Pratite nas

Komentar

TKO JE IZIGRAO BUŠIĆANSKI PROGRAM NACIONALNOG IZMIRENJA

Objavljeno

na

Tko ga je izigrao i tko ga je urušio? Gdje je to Trg Ante Pavelića u Zagrebu ili bilo gdje i Hrvatskoj, ili najmanja slijepa ulica ili najzabiti puteljak pod njegovim imenom? Gdje su proslave Desetog travnja ili Pavelićeva rođendana u Hrvatskoj? Gdje su ustaški sinovi u poziciji vlasti?

Je li pomirba tako ugođena, da se naše očeve a sada i djedove, njih 18 divizija Hrvata koji su se prijavili braniti svoju državu, proglasi fašistima i zločincima, a partizane pod vodstvom Josipa Broza Tita herojima, pa da se tako pomire sinovi parizana i ustaša?

[ad id=”93788″]

Hrvatska politička emigacija, čiji je najprominentniji predstavnik post-proljetnog vremena, Bruno Bušić raširio ideju nacionalnog izmirenja, dočekala je proglašenje hrvatske samostalnosti jedinstvena s razrađenim i prihvaćenim programom izmirenja sinova partizana i sinova ustaša, baš doslovno tako, kako je Predsjednica naglasila u svom obraćanju Hrvatima.

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Piše: Dinko Dedić/Kamenjar.com

Nije bilo niti jedne skupine u hrvatskoj emigaciji, uključujući i propadnike HOP-a, organizacije proistekle iz ostataka razbježanih civila i vojske NDH, koja nije prihvatila ideju nacionalnog izmirenja, koja s njom nije stigla do hrvatskog osamostaljenja.

Naglašavam iseljeničke državotvorne hrvatske organizacije jer su sve do osamostaljenja, to bile i jedine organizacije koje su postojale, s obzirom da u Domovini organizirani državotvorni rad nije bio moguć.

Povrh toga, nitko nikada pa ni oni koji su bili ustaše ili preživjeli nosioci ustaške vlasti nikad nisu govorili o obnovi ustaškog režima, nego samo o obnovi hrvatske državne samostalnosti.

Štoviše, one rijetke koji su u političkom neznanju znali spomenuti da teže novom ustaškom režimu u Hrvatskoj nakon osamostaljenja, sami su prekoravali i objašnjavali da ustaštvo predstavlja stvar povijesti, samo ne one proistekle iz jugoslavenske propagande, nego hrvatske, zasnovane na povijesnim činjenicama.
S tim smo došli u Hrvatsku, a pomirba kako ju je tumačio Predsjednik Tuđman nikla je iz torbe Brune Bušića koji ju je razradio dok je radio u Tuđmanovu uredu Instituta za historiju radničkog pokreta.

REŽIM I DRŽAVA

Predsjednica, međutim, govori o režimu a ne o državi i dok god se to jasno ne odvoji i ne razdijele pojmovi režima i države, sve ovo ostaje do daljnjega mutna voda u kojoj razni ronioci sakrivaju svoje namjere.

Hrvatski je narod svojoj samostalnosti težio svake godine od dana kad je pao pod tuđu dominaciju. Hrvati su htjeli samostalnu državu i 1741. i 1791. i 1841. i 1891. i 1941. i 1991., podjednako, s istim žarom i ostvarili su ju kad su mogli, kako su mogli i s kim su mogli, i dočekali ju s veseljem i 1941. i 1991.
To da je ona bila krnja a ova da nije, bilo bi bolje da se nije spominjalo, ne zato što ona nije mogla niti veća, nego zato što ova ne može biti manja.

Na žalost, nitko u Hrvatskoj niti danas ne želi razdvojiti pojmove režima i države, jer to onda dovodi na dnevni red pitanje tko je stvarao hrvatsku državu a tko ju je rušio i obnavljao Jugoslaviju, tamnicu hrvatskog naroda, koju su i komunisti sve do njena raspada 1941. jednako tako gledali, jedanko kao i HSS i UHRO i svi od krajnje ljevice do krajnje desnice.

Ntiko ne želi razdvajati pojmove režima i države, jer iz toga proizlazi da su komunisti trebali rušiti ustaški režim a ne hrvatsku državu, a rušili su državu, oni hrvatsku 2 puta, a mi jugoslavensku 2 puta, pa ipak smo se htjeli izmiriti.

Neka procjena o tome tko je počinio koliko zločina bude stavljena u zadatak povjesničarima, da na osnovu istinskih podataka utvrde istinu, a ne na osnovu jugoslavenske velikosrpske propagande. Neka ne bude ostavljeno političarima, uključujući i Predsjednicu, da odlučuju tko je bio koliki zločinac, jer režim je samo uska elitna grupa na vrhu vlasti a Hrvati koji su se dobrvoljno javili braniti hrvatsku državu, nisu bili niti malo drugačiji od braniteja koji su prijavili braniti hrvatsku državu 1991. Branili su je od istih snaga od kojih su je branili u Domovinskom ratu, od četnika Momčila Đujića onda a od četnika Vijislava Šešelja sada, od partizana Đoke Jovanića onda i od partizana Veljka Kadijevića sada.

Kao što rekoh, neka sve zlo što se ima pripisati ustaškom režimu, bude pripisano ustaškom režimu na osnovu istinom utvrđenih podataka, imajući na umu da je režim relativno uski krug ljudi i da stotine tisuća Hrvata koji su se odazvali braniti svoju državu nisu bili ni fašisti ni zločinci. Dapače, većina nije ni znala tko su fašisti a tko su komunisti i koje su im razlike. Ako su oni koji su četnike iz Bosne pretjerali preko Drine s teritorija hrvatske, države zločinci i fašisti, tko će zaustaviti da i branitelji u Domovinskom ratu, koji su potjerali četnike najprije iz Zapadne Slavonije a onda iz ostalog dijela Hrvatske, ne budu također prozvani zločincima i fašistima?

Predsjednica je jako dobro odmjerila svoj govor i nigdje nije spomenula da su ustaše i partizani bili zločinci, kako se spominje u naslovu ovog teksta, nego je osudila “ustaški režim” i “zločinački jugoslavenski komunistički režim”.

NACIONALO IZMIRENJE

Tko ga je izigrao i tko ga je urušio? Gdje je to Trg Ante Pavelića u Zagrebu ili bilo gdje u Hrvatskoj, ili najmanja slijepa ulica ili najzabiti puteljak pod njegovim imenom? Gdje su proslave Desetog travnja ili Pavelićeva rođendana u Hrvatskoj?

A sada se spomenite Trga Maršala Tita i još hrpe njegovih ulica i objekata. Spomenite se proslave u Srbu kuda su odlazili hrvatski predsjednici i svega što je taj ustanak donio Hrvatskoj. Spomenite se i Brezovice kuda i Predsjednica odlazi slaviti ustanak. Tko je izigrao pomirbu? Kako će se miriti sinovi ustaša i partizana kad se ne samo roditelje ustaških sinova imenuje zločincima nego i njih, kad ih sam predsjednik države identificira kao ustašku guju, a premijer Milanović, ne samo narod nego i stranku danas na vlasti, u kojoj nikad nije bio niti jedan ustaša a bila je cijela legija partizana, imenuje fašističkom i ustaškom.

Pod kojim se to uvjetima provodi pomirba u Hrvatskoj? Je li to tako uređeno da se naše očeve a sada i djedove, njih 18 divizija Hrvata koji su se prijavili braniti svoju državu, proglasi fašistima i zločincima a partizane pod vodstvom Josipa Broza Tita herojima, pa da se tako pomire sinovi parizana i ustaša?

Je li to pomirba da najnotorniji živi prestavnik zločinačkog jugoslavenskog komunističkog režima Josip Manolić, koji je priskrbio da taj režim postane zločinački, kao počasni gost dolazi na inauguraciju Predsjednice? Je li to pomirba da udbini ubojice i organizatori ubojstava, izvršitelji zločina jugoslavenbskog komunističkog režima, njih na stotine, danas uživaju zaštitu hrvatske države i iz džepova ustaških sinova bivaju nagrađeni za svoje zločine. Zar je potrebno boljeg dokaza uvjetima pomirbe od podatka da najljepši trg u Hrvatskoj nosi ime nositelja režima koji Predsjednica naziva zločinačkim? Je li netko na skupu tražio da trg dobije ime Ante Pavelića?

Ako je to postavljeno kao kriteriji pod kojima se trebala obaviti pomirba, onda je onaj tko je te kriterije postavio, svaku pomirbu sabotirao i danas trlja ruke od zadovoljstva jer pod ovim uvjetima nema pomirbe.

Dinko Dedić

[ad id=”93788″]

Obraćanje predsjednice Republike Kolinde Grabar-Kitarović o ideološkim podjelama u društvu

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Inzko ponovno ponižava Hrvate, treba ga potjerati iz BiH

Objavljeno

na

Objavio

Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko smatra da bi se prava koja Hrvati kao konstitutivan narod u BiH konzumiraju trebala uvrstiti u jedan katalog. To bi Hrvate trebalo uvjeriti da stvari nisu tako crne i da prihvate svoje političko obespravljenje.

Većina medija i političara u Hrvatskoj nije našla shodnim reagirati na ovu skandaloznu izjavu predstavnika međunarodne zajednice u BiH koji bi ustavom zajamčena prava cijelog jednog naroda i političke funkcije koje iz njih proizlaze popisivao u nekakve “kataloge“. Ovakve izjave podsjećaju na crna razdoblja europske povijesti. Europska komisija ima novu genijalnu ideju za rješavanje migracijskih izazova. I ova je privremena. Od država članica traži da ponude dodatne kapacitete za smještaj novih migranata.

Čini se da briselska birokracija ništa nije naučila iz slučaja Marakeške deklaracije od koje se izuzeo cijeli niz članica EU-a. Komisijine planove još je Einstein definirao kao ludost – ponavljanjem istih postupaka želi doći do drukčijeg rezultata.

Mate Mijić / Večernji list

 

Valentine Inzko – hajde pokušaj katalogizirati nečija prava u svojoj Austriji!

 

 

 

Inzko ne razumije Ustav BiH, niti Daytonski sporazum

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Višnja Starešina: Tuđman i Orban kao mainstream naroda

Objavljeno

na

Objavio

Foto HINA

Danas kad gledam mržnju i bijes kojima jugoslavenske antife na stalnom radu i djelovanju u Hrvatskoj dočekuju postavljanje spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu, prisjećam se slika s njegova posljednjeg ispraćaja, prije 19 godina.

U predsjedničkom uredu na Pantovčaku tada sam kao novinarka Večernjeg lista „pokrivala“ dolazak stranih izaslanstava na ispraćaj.

U atmosferi pripreme „detuđmanizacije“, trojica simboličnih su mi ostala u osobitom sjećanju: Hans-Dietrich Gencher, Sulejman Demirel i Viktor Orban.

Hans- Dietrich Genscher, tada već bivši njemački ministar vanjskih poslova, ali zauvijek glavni politički motor međunarodnog priznanja Hrvatske, dugo je stajao sam pred Tuđmanovim odrom, onako ogroman, pognute glave, brada mu je drhtala.

Tek pet-šest godina poslije saznala sam da je iskusni Genscher već tada dobro znao što slijedi. Nekoliko tjedana prije Tuđmanove smrti primio je gospođu Amaliju Janović, Hrvaticu iz Njemačke, s kojom je povremeno održavao privatne kontakte još od hrvatske bitke za priznanje. Raspitivao se za zdravlje Predsjednika, ponovio joj da dobro upamtimo kako bez Franje Tuđmana, onakvog kakav je bio sa svim svojim vrlinama i manama, bez njegove upornosti i tvrdoglavosti – nikada ne bi bilo hrvatske države. I da mu to neće biti oprošteno. Potom je, sjeća se gđa. Amalija, zamišljeno izgovorio rečenicu, koju ni ona u tom trenutku nije sasvim razumjela: „Na njega će se sada sručiti sila svega i ne pitajte me što sve. Nadam se samo da će hrvatski narod imati dovoljno snage i mudrosti da ga barem dostojanstveno isprati i pokopa.“ Imao je baš toliko mudrosti.

Kao ni mnogi drugi, ni ja tada još nisam slutila što je sve detuđmanizacija, što će sve donijeti, koga će sve pomesti. Na simboličan način ona je već bila tu, pokraj odra. “Nešto“ ženskog roda, što je uzgajano kao novi smjer posttuđmanovskog slobodnog novinarstva, histerično je skakalo po Predsjedničkom uredu, pitajući „tko je to Genscher?“ Pa se bacilo na mobitel da izvijesti urednika kako je „došao neki Genscher“, pa se „Nešto“ željelo baciti na samog Genschera da mu postavi nekoliko pitanja, ljutito što Genscher ne želi raspravljati s „Nešto“ uz odar. „Nešto“ i njezinog urednika je dakako zanimalo zašto se Genscher došao oprostiti od diktatora i alternativno – ratnog zločinca.

Mirogoj, Zagreb – Pokop prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana. Sulejman Demirel Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Drugi veliki, koji je dugo stajao pred Tuđmanovim odrom bio je turski predsjednik Sulejman Demirel. Mnogima je i danas nepoznato da su Tuđman i Demirel imali odnose pune razumijevanja, slične poglede na državu pa i na BiH, da je Demirel bio mnogo bliži Tuđmanu, nego Izetbegoviću. Njemu Izetbegović nikada ne bi ostavio Bosnu u amanet. Demirel je već tada izvjesno predosjećao ili znao da je to posljednja etapa Turske kao moderne svjetovne države. Gradonačelnik Istanbula T. R. Erdogan, sa svojom neoosmanskom politikom i snažnim uporištem u islamu već je kucao na vrata.

13.12.1999.. Mirogoj, Zagreb – Pokop prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana. Janez Jansa; Viktor Orban Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Treći, pored odra, koji mi je ostao u sjećanju bio je Viktor Orban, tada mladi mađarski premijer u svome prvome mandatu. Orban nikada, pa ni tada ne stoji dugo na jednom mjestu i nikada pa ni tada nije se obazirao na političke konvencije i korektnost, čak uživajući na svoj način u prkosu svima. I koliko se sjećam kazao je, na iznenađenje „slobodarskih“ novinara, nešto slično onome što je prije desetak dana izgovorio u Zagrebu: da je došao ispratiti predsjednika Hrvatske, velikog državnika koji će nedostajati u stabilizaciji srednje Europe i čijim bi putem trebalo nastaviti.

Priznajem, tada nisam sasvim razumjela što to povezuje mladog mađarskog predsjednika vlade, inicijalno politički oblikovanog u Sorosevoj „školi“, tada još političkog liberala Viktora Orbana i Franju Tuđmana. Danas znam: povezuje ih strast prema politici, odanost državi i narodu, osjećaj za politički trenutak, sposobnost da vide unaprijed, upornost i odlučnost da ostvare svoje vizije unatoč i usprkos jačima od sebe. Uvijek tzv. mainstreamu usprkos. I Tuđman i Orban su mainstream naroda.

Osporavanjima i difamacijama unatoč, Tuđman kao spomenik od danas dočekuje „Nešto“ i druge antife na najljepšem ulazu u središte Zagreba.

Osporavanjima i difamacijama unatoč, Orbanova koncepcija EU postupno postaje europski mainstream. A Orban vođa tog narodnog manistreama u stabilizaciji srednje Europe i opstanku europske Europe, napisala je Višnja Starešina.

U Zagrebu otkriven spomenik Franji Tuđmanu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari