Pratite nas

Tko je izdao Darija Kordića?

Objavljeno

na

Kad su Dariju Kordiću i Tihomiru Blašiću i njihovim obiteljima dodijeljena na korištenje dva stana u Zagrebu, u četvrti Trešnjevka, odmah je na njih u novinama krenuo napad. Među inima u tjedniku Globus, dodjelu stanova Kordiću i Blašiću kritizirao je pokojni Željko Malnar držeći to neopravdanom privilegijom.

busovacaNisam imao nikakav „visoki izvor” na Pantovčaku ali sam pretpostavljao i Željku Malnaru   prenio svoje uvjerenje da im ne treba zaviditi jer će obojica biti izručeni u Den Haag. Svi smo svjedoci da su i Kordić i Blašić bez protivljenja prihvatili izručenje uvjereni da će u Haagu biti oslobođeni optužbi.

„Bio sam uvjeren da ću uspjeti dokazati istinu, ali nisam vjerovao u obećanja, uz koja su me ispraćali, da će mi proces trajati 60 dana”, rekao je general Blaškić u jednom intervjuu. I Dario Kordić je vjerovao da će se u Haagu dokazati njegova nevinost.

Jesu li u to bili uvjereni oni koji su ih sa smiješkom ispratili, ne znam. Možda su svojim smiješkom pokrivali svoju tešku nelagodu zbog dobivene zadaće. Vjerujem da su se i oni nadali njihovom oslobađanju od optužbi ili barem blažim zatvorskim kaznama. Radi toga su Gojko Šušak i Ljubo Ćesić-Rojs za obranu generala Blaškića angažirali Antu Nobila umjesto Hodaka. Nije ga izabrao Blaškić. Vjerovali su da će ljevičar Anto Nobilo biti sudu u Haagu prihvatljiviji od deklariranog  desničara Zvonka Hodaka.

Kordić i Blaškić su sigurno pretpostavljali da držani interes diktira njihovo izručenje Haagu i zbog toga se ni jedan od njih nije protivio izručenju. Dan-dva nakon njihova izručenju Haagu, Hrvatska je primljena u Vijeće Europe.

„U ožujku 1996. napisao sam ministru obrane Šušku i vrhovnom zapovjedniku predsjedniku Franji Tuđmanu pismo u kojem sam izrazio stav kako ne želim da me moja domovina izručuje, da se želim dobrovoljno staviti na raspolaganje Haagu. Ali nisam se slagao s terminom. Splet okolnosti bio je takav da je supruga rodila 18. ožujka 1996., a da sam već 1. travnja išao u Haag. Možda je to trebalo biti mjesec dana prije ili poslije… Ali nikad nije bilo dvojbi o odlasku u Haag. Ne bih dopustio da me itko traži i izručuje.”

„Nisam bio ogorčen”, rekao je Blaškić u istom intervjuu, „Jedino mi je bilo teško vidjeti da su isti pripadnici službe sigurnosti i vojne policije koji su me osiguravali dok sam putovao na bojište odjednom postali čuvari koji paze da ne bih pobjegao, nestao. Nikad nisam razmišljao o bijegu i skrivanju. Nestao sam jedino od 17.30 sati 28. ožujka do podneva 29. ožujka. Kada sam shvatio da su me namjeravali isporučiti u Haag kao poštanski paket.”

Nisam bio na ispraćaju Kordića i Blaškića u Haag a bio sam na dočeku iz zatvora i Blaškića i Kordića. Jednog i drugog dočekalo je isto mnoštvo Hrvata iz BiH i Hrvatske zajedno s onima koji su svojevremeno dobili zadatak ispratiti ih u Haag. Na dočeku generala Blaškića, nisam čuo da bi netko bio prozvan kao onaj koji ga izdade. Blaškić i nije bio u prvom planu nego Anto Nobilo.

Ovaj advokat/odvjetnik figurirao je kao osloboditelj generala Blaškića pripisujući sebi zaslugu što je Blaškiću presuda na 45 godina zatvora smanjena na nešto manje od 9 godina. Blaškić nije oslobođen optužbe za ratni zločin nego je pušten nakon odležanih skoro devet godina u Haagu gdje je 6 mjeseci živio s pogrješnom dijagnozom leukemije. U haaškom zatvoru pokušalo ga se uništiti objavom u tisku da mu je supruga postala ljubavnica njegova odvjetnika Nobila. Mom ujaku koji je kao maloljenik preživio Bleiburg te kasnije 16 godina robijao u Zenici, ondašnja „služba” pobrinula se u KPD Zenica doturiti istu priču o njegovoj ženi.

Na dočeku Darija Kordića, nisam vidio generala Blaškića što me nije iznenadilo jer su već odavno proširene priče da je Blaškić „oslobođen” kako bi umjesto njega robijao Dario Kordić. U svom govoru Dario Kordić je rekao da oprašta svima. Tko je bio potreban njegova oprosta, Dario Kordić nije rekao ali se ranije pronio glas da bi to bio general Blaškić a te glasine potvrdila je poznata kolumnisitica Višnja Starešina koja je na portalu Željke Marić www.narod.hr objavila komentar pod naslovom „Hrvatska mora tražiti međunarodnu ekspertizu Kordićeve presude zbog vlastite i europske sigurnosti”.

U tom komentaru među ostalim napisala je sljedeće: „Kordić je osuđen na 25 godina zatvora. Njegova je presuda postala osnova za sveobuhvatnu optužnicu za zločinački pothvat protiv hrvatskog vojnog i političkog vodstva u BiH. Pripomogli su Tihomir Blaškić i njegov odvjetnik Anto Nobilo konstrukcijom o dvostrukoj, političkoj liniji zapovjedanja, koja je odgovornost za zločin nad muslimanima u Ahmićima preusmjeravala s Blaškića na Kordića i Tuđmana.”

Pogrješna Višnjina poruka

„Dario Kordić se nakon odslužene dvije trećine kazne vraća kući na uvjetnu slobodu. Nikada nije nikome prigovorio što su ga izdali, ostavili samog, što su mu nakon dolaska Račanove vlasti uskratili sredstva za obranu, što su mu ostavili obitelj nezbrinutu. Nije osudio čak niti postupke Tihomira Blaškića. A ja se upravo bojim da ne bude još jednom zloupotrebljen. Da neki u lošoj, a drugi u najboljoj namjeri ne počnu folklorno slaviti njegovo herojstvo umjesto da prisile vlast da napokon zatraži međunarodno relevantnu ekspertizu njegove presude.”

Ne vjerujem da Višnja Starešina ima nešto osobnoga protiv generala Blaškića ali se čudim što ipak nije pomnije istraživala glasine i nije pokušala vidjeti loše posljedice njenih olako donesenih zaključaka i  za generala Blaškića i za Darija Kordića. U poplavi portala, njezin komentar vjerojatno ne bih ni pročitao da mi ga nije proslijedio prijatelj, dužnosnik Hrvatskoga svjetskog kongresa 8. lipnja 2014. s komentarom: „Predmet: FW: Izvrstan opis, jasni argumenti – opravdani zahtjev.”

Nisam generala Blaškića nikada imao potrebu braniti. Kočio sam njegov povratak iz Austrije kamo je dezertirao iz Slovenije gdje je u JNA bio kapetan I. klase. U Beču su radili roditelji njegove supruge. Bojao sam se, jer ga nisam dostatno poznavao, da će povratkom u Hrvatsku vojsku, kao svi drugi koji su došli iz JNA imati priznat čin, mirovinski staž i ostala prava te da ne će htjeti poći u Bosnu u kojoj su naši ljudi bili spremni braniti hrvatski narod ali kojima je trebalo školovano vojno osoblje, oružje i drugo nužno za obranu. On se ipak, kad je pozvan, iz Beča vratio u Bosnu. Na putu su ga četnici premlatili i da ga slučajno nije prepoznao neki oficir JNA, bio bi ubijen.

Tijekom Domovinskog rata u okruženju u Srednjoj Bosni Dario Kordić, general Blaškić, Ivica Rajić i neki drugi dužnosnici, puštali su druge obitelji da prema potrebi izađu iz okruženja ali su oni ostajali sa svojim obiteljima u okruženju. Pod zapovjednišvom generala Blaškića u borbi s muslimanima pognuo je i  njegov otac Ivo.

Nije Blaškić oslobođen. Zahvaljujući Nobilu odgulio je 9 godina

Darija Kordića jesam branio radi istine i pravednosti prema njemu. Neki koji su napisali svoje memoare, od mene su tražili da im pomognem u dijelu koji se tiče Hrvata u Srednjoj Bosni tijekom Domovinskog rata. Rado sam se prihvaćao tih poslova ali na kraju sam vidio da neke ključne dokumente nisi htjeli uzeti u obzir. Optužbe da su Hrvati u Srednjoj Bosni u suradnji sa Srbima izvršili agresiju na muslimane, jednostavno nije bilo moguće razotkriti. Već samo iz jednog dokumenta čiji je glavni autor Dario Kordić može se nazrijeti da za tobožnje oslobađanje generala Blaškića (smanjenje kazne od 45 na 9 godina) nije zaslužan Anto Nobilo ni njegova „dvostruka linija zapovijedanja” niti su  za presudu Dariju Kordiću na 25 godina zatvora „zaslužni” Anto Nobilo i general Blaškić.

Taj dokument pod naslovom „Obrana Hrvatske iz Srednje Bosne” stvoren je na sastanku u Zagrebu 17. 10. 1991. na kojem su bili: Dario Kordić, Ivica Rajić (bivši predsjednik HDZ-a BiH), Ignac Koštroman, Marijan Skopljak. Taj dokumenat, koji je Dario Kordić isti dan uvečer dao u ruke predsjedniku Tuđmanu, otkriva projekt protiv kojeg su bili svi oni koji su podupirali srpsku agresiju kojom se željelo očuvati Jugoslaviju. Ti su, pretpostavljam, od početka vidjeli u Dariju Kordiću čelnika hrvatskog naroda koji im može i koji im jest pomrsio planove.  Meni stoga nije bilo ni najmanje čudno što Dario Kordić osuđen na 25 godina zatvora.

U podnaslovu stoji: „Izvješće Darija Kordića, predsjednika Regionalne zajednice HDZ-a Srednje Bosne koju čini 12 općina: Zenica, Kakanj, Kreševo, Fojnica, Kiseljak, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Jajce, Dobretići (južni dio općine Skender Vakuf naseljen Hrvatima), hrvatski dio općine Mrkonjić Grada – dva hrvatska sela s dvije i pol tisuće Hrvata”. U tih 12 općina živjela je jedna trećina Hrvata u BiH. Dokument ima 5 nepunih stranica a otkriva da su Dario Kordić i drugi vođe Hrvata bili jako dobro informirani i imali jasan cilj: „Naoružati  Hrvate Srednje Bosne da bi se spriječilo prebacivanje vojske (JNA) i naoružanja protiv Republike Hrvatske”.

„U toj regiji su smješteni najznačajniji centri vojne industrije ne samo u Bosni i Hercegovini nego u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Vitez radi ekspolzive a Novi Travnik radi višecjevne raketne bacače i teška oruđa. Jedini centri koji to proizvode”, piše u dokumentu, i navodi se gdje se još nalazi namjenska (vojna) industrija; pomoć Hrvata stručnjaka u vojnoj proizvodnji u Brodu, Splitu… te spremnost da „Hrvati Srednje Bosne  po svaku cijenu ne će dozvoliti izvoz 9 statičnih i 16 pokretnih lansirnih rampi novog i na jugoslavenskim prostorima još nikad upotrebljenog naoružanja koje ima strahoviti učinak…”

U tom dokumentu se jedinice JNA nazivaju „jedinice okupatorske vojske koje su vraćene iz Slovenije stacionirane su u Zenici i Travniku”.  U točki 3 prikazuje se „Geostrateški značaj Srednje Bosne”, u točki 4. „Vojska svjesna važnosti ove regije priprema njeno osvajanje”, a u točki 5. u „Stanje naoružanosti Hrvata Srednje Bosne” piše: „Unatoč mnogobrojnim obećanjima čelnih i odgovornih ljudi države Hrvatske i čelnika HDZ-a BiH, ter više desetaka obavljenih putovanja nekolicine ljudi iz ove regionalne zajednice u Zagreb, može se reći da je stupanj naoružanosti hrvatskog naroda u Srednjoj Bosni ravan nuli”.

„To pokrjepljujemo slijedećim činjenicama:

– Osam općina: Kreševo, Kiseljak, Fojnica, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Jajce i Dobretići dobili su slovom i brojem po deset (10) pušaka M48 sa po 22 naboja i po 10 automatskih pušaka ruske proizvodnje sa dobošem, sa po 30 metaka a od tih je pet do šest neispravnih.

– Općina Travnik je iste vrste naoružanja dobila 40 komada. Općine: Zenica, Kakanj i Hrvati Mrkonjić Grada nisu dobili ni jednu pušku.”

U točki 6. su „Naši prijedlozi”. Među inim navode se razlozi za hitno „jačanje hrvatskih snaga u Srednjoj Bosni jer kroz Srednju Bosnu vode putevi kojima se upućuju rezervisti iz Srbije i naoružavanje protiv Hrvatske”, te „Ne idu preko Posušja i Lištice a srušen je i most Derventa – Prnjavor za Banja Luku te most Orašje – Županja a zatvoren je Slavonski Brod – Bosanski Brod”.

Britanci uvježbavali muslimanske snajperiste

„Kako sada stoji s opskrbom oružja Hrvata Bosne i Hercegovine, većina oružja završava u Zapadnoj Hercegovini gdje bez sumnje treba upućivati oružje ali budući da je tog oružja malo, radi bolje obrane Hrvatske trebalo bi napraviti bolju raspodjelu… kako bi se moglo stati na kraj prebacivanju okupatorske vojske i naoružanja preko Srednje Bosne protiv Republike Hrvatske”.

Britanski vojnici u BiH – gospodari života i smrti

„Naši neprijatelji misle da imamo oružja u izobilju ali kad budu osjetili da nemamo, krenut će uništavati nas”, jedan je od zaključaka i predviđanja Darija Kordića. Na tom sastanku nitko nije predviđao da bi protiv hrvatskog naroda u BiH mogli krenuti muslimani. Kordić ih je tada pozivao da se uključe ali npr. iz Srednje Bosne odlazili su samo Hrvati braniti Jajce. Dario Kordić na to tada nije računao.

Tek kasnije na jednom sastanku u Kiseljaku Blaškić je zamolio da se posreduje kod Šuška za dostavu snajpera. Dobio je naime informaciju da muslimane u snajperskoj borbi vježbaju Britanci i da će krenuti na Hrvate. Iz jedne knjige o stradanjima Hrvata u Novom Travniku vidljivo je da je najveći dio Hrvata poginuo od muslimanskih snajperskih hitaca. O ulozi Britanaca govorio je u Vjesniku muftija Ševko ef. Omerbašić, poglavar muslimana u Hrvatskoj optužujući Britance da su oni potaknuli sukob Muslimana i Hrvata.

Ne treba zaboraviti da je lov na generala Antu Gotovinu počeo Ranko Ostojić, sadašnji ministar MUP-a s parapolicijskim timom u akciji pod kodnim nazivima CASH (gotovina) i Magla. Te nazive sugerirao mu je britanski agent što je bila podvala. Tim se nazivom asociralo na Hitlerov  „Nacht und Nebel”, protiv protivnika Trećeg Reicha. Ostojić je „zaslužan” za hvatanje Ivice Rajića i Paška Ljubičića a da se SDP usudio, bio bi Ostojić uhitio i izručio Gotovinu.

Dario Kordić i Tihomir Blaškić, za obranu hrvatskog naroda napravili su neprocjenjivo mnogo. Jedan drugom, uvjeren sam, nemaju što oprostiti. Nakon svečanog dočeka Tihomira Blaškića, narod se razišao kao i nakon svečanog dočeka Darija Kordića. S još većim slavljem bili su dočekani generali Mladen Markač i Ante Gotovina.

I Blaškić i Gotovina brzo su se naučili živjeti životom običnih ljudi. Tomu će se brzo naučiti i Dario Kordić. Vjerojatno je i on pročitao „Sve će to narod pozlatiti”. Dariju Kordiću ne bi bila ni od kakve koristi nekakva „pravno održiva pravomoćna presuda, sukladno zapadnim pravnim standardima”.

Nema potrebe dokazivati svoju nevinost. Ja se samo nadam da na to ne će utjecati pripadnici Münchenske bojne i stradalnici Domovinskog rata koje je pogodio top sa zagrebačke kule Lotrščak.

HrvatskiFokus

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana, RBA zadruge, Pernara i Sinčića!

Objavljeno

na

Objavio

VIDEO! Pogledajte kako je Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana te razgolitio Pernara, Sinčića i Palfi, s kojima je osnivao Živi zid!

KOLJAJA: “Macan je kod Josipovića četiri puta vodio predstavnike RBA zadruga; ne mogu vjerovati da bi zastupnik perača novca i utajivača poreza mogao postati savjetnik za PR u Plenkovićevoj Vladi!”

Predstavnik oštećenika RBA zadruga i utemeljitelj Živog zida Nenad Koljaja u Bujici na Z1 i još 9 televizija doslovce je razgolitio aktualne čelnike Živog zida: “Oni su lažnjaci! Pernar je medicinski slučaj, a Palfi je ‘operirala’ po trgovačkim centrima! Sinčić sada pokušava ukrasti čak i stranku – skupštinu su imali u Pernarovoj kupaonici…”

Koljaja tvrdi: “Milanoviću su se prodali za dva ručka i par sto kuna, a ja sam im dao jaguar za kampanju – brzo su vozili, a kazne nisu platili…”

Nenad Koljaja u Bujici je pokazao dokument – službenu zabilješku austrijskog Saveznog ministarstva unutarnjih poslova o RBA zadrugama, u kojem se spominju Krešimir Macan i njegova tvrtka MANJGURA… Macan, koji je vodio kampanju Ivi Josipoviću i plasirao plan ‘Barbika’ te se javno hvalio da je on ‘Bijes prvi’ pokušava preuzeti mjesto PR savjetnika u HDZ-ovoj Vladi…

“Vidio sam ga kako na zadnja vrata ulazi u Sabor s predstavnicima RBA zadruga, nevjerojatno je da njiho lobist sada bude savjetnik u Vladi,” izjavio je Koljaja, inače dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik Tigrova…

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Govor prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana na predstavljanju knjige “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo”

Objavljeno

na

Objavio

fotografija: hkv

Knjiga “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo. Hrvatstvo političara, kardinala, biskupa i hrvatskih mučenika”. (Tkanica: Zagreb, 2017.) posljednja je, ali vjerujemo ne i zadnja knjiga prof. dr. Zdravka Tomca, u nizu njegovih knjiga koje su podroban prikaz političkih prilika i glavnih aktera na hrvatskoj i protuhrvatskoj političkoj sceni. Njezinog autora, prof. Tomca, iskusnog političara i političkog analitičara ne treba posebno predstavljati. Vjerojatno i sam autor, svojevremeni potpredsjednik SDP-a, potpredsjednik Ratne vlade, potpredsjednik Hrvatskoga sabora, teško da će točno moći navesti koja mu je to po redu objavljena knjiga.

Pa ipak, ova je knjiga po svojoj strukturi različita od prethodnih, a time i po svojoj poruci ili čak oporuci. Knjiga je na neki način svojevrsna sinteza, sažetak, prethodnih knjiga u kojima Tomac prikazuje i daje političku ocjenu poglavara, kardinala i predsjednika Vlada, dakle ljudi koji su bili ili koji još uvijek jesu na čelu institucija koje su presudne za opstojnost hrvatske države, odnosno za nacionalni i kulturni identitet hrvatskoga naroda.

Tomac u ovoj knjizi daje sažete ocjene iz svojih brojnih prethodnih knjigao predsjednicima Tuđmanu, Mesiću i Josipoviću; ponavlja svoje ocjene o kardinalima Stepincu, Kuhariću i Bozaniću; prikazuje svoje odnose s predsjednicima hrvatskih Vlada Račanom, Milovanovićem, Karamarkom. Posebno se bavi povijesnom ulogom i prilikama u kojima je djelovala Ratna vlada premijera Gregorića, Vlada kojoj je bio potpredsjednik. Jasno da je u svojim ocjenama i vrlo precizan prema današnjoj predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović i predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću.

Dvije su bitne odrednice koje su oblikovale sadržaj ove knjige, odrednice koje povezuju i uvezuju u cjelinu sve u knjizi spomenute osobe. Prva je odrednica autorovo traženje odgovora na pitanje – što to znači biti Hrvat, odnosno što je to hrvatski patriotizam ili jednostavno što je to hrvatstvo? Drugi je kriterij po kojem su se pojedine ličnosti našle u ovoj knjizi, što prof. Tomac piše samo o osobama koji su njegovi suvremenici, s kojima je surađivao ili s kojima je bio u sukobu, a ponekad i jedno i drugo: surađivao i ratovao. Izuzetak od toga kriterija je kardinal Alojzije Stepinac, prema kojem je prof. Tomac osjećao posebnu moralnu obvezu, iako s njime nije bio u osobnom kontaktu.

Prof. Tomac je osoba s dugim političkim iskustvom, a kako je bio na visokim političkim dužnostima, to njegov opis sukobljenih i oprečnih politika i političkih odluka ljudi koji su odlučivali o sudbini Hrvatske, te prikaz vlastitih stavova i vlastitog angažmana u tim procesima, ovoj knjizi daje dokumentarnu vrijednosti.

Ono što prof. Tomca čini poštenim i iskrenim autorom je njegovo priznanje da je griješio i da su njegovi protivnici znali biti u pravu. Mnoge je pogreške i u prošlosti pripisivao politici predsjednika Tuđmana, a niz mu pogrešaka ni danas ne oprašta. Pripovijeda da ga je dvadeset godina Račan progonio, ali da su potom niz godina bili bliski suradnici. Znao je mijenjati svoje političke ocjene o ključnim akterima na političkoj sceni i to ne samo jednokratno.

Zašto je tome tako?

Vjerojatno se odgovor može iščitati iz bitnih odrednica osobnosti Zdravka Tomca.Vjerujem da su tri odrednice njegova etičkoga i društvenoga habitusa razlogom zašto političar i pisac Tomac može u novim situacijama mijenjati svoja mišljenja o pojedinim ljudima, odnosno zašto je spreman iskreno priznati pogreške u svojim procjenama.

Prvo, prof. Tomac ne može, a da ne komunicira. On ne može, a da ne reagira, ne može ne odgovoriti na dnevne političke poruke, ne može a da ne bude dnevno angažiran. On je ovisnik od dnevne pisane i govorne komunikacije. Za njega komunicirati znači participirati. Njemu uskratiti pravo na svakodnevno komuniciranje (što je za njega istovjetno s političkim djelovanjem) isto je što je za drugoga osuda na zatvorsku kaznu.

Drugo, bitna je odrednica ovisnika (svako)dnevne komunikacije identifikacija sa predmetom rasprave. Identifikacija sa željom i namjerom da se upozori, pomogne ili osudi, zaustavi ili promijeni. Identifikacijaje emocionalna ovisnost u kojoj nema jasne granice između aktera, njihovih, želja, ciljeva, mogućnosti s jedne strane i objektivne zbilje s druge. Zato Tomacotvoreno priznaje: „ja sam emocionalni političar“. Osnovna pak značajka svakoga emocionalnoga angažmana je njegova temporalnost: traje samo dok se ne promijenisituacija s kojom se njezini sudionici identificiraju. Konkretno: hrvatstvo političara koje Tomac analizira za njega traje onoliko koliko se on s tim hrvatstvom može identificirati. Drugim riječima, hrvatstvo je ovisno o vremenu, preciznije o aktualnom vremenu u kojem Tomac komunicira.

Treće, vrijeme i prostor komunikacije za Tomca su prvenstveno javnost i mediji. Nije slučajno da prof. Tomac u svojim knjigama rijetko citira pisane izvore i dokumente. Jednako tako i u ovoj knjizi on se poziva prvenstveno na medijske napise, javna pismai izjave izrečene uprivatnim razgovorima ili u javnosti. Tomac je uvjeren da se politički sukobi zbivaju i rješavaju u medijima i pomoću medija. Uvjeren je da je prijeteće pismo Veljku Kadijeviću i Stanku Brovetu bilo presudno za ponašanje JNA nakon pada Vukovara; ili da je pismo kardinala Bozanića bilo presudno za rezultate predsjedničkih izbora 2015.

Ove su odrednice, po mojem mišljenju, ono što su dobre strane Tomčevih analiza. Njegov, pak stil koji je britak, jasan, gladak i pitak – nudi čitatelju štivo koje se lako, bez napora i s užitkom čita. Ali isto tako ove odrednice njegova mišljenja razlogom su čestih promjena njegovih procjena o pojedinim ljudima i događajima.

Kompas s kojim se prof. Tomac orijentira u ocjeni hrvatstva su dosljednost uidentifikaciji s katoličkom vjerom ižrtvi za uspostavu hrvatske države. Zato kardinale, državne poglavare i predsjednike vlade ocjenjuje prema njihovom hrvatstvu jer imaju presudnu ulogu u politici nacionalne identifikacije. Bez (katoličke) vjere nema duhovne i moralne identifikacije, a bez hrvatske države nema slobode i opstojnosti. Zato je „najveće hrvatstvo /ono koje je/ zbog ljubavi prema domovini i svom narodu … spremno na žrtvovanje svoga života i svoje slobode“.

Sukladno takvim kriterijima prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, budući da je jedan od najzaslužnijih za stvaranje hrvatske države, za prof. Tomca je „jedan od najvećih ljudi u hrvatskoj povijesti, zato je on Otac Domovine. Zato je Franjo Tuđman, u novi¬joj hrvatskoj povijesti, jedini državnik među hrvatskim političarima“.

Međutim, tijekom proteklih skoro tri desetljeća predsjedniku Tuđmanu prof. Tomac pripisuje niz negativnih ocjena i pogrešaka. Tomac piše, da je predsjednik Tuđman „vodio više politika“,„vješto skrivao svoje karte tako da je držao u zabludi i strahu i najbliže suradnike“, činio „trule kompromise s hrvatskim Srbima i bosanskohercegovačkim Srbima“ koji su se „graničili s nacionalnom izdajom“, imao „pokerašku strategiju“, „igrao na rubu provalije“, „vodio ‘nemoralne’ razgovore i dogovore sa Slobodanom Miloševićem“, da su „Milošević i Tuđman istodobno su postali i saveznici i ljuti protivnici, saveznici u razbijanju Jugoslavije na osnovi Ustava iz 1974. godine, a ljuti protivnici jer je Milošević želio i ono što mu ne pripada“.

Profesor Tomac smatra da je: „najveća Tuđmanova pogrješka što je prihvatio Daytonski mirovni sporazum, što se odrekao Herceg Bosne“. Tomac pripisuje Tuđmanu političku naivnost jer „je smatrao da uključivanje Hrvatske u NATO i Europsku uniju ne će ugroziti i poništiti hrvatsku suverenost niti ugroziti hrvatski nacionalni identitet“, te što je „prihvatio globalizam i liberalni kapitalizam kao neminovnost. Prihvatio je diktaturu MMF-a, Svjetske banke i Haaškoga suda nepravde a ne pravde. Zbog toga danas nije ispravno tvrditi, kako to mnogi tvrde, da je izlaz iz sadašnjih problema povratak na Tuđmanovu politiku u cjelini“.

Unatoč svim takvim ocjenama prof. Tomac predsjednika Tuđmana smatra jednim od najvećih u hrvatskoj povijesti i jedinim državnikom od samostalnosti hrvatske. Zašto je tome tako i kako to razumjeti?

Predsjednik Tuđman i profesor Tomac funkcioniraju i djeluju u dvije različite dimenzije. Za povjesničara i državnika Tuđmana povijest je bila osnovni kriterij prosudbe njegovih odluka. On nije imao „tajnu politiku kao rezervnu varijantu“ kako tvrdi Tomac. Vjerovao je da u povijesti vrijede pravila i zakoni međunarodnoga poretka i da samo poznavanjem tih odnosa moguće je ostvariti hrvatske nacionalne interese. Predsjednik Tuđman je smatrao da će povijest a ne aktualna javnost suditi njegovim odlukama i potezima.

Nasuprot tome prof. Tomac je kako sam tvrdi „emocionalni političar“, „emocionalni Hrvat“, koji će otići zajedno s predsjednikom Tuđmanom na razgovor s Miloševićem kod Gorbačova, ali Tomac se neće rukovati s Miloševićem, a smatrat će da se Tuđman „ponizio do krajnjih mogućnosti jer je prihvatio da se sretne i razgovara sa svojim potencijalnim ubojicom“.

Tomac je do krajnjih granica osjetljiv na sud javnosti, iako stalno nastoji utjecati na tu javnost u interesu i prema kriterijima „emocionalne“, odnosno političke identifikacije s nacionalnim interesima. No, kako sam priznaje da postoji razlika između političara i državnika, onda je ta razlika u oprečnim kriterijima prosudbe tko je državnik a tko političar. Tomac predsjedniku Tuđmanu priznaje i pripisuje zasluge prema povijesnim kriterijima, a pogreške očitava iz dnevnoga političkoga horizonta kojega povijest često briše i zaboravlja.

Autorovog panoptikuma različitih obrazaca hrvatstava ustrajat će na tvrdnji „Nema hrvatstva koje nije emocionalno hrvatstvo“, ali će priznati da „hrvatstvo u XXI. stoljeću ni po sadržaju ni po formi nije hrvatstvo XIX. ili XX. stoljeća“, te „da se danas hrvatstvo ostvaruje na drugi način nego za vrijeme Domovinskog rata ili za vrijeme bivše Jugoslavije“. Zato Tomac tvrdi „Pogrješno je razvrstavanje Hrvata na načelu ili si za Europsku uniju ili za Hrvatsku“, jer je uvjeren da se u suvremenim uvjetima u kojima je Hrvatska članica euroatlantskih integracija,suverenističkapolitika vodi prema različitim, odnosno novim okolnostima poimanja suvereniteta.

Možemo se složiti da je 21. stoljeće metafora tih novih okolnosti, iako nije 21. stoljeće donijelo i stvorilo te nove okolnosti, nego je Hrvatska kao suverena država mogla tek početkom 21. stoljeća ući u NATO i EU.Što znači dadanas nije moguće hrvatstvo „koje bi Hrvatsku razvijalo kao izolirani otok“. Danas je „moguće biti Eu¬ropejac i Hrvat“. Tomac stoga zaključuje: „zato što su i Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković Europejci i pripadnici europske i svjetske političke elite, oni nisu manje vrijedni Hrvati niti su manji Hrvati“.

Knjiga prof. dr. Zdravka Tomca „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“ nije povijest hrvatstva, nije povijest politika posljednjih godina socijalističke Hrvatske i prvih desetljeća stvaranja suverene i demokratske Hrvatske. Ali jeste pregled ključnih političkih aktera koji su se žrtvovali za hrvatsku slobodu i samostalnost, ali i onih koji se nisu identificirali sa Hrvatskom a bili su na njezinu čelu, te najava novih političara i elita koji su spremni voditi Hrvatsku prema novih kriterijima suverenističke politike.

No, ova knjiga na neki način – prof. Tomac bi mogao reći skriveni i tajni način – nudi više od toga. Ona je predložak za istraživanje odgovora na pitanje koje je autor postavio na početku svoje knjige: što to znači hrvatstvo, što to znači biti Hrvat? Ova knjiga sadrži dodatni poticaj na političko ali i teorijsko istraživanje hrvatstva, odnosno hrvatskoga nacionalnoga identiteta. A to je pretpostavka da se jasno definiraju kriteriji hrvatstva ne samo u politici nego i u drugim djelatnostima, pogotovo u medijima, kulturi i obrazovanju gdje smo danas često suočeni s nastavkom politike detuđmanizacije i negiranja vrijednosti na kojima je nastala slobodna i suverena Hrvatska.

HINA

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari