Pratite nas

Feljton

Tko je koga etnički čistio u BiH?

Objavljeno

na

Iz dana u dan slušamo besramne i blasfemične optužbe člana Predsjedništva B i H iz redova „bošnjačkog“ naroda Bakira Izetbegovića, koji se doista ponaša poput slona u staklarskoj radnji. Kao da se svim silama trudi srušiti mostove između svoga i drugih naroda na ovim prostorima.

Izjave koje u posljednje vrijeme daje negirajući postojanje Hrvata i Srba, njihove korijene na prostorima Bosne i Hercegovine i identitet ovih naroda, istodobno svoju naciju proglašavajući „najstarijom“ i „jedinom konstitutivnom“ (!?), a potom se obrušavajući na predsjednicu Republike Hrvatske, češkog predsjednika i austrijskog ministra vanjskih poslova – nazivajući ih „lašcima“, „islamofobima“ (i sl.), te sipajući usput lavinu optužbi na račun naroda s kojima bi „bošnjaci“ trebali graditi budućnost i zajednički život u B i H, mentalno nezreli Bakir pokazao se još gorim državnikom nego je to bio njegov (rahmetli) otac, Alija Izetbegović. Alija je upamćen kao kameleon, beskičmenjak, prevrtljivac i lažac, ali ipak, čini se, nije bio toliko zlurad i ekstreman kao njegov biološki i ideološki nasljednik.

Treba imati samo minimum razuma i ljudskog poštenja kako bi se konačno priznala realnost onoga što se događalo vezano za agresiju na Bosnu i Hercegovinu od 1. listopada 1991. godine do potpisivanja Daytonskog sporazuma (studenoga 1995.).

Kod Bakira Izetbegovića toga nema, a sudeći po svemu što je ovih dana izblebetao (upravo tako – izblebetao – jer to nisu izjave koje spadaju u jezik diplomacije – to je jezik ulice i kavanski žargon), on od susjeda i Europe traži da zatvore oči i šute o svemu što se događa u muslimanskim područjima B i H, pa i islamizaciji koja se agresivno provodi čak i u Sarajevu, gdje se čitave gradske četvrti protivno Ustavu i zakonima B i H i njezinoj pravnoj stečevini prodaju muslimanima iz islamskih zemalja i to samo s jednim ciljem: DA SE PROMJENI ETNIČKA SLIKA I POTISNE STANOVNIŠTVO KOJE NE PRIPADA ISLAMSKOJ VJERI. Zar protiv toga već godinama ne protestiraju – čak i javno, preko medija, pojedini novinari i intelektualci „bošnjačke“ provenijencije upozoravajući kako se radi o opasnim tendencijama koje će imati dalekosežne posljedice po B i H?

Usprkos svemu, Bakir nastavlja kurs rahmetli babe Alije i sudbinu svojih „bošnjaka“ veže za Tursku i zemlje radikalnog islama, što je politika koja vodi ravno u propast, politika sukoba čije silnice prijete ovo područje pretvoriti u svjetsko krizno žarište.

U svojim nastojanjima provođenja zacrtane (samoubilačke) koncepcije, Bakir ne bira sredstva. Onako neuk i nesposoban kakav jeste, pokušava „skrojiti“ novu povijest B i H i to na momente djeluje tragikomično, poprimajući čak oblike crnog humora.

Izmišljanje neke „etnogeneze bošnjačke nacije“ koja postoji samo u glavama ideoloških i vjerskih fanatika i opsjenara poput Muhameda Filipovića, Hakije Zoranića i njima sličnih, kod svakog razumnog čovjeka može izazvati jedino podsmijeh – cjelokupna „etnogeneza” ove nacije može se svesti na razdoblje od 1968. do 1993. godine, kad su dekretom CK SK B i H egzistirali kao „Muslimani“ i na razdoblje nakon 1993. godine, kad su se proglasili „Bošnjacima“. I to je jedina prava istina po pitanju „etnogeneze“.

Bakir se upušta i u revidiranje prošlosti i činjenica iz 90-ih godina, paušalno, švindlerski i diletatntski, optužuje, vrijeđa, laže.

Slušajući ga čovjek se upita: što s njim i njemu sličnima?

Po tko zna koji put dokazivati im već dobro poznate istine, ponavljati nepobitne činjenice i argumente, navoditi podatke i kronologiju događaja, podsjećati na ono što su o ratu u B i H i postupcima Alije Izetbegovića pisali i govorili sami „bošnjački“ političari, vojni zapovjednici (pa i vrhovni zapovjednik Armije B i H, Sefer Halilović – čije je ubojstvo odobrio sam Alija, budući da se nije uklapao u njegovu koncepciju podjele zemlje i stvaranja čiste islamske države) i priznati svjetski stručnjaci (poput Charlesa Shradera koji je napravio vrhunsku vojno-stratešku analizu hrvatsko-muslimanskog oružanog sukoba u B i H u svojoj knjizi Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni – Vojna Povijest 1992.-1994.) ili se ponajprije osloniti na same „bošnjačke“ izvore, recimo, snimku „Prvog bošnjačkog sabora“ održanog u Sarajevu 27-28. 09.1993. u hotelu Holiday Inn, na kojemu se okupila tadašnja politička, intelektualna i vjerska elita „bošnjačkog“ naroda u B i H, pojačana vojnim zapovjednicima s terena i izaslanicima Turske i Irana?

Nema druge nego podsjećati, jer to Bakir i društvo traže.

Ovaj „Prvi bošnjački sabor“, primjerice, zanimljiv je iz više razloga.

Naime, on je sazvan u vrijeme kad je Aliji Izetbegoviću trebalo pokriće za odbijanje međunarodnog (ženevskog) mirovnog sporazuma na koji je on najprije stavio paraf i potom se predomislio (ništa neobično za rahmetli Aliju – rekli bi oni koji su ga znali, jer on se nikad dogovora nije držao ni kad ih je potpisivao), kako bi taj teret skinuo sa svojih leđa i prebacio ga na „narod“. U tom smislu, „Sabor“ je organiziran tako da su pristigli „poslanici“ iz većine „okruga“ koje su muslimani smatrali „svojim“ – što je barem prividno davalo „legitimitet“ ovom sasvim novom i do tada nepoznatom mehanizmu „narodnog odlučivanja“ specijalno skrojenom za ovu prigodu.

Druga okolnost, bila je potreba da se konstituira nova „bošnjačka“ nacija, tj. da se i službeno dotadašnja nacionalna odrednica „Musliman“ zamijeni novom „Bošnjak“ i najavi uvođenje novog „bošnjačkog“ jezika.

I treće, ne manje važno, na njemu se trebala razmotriti aktualna situacija u B i H, s obzirom na rat protiv hrvatskoga naroda i otimanje njegovih prostora – što je tada već bilo u tijeku.

Ono što se događalo na tom „Saboru“ teško je ukratko prepričati – da bi se dobio pravi dojam, mora se pogledati cijela snimka – ali evo nekoliko natuknica:

–          Na njemu je manifestirano jedinstvo „bošnjačkog“ naroda i njegove vjerske, političke i intelektualne elite, uz zamjetan i naglašen ratnički i patriotski naboj;

–          Istaknuto je kako „bošnjaci“ neće prihvatiti ni jedno rješenje koje za njih ne bude zadovoljavajuće – a zahtjevi su se svodili na to da im se mora omogućiti država koja ima sve uvjete za preživljavanje, da bude teritorijalno zaokružena i samoodrživa uz obvezan izlaz na Jadransko more, optimalne prirodne resurse itd.;

–          Jednodušno je izražena spremnost da se „neprijatelje B i H“ vojno porazi (prvo „ovaj slabiji“, tj, Hrvati – pa onda „onaj drugi jači“, tj. Srbi, kako reče jedan od vojnih zapovjednika Armije B i H s područja Konjica;

–          Hrvatska i Hrvati iz B i H izjednačeni su s agresorom i zanemareno je sve ono što su do tada učinili u obrani prostora B i H;

–          Najavljeno je i to da B i H mora postati „rasadnik islama u Evropi“ i da se bi ne smijele dopustiti greške iz prošlosti koje je napravio islam („kao u Španiji, gdje više nema ni traga muslimanima…“ – kako reče poslanik s područja Trebinja);

–          „Bošnjaci“ su definirani kao jedina i najveća žrtva u ratu, s idelaiziranim pristupom o „nevinosti“ zasnovanom na čistim propagandnim floskulama, uz zanemarivanje svih groznih zločina što su ih počinili kako Armija B i H, tako i mudžahedini iz arapskih zemalja koji tada imaju bezrezervnu potporu Alije Izetbegovića i njegovog političkog vrha;

–          I na kraju, međunarodni mirovni sporazum (o ustanovljenju 3 nacionalne teritorijalne jedinice u okviru B i H) glatko je odbijen i time se velika većina poslanika izjasnila protiv mira i za nastavak rata

Posebno je zanimljivo slušati najave lokalnih zapovjednika Armije B i H, koji obećavaju skori prodor na Jadran i „oslobađanje zapadne Hercegovine, uključujući Grude i Široki Brijeg…“

Ova snimka – da ima ikakve pravde – bila bi jedan od ključnih dokaza na svakom međunarodnom sudu i nezaobilazni materijal pri svakoj analizi događaja u bosansko-hercegovačkom ratu, jer u cjelosti razotkriva pravo lice muslimana i njihove namjere.

Treba li nekoga možda podsjećati da je agresija na Bosnu i Hercegovinu započela napadom „JNA“ i četnika, odnosno, agresorskih (srpsko-crnogorskih snaga) na selo Ravno, 1. listopada 1991. godine?

A kako je na to reagirao predsjednik Predsjedništva B i H Alija Izetbegović?

„Ovo je djelo bezumnih ljudi koji ne mogu da se dogovore, koji neće da se dogovore, njihove motive ne znamo (…) Ja ovim proglašavam NEUTRALNOST Bosne i Hercegovine u ovom ratu (…) Zapamtite, OVO NIJE NAŠ RAT. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat.“ (službena izjava Alije Izetbegovića „u svoje lično ime i u ime Predsjedništva B i H“ od 10.06.1992.

Alija Izetbegović, kako je vidljivo iz ove izjave iz lipnja 1992. godine, niti 9 mjeseci poslije agresije „JNA“ i četnika na područje države čiji je predsjednik bio, „nije znao“ (ili bolje rečeno nije htio znati!) što se u njoj događa (kasnije su muslimani za početak rata uzeli nadnevak 1. travnja 1992. – dan kad su srpske paravojne postrojbe izvršile pokolj njihovog stanovništva u Bijeljini, ali, eto, čak niti 2 i pol mjeseca poslije tog pokolja Alija još uvijek „ne zna što se događa“ i PROGLAŠAVA NEUTRALNOST!?).

Takvog „saveznika“ su imali Hrvati u Bosni i Hercegovini i Republika Hrvatska u nametnutom ratu kojemu je bio cilj brisanje s tih prostora svega što nije srpsko. I s takvim se „saveznikom“ i „prijateljem“ trebalo oduprijeti uništenju i organizirati zajedničku obranu!?

Umjesto da se poput Hrvata, u stanju općeg rasula i potpunog nefunkcioniranja države od početka organiziraju za otpor agresoru, muslimani (zahvaljujući prije svega svojem vodstvu) otežu, oklijevaju, kalkuliraju i čekaju da se agresor smiluje i prestane s napadima, masovnim zločinima i etničkim čišćenjem.

Čak što više, nakon što su potisnuti od Srba u istočnoj Bosni i Posavini, oni najprije u hrvatske enklave na području srednje Bosne šalju desetke tisuća svojih civila – izbjeglica, da bi se potom svom silinom obrušili na Hrvate otimajući im njihove domicilne prostore. U tom ratu bez milosti, situacija je posve jasna. U doslovnom smislu riječi, NEMA NITI JEDNE JEDINE MUSLIMANSKE ENKLAVE KOJA JE OPKOLJENA – SVE OD REDA U PITANJU SU HRVATSKA PODRUČJA – što je jasno vidljivo iz priloženog zemljovida i nepobitno utvrđeno i verificirano analizama kompetentnih svjetskih stručnjaka.

Na gornjem zemljovidu, plavom bojom obilježena su autohtona hrvatska područja na kojima su se Hrvati brane i kako je vidljivo, nalaze se u potpunom okruženju muslimana; Zelena bojaoznačava teritorije pod kontrolom muslimanskih snaga, i ta područja su u gotovo potpunom okruženju srpskih snaga (područja pod kontrolom Srba označena su crvenom bojom).

Tko je tu bio agresor, a tko žrtva? Kako se mogu proglasiti agresorom oni koji su u potpunosti okruženi snagama neprijatelja i to na svojim domicilnim područjima gdje čine relativnu ili natpolovičnu većinu? Nisu li po toj logici i građani Sarajeva „napadali“ snage na okolnim brdima iznad grada a ne ovi njih?

Teza o „agresiji“ Hrvata na muslimanske prostore potječe iz iste kuhinje u kojoj je nastala propagandna floskula o „agresiji Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu“.

Nisu li kroz cijelo vrijeme rata pogranični prostori Republike Hrvatske sustavno i bezdušno razarani s teritorija Bosne i Hercegovine?

Samo u Slavonskom Brodu ubijen je čitav jedan razred djece – njih 28 i to granatama koje su tijekom rata upućivane upravo otuda – s područja države Bosne i Hercegovine, dok je samo u Brodsko-posavskoj županiji tijekom rata ubijeno ukupno 182 civila.

Po međunarodnom pravu, svaka država koja je izložena agresiji i napadana topništvom s područja druge, može ući 50-60 kilometara u dubinu njezina teritorija, odnosno, toliko koliko je potrebno da se neutraliziraju oruđa s najvećim dometom. Dakle, i da nije bilo nikakvih sporazuma između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine (odnosno dvojice predsjednika dr Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića) o zajedničkoj obrani i vojnom djelovanju na području B i H, Hrvatska je imala pravo zaštititi se od tih napada koji su gotovo svakodnevno uzrokovali civilne žrtve u pograničnim područjima.

Treba li nekoga podsjećati koliko je Hrvatska učinila za obranu B i H?

Koliko je dostavila hrane, oružja, sanitetskog materijala, koliko desetina tisuća muslimanskih izbjeglica je primila i skrbila o njima – čak i u vrijeme dok su muški članovi njihovih obitelji napadali hrvatske prostore i ubijali naš narod u B i H – koliko stotina muslimanskih ranjenika je besplatno liječeno u hrvatskim bolnicama?

Tko će i kad platiti svu onu prolivenu krv naših bojovnika iz HVO-a, one živote izgubljene u ponovnom zauzimanju prostora što ih je Armija B i H prepustila srpskom agresoru dopustivši mu okupaciju 70% B i H? Gdje je „slavna“ Armija B i H bila do proljeća 1994. godine i prve zajedničke operacije HVO-a i Armije B i H na Cincaru? Naime, do ove suradnje došlo je tek poslije potpisivanja Washingtonskog sporazuma, jer su sve do tada Alija i njegovo vodstvo odbijali svaku suradnju s Hrvatskom i HVO-om zanoseći se stvaranjem islamske države na hrvatskim etničkim područjima.

Zanima li koga u Sarajevu (uključujući prije svega Bakira Izetbegovića i njegovu islamističku kamarilu okupljenu u sadašnju SDA) tko i kako je dijelio Bosnu i Hercegovinu, nek prije svega pročitaju zapisnike Predsjedništva B i H iz ratnog razdoblja, naročito onaj dio koji se odnosi na prijedloge Alije Izetbegovića dr Franji Tuđmanu da „pripoji zapadnu Hercegovinu i još neke krajeve s hrvatskom većinom“ Republici Hrvatskoj, a mogli bi pogledati i što isti taj Alija poduzima na podjeli B i H u tajnim pregovorima s Miloševićem i Karadžićem već u jesen 1992. godine (o čemu detaljno piše bivši vrhovni zapovjednik Armije B i H, Sefer Halilović u svojoj knjizi Lukava strategija (dostupno na: https://www.scribd.com/doc/85774605/Sefer-Halilovic-Lukava-Strategija).

Jedan od rijetkih bošnjačkih lidera koji je rekao makar djelomičnu istinu o ulozi Hrvata i Republike Hrvatske u ratu u B i H bio je nekadašnji predsjednik SDA Sulejman Tihić koji je u Zagrebu, 23. travnja 2010., nakon sastanka izaslanstva njegove stranke s izaslanstvom HDZ-a izjavio:

„U najtežim vremenima u Bosni i Hercegovini bi bilo i gore i teže da nije bilo Republike Hrvatske koja je prihvatila izbjeglice, pomagala im, a i dijelovi zemlje oslobođeni su na temelju sporazuma Izetbegović-Tuđman“ (http://www.hazud.hr/genocid-presuda-u-haagu-pobjeda-pete-kolone/).

Bio je to i njegov sasvim jasan i nedvojben (posredan) odgovor na nebuloze predsjednika Republike Hrvatske Ive Josipovića izrečene nekoliko dana prije u parlamentu B i H (s ciljem izjednačavanja krivnje srpskog agresora i hrvatskog državnog vrha i dr Tuđmana za agresiju na Bosnu i Hercegovinu).

Polazeći od zajedničkih interesa suzbijanja agresije i zaštite teritorijalne cjelovitosti i nezavisnosti dviju država, predsjednik Republike Hrvatske dr Franjo Tuđman i predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović u Zagrebu su 21. srpnja 1992. godine potpisali „Sporazum o prijateljstvu i suradnji između Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske“. (Opširnije: http://www.dnevno.hr/kolumnisti/i-sporazum-tudman-izetbegovic-iz-srpnja-1992-potvrduje-besmislenost-teze-o-dogovorenom-ratu-68647#ixzz4NqNGoknE)

To nažalost, nije bio sporazum o cjelovitoj vojnoj suradnji, ali je omogućavao legalno djelovanje Hrvatske vojske u pograničnim područjima susjedne države, što je, među ostalim bilo nužno i zbog činjenice da je Hrvatska tijekom cijeloga trajanja rata trpjela stalne topničke i raketne udare i napade zrakoplovstva s područja Bosne i Hercegovine pod kontrolom Srba. U tim napadima teško su stradavali hrvatski gradovi i sela uz granicu s B i H, pogotovu Slavonski Brod, Županja, Rajevo Selo.

Svakako je zanimljivo podsjetiti kako je Alija Izetbegović opravdavao svoje izbjegavanje sklapanja cjelovitog sporazuma s Republikom Hrvatskom o zajedničkoj obrani od agresije. Naime, on je u izjavama za medije tvrdio da bi takav pristup „uznemirio srpski narod i doveo do daljnjih međunacionalnih sukoba“ – mada je najveći dio Bosne i Hercegovine već bio okupiran od srpskog agresora, mnogi gradovi i sela srušeni, deseci tisuća muslimana pobijeni, a stotine tisuća muslimana i Hrvata protjerano iz svojih domova, uz masovne zločine počinjene nad ova dva naroda.

I tek nakon što je srpski agresor osvojio preko 70% Bosne i Hercegovine (uz stalna nastojanja priključivanja tih područja Srbiji) Alija je ipak konačno, čak i po cijenu „uznemiravanja srpskog naroda“ spas odlučio potražiti u savezu s Republikom Hrvatskom i HVO i spasiti što se spasiti može, pa je tako tek 3 godine poslije došlo do zakašnjelog potpisivanja „Splitskog sporazuma“ o vojnoj suradnji s Republikom Hrvatskom na cijelom prostoru B i H.

Što bi se dogodilo u bihaćkoj enklavi da nije bilo oslobodilačke operacije HV, Oluja?

Ima li tko obraza negirati te bjelodane povijesne činjenice!?

I što je sporno oko Herceg Bosne?

Da nije bilo Herceg Bosne koju je hrvatski narod bio primoran silom prilika i uslijed ratnih okolnosti oformiti (kao privremenu administrativno-teritorijalnu tvorbu koja nije narušavala integritet B i H kao države), DANAS TAMO NE BI BILO HRVATA.

>>Željko Raguž: Današnji položaj hrvatskog naroda u BiH najbolji dokaz ispravnosti utemeljenja HR Herceg Bosne

Bakiru u njegovom islamističkom vodstvu upravo to i smeta – činjenica da su Hrvati opstali i njegova patološka, perverzna potreba sotonizacije bosansko-hercegovačkih Hrvata i Republike Hrvatske proizlazi iz toga.

Ako to nekomu u Sarajevu još uvijek nije jasno:

Bosna i Hercegovina može opstati samo i jedino kao zajednica tri potpuno i u svemu jednakopravna konstitutivna naroda – u protivnom slijedi raspad za koji Hrvati neće snositi odgovornost, ali će se itekako pobrinuti za sebe i svoje interese.

To trebaju znati Bakir i njemu slični.

Njihov islamski radikalizam i taktika stalnih prljavih propagandnih napada na susjede može završiti samo po onoj staroj narodnoj: Tko sije vjetar, žanje buru.

Izbor je na njima.

Ali, ako u Allaha vjeruju (a zaklinju se u njega) i imaju barem trunku časti i ljudskog poštenja, nek ne spominju više etničko čišćenje, jer narod u Bosni i Hercegovini se nagledao zvjerskih iživljavanja njihovih mudžahedina nad civilima i to takvih kakva nisu bila zabilježena ni u vrijeme najžešćih osmanlijskih osvajanja ovih područja.

(Više o djelovanju mudžahedina u B i H i potpori Alije Izetbegovića i tadašnjeg muslimanskog vodstva ovim skupinama vidi na ovih nekoliko primjera:

http://svemirac.com/slike/2011/09/otkriven-krvolok-koji-je-pozirao-sa-odsjecenim-glavama/)

>>MUDŽAHEDINI SU ZAROBLJENICIMA SJEKIRAMA I PILAMA SJEKLI GLAVE

A što je sve islamski radikalizam u stanju učiniti danas i što (nažalost) i čini diljem Europe i bliskog i srednjeg Istoka zadnjih godina, znamo jako dobro. U tom kontekstu, nikakva islamska radikalizacija, pa i ona u Federaciji B i H, ne može ostati izvan pozornosti europske i svjetske javnosti.

>>Miroslav Tuđman: Začetak današnjeg islamskog terorizma imali smo devedesetih u BiH

Sviđalo se to Bakiru Izetbegoviću, njegovom taboru i mentorima, ili ne…

 

 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Srbi su u ratovima na području bivše SFRJ uzrokovali gotovo 80% žrtava, znaju to i zato se žeste!

Objavljeno

na

Objavio

Bivši predsjednik Narodne skupštine Srbije, Oliver Dulić, izjavio je kao službeni predstavnik Republike Srbije (u proljeće 2008. godine) na jednom okruglom stolu u Nizozemskoj da su Srbi u ratovima 90-ih godina na prostoru bivše SFRJ uzrokovali najviše žrtava i počinili najveći broj zločina.

Na njega se, dakako, u Srbiji i “Republici Srpskoj” digla kuka i motika. Proglašen je “izdajicom”, “ustašom”, “lažovom” i sl., što je kod njih uobičajen tretman u odnosu na svakoga tko o takvim temama progovori istinu. Nakon što su ispitali obiteljsko stablo i utvrdili da mu je otac Hrvat (odnosno, Bunjevac), kampanja je postala još žešća i pretvorila se u pravu hajku. Uzalud je nesretni čovjek dokazivao kako se izjašnjava kao “Jugoslaven”. Nisu ga ostavljali na miru. Smijenjen je ubrzo s dužnosti predsjednika Narodne Skupštine (na kojoj je proveo nešto više od godinu dana) i trajno obilježen kao “izdajnik” (kasnije i osuđen na 3 i pol godine zatvora zbog “tehničkih propusta” u radu – u vrijeme kad je u vladi Mirka Cvetkovića obnašao dužnost ministra životne sredine i prostornog uređenja).

No, ostavimo sad Dulića i njegovu osobnu sudbinu i pokušajmo provjeriti  spomenuti  iskaz. Je li on stvarno samo “klevetao” vlastitu zemlju i srpski narod ili je govorio istinu?

Činjenice

Izvještaji vrhunskih svjetskih demografa verificirani od Demografskog ureda Tužiteljstva MKSJ u Den Haagu kao institucije UN (iz 2010. godine) potvrđuju kako je u Bosni i Hercegovini (od 1992. do 1995.) smrtno stradalo ukupno 104.732 osobe (42.106 civila i 62.626 vojnika), od čega 68.101 Musliman, 22.779 Srba, 8858 Hrvata i 4995 osoba drugih narodnosti.

Dodaju li se tom broju žrtve rata u Republici Hrvatskoj, u razdoblju 1991-95.  (15.970  na hrvatskoj strani i 6.760 na srpskoj – prema podacima dr sc Dražena Živića iz Instituta za društvene znanosti ‘Ivo Pilar’ u Zagrebu koji je u nedostatku vjerodostojnih izvora za srpske žrtve morao prihvatiti podatke srpske strane), te na Kosovu, gdje prema podacima Fonda za humanitarno pravo  iz Beograda (od 2008. godine – uz kasniju ne značajnu korekciju), od siječnja 1998. do prosinca 2000. godine ukupan broj žrtava iznosi 13.421  (od čega su 10.533  ili 78% Albanci a 2.238  ili 17 % Srbi; 126 ili 1 % Romi, 100  ili 1 % Bošnjaci,  te 424 ili 0,42% ostali ), dolazi se do podatka da je u Bosni i Hercegovini, Republici Hrvatskoj i pokrajini Kosovo ukupan broj žrtava u navedenim razdobljima bio 140.883. 

U ukupnom broju žrtava na cijelom ratom zahvaćenom području bivše SFRJ, Srbi  sudjeluju s  31.777, ili 22,55%, dok  su preostalih 77,45% pripadnici drugih naroda.

Izuzme li se iz ove analize Kosovo (kao formalno u to vrijeme “unutarnji sukob” u Srbiji) i promatra samo podatke za Republiku Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu (koje su prema svim međunarodnim normama bile izložene agresiji), ukupan broj žrtava je 127.462, od čega 29.539 srpskih. U ovom slučaju, kako je vidljivo, postotak srpskih žrtava u ukupnom broju jeste 23,17%, a nesrpskih 76,83%

Nema podataka koji ove činjenice mogu argumentirano pobiti, niti dokaza uz pomoć kojih bi se ovdje navedene tvrdnje opovrgnule.

Uz sve nedostatke ovih istraživanja – za koje je prije svega odgovorna agresorska strana koja ne želi objelodaniti točan broj žrtava na svojoj strani, prije svega poginule iz Srbije (iz sastava „JNA“, “teritorijalne odbrane”, policije, paravojnih, dobrovoljačkih, četničkih i specijalnih postrojbi) – očiti je nesrazmjer između srpskih i ostalih žrtava rata, pa se i iz toga mogu izvući zaključci kako su Dulić i ostali čije se tvrdnje svode na to da je srpska strana uzrokovala daleko najveći broj žrtava i zločina potpuno točne, a one o masovnim pokoljima Srba najobičnije izmišljotine kojima se želi prikriti krivnja i relativizirati pogubne učinke velikosrpske agresije.

Hebrangovi argumenti i papirić Žarka Puhovskog

Kad je u pitanju Hrvatska, struktura žrtava u kojoj većinu predstavljaju civili i osobe starije od 60 godina (što je detaljno obradio dr. Andrija Hebrang u svojoj knjizi Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji), dokazuje kako je agresija imala za cilj genocid i etničko čišćenje.

Udruga liječnika-dragovoljaca Domovinskog rata, mukotrpnim je dugogodišnjim radom prikupila relevantne podatke o žrtvama na hrvatskoj strani. Svaki je slučaj dokumentiran (sukladno međunarodnim normama), uz točne osobne podatke, opis pogibije, navedeno mjesto smrti i popratnu dokumentaciju – uključujući i patološki nalaz, pa je svaka manipulacija isključena.

U spomenutoj knjizi ratni načelnik Glavnog stožera saniteta RH, dr Andrija Hebrang iznosi broj od 7.263 ubijena civila (u gradovima i naseljima) i 6.891 poginulog vojnika (na bojišnici).

Gotovo polovica ubijenih civila starija je od 60 godina, a od ukupnog broja 3.182 žrtve su bile žene (uz to je ranjeno još 3.560 žena), ubijeno je 345 djece (još 108 ih je ranjeno i ostalo trajnim invalidima), među zatočenicima srpskih logora bilo je 219 djece (15 ih se još uvijek vode kao “nestali”), 4.285 djece ostalo je bez jednog roditelja, a bez oba njih 54. Od ukupnog broja ranjenih u agresiji, 1.184 su djeca, odnosno, 12%! Razarano je više od 500 naselja i gradova u Hrvatskoj, a samo tijekom 1991/92. godine bilo je više od 30.000 topničkih i zračnih napada na najgušće naseljena područja.

Izvršeni su zvjerski masakri nad 1.936 civila.

Izravne materijalne ratne štete prelazile su (tadašnjih) 65 milijardi njemačkih maraka, a indirektne iznosile 300 milijardi (prema izračunu Državne revizije).

(Vidi: http://www.matica.hr/hr/428/rat-u-kojem-je-bilo-mnogo-vise-civilnih-nego-vojnih-zrtava-23767/; također: http://www.dnevno.hr/kolumne/tihomir-dujmovic/105685-prvi-primjerak-knjige-zlocini-nad-civilima-u-srpsko-crnogorskoj-agresiji-na-republiku-hrvatsku-treba-poslati-vesni-pusic-prije-nego-povuce-tuzbu-za-genocid.html)

HMDCDR (Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata) u svojim dokumentima navodi kako je u velikosrpskoj agresiji samo u prvoj ratnoj godini (1991.) “stradalo 590 naselja u 57 općina od kojih je 35 do temelja uništeno, dok su 34 pretrpjela teška oštećenja (među njima su veći gradovi kao Vukovar, Vinkovci, Osijek, Pakrac, Gospić, Dubrovnik, Karlovac i dr), a da je počinjena šteta te godine procijenjena na oko 3,2 milijarde američkih dolara. Od općina koje nisu okupirane najviše stanova je stradalo u općinama Osijek (20.500 ili oko 34 posto stambenog fonda), Vinkovci (12.980 ili oko 41 posto), Pakrac (8100 ili oko 76 posto), Slavonski Brod (7475 ili oko 21 posto), Karlovac (6633 ili oko 22 posto), Nova Gradiška (6624 ili oko 33 posto), Valpovo (5775 ili oko 49 posto) i Novska (2984 ili oko 35 posto).” (Vidi: https://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/ovdje-procitajte-sve-podatke-o-agresiji-na-hrvatsku-na-jednom-mjestu.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 14.8.2016. )

To je ukratko bila cijena samostalnosti naše Hrvatske.

Specijalist opće prakse Žarko Puhovski koji zadnjih 25 godina putem naše “javne” tzv. Hrvatske televizije gotovo svakodnevno docira našoj javnosti i “podučava” je “istini”, “slobodi”, “demokraciji”, “ljudskim pravima” i tomu što se događalo 90-ih (kao da smo svi mi doživjeli kolektivnu amneziju pa ne znamo) i na jedan paušalni i tragikomičan način pokušava opovrgnuti podatke što ih u svojoj knjizi iznosi dr Hebrang.

On koji je doživio javnu blamažu pred MKSJ u Den Haagu, kad se pojavio kao svjedok optužbe protiv naših generala (Gotovine, Markača, Čermaka), pri čemu je kao “dokazni materijal” sudskom vijeću (vezano za “srpske žrtve u Oluji”) predočio papirić s ispisanim brojem navodnih “ukupnih srpskih žrtava” – bez ikakvih materijala koji bi bilo što dokazivali. Naravno, to je od MKSJ odbačeno kao nevjerodostojno.

Pitanje ratnih žrtava i zločina suviše je ozbiljna tematika da bi se njome bavili šarlatani i politikanti poput Žarka Puhovskog, Save Štrbca ili Milorada Pupovca.

Srpska strana krije i krivotvori podatke

Svaki ozbiljan pristup ovoj problematici morao bi podrazumijevati  detaljnu raščlambu žrtava, pa i u odnosu na to na kojoj su strani i od čijih snaga usmrćene, potom utvrđivanje stvarnog broja “nestalih” na svim stranama (za koje je danas poslije više od 22 godine od svršetka rata sasvim izvjesno da nisu među živima), ali i one usmrćene u operacijama srpskog agresora kao “kolateralne” žrtve (primjerice, u višemjesečnim topničkim napadima i granatiranjima Sarajeva, Vukovara, Vinkovaca, Borova Naselja, Osijeka itd. – a pripadale su srpskom nacionalnom korpusu). Isto tako, trebalo bi konačno utvrditi i koliko je muslimana-bošnjaka ubijeno u međusobnim sukobima između “Armije BiH” i Abdićeve vojske  “Republike Zapadna Bosna” kako se te žrtve ne bi pripisivale drugim stranama u sukobu.

Neovisno o svim spomenutim nedostacima i manjkavostima popisa žrtava i podataka (te očito pristranim evidencijama ‘Veritasa’ i manipulatora Save Štrpca vezano za srpske žrtve u Hrvatskoj – čega se na kraju morao odreći čak i njegov stari suradnik Žarko Puhovski poslije sramote što ju je doživio pred Vijećem MKSJ u Den Haagu) i građa kojom raspolažemo, dovoljno govori o nepobitnim činjenicama vezano za uzroke rata, njegov karakter i posljedice.

Srpske oružane snage i paravojne postrojbe i skupine okupirale su i etnički očistile oko 30% kopnenog područja Republike Hrvatske i preko 70% Bosne i Hercegovine, na Kosovu su također počinile brojne dokazane masovne zločine etničkog čišćenja i to je samo još jedan u nizu pokazatelja tko je glavni krivac za ratove i tko je uzrokovao najviše zla i žrtava, a njihovom zaslugom, s prostora koje su okupirali izbjeglo je ili protjerano i oko 4 milijuna ljudi, dok su stotine tisuća ostali invalidima ili su doživjeli teške traume koje su im obilježile život.

Pri svemu tomu, jedno od najvažnijih pitanja jeste:

koliki je (među ukupnim srpskim žrtvama) broj poginulih autohtonih Srba (dakle, onih koji su prije rata živjeli na područjima Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine), a koliki onih koji su tamo stigli iz Srbije i Crne Gore?

Upravo te podatke Srbija skriva već više od 20 godina – jer oni predstavljaju ključ za razumijevanje svega što se događalo na području SFRJ, pogotovu uzroka i tijeka agresije.

Popisi žrtava, demografski pokazatelji, arhivska građa i faktografija samih događaja, u današnjim uvjetima, i zahvaljujući suvremenoj tehnologiji i znanstvenim metodama istraživanja, na sreću, onemogućavaju da se istina o prošlosti tek tako krivotvori – kako se to činilo prije 60, 70, ili više godina.

Zločin je pitanje svih pitanja

Redovita profesorica Odeljenja za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu, povjesničarka dr. Dubravka  Stojanović, u Predgovoru  knjizi Srđe Popovića, One gorke suze posle (Beograd, 2010., str. 8.; dostupno na: https://pescanik.net/wp-content/PDF/srdja_popovic-one_gorke_suze_posle.pdf), piše:

“Srđa Popović u knjizi ‘One gorke suze posle’ opisuje Srbiju u deceniji posle počinjenih zločina. Za svoje dijagnoze on najčešće koristi medicinske termine: psihotično je društvo koje menja stvarnost prema svojim verovanjima i zatim pokušava da se uskladi sa tom konstruisanom stvarnošću; patološko je društvo koje je srušilo moralni poredak; bolesno je društvo koje je ostalo bez ljudskih svojstava; autistično je društvo koje ima tako krupnu laž u glavi da može misliti samo na nju; razbijeno je društvo koje nije sposobno da se leči; paranoidno je društvo bez identiteta, jer ‘stara predstava o sebi, pre zločina, nije moguća, a sa novom se ne suočavamo. Zbog toga je društvo izgubilo smisao za orijentaciju i osećaj ravnoteže, zato nema odgovor ni na jedno pitanje’, zaključuje autor.”

Već u prvoj rečenici svoga Predgovora ona ističe:  “Zločin je pitanje svih pitanja” (aludirajući na to da je odnos prema zločinu i zločincima ono što nas određuje kao razumna i humana ljudska bića) i nastavlja:

“…Ta rečenica je suštinski, najprecizniji i najsažetiji zaključak knjige Srđe Popovića ‘One gorke suze posle’. Zločin je bio i uzrok i posledica događaja koji su potresali Srbiju poslednjih dvadeset godina. Zločin je bio i izvor i ishodište vladajućih političkih ideja. Zločin je bio i sredstvo i cilj vladajućih krugova. Zločin je kontinuitet koji spaja naoko različite režime, on je spona između vlasti i opozicije, vlasti i građana. Dubrovnik, Vukovar, Sarajevo, Omarska, Srebrenica, Račak, Drenica, Kukeš. Vuk Drašković, Slavko Ćuruvija, Ivan Stambolić, Zoran Đinđić. Zločini koji proizlaze jedan iz drugog.”

Dakle, izvan je svake sumnje da su zločin genocida i etničkog čišćenja bili sastavnim dijelom državnog projekta Srbije i Crne Gore, odnosno “SRJ” te da se on provodio uz masovnu potporu srpskog i crnogorskog naroda. Bilo komu drago ili ne, to je tako. Pred tom neumitnom i lako dokazivom činjenicom možemo slobodno zatvarati oči, ali to ne mijenja činjenično stanje.

Pravna zastupnica hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid pred ICJ, odvjetnica Helen Low, iz obilja dokumentacije, iznijela je i slučajeve nekoliko pojedinačnih masakra čija okrutnost nadmašuje i najbujniju maštu.

Tako je opisala neke od zvjerstava koja su se dogodila u jesen 1991. godine, prigodom napada na istočnu Slavoniju i njezine okupacije, poput razapinjanja hrvatskog civila na drvo ispred katoličke crkve u mjestu Bogdanovci (nakon što su vojno-četničke agresorske snage ušle u ovo mjesto), slučaj spaljivanja žive žene od strane pripadnika “JNA” u Lovasu, mučenje zarobljenog Hrvata koji je vezan za ruke i obješen o cijev tenka u Sotinu itd.

Sudskom vijeću su također prezentirani dokazi o postojanju službenog dokumenta “JNA” iz listopada 1991. godine, u kojemu se priznaje da  Arkanovi vojnici vrše nekontrolirana djela genocida i terorističke akcije na vukovarskom području.

Ne treba smetnuti s uma, da u isto vrijeme, “JNA” (u operacijama napada na vukovarsko-borovsko područje) ima zajednički ratni štab s vođama četnika i srpskih “dobrovoljaca” (među kojima su i Vojislav Šešelj i Željko Ražnatović Arkan) s kojima planira i provodi zajedničke akcije uništavanja grada i masakra nad stanovništvom. Od ukupnih žrtava u istočnoj Slavoniji koje iznose preko 7.000 ubijenih (računajući i nestale, jer, poslije toliko godina, nažalost, nema nade da je bilo tko od njih živ), 27% su žene, a 40% osobe koje su starije od 60 godina, što također govori o genocidnom karakteru rata.

Iz brojnih raspoloživih izvora dolazimo do saznanja o sličnim surovostima kojih je bilo i na mnogim drugim mjestima: slučaj sadističkog mučenja jednoga pripadnika ZNG (Zbora Narodne Garde), koji se slučajno zatekao u Voćinu u vrijeme masakra nad hrvatskim civilima i kojega su mučitelji živoga izrezali motornom pilom; razapinjanje Hrvata na željezničke vagone, nakon čega ih se ciljalo ručnim bacačima tako da su im tijela bila potpuno raznesena, što se događalo u Vukovaru  prilikom zauzimanja grada; monstruozno iživljavanje nad jednim od pripadnika 125. domobranske pukovnije HV u vrijeme trajanja operacije ‘Bljesak’ (1-2 svibnja 1995. godine), kojemu su na lokalitetu Jasenovca živome oderali dio kože s tijela i tako unakažen leš ostavili obješen o drvo (žrtva je identificirana tek nakon što su nedaleko od mjesta pogubljenja nađeni njezini osobni dokumenti), slučaj odsijecanja ruke hrvatskom civilu Stjepanu Komesu u Petrinji – u krugu tvornice Gavrilović (zato što se rukovao s predsjednikom Tuđmanom nedugo prije toga) poslije čega je žrtva ostavljena da iskrvari, što je učinio srpski zločinac Jugoslav Vidić.

Kad se govori o žrtvama, ne smije se zaboraviti da su one pored surovih likvidacija, ne rijetko mučene i uništavane kako fizički, tako i psihički, pri čemu su silovanja tisuća žena i djevojčica bili posebno surovi metodi etničkog čišćenja.

Jedan od rijetkih procesa u kojem je koliko-toliko zadovoljena pravda, jeste osuda vođe terorističke pobune u Hrvatskoj i ratnog zločinca Milana Martića kojemu je od strane MKSJ izrečena kazna od 35 godina zatvora za zločine počinjene na okupiranom području Republike Hrvatske i raketiranje Zagreba 2. svibnja 1995. godine. Zločin raketiranja hrvatskog glavnog grada počinjen je zabranjenim raketama s kasetnim punjenjem (poginulo je sedmero građana, a 205 ih je ranjeno – 39 teško i 136 lakše). Ovaj je zločin Martić priznao pred kamerama. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=IpJWrlnBz9U )

Dana 5. ožujka 2014. godine, hrvatski pravni tim je nakon prezentacije činjenica o zločinima, pred sudskim Vijećem ICJ iznio tvrdnju kako svi do tada izneseni dokazi u potpunosti dokazuju genocid (posebno događaji masovnih likvidacija civila na vukovarsko-borovskom području (Velepromet, Ovčara), te u Škabrnji i Saborskom, naglašavajući da je istočna Slavonija bila ključna točka za uspostavu “Velike Srbije” na teritoriju Republike Hrvatske. Zločini su bili planirani i provođeni radi uspostave etnički homogenog područja, što pokazuje i statistika: na prostoru istočne Slavonije zahvaćenom ratom je prije početka sukoba bilo 70% Hrvata, dok je 1992. godine tamo živjelo 97% Srba.

Katarza je nužnost i bez nje nema mira

Svako civilizirano društvo se u ime svoga opstanka i očuvanja nekih temeljnih vrijednosti, među ostalim, mora suočavati i s prošlošću i apsorbirati je tako da pored onoga što je pozitivno i u stanovitoj mjeri predstavlja nacionalni ponos, prihvati i vlastite „tamne mrlje“, odnosno, promašaje, zablude, pogrješke i zastranjenja, kako bi se u budućnosti izbjegle zamke prošlosti.

Srbija je, neovisno o tomu što je ICJ odbio tužbe Hrvatske i BiH protiv nje za genocid, postala prva zemlja u Europi kojoj je nakon Drugoga svjetskog rata presudom ovog međunarodnog suda izrečena krivnja za zločine protiv čovječnosti i osuda za nepoduzimanje mjera u sprječavanju zločina genocida koji su snage bosanskih Srba počinile u Srebrenici srpnja 1995. godine.

Koliko god se današnji srbijanski diplomati i političari trudili to relativizirati, prešućivati – ili čak negirati– istina da je uz izvođenje svih potrebnih dokaza, sudsko tijelo UN-a donijelo presude u kojima je barem deklaratorno i djelomično postignuta stanovita pravednost  i žrtvama i njihovim potomcima pružena kakva-takva moralna zadovoljština.

Krvave tragove koji su ostali iza posljednjih ratnih sukoba u jugoistočnoj Europi nemoguće je sakriti. Zločin je nužno priznati, a zločince imenovati, kazniti  i od njih se distancirati,  jer  samo tako svaki narod otklanja mogućnost kolektivne stigme za ono što se činilo u njegovo ime. To vrijedi podjednako za sve – Hrvate, Bošnjake, Albance, pa i za Srbe.

Tu ne pomažu nikakve bizantske smicalice, pa ni manevri Aleksandra Vučića, Milorada Pupovca, Aleksandra Vulina, Ivice Dačića i sličnih likova, koji pri svakom pokušaju bilo kakvog raščišćavanja onoga što se događalo 90-ih, dohvate Drugoga svjetskog rata, mita o Jasenovcu, lažnih tvrdnji o “stotinama hiljada pobijenih Srba”, “dječjim logorima” o “20 hiljada pobijene dece u NDH” i sličnih nebuloza.

Toj bratiji treba poručiti samo jedno: ti lažni mitovi uz pomoć kojih je hrvatskome narodu nametnuta kolektivna krivnja i na temelju čega je on desetljećima stigmatiziran kao “genocidan” i “zločinački” su već na izdisaju – jer podaci iz samog Vojnog arhiva u Beogradu govore nešto sasvim drugo – i nije daleko dan kad će se urušiti, jednako kako se urušio mit o “antifašističkom ustanku” u Srbu.

Ne postoje rasno superiorni i rasno inferiorni narodi, niti oni kojima je unaprijed dopušteno činiti ono što drugima nije, ma koliko držali do svoga „nacionalnog cilja“ i koliko god bili uvjereni u svoju “posebnost” i „misiju“ za koju su „predodređeni“.

Istina, istina i samo istina!

Drugoga puta nema.

 Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Feljton

Velikosrpski planovi nakon ”Oluje”

Objavljeno

na

Objavio

Nakon Oluje Hrvatska je promijenila stratešku situaciju na Balkanu. To su shvatili svi osim Srba. Kao što smo vidjeli, operacija Oluja za samo jedan je dan preduhitrila svesrpski napad pripreman pod tajnim nazivom Vaganj – 95 na Hrvatsku, a operacijom Oluja-Obruč spriječen je zločinački plan o srpskome gerilskom ratovanju u Hrvatskoj nakon Oluje skrojen na 41. sjednici ‘Vrhovnog Saveta Odbrane’ Jugoslavije 14. kolovoza 1995. Kao što znamo, planirali su reorganizirati tzv.

Srpsku vojsku Krajine i težišno ju pripremiti i angažirati za gerilsko ratovanje na izgubljenim prostorima tzv. RSK, radi vezivanja snaga Hrvatske vojske, nanošenja gubitaka i stavljanja do znanja međunarodnoj zajednici da je to srpska zemlja i da narodi s toga prostora ne prihvaćaju politiku svršenoga cilja. Tom suludom nizu planova kojima su Srbi po tko zna koji put pokušali preokrenuti tijek rata u svoju korist moramo svakako dodati i plan koji su u tajnosti razmatrani krajem kolovoza 1995.

Daleko od očiju javnosti, u Dobanovcima, 25. i 29. kolovoza te 1995. sastala su se politička, vojna i crkvena vodstva ‘svih srpskih zemalja’, ovaj put bez vodstva tzv. Republike Srpske Krajine koja više nije postojala. Na sastanku su bili Lilić, Milošević, Kontić, Bulatović, Karadžić, Krajišnik, Koljević, Buha i Plavšić, generali Perišić, Mladić, Gvero, Đukić i Tolimir te predstavnici Srpske pravoslavne Crkve patrijarh Pavle i vladika Irinej. Zločinci na sastanku nastavljaju u svome fašističkom naumu pa razmatraju: Je li s ‘Krajinom’ gotovo i imaju li namjeru vojno ju vraćati? Hoće li prihvatiti plan Kontaktne skupine za BiH? … Karadžić predlaže da snage bosanskih Srba uz pomoć Vojske Jugoslavije forsiraju Neretvu i izađu na more te da forsiraju Savu i zauzmu Županju, čime bi se ‘sačuvali dijelovi RSK u Slavoniji’. Bili su to suludi planovi srpskih fašista koje Hrvatska nije smjela podcjenjivati. Hrvatska vojska zahvaljujući tajnim službama i elektroničkome izviđanju, imala je spremne odgovore za bilo koju srpsku ‘ratnu varijantu’. S obzirom na napredovanje Hrvatske vojske i Armije BiH prema Banjoj Luci, Milošević objašnjava okupljenima da bi daljnjim ratom prestala ideja i teorijski o tzv. Republici Srpskoj te da su Srbija i Jugoslavija učinile sve da ‘legaliziraju’ tzv. Republiku Srpsku. Stoga predlaže da se prihvati mirovni plan temeljen na prijašnjem planu Kontaktne skupine koji je predložio Richard Holbrooke, s tom razlikom da Srebrenica i Žepa ostaju pod srpskom vlašću. Pritisnut vojnim porazima, Milošević je pokušavao spasiti što se spasiti da. Svima je bilo jasno da je Hrvatska vojska bila u mogućnosti nastaviti operacije za oslobođenje hrvatskoga Podunavlja i prodor do Banje Luke. To, međutim, međunarodni čimbenici nisu htjeli prihvatiti zbog procjena da bi novih 300-500 tisuća izbjeglica iz tih područja neizbježno dovelo do izravnoga uključivanja Savezne Republike Jugoslavije u sukob, i tako bi došlo do opasnosti proširivanja rata, što bi onemogućilo započete mirovne napore.

Kad Amerika preuzime vodstvo

Pripremanje Oluje, sama izvedba na terenu i odlučnost hrvatskoga vodstva i naroda da oslobodi zemlju nije prošla ispod radara američkih obavještajnih služba, stoga su oni vidjevši priliku za mir uskočili u hrvatska pobjednička kola. Još 3. kolovoza, dakle jedan dan prije Oluje, američka ambasadorica u UN-u Madeleine Albright u tajnome memorandumu Clintonovu savjetniku za nacionalnu sigurnost objašnjava zašto Amerika mora preuzeti vodstvo. U tom pismu ona obrazlaže kako su Amerikanci shvatili i da su s pravom ogorčeni na svoje europske saveznike koji su bili godinama nesposobni riješiti krizu na Balkanu koju su ratom pokrenuli Srbi. Takvom europskom politikom ozbiljno je ugrožena vjerodostojnost NATO-a i UN-a, liderstvo Amerike u svijetu dovedeno je u pitanje , smatrali su Amerikanci, pa su odlučili preuzeti vodeću ulogu na diplomatskome i vojnome planu da bi se ostvario trajan mir. Amerika je smatrala da Hrvatska pod vodstvom predsjednika Tuđmana sa svojim oružanim snagama sada drži ključ mira u rukama, stoga je Clinton u Zagreb na razgovor s predsjednikom Tuđmanom poslao svoga izaslanika za Balkan Richarda Holbrookea. Na tome sastanku, koji je održan 16. kolovoza 1995., Holbrooke je u ime Amerike potvrdio predsjedniku Tuđmanu da predsjednik Clinton i Amerika prihvaćaju novonastalu stratešku situaciju te da Amerika smatra da zahvaljujući Oluji imamo besprimjernu priliku za mir, ali da s obzirom na situaciju u BiH postoji i vrlo stvarna opasnost da bi mogao izbiti i širi rat. Hrvatska je operacijom Oluja promijenila stratešku situaciju na Balkanu, i tako otvorila put prema trajnome miru. Krajem kolovoza 1995. Hrvatska je bila i ostala odgovorna članica međunarodne zajednice, stoga je predsjednik Tuđman odlučio iskoristiti ovaj trenutak i učiniti sve što možemo kako bismo postigli političko rješenje i tako bez rata vratili Istočnu Slavoniju u ustavno-pravni poredak Hrvatske.

Tajno američko izvješće – hrvatska vizija Bosne

Dok su trajale vojne operacije, poseban tim za Balkan direktora CIA-e (DCI Balkan Task Force) sastavljen od svih američkih obavještajnih služba, gledajući razvoj na terenu, poslao je obavještajno izvješće predsjedniku i pregovaračkome timu koje ima naslov: ‘Hrvatska vizija Bosne’ u kojem se nalaze obavještajne procjene o trenutačnim ciljevima Hrvatske u Bosni. U tome izvješću oni navode da se bosanski predsjednik Izetbegović boji,’vjerojatno s pravom’, da će Hrvatska pokušati zadržati kontrolu nad zemljom koju oslobode Hrvati u Bosni i Hercegovini. Nadalje, dugoročno gledano, Izetbegović smatra da Zagreb vidi Federaciju kao priliku da podijeli Bosnu i stvori poseban entitet ‘bosanskih Hrvata’. Znajući za kakvu se BiH s većinskim muslimanskim utjecajem Izetbegović zalagao, ovakvi stavovi nisu ništa novo. Ono što zaista čudi u ovome izvješću stav je prvoga predsjednika Federacije BiH i prvoga hrvatskog člana Predsjedništva BiH Krešimira Zubaka koji je imao iste stavove kao Izetbegović. On je Tuđmanu iza leđa, dok u operacijama za oslobođenje dijelova BiH ginu hrvatski vojnici, rekao američkim diplomatima da Zagreb (Tuđman op.a.) vidi Federaciju kao ‘sredstvo podjele Bosne’! Amerikanci su imali viđenje da je Hrvatska operacijama u BiH zaista pomogla da se proširi hrvatski utjecaj, a uloga Hrvata u Federaciji i njihova veza s Hrvatskom usmjeravana je radi sprječavanja stvaranja jake većinske muslimanske BiH kakvu je zagovarao Izetbegović. U takvoj konfuznoj situaciji, Amerikanci su se odlučili za balansiranje i normalizaciju te postizanje mira sporazumom koji bi bio pogodan za dugoročnu stabilnost. Računajući da je rat još trajao, to je izgledalo kao dobro i racionalno rješenje, a zapravo nitko nije bio sretan zbog toga. Pritisnuti porazima svoje vojske i sankcijama Jugoslaviji, Srbi su pristali na dogovor da će tzv. Republika Srpska biti priznata kao entitet i da će lideri toga entiteta prihvatiti da budu dio međunarodno priznate države BiH. Tako je stvoren temelj BiH koji vidimo i danas: trostrana ucjena koju nitko ne želi, ali bez koje svatko gubi previše.

Poslije, u jednome od svojih intervjua magazinu Europa Peter Galbraith rekao je: „Mi smo bili načisto da su Republiku Srpsku vodile masovne ubojice, koje su počinile genocid i optužene zbog toga. Nije bilo sumnje u to. Znali smo da je stvaranje Republike Srpske utemeljeno na etničkome čišćenju i masovnome ubijanju. Ali je isto tako jasno da su oni (Srbi, op. a.) još držali teritorij, imali vojsku, a mi smo željeli završiti rat. I to je bilo to cjenkanje.’ Srbi danas to cjenjkanje nastavljaju, u Hrvatskoj s Pupovcem i SDSS-om – bez ikakve stvarne snage, samo zbog izdajica i to iz HDZ-a – a u Bosni i Hercegovini s Dodikom koji opet negira genocid u Srebrenici.

Joško Buljan
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari