Pratite nas

Gost Kolumne

Tko je i zašto mali broj birača iz dijaspore pretvorio u ‘masovni’

Objavljeno

na

Iako su bili razočarani što njihova kandidatkinja za predsjednika RH nije pobijedila, Hrvati iz BiH odahnuli su nakon objavljenih rezultata, odnosno zbog činjenice što oni ni ovoga puta nisu presudili izbore u Hrvatskoj.

Nepodnošljivo je bilo slušati optužbe na njihov račun što su u velikom broju izašli na birališta. Takvu sliku stvorili su neinformirani ili tendenciozni mediji, koji su tvrdili kako dijaspora svojom “masovnošću” odlučuje pobjednika. A niti je bio masovni izlazak niti su ikada presudili Hrvati izvan Hrvatske. Naprotiv, čak su, po pravilu, glasali suprotno od većine u matičnoj domovini, piše Jozo Pavković/Večernji.ba

A tu navodnu “masovnost” najbolje demantiraju brojke. Od oko 545 tisuća Hrvata iz BiH glasalo je tek njih 35 tisuća. Dakle, oko 4 posto od njihova ukupnog broja. Ili, to je tek oko dva posto od dva milijuna onih koji su u nedjelju izašli na birališta u Hrvatskoj.

Još su skromnije brojke kada je u pitanju ostatak dijaspore. Glasalo je samo njih 15 tisuća. Dakle, ukupno u 47 država, zajedno s BiH, svoje biračko pravo iskoristilo je pedesetak tisuća, što je upola manje nego što je bilo nevažećih listića u RH.

Kada se izlazak dijaspore gleda u kontekstu procjena da u iseljeništvu živi dva, neki tvrde tri milijuna Hrvata, onda se vidi koliko je simboličan broj birača.

Pravo je pitanje zašto iseljeništvo nije zainteresirano za glasovanje, a Hrvati u BiH jesu. Kada bi im se omogućilo da se otvore birališta u svim mjestima u BiH, a ne samo u šest gradova, tada bi zaista bio masovan odziv i tada bi s najmanje stotinjak tisuća glasova zaista mogli odlučivati o pobjedniku.

Pritom uvijek treba isticati da Hrvati iz BiH nisu iseljeništvo. Glasajući za predsjednike ili zastupnike u drugoj državi, potkopavaju poziciju temeljnog naroda u vlastitoj domovini. Sami se “guraju” u dijasporu. “Službeno Sarajevo” koristi to kao dodatni argument, zadovoljno trlja ruke i prema Hrvatima se odnosi maćehinski. Zbog toga su oči svih bh. Hrvata uprte u Zagreb. I zato “masovno” glasaju. Da apsurd bude veći, niti mogu izabrati svoje predstavnike u svojoj domovini (BiH) u kojoj nisu dijaspora niti kao dijaspora to mogu uraditi u Hrvatskoj.

Posljednjih godina “službeni Zagreb” snažno se založio za njihova prava. U vanjskoj politici prioritet mu je BiH, a napose tamošnji Hrvati. A oni su mu se za takvu politiku htjeli odužiti “masovnim izlaskom”. Glasanje za Kolindu Grabar-Kitarović nije bilo glasanje protiv Zorana Milanovića.

Hrvati pamte njegov dolazak u Mostar kada su neki pod krinkom prosvjeda htjeli zapaliti i pokoriti grad. On je tim dolaskom pokazao državničku crtu i dovoljnu dozu nacionalne osjetljivosti poslavši zaštitničku poruku sunarodnjacima u BiH. Ako je suditi po njegovim izjavama u kampanji, onda je sigurno da će Milanović u tom smislu zadržati kontinuitet. Čak će mu biti lakše braniti stavove Hrvata u BiH jer dolazi s lijevog spektra. Što će i u BiH i u svijetu samo po sebi imati veću vjerodostojnost.

Dijaspora i bh. Hrvati nakon svakih izbora, u mamurluku nakon otrežnjenja, razmišljaju o svom “pijanstvu”. Postavlja se pitanje trebaju li se stranački ili institucionalno vezati za hrvatsku državu. U stranačke veze upravo ih guraju izbori – od predsjedničkih, preko parlamentarnih do europskih. Čemu i komu služe ako su bez ikakvog utjecaja?! Stvaraju s Hrvatskom samo zlu krv. Nju dodatno truje činjenica da svaki put “promašuju” u izboru kandidata. Time sami sebi otežavaju suradnju s novoizabranim predsjednikom.

Istodobno, razočarani su i previranjima unutar HDZ-a u RH. Osobito onima koji se pod krinkom tobožnje brige za nacionalno bore za svoje privatne interese. Ruše europske vrijednosti i vraćaju stranku i narod u prošlost i podjele. K tomu, takve i ne zanima položaj naroda s druge strane granice.

U budućnosti predsjednika RH u dijaspori i BiH trebaju u konzularnim predstavništvima birati samo hrvatski porezni obveznici. Ako u Hrvatskom saboru i dalje ostanu tri zastupnika, onda nije problematična masovnost izlaska na parlamentarne izbore.

Jednako je hoće li ih na biralištima u BiH biti nekoliko desetaka ili stotinu tisuća jer broj birača ne povećava broj zastupnika koji dolaze izvan Hrvatske. Suradnja Hrvata iz BiH i RH sa stranačke mora se preseliti na državnu politiku. Hrvati se trebaju vezivati za institucije RH, a ne stranke. Na takav način zbog svoje teške pozicije senzibilizirat će i “crvenu” i “plavu” Hrvatsku. Jer, označeni samo jednom bojom, bit će samo još jače žigosani kao paraziti koji, umjesto sebi, biraju drugima.

Zato Milanovićeva pobjednička poruka: “Premalo nas je da bismo se dijelili” nije upućena samo “crvenoj” i “plavoj” Hrvatskoj već i iseljenoj i domovinskoj. Bez obzira na to je li masovno glasala!

Jozo Pavković/Večernji.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Vrijeme sadašnje ili kako ostvariti socijalnu državu

Objavljeno

na

Objavio

Svjedoci smo nemira, koji je ušao u pojedince, zajednicu kao cjelinu, Svjedoci smo brojnih, svakodnevnih, pa čak štoviše i u jednom danu, uznemirujućih vijesti, koje u pojedince unose strah, beznađe, dileme što im je činiti itd. Ne opravdavam i mislim da samo slabi, malodušni uz dodatnu dozu avanturizma traže „izlaz“ u odlasku nekamo u druge krajeve na našoj planeti.

Pojedinci mogu biti i jesu različitog stupnja obrazovanja, time i mogućnosti da razumiju što se sve događa, ali svatko, baš svatko ima opravdanu želju i pravo na dostojanstvo osobe.

Uvjeren sam kako su i neupućenom poznate odredbe iz Ustava (ipak je Ustav RH iz 1990.g. ne samo temeljni, već jedan od najboljih pravnih akata u Republici Hrvatskoj od trenutka njezina nastanka), posebno odredbe koje određuju osobne i političke slobode i prava ili one odredbe koje kazuju o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima. Ne treba raspravljati o pravnoj prirodi ustavnih normi i o načinu na koji one trebaju doživjeti potvrdu i primjenu u stvarnom životu, ali one su nešto na što se uvijek možemo pozvati u obrani svog statusa i položaja od različitih svakodnevnih napada, bilo da se ugrožavaju naša prava na slobodu i osobnu nepovredivost, slobodu mišljenja i izražavanja misli, zaštitu osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti, sigurnost i tajnost osobnih podataka (i osobno sam se imao priliku uvjeriti što je nezakonito pravni sustav pod okriljem neovisnog i nepristranog suda spreman napraviti ili učiniti na ovom planu i kada vam se nameće uloga da vi trebate braniti i dokazivati svoju nevinost umjesto da vam javna vlast mora nesporno dokazati vašu krivnju, služeći se  sofisticiranim mjerama „špijuniranja“ a da vi o tomu ništa ne znate), bilo da su u pitanju neke druge ugroze, koje doživljava čovjek pojedinac. No, nije problem u „mjerama špijuniranja“, već u neprimjeni prava, što se smije i kada i pod kojim uvjetima. O tomu u posebnoj prilici i u „pravom“ trenutku.

Piše: Prof.dr. Srećko Jelinić

Nemam namjeru progovarati o stanju u sudstvu (stalno pristižu „zločeste“ informacije kako na ljestvicama neovisnosti  sudstva stalno tonemo!!! Prema izvješću sa zadnjeg Svjetskog ekonomskog foruma prema kriteriju neovisnosti pravosuđa (judicial independence)  Hrvatska je pala na 126 mjesto od 141 zemlje, ispred su, to znači s boljim ocjenama, Rusija, koja je na 91 mjestu, Srbija na 101 mjestu Ukrajina na 105 mjestu, ali namjera mi je ovom prilikom upozoriti na nešto  što možda nekomu i ne dođe do vida. Riječ je o odredbi iz čl. 49 st.3. Ustava RH u kojoj se propisuje da Država potiče gospodarski napredak i socijalno blagostanje građana i brine se za gospodarski razvitak svih svojih krajeva.  Blagostanje građana (namjerno ne ističem i adekvatni prijevod na engleski jezik) je ideal, kojemu država treba stalno težiti i svojim mjerama i propisima doprinositi ostvarenju ovog cilja. Da li imamo gospodarski i socijalni sustav koji potiče socijalno blagostanje građana?

U već pomalo zaboravljenoj odluci/rješenju Ustavnog suda RH U-I-1694/2017 od 2. 05.2018. Ustavni sud je pravdajući ustavnost i zakonitost Zakona o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja za Republiku Hrvatsku (poznatiji kao lex Agrokor) izrekao nekoliko rečenica i pri tomu se pozivajući na članke 1,3 i 49 Ustava. Među njima su i rečenice: Socijalna država konstitutivni je elemenat europskog ustavnog identiteta. Koncept socijalne države omogućuje različite mjere državne i javne vlasti u ostvarivanje temeljnih socijalnih prava, ostvarivanje socijalne sigurnosti i radikalno ograničenje priznatih socijalnih prava. Socijalna pravda je jedna od najviših vrednota ustavnog poretka RH. Itd. Mogao bih komentirati tzv. Lex Agrokor (ne zaboravite tri suca Ustavnog suda su imala izdvojena mišljenja i odluke i ne bez osnove), no nije to predmetom ovog napisa, već nešto na što Ustavni sud u ovoj svojoj odluci i to s pravom upozorava. A to je postojanje socijalne države i da svi propisi moraju biti upravo takvi da teže ostvarivanju socijalne države, socijalne osjetljivosti, usmjereni kao stvaranju države blagostanja.

U ovom kontekstu, u vremenu sadašnjem, mnogi se pitaju – da li se socijalna pravda, koncept socijalne države ostvaruje zbog brojnih financijskih nameta, koje nameće npr. lokalna samouprava (prvenstveno, gradska, općinska).  Neki puta krivac nije sama lokalna samouprava, jer ima i nameta izvan lokalnih (kažu da ih ima preko 250). Oni koji su i poželjeli „legalizirati“ nezakonito izgrađene objekte sada dobivaju uplatnice na plaćanje vodnoga doprinosa po Zakonu o financiranju vodnoga gospodarstva i to u nerazmjernim iznosima u odnosu na samu vrijednost objekta (posebno ako je riječ o tzv. vikendicama u Slavoniji i Baranji). Zakonodavac poznaje samo tri lokacije – grad Zagreb, zone područje posebne državne skrbi i sve ostalo područje. Bitan je „namet na vilajet“ zbog čega i zbog kojeg sada mnogi žale što su uopće pokrenuli postupak tzv. „legalizacije“. Riječ je o visokom financijskom nametu u postupku legalizacije, a ne o financijskom nametu ubuduće od provedene legalizacije. Da li je takav Zakon socijalan? Treba li pokrenuti ustavnosudski postupak i da li je sav napor, koji bio trebalo uložiti vrijedan ako to drugi, koji donose propise propuštaju ocijeniti. Zar je moguće da se vodni doprinos plaća po istim mjerilima i za legalizaciju objekta negdje na moru ili npr. u gradu ili npr,. negdje u baranjskoj planini gdje nema niti vode tekučice, već samo oborinske vode?

Na razini lokalne samouprave brojnim vlasnicima nekretnina (jedna smo od rijetkih zemalja u svijetu koja je na različite načine poticala stjecanje privatnog vlasništva na nekretninama) sada pristižu omotnice s informativnim listom o stanju dugovanja za neplaćenu komunalnu naknadu i naknadu za uređenje voda i s uplatnicama za buduće razdoblje. Sjećamo se svi ne tako davnih rasprava  na temu – treba li ukinuti komunalnu naknadu i uvesti porez na nekretnine. Jedno vrijeme „narod“ se zabavljao na ovu temu baš kao na temu i predizborno obećanje aktualnog ministra prometa da će se za korištenje autocesta uvesti vinjete. I od svega ništa. Komunalna naknada se stalno povisuje, vjerojatno po onomu „zagrabi od naroda koliko ti treba, a ne koliko je podnošljivo i socijalno opravdano“. Znamo čemu ona treba služiti, ali običnom građaninu je teško kontrolirati da li je uvijek baš tako i onako kako to propisi nalažu. Jer samoupravni mehanizmi na lokalnoj samoupravi u pravilu ne funkcioniraju, a u nadzorna i upravna tijela biraju se „stranačke“ i poćudne osobe. Treba im, očito, vjerovati kada kažu, izdaci i troškovi funkcioniranja grada su visoki i jedini izlaz je povećati obveze građana. I ta se priča stalno ponavlja.

U postupak naplate dugovanja krenula je i gradska tvrtka Osijeka „Ukop“. Itd. Pravni mehanizmi naplate su dobri, efikasni, a naplata brza. Posljedica su i brojni blokirani (malo su utihnuli tko zna zbog čega, ali i dalje su ostali brojni blokirani).

Nitko ne tvrdi da se u današnjem materijaliziranom svijetu javne usluge (jer o njima je riječ) mogu dobivati bez plaćanja, rekli bismo besplatno, no, ipak ostaju neka pitanja:

  1. Može li se porezni sustav urediti na jednostavan i razumljiv način da bude što manje poreza, prireza, trošarina i kojekakvih naknada, doprinosa i drugog, kako bi obični građanin mogao shvatiti koliko je i komu dužan i što platiti? Kako će se prikupljeni novac dalje dijeliti među korisnicima javnih davanja to građanina ne interesira. To je stvar politike.
  2. Može li se država i državna vlast konačno urediti na način da bude efikasna, djelotvorna i da se zna što je i u čijoj je nadležnosti da bi se potom odgovorne jednostavno i lako moglo prozivati za nerad i nefunkcioniranje sustava? Koga možemo prozivati za nečiste ulice, vandalizam u gradu, uništavanje tuđe i gradske imovine (ipak budimo zahvalni, jer još uvijek je gradi siguran za kretanje i življenje) itd.
  3. Može li državna vlast (sva zajedno na svim razinama) biti u pogledu troškova manje zahtjevna i da se troškovi konačno prilagode mogućnostima građana?
  4. Kada će se konačno provesti reforma propisa u pogledu rokova zastare potraživanja. Nije logično da se u današnje vrijeme lakog praćenja u nepodmirivanju obveza (sve to rade, bilježe i javljaju računala) zastarni rokovi, npr. za neplaćanje komunalne naknade traju tri godine umjesto recimo najduže godinu dana, da se za plaćanje komunalne naknade primjenjuju strogi porezni propisi, kao da je riječ o porezu, a ne o naknadi za pružanje komunalnih usluga itd. Udruga blokirani se ovoga nije sjetila, a jednostavnim skraćivanjem rokova zastare brojnih potraživanja  olakšalo bi se stanje pojedinaca.

Pitanja bismo mogli nizati. Utješno je, reći će netko, državu se ne može organizirati za 30 godina njezinog postojanja. Treba duže vrijeme.  Ali,  ja dodajem, imate uzorno organizirane države u bliskom okruženju (zna se gdje i na koje države mislim), pogledajte, preslikajte sve (možda ne baš sve, jer ipak smo manje razvijeni i ne tako bogati kao neki drugi) na naše društvo od poreznog sustava do teritorijalne organizacije države, ustroja državne vlasti itd. Za to se ništa nikome ne morati platiti. Besplatno je i ne plaća se nikakva naknada, onomu od koga ste preuzeli organizaciju sustava države. Ovdje nema autorskih prava, koja bi se štitila.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Inauguracija Predsjednika bez nazočnosti mentorâ!

Objavljeno

na

Objavio

isječak/HRT

Kako je to programatski medijima i najavio Orsat Miljenić (nekadašnji vlasnik odvjetničke kancelarije za prisilnu naplatu dugova građanâ, i autor „znamenitog“ Lex Perković) šef izbornog štaba, „inauguracija“ (hrvatski se kaže – ustoličenje) izabranog predsjednika Republike Zorana Milanovića senzibilnog na „belo“ bila je doista za razliku od paleoavangardnog otvaranja manifestacije „Rijeka EPK 2020.“ apartna, bez vidno istaknutih jugoslavenskih zastava i po mnogo čemu sociokulturno, estetski, moralno i politički znakovita u zatvorenom prostoru Uredu predsjednika da ne  bude i atmosferskog propuha, kako se tko od uzvanika ne bi prehladio i šmrcao a zbog helikopterske štedljivosti nisu bile nabavljene papirnate maramice.

Razriješene su i logična neizvjesnost te i enigma oko teksta svečane prisege, jer ju  je predsjednik-ateist izrekao u cijelosti tj. i s izričajem „Tako mi Bog pomogao“, što mu je bilo olakšano i time jer na svečanost ustoličenja zbog štednje nisu bili pozvani predstavnici religijskih zajednica  koje po novom Predsjedniku očigledno čine građani drugog reda – vjernici!

Ukupno su na komornu svečanost bez Ive Brešana i njegove „Svečane večere u …“ pozvane  43 osobe, i to dužnosnici po državnim funkcijama, bivši predsjednici, članovi uže obitelji i čak 19 članova izbornog štaba Zorana Milanovića-Belog, što znači da oni čine gotovo polovicu uzvanika. A to zorno, valjano, konkretno i nedvojbeno pokazuje i dokazuje kako i koliko su i oni bili važni i zaslužni za Milanovićevu pobjedu na predsjedničkim izborima!

Primijenjena pak poetika karnevalizacije institucije predsjednika Republike otkriva da to  nije samo trenutačni individualni hir, nego da ima i trajni cilj oduzimanja demokratskog prava narodu na izravan izbor predsjednika, daljnje razvlašćivanja naroda kroz promjenu Ustava i premještanje izbora predsjednika Republike u Hrvatski sabor, te jačanje  partitokracije i političke oligarhije da mogu biti samoodržive i dostatne same sebi te što više neovisne o narodu i biračima odnosno o izbornome legitimitetu!

PROGRAM IDEOLOŠKOG REVIVALA U VILI „ZAGORJE“

Počelo se standardno protokolarno hrvatskom državnom himnom, čija je vokalna interpretacija pokazala da postoji bitna razlika između provale narcističnog bijesa Lisice,  te glazbene i opće kulture Lisinskog već na razini elementarnog dobrog ukusa te poštivanja naroda i razlikovanja javnog događaja od partya.

Točan je Predsjednikov aperkat u pleksus od kojeg zastaje dah da je država sekularna, ali pluralno društvo to nije jer u njemu obitavaju i to u većini; te plaćaju poreze, doprinose i glasuju istina samo na formalno demokratskim izborima – i vjernici!

Premda to nitko od uzvanika nije glasno izrekao, ali se osjećalo da u zraku lebdi krucijalno pitanje –  kako i zašto na  inauguraciju nije bila pozvana umjetnička performerica Svastika sa Poljuda!? Ostao bi nepozvan na inauguraciju te uskraćen za to zasluženo priznanje i indirektni arhitekt i veliki kreator Milanovićeve izborne pobjede predsjednik HDZ-a Andrej Plenković, ali  kao predsjednik Vlade RH po toj državnoj funkciji automatizmom je morao biti pozvan.

No birani sastav uzvanikâ i još više oni koji među njima nisu bili, izazvao je posebnu pozornost te otvorio dvojbe i pitanjâ: A gdje su među uzvanicima na inauguraciju  takvi neizravni i izravni korifeji izborne kampanje te „kumovi“ Milanovićeve pobjede na izborima kao što su to nedvojbeno Budimir Lončar-Embargo, veleposlanik Anvar Azimov i predsjednički kandidat  dr. sc. Miroslav Škoro-Pelikan? Pa zar i oni nisu zaslužni za Milanovićevu izbornu pobjedu, te zar su njihov  mentorski doprinos i zasluge u tome manje od zaslugâ 19 članova izbornog štaba, pa da za njih kao mentore nije moglo biti mjesta na svečanosti inauguracije? Te kako se i zašto uopće mogu i smiju podcjenjivati njihovo znanje, vještine, samoprijegor, rad, trud, vrijeme i mimikrija koje su nesebično uložili u izbornu kampanju te i pobjedu „Belog“?

No ako nisu bili pozvani, to ne znači i da su zaboravljeni njihov presudan utjecaj i zasluge za rezultat izbora, te postizborni dugovi i obveze prema njima! Naprotiv, već se lašte čizme za vojnu paradu u Moskvi 9. maja 2020.g., i raport dragom pokrovitelju Vladimiru Vladimiroviču. Njemački pak sponzori i „službe“ zbog njihova općepoznatog B-zyklonskog „humanizma“ koji metaforički po svemu sudeći umjesto Marshallovog plana postaje nacionalni arhetip na Angelin ego-trip,  diskretniji su  i samozatajniji u postizbornom trijumfalizmu. Američkih pak milijardu dolara za prometnu i inu infrastrukturu u državama Inicijative tri mora kaže predsjednik Zoran Milanović nisu vrijedni ni za kavu, kao da su pepel iz Pompeja. Sigurno je da bi u Predsjednikovu ideologiziranom sustavu vrijednosti  bili neusporedivo značajniji i vrijedniji,  da to nije izjava američkog državnog sekretara Michaela „Mikea“ Pompea!

Hrvatska je prije svega europska a ne transatlantska država, a njezino je prirodno zemljopisno stanište te logično sociokulturno bunjište i zvijezda vodilja u svjetlu budućnost   – „region“, kliče samoljubivo novi Predsjednik uz asistenciju Vesne Pusić i oca endehaškog suca natporučnika Eugena. Elektrifikacija-industrijalizacija-helikopterizacija-balkanizacija; a ne Srednja Europa, Višegradska skupina i transatlantske integracije, te digitalizacija i umjetna inteligencija – budućnost su naša!

Stihovi srbijanske rock grupe Ekatarina Velika „Ovo je kuća za nas“ u govoru Predsjednika bili su mnogima milozvučni, no među gledateljima televizijskog prijenosa inauguracije bilo je i mnoštvo onih koji su se osjećali prikraćenim što u njezin program nije bio uvršten Berliozov rekvijem Grande Messe des Morts, jer za Hectora Berlioza organizatori su mogli biti sigurni da ga neće boljeti zub, te da će korektno interpretirati tu apoteozu čovjekove tuge, žalosti, patnje i beznađa. Ne samo države, društva i većine hrvatskog naroda; nego i oružanih snaga čiji vrhovni zapovjednik – nije sudjelovao u Domovinskom obrambenom ratu!

Erih Lesjak

totalinfo.hr/zoran-milanovic-da-je-istina-jedini-kriterij-sdp-bi-vjecno-bio-na-vlasti/
ZORAN MILANOVIĆ: Da je istina jedini kriterij, SDP bi vječno bio na vlasti!    o8. 01. 2020.
liberal.hr/zoran-milanovic-predsjednicki-izbori-309
Milanović nije ničim zaslužio da bude predsjednik RH
liberal.hr/zoran-milanovic-zasluge-kukuriku-vlada-ekonomska-kriza-259
Milanović je najzaslužniji što je ekonomska kriza u Hrvatskoj trajala 5 godina duže nego u ostatku svijeta
kamenjar.com/komorni-predsjednik/ Komorni predsjednik
vecernji.hr/vijesti/milanovic-od-cate-do-predsjednika-1381117
Milanović: Od ćate do predsjednika. U Komunističku partiju tvrdi da nikad nije ušao, ali ne želi komentirati svjedočenja nadređenih i podređenih u Partiji koji kažu da jest. I to kada je kao Titov gardist služio vojni rok (kao svojedobno i Ivo Josipović!) u gardijskoj motoriziranoj brigadi (GMTBR) u Beogradu.
kamenjar.com/miroslav-skoro-cestitao-zoranu-milanovicu/
Miroslav Škoro čestitao Zoranu Milanoviću
novenews.net/hr/drustvo/kako-stvoriti-veliku-koaliciju-spremnu-za-juznoslavesku-obnovu-916
Tomislav Čuljak: Kako stvoriti Veliku koaliciju, spremnu za južnoslavensku obnovu
hkv.hr/izdvojeno/komentari/j-novak/3588-j-novak-hvala-vam-sto-odlazite.html
Javor Novak: Hvala Vam što odlazite
dragovoljac.com/index.php/razno/20242-arivizam-na-djelu
Ankica Benček: Arivizam na djelu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari