Connect with us

Kolumne

Tko je kriv što smo najbolji?

Published

on

Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Ako se u nečemu objektivno mjerljivom pokažeš ponajboljim u Europi i šire, ako ostvariš ciljeve i u većoj mjeri nego što se realno očekivalo, obično budeš hvaljen i slavljen, cijenjen kao autoritet do čijeg se mišljenja drži. Za iznimna postignuća budeš zaslužan, nikako kriv. Tako barem bude tamo gdje stanuje razum i ravna se po na njemu utvrđenim mjerilima.

Srušilo se sve?

U hrvatskom Nacionalnom stožeru civilne zaštite nisu te sreće. Naime, ni razmjerno malen broj umrlih od korona virusa u odnosu na usporedive zemlje, ni njegovo gotovo iskorjenjivanje u idealan čas, taman uoči višom silom zakašnjelog početka turističke sezone, pa slijedom toga i neočekivano dobra turistička sezona, skoro dvostruko bolja od baznog scenarija, nisu dovoljni da im se oda priznanje i učvrsti vjera u njegovo vodstvo. Naprotiv, oni koji priznaju samo besprijekorne pobjede, a sami nikad ni u čemu nisu pobijedili, sumnjiče ih što Hrvatska ne pobjeđuje 5:0. Eto, sad vodi samo sa 4:1, jer su si u Stožeru navodno zabili neki glupi, bezvezni autogol i sad su sve oči zalijepljene za njega. A za očima povodljiva usta na sav glas viču – golman je rupa! Svom golmanu, naravno. Najednom je sve propalo, srušilo se, ničeg više nema. No, je li doista tako?

Unatoč znatnom povećanju broja zaraženih i stavljanja Hrvatske na crvenu listu nekih zemalja, emitivnih tržišta hrvatskog turizma, turisti ipak nisu nestali, niti će nestati. Unatoč manijakalnom izvještavanju o egzodusu stranih turista biblijskih razmjera, evo ih i za prethodni vikend posve solidnih 62,5% u odnosu na usporedivo razdoblje rekordne lanjske godine. U nastavku sezone će ionako glavninom dolaziti gosti u zrelijoj životnoj dobi, željni mira, a nevezani poslom, djecom, školom, studijem,… kojima karantena nakon povratka u vlastitu zemlju ne će biti nepremostiva prepreka. Konačno, baci li se pogled mrvu dalje, Hrvatskoj se smiješi lijepa budućnost. Neovisno o okončanju epidemije, ona je samo ubrzala proces tranzicije prema radu na daljinu, a tu se Hrvatska stilom življenja, privlačnim krajobrazom i zapadnom svijetu pristupačnim cijenama nameće kao idealno odredište digitalnih nomada. Da, među ostalim i zahvaljujući rezultatima borbe protiv koronavirusa i na njemu stvorenom osjećaju zdravstvene sigurnosti, koliko god sad neki udarali po Stožeru iz svih oruđa.

Jednakost svega, svih, svuda i svagda

Pa ne rade li to od samoga početka? Omiljena im je mantra – u ožujku su radili i govorili jedno, a sad govore drugo – te ne treba maske, te treba maske, te ne treba intenzivno testirati, te sad ipak treba, te su spočetka bili profesionalci da bi se ubrzo kompromitirali služeći dnevnoj politici (kao da se i žestoko kritizirani datum izbora već nije pokazao optimalnim). Pa tko bi im vjerovao?

No, promotri li se priča pomnije, jasno je kako se iza tih podmetanja krije fosilizirana svijest nesposobna reagirati na promijenjene okolnosti, čak ni percipirati ih, a kamoli uvažavati nove spoznaje i prilagođavati im se kako bi se ostvario optimalan učinak na dobro zajednice. A upravo to su temeljna obilježja inteligentnog ponašanja, kojega srećom ne manjka onima koji vode Hrvatsku kroz Scile i Haribde korona krize, dok tupi egalitaristi u pravedničkoj groznici buncaju o posvemašnjoj jednakosti svega i svačega, posvuda, u svakoj vremenskoj točki, usput vrebajući pogodnu priliku ne bi li podmetnuli kakav balvan.

Naravno da se nošenje zaštitnih maski sada forsira, neovisno o tome, bilo znanstveno dokazano štite li ili ne, kao nametnuti, široko prihvaćeni standard okruženja u emitivnim tržištima hrvatskog turizma. Za Hrvatsku je to izvanjska datost koju bi bilo nerazumno ignorirati, tim više što je nošenje maski doista mala žrtva kako bi se turisti osjećali sigurnima i izbio adut iz ruku onima kojima nije drago što Hrvatska postaje uvjerljivi turistički prvak Sredozemlja i šire. Uz to, unatoč silnim medijskim pritiscima, nije bilo razumno pojačano testirati dok su kontakti zaraženih bili pod nadzorom i nije bilo raširenije lokalne transmisije. Takvim je pristupom javno zdravlje očuvano uz minimalan utrošak (jer testovi koštaju znatno više testira li se bjesomučno, a ne ciljano). Napokon, uzevši u obzir omjer učinka i troška, nije li to potez za pohvalu, a ne pokudu? S druge strane, sada, kad je lokalna transmisija u pojedinim sredinama uzela maha, doista ima smisla lokalno pojačano testirati. Ali kako to objasniti zarobljenicima okoštale svijesti baštinjene iz egalitarnog totalitarizma, kojeg su nerijetki među njima na riječima ogorčeni protivnici, a mišlju i djelom strastveni sljedbenici? Po takvima sve mora biti jednako, pa tako jednako moraju biti tretirani slučajevi o kojima ovisi konstituiranje državne vlasti i kad se neki Jura kršeći samoizolaciju zaputi traktorom na polje hititi gnoj.

Put do pobjede

Na užas zanemarivatelja dara razuma koraci omrznutog im Stožera poduzimani su razborito i, još važnije, u ispravnom redoslijedu, a ne naopako kako po uzoru na glasoviti „švedski model“, kojega, unatoč žalosnim rezultatima, poput religijskih fanatika privrženi mu ovdašnji pobornici neumorno predlažu. Stožer nije pohrlio ususret neznanom virusu kao prijatelju koji će nas ionako prirodno procijepiti, nego se radije opredijelio za pristup – najprije oprez pred nepoznatim uz pojačane mjere zaštite, k tome još i u doba godine kad je ekonomska aktivnost slabija. Čim su se pokazali rezultati, postupno je uslijedilo popuštanje mjera, a potom kao posljedica njihove primjene, i svođenje zaraze gotovo na nulu, idealno za promidžbu turističke sezone. Važnost tog postignuća pokazuje se ponajprije u usporedbi s Italijom, koja se na početku kompromitirala, pa iako sad preko ljeta ima povoljniju opću epidemiološku situaciju od Hrvatske, o sličnim turističkim rezultatima može tek sanjati. Potom je, s obzirom na stečeno iskustvo o bolesti, prirodno uslijedio znatno složeniji korak, razumno poduzeti rizik u vidu osjetljivog balansiranja između dva suprotstavljena cilja – sačuvati javno zdravlje i ostvariti što uspješniju turističku sezonu. I tu, ne samo što nije bilo strateških promašaja, nego nije bilo ni većih taktičkih pogrešaka. Čak i u akcijama koje su se izjalovile potencijalne su negativne posljedice uredno sanirane.

Unatoč zgražanju mnogih kapetana poslije bitke, itekako je imalo smisla iskoristiti pristanak i dobru volju planetarne zvijezde, ponajboljeg svjetskog tenisača ne samo ovog vremena, Novaka Đokovića, za promociju hrvatskog turizma na samom uvodu u sezonu, tim više što je potencijalna korist te akcije bila velika, a rizik razmjerno malen. No, čim rizik postoji, moguć je i nepovoljan ishod. Nažalost, dogodio se peh, srećom bez osjetnijih posljedica, kako na epidemiološku situaciju tako i na reputaciju Hrvatske (daleko više stradala je Đokovićeva). Ma koliko god poslije neki, svojom voljom odlijepljeni od vremena i prostora u kojima ih je Bog posadio, od straha velikih očiju trabunjali o sablastima bratstva i jedinstva, slično kao što se blizancima im bez kojih ne mogu pričinjaju ustaške aveti. Približno istodobno je na neplaniranom primjeru zaraženih časnih sestara u Đakovu (njih 135 prosječne životne dobi preko 60 godina) potvrđeno kako virus djeluje ljeti na ugroženiju skupinu. Kako su u to vrijeme pokazivala iskustva diljem Europe, i ovdje se pokazalo kako virus ljeti ipak nema tako smrtonosnu moć kao u rano proljeće. U takvim okolnostima isplatilo se poduzeti dodatni rizik kako bi se izvuklo što više od turističke sezone.

A to što je mlade ljude na odmoru nemoguće nadzirati, bili otvoreni noćni klubovi ili ne (jer lako nalaze alternativu čim im je kretanje dopušteno), drugi je par rukava. Stoga se i taj čimbenik nesumnjivo pojačanog rizika a priori činio prihvatljivim. Pritom je zanimljivo primijetiti kako je u liberalnim regijama, Istri i Hrvatskom primorju, turizam uglavnom usmjeren na obitelji (mada, ne stoji da tamo nema noćnih klubova, samo nema ih toliko, pa time ni gostiju koje privlači takav profil zabave), dočim se konzervativna i tradicionalna Dalmacija godinama profilirala kao meka za partijanere (ULTRA festival), goste zastava šarenih boja i ine čudne svate znane po slobodnijem i neodgovornijem ponašanju. Stoga i nije neko čudo što su i ljetos upravo tamo nahrupili.

No, nakon pogoršanja epidemiološke situacije, dobrim dijelom uvjetovanog nediscipliniranim ponašanjem mladih ljudi, a čime se Hrvatska uklapa u trendove zabilježene i u europskim zemljama ni izbliza tako izloženima intenzivnoj turističkoj aktivnosti, ljudi koji vode Hrvatsku nisu izgubili pribranost, pri čemu vrijedi istaknuti jedan izniman uspjeh hrvatske diplomacije. Glavno tržište, Njemačku, uspjelo se nekako privoljeti da promatra Hrvatsku po županijama, a ne isključivo kao cjelinu, jednu Hrvatsku, veličinom i brojem stanovnika ne veću od mnogih regija drugih europskih zemalja. Povjerenje se stječe ne samo razboritim postupanjem kad sve ide kao po loju, nego i vađenjem iz kritičnih situacija, u kakvima su kapetani hrvatskog brodovlja svih ovih godina doista prekaljeni. Tko ne zna da put do uspjeha nije posut samo ružama, nikada do uspjeha nije doplovio.

Zoran i prijatelji protiv mrskog im „parastožera“

Uz medijsko omalovažavanje i podmuklo potkopavanje autoriteta Stožera, aktualnom pogoršanju epidemiološke situacije nemalo je pridonijelo i destruktivno ponašanje pojedinih viđenijih aktera na političkoj sceni kojima se daje velika medijska pozornost. Predsjednik Milanović je u više navrata problematizirao pravni okvir iz kojeg proizlaze ovlasti Stožera i prateće zadiranje u temeljna ljudska prava, zahtijevajući ugradnju pojačanih kontrolnih mehanizama podržanih dvotrećinskom saborskom većinom. Kao primjer je navodio njemu apsurdno ograničenje broja ljudi na svadbama, koje su sada uz noćne klubove žarišta širenja virusa. Jasno je da je to bio politički pritisak, kako na Ustavni sud kojem se Milanović namjerno propustio izravno obratiti, tako i kako bi se Stožer odvratilo od donošenja radikalnijih odluka, a što se u konačnici odrazilo i u ublaženoj retorici Stožera koja se svela uglavnom na snažne preporuke, te u određenom oklijevanju nakon znatnijeg porasta broja zaraženih.

Milanović se, uz to, u svojstvenom mu mangupskom stilu nije libio ismijavati i sam sadržaj Stožerovih preporuka, od rukovanja laktovima, kojeg je diletantski pokušao prikazati rizičnijim od klasičnog rukovanja, do toga da nije skrivao kako mu nošenje maski ide na živce. Takvim je postupcima nailazio na odobravanje i buran pljesak samozvanih suverenista, zakletih neprijatelja svake mjere „parastožera“, koje ništa ne može više ražalostiti od hrvatskog uspjeha. Milanović i složna mu braća, medijska šoroščad i saborska škoroščad (koja je nedavno zaokruživši tricu svjesno propustila poslati Milanovića u Gardaland), rušilačku misiju razgradnje autoriteta Stožera temelje na stupidnom traženju znanstvenih dokaza tamo gdje znanost odgovora još nema (ali kroz tegobnu povjesnicu nataloženo iskustvo čovječanstvo ima) i jadanju oko ograničavanja ljudskih prava, nužnog u izvanrednim okolnostima epidemije za koju ni lijeka ni cjepiva još nema. Usporedno, pridruženi im eksponenti financijskih interesa ponajviše pogođenih korona krizom podgrijavaju psihozu nesigurnosti videći u discipliniranom i odgovornom ponašanju paniku, valjda nervozni što još nije posijana.

AT i KVaKa – dva igrača jaka!

Uz Zorana Milanovića utjelovljenje ovakvog štetočinstva su dvije amblemske pojave, jedna djeluje kao istaknuti medijski trudbenik, dok druga plijeni pozornost saborskim eskapadama. Glasovitog kolumnista Jutarnjeg lista i Slobodne Dalmacije, ako je suditi po inicijalima i ne samo inicijalima, AT-a, neizmjerno ljuti što Stožer glavnim izvorom širenja zaraze označava ponašanje mladih u noćnim izlascima, a nijem je na masovna crkvena i svjetovna okupljanja naroda. AT-a ne može ništa razuvjeriti od unaprijed kreiranog stereotipa da je sve to isto, poglavito ne činjenice. Doista, s filterom na očalama i šeširom nabijenim na glavu nije lako primijetiti kako je prosječna dob  novozaraženih (jedva premašuje tridesetak godina) ipak bliža ekipi koja se okuplja u klubovima, nego onima koji sudjeluju u vjerskim obredima. AT-u ne govori ništa ni to što je većina zaraženih osoba koje preko sustava ranog upozoravanja druge zemlje prijavljuju Hrvatskoj ljetovala u mjestima poznatim po noćnim klubovima. Svjećice mu se ne pale ni na to što Imotski ima daleko više zaraženih od Sinja, mada je upravo potonji bio poprištem svjetovnih i vjerskih okupljanja ljevici vazda na piku. Istina, tamo ne dolaze samo ljudi iz Cetinske krajine, no, ove je godine uslijed posebne situacije dolazak gostiju bitno smanjen, posljedično i udjel domaćih povećan. Stoga bi, kad bi sinjski događaji doista bili izvorištem širenja virusa, bilo logično upravo tamo očekivati veću zarazu. Konačno, zdrava logika, taj ponajveći AT-ov neprijatelj, govori kako je na višesatnim okupljanjima mlađih ljudi, s velikom fluktuacijom i intenzivnim kretanjem vjerojatnost zaraze veća nego u crkvama gdje misa traje manje od sat vremena, a okupljeno mnoštvo biva statično, kretanja gotovo da i nema. Naime, liturgijski obred usmjeren je na Boga, a ne na bližnje. Uz to, mladi željni provoda pokazuju se boljim vjernicima od klasičnih, zalazeći u svoje bučne bogomolje svakodnevno, a ne kao većina katolika jednom tjedno ili tek za blagdane. A kako bi jedan siroti, nesvršeni podoficir JNA sve to mogao znati kad je čitav život proveo služeći nekim drugim bogovima pored Njega Jedinoga?

U ogorčenoj borbi protiv Stožera AT-u uz bok stoji ona nesretnica, Škorina saborska KVaKa, što se gledajući k’o u šarena vrata pita u čemu je kvaka s tim maskama, pa uporno traži da joj se znanstveno, crno na bijelo, dokaže da te maske doista štite. A sve dotle tvrdokornim neposluhom daje loš primjer drugima, napose onima lakovjernima koji se lako povedu za njom, zavedeni trudom i zalaganjem koje pokazuje na nekim drugim područjima. Doimlje se kako bi bilo lakše objasniti kokošima nego takvima da su to pravila propisana na razini drugih država, eto, baš onih o čijim odlukama ovisi uspjeh hrvatskog turizma. Pritom je najmanje bitno štite li maske doista ili ne, baš kao što i povećani broj zaraženih jednako šteti hrvatskom turizmu bez obzira na omjer simptomatskih i asimptomatskih slučajeva. Promocijom neodgovornog ponašanja zapravo se izravno podriva hrvatski turizam, a ismijavanjem znakova (nošenje maski, „rukovanje“ laktovima) koji predstavljaju poziv i podsjetnik na oprez, potiče se pretjerano opuštanje, posljedično i širenje zaraze. Uzevši to u obzir, i nije neko čudo što trenutna korona karta Hrvatske s obzirom na broj stanovnika u zapanjujućoj mjeri korelira s postotkom glasova za „suvereniste“.

Kako nadvladati totalitarizme danas?

Združeni u zadrtom štetočinstvu, AT i KVaKa čine zapravo idealan par, baš kao što AT-ovo čitateljstvo i KVaKini birači tvore savršeni savez. U nebitnome, onome što je bilo i ne može se više promijeniti, su kao pas i mačka. U bitnome, onome oko čega se danas boj bije, su isti, podmeću balvane pod noge hrvatskom Stožeru čiji ih uspjeh izluđuje. Zajedno rade protiv Hrvatske i Hrvata kao dva totalitarizma, spomen na čije posljedice je obilježen u nedjelju, a čijih su mentaliteta današnji rušitelji Hrvatske ujedno i baštinici. Netko iz pukog interesa, netko iz čiste zlobe, a netko bome i iz, ako već ne pokvarenosti, onda čiste gluposti. Mada, što je glupost nego izravna posljedica grijeha lijenosti? Napokon, ne leže li i u njezinu korijenu pokvarenost i zloba?

Povijest pokazuje kako se totalitarizmi mogu ujediniti samo na ideji rušenja, budući im je svojstveno funkcionirati na logici sukoba. Kako su usmjereni protiv čovjeka, cilj im je vazda naći neprijatelja, obično pripadnika manjinske društvene skupine, na koga će lažima nahuškati mnoštvo, sve kako bi stvorili kritičnu masu za revolucionarni obrat, poslije čega ništa više ne će biti isto. Pojam evolucije, postupnog razvoja, građen na suglasju i miru, pa i s dojučerašnjim suparnikom, tom je okoštalom stanju svijesti potpuna nepoznanica. Oni, pak, koji se uzdaju u strpljenje i hod korak po korak, polako dolaze do sve vidljivijih rezultata. Tako je moguće da nakon punih 30 godina s visoke državne razine bude jasno i nedvosmisleno osuđen komunistički logor Goli Otok, koji je u okrutnosti i nečovječnosti nadmašivao uzorne mu arhipelage, a do jučer je još bio spominjan kao mjesto pogodno za zabavište i kino-projekcije. To osvještavanje iznimno je bitno zato što ogoljuje zločinačku komunističku ćud ne samo kroz zlodjela u poraću, nego i duboko u miru, gdje se apologeti tog totalitarizma pravdajući njegove „nestašluke“ ne mogu pozivati na afekt i osvetu. A kad tiha voda brijege dere, bude moguće i da kosti umorenih u Jazovki nakon punih 30 godina ugledaju svjetlo dana. Tek sada? – zapitat će se vječiti nezadovoljnik. Ali kako to da, evo, baš sada? – pitat će se razuman i zahvalan čovjek.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari