Pratite nas

TKO JE BIO NA SLAVONSKIM NASIPIMA: Teršelićka, Pupovac, Pusić, Tomić… ili nacisti i ustaše iz Stožera za obranu hrvatskog Vukovara?

Objavljeno

na

Tko je kriv za kataklizmu, netko valjda mora biti kriv, ne može nam za sve uvijek biti kriv Bog? Zašto plaćamo Hrvatske vode ako ne da grade nasipe, zašto, dovraga, te iste vode u brutalnoj kampanji protiv hrvatskih građana, a uz pomoć financijskog policajca, FINA-e, otimaju sve što građani imaju kad ti isti građani nemaju za platiti očito besmisleni harač hrvatskim vodama koji služi isključivo da bi se direktori vozikali po Europskoj uniji?

imgSizerCrop

Interesantno, utihnuli su čak i lijevi medijski fašisti. Njih ovih dana nema, tamo su gdje su bili i 91, po zagrebačkim podrumima, oni, baš kao i tada, čekaju da sve prođe, onda će krenuti tirade ljevičarskog medijskog tresha. U borbi za goli opstanak istaknuli su se hrvatski građani, obična sirotinja, ponajviše hrvatski branitelji.

Znate li da su na prvim linijama obrane od vodene fronte danonoćno bili pripadnici, kako to medijski fašisti tvrde, ‘nacističkog Stožera za obranu hrvatskog Vukovara’, pomagali su svima, nikoga ništa pitali nisu?

Što to govori o hrvatskim braniteljima, koje neki smatraju fašistima koji mrze sve oko sebe, a najviše “komšije”, što pak činjenica da su na tisuće branitelja bili i još uvijek jesu na terenu govori o medijskim fašistima, idiotima koji se mržnjom i lažima bore protiv istine godinama?

Dok se Hrvatska borila s poplavama, i dok ta borba još traje, znate li gdje je bila hrvatska ljevičarska novinarka, koja je izmislila ustaše na zagrebačkom Jarunu, dakle, gdje je, ponovimo, bila dok je sirotinja plivala njezinom Slavonijom, ako hoćete čitavom regijom, s obzirom da, kako u Hrvatskoj tako i u Srbiji te BiH, sirotinje ima svagdje i da za njom redovito idu psi svih ljudskih nesreća? Što će, nakon svega, i nakon saznanja da Hrvati nisu zatucani fašisti, da Stožer ne okuplja naciste, reći hrvatska primitivka, kojoj je ‘jebanje’ uvijek na pameti, barem ako je suditi prema njenim fašistoidnim idiotarijama na blogu, a koja je zbog klasičnog antisemitizma, svojedobno dobila otkaz na jednoj komercijalnoj televiziji, Vedrana Rudan, ljepotica bez brade i brakova, a opet kandidat za Eurosong? Da ne bismo zaboravili, ni gliserom Vedrana Rudan nije stigla do Gunje.

Ova tragedija, koja se tretira kao tragedija biblijskih razmjera, razoružala je većinu hrvatskih ekstremista, neviđenih klevetnika, poput Branimira Pofuka, koji je također branitelje usporedio s nacistima, ali i one medijske idiote koji u Crkvi vide samo štakore. Što mislite, jesu li na nasipima bili ljudi iz IX. Bojne HOS-a, ili ljevičarsko podnapito smeće koje se i dan danas sakriva po Beogradu? Hrvati su, i na to moraju biti ponosni, iako im je to bila ljudska obveza, pomagali svojim susjedima, pomoć je bila obostrana. Hrvatima nije trebala stupidna podvala takozvanog humanitarca, koji nakon svake pobjede podiže fašistička tri prsta u zrak, Novaka Đokovića, o Jugoslaviji i braći Jugoslavenima, da bi znali što im je činiti.

Hrvati su pomagali sebi i susjedima ne zato što su braća nego zato što iznad svega ljudi. Ova činjenica najbolji je dokaz da se era medijskog fašizma bliži kraju.

portal oko

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gluposti

‘Pet baba’ prosvjeduje ispred Ministarstva zdravstva – ‘smeta’ im bolnica u Mostaru i Križ u Zagrebu

Objavljeno

na

Objavio

Pet prosvjednica okupilo se danas ispred Ministarstva zdravstva na Ksaveru, noseći transparente. Tamo su i policija i mnoštvo novinarskih ekipa. Zahtijevaju smjenu ministra Kujundžića, zbog, kako ističu, njegove loše politike u zdravstvu.

Tvrde da novca ima, samo se troši na krive stvari. Gordana Pasanec, organizatorica prosvjeda, istaknula je u izjavi novinarima kako traže smjenu ministra Kujundžića. Ako ne želi sam otići, tražimo premijera da zatraži njegovu izričitu ostavku. Smatramo da je on direktni krivac za propuste u organizaciji kao i tzv. reformi, izjavila je Pasanec, javlja HRT.

Kao primjer za nju besmislenog trošenja državnog novca navela je premještanje križa za dvjeto metara koje je koštalo milijun kuna. Za to se moglo kupiti pet vozila hitne pomoći. Ljuta sam na Zagreb, ljuta sam što je došlo ovako malo ljudi, istaknula je Pasanec. Iznijela je i podatak da je Hrvatska dala 39 milijuna kuna za bolnicu u Mostaru. To je druga država, prvo treba riješiti svoje probleme, a onda pomagati drugima, izjavila je Pasanec.

Danas bi prema najavama ministra Milana Kujundžića trebao biti gotov inspekcijski nalaz Ministarstva zdravstva koji će pokazati je li sustav zakazao u Zaprešiću.

Kujundžić je, nakon što je poslao inspekciju u zaprešićku, ali i županijsku Hitnu, izjavio da prema dosadašnjim rezultatima inspekcije služba nije zakazala. Ponovio je da bi u slučaju ikakvog propusta sustava odmah dao ostavku.

Zanimljivo je koliku važnost određeni mediji daju “prosvjedu” “pet baba” kojima “smeta” bolnica u Mostaru i Križ u Zagrebu..

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ante Gugo: Tek kad se suoči s vlastitom prošlošću, Srbija će vidjeti budućnost!

Objavljeno

na

Objavio

Na drugoj strani Srbi se odbijaju suočiti s istinom o postojanju koncentracijskih logora na području Srbije. Kroz te logore prošlo je više od osam tisuća branitelja Domovinskog rata i civila zarobljenih pri srpskoj okupaciji trećine hrvatskog teritorija…

Jedna novinarska pogreška koja se dogodila prije nekoliko dana podsjetila me na stvarne događaje vezane uz zločine koji su počinjeni u Hrvatskoj nakon vojno-redarstvene akcije Oluja. Naime, tjednik Nacional objavio je opširnu temu o tome kako je prije početka te akcije u Hrvatskoj bilo formirano pet posebnih stožera SIS-a (Sigurnosno informativne službe), a čija je zadaća bila nadzirati zbivanja na terenu tijekom provođenja oružanih djelovanja za oslobađanje zemlje od okupacije.

Tjednik je u tom tekstu greškom objavio moju fotografiju umjesto fotografije tadašnjeg šefa SIS-a Ante Gugića. Da nije toga možda ne bih ni primijetio taj tekst koji je jako vrijedan zbog podatka o broju prijavljenih slučajeva zločina koje su pojedinci počinili nakon Oluju.

Naime, baš na temelju tih izvješća hrvatsko pravosuđe pokrenulo je niz postupaka i donijelo više od 2800 osuđujućih presuda protiv pojedinaca koji su mislili da svojim nečasnim radnjama smiju uprljati veličanstvenu pobjedu Hrvatske vojske. Kao i uvijek u ovakvim situacijama nameće se pitanje zašto su onda razne međunarodne institucije ustrajale na tome da taj broj nije dovoljan? Je li možda bila riječ o tome da se osude samo neki kako bi se zataškala najveća nedjela. Nije bilo velikog nedjela koje je prijavljeno, a da nije istraženo. Oni koji su tvrdili ili i danas tvrde kako za zločine nakon Oluje nije bilo dovoljno odgovornosti ustrajali su i ustraju na tzv. zapovjednoj odgovornosti. Dakle, oni žele neku formalnu sudsku odluku nakon koje bi mogli reći da su zločini bili planirani kao dio etničkog čišćenja.

Takav dokaz nije uspio pronaći ni Međunarodni kazneni sud u Haagu koji je sudio hrvatskim generalima. Dapače, u konačnoj oslobađajućoj presudi generalima Gotovini i Markaču izričito se kaže kako nije postojala namjera protjerivanja stanovništva niti etničkog čišćenja i da su sve vojne akcije poduzete u skladu s običajima ratovanja.

Evo kako rezultira nepažnja u novinarstvu. Pet stranica teksta o bivšem šefu SIS-a Anti Gugiću i moja fotka.

Bijesni zbog ordena kojima je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović ove godine odlikovala spomenute generale, srpski političari žešće su se nego ikad prije obrušili na hrvatsku proslavu Oluje. Pri tom su zaboravili na vrlo važnu činjenicu, a to je da se oni tek trebaju suočiti s vlastitom prošlošću.

Iako se na prvi trenutak može učiniti da je jako neozbiljan način na koji oni komuniciraju, a na drugoj strani moramo biti svjesni koliko je opasno to što oni rade. Njihove poruke javnost sluša i zbog funkcije koju obavljaju srbijanski državnici, mase su uvjerene kamo oni ipak iznose činjenice i ne služe se lažima koji bi čak i u nekoj opskurnoj birtiji bile smiješne.

Najbolji primjer za to je nedavni napad srbijanskog ministra vanjskih poslova Ivice Dačića koji je izvrijeđao aktualnog gradonačelnika Knina, dr. Marka Jelića. Dačić je izjavio kako je Jelić zločinac zato što je na čelu grada koji je, prema njegovim riječima, oduvijek bio srpski. Da je htio istražiti službene podatke Dačić je mogao vidjeti da u Kninu Srbi nikad nisu bili većina sve do uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno prvog oblika Jugoslavije.

I nakon toga su postali tanka većina sve do provođenja komunalne reforme šezdesetih godina prošlog stoljeća, nasilnog oduzimanja zemljišta od starosjedilaca i podjele za građevinske parcele pridošlicama iz Bukovice, Podinarja i drugih egzotičnih krajeva oko Knina.

Bez obzira na razloge zbog kojih Dačić nije htio provjeriti pravo stanje stvari, a osobno pretpostavljam kako je tradicionalna srpska uvjerenost u istinitost mitomanije koju s koljena na koljeno uporno prenose, mase su čile njegov govor, mnogi će vjerovati njegovim riječima i tako je stvoren još jedan novi mit.

Na drugoj strani Srbi se odbijaju suočiti s istinom o postojanju koncentracijskih logora na području Srbije. Kroz te logore prošlo je više od osam tisuća branitelja Domovinskog rata i civila zarobljenih pri srpskoj okupaciji trećine hrvatskog teritorija. Oko 300 osoba izravno je podleglo od premlaćivanja i raznih drugih tortura kroz koje su prolazili. Njih više od dvije tisuće umrlo je ne dočekavši razmjenu za srpske vojnike zarobljene u agresiji na Hrvatsku ili puštanje na slobodu.

Srbi i danas odbijaju priznati ono o čemu postoje dokazi čak i u obliku televizijskih snimki. Iako su braniteljske udruge logoraša nekoliko puta htjele obilježiti mjesto svog stradanja i položiti vijence tamo gdje su njihovi prijatelji stradali pod udarcima čuvara logora, srbijanske vlasti im to nikad nisu dopustile. Na drugoj strani oni bez problema u Hrvatskoj obilježavaju gdje hoće i kad hoće sva stradanja pripadnika srpskog naroda, ona stvarna i ona s prilično upitnim dokazima, o kojima je jedino svjedočanstvo njihova mitomanija koju Milorad Pupovac naziva dijaloškim sjećanjem.

Srbijanski politički vrh pokazao je priličnu nervozu zbog riječi koje je saborski zastupnik i bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Miro Kovač uputio iz Knina s obilježavanja Dana logoraša srpskih koncentracijskih logora. Kovač je tom prilikom rekao da će Republika Hrvatska morati iskoristiti mogućnosti koje joj se pružaju u pregovorima o pristupanju Srbije Europskoj uniji i da ta država ne smije u EU prije nego se suoči s vlastitom prošlošću.

Kovač je spomenuo i odštetu onima koji su prošli kroz srpske koncentracijske logore. To je jako razljutilo beogradski politički vrh. Ne čudim se tome jer svjesni su da je Njemačka slične odštete isplaćivala i 50 godina po završetku Drugog svjetskog rata, a da su banke u Švicarskoj devedesetih godina prošlog stoljeća bile prisiljene platiti odštetu nasljednicima osoba stradalih u njemačkim koncentracijskim logorima, a kojima ranije nisu htjele predati štedne uloge i vrijednosti deponirane u sefovima pod izgovorom kako ne postoje sigurni dokazi o smrti tih osoba.

Naravno da je četrdesetak godina kasnije u svijetu prevladalo mišljenje kako je traženje smrtnog lista za nekog koga je ubio nacistički režim u koncentracijskom logoru čista besmislica i način da se izbjegne obveza. Svjesni takvih primjera iz kojih se vidi da obveza plaćanja odštete za zločine počinjene u ratovima nikad ne zastarijeva, u Srbiji su opravdano nervozni.

U Beogradu i danas bezbrižno živi Miroslav Mlinar, čovjek koji je oduvijek želio biti glumac, ali zbog nedostatka talenta to nikad nije postao. S njim je sve počelo. Mlinar je odglumio žrtvu napada nožem u mračnoj benkovačkoj uličici 19. svibnja 1990., što je izabranim zastupnicima SDS-a (Srpske demokratske stranke) bio povod za nedolazak na prvu, konstituirajuću sjednicu prvog demokratski izabranog Sabora u Hrvatskoj. Bio je to pravi početak pobune koja će završiti Olujom.

Mlinar je pravomoćno osuđen za ratne zločine počinjene u Škabrnji. Hrvatska čeka njegovo izručenje dok Srbija čeka pristup Europskoj uniji. Ovo je samo jedan od primjera. Što se nas tiče, mi možemo čekati još pedeset godina. Popustiti ne smijemo!

Ante Gugo/MojaHrvatska/VecernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari