Pratite nas

Komentar

TKO JE IZIGRAO BUŠIĆANSKI PROGRAM NACIONALNOG IZMIRENJA

Objavljeno

na

Tko ga je izigrao i tko ga je urušio? Gdje je to Trg Ante Pavelića u Zagrebu ili bilo gdje i Hrvatskoj, ili najmanja slijepa ulica ili najzabiti puteljak pod njegovim imenom? Gdje su proslave Desetog travnja ili Pavelićeva rođendana u Hrvatskoj? Gdje su ustaški sinovi u poziciji vlasti?

Je li pomirba tako ugođena, da se naše očeve a sada i djedove, njih 18 divizija Hrvata koji su se prijavili braniti svoju državu, proglasi fašistima i zločincima, a partizane pod vodstvom Josipa Broza Tita herojima, pa da se tako pomire sinovi parizana i ustaša?

[ad id=”93788″]

Hrvatska politička emigacija, čiji je najprominentniji predstavnik post-proljetnog vremena, Bruno Bušić raširio ideju nacionalnog izmirenja, dočekala je proglašenje hrvatske samostalnosti jedinstvena s razrađenim i prihvaćenim programom izmirenja sinova partizana i sinova ustaša, baš doslovno tako, kako je Predsjednica naglasila u svom obraćanju Hrvatima.

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Nije bilo niti jedne skupine u hrvatskoj emigaciji, uključujući i propadnike HOP-a, organizacije proistekle iz ostataka razbježanih civila i vojske NDH, koja nije prihvatila ideju nacionalnog izmirenja, koja s njom nije stigla do hrvatskog osamostaljenja.

Naglašavam iseljeničke državotvorne hrvatske organizacije jer su sve do osamostaljenja, to bile i jedine organizacije koje su postojale, s obzirom da u Domovini organizirani državotvorni rad nije bio moguć.

Povrh toga, nitko nikada pa ni oni koji su bili ustaše ili preživjeli nosioci ustaške vlasti nikad nisu govorili o obnovi ustaškog režima, nego samo o obnovi hrvatske državne samostalnosti.

Štoviše, one rijetke koji su u političkom neznanju znali spomenuti da teže novom ustaškom režimu u Hrvatskoj nakon osamostaljenja, sami su prekoravali i objašnjavali da ustaštvo predstavlja stvar povijesti, samo ne one proistekle iz jugoslavenske propagande, nego hrvatske, zasnovane na povijesnim činjenicama.
S tim smo došli u Hrvatsku, a pomirba kako ju je tumačio Predsjednik Tuđman nikla je iz torbe Brune Bušića koji ju je razradio dok je radio u Tuđmanovu uredu Instituta za historiju radničkog pokreta.

REŽIM I DRŽAVA

Predsjednica, međutim, govori o režimu a ne o državi i dok god se to jasno ne odvoji i ne razdijele pojmovi režima i države, sve ovo ostaje do daljnjega mutna voda u kojoj razni ronioci sakrivaju svoje namjere.

Hrvatski je narod svojoj samostalnosti težio svake godine od dana kad je pao pod tuđu dominaciju. Hrvati su htjeli samostalnu državu i 1741. i 1791. i 1841. i 1891. i 1941. i 1991., podjednako, s istim žarom i ostvarili su ju kad su mogli, kako su mogli i s kim su mogli, i dočekali ju s veseljem i 1941. i 1991.
To da je ona bila krnja a ova da nije, bilo bi bolje da se nije spominjalo, ne zato što ona nije mogla niti veća, nego zato što ova ne može biti manja.

Na žalost, nitko u Hrvatskoj niti danas ne želi razdvojiti pojmove režima i države, jer to onda dovodi na dnevni red pitanje tko je stvarao hrvatsku državu a tko ju je rušio i obnavljao Jugoslaviju, tamnicu hrvatskog naroda, koju su i komunisti sve do njena raspada 1941. jednako tako gledali, jedanko kao i HSS i UHRO i svi od krajnje ljevice do krajnje desnice.

Ntiko ne želi razdvajati pojmove režima i države, jer iz toga proizlazi da su komunisti trebali rušiti ustaški režim a ne hrvatsku državu, a rušili su državu, oni hrvatsku 2 puta, a mi jugoslavensku 2 puta, pa ipak smo se htjeli izmiriti.

Neka procjena o tome tko je počinio koliko zločina bude stavljena u zadatak povjesničarima, da na osnovu istinskih podataka utvrde istinu, a ne na osnovu jugoslavenske velikosrpske propagande. Neka ne bude ostavljeno političarima, uključujući i Predsjednicu, da odlučuju tko je bio koliki zločinac, jer režim je samo uska elitna grupa na vrhu vlasti a Hrvati koji su se dobrvoljno javili braniti hrvatsku državu, nisu bili niti malo drugačiji od braniteja koji su prijavili braniti hrvatsku državu 1991. Branili su je od istih snaga od kojih su je branili u Domovinskom ratu, od četnika Momčila Đujića onda a od četnika Vijislava Šešelja sada, od partizana Đoke Jovanića onda i od partizana Veljka Kadijevića sada.

Kao što rekoh, neka sve zlo što se ima pripisati ustaškom režimu, bude pripisano ustaškom režimu na osnovu istinom utvrđenih podataka, imajući na umu da je režim relativno uski krug ljudi i da stotine tisuća Hrvata koji su se odazvali braniti svoju državu nisu bili ni fašisti ni zločinci. Dapače, većina nije ni znala tko su fašisti a tko su komunisti i koje su im razlike. Ako su oni koji su četnike iz Bosne pretjerali preko Drine s teritorija hrvatske, države zločinci i fašisti, tko će zaustaviti da i branitelji u Domovinskom ratu, koji su potjerali četnike najprije iz Zapadne Slavonije a onda iz ostalog dijela Hrvatske, ne budu također prozvani zločincima i fašistima?

Predsjednica je jako dobro odmjerila svoj govor i nigdje nije spomenula da su ustaše i partizani bili zločinci, kako se spominje u naslovu ovog teksta, nego je osudila “ustaški režim” i “zločinački jugoslavenski komunistički režim”.

NACIONALO IZMIRENJE

Tko ga je izigrao i tko ga je urušio? Gdje je to Trg Ante Pavelića u Zagrebu ili bilo gdje u Hrvatskoj, ili najmanja slijepa ulica ili najzabiti puteljak pod njegovim imenom? Gdje su proslave Desetog travnja ili Pavelićeva rođendana u Hrvatskoj?

A sada se spomenite Trga Maršala Tita i još hrpe njegovih ulica i objekata. Spomenite se proslave u Srbu kuda su odlazili hrvatski predsjednici i svega što je taj ustanak donio Hrvatskoj. Spomenite se i Brezovice kuda i Predsjednica odlazi slaviti ustanak. Tko je izigrao pomirbu? Kako će se miriti sinovi ustaša i partizana kad se ne samo roditelje ustaških sinova imenuje zločincima nego i njih, kad ih sam predsjednik države identificira kao ustašku guju, a premijer Milanović, ne samo narod nego i stranku danas na vlasti, u kojoj nikad nije bio niti jedan ustaša a bila je cijela legija partizana, imenuje fašističkom i ustaškom.

Pod kojim se to uvjetima provodi pomirba u Hrvatskoj? Je li to tako uređeno da se naše očeve a sada i djedove, njih 18 divizija Hrvata koji su se prijavili braniti svoju državu, proglasi fašistima i zločincima a partizane pod vodstvom Josipa Broza Tita herojima, pa da se tako pomire sinovi parizana i ustaša?

Je li to pomirba da najnotorniji živi prestavnik zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima Josip Manolić, koji je priskrbio da taj režim postane zločinački, kao počasni gost dolazi na inauguraciju Predsjednice? Je li to pomirba da udbini ubojice i organizatori ubojstava, izvršitelji zločina jugoslavenbskog komunističkog režima, njih na stotine, danas uživaju zaštitu hrvatske države i iz džepova ustaških sinova bivaju nagrađeni za svoje zločine. Zar je potrebno boljeg dokaza uvjetima pomirbe od podatka da najljepši trg u Hrvatskoj nosi ime nositelja režima koji Predsjednica naziva zločinačkim? Je li netko na skupu tražio da trg dobije ime Ante Pavelića?

Ako je to postavljeno kao kriteriji pod kojima se trebala obaviti pomirba, onda je onaj tko je te kriterije postavio, svaku pomirbu sabotirao i danas trlja ruke od zadovoljstva jer pod ovim uvjetima nema pomirbe.

Dinko Dedić

[ad id=”93788″]

Obraćanje predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović o ideološkim podjelama u društvu

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Komentar

Janez Janša: Masakr u Srebrenici se ne bi dogodio da je osuđena komunistička ideologija

Objavljeno

na

Objavio

Povodom obilježavanja 25. godišnjice u Srebrenici premijer Slovenije Janez Janša oglasio se na Twitter profilu.

“Ne bi se dogodila Srebrenica 1995. godine da su osudili komunistički genocid na isti način kao holokaust. Jer ovo je, unatoč većem broju ubijenih, doktrina da se neprijatelj mora fizički uništiti koja je oživjela pri raspadu Jugoslavije”, objavio je Janša na svom službenom profilu.

 

Plenković: Žrtve Srebrenice ne smiju nikad biti zaboravljene

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ante Rašić: Sva težina osjećaja beznačajnosti

Objavljeno

na

Objavio

Sva htijenja prema osjećaju važnosti postanu neizmjeran teret kad ti se dogodi osjećaj beznačajnosti. Upravo to se dogodilo Miroslavu Škori i njegovoj političkoj platformi pod nazivom Domovinski pokret Miroslava Škore.

Sve ono htijenje, preneseno još s predsjedničkih izbora u parlamentarne, postalo je nakon parlamentarnih teret oko vrata svim onim koji su bili uključeni u taj pokret, nadasve koalicijskim partnerima Domovinskog pokreta. Saznanje da si upravo postao nitko i ništa u političkom smislu i da zapravo tvoje ime i tvoj glas nema nikakvu važnost i nikakvu težinu, postaju problem, ne samo u Saboru, već i kod onih koji su ti dali glas i koji su od tebe nešto očekivali, piše Ante Rašić.

Osjećaj beznačajnosti i nemoći, frustriranosti i defetizma neće se manifestirati samo kod onih koji su ušli u Sabor već i kod onih koji su im to omogućili. Sve kalkulacije iz izborne kampanje, obećanja biračima svih onih želja koje su artikulirali postaju teret koji će se vremenom pretvoriti u bunt i optužbe.Za sve ovo isključivi krivci su Miroslav Škoro kao vođa i čovjek koji donosi odluke, ali i njegovi koalicijski partneri, pogotovo oni koji sebe nazivaju Suverenisti.

Kriva je kampanja i predkampanja, vođena potpuno pogrešno, pogrešnom retorikom i pogrešnim komunikacijskim kanalima. Potpuno je promašena kalkulacija o broju njima sklonim biračima i biračima tzv „desnog“ spektra. Koštalo ih je napuštanje retorike iz Škorine predsjedničke kampanje i odricanje birača tzv „centra“ i zanemarivanje znanstvenih ispitivanja o političkim preferencijama birača.

Ne tako davno institut Ivo Pilar napravio je to znanstveno ispitivanje gdje je dokazao da je hrvatsko biračko ili političko tijelo podijeljeno u omjeru : 27-27-27 %. To znači da po 27 % podrške imaju stranke lijevog centra, centra i desnog centra. Sve ono što ostaje dijele ljevica i desnica, a to su upravo birači dviju opcija, one DP i one platforme Možemo.

Potpuno pogrešnom kampanjom, ekipa okupljena oko Miroslava Škore izgubila je sve one glasove centra koje je Miroslav Škoro dobio na predsjedničkim izborima , jer da su radili drugačije danas ne bi bili beznačajni. i oni koje nitko ne treba i nitko ni ne želi. Da je se držalo bar malo načela i retorike iz predsjedničke kampanje DP Miroslava Škore bio bi u potpuno drugoj situaciji i sigurno s onolikim brojem mandata da može biti neko i nešto, da nije beznačajan. Ovako su sve te birače poslali HDZ-u iz samo jednog razloga, straha od njih samih.

Dakako da se to može i promijeniti, no u tom slučaju Domovinski pokret će se morati odlučiti na neke radikalne promjene u svom političkom smjeru, svojoj doktrini i retorici, ali i odricanju od nekih koalicijskih partnera koji su ima već postali teret. Ti koalicijski partneri ionako su ostvarili svoj primarni cilj, a to je udobna saborska fotelja i svi benefiti koji idu uz to.

Ante Rašić/Hrvatski Glasnik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari