Pratite nas

Gost Kolumne

Tko je i zašto mali broj birača iz dijaspore pretvorio u ‘masovni’

Objavljeno

na

Iako su bili razočarani što njihova kandidatkinja za predsjednika RH nije pobijedila, Hrvati iz BiH odahnuli su nakon objavljenih rezultata, odnosno zbog činjenice što oni ni ovoga puta nisu presudili izbore u Hrvatskoj.

Nepodnošljivo je bilo slušati optužbe na njihov račun što su u velikom broju izašli na birališta. Takvu sliku stvorili su neinformirani ili tendenciozni mediji, koji su tvrdili kako dijaspora svojom “masovnošću” odlučuje pobjednika. A niti je bio masovni izlazak niti su ikada presudili Hrvati izvan Hrvatske. Naprotiv, čak su, po pravilu, glasali suprotno od većine u matičnoj domovini, piše Jozo Pavković/Večernji.ba

A tu navodnu “masovnost” najbolje demantiraju brojke. Od oko 545 tisuća Hrvata iz BiH glasalo je tek njih 35 tisuća. Dakle, oko 4 posto od njihova ukupnog broja. Ili, to je tek oko dva posto od dva milijuna onih koji su u nedjelju izašli na birališta u Hrvatskoj.

Još su skromnije brojke kada je u pitanju ostatak dijaspore. Glasalo je samo njih 15 tisuća. Dakle, ukupno u 47 država, zajedno s BiH, svoje biračko pravo iskoristilo je pedesetak tisuća, što je upola manje nego što je bilo nevažećih listića u RH.

Kada se izlazak dijaspore gleda u kontekstu procjena da u iseljeništvu živi dva, neki tvrde tri milijuna Hrvata, onda se vidi koliko je simboličan broj birača.

Pravo je pitanje zašto iseljeništvo nije zainteresirano za glasovanje, a Hrvati u BiH jesu. Kada bi im se omogućilo da se otvore birališta u svim mjestima u BiH, a ne samo u šest gradova, tada bi zaista bio masovan odziv i tada bi s najmanje stotinjak tisuća glasova zaista mogli odlučivati o pobjedniku.

Pritom uvijek treba isticati da Hrvati iz BiH nisu iseljeništvo. Glasajući za predsjednike ili zastupnike u drugoj državi, potkopavaju poziciju temeljnog naroda u vlastitoj domovini. Sami se “guraju” u dijasporu. “Službeno Sarajevo” koristi to kao dodatni argument, zadovoljno trlja ruke i prema Hrvatima se odnosi maćehinski. Zbog toga su oči svih bh. Hrvata uprte u Zagreb. I zato “masovno” glasaju. Da apsurd bude veći, niti mogu izabrati svoje predstavnike u svojoj domovini (BiH) u kojoj nisu dijaspora niti kao dijaspora to mogu uraditi u Hrvatskoj.

Posljednjih godina “službeni Zagreb” snažno se založio za njihova prava. U vanjskoj politici prioritet mu je BiH, a napose tamošnji Hrvati. A oni su mu se za takvu politiku htjeli odužiti “masovnim izlaskom”. Glasanje za Kolindu Grabar-Kitarović nije bilo glasanje protiv Zorana Milanovića.

Hrvati pamte njegov dolazak u Mostar kada su neki pod krinkom prosvjeda htjeli zapaliti i pokoriti grad. On je tim dolaskom pokazao državničku crtu i dovoljnu dozu nacionalne osjetljivosti poslavši zaštitničku poruku sunarodnjacima u BiH. Ako je suditi po njegovim izjavama u kampanji, onda je sigurno da će Milanović u tom smislu zadržati kontinuitet. Čak će mu biti lakše braniti stavove Hrvata u BiH jer dolazi s lijevog spektra. Što će i u BiH i u svijetu samo po sebi imati veću vjerodostojnost.

Dijaspora i bh. Hrvati nakon svakih izbora, u mamurluku nakon otrežnjenja, razmišljaju o svom “pijanstvu”. Postavlja se pitanje trebaju li se stranački ili institucionalno vezati za hrvatsku državu. U stranačke veze upravo ih guraju izbori – od predsjedničkih, preko parlamentarnih do europskih. Čemu i komu služe ako su bez ikakvog utjecaja?! Stvaraju s Hrvatskom samo zlu krv. Nju dodatno truje činjenica da svaki put “promašuju” u izboru kandidata. Time sami sebi otežavaju suradnju s novoizabranim predsjednikom.

Istodobno, razočarani su i previranjima unutar HDZ-a u RH. Osobito onima koji se pod krinkom tobožnje brige za nacionalno bore za svoje privatne interese. Ruše europske vrijednosti i vraćaju stranku i narod u prošlost i podjele. K tomu, takve i ne zanima položaj naroda s druge strane granice.

U budućnosti predsjednika RH u dijaspori i BiH trebaju u konzularnim predstavništvima birati samo hrvatski porezni obveznici. Ako u Hrvatskom saboru i dalje ostanu tri zastupnika, onda nije problematična masovnost izlaska na parlamentarne izbore.

Jednako je hoće li ih na biralištima u BiH biti nekoliko desetaka ili stotinu tisuća jer broj birača ne povećava broj zastupnika koji dolaze izvan Hrvatske. Suradnja Hrvata iz BiH i RH sa stranačke mora se preseliti na državnu politiku. Hrvati se trebaju vezivati za institucije RH, a ne stranke. Na takav način zbog svoje teške pozicije senzibilizirat će i “crvenu” i “plavu” Hrvatsku. Jer, označeni samo jednom bojom, bit će samo još jače žigosani kao paraziti koji, umjesto sebi, biraju drugima.

Zato Milanovićeva pobjednička poruka: “Premalo nas je da bismo se dijelili” nije upućena samo “crvenoj” i “plavoj” Hrvatskoj već i iseljenoj i domovinskoj. Bez obzira na to je li masovno glasala!

Jozo Pavković/Večernji.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Novi križni put Hrvata zbog Bleiburga: Sarajevo im brani i misu za žrtve

Objavljeno

na

Objavio

prosvjed u Sarajevu

Malo je hrvatskih kuća i u Hrvatskoj i u BiH iz kojih barem jedna žrtva nije vezana za Bleiburg i Križni put. Životi cijelih obitelji obilježeni su ovim zločinom koji ni povijesno ni pravno nikada nije valoriziran. Nitko i ne zna njihov točan broj. Hrvati desetljećima nisu smjeli spominjati svoje žrtve i tražiti ih u masovnim grobnicama Slovenije, Austrije ili, pak, po križnim putevima kojima su vođeni sve do Makedonije.

Kao u olovnim komunističkim vremenima, Sarajevo se protivi spominjati počinjene zločine i 75 godina poslije.

Čak i da je samo jedna nevina žrtva ubijena na Križnom putu, zaslužuje da joj se služi sveta misa. A njih deseci tisuća brutalno su, bez suda, zločinački ubijani. Zar na svijetu ima ijedan čovjek koji to može pravdati?! Medijsko-političkom hajkom, krivotvorenjem podataka, ničim utemeljenim tvrdnjama kako se priprema misa za ustaški režim i NDH, bošnjački političari stavili su metu na Vrhbosansku nadbiskupiju, kardinala Vinka Puljića i sve katolike koji se usude u subotu doći u sarajevsku katedralu. Zaprijetilo se čak i smrću hrvatskom političaru koji je izjavio da će biti na misi.

Ovdje je mnogo toga što ukazuje da su činjenice manje bitne, a da hajka na Hrvate katolike ima za cilj nešto mnogo opasnije od brige za žrtve fašizma. Najblaže rečeno, zanimljivo je što je lavina sarajevskih reakcija na misu za bleiburške žrtve uslijedila ne odmah, nego danima nakon što je objavljeno da će se služiti u Sarajevu. U roku od samo nekoliko sati uslijedila je orkestrirana kampanja stranaka, udruga…, a sve je pratila medijska artiljerija i pješaštvo s društvenih mreža.

Razlog je, naravno, politički vrlo proziran. Čekao se pogodan trenutak za proganjanje fašističkih vještica i hvatanje ustaša po crkvi, a nema prikladnijeg od Dana pobjede nad fašizmom. To je datum koji bošnjačka politika prisvaja i kroz istodobnu proslavu tzv. Dana Zlatnih ljiljana kako bi se, što je moguće više, bošnjačka strana u proteklom ratu poistovjetila s antifašističkim pokretom, a koja se devedesetih godina prošlog stoljeća, dakako, borila protiv fašista – srpskih i hrvatskih. Nimalo slučajno, “progon ustaša” u drugi je plan bacio aferu s kriminalnom nabavom respiratora za bolnice u Federaciji BiH, a u treći aferu s kupnjom glasova zastupnika u Sarajevskoj županiji.

Jednako tako, radikalni bošnjački političari koriste svaku prigodu da Hrvatima nametnu hipoteku zločinačke organizacije. Iako ispadaju smiješni, podmeću im i antieuropske i antiameričke vrijednosti. Sve kako bi se svidjeli demokratskom svijetu i tako lakše ovladali državom koju žele samo za sebe. I bez “fašista”. U okviru takvih zlih namjera pretvaraju misu žrtvama u veličanje ustaštva. U taj okvir moralo se uklopiti i optuživanje kardinala za ustašovanje, i to od istih onih koji su njegov boravak i službu u ratnom Sarajevu uzimali kao “neoboriv argument” očuvanja multietničnosti i tolerancije tog grada. Neupućenima i nedobronamjernima kardinal nema ni priliku objasniti da misa, čiju zabranu oni prizivaju, nije nikakav javni skup, već sakrament, religijski obred u kojem vjernici sudjeluju svojom voljom. Njih to i ne zanima.

Oni su već donijeli presudu. Poput onih koji su bez suda ubijali desetke tisuća zarobljenih civila i vojnika. Vrijeđanje žrtava pojačali su stavljanjem crnog poveza preko očiju Ivanu Pavlu II. na spomeniku ispred katedrale. Oprosti im, Papa, jer ne znaju što čine. Prije toga na istom su mjestu na Isusov prst stavljali kondom predstavljajući to kao umjetnički izričaj.

Prijetnje prosvjedima ispred katedrale u kojima prednjače perjanice “građanskog” pokreta – Naša stanka i SDP, Katoličku crkvu i kardinala neće uplašiti. I Crkva i kardinal bili su uz svoj narod i pod granatama i opsadom, pa ih neće zastrašiti ni salonski antifašisti ni lažni liberali. Posustanu li sad, i Crkva i hrvatski narod u BiH zauvijek će prestati biti ikakav društveni čimbenik. Razmišljanja, običaje, stavove i mise određivat će im drugi po svojim kriterijima prihvatljivosti. Morat će tražiti odobrenje čak i za to za kim mogu žaliti i za koga Boga moliti.

Svjestan je toga sigurno i kardinal Vinko Puljić čija je služba otpočetka obilježena izazovima i iskušenjima. Kroz svoj križni put vrhbosanski nadbiskup prolazio je uspravno i hrabro, često neshvaćen i od nekih svojih sunarodnjaka. Nije dopustio da njegov narod živa pokopaju. Budu li mu određivali i mise za pokojnike, kardinal zna da će to biti posljednji grumen zemlje nad bosanskohercegovačkim Hrvatima.

Tek onda mogle bi se služiti mise za Hrvate kojih, kao naroda, u njihovoj domovini više ne bi ni bilo. Zato bi se u crkvama diljem BiH svećenici u subotu trebali prisjetiti svih žrtava. Onima koji bi i danas Hrvate po svojim sudovima razapinjali na križnim bh. putevima zajedništvo je najjači odgovor.

Jozo Pavković/VečernjiList BiH

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Zdenko Ćosić: Zar mislite, vi bijedne kratkotrajnosti, da će pred vama pasti katedrale, mise i fatihe?

Objavljeno

na

Objavio

Zaklinjući se Alahom da ništa nije kriv, u pismu što ga je stigao napisati prije nego će ga partizani – komunisti likvidirati, jedan od šehida Hadžeta je napisao: “Kad god me se sjetite, fatihu za moju dušu izučite.”

Tako, Bogu hvala, iz godine u godinu se okuplja mnoštvo muslimana i njihovih vjerskih prvaka, uče fatihu, mole se i čuvaju sjećanje na više od dvije tisuće ljudi što ih “oslobodioci” poubijaše od mjeseca studenog 1944. godine, kad uđoše u Novi Pazar, pa sve do prve polovice 1946. godine, kad učvrstiše svoju vlast, piše Zdenko Ćosić za Hrvatski Medijski Servis

Novi Pazar, Hadžet, ni po čemu nije iznimka kad su u pitanju likvidacije ljudi pod kolektivnom optužnicom neprijatelja, kvislinga i “svih neprijateljskih reakcija” protiv novog poretka.

Tako je, “prije nego se čvrsto uspostavio kao diktator”, po riječima američkog predsjednika Harry S. Trumana, “Tito pobio više od 400.000 protivnika u Jugoslaviji.” Kao najmasovnija zločinačka odmazda koju su proveli Titovi komunisti-partizani, zapamćena je pod imenom Bleiburški genocid. Bezimeno mnoštvo ubijenih, prije i nakon učvšćivanja diktature, desetljećima su bili prekriveni ideološkim plaštom šutnje, izbrisani iz matica živih i nikada upisani u registre mrtvih: Potpuno dehumanizirani, kako bi dželati mirne savjesti stvarali novi poredak.

U tim pokoljima po završetku Drugog svjetskog rata živote su izgubili i mnogi muslimani iz Bosne i Hercegovine jer se “ogromna većina muslimana našla na strani okupatora” (Hamdija Omerović na Trećem zasjedanju ZAVNOBiH, 1945.) Među žrtvama nisu bili samo “suradnici okupatora”, zločin je provođen neselektivno, jednako nad civilima, ženama, djecom, razoružanim pripadnicima poraženih vojska…

Imamo li ljudsku obvezu i demokratsko pravo sjećati se tih žrtava? Imamo li pravo fatihu izučiti i misu zadušnicu slaviti za njihovu dušu?

Nitko nije očekivao da bi se u isto anticivilizacijsko kolo mogli uhvatiti ateisti i vjernici: Kolo u kojem nema mjesta kulturi sjećanja uopće; u kojem nema mjesta molitvi, sjećanju i govoru “o nekim drugim žrtvama”.

Te druge žrtve, kojih se nije pristojno sjećati i o njima govoriti, kako kaže predstavnik naroda čija se ogromna većina našla na strani okupatora u Drugom svjetskom ratu – Bakir Izetbegović, nisu zaslužile molitvu.

Slično, u najavljenoj svetoj misi za duše žrtava Bleiburškog genocida, Željko Komšić, pričuvni bošnjački član Predsjedništva BiH, prepoznao je “podlo lukavstvo ustaške ideologije”. Univerzalni odgovor neokomunista na svako pitanje!

Šefik Džaferović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, također je osudio! održavanje mise…

Ne samo ugledni i neugledni pojedinci, ponovnom ubijanju mrtvih se pridružiše i političke stranke, među njima i ona najbrojnija, SDA. Nakon najave sv. mise za žrtve Bleiburške tragedije, koja će se održati u sarajevskoj katedrali, SDA se oglasila priopćenjem u kojemu, onako usput, u zagradi, iskazuju tek razumijevanje za nevinost ubijenih žena i djece – sve ostalo je puka apologija zločina umotana u “vrijednosti antifašizma”.

Kakvo moralno potonuće! Kakav civilizacijski pad!

Prije desetak dana zasjedalo je Predsjedništvo BiH: Šefik Džaferović, Željko Komšić i Milorad Dodik. Javnosti su priopćili svoju odluku: Oni će, baš oni, predvoditi procesa pristupanja Bosne i Hercegovine Europskoj uniji!

Istoj, dakle, onoj Europi čiji je parlament u rujnu prošle godine usvojio rezoluciju pod nazivom “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe”.

U Rezoluciji se naglašava kako je “Drugi svjetski rat, najrazorniji rat u povijesti Europe, započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939…” Ista Rezolucija dalje “podsjeća da su nacistički i komunistički režimi provodili masovna ubojstva, genocid, deportacije…”

Znaju li naši predvodnici u Europu da ta Europa u istom dokumentu “najoštrije osuđuje djela agresije, zločine protiv čovječnosti i masovna kršenja ljudskih prava koje su počinili nacistički, komunistički i drugi totalni režimi.”

Znaju li da Europa ne poznaje “neke druge žrtve” za koje se ne smije moliti i da su sve žrtve dio istog registra sjećanja.

Kao i ovih dana u Sarajevu, jednako su nekoć lažni i licemjerni “čuvari antifašizma” prijetili sudionicima komemoracije Hadžeta – onima koji su htjeli “nekim drugim žrtvama” – Bakire!, fetvu za njihovu dušu izučiti.

Prepoznavši u tim nasilnicima neokomuniste – neonaciste, a ne antifašiste, prepoznavši istu komunističku ideologiju i neonacističku metodologiju, Muamer Zukorlić je poručio: “Vi ćete pasti kao što su pali oni koji su ubijali ove ljude…”

Zar mislite, vi lažni Europljani, vi lažni patrioti, neonacisti; zar mislite, vi bijedne kratkotrajnosti, da će pred vama pasti katedrale, mise i fatihe?

***Zdenko Ćosić je predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovčke i dopredsjednik HDZ-a BiH./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari