Pratite nas

Feljton

Tko je koga etnički čistio u BiH?

Objavljeno

na

Iz dana u dan slušamo besramne i blasfemične optužbe člana Predsjedništva B i H iz redova „bošnjačkog“ naroda Bakira Izetbegovića, koji se doista ponaša poput slona u staklarskoj radnji. Kao da se svim silama trudi srušiti mostove između svoga i drugih naroda na ovim prostorima.

Izjave koje u posljednje vrijeme daje negirajući postojanje Hrvata i Srba, njihove korijene na prostorima Bosne i Hercegovine i identitet ovih naroda, istodobno svoju naciju proglašavajući „najstarijom“ i „jedinom konstitutivnom“ (!?), a potom se obrušavajući na predsjednicu Republike Hrvatske, češkog predsjednika i austrijskog ministra vanjskih poslova – nazivajući ih „lašcima“, „islamofobima“ (i sl.), te sipajući usput lavinu optužbi na račun naroda s kojima bi „bošnjaci“ trebali graditi budućnost i zajednički život u B i H, mentalno nezreli Bakir pokazao se još gorim državnikom nego je to bio njegov (rahmetli) otac, Alija Izetbegović. Alija je upamćen kao kameleon, beskičmenjak, prevrtljivac i lažac, ali ipak, čini se, nije bio toliko zlurad i ekstreman kao njegov biološki i ideološki nasljednik.

Treba imati samo minimum razuma i ljudskog poštenja kako bi se konačno priznala realnost onoga što se događalo vezano za agresiju na Bosnu i Hercegovinu od 1. listopada 1991. godine do potpisivanja Daytonskog sporazuma (studenoga 1995.).

Kod Bakira Izetbegovića toga nema, a sudeći po svemu što je ovih dana izblebetao (upravo tako – izblebetao – jer to nisu izjave koje spadaju u jezik diplomacije – to je jezik ulice i kavanski žargon), on od susjeda i Europe traži da zatvore oči i šute o svemu što se događa u muslimanskim područjima B i H, pa i islamizaciji koja se agresivno provodi čak i u Sarajevu, gdje se čitave gradske četvrti protivno Ustavu i zakonima B i H i njezinoj pravnoj stečevini prodaju muslimanima iz islamskih zemalja i to samo s jednim ciljem: DA SE PROMJENI ETNIČKA SLIKA I POTISNE STANOVNIŠTVO KOJE NE PRIPADA ISLAMSKOJ VJERI. Zar protiv toga već godinama ne protestiraju – čak i javno, preko medija, pojedini novinari i intelektualci „bošnjačke“ provenijencije upozoravajući kako se radi o opasnim tendencijama koje će imati dalekosežne posljedice po B i H?

Usprkos svemu, Bakir nastavlja kurs rahmetli babe Alije i sudbinu svojih „bošnjaka“ veže za Tursku i zemlje radikalnog islama, što je politika koja vodi ravno u propast, politika sukoba čije silnice prijete ovo područje pretvoriti u svjetsko krizno žarište.

U svojim nastojanjima provođenja zacrtane (samoubilačke) koncepcije, Bakir ne bira sredstva. Onako neuk i nesposoban kakav jeste, pokušava „skrojiti“ novu povijest B i H i to na momente djeluje tragikomično, poprimajući čak oblike crnog humora.

Izmišljanje neke „etnogeneze bošnjačke nacije“ koja postoji samo u glavama ideoloških i vjerskih fanatika i opsjenara poput Muhameda Filipovića, Hakije Zoranića i njima sličnih, kod svakog razumnog čovjeka može izazvati jedino podsmijeh – cjelokupna „etnogeneza” ove nacije može se svesti na razdoblje od 1968. do 1993. godine, kad su dekretom CK SK B i H egzistirali kao „Muslimani“ i na razdoblje nakon 1993. godine, kad su se proglasili „Bošnjacima“. I to je jedina prava istina po pitanju „etnogeneze“.

Bakir se upušta i u revidiranje prošlosti i činjenica iz 90-ih godina, paušalno, švindlerski i diletatntski, optužuje, vrijeđa, laže.

Slušajući ga čovjek se upita: što s njim i njemu sličnima?

Po tko zna koji put dokazivati im već dobro poznate istine, ponavljati nepobitne činjenice i argumente, navoditi podatke i kronologiju događaja, podsjećati na ono što su o ratu u B i H i postupcima Alije Izetbegovića pisali i govorili sami „bošnjački“ političari, vojni zapovjednici (pa i vrhovni zapovjednik Armije B i H, Sefer Halilović – čije je ubojstvo odobrio sam Alija, budući da se nije uklapao u njegovu koncepciju podjele zemlje i stvaranja čiste islamske države) i priznati svjetski stručnjaci (poput Charlesa Shradera koji je napravio vrhunsku vojno-stratešku analizu hrvatsko-muslimanskog oružanog sukoba u B i H u svojoj knjizi Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni – Vojna Povijest 1992.-1994.) ili se ponajprije osloniti na same „bošnjačke“ izvore, recimo, snimku „Prvog bošnjačkog sabora“ održanog u Sarajevu 27-28. 09.1993. u hotelu Holiday Inn, na kojemu se okupila tadašnja politička, intelektualna i vjerska elita „bošnjačkog“ naroda u B i H, pojačana vojnim zapovjednicima s terena i izaslanicima Turske i Irana?

Nema druge nego podsjećati, jer to Bakir i društvo traže.

Ovaj „Prvi bošnjački sabor“, primjerice, zanimljiv je iz više razloga.

Naime, on je sazvan u vrijeme kad je Aliji Izetbegoviću trebalo pokriće za odbijanje međunarodnog (ženevskog) mirovnog sporazuma na koji je on najprije stavio paraf i potom se predomislio (ništa neobično za rahmetli Aliju – rekli bi oni koji su ga znali, jer on se nikad dogovora nije držao ni kad ih je potpisivao), kako bi taj teret skinuo sa svojih leđa i prebacio ga na „narod“. U tom smislu, „Sabor“ je organiziran tako da su pristigli „poslanici“ iz većine „okruga“ koje su muslimani smatrali „svojim“ – što je barem prividno davalo „legitimitet“ ovom sasvim novom i do tada nepoznatom mehanizmu „narodnog odlučivanja“ specijalno skrojenom za ovu prigodu.

Druga okolnost, bila je potreba da se konstituira nova „bošnjačka“ nacija, tj. da se i službeno dotadašnja nacionalna odrednica „Musliman“ zamijeni novom „Bošnjak“ i najavi uvođenje novog „bošnjačkog“ jezika.

I treće, ne manje važno, na njemu se trebala razmotriti aktualna situacija u B i H, s obzirom na rat protiv hrvatskoga naroda i otimanje njegovih prostora – što je tada već bilo u tijeku.

Ono što se događalo na tom „Saboru“ teško je ukratko prepričati – da bi se dobio pravi dojam, mora se pogledati cijela snimka – ali evo nekoliko natuknica:

–          Na njemu je manifestirano jedinstvo „bošnjačkog“ naroda i njegove vjerske, političke i intelektualne elite, uz zamjetan i naglašen ratnički i patriotski naboj;

–          Istaknuto je kako „bošnjaci“ neće prihvatiti ni jedno rješenje koje za njih ne bude zadovoljavajuće – a zahtjevi su se svodili na to da im se mora omogućiti država koja ima sve uvjete za preživljavanje, da bude teritorijalno zaokružena i samoodrživa uz obvezan izlaz na Jadransko more, optimalne prirodne resurse itd.;

–          Jednodušno je izražena spremnost da se „neprijatelje B i H“ vojno porazi (prvo „ovaj slabiji“, tj, Hrvati – pa onda „onaj drugi jači“, tj. Srbi, kako reče jedan od vojnih zapovjednika Armije B i H s područja Konjica;

–          Hrvatska i Hrvati iz B i H izjednačeni su s agresorom i zanemareno je sve ono što su do tada učinili u obrani prostora B i H;

–          Najavljeno je i to da B i H mora postati „rasadnik islama u Evropi“ i da se bi ne smijele dopustiti greške iz prošlosti koje je napravio islam („kao u Španiji, gdje više nema ni traga muslimanima…“ – kako reče poslanik s područja Trebinja);

–          „Bošnjaci“ su definirani kao jedina i najveća žrtva u ratu, s idelaiziranim pristupom o „nevinosti“ zasnovanom na čistim propagandnim floskulama, uz zanemarivanje svih groznih zločina što su ih počinili kako Armija B i H, tako i mudžahedini iz arapskih zemalja koji tada imaju bezrezervnu potporu Alije Izetbegovića i njegovog političkog vrha;

–          I na kraju, međunarodni mirovni sporazum (o ustanovljenju 3 nacionalne teritorijalne jedinice u okviru B i H) glatko je odbijen i time se velika većina poslanika izjasnila protiv mira i za nastavak rata

Posebno je zanimljivo slušati najave lokalnih zapovjednika Armije B i H, koji obećavaju skori prodor na Jadran i „oslobađanje zapadne Hercegovine, uključujući Grude i Široki Brijeg…“

Ova snimka – da ima ikakve pravde – bila bi jedan od ključnih dokaza na svakom međunarodnom sudu i nezaobilazni materijal pri svakoj analizi događaja u bosansko-hercegovačkom ratu, jer u cjelosti razotkriva pravo lice muslimana i njihove namjere.

Treba li nekoga možda podsjećati da je agresija na Bosnu i Hercegovinu započela napadom „JNA“ i četnika, odnosno, agresorskih (srpsko-crnogorskih snaga) na selo Ravno, 1. listopada 1991. godine?

A kako je na to reagirao predsjednik Predsjedništva B i H Alija Izetbegović?

„Ovo je djelo bezumnih ljudi koji ne mogu da se dogovore, koji neće da se dogovore, njihove motive ne znamo (…) Ja ovim proglašavam NEUTRALNOST Bosne i Hercegovine u ovom ratu (…) Zapamtite, OVO NIJE NAŠ RAT. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat.“ (službena izjava Alije Izetbegovića „u svoje lično ime i u ime Predsjedništva B i H“ od 10.06.1992.

Alija Izetbegović, kako je vidljivo iz ove izjave iz lipnja 1992. godine, niti 9 mjeseci poslije agresije „JNA“ i četnika na područje države čiji je predsjednik bio, „nije znao“ (ili bolje rečeno nije htio znati!) što se u njoj događa (kasnije su muslimani za početak rata uzeli nadnevak 1. travnja 1992. – dan kad su srpske paravojne postrojbe izvršile pokolj njihovog stanovništva u Bijeljini, ali, eto, čak niti 2 i pol mjeseca poslije tog pokolja Alija još uvijek „ne zna što se događa“ i PROGLAŠAVA NEUTRALNOST!?).

Takvog „saveznika“ su imali Hrvati u Bosni i Hercegovini i Republika Hrvatska u nametnutom ratu kojemu je bio cilj brisanje s tih prostora svega što nije srpsko. I s takvim se „saveznikom“ i „prijateljem“ trebalo oduprijeti uništenju i organizirati zajedničku obranu!?

Umjesto da se poput Hrvata, u stanju općeg rasula i potpunog nefunkcioniranja države od početka organiziraju za otpor agresoru, muslimani (zahvaljujući prije svega svojem vodstvu) otežu, oklijevaju, kalkuliraju i čekaju da se agresor smiluje i prestane s napadima, masovnim zločinima i etničkim čišćenjem.

Čak što više, nakon što su potisnuti od Srba u istočnoj Bosni i Posavini, oni najprije u hrvatske enklave na području srednje Bosne šalju desetke tisuća svojih civila – izbjeglica, da bi se potom svom silinom obrušili na Hrvate otimajući im njihove domicilne prostore. U tom ratu bez milosti, situacija je posve jasna. U doslovnom smislu riječi, NEMA NITI JEDNE JEDINE MUSLIMANSKE ENKLAVE KOJA JE OPKOLJENA – SVE OD REDA U PITANJU SU HRVATSKA PODRUČJA – što je jasno vidljivo iz priloženog zemljovida i nepobitno utvrđeno i verificirano analizama kompetentnih svjetskih stručnjaka.

Na gornjem zemljovidu, plavom bojom obilježena su autohtona hrvatska područja na kojima su se Hrvati brane i kako je vidljivo, nalaze se u potpunom okruženju muslimana; Zelena bojaoznačava teritorije pod kontrolom muslimanskih snaga, i ta područja su u gotovo potpunom okruženju srpskih snaga (područja pod kontrolom Srba označena su crvenom bojom).

Tko je tu bio agresor, a tko žrtva? Kako se mogu proglasiti agresorom oni koji su u potpunosti okruženi snagama neprijatelja i to na svojim domicilnim područjima gdje čine relativnu ili natpolovičnu većinu? Nisu li po toj logici i građani Sarajeva „napadali“ snage na okolnim brdima iznad grada a ne ovi njih?

Teza o „agresiji“ Hrvata na muslimanske prostore potječe iz iste kuhinje u kojoj je nastala propagandna floskula o „agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu“.

Nisu li kroz cijelo vrijeme rata pogranični prostori Republike Hrvatske sustavno i bezdušno razarani s teritorija Bosne i Hercegovine?

Samo u Slavonskom Brodu ubijen je čitav jedan razred djece – njih 28 i to granatama koje su tijekom rata upućivane upravo otuda – s područja države Bosne i Hercegovine, dok je samo u Brodsko-posavskoj županiji tijekom rata ubijeno ukupno 182 civila.

Po međunarodnom pravu, svaka država koja je izložena agresiji i napadana topništvom s područja druge, može ući 50-60 kilometara u dubinu njezina teritorija, odnosno, toliko koliko je potrebno da se neutraliziraju oruđa s najvećim dometom. Dakle, i da nije bilo nikakvih sporazuma između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (odnosno dvojice predsjednika dr Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića) o zajedničkoj obrani i vojnom djelovanju na području B i H, Hrvatska je imala pravo zaštititi se od tih napada koji su gotovo svakodnevno uzrokovali civilne žrtve u pograničnim područjima.

Treba li nekoga podsjećati koliko je Hrvatska učinila za obranu B i H?

Koliko je dostavila hrane, oružja, sanitetskog materijala, koliko desetina tisuća muslimanskih izbjeglica je primila i skrbila o njima – čak i u vrijeme dok su muški članovi njihovih obitelji napadali hrvatske prostore i ubijali naš narod u B i H – koliko stotina muslimanskih ranjenika je besplatno liječeno u hrvatskim bolnicama?

Tko će i kad platiti svu onu prolivenu krv naših bojovnika iz HVO-a, one živote izgubljene u ponovnom zauzimanju prostora što ih je Armija B i H prepustila srpskom agresoru dopustivši mu okupaciju 70% B i H? Gdje je „slavna“ Armija B i H bila do proljeća 1994. godine i prve zajedničke operacije HVO-a i Armije B i H na Cincaru? Naime, do ove suradnje došlo je tek poslije potpisivanja Washingtonskog sporazuma, jer su sve do tada Alija i njegovo vodstvo odbijali svaku suradnju s Hrvatskom i HVO-om zanoseći se stvaranjem islamske države na hrvatskim etničkim područjima.

Zanima li koga u Sarajevu (uključujući prije svega Bakira Izetbegovića i njegovu islamističku kamarilu okupljenu u sadašnju SDA) tko i kako je dijelio Bosnu i Hercegovinu, nek prije svega pročitaju zapisnike Predsjedništva B i H iz ratnog razdoblja, naročito onaj dio koji se odnosi na prijedloge Alije Izetbegovića dr Franji Tuđmanu da „pripoji zapadnu Hercegovinu i još neke krajeve s hrvatskom većinom“ Republici Hrvatskoj, a mogli bi pogledati i što isti taj Alija poduzima na podjeli B i H u tajnim pregovorima s Miloševićem i Karadžićem već u jesen 1992. godine (o čemu detaljno piše bivši vrhovni zapovjednik Armije B i H, Sefer Halilović u svojoj knjizi Lukava strategija (dostupno na: https://www.scribd.com/doc/85774605/Sefer-Halilovic-Lukava-Strategija).

Jedan od rijetkih bošnjačkih lidera koji je rekao makar djelomičnu istinu o ulozi Hrvata i Republike Hrvatske u ratu u B i H bio je nekadašnji predsjednik SDA Sulejman Tihić koji je u Zagrebu, 23. travnja 2010., nakon sastanka izaslanstva njegove stranke s izaslanstvom HDZ-a izjavio:

„U najtežim vremenima u Bosni i Hercegovini bi bilo i gore i teže da nije bilo Republike Hrvatske koja je prihvatila izbjeglice, pomagala im, a i dijelovi zemlje oslobođeni su na temelju sporazuma Izetbegović-Tuđman“ (http://www.hazud.hr/genocid-presuda-u-haagu-pobjeda-pete-kolone/).

Bio je to i njegov sasvim jasan i nedvojben (posredan) odgovor na nebuloze predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića izrečene nekoliko dana prije u parlamentu B i H (s ciljem izjednačavanja krivnje srpskog agresora i hrvatskog državnog vrha i dr Tuđmana za agresiju na Bosnu i Hercegovinu).

Polazeći od zajedničkih interesa suzbijanja agresije i zaštite teritorijalne cjelovitosti i nezavisnosti dviju država, predsjednik Republike Hrvatske dr Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović u Zagrebu su 21. srpnja 1992. godine potpisali „Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske“. (Opširnije: http://www.dnevno.hr/kolumnisti/i-sporazum-tudman-izetbegovic-iz-srpnja-1992-potvrduje-besmislenost-teze-o-dogovorenom-ratu-68647#ixzz4NqNGoknE)

To nažalost, nije bio sporazum o cjelovitoj vojnoj suradnji, ali je omogućavao legalno djelovanje Hrvatske vojske u pograničnim područjima susjedne države, što je, među ostalim bilo nužno i zbog činjenice da je Hrvatska tijekom cijeloga trajanja rata trpjela stalne topničke i raketne udare i napade zrakoplovstva s područja Bosne i Hercegovine pod kontrolom Srba. U tim napadima teško su stradavali hrvatski gradovi i sela uz granicu s B i H, pogotovu Slavonski Brod, Županja, Rajevo Selo.

Svakako je zanimljivo podsjetiti kako je Alija Izetbegović opravdavao svoje izbjegavanje sklapanja cjelovitog sporazuma s Republikom Hrvatskom o zajedničkoj obrani od agresije. Naime, on je u izjavama za medije tvrdio da bi takav pristup „uznemirio srpski narod i doveo do daljnjih međunacionalnih sukoba“ – mada je najveći dio Bosne i Hercegovine već bio okupiran od srpskog agresora, mnogi gradovi i sela srušeni, deseci tisuća muslimana pobijeni, a stotine tisuća muslimana i Hrvata protjerano iz svojih domova, uz masovne zločine počinjene nad ova dva naroda.

I tek nakon što je srpski agresor osvojio preko 70% Bosne i Hercegovine (uz stalna nastojanja priključivanja tih područja Srbiji) Alija je ipak konačno, čak i po cijenu „uznemiravanja srpskog naroda“ spas odlučio potražiti u savezu s Republikom Hrvatskom i HVO i spasiti što se spasiti može, pa je tako tek 3 godine poslije došlo do zakašnjelog potpisivanja „Splitskog sporazuma“ o vojnoj suradnji s Republikom Hrvatskom na cijelom prostoru B i H.

Što bi se dogodilo u bihaćkoj enklavi da nije bilo oslobodilačke operacije HV, Oluja?

Ima li tko obraza negirati te bjelodane povijesne činjenice!?

I što je sporno oko Herceg Bosne?

Da nije bilo Herceg Bosne koju je hrvatski narod bio primoran silom prilika i uslijed ratnih okolnosti oformiti (kao privremenu administrativno-teritorijalnu tvorbu koja nije narušavala integritet B i H kao države), DANAS TAMO NE BI BILO HRVATA.

>>Željko Raguž: Današnji položaj hrvatskog naroda u BiH najbolji dokaz ispravnosti utemeljenja HR Herceg Bosne

Bakiru u njegovom islamističkom vodstvu upravo to i smeta – činjenica da su Hrvati opstali i njegova patološka, perverzna potreba sotonizacije bosansko-hercegovačkih Hrvata i Republike Hrvatske proizlazi iz toga.

Ako to nekomu u Sarajevu još uvijek nije jasno:

Bosna i Hercegovina može opstati samo i jedino kao zajednica tri potpuno i u svemu jednakopravna konstitutivna naroda – u protivnom slijedi raspad za koji Hrvati neće snositi odgovornost, ali će se itekako pobrinuti za sebe i svoje interese.

To trebaju znati Bakir i njemu slični.

Njihov islamski radikalizam i taktika stalnih prljavih propagandnih napada na susjede može završiti samo po onoj staroj narodnoj: Tko sije vjetar, žanje buru.

Izbor je na njima.

Ali, ako u Allaha vjeruju (a zaklinju se u njega) i imaju barem trunku časti i ljudskog poštenja, nek ne spominju više etničko čišćenje, jer narod u Bosni i Hercegovini se nagledao zvjerskih iživljavanja njihovih mudžahedina nad civilima i to takvih kakva nisu bila zabilježena ni u vrijeme najžešćih osmanlijskih osvajanja ovih područja.

(Više o djelovanju mudžahedina u B i H i potpori Alije Izetbegovića i tadašnjeg muslimanskog vodstva ovim skupinama vidi na ovih nekoliko primjera:

http://svemirac.com/slike/2011/09/otkriven-krvolok-koji-je-pozirao-sa-odsjecenim-glavama/)

>>MUDŽAHEDINI SU ZAROBLJENICIMA SJEKIRAMA I PILAMA SJEKLI GLAVE

A što je sve islamski radikalizam u stanju učiniti danas i što (nažalost) i čini diljem Europe i bliskog i srednjeg Istoka zadnjih godina, znamo jako dobro. U tom kontekstu, nikakva islamska radikalizacija, pa i ona u Federaciji B i H, ne može ostati izvan pozornosti europske i svjetske javnosti.

>>Miroslav Tuđman: Začetak današnjeg islamskog terorizma imali smo devedesetih u BiH

Sviđalo se to Bakiru Izetbegoviću, njegovom taboru i mentorima, ili ne…

 

 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Feljton

Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Osmi dio

Objavljeno

na

Objavio

Frano Cigić sa svojim ribarskim mrežama

Franjo Cigić piše: Borili smo se za Hrvatsku državu od 1102 god. pa do današnjih dana 2016. god, te uz Božju pomoć nastavljamo, kao Hrvatski narod; starodržavnički, održat se na tlu Hrvatskih povijesnih zemalja.  Odlučio sam 29.travnja 2016.god u navršenoj 88. godini života staviti na papir moja sjećanja i doživljaje, od djetinjstva pa do starosti.  Zašto smo branili N.D.H.?

Frano Cigić je rođen 22 travnja 1928. godine u selu Proboju kod Ljubuškog. Otišao je u vojsku HOS-a u listopadu 1944. Bio je zarobljen kod Dravograda u svibnju 1945. Prošao je Križni Put i samo zahvaljujući dragome Bogu ostao je živ.. Sve što Franu Cigića danas zanima je da svoje životno iskustvo napiše na papir i ostavi nadolazećim hrvatskim naraštajima. Mi ćemo ovdje u nastavcima donijeti životnu priču Frane Cigića, onako kako je on to zapisao. …

Prethodni dio možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Sedmi dio.

Nastavak:

Ona hrvatska narodna izreka govori: sve laži na zemlji izrečene među ljudima i narodima oni se na koncu saznaju.na koncu sam odlučio o tom vremenu događaja proglašenja obrane u 4. god. nezavisne države obstanka. Te na koncu povjerovat lažnim savjetima, da se povučemo, te sa oružjem predamo Engleskim vojnim snagama,koje su bile na tlu austrije. Iste su po potpisanom ugovoru potpisale , da vojska izgubljenog rata bude ljudski prmljena  i tako razoružana. To je liga naroda uvela ali umjesto toga hrvatska vojska, inteligencija, svećenstvo doživjeli smo Bleiburg, koline smrti, u poslijeratno vrijeme 15.5.1945. godine pa dalje pod naređenjem Tita i KP Jugoslavije, tako bijasmo pobijeni, desetkovani, pljačkani, i zlostavljani u višenarodnoj komunističkoj Jugoslaviji

Do njenog obstanka do 1990 god, a potom ponovno se nastavlja jer je hrvatski narod na čelu profesora povijesti Dr. Franjo Tuđman na vrhu HDZ polupredsjedničkog mandata idvojio republiku Hrvatsku iz više narodne komunističke Jugoslavije koju nisu htjele rušiti Europske velesile sa Usa na čelu.

Jugoslavenska takozvana Titova armija pod upravom KPJ i veliko srpske zamisli hoće opet sačuvat državno veliko srpsku Jugoslaviju, te opet nastavljaju sa istim i sličnim zvjerstvom nad hrvatskim narodom, kao što je to bilo sa prvom Jugoslavijom.

Zahvaljujući povjesnoj istini da je NDH postojala i bila branjena po apsolutnoj većini hrvatskog naroda i u većini svih hrvatskih građana, osim manjine koja se odazvala po Pudviću (?) četničkom vođi na području Srba i kninske krajine, gdje su u suradnji talijanske vojske nesmetano zvjerski ubijali, pljačkali hrvatski narod u istočnoj Lici i zapadnoj Bosni , tako je bilo i u drugim mjestima NDH. Tada su se muslimani svojim izvornim imenom Hrvatima, a pravoslavci gdje je NDH mogla održavat vlast: svi zakonski i pravni normi vlada NDH. tako je bilo i po pitanju samoobrane NDH.

Neprijatelji hrvatskog naroda do dan danas služe se svim izmišljotinama i lažima o postojanju NDH kao države u ondašnjoj Europi; GDJ NDH nije bila sasvim svoja i tu su bile snage njemačke vojske i talijanske sve do 9.rujna 1943. godine; ako postavimo pitanje od dva zla jesmo li birali manje sa proglašenjem NDH 10.travnja.1941.god. svakako da će biti zaključak.

Jugoslavija višenacionalna sklepana protiv volje hrvatskog naroda. I ona se raspada, kako je naprijed naglašeno. Poznati vođa i učitelj , miretvorac zvani; stavlja se na čelo hrvatskog naroda, te uzvikuje, dok je još bilo vrijeme; Ne idite u Beograd, pitajte Hrvatski narod. Narodno vijeće u koaliciji sa srpskom radikalnom strankom na čelu Prebičevića ignorira upozorenje Stjepana Radića, kao što su ignorirali sva druga upozorenja prije toga.

Na žalost hrvatski narod predaje u ruke Srpskim težnjama, da su u prvoj Jugoslaviji vladali, kako su zamislili. Zato predstavnik hrvatske republikanske seljačke stranke, Stjepan Radić u novostvorenoj trojedinjenoj Kraljevini; Srba, Hrvata i Slovenaca nastavlja sa istim upozorenjima tražeć ravnopravno vladanje u toj novostvorenoj trojedinjenoj državi na čelu srpskog kralja.

Stjepan Radić

Ta upozorenja su trajala od 1918. pa do 1928.god. lipnja mjeseca, kada je Poniša Račić u skupštini države Srba, Hrvata i Slovenaca u Beogradu; na pitanje vatrenog govornika, isti postavlja pitanje dokle će ta nepravedna zakonska rješenja donositi, tako da se hrvatski narod iskorištava u korist srpskog naroda. Odgovor je glasio: da se srpska krv prolivena u prilog oslobođenja hrvata, ispod stoljetne vladavine Mađarske i  Austrijske vlasti.

Stjepan Radić uzvraća može li se ta srpska krv dokazati da je prolivenau rušenju austrougarske stoljetne vladavine nad hrvatskim narodom. Na to pitanje Stjepana Radića srpskom predstavništvu Puniši Račiću. On je povukao automatski pištolj iza pasa i uperio prema Stjepanu Radiću, gdje su sjedili predstavnici seljačke republikanske stranke. Puniša Račić tim potezom usmrtio je Pavla Radića, Granda, a smrtno ranio Stjepana Radića i zauvijek ga ušutio, jer je isti podlegao smrću sa posljedicom u skupštini upotrebom automatskog oružja po Puniši Račiću.

Vijest je objavljena i cijeli svijet se zgražao, ali se ništa nije pokrenulo.

Na izdisaju predsjednik hrvatske republikanske seljačke stranke izistio je posljednju riječ: Nikad više Beograd. Svim naravno ljudima i narodima je poznato da se ne može nešto zajednički spajat, jer neće moći zaživjeti i eto se dokazalo na primjeru zajedničkog života u jednoj državi Srba i Hrvata, jer su Srbi kulturno, vjerski, i gospodarski razvijani stoljećima., jedni pored drugih živjeli , a to se zove Bizantska kultura ljudskog srpskog načina življenja i ponašanja.

Puniša Račić

Hrvati su narod stoljećima živjeli kršćanskom uljudbom i zapadnom civilizacijskom kulturom. Na žalost moćni državnički ljudi na čelu svojih veliki naroda to nisu htjeli uvažiti po pitanju stvaranja Jugoslavije države sklepane od više naroda. Od tuda je klica zla širila se krvoprolićem na ovom području težnjam veliko srpski zamisli, pa eto do današnjih dana nastoje se iste greške ponavljat. Zato je opravdano bilo proglašenje nezavisne države hrvatske, kao i odvajanje hrvatske republike iz mnogo nacionalne umjetne državotvorne Jugoslavije.

Vratimo se o slučaju ubojstva hrvatskog predstavnika u Beogradu lipnja 1928.god.

To je bila godina mog rođenja.

Zato sam odlučio napisat o borbi hrvatskog naroda za Državu Hrvatsku. Neprijatelji hrvatskog naroda u svim svojim izmišljotinama i lažima zaobilaze istinu,  kako je u više navrata naprijed napisano. Samo oni ponavljaju u bezbroj puta ustaške zločine, ali ne kažu nigdje da je hrvatski narod kao jedan branio svoju proglašenu po imenu NDH . to se zbilo nakon 1938 (?) opet smo imali HOS Hrvatske pravne zakone sudstvo, školstvo, hrvatski poznat novac kunu, to su povjesne činjenice onog vremena.

Starije generacije hrvatskog naroda i svi njegovi građani zaslužili su za obranu četiri godine pod teškim i neodrživim uvjetima. U doba zbivanja na tlu hrvatski povjesni zemalja, koje su bile u sastavu NDH Srijem, Slavonija, tj od Zemuna do Slovenske granice od Drave do mora i otoka, od Senja do Dubrovnika i Boke  Kotorske te uključujuć Bosnu i Hercegovinudo Drine. Vojne zone Italije bile su na području Južne Hrvatske na sjeveru hrvatski zemalja  njemačke vojne postrojbe i borbeno djelovale protiv u šumi.

Stvarane komunističke Jugoslavije; to su činjenice u ono doba postojanja nezavisne države Hrvatske.

U to doba bio sam 12.god proglašenja NDH dana 10.travnja 1941. znači dovoljno star a posebno zainteresirani u hrvatskom rodoljubno i katolički vjerski odgajan. Zato sve što sam naveo u mom sjećanju i povjesne knjige čitajući , koje pišu povjesničari slični Fra Mandiću, zato oni mlađi koji budu čitali moje zapise; borili smo se za Državu Hrvatsku. Mogu se pozvat od kud sam sve to stavio na papir jer ako se ništa nije napsalo i reklo; neprijatelji hrvatskog naroda sve rade, pišu govore da se samo čuje njihova mržnja govorena i napisana kroz deseto stoljeća gaženja, pljačkanja, ubijanja i progonjenja u prvoj Jugoslaviji, ajoš gore u drugoj Jugoslaviji na čelu Tita; KPJ koju su svemoćne zapadne sile pomagale , već sam o tom naprijed pisao, kako je to teklo i zašto. U svakom narodu a posebno hrvatskom narodu, mnogi ljudi se ponašaju, tko mi gazda, ja mu sluga, od tuda dolazi da silnici vladaju po svojim nelogičnim zamislima.

Zahvaljujući pravednicima, koji se rađaju a kroz uzdizanje uočavaju nepravdu činjenu nad ljudima,  tako je to uvijek bilo i biti će na ovom svijetu pa tako i među hrvatskim narodom. Đzahvaljujući učenju nauke Isusa Krista, koje pripovjeda među katolicima, pa tako i među hrvatskim narodom.

Uvijek se naglašava: mir, dobro i ljubav, počem od obitelji pa među ljudima i narodima, ne činite drugom što vi ne bi željeli da vama drugi čini. Jedno, drugo i treće mnogi ljudi slušaju, ali oni svoje nepraedne i nerealne zamisli silom sprovode, pa od tuda su uvijek bili ratovi  mržnja jedni protiv drugih.

Vratimo se pravednicima rođenim od hrvatskom naroda. Tko bi mogao vjerovati da bi svojevremeni fanatik komunističke ideologije, Franjo Tuđman u zreloj dobi došao do uvjerenja, da je hrvatski narod istina. On započinje u prilog istine govorit i pisat knjige u onim teškim vremenima komunističke vladavine u sklepanoj višenarodnoj državnoj tvorevini komunističkoj Jugoslaviji na čelu Tita. O tom sam više puta naglasio, a profesor povijest dr. Franjo Tuđman nastavlja sa zamislima u djelo sprovoditi knjige po njemu napisane kao što su bile: Mali narodi i velike ideje, Žrtve drugog svjetskog rata i Bespuće. Te knjige su mnogo značile među hrvatskim narodom u doba svjetskog političkog gibanja 1988. god.

Nastavlja se…

Franjo Cigić

(Napomena: Stavovi i mišljenja iznesena u tekstu su autorova – Tekst je prijepis bilješki koje je Frano Cigić vlastoručno zabilježio.)

Prethodni dio možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Sedmi dio.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Sedmi dio

Objavljeno

na

Objavio

Frano Cigić na svom brodu Free Lancer

Franjo Cigić piše: Borili smo se za Hrvatsku državu od 1102 god. pa do današnjih dana 2016. god, te uz Božju pomoć nastavljamo, kao Hrvatski narod; starodržavnički, održat se na tlu Hrvatskih povijesnih zemalja.  Odlučio sam 29.travnja 2016.god u navršenoj 88. godini života staviti na papir moja sjećanja i doživljaje, od djetinjstva pa do starosti.  Zašto smo branili N.D.H.?

Frano Cigić je rođen 22 travnja 1928. godine u selu Proboju kod Ljubuškog. Otišao je u vojsku HOS-a u listopadu 1944. Bio je zarobljen kod Dravograda u svibnju 1945. Prošao je Križni Put i samo zahvaljujući dragome Bogu ostao je živ.. Sve što Franu Cigića danas zanima je da svoje životno iskustvo napiše na papir i ostavi nadolazećim hrvatskim naraštajima. Mi ćemo ovdje u nastavcima donijeti životnu priču Frane Cigića, onako kako je on to zapisao. …

Prethodni dio možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Šesti dio.

Nastavak:

Ta obostrana razmišljanja i prihvaćanja udarile su temelj buduće nazivu Hrvatsko nacionalno izmirenje koje se ističe kao zamisao profesora dr.Franje Tuđmana , prilikom provođenja referenduma 1990.god. za izdvajanje Republike Hrvatske iz komunističke Jugoslavije.

Dok je bio živ general Drinjanin znao je naglašavati preko glasila hrvatskog narodnog otpora, obrane i revije  to mjesečnika Drine. On je govorio ako vam moje ime smeta u borbi za ponovnu obnovu hrvatske države nemojte ga spominjati, jer je neprijatelj lažno mene optuživao jer sam stvarao i branio NDH.

U slučaju provođenja referenduma 1990.god. nije bilo prikladno isticati sve ono što je general vitez u borbi za državu Hrvatsku činio i dugogodišnje pisao u Obrani i Drini, koji izlaze u Španjolskoj od 1960.god. Zato profesor dr. Franjo Tuđman u tom vremenu preuzimlje na sebe svu političku odgovornost u teškim okolnostima izdvajanja Republike Hrvatske iz tadašnje komunističke Jugoslavije.

U tom svom razmišljanju i radu on traži suputnike koje je poznavao kao vjerne državotvorne borce u hrvatskoj političkoj, rodoljubnoj emigraciji.

Kroz desetljeća pratio je Drina press pisanje jer ona mudra i pametna izreka je glasila: U mirno doba više vrijedi reći i napisati, pametnu,  mudru i dalekovidnu rečenicu u prilog ponovne borbe za slobodu i državu Hrvatsku, nego u ratu stotine granata.

Takva misao pokrenula je profesora povjesti dr.Franju Tuđmana, da počme pisati knjige kao što su bile; Mali narodi i velike ideje, naslov je glasio, osobno sam istu pročitao, kao i druge dvije, a to su bile, druga govori Žrtve drugog svjetskog rata i treća govori Bespuće., koja razlaže o veliko srpskim lažima i izmišljotinama o ustaškom radnom logoru, koji je stvoren da one ljude i organizacije koje ruše volju Hrvatskog naroda tj. proglašenu NDH te napisane i objavljene knjige su izazvale  neograničenu mržnju i progone na profesora povijesti dr. Franju Tuđmana od strane komunističkih vlastodržaca u titovoj komunističkoj Jugoslaviji. Tako je bilo i sa drugima koji su se usudili pisat, govorit, istinu o stanju hrvatskog naroda , koji se sustavno uništava u svim oblicima Hrvatskog nacionalnog života u titovoj komunističkoj Jugoslaviji.

Riječi dr. Franje Tuđmana koji je započeo izlagati srpskim generalim u Beogradu; Zašto osuđujete hrvatski narod da je zločinački , oni su njemu odgovorili , rad i komunističke partije kojoj mi pripadamo a i ti tj, Jugoslavije.

Dr. Franjo Tuđman, njima srpskim generalima uzvraća, ako je to tako onda ja više ne mogu toj K.P.J. pripadati, jer njena lažna izmišljanja i optuživanja su mene zavodili protiv mog Hrvatskog naroda, ali od sada ne mogu više jer ja sam počeo praviti usporedbe i razlikovat pojmove o potrebi rušenja velikosrpske zamisli o stvaranju velike Srbije na tlu povjesni hrvatski zemalja .

Tu izjavu prenosi tiskara hrvatskih boraca u emigraciji 1964 godine koja postoji u Španjolskoj. Ta izjava profesora povijesti dr. Franje Tuđmana širi se od čovjeka do čovjeka u Hrvatskom narodu; a djeluje kao živa bomba u rušenju sklepane lažno i nelogično komunističke Jugoslavije na čelu lažno ubačenog na čelo K.P.J Tita.

Prva knjiga napisana je po dr.Franji Tuđmanu, Mali narodi i velike ideje; veliki naroda na tlu Europe, kako su jedne zemlje i sisteme uništiti i sebi pokoriti, a mali narodi ostaju nezapaženi u tim narodima pa tako mali Hrvatski narod ostaje neuvažen u prvom svjetskom ratu kao i drugom.

Bilo je upozorenja, kako sam naprijed naglasio ali su ondašnji političari vodili Hrvatski narod sa uvjerenjem da nismo u stanju opstat kao narod živući na tlu hrvatskih povjesnih zemalja . od tadašnjih povjesnih vremena do današnjih u Hrvatskom narodu, neznatna manjina vjeruje u neku novu sklepanu Jugoslaviju. U tom Srpska pravoslavna crkva, uvjerava vjernike pravoslavne vjere da su srbi a to je velika laž i izmišljotina. Zato moramo razuvjeriti vjernike da je njihova pripadnost Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi kojima je put, da se ugledaju u svoje predčasnike o kojim sam već naglašavao naprijed u izlaganju.

Sve je teklo logično i snošljivo, dok nije dr.Ante Starčević  u skupštini Mađarske naglasio; poznatu izreku Hrvati su starodržavnički narod, zato mi kao narod ne možemo opstat u zajedničkoj carevini Pešte, Beča i Beograda. Ban Khuen Hedervari; toj ideji i istini hrvatskog naroda u povjesnoj prošlosti o kojoj sam opširno naglašavao. Misli se suprostaviti, te daje zakonsko pravo Srpskoj pravoslavnoj crkvi da hrvatske pravoslavne vjernike razuvjeri o svojoj vjerskoj pripadnosti, ali ban Hedervari udara klicu razdora među Hrvatske pravoslavne vjernike, jer ljudi se daju povesti za životnim potrebama i nagradama, a to njima omogučuje Beogradska vlast, koja donosi svoje zakone na tlu dobiveni u posjed hrvatski povjesni zemalja uz pomoć Engleske, Francuske i Amerike. To je bilo u doba prve Jugoslavije kad još gore u doba stvaranja i vladanja u komunističkoj Jugoslaviji na čelu Tita.

Tako velikosrpsko vladanje i ponašanje nad porobljenim hrvatskim narodom poslije prvog i drugog svjetskog rata. Kasnije Musolini je zamislio ideologiju obnavljanja Rimskog carstva, jedan narod, jedan vođa, jedna zastava; svi za jednog jedan za sve.

Frano Cigić

Hitler je zamislio ideologiju stvaranja nove Europe. Stvaranje bogatstva ,  mora biti pravno dokazano. Krađa, kriminal, kažnjavan, zakone kršit je kažnjavano. Bogatstvo i bankarstvo kontrolirano, socialno nacionalno pravo za sve osigurano. To se zvala ideologija social nacional sistem uređenja i narodima upravljanja.

Ideologija slobodnog tržišta tj.prohod robe, novca, ljudi i kultura slobodna je sa jednog kraja svijeta do drugog kraja svijeta. Vjere su sve slobodne pripovjedat, a ljudi su rasno svi ravnopravni; te četvrta ideološka zamisao: komunistička internacionala sa crvenom petokrakom, zavladati sa svih 5 kontinenata ovog svijeta.

Veliko srpska ideologija osvajanja hrvatski povjesni zemalja  nije obiležena imenom i vladanjem, a to se zove Fašizam, taj osvajački i veliko srpski ideološki zamisao , do današnji dana želi se nametnuti Hrvatskom narodu.; jer je iskoristio svjetsko političko gibanje u kontinenatalnoj Europi gdje je započeo drugi svjetski rat.  Kako sam naglašavao naprijed zašto se to dogodilo.

U tom vremenu hrvatski narod , bio je razapet među ideološki svjetski a posebno europski narodi. NDH je proglašena 10.travnja 1941.god. nije bila kakvu je hrvatski narod zaslužio, kakvu je želio. Nije bila niti sasvim svoja; bila je napadnuta, sa strane četnički bandi do zubi naoružani, predvođenim profesionalnim oficirima raspadajuće kraljevine Jugoslavije., a pomagana od strane Engleza i Amerike.

Bilo je pravo i potreba, volja i odraz hrvatskog naroda branit novo proglašenu NDH, jer u tom momentu Njemačka vojna sila ruši kraljevinu, sklepanu od 3 razločita naroda, po ničem slična da bi se moglo u toj državi živjet zajedno;

ali to nije smetalo u to doba na vlasti vođe ideologije fašističke i i social nacionalističke. Oni su po svaku cijnu željeli kraljevinu sklepanu državu od tri različita naroda i imati u savezu sile osovine, tako da bi vojska sile osovine imala slobodno kretanje po toj sklepanoj velikosrpskom državnom tvorevinom; te sile trojne osovine bile su iznenađene: one stvaraju novi plan razbijanja , te veliko srpske državne tvorevine sastavljene poslije završetka prvog svjetskog rata uz volju i priznanje pobjednika nad austrougarskom carevinom, o tom sam već naprijedslučaj tog događaja opisao.

A sada se govori i radi o razbijanju po šavovima te umjetno stvorene veliko srpske državne tvorevine na tlu jugoistočne europe i srednjoeuropskih zemalja; Hrvatskom i Slovenijom, koje su stoljećima bile u sastavu austrougarske carevine.

Engleska, Francuska već je bila ratno poražena ali USA staje uz Englesku, kao bi na koncu USA snaga uspjela pobjediti silu osovine; to gore naglašeno o razbijanju stvorenog saveza sile osovine, te u kratkom razdoblju istog rušenog , po špijunaži sa kojom je surađivala srpska pravoslavna crkva.

27.3.1941. godine velike demonstracije se pojavljuju u Beogradu protiv stvorenog saveza sa silom osovine i kraljevskom velikosrpskom vladom.

Na tim demonstracijama se uzvikivalo ; dolje potpisani savez sa silom osovinom, zato bolje rat, nego pakt, bolje grob, nego rob. Tu je sve počelo, a vojna sila njemačke sa avionima zvane Štuke napadaju Beograd, a njemačka vojska napada jugoslaviju, koja će biti poražena u roku nedjelju dana. Ali sam već naprijed napisao; u politici griješiti ravno je krvoproliću i na tom počinje krvoproliće, o kojem sam naglasio, da su četnici uzvratili svojim zvjerstvom nad hrvatskim narodom, da pale, progone, i zvjerski ubijanjem na tlu , novoproglašene NDH. koja se prostirala u svojim povjesnim tisućugodišnjim granicama.

Već sam rekao da NDH nije bila sasvim svoja. Od dva zla biralo je ustaško vodstvo, prihvatiti savjet, koji je glasio; proglasite državnu nezavisnost, prije ulaska njemačke vojske na tlo hrvatski povjesni zemalja, tako laži i izmišljotine neprijatelj hrvatskog naroda su suprotne istini zbivanja, da su talijani na čelu Musolinija i Nijemci na čelu Hitlera stvorile nezavisnu državu Hrvatsku.

Nastavlja se…

Franjo Cigić

(Napomena: Stavovi i mišljenja iznesena u tekstu su autorova – Tekst je prijepis bilješki koje je Frano Cigić vlastoručno zabilježio.)

Prethodni dio možete pročitati ovdje: Hercegovački Hrvat Frano Cigić u borbi za Hrvatsku Državu – Šesti dio.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori