Pratite nas

U potrazi za Istinom

Tko je „prodao Dalmaciju i Primorje Talijanima“?

Objavljeno

na

Ovih dana navršava se 96 godina od potpisivanje međunarodnih Rapalskih ugovora kojim su veliki dijelovi hrvatskog etničkog teritorija na obalama Jadrana dani Italiji kao dio ratnog plijena iz I. svjetskog rata. Te ugovore potpisala je u ime Hrvata Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (preimenovana 10 godina kasnije u Jugoslaviju).

Dakle, Jugoslavija je „prodala“ velike hrvatske obalne teritorije Italiji, uključujući gradove Zadar i Rijeku.

Loš početak za nas Hrvate bio je 1915. kad su sile Antante nudile saveznici Srbiji: Bosnu, Hercegovinu, Sloveniju, Srijem i Bačku, Južnu Dalmaciju i Sjevernu Albaniju, ali su Srbi to tada odbili jer im Antanta nije ponudila Banat, koga su tada ponudili Rumunjskoj na račun Mađarske, a Makedonija je bila ponuđena Bugarskoj.

2. studenog 1920. potpisan je u malom gradiću kraj Genove Rappalu ugovor između Antante, Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca kao i Kraljevine Italije po kojem je Italiji pripojena Istra, Zadar, Lošinj, Lastovo, Palagruža i Sušac i Trst.

Zatim sklapaju novi ugovor 27. srpnja 1924., čime je stvorena Slobodna država Rijeka (Fiuma) i ona je zatim pripojena fašističkoj Italiji.

Sve se to zbivalo daleko prije stvaranja NDH i pojave ustaškog pokreta, a hrvatske pokrajine predane su Italiji.

1941. godine, u jeku II. svjetskog rata, koji je počeo gotovo dvije godine ranije napadom Njemačke i SSSR-a na Poljsku, te diobom te države između dvije totalitarne imperijalne sile, dolazi do uspostave NDH. Već tada je veliki dio Dalmacije međunarodnim ugovorima bio pod državom Italijom. Da je Pavelić taj stari međunarodno važeći ugovor pokušao odbiti, značio bi potpuni pad Nezavisne Države Hrvatske jer je ugovor imao međunarodnu snagu. Doživio bi okupaciju i aneksiju širokog pojasa Hrvatske prema liniji Karlovac – Mostar jer talijanske vojske je već tada bilo blizu 150.000 na tom teritoriju i Pavelić se tada našao u vrlo teškoj dilemi, popustiti ili izgubiti cijelu državu, pošto je Njemačka držala čvrsto stranu najvećeg europskog saveznika Italije.

Stoga su 18. svibnja 1941, u tim i takvim međunarodnim okolnostima, pod imperijalnom Italijom, potpisani Rimski ugovori. Rimski ugovori sastoje se od triju dokumenata: o razgraničenju, mornarici i političkim odnosima Italije i NDH. Italiji je temeljem tih ugovora pripalo područje tzv. Prve zone, koje je obuhvaćalo dijelove Hrvatskoga primorja i Gorskoga kotara (bivši kotari Sušak, Kastav, Čabar i dio Delničkoga kotara te grad Bakar i otoci Krk i Rab), kao i dio Dalmacije (zadarski arhipelag i obala od Novigradskoga mora do područja istočno od Splita, sa zaleđem do rijeke Zrmanje i Drniša, te svi srednjodalmatinski otoci osim Brača i Hvara, a na jugu otoci Korčula i Mljet te Boka kotorska). Područje tzv. Druge zone, koja se protezala između teritorija Prve zone i linije Vinica–Plitvička jezera–Plješivica–Čabar–Prenj–Troglav, bilo je demilitarizirano te na njemu NDH nije smjela podizati utvrde i vojna uporišta, ni držati ratnu mornaricu.

Monumentalno djelo Nikice Barića „Ustaše na Jadranu“ pokazuje pozadinu događanja. Daleko najprovokativnija tema koju povlači Barić upravo je ona o prodaji Dalmacije Talijanima. Barić je mišljenja da se Rimski ugovori trebaju postaviti u povijesno-činjenični spektar tadašnjih prilika u Europi. Velike sile poput Njemačke i Italije unilateralno su anektirale područja koja su smatrala da pripadaju njima. Sjetimo li se samo njemačkoga zauzeća Sudeta ili Anschlussa Austrije, vidjet ćemo da su snažnije sile nametale politička i teritorijalna rješenja slabijim i manjim državama. Isto je bilo s talijanskim pretenzijama na istočni Jadran. I da nije došlo do Rimskih ugovora, smatra autor, Italija bi vjerojatno zaposjela područje Dalmacije te zadržala ona područja koja su joj pripala nakon Prvoga svjetskog rata. Dapače, autor naglašava da je „vodstvo NDH na čelu s Antom Pavelićem, u za nj. nepovoljnim okolnostima i suočeno s talijanskom premoćnom vojnom silom, uspjelo ograničiti još veće talijanske teritorijalne zahtjeve i odbiti traženja da NDH bude u još većoj mjeri podređena Italiji“.

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. poglavnik NDH Ante Pavelić je 10. rujna 1943. objavio Državno pravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, u kojoj se navodi:

“…Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja općine Split i otoka Korčule, pa uslijed toga ovi ugovori nikada nisu stupili u život. Naprotiv svi oni probici Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani.

Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poretku.

Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje s neprijateljskom ratujućom strankom, i time sa izdvojila od dotadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni.

S tih razloga kao potpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakve obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.”

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.

Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.“

Time Rimski ugovori prestaju biti međunarodno važeći dokument između NDH i Italije, ali posljedično time i oni dijelovi Rapalskih ugovora koji su bili implementirani u njih. Talijanska vlast nakon 43 godine odlazi iz hrvatskih krajeva pripojenih temeljem Rapalskih ugovora, kao i nakon dvije godine temeljem Rimskih ugovora imeđu NDH i Italije.

Svakako, ova slojevita tema prilika u obalnim hrvatskim krajevima od kraja I. svjetskog rata do završetka II. svjetskog rata mora biti tema povijesno utemeljenih i znanstvenih analiza i proučavanja da bi se došlo do činjeničnih stvari.

Hrvatska obala još je jednom doživjela okupaciju poticanu od domaćih izdajnika sastavljenih od domicilnog srpskog stanovništva za Domovinskog rata u dijelu Dubrovačkog primorja i Novigradskog mora, a i veliki dijelovi obalnog zaleđa (napose oko Šibenika i Zadra) bili su pod okupacijom snaga koje su stvarale Veliku Srbiju.

Izvor: narod.hr/matica.hr

Kamenjar je o ovome pisao i ranije: Pogledaj OVDJE

“Prodaja Dalmacije”, Rapallski ugovor, Rimski ugovori. Kronološka istina

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Što je Tuđman rekao u Jasenovcu u lipnju 1996. odajući počast žrtvama

Objavljeno

na

Objavio

Upitate li danas koga je li dr. Franjo Tuđman ikad bio u Jasenovcu da bi odao počast žrtvama ustaškog logora, gotovo svi odgovorit će vam kako to nije učinio. I svi će pogriješiti.

Vijenac ispod Kamenog cvijeta položio je 15. lipnja 1996. u sklopu posjeta Jasenovcu, Dragaliću i Gornjim Bogićevcima.

Zašto se onda uvriježilo mišljenje da Tuđman nije bio u Jasenovcu? Glavni je razlog vjerojatno to što nikad nije bio na državnim komemoracijama koje se organiziraju u svibnju, pa se olako prelazi preko podatka da je počast žrtvama ipak odao.

Baš ta nepreciznost potkrala se i nama u intervjuu s akademikom Ivicom Kostovićem koji smo objavili 12. svibnja o.g. te se iz pitanja i odgovora moglo zaključiti da Tuđman nikad nije bio u Jasenovcu. Kostović je u tom intervjuu rekao da “Tuđman nikad nije išao u Jasenovac” jer bi ga napadali zbog njegova podatka o broju žrtava logora. Poznato je, naime, da je Tuđman nakon istraživanja beogradskih arhiva ustanovio da je za NDH u Jasenovcu pobijeno 40 tisuća ljudi.

A što je prvi predsjednik izjavio 1996. u Jasenovcu? Rekavši kako polaže vijenac “svim žrtvama palim u Jasenovcu, žrtvama fašizma i NDH, ali i onima koje je pogubio komunistički režim”, istaknuo je kako “spomen-područje u Jasenovcu treba biti spomen-područje koje će podsjećati hrvatski narod u kakvu je položaju bio”.

Pa dodao: “Kako smo riješili sve probleme, tako ćemo riješiti i problem Jasenovca, ne zato da sakrijemo žrtve ustaškog terora, nego da podsjetimo da je hrvatski narod stradavao pod različitim zastavama, ali i da je sada općom pomirbom došlo do hrvatske slobode i hrvatske države.”

Potom je rekao da “Tito nikada nije posjetio Jasenovac jer je znao da ne može pobjeći od odgovornosti i zato što je od 1945. do 1948. godine na tome mjestu bio komunistički logor u kojem su također ubijani ljudi.” (VL)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

POSLIJERATNI JASENOVAC

Objavljeno

na

Objavio

jasenovac dokumenti
SLAVKO GOLDSTEIN POTVRDIO JE POSTOJANJE PORATNOG JASENOVCA I NEGIRAO MIT O MASOVNOM UBIJANJU DJECE S KOZARE

Sad već pokojni partizanski prvoborac (politički komesar), povjesničar i publicist Slavko Goldstein, u emisiji OTV-a 2 u 9, emitiranoj 26.01.2004. godine u 21,00 sati, na pitanje voditelja Romana Bolkovića o postojanju poratnog logora Jasenovac rekao je među ostalim:

„… Na području ‘Spomen područja Jasenovac’ nije više bilo logora, on je uništen, ali je jedan logor osnovan 1945. u jesen, u samome mjestu Jasenovac i postojao je dvije godine. Imamo iskaze logoraša … zapovjednika … mještana Jasenovca …“ (prijepis s VHS snimke emisije). Uz to je dodao kako se cijela stvar treba istražiti i potom objelodaniti istinu.

Emisija je išla uživo i zasigurno nisam bio jedini koji je to čuo, s tim što sam spomenutu emisiju i snimio na VHS kasetu.

Dakle, S. Goldstein jasno govori O LOGORU – a ne „radnoj skupini“ ili čemu sličnom, potvrđuje kako postoje iskazi mještana, logoraša i zapovjednika logora.

Godinama poslije, isti je publicist u svojim nastupima u medijima s indignacijom to poriče i odbacuje svaku mogućnost postojanja bilo kakvog poslijeratnog logora na području Jasenovca. Demantirao je sam sebe – iz kojih razloga nije mi poznato.

U međuvremenu su objavljeni nepobitni dokazi da je poratni, komunistički logor na području Jasenovca doista postojao. Tu činjenicu potvrđuju dokumenti iz samih komunističkih arhiva koji su jednim dijelom do sada i publicirani. Dakle, nema nikakve dileme: postojanje tog logora je DOKAZANO i to nitko razuman ne može pobiti. To što se u komunističkim izvorima i arhivima on ne imenuje „logorom“, nego „Zavodom za prisilni rad“ (kao u dokumentu čiji je faksimil objavljen u naslovnici ovog teksta), ne mijenja u suštini stvari ništa. Ljudi su tamo nakon rata odvođeni i izdržavali su svoje kazne prisilno (pod stražom) radeći. Koliko ih je ubijeno u tom „Zavodu za prisilni rad“ pokazat će istraživanja (nadajmo se). Apsurdno je tvrditi da tamo „nije ubijen nitko, osim 2-3 osobe koje su pokušale bježati“ – kao što to danas čini dr sc Ivo Goldstein, jer stvar NIJE ISTRAŽENA, pa se takve ocjene mogu bez ikakve dvojbe svrstati u paušalne i neozbiljne.

Dokument objavljen u naslovnici ovog teksta jedan je od tih dokaza, potječe iz komunističkog arhiva i izdao ga je „Otsjek unutrašnjih poslova pri Kotarskom N.O.-u Sisak“, nosi broj: 3407/46 i datiran je s 6.IX.1946 g.. Evo prijepisa sadržaja:

„Predmet: Lavrnja Đuro iz Galdova izdržao kaznu

Na broj: Stup 48/46 od 31.V.1946 g.

                 

                                            Okružnom Narodnom Sudu Banije

                                                                                                     Sisak

                  Izvješćuje se naslov da je predmetni izdržao kaznu prisilnog rada bez lišenja slobode u trajanju od 2 mjeseca i 4 dana.

                 Kaznu je izdržavao od 24.VI.1946 do 28.VIII.1946 kao radnik u zavodu za prisilni rad Jasenovac.

                Isti je presuđen po naslovu presudom broj i predmet gornji.

                                Smrt fašizmu – Sloboda narodu!“

(dokument je ovjeren žigom ustanove i potpisan od „šefa otsjeka“ Svete Petrića)

Kakva je to osuda na prisilni rad „bez lišenja slobode“ ostaje tajna.

Od svakog ozbiljnog istraživača (ili povjesničara) očekuje se da opovrgne autentičnost dokumenta ukoliko želi pobiti ono što je u njemu navedeno.

Podatke o poratnim komunističkim logorima imala je i američka CIA, koja u svome izvješću od 29. svibnja 1951. navodi brojku od 39 koncentracijskih logora na području Jugoslavije (s oko 200.000 interniranih zatočenika), među kojima je i Jasenovac.  (Vidi)

Dakle, postojanje poslijeratnog komunističkog logora Jasenovac je povijesna činjenica, ma koliko se mnogi žestili zbog toga. I tu činjenicu nije moguće promijeniti niti prikriti nikakvom galamom ili prijetnjama o napuštanju TV emisija, kako je to nedavno učinio dr Ivo Goldstein odbijajući o toj temi razgovarati u nedavno emitiranoj emisiji „Otvoreno“ (HTV 1 program). Na sreću, povijesna istina ne ovisi od njegovog stava i mišljenja, niti je Republika Hrvatska više pod paskom Tita i Partije, pa da politički agitpropovci i aparatčici određuju tko, o čemu, kad i na koji način smije ili ne smije govoriti.

Ovo još uvijek nije „sjelo“ u mnoge glave, ali to nije razlog da se s istraživanjima i utvrđivanjem prave istine ne nastavi.

Naprotiv.

Govoreći u istoj TV emisiji (OTV – Zagreb, emisija 2 u 9, 26.01.2004. godine, 21,00 sati) vezano za maksimiziranje broja jasenovačkih žrtava i manipulacije srpske propagande, Slavko Goldstein kaže:

„… Hrvatski Državni arhiv raspolaže sa svim tim imenima i vrši dalje nadopune …Tako da ćemo mi vrlo skoro…mislim za godinu-dvije doći do egzaktnih podataka, a moja je procjena, koju je i Žerjavić iznio, da se radi o brojci od preko 80 tisuća, svakako manje od 100 tisuća, nikako 700 tisuća …700 tisuća je bila procjena na temelju one pretjerane procjene ukupnih žrtava, pa je propaganda anti-ustaška, anti-hrvatska propaganda to iskoristila … i tu razliku od 700 tisuća pripisala Jasenovcu. I to je postao mit o 700 tisuća, neosnovan, nedokazan …, ali, to se nije smjelo niti negirati … Bilo je zabranjeno temeljito istraživanje. Sada se to istraživanje ponovo vrši. Navodno su u Beogradu slobodoumni i objektivni istraživači došli do 77 tisuća imena … navodno …, a naš Državni arhiv je pošao od 59.000, koje će umanjiti za one koji su duplo navedeni, i povećati za one koji nisu obuhvaćeni. Moje je mišljenje da će se doći do 80, 90 tisuća, i to je nešto preko polovice srpskih žrtava – 52 tisuće vjerojatno, 17 tisuća židovskih žrtava, oko 12 tisuća hrvatskih žrtava, 10 ili 12 tisuća Roma … To je vrlo približno. Kad mi utvrdimo tu istinu poimenično, nestat će potpuno, a već i sada nestaju te diskusije … jer, vi više nemate, osim onog Bulajića, čak ni iz Beograda nemate te teorije od 700 tisuća …“  (prijepis s audio-vizualnog zapisa navedene TV emisije – video snimka iz osobnog arhiva autora).

Otkuda je najednom (2009. godine) „izronio“ popis s 83.145 žrtava, kad se zna – a što je izričito u gornjem citatu potvrdio i Slavko Goldstein – da je hrvatski Državni arhiv imao popis od 59.000!? Razlika iznosi preko 24.000 imena!?

Krije li se ova „tajna“ možda u proizvoljnom i na činjenicama potpuno neutemeljenom popisu 20-ak tisuća „pobijene djece“ – o čemu svako malo slušamo, čas od Vulina i Dodika, čas od Milorada Pupovca?

Istraživač Igor Vukić, koji se ozbiljno bavi ovom problematikom (u isto vrijeme je i tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac), navodi argumente u prilog toga da je i sam Slavko Goldstein 2016. godine priznao neke jako bitne stvari, među ostalim i to da izbjeglice s Kozare (1942.) NISU MASOVNO UBIJANE, NEGO UDOMLJAVANE KOD HRVATSKIH OBITELJI.

Ovom prigodom se nećemo baviti pitanjem kako i zašto je „slavna partizanska vojska“ ostavila nezbrinute civile, pa i toliki broj djece da tumaraju Kozarom i okolnim selima, ali ćemo se osvrnuti na dio teksta spomenutog istraživača:

Slavko Goldstein napokon je otkrio najveću, duboko skrivenu, jasenovačku tajnu. Ustvrdio je da se u logoru nije izvodila opereta Mala Floramye, nego – Grofica Marica!

Nije ironija, ni pretjerivanje. Na svoje smo uši čuli na predstavljanju njegove knjige kako objašnjava, citirajući zatočenika Ervina Millera, da su umjesto Tijardovićeva, u logoru uvježbavali Kalmanovo djelo.

Nedugo prije Goldstein se složio i s tvrdnjom da zarobljenici s Kozare, što su u ljeto 1942 . prošli kroz logor, nisu ubijani. Tu je spoznaju s javnosti podijelio u intervjuu u kojem je prepričao svoj razgovor s ministrom Zlatkom Hasanbegovićem.

Dakle, prema Goldsteinu, u logoru se izvodila opereta Grofica Marica, a 20 000 imena navodnih dječjih žrtava treba odmah brisati iz jasenovačkog popisa.

Zašto je senior Goldstein uopće išao pisati svoju knjigu ‘Jasenovac – tragika’, navodno polemički odgovor našoj knjizi ‘Jasenovački logori – istraživanja’, kad to isto već piše i kod nas?“

(Vidi: Igor Vukić: „Nije Mala Floramye nego – Grofica MaricaKreirano Srijeda, 27 Travanj 2016 14:22 | Objavljeno Srijeda, 27 Travanj 2016 14:22; internet stranica Hrvatskog žrtvoslovnog društva; http://www.viktimologija.com.hr/index.php/priopcenja/1532-igor-vukic-nije-mala-floramye-nego-grofica-marica; dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 13.5.2018.)

Ovo su dokumenti koji potvrđuju – Jasenovac je postojao i nakon ’45. godine

Na istini o Jasenovcu danas (koliko je meni poznato) aktivno radi tridesetak intelektualaca i to većinom doktora znanosti i magistara (povjesničara, elektroničara itd.). Ljudi su to koji se ne mire s lažima, svjesni da je mit o ustaškom Jasenovcu bio uporište za zloćudnu i monstruoznu optužbu uz pomoć koje je stigmatiziran cijeli hrvatski narod i obilježen kao „genocidni“ i „zločinački“. Na aktualnom popisu „jasenovačkih žrtava“ otkriveno je preko 14.000 „lažnjaka“ (osoba koje nisu tami ubijene, a većina ih nema nikakve veze s Jasenovcem). I to je tek vrh ledenog brijega. Dakako, gospoda iz JUSP Jasenovac uredno NADOPUNJUJU  svako malo taj popis, NADOMJEŠTAJUĆI kompromitirana imena NOVIMA (!) SA SKUPNOG POPISA ŽRTAVA RATA („Projekt Dotrščina“) I NA TE SKANDALOZNE MANIPULACIJE NE REAGIRA NITKO!?

Nitko od današnjih „antifašista“ se nikad nije ni zacrvenio zbog lažnih brojki o 700 i više tisuća „žrtava“, niti ispričao zbog teških objeda i konstrukcija vezano za ustaški logor Jasenovac.

Umjesto toga, po svaku cijenu, grčevito i svim sredstvima oni žele taj mit sačuvati i spriječiti da istina konačno izađe na vidjelo.

Zato ne treba čuditi da se žeste i prijete.

Jedino im je to preostalo.

Mislim da su čak intimno u sebi duboko svjesni da su ovaj rat izgubili.

Svako nasilje, pa i ono nad istinom i zdravim razumom ima svoj rok trajanja.

Zlatko Pinter

Otvoreno: Bahati Goldstein prijetio da će napraviti skandal i napustiti studio

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati