je proglašena nepoželjnom osobom.

Sam bivši predsjednik Ivo Josipović dovukao je od nekuda Vesnu Teršelić i napisao statut i pravilnik za Documentu.

https://kamenjar.com/vesna-terselic-se-osramotila-u-vukovaru/

8 RASPRODAJA HRVATSKE, ENORMNO ZADUŽIVANJE I OSIROMAŠIVANJE STANOVNIKA

Od 15,5 tona zlata  koje smo dobili razdruživanjem od Jugoslavije, po mizernim je cijenama 13,1 tonu prodao HNB u vrijeme SDP-ove Vlade Ivice Račana samo par mjeseci nakon što smo ih dobili,  “Dana 22. kolovoza 2001. godine donijeta je odluka o prodaji zlata…” a ostatak od 2,4 tone prodala je HDZ-ova Vlada u vrijeme Ive Sanadera, doduše po dvostruko višoj cijeni. Obzirom na današnju cijenu zlata obje su nas pogrešne procjene o prodaji državnog zlata koštale oko tri milijarde kuna. Naravno za to nitko nije odgovarao, kao ni za bilo koju štetu nanesenu Republici Hrvatskoj.

Goleme svote novca uložene su u stvaranje i plasiranje raznih konstrukcija o operaciji Oluja koje su trebale stvoriti lažnu sliku o Hrvatskoj, Tuđmanu i Domovinskom ratu. U tom informacijskom ratu sudjelovali su ne samo srpska strana i strani centri moći nego i razni domaći političari, medijski djelatnici i aktivisti. Sav trud koji su u to uložili tijekom gotovo dva desetljeća pao im je u vodu oslobađajućom presudom našim generalima. Nevjerojatno je i nepojmljivo da su hrvatski političari imali stajališta istovjetna KOS-u, muslimanskim tajnim službama iz doba rata, haaškog tužiteljstva. Pogotovo zato što su sve te teze lažne.

Nažalost još su uvijek aktivne, što dokazuje progon branitelja HVO u BIH.

90-tih godina Hrvatska je zbrinula oko 800 tisuća izbjeglica i prognanika, financirala obranu zemlje, a da nije poprodavala ni banke ,ni javna poduzeća ,a ni INU, i zadužila se samo 5 milijardi dolara.   Dok je nasuprot tomu nakon smrti Dr .Tuđmana ,nova vlast Ivice Račana i starih Yugo struktura sa Stjepanom Mesićem počela sa dokapitalizacijom  i rasprodajom banaka i INE, a javni dug se povećao za 8 puta!

Hrvatska se 2000. počela toliko prekomjerno zaduživati da je dug od 9 milijardi dolara (od kojih je 5 milijardi bilo naslijeđeno iz Jugoslavije) u samo 4 godine povećan na čak 24 milijarde dolara! Proces zaduživanja je pokrenut, prekomjerno  zaduživanje i trošenje opteretilo je hrvatskog čovjeka i privredu, a Hrvatska je počela tonuti u beznađe i dugove.

Zakonom o ovrhama , stvorena je masa od 330 000 blokiranih, deložiranih i osiromašenih hrvatskih građana, što je uz nedostatak posla, zbog urušavanja gospodarstva, dovelo do masovnog iseljavanja.

Za čudo ne iseljavaju se nasljednici komunističkih i Yugo  struktura, već djeca hrvatskih branitelja i uništeni seljaci.

I dalje se nastavlja ista politika omalovažavanja, nespominjanja Domovinskog rata, na kojem su temelji samostalne Republike Hrvatske.

Vlada Andreja Plenkovića, da sa sebe skine odgovornost osniva 2.ožujka 2017

Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, poznatije kao Vijeće za suočavanje sa prošlošću.

Rezultat rada toga vijeća uz više izdvojenih mišljenja, je naravno daljnja sotonizacija Hrvatske prošlosti i amnestija jugoslavenske prošlosti uz ostanak crvene zvijezde kao simbola koji se neće kažnjavati.

Nadalje brojni četnički spomenici u Hrvatskoj  nisu otklonjeni, a spomen ploče i spomenici hrvatskih branitelja se sklanjaju ili na njima ne piše protiv koga su se borili, niti tko je bio taj neimenovani i nedefinirani agresor.

Naravno Vlada ne smije protiv Srba ,jer bi skinula srpsku krunu sa glave Milorada Pupovca, koji im sa rukama manjiskih saborskih zastupnika u Saboru održava većinu.

Sve Vlade od 2000 godine na dalje, ništa ne čine za obraniti interese Hrvatske.

Diplomatska predstavništva Hrvatske širom svijeta, ne predstavljaju Hrvatsku i ne čine ništa da bi je obranili od neutemeljenih objeda, dapače čine, ali u kontra smjeru, na štetu RH.

9. DAVANJE PRAVA MANJINAMA, KAKVA NEMAJU U NITI  JEDNOJ EUROPSKOJ ZEMLJI

Treba odmah naglasiti!  Zastupnici nacionalnih manjina su posebna priča i dodatno pokazuju kako se i izigrava i poništava volje birača i odstupa od utvrđenog ustavnog načela općeg i jednakog biračkog prava iz članka 72. Ustava RH. Taj Zakon jedinstven  je u svijetu, po tome što  u Hrvatskoj manjine odlučuju o vlasti umjesto većine.

Koliko nam je nakaradan izborni zakon, odnosno kako Zakon o izboru zastupnika u Hrvatski sabor izigrava i poništava volju birača , zorno se vidi na primjeru izbora zastupnika nacionalnih manjina

https://kamenjar.com/pero-kovacevic-vecina-drzava-nema-predstavnike-nacionalnih-manjina-u-parlamentima/

Evo primjera kako je to riješeno u nekim Europskim zemljama;

  • Italija u svom Ustavu (članak 67.Ustava ) naglašava „Svaki zastupnik u parlamentu predstavlja Naciju“. Stoga ne postoje mjesta rezervirana za predstavnike nacionalnih (lingvističkih, u Italiji) manjina ni u jednom domu talijanskog parlamenta.
  • U Rumunjskoj imaju pravo na jednog zastupnika svaka prema odredbama izbornog zakona. Građani nacionalnih manjina imaju pravo biti zastupljeni od jedne organizacije.” Dakle, rumunjski ustav i izborni zakon omogućavaju legalno formiranim organizacijama građana koji pripadaju nacionalnim manjinama, u slučaju kada ne uspiju osvojiti ni jedno zastupničko mjesto na izborima za donji dom ili senat, “pravo” na jedan zastupnički mandat ako su diljem zemlje osvojili broj glasova koji čini bar pet posto prosječnog broja glasova važećih diljem zemlje za izbor jednog zastupnika. Mandati dodijeljeni, u skladu s izbornim zakonom.
  • Njemačkim Ustavom (Grundgesetz, GG) nije definirana specifična norma o zaštiti nacionalnih i etničkih manjina. Prema zastupničkom konceptu Bundesrata ne postoji izborni postupak biranja zastupnika nacionalnih manjina u parlament.

 

 

SA DRUGE STRANE, SRBIJA SE IZVANREDNO ORGANIZIRALA SA CILJEM DA SA SEBE SKINE TERET AGRESORA, POČINJENIH ZLOČINA I RAZARANJA

Samo na primjeru srpske izložbe o Jasenovcu u zgradi UN 25. siječnja 2018 godine, vidljivo je kako hrvatska diplomacija ne čini ama baš ništa!

Srbija ima veoma dobro organiziranu diplomaciju povezanu sa srpskom dijasporom, još iz vremena Jugoslavije, koja koordinirano sa srpskom vladom provodi zaštitu srpskih nacionalnih interesa, za razliku od Hrvatske, koja po tom pitanju radi veću štetu nego korist.

Srbija ima  popise koliko ima Srba raseljenih po svijetu i to po državama i kontinentima, i veoma su dobro organizirani i povezani.

http://forum.srpskinacionalisti.com/viewtopic.php?t=6361Naseljeni

Dakle za tu se izložbu znalo puno ranije , jer je slična izložba održana  i u siječnju 2017,godine, ali organizatori nisu uspjeli dobiti prostor u zgradi UN, zbog čega su bili ljuti,  pa su se ove godine izuzetno potrudili i lobiranjem uspjeli. Izložba je najavljena još 22.lipnja 2016 godine, kada su inicijativu Emira Kusturice  pozdravili iz srpske dijaspore i obećali mu svu pomoć.

Svi ovi datumi upućuju na to da je bilo dovoljno vremena za pripremu hrvatske diplomacije da učinkovito odgovore na sve objede i krivotvorine koje  Srbi dijele po svijetu. Koristeći Memorandum SANU 1.2, sada već 3,   bori se za svoje interese. Srpska diplomacija i srpski lobiji širom svijeta imaju široku mrežu sljedbenika ,a gdje smo mi ?

Gdje je hrvatska diplomacija? Gdje su hrvatski lobiji?

Tko bi trebao braniti i promicati hrvatske interese širom svijeta?

Pa, naravno, hrvatska diplomacija, diplomatska i konzularna predstavništva širom svijeta potpomognuta od  hrvatske dijaspore. Što su naši veleposlanici  u Sjedinjenim Državama i Ujedinjenim narodima radili u dvije godine kako bi spriječili da ova sramotna izložba bude postavljena ? NIŠTA

Hrvatskoj  dijaspori smanjen je broj zastupnika u Saboru sa 12 na 3 u mandatu Vlade Jadranke Kosor 16. lipnja 2010.godine i smanjeno broj mjesta gdje mogu glasati, sve sa ciljem da ih se maksimalno onemogući.

Nekoliko bledunjavih pisama Ministarstva vanjskih poslova i protest zbog Bl.Kardinala Alojzija Stepinca.

Na objede Ministra spoljnih poslova Srbije Ivice Dačića ( malog Slobe ) hrvatske vlasti ne žele uzvratiti, jer smo mi Hrvati kulturan narod , ali može se veoma kulturno doslovno „ začepiti usta „ sa argumentima kojih imamo sasvim dovoljno na raspolaganju, da suzbijemo srpske laži i manipulacije.

Na primjer na ,izjava  Ivice Dačića

https://www.slobodnadalmacija.hr/novosti/svijet/clanak/id/544209/dacic-zurno-uzvratio-plenkovicu-oglasio-se-iz-indije-tocno-je-da-nismo-jednaki-srbija-nije-bila-na-strani-hitlera-ni-provodila-holokaust

“Točno je da nismo jednaki, mi nismo bili na strani Hitlera, nismo provodili holokaust nad Židovima i Hrvatima, nismo tjerali Hrvate da nose obilježja kao što su Srbi i Židovi morali nositi tijekom Drugog svjetskog rata – Židovi žute, a Srbi plave trake”, uzvratio je Dačić Plenkoviću.

Dodatna razlika je u tome što “Srbija ne negira zločine, nego ih kažnjava”, smatra šef srbijanske diplomacije.

Sasvim argumentirano se moglo odgovoriti:

Jeste, jeste ministre Dačiću i bolje i više od Hrvatske, jer ste prvi proglasili da je Srbija „judenfrei“

I objaviti fotografiju kralja Aleksandra Karađorđevića u Mercedesu sa Hitlerom osobno!

Ali bezidejna i bledunjava hrvatska vlast i diplomacija umjesto da ga matira, oni uzmiču! Jadno!

Nedićeva Srbija popularan naziv za profašističku srpsku državu koja je nastala 1941. i nestala je sa svjetske pozornice 1944. pred slomom Hitlerova 3. Reicha.  Unutarnja politika  Nedićeve Srbije bila je pod utjecajem nacističke ideologije i Ljotićeve profašističke stranke ZBOR.

Odmah nakon proglašenja Vlade nacionalnog spasa, unutar Srbije počinju djelovati njemački rasni zakoni. Osnivaju  se i prvi logori Banjica, i  Sajmište i započinje progon i interniranje Židova i Roma. Nedićeva Srbija je organizirala sve ekonomske snage u podržavanju vojnog napora Sila osovine, kao i u zadovoljavanju okupatoru kroz brzo uspostavljanje rasnih zakona,  kroz uništavanje nepodobnih kao Židova i Roma u koncentracijskim logorima   Banjica  i Sajmište u kojima je nastradalo oko 150,000 ljudi

Šef civilne administracije Srbije Dr. Harald Turner u kolovozu 1942. izjavio je da je Beograd bio prvi grad u Europi koja je postala Judenfrei, te da je Srbija prva  zemlja koja je  riješila židovsko pitanje.

A kako Srbija kažnjava zločince najbolje se vidi kroz rehabilitaciju četničkog vojvode Draže Mihajlovića 14,svibnja 2015 godine, kada su poništavanju presude bili nazočni kralj Aleksandar Karađorđević i neizostavni Vojislav Šešelj.

A zamislite si samo da Hrvatska rehabilitira  dr. Antu Pavelića?

Pa to bi bila vriska po cijelom svijetu, ha, ha, ha

Milorad Pupovac dignuo bi i mrtve na noge, samo ne istinu o dr. Šreteru!

Znači može se, uvijek se može reći : mali Slobo itekako je Srbija „bila na strani Hitlera, itekako su Židovi i Romi nosili žute trake“, itekako ste bili prvi koji ste proglasili judenfrei!

MOŽE SE I TREBALO BI ISTINOM PROTIV LAŽI, DOMOLJUBLJEM ILI RODOLJUBLJEM  I NIKAKO DRUGAČIJE !

A SVEGA TOGA NEMA U HRVATSKOJ POLITIČKOJ „ ELITI“

Obrana nacionalnih interesa nije prioritet, bitno je samo  sačuvati  vlast, privilegije, i fotelje do slijedećih izbora i onda prividom demokracije obećati sve što očekuje ovom jadnom, prevarenom, i izmučenom narodu.

I prevariti ga opet nakon izbora neprincipjelnim i nelegitimnim koaliranjem.

Napomena: Na slici je spomenik 12 redarstvenika u Borovu selu, koje su pobili i masakrirali  četnici i JNA  Vidi li se iz teksta na spomeniku tko ih je to masakrirao? Neee, nigdje to ne piše! Zar ti mladi ljudi koji su život dali za slobodnu Hrvatsku nisu zaslužili da se na spomeniku napiše od čije su ruke stradali?

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Zloćudna laž o ‘košari ljudskih očiju’ na Pavelićevom radnom stolu – Dio I.

Objavljeno

na

Objavio

Na Pavelićevom radnom stolu nikad nije bilo nikakve košare, a kamo li one s ljudskim očima

Među vrlo često ponavljanim i u antihrvatskoj propagandnoj kampanji najviše korištenim lažima na temelju kojih se Hrvate (preko ustaškog pokreta) već desetljećima kolektivno optužuje za genocid nad Srbima, Židovima i Romima u Drugom svjetskom ratu, jeste i ona dobro poznata epizoda s tobožnjom “košarom od oko 20 kilograma ljudskih očiju”, a koju je navodno ustaški poglavnik dr Ante Pavelić držao na svom radnom stolu.

Ova notorna, monstruozna izmišljotina (koja je ništa drugo do konstrukt bolesnih i poremećenih umova – jer, takvo što ne može smisliti ni najprljavija mašta normalnog ljudskog bića), predstavlja samo jednu u nizu sustavno i namjenski proturanih krivotvorina kojima se srpsko-komunistička propaganda služila kako bi putem svojih lobista u svijetu – ponajprije u Izraelu i zapadnoj Europi – međunarodnoj javnosti podastrla tobožnje „dokaze“ o Hrvatima kao najgorim zločincima u povijesti ljudskog roda i tako ih obilježila kao „genocidnu“ naciju.

Kao i sve druge slične propagandne laži (koje su imale sasvim konkretan cilj i svrhu), ona se s protokom vremena propagirala, prepisivala, umnožavala, nadograđivala, nadopunjavala i preuveličavala do neslućenih  razmjera i planski raspačavala, sve dok nije stekla status koji su joj njezini tvorci namijenili i postala “nepobitna istorijska činjenica”. Kao takva nekritički i po automatizmu prihvaćana je u velikom dijelu ne samo jugoslavenske, nego i svjetske javnosti, što je (osim kolektivne optužbe za najgore zločine), stvaralo plodno tlo za masovno širenje netrpeljivosti, podozrivosti i mržnje prema hrvatskom narodu u cjelini.

Odurna izmišljotina, kao i brojne druge crne legende, nastavila je svoj život u knjigama, novinskim tekstovima, enciklopedijama, dokumentarnim filmovima I naravno, u glavama onih koji su podlegli ovoj prljavoj goebbelsovskoj propagandi. Ponekad se famoznu “košaru” pripisuje i Maksu Luburiću, ali je ipak u najčešćoj uporabi ostala verzija o onoj koja je “stajala na Pavelićevom radnom stolu”.

Rijetko se tko, međutim, pitao: Što je u svemu tomu istina i ima li ikakvoga pouzdanog materijalnog dokaza, vjerodostojnog svjedočanstva ili barem ozbiljnih indicija o postojanju bilo kakve „košare s ljudskim očima“, ili “zdjele” (kako je već gdje navođeno).

Malaparteove kolege i suborci talijanski fašisti u vrijeme marša na Rim

 

I da odmah odgovorimo na to pitanje: NIKAKVIH DOKAZA, ČAK NI INDICIJA NEMA, ni u naznakama!

Morbidnu konstrukciju o “košari s ljudskim očima” (koja je po potrebi) potom pretvarana u „košaru sa srpskim i židovskim očima“, ili samo „košaru sa srpskim očima“, a nešto kasnije i u „vreće“ pune srpskih i (ili) židovskih očiju, u javnost je iz sasvim pragmatičkih, mada ne i sasvim jasnih razloga proturio ratni propagandist Mussolinijevog režima, fašist Kurt Erich Suckert alias Curzio Malaparte u svom romanu  Kaputt, objavljenom 1944. godine.

Ova po svemu kontroverzna osoba – revolucionarni fašist, novinar, ratni dopisnik, književnik i avanturist, rođen je u Italiji (Toscana), 1898.godine, od oca Nijemca (Erwin Suckert) i majke Talijanke, ali je već od svoje šeste godine živio kod udomitelja (što je sigurno utjecalo na njegov psihološki profil, mogućnost socijalizacije i stavove koje je kasnije imao prema braku, obitelji i roditeljima, posebice ocu). Tijekom svojih 59 godina života (umro je 1957.), nalazio se na različitim stranama i služio različitim režimima, ali fašizam je ipak ostao ideologija koju je gorljivo slijedio – sve do kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine, kada se radi spašavanja vlastite kože spremno stavlja u službu svojih dojučerašnjih neprijatelja – nove revolucionarne antifašističke talijanske vlasti – pa čak postaje i časnik za vezu sa Savezničkim snagama.

Malaparte je uvjerenja i strane kojima se priklanjao mijenjao kao košulje, od potrebe do potrebe i to je ostala jedina “dosljednost” koja ga je „krasila“.

Najprije se tijekom Prvoga svjetskog rata (nezadovoljan neutralnošću Italije) kao dragovoljac bori na strani Francuske u ratu protiv Njemačke (s fronte odlazi poslije ranjavanja s činom poručnika), potom se stavlja u službu talijanskog kralja Vittoria Emanuela III kojemu je otkazao poslušnost uključivši se 1920. godine u Mussolinijev pokret. Budući da je patološki mrzio Katoličku crkvu, s Mussolinijem dolazi u sukob poslije „Lateranskog sporazuma“ koji je potpisan 1929. godine sa Svetom stolicom, pa ga ovaj protjeruje iz Rima u Torino. 1931. godine Malaparte odlazi u London  gdje piše za francuske, britanske i američke novine u korist novih nalogodavaca. Nakon što se ponovno vratio u Italiju, Mussolini ga 1933. godine  opet protjeruje, ovoga puta  na otok Lipar, otkuda ga oslobađa Duceov zet, Galeazzo Ciano. Grijesi su mu oprošteni i on je opet, ovoga puta aktivno, kao vojnik, u službi talijanskog  fašizma (već 1940. godine ratu je protiv Francuske za koju se borio, služi jedno vrijeme na bombarderima, a potom je angažiran na  Istočnoj fronti kao specijalni dopisnik lista Corriere della Sera zadužen za praćenje operacija njemačkih postrojbi), sve do 1943. godine i ponovnog obrata, odnosno, iznuđenog „kozmopolitskog prosvjetljenja“ nakon propasti fašističke Italije. Na kraju postaje „antifašist“ i služi novoj talijanskoj revolucionarnoj vlasti, odnosno, ideji protiv koje se borio od 1920. godine, dakle, pune 23 godine.

U mladosti je bio najprije ideološki opredijeljen kao „republikanac“, potom radikalni ljevičarsocijalist (kao i njegov uzor i idol Benito Mussolini), pa rigidni lenjinist, u zrelijoj dobi revolucionarni fašist, a na kraju i vatreni pobornik Mao Ze Donga i kineske revolucije da bi se prije samoga svršetka rata priključio antifašistima. Nakon što je 1925. godine od pojedinaca iz svoje fašističke stranke (Partito Nazionale Fascista), optužen da jepoljski Židov“, mijenja svoje dotadašnje ime i prezime i postaje Curzio Malaparte.

Moglo bi se reći da on ustvari nikad nije ni imao drugu ideologiju osim fašizma – sve ostalo bilo je samo nužnost kojoj je pribjegavao kad je trebalo spasiti kožu.

Mussolinijev propagandist, fašist C. Malaparte i njegov pamflet Kaputt

  Zahvaljujući snalažljivosti i stečenim vezama ostvaruje čak i kratkotrajnu (ne baš uspješnu) karijeru diplomata (1919. godine radi kao talijanski ataše u Poljskoj) a ubrzo poslije napuštanja ove dužnosti postaje aktivist fašističkog pokreta .

Avanturizam, novinarstvo i kasnije književnost, ostale su mu trajne preokupacije. Njegova ideološka „evolucija“ sa svim svojim mijenama i „metamorfozama“ (prigodom kojih je vrlo često i sa zadivljujućom lakoćom mijenjao kako vojne odore i režime kojima je služio, tako i uvjerenja  – pri čemu su jedine sigurne činjenice da je cijeloga života bio vatreni pristaša totalitarizma i ogorčeni protivnik Rimo-katoličke crkve), sama po sebi govori o karakteru Mussolinijevog signore capitana i njegovim moralnim “vrijednostima”.

Kao vatreni pristaša totalitarističkih ideologija, u svojim knjigama vrlo često s porugom i ironijom, cinično i na uvredljiv, sirov, primitivan, vulgaran i rasistički način govori o kršćanima i njihovim svetinjama, posebice o Kristu.

Fašistički propagandni plakat koji je trebao privući mladež

 Opijenost fašizmom i fanatično uvjerenje kako je Italija ponovno na putu ostvarenja stare slave i obnove Rimskog imperija (što joj „pripada“ kao „kolijevci europske civilizacije“), kod Malapartea jenjava tek krajem 1942. godine, kad je propast fašističke Italije već na pomolu, pa se dotadašnji slijepi poslušnik preko noći (doduše, još uvijek samo u svojim knjigama i zapisima), okreće protiv dojučerašnjeg idola Mussolinija i navlači krinku „humanista“ i „kozmopolita“.

No, svoju pravu narav i nagone nije mogao tek tako prikriti.

Ogorčenje zbog iskrcavanja saveznika u već poraženu Italiju pretočio je u roman „Koža“ (u kojem na ironičan način nastoji pokazati svu ispraznost i uzaludnost tobožnje „pobjede“ Amerikanaca –  koje je smatrao „narodom bez identiteta, povijesti, tradicije i kulture“ i umišljenim „skorojevićima“ koji unaprijed gube svaku bitku s rasno nadmoćnim i po svemu superiornim sljedbenicima Rimskog carstva. (Vidi: http://www.glif.rs/blog/dok-je-napulja-koza-kurcija-malapartea/ – analiza srpskog autora; stranica posjećena 2.5.2015.)

Oni koji su iz stanovitih razloga imali interesa Suckerta (odn. Malapartea) prikazati u pozitivnom svijetlu (kako bi i njegovo književno djelo učinili vrednijim i vjerodostojnijim), svakako nisu imali lak zadatak. Budući da fašizam po naravi stvari ne ide u korak s humanizmom i kozmopolitizmom, tamne mrlje iz njegovog životopisa trebalo je „premostiti“ na što najbezbolniji način – i to po mogućnosti tako da čitatelji na zapaze očite kontradiktornosti i ozbiljne kontroverze koje prate život i djelo ovog hedonista i narcisoidnog fašista kojemu su samilost i bilo kakav osjećaj za ljudske patnje bili potpuno strani.

Jedan od takvih pokušaja je i Pogovor za roman Kaputt (izd. Minerva, Subotica-Beograd, 1961., str.468, u prijevodu Jugane Stojanović), koji je, ne bez razloga, u Srbiji doživio nekoliko izdanja, uz vrlo visoke ocjene i pohvale. Dakle, i fašistički književnici mogu biti „vrsni klasici“ i ubrojiti se „među prve pisce Evrope“ (kako piše u spomenutom Pogovoru, na str.466), ako se to može na pravi način iskoristiti u političke i propagandne svrhe.

Signor capitano Malaparte – od fašista i maoista do „demokrata“ u samo 10 godina

Osim prilično šturih i neodređenih podataka vezano za životopis autora (s nevještim pokušajima da se svjetonazorska i ideološka „vrludanja“ Malapartea, od republikanizma, preko lenjinizma i fašizma do kozmopolitizma barem ublaže ako se već ne mogu zaobići), autor Pogovora izriče i neke ocjene o njegovom „liku i djelu“, koje bi ga trebale učiniti prihvatljivim, kako za čitatelje, tako i za tadašnje komunističke cenzore.

Evo nekoliko ulomaka:

Iako su ovoj knjizi kao okvir poslužili autentični događaji iz rata, ona nipošto nema karakter ratnog dnevnika ni verodostojnost dokumenta. ‘Kaputt’ je književno delo koje ima svoju posebnu, subjektivnu istinu. Sam autor nazvao ga je romanom, a time je izričito naglašeno da činjeničnost kojom se u njemu pribeglo nije metod preslikavanja, već samo privid koji autora ne ometa da govori iz svog sopstvenog centra. Stoga imena ličnosti u knjizi ‘Kaputt’ jedva da su važna, jer iako nisu izmišljena, pripadaju ‘izmišljenim’, stilizovanim likovima koji su iznad svog realnog postojanja uzvišeni do simbola. Ti likovi predstavljaju elemente jedne opštosti, pa je njihova realnost sažetija, istinitija od realnih likova iz dokumentarnog ratnog dnevnika… Kada se uzme u obzir ova Malaparteova sklonost za proširivanjem granica stvarnosti, onda nije teško razumeti zašto se on u svojoj knjizi ‘Kaputt’ ne buni samo protiv Nemaca, već i protiv nečeg mnogo šireg. On ne deli frontove na saveznički i nemački, kako to rade političari, već ih kao moralist razlikuje po tome da li pripadaju pobediocu ili pobeđenom….Malaparte uvek napušta tabor onih koji se posle borbe uspešno dočepaju vlasti i tako se korumpiraju. A kako je ratna sreća promenljiva, pa je čas naklonjena jednoj, a čas drugoj strani, to Malaparte u više navrata prelazi iz jednog tabora u drugi. Fašizam napušta u času kad ovaj postaje birokratska, privilegovana stranka, a gorke stranice o svojim prijateljima saveznicima piše čim su ovi uspeli da se pobedonosno iskrcaju u pobeđenu Italiju. (‘Koža’, 1949). Ovaj nemir Malaparteove ličnosti, koji je posledica odvratnosti prema pobediocima, a saosećanje prema pobeđenima, mahom se tumači kao moralna labilnost pisca zbog koje njegovi sunarodnici sumnjaju i u njegov patriotizam.

 (…) Malaparteov kosmopolitizam zapahnjuje u snažnim naletima sa stranica na kojima je entuzijastičkim tonom iznosio svoje utiske o evropskim zemljama.“ (str.466.)

Iako bi se ovdje moglo što-šta komentirati, možda je najbolje zadržati se na sljedećih nekoliko konstatacija:

1). Opisi u romanu „Kaputt“ su, dakle: fikcija, privid, subjektivan pogled na rat, i oni „nipošto nemaju karakter ratnog dnevnika niti verodostojnost dokumenta“, ali su „likoviromana kojipredstavljaju elemente jedne opštosti“, „istinitiji od realnih likova iz dokumentarnog ratnog dnevnika“.

Drugim riječima: zapisi koji su nastali kao plod fikcije (odn. autorove mašte), tj. u formi romana (što unaprijed čini izlišnom i bespredmetnom svaku provjeru autentičnosti), “istinitiji su od onih koji se temelje na provjerljivim činjenicama i dokumentarnoj građi” i to zato što predstavljaju (po ocjeni autora Predgovora) „elemente jedne opštosti“ – ma što to značilo.

2.) Malaparte se uslijed svoje sklonosti „proširivanju granica stvarnostine buni samo protiv Nemaca, već i protiv nečeg mnogo šireg“.

Očita je namjera da se Malapartea, koji cijelo vrijeme svojih putovanja (stvarnim ili izmišljenim krajolicima, ali pod stvarnim imenom i prezimenom, u isto tako stvarnoj odori kapetana talijanske fašističke vojske, u automobilu koji je također stvaran i dodijeljen mu je po odobrenju „odurnog“ i „mrskog“ Mussolinija u čijoj službi se i samstvarnonalazi), posjećuje bankete na kojima redovito jede i pije ne samo sa svojim saveznicima SS-ovcima nego i diplomatima istočno-europskih kvislinških režima i drugim važnim osobama iz istog miljea, prikaže kao buntovnika, iako on to nikako nije – osim, ako se kao djelo „pobune“ protiv njemačke oružane sile ne računa možda to što je jednom prigodom njemačkom časniku (s kojim je skupa pio), na uobičajeni pozdrav „Heil Hitler“, „domišljato“ odgovorio (kako u knjizi tvrdi), uzvikom: „ein liter“.

Ono „šire“, a protiv čega se Malaparte uistinu buni, jeste činjenica da Italija gubi rat i  da fašisti (na njegovu nesreću i žalost), neće ostvariti željeni cilj: vratiti slavu i moć koju su nekada pronosili svijetom Rimljani u svojim pohodima – što je njegova jedina i trajna opsesija i može se iščitati iz gotovo svake stranice romana.

3). To da je Malaparte iz nekog svog iskonskog, ljudskog osjećaja humanizma vezan više za „pobeđene“ nego „pobedioce“  još je jedna nebuloza koja se može pobiti zdravom logikom, bez ikakvog dubljeg upuštanja u analizu onoga što je pisao.

Da je uistinu tako, on bi se (valjda) na samome početku rata uključio u neki od brojnih pokreta otpora u Europi, ili bi barem, kasnije, na Ukrajinskoj, Ruskoj ili Poljskoj fronti pristupio onima koji su se borili protiv naci-fašizma, a ne bi do kraja 1942. godine služio fašizmu i Mussoliniju.

Ne treba zaboraviti da je E. K. Suckert, odn. C. Malaparte gotovo od samoga početka bio vatreni poklonik fašističke ideologije (već 1920. godine, poslije napuštanja mjesta dužnosti kraljevog diplomatskog atašea u Poljskoj, mijenja „tabor“ i pristupa fašističkom pokretu, odn. ekstremnoj fašističkoj organizaciji Fasci de Combattimento koja je osnovana u ožujku 1919. godine, a 1920. godine tobože postaje „politička stranka“ i mijenja ime u Partito Nazionale Fascista). Kako ne bi bilo nikakve zabune glede naravi, karaktera i ciljeva ovog nasilnog pokreta, dovoljno je spomenuti kako su samo mjesec dana kasnije (dakle, u travnju iste godine), Mussolinijevi jurišnici fizički napali socijaliste na njihovom skupu u Milanu, čime su jasno dali do znanja da namjeravaju silom osvojiti vlast, a sve eventualne protivnike ušutkati i po cijenu građanskog rata. Ubrzo (zahvaljujući oklijevanju kraljevske vladarske obitelji koja zbog straha od eskalacije sukoba nije poduzela ništa kako bi onemogućila nasilje fašista), u okviru svog pokreta, Mussolini formira fašističku policiju, naoružane odrede, posebne skupine za ubojstva „neprijatelja“ i neistomišljenika i tajnu policiju. Pohod što ga osnaženi fašisti poduzimaju tri godine poslije – kad ih se oko 60.000 upućuje u Rim – završava povlačenjem s vlasti tadašnjeg talijanskog kralja Vittoria Emanuela III, koji 28. listopada 1922. godine Mussoliniju predaje mandat za sastav Vlade.

Kroz cijelo to razdoblje (fašističkog nasilja i nasilnog preuzimanja vlasti), E. K. Suckert (odn. C. Malaparte) se niti jednoga trenutka ne okreće protiv „pobedioca“ i ne staje na stranu „pobeđenog“, nego ponizno služi novouspostavljenom fašističkom režimu i Mussoliniju. On se također ničim ne protivi agresiji fašističke Italije na Abesiniju (Etiopiju – 1935/36. godine), kao ni tomu što je Mussolini stao na stranu Franca u krvavom slamanju španjolske Republike (1936/39. godine), iako je tobože bio opčinjen idejama ljevice, niti sporazumu što ga je njegov gazda Duce potpisao s Hitlerom (1935. godine), pa ni rasnim zakonima što ih je Italija usvojila 1938. godine čime je zapečaćen i učvršćen njezin savez s nacističkom Njemačkom.

Fašistička ideja (nakon što je do tada već bio „republikanac“, „monarhist“, „lenjinist“  i tko zna što sve još), bila mu je, čini se, u to vrijeme ipak draža i mnogo bliža od kozmopolitskih teorija i humanističkih filozofija kojih se „dohvatio“ kasnije, kad više nije imao kud.

Sve do kraja 1942.godine, on je poslušni oficir talijanske fašističke vojske i nema govora o bilo kakvoj pobuni osim na razini literarnih alegorija, poput one u priči „Kameleon“ – pa i to je samo produkt ogorčenja izazvanog Mussolinijevim priznanjem Rimo-katoličkog crkvenog poglavara i Vatikana 1929. godine a ne bunt protiv ideologije; on se tada „bunizbog mržnje koju osjeća prema Rimo-katoličkoj crkvi i Papi, a ne iz humanističkih ili nekih drugih sličnih pobuda, ponajmanje iz razloga bilo kakvog svjetonazorskog ili moralno-etičkog razmimoilaženja s Mussolinijem i ideologijom fašističkog pokreta.

U trenutku kad je već sasvim očito da pripada gubitničkoj strani, dovitljivi i snalažljivi fašist, avanturist i pisac samoreklamerskih knjiga (u romanu „Kaputt“, na tragikomičan, malograđanski, povremeno i groteskan način svako malo se hvali prijateljstvom s nekom od važnih osoba – dakako, gotovo svi odreda pripadaju mračnom svijetu naci-fašizma protiv kojega se on tobože „buni“ – ), dosjetio se kako se izboriti za „bolju prošlost“ i prometnuo u „humanista“ i „kozmopolitu“, svakako usput računajući na financijsku korist od prodanih knjiga ali i brisanje crnih mrlja iz vlastitog životopisa.

Fašizam je prestao braniti onda kad ga se više nije moglo braniti i tada mu nije preostalo ništa drugo nego da tobože „promjeni“ stranu. Koliki je njegov istinski „odmak“ od ideologije fašizma, jasno je svakomu tko pročita „Kaputt“.

4). Sam Malaparte u predgovoru knjizi s melodramatičnim naslovom (koji sugerira da se ne radi o običnom romanu): „Istorija jednog rukopisa“ (prema srpskom prijevodu koji se ovdje citira), piše kako je 1942. godineu Poljskoj i na Smolenskom frontu“, „produžio s pisanjem ‘Kaputt‘-a“. Dakle, u to je vrijeme još uvijek Mussolinijev kapetan koji šalje ratne izvještaje s bojišta; naime, u cijelom romanu, nigdje ne daje niti naznake da bi mogao promijeniti stranu pa samim time otpada i tvrdnja autora Predgovora da on „Fašizam napušta u času kad ovaj postaje birokratska, privilegovana stranka“. Prije svega, fašizam nije bio stranka, nego ideologija (što bi ipak trebalo razlučiti), a da bi se napustilo ideologiju najprije treba napraviti promjenu u vlastitoj glavi; drugo, onaj tko tvrdi da do 1942. godine talijanski fašizam nije počivao na korupciji, samovlašću, nepotizmu i privilegijama, ili je slabo obaviješten o naravi ovog totalitarizma i odnosima unutar talijanskih fašističkih krugova, ili iz nekih drugih razloga zastupa i brani tu zločinačku ideologiju – trećega nema.

5). Jedino protiv čega se K. E. Suckert, odn. Curzio Malaparte odlučno „buni“ jeste savezničko iskrcavanje u Italiju nakon sloma fašizma – što je on, kao „odlučan protivnik“ ove ideologije dočekao u Finskoj (kamo je pobjegao s Istočne fronte čim je osjetio da se Mussoliniju bliži kraj).

Što mu (nakon svega) drugo i preostaje, nego se skriti iza „kozmopolitizma“?

Jedino što se na temelju pročitanog Predgovora može zaključiti, jeste, da su sunarodnjaci Kurta Ericha Suckerta odn. Curzia Malapartea bili u pravu: uistinu je riječ o moralno labilnoj osobi što je on bez ikakve dvojbe na najbolji način dokazao tijekom svoga života.

Vezano za Pogovor, još samo jedna napomena: autor je na cca dvije i pol stranice uspio „sažeti“ sve što je značajno za Malapartea i njegovu knjigu (mada je riječ o djelu „koje mu je donelo svetsku slavu i svrstalo ga među prve pisce Evrope“ –  kako se kaže na str. 466, u okviru Pogovora), te usput objasniti njegove metamorfoze (vidjeli smo kako), ali ga i pohvaliti, no, na žalost, nije se potpisao; za pretpostaviti je da se (prema inicijalima navedenim na kraju teksta Pogovora: J.S.), radi o prevoditeljici Jugani Stojanović (?), ali, naravno, to je samo pretpostavka.

Zbog čega bi netko izbjegavao staviti svoj potpis na laskavo mišljenje što ga je izrekao o čovjeku koji spada „među prve pisce Evrope“ i djelu „koje mu je donelo svetsku slavu“?

Zanimljivo je, također, kako se roman ovog revolucionarnog fašista uopće mogao pojaviti u socijalističkoj Jugoslaviji početkom 60-ih godina (kada je Komunistička partija bila na vrhuncu moći, a njezina cenzura radila „punom parom“ – odobravajući samo ono što se uklapalo u standarde „moralno-političke podobnosti“), u vrijeme kada su „njegovanje anti-fašističke tradicije“ i „zaštita tekovina NOB-e“ (uz osudu fašizma kao najvećeg zla koje je ikada pogodilo ljudski rod) proklamirane kao najvažnije zadaće čitavog društva; odgovor na to pitanje može se jasno iščitati na str. 299-308., gdje autor daje mašti na volju, opisujući svoje navodno cjelodnevno, prisno i gotovo prijateljsko druženje s poglavnikom NDH dr. Antom Pavelićem, pri čemu on prema njemu počinje osjećati čak i neku vrstu simpatije, da bi potom (pri ponovnom susretu nekoliko mjeseci kasnije) uslijedio već uobičajeni obrat a la Malaparte – o čemu će kasnije biti više riječi.

Kaputt (baš ovakav kakav jest), nekome je, dakle, u tadašnjoj Jugoslaviji trebao – jer, da nije, ne bi ga niti bilo, to je sasvim sigurno; pa kad je već tako, možda bi bilo zanimljivo malo pobliže upoznati ovo „slavno“ djelo Mussolinijevog „ratnog dopisnika“, fašista i propagandista, signore capitana, K. E. Suckerta, odn. C. Malapartea.

Već na prvi pogled, jasno je da se radi o nekoj vrsti „bastarda“, odn. književnog  rukopisa u kojem se fikcija i stvarnost tako prepliću da je nemoguće odrediti gdje prestaje jedno, a počinje drugo. To, dakako, u književnosti nije rijedak slučaj i ne predstavlja nikakvu novost, ali je u ovom slučaju problem u tomu što autor dozvoljava svojoj mašti da se „razigra“ baš u četvrtoj i najosjetljivijoj dimenziji (vrijeme, prostor i akteri su prilično točno definirani – dok su konkretni događaji uglavnom fikcija i improvizacija; i u njima je toliko proturječnosti da se ovaj zaključak nameće sam po sebi).

Kad je povijest u pitanju, a pogotovu tako ozbiljna stvar kao što su rat, masovni zločini i ratne žrtve, onda ovakva vrsta „polu-dokumentaristike“ nije naivna stvar kako se možda na prvi pogled čini, jer, pored ostaloga, može poslužiti za svakovrsne manipulacije.

Budući, dakle, da se ovdje ipak ne radi o nekom bezazlenom „ljubiću“ ili „krimiću“, nego (kako je već rečeno) o daleko osjetljivijoj tematici, nužno je progovoriti riječ-dvije i o nekim drugim važnim aspektima ovoga „djela“ i njegovim glavnim odlikama.

Pisan osebujnim stilom (pri čemu je autor težio po svaku cijenu svoju fikciju “osnažiti” i učiniti vjerodostojnijom i življom kroz svoja osobna “promišljanja” i  “proživljavanja” ratne zbilje uključujući u nju čitavu plejadu stvarnih povijesnih likova – što je također trebalo doprinijeti “dokumentarističkom” štihu), s očitom namjerom da se kod čitatelja izazovu snažne emotivne reakcije, roman je prožet kontrastima i krajnostima.

Siže fikcije zvane Kaputt, svodi se na sljedeće:

Mussolinijev “ratni dopisnik”, fašistički oficir (signor capitano), Kurt Erich Suckert (alias Curzio Malaparte), poput nekog bonvivana koji je netom prekinuo svoju lagodnu i ugodnu šetnju i izravno s venecijanskog trga Sv. Marka ili iz nekog od talijanskih  muzeja neobjašnjivo kročio u drugu dimenziju –  nadrealistički, nestvarni i surovi svijet rata ispunjen  krvlju, raspadnutim leševima i zadahom smrti – promatra zlo koje se događa, bez emocija i sućuti, lamentirajući usput o svijetu koji je napustio i uvijek se iznova čudeći otkuda baš on na tom mjestu i u tom vremenu. U pauzama između sekvenci užasa i patnje kojima je svjedokom na svakom koraku (kao pasivni promatrač koji ni po čemu ne pripada tom svijetu, čak što više, u svakom trenu osjeća koliko je “iznad” i “izvan” svega što se tamo događa), vrijeme krati uživanjem u krasnim, pitoresknim krajolicima, čulnim zadovoljstvima koja mu pružaju usputne ljubavnice, obilnim večerama na kojima se poslužuju birane delicije i vrhunska vina (kako i priliči “aristokratskom” sloju onih koji pripadaju “staroj i uljuđenoj” Europi, tom “otmjenom” i “produhovljenom” svijetu, “trenutno” i “sasvim slučajno”, “pukim stjecajem okolnosti” svrstanom uz Hitlera i Mussolinija –  što baš i nije stvar koju bi trebalo osuditi), uz obvezne “dubokoumne”, filozofske  rasprave o politici, umjetnosti, kulturi, smislu i besmislu života, bitku, istini, dobru i zlu, ljubavi i mržnji…

-nastavlja se

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Odgovor Ivi Goldsteinu – Tko se uistinu borio za ‘etničku homogenizaciju BiH’

Objavljeno

na

Objavio

ilustracija Globus

Renomirani povijesni falsifikator i samoprozvani povjesničar znanstvenik Ivo Goldstein, prije nekoliko dana je za Globus objavio tekst „Zašto vatreni zagovornici Herceg-Bosne šute o tragediji vareških Hrvata“. Po standardnom receptu, uzme se djelić istine, nekoliko stvarnih kronoloških podataka, te oko njih konstruira gomila povijesnih gluposti, nelogičnosti, kako bi se potkrijepile teze koje su u biti notorne laži, piše Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Goldstein postavlja pravo pitanje: „Zašto se šuti o tragediji vareških Hrvata“. To je jedino istinito što je napisao. Čim je postavio to pitanje, krenuo je sa lažima. Po njemu, sve je počelo (hrvatsko-bošnjački sukob u BiH) u listopadu 1992. napadom HVO-a na Prozor.

Je li sve počelo u Prozoru Rami?

Prva nelogičnost koja znanstveniku povjesničaru ne bi smjela promaći jeste kako to HVO može napasti mjesto u kojem su Hrvati po popisu 1991. bili većina i bili jedina organizirana vojna jedinica u tom mjestu u trenucima dok tadašnji Muslimani još uvijek nisu imali jasnu predodžbu o karakteru rata i do zadnjeg trena su polagali vjeru u dotadašnji JNA sustav? Hrvati, ispada, sami sebe napali.

Incidenti koji su se dogodili u listopadu 1992. u Rami samo su zadnji u nizu incidenata, koji su kulminirali u otvoreni sukob nakon što Armija BiH nije dopustila prolazak pojačanja braniteljima Jajca preko svog teritorija i nakon topničkog napada na ratnu bolnicu i benzinsku crpku u Novom Travniku. Topnički napad rezultat je zapovjedi Sefera Halilovića, koji je do tog trenutka dobrano koordinirao nebrojenim incidentima u Lašvanskoj dolini, Uskoplju, Vitezu i drugim mjestima Središnje Bosne gdje su dotadašnji saveznici iz Armije BiH okrenuli cijevi protiv HVO-a.

Tragedija i egzodus Vareških Hrvata

Čelništvo Operativne zone Sjeverozapadna Hercegovina (u kojoj je Rama i pripadala) pokušava baš u Prozoru Rami ispregovarati prestanak svih sukoba između HVO-a i ABiH. Dok su trajali pregovori, Armija BiH je po ulicama radila vojne parade i postrojavanja, dok se po selima ukopavali položaji prema većinski hrvatskim naseljima.

Hrvatska strana je svejedno inzistirala na mirnom rješenju, o čemu postoje brojni dokumenti. Bez obzira na dokumente Goldstein govori kako su Tuđman, „baš kao i njihovi adlatusi u Herceg-Bosni“, imali fiksnu ideju kako se „hrvatski perec mora podebljati“, koju potkrjepljuje izmišljenim dijalogom Tuđmana i Izetbegovića. Koliko je ta teza besmislena najbolje govori zapovijed Glavnog stožera iz 18.10.1992. za usmjeravanje svih snaga na zajedničku operaciju s HV-om na Južnom bojištu prema snagama Hercegovačkog korpusa VRS-a u Podveležju, na osnovu koje se sve topništvo iz OZSZ Hercegovina prebacilo u Čapljinu. Dakle, planira se podebljavanje pereca protiv Muslimana u sukobu koji je počeo Prozoru Rami, organiziranjem napada protiv VRS-a u Podveležju kod Mostara?! Bitno je spomenuti kako u trenutku kada su pregovori u Rami trebali biti uspješno okončani, mučki je ubijen hrvatski branitelj Frano Zadro, kada predstavnici HVO-a napuštaju pregovore.

Prema tome, prva laž je kako je sukob počeo u Prozor Rami, a drugo, sve i da je to istina, neistina je kako je HVO krenuo prvi, jer je prva žrtva bio branitelj HVO-a.

Plansko neplanski napadi za „podebljanje pereca“

Goldstein sam sebi kontrira. Dok iznad govori kako je Tuđman, zajedno sa političkim vodstvom Herceg Bosne imao „fiksnu ideju“ i planove „podebljanja pereca“, najednom sada govori kako je nadiranje Armije BiH u Središnjoj Bosni „bila posljedica činjenice da u Zagrebu i Širokom Brijegu ozbiljniji planovi o tome što će se odvijati u mogućem hrvatsko-bošnjačkom sukobu nikad nisu pravljeni“.

Ne mari Goldstein što sam sebe demantira, pa te planove, kojih i po njemu nije bilo, za što veću samostalnost i odcjepljenju potkrjepljuje po njemu „prvim masovnim zločinom, i to onim HVO-a u Ahmićima“.

Zločin u Ahmićima se dogodio 16. travnja 1993. Do tog datuma dogodili su se: 12.01.1993. zločin u Lužanima (Uskoplje), 19.01.1993. Gusti Grab (Busovača), 26.01.1993. Dusina (Dolina Lašve), 23.03.1993 Orlište (Konjic), Sušanj (Zenica) 05.04.1993., 08.04.1993 Maljine (Travnik), te na isti dan Ahmića 16.04.1993. zločin u Trusini. Svi ovi zločini djelo su Armije BiH i mudžahedina koji su bili njihova sastavna jedinica. Prvi put se događaju i masovna zatvaranja Hrvata u logore, poput onog u Kaćunima kod Busovače.

Povjesničar Goldstein ne priznaje ove zločine, jer bi i oni pokazali neutemeljenost njegovih tvrdnji i svjesno iskrivljavanje činjenica. No, ako ih ne priznaje, ne znači da ih ne poznaje, jer svi su oni navedeni u knjizi „Zločin s pečatom“ Ivice Mlivončića, odakle Goldstein doslovno prepisuje kronologiju događanja koji su doveli do etničkog čišćenja Vareša i golgote Hrvata tog mjesta koji se dogodio.

No, Goldstein se ne zaustavlja samo na ignoriranju činjenica koje mu ne idu u prilog, on ide dalje. Svjesno laže kako je Milivoj Petković naredio Ivici Rajiću da preuzme kontrolu u Varešu, uz napomenu kako je i Slobodan Praljak Rajiću naredio da „sredi situaciju u Varešu“ i da ne pokaže „milosti prema nikome“. Nakon te zapovjedi dogodio se Stupni do. U čemu stoji Goldsteinova laž?

Praljkova retroaktivna naredba zločina u Stupnom dolu

Zločin u Stupnom dolu dogodio se u noći sa 22. na 23. listopada 1993., za kojeg je osuđen Ivica Rajić, po svom priznanju, a učinile su ga postrojbe za specijalne namjene „Maturice“ i „Apostoli“. Dana 23. listopada Rajić izvještava „dopredsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Darija Kordića, načelnika Glavnog stožera HVO-a, generala Milivoja Petkovića, zapovjednika ZP SB-a Vitez, pukovnika Tihomira Blaškića, i Marija Bradaru, zapovjednika brigade HVO-a Ban Josip Jelačić“ kako je „Izvršio procjenu i u jutarnjim satima izveo napadno djelovanje na Stupni Do i Bogoš“. To izvješće, odnosno „Informacija o borbenim djelovanjima“ kako je stajalo u naslovu dokumenta, dostavljeno je u večernjim satima toga dana Glavnom stožeru HVO-a u Čitluku.

General Praljak u večer toga dana zaprima tu Informaciju, te na istom listu papira dopisuje: „Srediti situaciju u Varešu bez milosti prema bilo kome, pronaći ljude koji su dorasli i vremenu i zadacima.“ Dakle, zločin u Stupnom dolu se već dogodio u trenutku kada Praljak dopisuje ove riječi. Kako je onda moguće da je on naredio počinjenje zločina nakon samog zločina? Valjalo bi to upitati Goldsteina i one koji tvrde kako ga je Praljak naredio. No, važno je kazati kome su ove Praljkove riječi bile upućene, a itekako ima veze sa Goldsteinovim člankom.

Naime, kalvarija Hrvata Vareša vodila je preko sela Brgule i drugih teritorija koja su bila pod srpskom okupacijom, što spominje i Goldstein. Prema njemu, a i prema mnogima, srpska vojska pljačka i dobro naplaćuje svaki prolaz kroz svoj teritorij, no istina je malo drugačija.

Daleko više nego vojska RS-a, hrvatske izbjeglice i prognanike su pljačkali sami Hrvati, i to pojedini pripadnici Rajićevih „Maturica“, o čemu postoje i svjedočenja i živi svjedoci. Pljačkanja i krijumčarenja su se događala ne samo pri povlačenju iz Vareša, nego i ranije. Bez ikakve koordinacije sa lokalnom vlašću, ali i Glavnim Stožerom HVO-a, Ivica Rajić provodi strahovladu, pljačka ne samo Muslimane, nego i Hrvate, pa čak i svećenike.

Nakon protivljenja tadašnje lokalne vlasti, on ih jednostavno silom pritvara, što i sam priznaje u spomenutom Izvješću: „Zbog pokušaja opstrukcije planiranih aktivnosti stavio sam u izolaciju gospodu Antu Pejčinovića, Zvonka Dužnovića i Ivicu Gavrana. Zapovjednik brigade Bobovac u teškom je depresivnom stanju i nije sposoban obnašati dužnost“.

General Praljak naređuje Milivoju Petkoviću „sređivanje stanja bez pokazivanja milosti“ ne prema Muslimanima, nego prema onima unutar svojih redova, koji nisu „dorasli vremenu i zadacima“ i koji pljačkaju i zlostavljaju svoj narod.

Dok je bilo Herceg Bosne, bilo je i hrvatskog Vareša

Završava Goldstein: „U posljednje vrijeme javljaju se, više nego proteklih godina, oni koji tvrde da je Herceg-Bosna za vrijeme rata branila interese bosanskohercegovačkih Hrvata, a da ih brani i danas. Danas će ti i takvi obranu koncepcije Herceg-Bosne zaogrnuti u plašt “borbe za prava Hrvata u BiH”, prikrivenog ili otvorenog zagovaranja “trećeg entiteta”. No, zagovornicima Herceg-Bosne nije bilo do ljudi za vrijeme rata, a nije im ni sada. Prvenstveno su promovirali neke svoje fiksne ideje ili se brinuli za svoje interese, često puke materijalne, te kako da se obrane od moralne odgovornosti, a neki i od kaznene.“ .

Godinu i pol dana perioda pod Herceg Bosnom, do pada pod Armiju BiH, je period kojeg se s nostalgijom sjećaju svi stanovnici Vareša. Osiguran je rad svih institucija, pokrenuto je gospodarstvo u mjeri koja je omogućavala minimum normalnog života, škole rade po hrvatskom planu i programu, u koje idu i djeca iz okolnih muslimanskih sela, kojima je bio osiguran besplatan prijevoz. Čak se za oko 3000 umirovljenika osigurala mirovina od 30 KM, neovisno o nacionalnosti.

Sve se to financiralo iz Mostara i Gruda i o tome će posvjedočiti svatko tko je u tom periodu bio u Varešu.

Nakon pada Vareša pod Armiju BiH, događaju se brojni zločini Armije BiH koji su trajali sve do 1997., i to od u suradnji sa policijom i općinskom vlasti. Spaljene su sve hrvatske kuće, silovanja i premlaćivanja bila su svakodnevnica onih Hrvata koji su se usudili ostati, a zlostavljanja nisu zaobišla niti svećenike. Na oko 14 km četvornih (rubni dio općine, sela Prizići, Višnjići, Daštansko i planina Zvijezda) formirana je hrvatska općina Vareš u koje su se preselile sve hrvatske institucije (općina, policija, bolnica, škole, itd) i koja je opstala sve do potpisivanja Washingtonskog sporazuma.

Sve te institucije su financirane, plaće redovito isplaćivane i održavane od strane sjedišta Herceg Bosne u Mostaru. Koliko je i što značilo tih 14 četvornih kilometara za žitelje Vareša govori podatak da je u tom periodu postojanja „skučene“ Herceg Bosne u Varešu, po podacima ministarstva civilnih poslova, a i UNHCR-a iz tog vremena, koeficijent povratka prognanih i izbjeglih Hrvata Vareša bio veći nego svih godina nakon Daytona do danas, kada bi ih se zbrojilo skupa. Ne samo to, u Varešu je bio ured Herceg Bosne za Hrvate Tuzle, Zenice i drugih mjesta koji su bili pod kontrolom Armije BiH do ulaska u Federaciju, odakle se koordinirao povratak i u ta mjesta. Sve to financirano iz Mostara.

O svemu ovome Goldstein, ali i drugi goldsteini ne pišu. Dovoljno bi bilo da porazgovara sa svjedocima vremena, ali onima koji danas žive u ovom etnički očišćenom mjestu. Da živi svjedoci usporede ratni period pod Herceg Bosnom i današnji.

Herceg Bosna kao model – u funkcionalnom dijelu, ne rajićevsko zločinačkom

Zaključak Goldsteinovog teksta je kako je tragedija Vareša „posljedica zločinačke Tuđmanove politike etničke homogenizacije“, i to potkrepljuje (ponovno) izmišljenim sastancima, dijalozima i kronološkim rokadama. U jednome se djelomično slažem sa Goldsteinom, a to je da su Hrvati Vareša ostavljeni na milost i nemilost samima sebi, u ratu, tako i u miru.

No za razliku od Goldsteina koji u tome vidi belosvetsku zaveru protiv Bošnjaka u cilju „podebljavanja pereca“, ja to pripisujem čistom neznanju i tipičnoj hrvatskoj neorganiziranosti. Činjenica je kako su tadašnji Muslimani strateški svjesno i organizirano ušli u sukob sa Hrvatima. Sjetimo se samo kada je datirana Seferova „Direktiva za obranu suvereniteta BiH“ (25.02.1992.), te kako postoje dokumenti pisanih naredbi (poput one s početka kolovoza 1993. Saliha Cilaša iz Kiseljaka o izviđačkim radnjama prema HVO-u) o izviđačkim vojnim aktivnostima prema HVO-u. Sve to u tijeku najžešćih sukoba sa JNA i srpskim paravojnim jedinicama. Sukob se morao predvidjeti i sa obavještajnog i sa vojnog aspekta.

Govoriti kako se HVO u sukob sa Armijom BiH uvukao kao posljedica Tuđmanove politike mogu samo zlonamjernici i povijesni falsifikatori poput Goldsteina, jer za to ne postoje niti pisani dokumenti, niti materijalni dokazi. Dapače, postoje dokumenti koji tvrde suprotno. Problem kojeg smo mi Hrvati imali tada, imamo i danas. Pad Vareša nije ništa drugo nego posljedica nepostojanja ikakve strategije. Onda, kao i danas, vodila se reaktivna politika. Politika stihije, reagiranja na vanjske podražaje, bez ikakve vizije, koncepta i plana.

Ovo se mora glasno priznati, jer je jedino to razlog zbog kojeg su Hrvati Vareša, ali i drugdje u Središnjoj Bosni bili prepušteni stihiji i zašto se danas rijetki od najodgovornijih Hrvata se uopće prisjećaju kalvarije Hrvata tog kraja. Tu leži odgovor na jedino dobro što je Goldstein napisao, a to je ono početno pitanje: Zašto se šuti o tragediji Hrvata Vareša? Kad bi se o njoj govorilo, moralo bi se priznati vođenje politike bez vizije, onda kao i danas.

No, poanta je nešto drugo. Poanta je kako je Herceg Bosna model! Naravno u onom svom organizacijskom i funkcionalnom dijelu, ne u onom rajićevsko zločinačkom. Pozivam Goldsteina i slične da prouče malo podatke sa popisa iz 2013. i usporedi ih sa ratnim kartama, pa da vidi koja su to područja uistinu „etnički homogenizirana“, a koja ne. Jesu li to teritoriji koji su bili pod „zločinačkim HVO-om“ koji se borio za „što veću samostalnost ili odcjepljenje“ ili patriotskom Armijom BiH koja se borila za „jedinstvenu BiH“).

Teritorijalno-administrativno preuređenje BiH je jednostavno model! To moraju shvatiti oni koji se tobože bore za budućnost BiH, inače BiH neće imati budućnosti uopće. Međutim, prije svih to moraju shvatiti, na glas govoriti i hrabro se za to zalagati najodgovorniji kod hrvatskog naroda u BiH.

Da bi se to dogodilo, najodgovorniji moraju biti i najučeniji, stručniji i domoljubno/intelektualno potkovaniji, a ne ljudi bez vizije, vođeni prizemnim krijumčarskim nagonima. Dok god to ne bude tako, razni Rajići, zločinci i izdajnici će nam blatiti ostavštinu generala Praljka, a povijest će nam pisati kvazi povjesničari poput Goldsteina.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

Vareš – Zaboravljeni grad, zaboravljeni ljudi, zaboravljeni zločini

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari