Pratite nas

Kolumne

Kad ne bude Bude

Objavljeno

na

Nema stresnijeg trenutka u životu neke zajednice, nego kad joj se mijenja glava, vlast. U to vrijeme njome obično zavladaju nemir, unutarnje napetosti i trvenja, a biva i podložna utjecaju vanjskih čimbenika zainteresiranih steći nadzor nad njom. Stoga je u interesu zajednice da smjena vlasti prođe brzo, glatko i bezbolno, taman se okončala i tako da ne bude svima po volji, što je prije pravilo nego iznimka. Posebna odgovornost za to leži na onome koji odlazi s vlasti. Gotovo sve dobro što je za vladanja učinio, (ne)izborom nasljednika može proliti kao krava, ritnuvši se, pomuzeno mlijeko.

Ni svijet umjetnosti nije ostajao nijem na tu temu. Smjena vlasti, odlazak starog kuma (Marlon Brando) i ustoličenje novog (Al Pacino), izrazito je dramatično prikazana u filmu “Kum”. Pa evo i sad, kad je moćna Amerika čapila narko-bossa “El Chapa” i osudila ga na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja, vijest je popraćena informacijom kako njegova organizacija i dalje uspješno radi, samo pod drugim vodstvom. Posljedice prijenosa vlasti posebno upečatljivo dočarava književnik Ivan Raos u “Prosjacima i sinovima”, potom i Antun Vrdoljak u istoimenoj televizijskoj nizanki. Starina Kikaš glavarom radije imenuje još neodraslog, ali bistrog unuka Matana, nego izazovima vlasti nedoraslog sina. I u široj javnosti manje atraktivnim područjima smjena vlasti predstavlja kritičan trenutak, bila riječ o novome direktoru u tvrtki ili o prijenosu obiteljskog posla s roditelja na djecu.

 Tko je doista zasjeo na Tuđmanovo mjesto?

U romanu Ambra Ivana Aralice, kojeg je vladajuća kritika ocijenila srozavanjem nekad velikog književnika na obračun s političkim neistomišljenicima, u slabije zapaženom dijelu autor svjedoči o vremenu provedenom u društvu predsjednika Tuđmana zadnjih mjeseci njegova života. Spominje kako je u tim razgovorima naglašavao važnost izbora političkog nasljednika pa s blagim prijekorom, čak i razočaranjem, što je razumljivo iz perspektive olovnih vremena koja su u vrijeme pisanja knjige već nastupila, konstatira da to Tuđman ipak nije učinio. A ako sam to ne učiniš, netko već uskoči… a s njim kontinuitet ili diskontinuitet. U slučaju potonjeg, nerijetko i povratak na staro.

No, tko je to doista zavladao Hrvatima nakon Tuđmana? Formalno, Stipe Mesić. Ipak, malo je vjerojatno da je čovjek nesposoban održati koncentraciju dulje od 15 minuta – koji pjeva kako prilike nalažu, pleše po notama koje su u điru, skače s tarabe na tarabu – bio kadar osmišljavati, formulirati i planirati državnu politiku. Biti lutak na koncu, glumac na pozornici, e to da. Ni Ivica Račan, mada intelektualno nadmoćan Mesiću, nije bio čovjek takva kalibra. Pa tko je onda zapravo naslijedio Tuđmana?

U sjećanjima Radivoja Cvjetićanina na dane kad je službovao kao veleposlanik Srbije u Hrvatskoj, iznesenim u knjizi “Zagreb Indoors“, buru u dijelu hrvatske javnosti podiglo je tek svjedočenje o hrestomatijama dokumenata koje mu je tadašnji osobni teklić, a uskoro i Mesićev nasljednik na Pantovčaku, Ivo Josipović uredno dostavljao u neku opskurnu birtiju.

Progovorio Radivoj Cvetićanin: Josipović je degutantni račundžija, Vučić se sprdao sa ‘starcem’ Mesićem

No, prilično je zapostavljenom ostala slutnja tog lucidnog pisca izbrušena stila o Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme njezina raspada, kao osobi koja iz sjene poteže sve konce u onodobnoj Hrvatskoj. Odvrti li se film unatrag, ne manjka indicija koje potkrjepljuju Cvjetićaninovo nagađanje.

Kako je Budimir razbudio rat

Nije tajna da je u doba raspada SFRJ miljenik svijeta, napose Amerike, bio predsjednik jugo-vlade Ante Marković, s njim i, kao član užeg mu kabineta, Budimir Lončar. Upravo iz tog kuta, dakle podrške Amerike saveznim tijelima u očuvanju Jugoslavije, treba promatrati Lončarovo zalaganje za embargo na oružje svim stranama u sukobu u tada još od svijeta priznatoj Jugoslaviji, kojeg je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo 25.9.1991. Slučajno ili ne, to se zbilo baš usred Operacije RAM, zadnjeg pokušaja JNA, vojske pod nadzorom Markovićeva ministra obrane, Veljka Kadijevića, da svrgne narodnom voljom izabranu hrvatsku vlast i zamijeni ju marionetskom. Realniji plan B predviđao je da se izbije na granice Velike Srbije zacrtane poznatim četničkim programima, koju godinu ranije pretočene u granice između vojnih oblasti JNA (Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag).

No, ta je operacija propala, ne zbog nedostatka oružja, nego zbog slabog odziva na mobilizaciju. Time padaju u vodu naknadna Lončarova tumačenja o tome kako je embargo išao u korist Hrvatskoj kako JNA ne bi dobila oružje iz Rusije. Taman da i jest tako, rezon kako zabrana naoružavanja može ići u korist gotovo potpuno nenaoružanom u srazu protiv naoružanog do zuba izvan je svake logike. Embargo je ipak imao određeni učinak. Nakon posljednje akcije s mogućim strateškim implikacijama na rasplet jugoslavenske krize, neuspjelog atentata na predsjednika Tuđmana, prva faza rata, kasnije okončana Sarajevskim sporazumom 3.1.1992., bila je u strateškom smislu zaključena. Međutim, embargo je ohrabrio njezino taktičko produljenje za tri krvava mjeseca koje Hrvatska pamti po najvećim žrtvama. Gazeći preko njih JNA je nastojala od Hrvatske otrgnuti što više, na korist Srbije i Srba.

I u vrijeme uoči odlaska Tuđmana sa životne i povijesne pozornice Amerika se uplela u hrvatska politička zbivanja. Svi vođe oporbe osim Budiše (što će ga kasnije koštati), hodočastili su ljeti 1999. u Washington kako bi prisegli na vjernost i primili instrukcije za djelovanje. No, malo je vjerojatno da je netko od tih diletanata postao glavni pouzdanik Amerike za Hrvatsku – u ono doba kad je Putin tek odmijenio teturajućeg Jeljcina, jedine svjetske sile. Znatno vjerojatnije je da se Amerika uzdala u igrače odane joj još iz vremena raspada Jugoslavije – Antu Markovića i Budimira Lončara. To ne potvrđuje samo špurijus bivšeg veleposlanika Srbije u Zagrebu, kao ni sjećanja upućenih u zbivanja kako je Ante Marković u to vrijeme imao ured u Zagrebu iz kojeg je dirigirao situacijom. Više od svega to potvrđuje korjenita restauracija kadrova, struktura i mentaliteta iz SR Hrvatske – obnova tog crno-bijelog, ili možda bolje, crvenog svijeta – popraćena embargom na Tuđmanovo nasljeđe, posebno ono vezano uz pobjednički Domovinski rat. Ukratko, uz pomoć dr. Frankensteina sa Zapada oživljeno je staro čudovište s Istoka!

Vrijeme jednog gremija primiče se kraju?

Nošen američkim vjetrom u leđa, dvojac Lončar-Marković shvaća da više i nije tako bitno tko stoluje na Markovu trgu ili Pantovčaku. Pa i nije, ako vladaš “neovisnim” toljagama za modeliranje ponašanja tamošnjih stanara – medijima, ključnim tijelom pravosudnog progona putem dvoglavog gospodskog kastora “Cvitan-Bajića”, i osjetljivim dijelovima obavještajne zajednice. Tada čak i zloglasni HDZ može biti na vlasti, doduše nikad samostalno, nego kontroliran strančicama od povjerenja gremija.

Koliko god to bilo gorko priznati, danas Hrvatska nije u bitno drukčijoj situaciji nego što je bila početkom devedesetih, samo što nije napadnuta izvana nego je paralizirana iznutra. A Slobodanu Miloševiću naših dana ime je, po mnogo čemu sudeći, Budimir Lončar. Budući taj ima u rukama jače poluge u miru, nego što je to bila JNA u ratu, nije tako neobično što tako dugotrajno vlada.

U takvim okolnostima, baš kako Tuđman u ono vrijeme nije bježao od razgovora s Miloševićem, tako ni danas, kad se osjećaju trvenja u očekivanju silaska ostarjelog Kuma, pardon Druga, odluka o dodjeli priznanja Lončaru od strane Milan Bandića možda i nije tako nepromišljen potez kako se na prvu čini. U procjeni tog čina treba uzeti u obzir kako Bandić zasigurno barata potpunijim skupom informacija od svih onih koji se diče, ne baš pretjerano korisnom, naknadnom pameću. A ne treba podcijeniti ni njegov nenadmašni instinkt za političkim preživljavanjem, prirođeni mu osjećaj za trenutnu situaciju, kao i dokazanu sposobnost održavanja ravnoteže usred kreševa raznovrsnih silnica. Ostaje tek pitanje – je li Bandić doista kontra Lončarova kruga?

Ako je suditi po odnosu medijsko-pravosudnog komplota prema njemu, taj test prolazi s izvrsnim uspjehom. A čini se da im se dodatno zamjerio prikupljanjem popularnih saborskih žetončića, time narušivši ustaljenu arhitekturu nadzora nad HDZ-ovom saborskom većinom od strane provjerenih miljenika javnosti, time i gremija. Ne treba zanemariti ni kako je tim pothvatom zapravo preinačio izbornu volju dijela lijevog biračkog tijela, što predstavlja vrhunsko političko majstorstvo i u danim okolnostima jedinu realnu mogućnost ovladavanja situacijom.

Uzevši u obzir povoljan opći okvir (promjenu establišmenta u Americi koji je po svoj prilici bez zadrške desetljećima stajao iza Budimira Lončara u političkoj ulozi ne manje važnoj od onih koje se biraju na izborima), izgleda da napokon sazrijeva vrijeme za demontažu struktura okupljenih oko samozatajnog Bude. S njima u paketu i sekcije, koja još iz jugo-komunizma baštini nadzor nad židovskom zajednicom u Hrvatskoj, a koju je tako silno pogodio nedavni posjet Esther Githman da bi ju jače strefio možda tek povrat stanova u središtu Zagreba potomcima izvornih vlasnika.

Iz te perspektive valja promatrati ovaj Bandićev potez, koji u komešanjima nastalim u iščekivanju primopredaje (stvarne) vlasti, ako ništa drugo, barem pojačava pomutnju u redovima sljedbe Bude Lončara. Zanimljivo, gotovo čitavo se to jato (medijski mogul, danas spao na net.hr i Telegram, Ninoslav Pavić, već spomenuti Dinko Cvitan, advokat Čedo Prodanović, povjesničar Hrvoje Klasić, Josip Manolić i glavom i bradom Budo Lončar) nedavno okupilo na predstavljanju knjige odvjetnika Ante Nobila, a možda i kandidature za novog Kuma drugovima. Je li tom prigodom upriličen i rukoljub, ostalo je skriveno očima šire javnosti. Ako i jest, onda je to jasna potvrda kako se u tom društvu, slično kao na hrvatskoj strani u vrijeme silaska Tuđmana, ne nazire čovjek formata prethodnika.

Kolege protiv “Kolege”

Osim dominacije u medijima, prevage u pravosuđu i snažnog utjecaja u obavještajnoj zajednici,  strukture pod okriljem Budimira Lončara danas mogu računati i na mnoge korisne im, nazovimo ih tako – Kolege. Danas je barem lako takve prepoznati. To su oni koji lakoćom upiru prstom u suradnike tajnih službi iz komunističkog totalitarizma, ljude koji su nesumnjivo činili mnoge nepravde pojedincima iz neposrednog im okruženja i šire – bilo vođeni osobnim probitkom, bilo da zaštite obitelj, bilo našavši se ucijenjenima u uvjetima najpokvarenijeg društveno-političkog sustava koje je čovječanstvo dosad iskusilo. A oni posebno odvažni i drski vidjeli su u svoj toj nakaradi priliku za nadigravanje s jugo-komunističkim totalitarizmom. Možda je upravo njima nadahnut, Bandić ovako zaigrao s Budimirom Lončarom.

Ipak, današnji Kolege se iz nekog razloga nikako ne mogu dosjetiti prokazati one koji su te ljude ucjenjivali, držali na vezi, njima manipulirali i koristili ih za postizanje ciljeva do srži neljudskog sustava. Koliko god se revni istraživači trudili, za takve ne nalaze kompromitirajućih dokumenata. A nema teorije da su se ti manje okoristili dražima komunizma od vlastitih doušnika. Možda danas nisu u prvom planu – gremijima, napokon, takvo što i ne priliči – moguće su neke od bivših im doušnika isturili na pozornicu, sigurni da ih mogu nadzirati njihovom prljavom prošlošću, ali da su ti lošije prošli,… Pa tko u to može povjerovati? Nitko, osim današnjih im Kolega! A takvi, služeći im svjesno ili nesvjesno, ne praštaju kolegama koji su to bili prije, na korist istih im gospodara.

Sinonimom za udbaškog doušnika, prema njegovom kodnom imenu zavedenom u Službi državne sigurnosti – “Kolega” – postao je Vladimir Šeks. Ne ulazeći u to s kojim je motivima Šeks kontaktirao s jugo-komunističkom službom sigurnosti, je li igrao po Udbinim notama ili kako bi se borio protiv nje – jer namjere je teško utvrditi, makar bila riječ i o, početkom osamdesetih, državnom neprijatelju broj 1 – daljnja je povijest ipak ponudila trenutak istine u kojem se dalo razaznati i važnije od toga je li Šeks svojedobno stvarno bio Kolega u punom smislu te riječi ili ne. Naime, je li to, ako je i bio, kad je najviše trebalo, i ostao. U vjerojatno najsudbonosnijim danima novije hrvatske povijesti, za vrijeme puča Mesića i Manolića, odigranog u proljeće ’94, Šeks je, iako se lako mogao pokazati jezičcem na vagi za onu stranu, ipak ostao uz Tuđmana.

U svakom slučaju, ne bi bio javno stigmatiziran kao Kolega da im barem danas ne smeta, za razliku od onih koji ga svesrdno časte tim imenom i koji su, bili toga svjesni ili ne, danas jedini Kolege na sceni. Brbljali u sabornici, u medijima ili po birtijama, ili svojski udarali po računalnoj tipkovnici, rade to tako dobro da bratija Bude Lončara može biti itekako zadovoljna njihovim angažmanom. Pa i ovim revnim protivljenjem pokušaju dodjele Medalje Grada Zagreba Lončaru. Nesuđeni dobitnik je to iskoristio kako bi se, antifašistički se prenemažući pogođen “linčovanjem”, izmaknuo nagradi. Toliko ju je žarko želio…

Temelj zablude mnogih današnjih Kolega leži u uvjerenju kako postoji nekakav “Treći put”. Međutim, surova politička realnost pokazuje da postoje samo dva puta dovoljno moćna da nameću pitanja oko kojih se donose bitne odluke. Suočen s tim, “Treći put” je jednostavno osuđen zauzeti jednu ili drugu stranu djelovanjem na korist ili štetu jedne od njih, pri čemu je i nedjelovanje rijetko kad neutralno. To je zorno pokazalo pitanje zakona o arhivima kad je tzv. “Treći put” inzistirao na produljenju razdoblja dostupnosti dokumenata s 30.05.1990. (konstituiranje prvog višestranačkog Sabora) na 22.12.1990. (donošenje Ustava), što bi medijima pod nadzorom Lončarovog gremija omogućilo da sve gadosti komunističkog totalitarizma prikriju zasipajući javnost spisima o navodnim Tuđmanovim i HDZ-ovim grijesima prvih mjeseci vlasti. To im, međutim, nije uspjelo, tako da im zasad jedino postignuće na tu temu ostaje poistovjećivanje Šeksa s Kolegom jučer, čime su ujedno sami sebe prokazali pravim Kolegama danas, ma koliko pravedni i poduzetni, a iznad svega, još i zeleni bili.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Liječe li Nijemci i Austrijanci svoje komplekse na nama?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Reuters

Njemački tisak se raspisao o sudjelovanju Merkelice na “okupljanju desničara” u Hrvatskoj (odnosi se na nedavni posjet  i nazočnost na središnjem predizbornom skupu HDZ-a vezano za EU izbore). Ima i težih riječi, pa se spominje “ustaški bend”, “ustaški pjevač” (odnosi se na glazbu Marka Perkovića Thompsona koja se također čula na skupu), to kako je “Merkel molila Očenaš s desničarima”, nekima se ne sviđa ni govor glavnog Plenkovićevog pulena i kandidata za EU parlament (donedavno javnosti potpuno nepoznatog Karla Resslera koji je bio također “nacionalistički”) itd., itd.

Mnogi novinari (uglednih njemačkih listova) idu čak tako daleko da tvrde kako je Hrvatskoj nužna “temeljita i stvarna rasprava o povijesti” ako želi “izabrati Europu”, budući da se danas nalazi “na raskrižju” – “Europa ili Orban”.

Stara priča. Orban im je trn u oku već odavno (Što je više kleveta i laži, Orban nam je miliji i draži – odgovaram ja na to).

Iskreno, nisam sve ni čitao jer su mi jako dobro poznate sve te globalističke tlapnje i idiotarije. Kao što mi je jasno da Nijemci i Austrijanci u velikom dijelu imaju ozbiljan problem identiteta i tutore koji im desetljećima unatrag nameću svoju viziju svijeta. Kod njih je taj kompleks nacije koja nosi povijesnu krivnju i neizbrisivi žig nacizma toliko razvijen da ih je već poodavno odveo u smjeru bez povratka – pretvarajući ih u bezličnu, amorfnu masu čija se egzistencija svodi na rad i profit uz njegovanje “njegovog veličanstva Globalizma” koji bi trebao postati supstitut za sve: naciju, obitelj, vjeru, domoljublje i identitet uopće, dakle, za sve ono što jedan narod čini time što on jeste (ili bi trebao biti).

Stvar je apsurdna, gotovo tragikomična, a stereotipi i klišeji što ih nameću oni koji pokušavaju krojiti neki “novi svjetski poredak” na imaginarnom, nepostojećem “globalizmu” kao  “topionici naroda” jedan idiotski koncept koji duboko u sebi nosi suštinsku anomaliju i nepopravljivi defekt – a to je činjenica da je protivan samome čovjeku, naravnim i Božjim zakonima.

Kad jednom gospoda “globalisti”, “anacionalisti” i hermafroditi u svojim skučenim mozgovima shvate kako ljudsko biće ne može egzistirati lišeno svega onoga što ga čini onim što jeste i da profit, gospodarski rast, ekonomska moć i njihov “progresivizam” nisu i ne mogu biti zamjena za svjetonazor, duhovnost, moral i identitet, onda će razumjeti zašto se njihovoj ideologiji pruža otpor – i to otpor koji je sasvim prirodna reakcija na poništavanje Čovjeka kao smislenog, dostojanstvenog i razumnog stvora, duhovnog i Božjeg bića koji ne može i neće dopustiti da ga bilo tko pretvori u amebu, u organizam čija je jedina svrha razmjena materije i biološko preživljavanje.

Ne treba se ljutiti na Austrijance zbog događaja vezano za Bleiburg, još manje na njihov Crkvu – jer oni su samo nominalno vlasnici zemlje u kojoj žive, kao i Nijemci. Jako se dobro zna tko su im tutori i po čijim se direktivama ravnaju. Plaćaju još uvijek danak tomu što su imali Hitlera i nacistički poredak, a što je itekako dobro iskorišteno od Britanaca, Francuza, Rusa, pa i globalističkih lobija kao sredstvo za “discipliniranje”. I tu leži odgovor na pitanje zašto se njihovi mediji i pojedini političari ponašaju tako prema nama Hrvatima. Sve je to odraz njihovog kompleksa i bijega od “nečiste prošlosti”, pa se pokušavaju “prati” i “dokazivati” preko nas, preko Hrvatske koja nema nikoga od “velikih” iza leđa. Nas je najlakše optužiti za bilo što, pa i “ekstremni nacionalizam”. Nadajmo se da nam neće do kraja utrapiti Hitlera, Himmlera i ostale i “dokazati” kako su podrijetlom negdje iz zapadne Hercegovine ili Zagore. I to bi se moglo dogoditi, jer njihovi novinari sve češće viđaju bijele miševe i progone vještice – umjesto da se okrenu sređivanju stanja u vlastitom društvu koje se nepovratno rastače i tone u posvemašnju moralnu dekadenciju.

Onaj tko vidi u HDZ-u “nacionaliste”, taj je kratkovid, priglup ili totalno neobaviješten i neupućen, jer to je “fingirani” nacionalizam, predstava za javnost, namjensko, prigodničarsko i hinjeno “domoljublje” za jednokratnu uporabu koje se manifestira samo na skupovima (pred izbore ili u kakvoj drugoj zgodnoj prigodi kad treba raju malo “podići” iz letargije i ušićariti ponešto glasova od nas “ruralnih” koji njegujemo “ognjištarski” mentalitet). Onaj tko se boji HDZ-ovog demokršćanstva u još je većoj zabludi i strah mu je bez ikakvih osnova, jer to je stranka farizeja koji se samo retorički ponašaju kao “kršćani” i “demokrati” a u praktičnom smislu su u oštroj suprotnosti s ovim vrijednosnim sustavima.

Na kraju krajeva, tko to može imati bilo što protiv nacija i identiteta naroda?

Jesu li ikada u ljudskoj povijesti liberali, biciklisti, vegetarijanci ili globalisti stvorili državu ili su to činili narodi? Jesmo li svjedoci toga kako se na svim međunarodnim manifestacijama (od olimpijskih igara i svjetskih prvenstava preko auto-utrka do Eurosonga) vijore nacionalne boje i ističu znamenja država i naroda? Gdje je taj globalizam, tko su njegovi nositelji, kakav je to sustav vrijednosti i na čemu počiva!? Na profitu, tlaci koju provode ekonomski jači nad slabijima i siromašnijima i natjerivanju malih naroda na odricanje od vlastitog identiteta?

Dakle, temelj tog sustava je nasilje i hegemonija “velikih”.

Pa, hvala lijepo!

Mi Hrvati držat ćemo se i dalje svoje vjere katoličke i temelja kršćanstva, a vi “veliki” kako hoćete.

Nama je uzor i putokaz svetac Ivan Pavao Drugi, a vjera temelj nacije i identiteta i toga se odreći NEĆEMO, što god vi pisali i govorili i koliko god se žestili.

Hast du verstanden!?

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Održan predizborni skup HDZ-a i EPP-a: Cibonom se orila Thompsonova ‘Lijepa li si’ (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Kompostiranje ljudi – propast civilizacije

Objavljeno

na

Objavio

Među divotama iz svijeta koje su nam ovoga tjedna servirali naši mediji ističe se, i tjera na razmišljanje, vijest kako je država Washington prva u SAD-u legalizirala kompostiranje ljudi. Da, dobro ste pročitali.

Prijedlog novog zakona koji to omogućuje potpisao je u ponedjeljak guverner Jay Inslee, veliki borac za zaštitu okoliša i kandidat za demokratsku predsjedničku nominaciju na izborima 2020. To tretiranje posmrtnih ostataka ljudi kako gnojiva nazivaju “prirodnom organskom redukcijom”, nudeći sumnjiv argument kako će se po jednom tijelu uštedjeti u prosjeku tona emisije ugljika (koliko bi se tek uštedjelo da se dotični nije ni rodio ili da ga se ranije smaknulo!).

Mediji navode kako je ova praksa nastala kao plod 7-godišnjeg istraživanja poduzetnice Katrine Spade i grupe znanstvenika koje je angažirala kako bi dokazala da je zamisao o pretvaranju tijela u gnojivo sigurna i izvediva. Ona je najviše i lobirala za donošenje novog zakona. “Rekompozicija je alternativa kremiranju ili pokapanju.

Radi se o prirodnom, sigurnom i održivom procesu koji će smanjiti emisije stakleničkih plinova”, izjavila je poduzetnica.

Kompostiranje klijenata izgleda tako što djelatnici tvrtke stavljaju tijelo pokojnika u čelični kontejner pun drvene piljevine i slame, koji se zatim zatvara, a tijelo se tijekom sljedećih mjesec dana raspada i truli prirodnim putem, uz dodavanje termofilnih bakterija i povremeno usisavanje zraka.

Na kraju procesa kompostiranja bližnjima se daje vreća zemlje sačinjene od pokojnikovih ostataka, koju mogu koristiti pri sadnji cvijeća, povrća ili drveća. “Riječ je o prvome prirodnom organskom pogrebnom poduzeću za smanjenje otpada u zemlji. Postupak će se naplaćivati oko 5500 dolara.” istaknula je Spade. Iz njene tvrtke su pojasnili da će u slučaju da pokojnikovo tijelo sadržava neke nerazgradive dijelove poput umjetnog kuka, oni reciklirati, piše Nino Raspudić / Večernji list

Stvar me neodoljivo podsjetila na ono što sam svojevremeno vidio i osjetio u Auschwitzu, gdje me posebno zgrozilo ekonomističko dehumaniziranje ljudskog tijela. Nacisti su logoraša sveli na ekološki problem i puki materijalni resurs, dakle, prvo ga treba ogoliti, iščupati mu zlatne zube, ošišati i iskoristiti kosu, a onda na najefikasniji način smaknuti i ukloniti ostatke. Još da su nacisti znali za kompostiranje gdje bi im kraj bio!

Čovjek se u judeokršćanskoj civilizaciji promatrao kao stvoren na sliku Božju, u kršćanstvu dijelom čak i materijalnim obličjem, jer je druga božanska osoba, Sin, uzela ljudski lik i bila ljudima jednaka u svemu osim u grijehu. To ne negira činjenicu da se naše fizičko tijelo sastoji od tvarnih sastavnica preuzetih iz prirodnog okoliša, s kojim smo u stalnoj razmjeni.

Otkud mi inače 2019. dodatnih sto kila na onaj sićušni spoj jajašca i spermija iz 1975.? Atom ugljika s mog uha je možda bio u repu nekog dinosaura, fosfor iz mog zuba je prije tisuću godina možda bio u mrkvi u Armeniji. No mi, u bitnome, nismo puka tvar već njezin specifičan, organski raspored, Mi smo informacija, riječ, logos, oblik uređenja tog materijala, tako valja tumačiti dah Božji koji oživljava zemaljski prah od kojeg smo sazdani. Pa čemu onda kmečati radi kompostiranja ljudi? Prah si bio i u prah ćeš se vratiti. Logički gledano, ako je nakon smrti to puki materijalni preostatak, koji se promatra isključivo kao ekonomski resurs, onda ni kanibalizam ne bi više bio tabu.

Zašto odmah dijelom ne pojesti ono što je iskoristivo, dio osušiti u suhomesnate proizvode, ostalo u paštetu, kao s ostalom živinom? Poanta je u tome što ljudi ne pokapaju svečano svoje mrtve radi mrtvih, već radi živih, zbog zajednice, jer taj iskaz ritualnog poštovanja učvršćuje veze među generacijama bez čega nema baštine i civilizacije. Giambattista Vico, genijalni mislilac s početka 18. stoljeća i utemeljitelj filozofije povijesti, piše kako ljudi iz prvobitnog divljeg, nomadskog, promiskuitetnog prirodnog stanja prelaze u civilizaciju zahvaljujući trima institucijama, a to su religija, vjenčanja i pokapanje mrtvih.

Mjesto gdje čovjek pokapa svoje drage mrtve postaju mu posebno važna. Tu se zaustavlja, nastanjuje, prestaje biti nomad, taj dio zemlje, gdje leže njegovi preci drugačiji mu je od svih drugih područja, to je dom, zavičaj, tu je zametak gradova, država, civilizacije. Pomislimo na ekstremne primjere poput egipatskih piramida ili neke bliže, intimnije slike, poput atmosfere naših grobalja na Dušni dan.

Groblja su mjesta sjećanja, mudrosti, kontinuiteta. Ne uči više svaka generacija iz početka već se stvara tradicija, baština, akumulira se i prenosi znanje novim generacijama. Stoga ne živimo samo danas i samo za sebe, već smo u savezu i s našim precima i s potomcima. Zato je dostojanstveno pokapanje mrtvih tako važno.

A sada se pokojnika želi svesti na iskoristivost za metar kvadratni gnojiva. Osamdesetih je kružio morbidan srpski vic o Titu – Zašto u “Kući cvijeća” (poetičan, službeni naziv za Brozovo zadnje počivalište) tako dobro raste cvijeće? Zato što je dobro đubre ispod.

Perspektiva nam je u nastavku 21. stoljeća gnojiti papriku djedom ili roditeljem. Ima u tome nešto bolesno i uznemirujuće. Isti suvremeni nomadi koji bjesomučno putuju s kraja na kraj svijeta, trošeći tako za života stotinu puta više energenata nego njihovi preci, uglavnom na nepotrebne stvari, sada će ostavljati mrtve da trule mjesec dana kako bi se dobio metar komposta i tako tobože malo uštedjelo na emisiji plinova. Jasno je da proces nije isplativ, osim možda u golemim količinama.

Tisuću sirotana kad se nakupi onda ih pošalju u kompostanu. Možda im je i to cilj. Ovakvi eko-nacisti ti nabijaju krivnju što si uopće živ, kao da čovjek već po sebi nije dio prirode, nego postoji neka sveta priroda minus čovjek i naknadna krivnja čovjeka što postoji pa on tu mora biti manji od makova zrna. A opet, sve je to čovjekova teorija. Brine li se vuk kada pokolje cijelo stado ovaca iako ih ne može pojesti?

Razmišlja li mrav o utjecaju mravinjaka na okoliš ili bilo koja invazivna životinjska ili biljna vrsta? Ne, ali mi smo ipak ljudi pa imamo drugačiju odgovornost. Ali po čemu smo mi ljudi? Što su nam ti eko-redukcionisti, korisne budale krupnog kapitala uopće ostavili od ljudskih atributa? Zadnji primjeri iz Velike Britanije još očitiji pokazuje kamo ide Zapad – ekstremni eko-aktivisti traže da se u Britaniji radi borbe protiv klimatskih promjena uvede izvanredno stanje.

To znači privremenu suspenziju pravnog poretka, koja i ne mora biti privremena, primjerice, Hitler je odmah po dolasku na vlast proglasio izvanredno stanje i držao Njemačku u permanentnom stanju suspenzije pravnog poretka sljedećih dvanaest godina. Ne tvrdim, naravno, da svaka pojačana briga oko okoliša vuče na nacizam, već to da će se budući poganski, dehumanizirajući totalitarizam najvjerojatnije legitimirati borbom za zaštitu prirode i protiv klimatskih promjena.

Kao i kod drugih dekadentnih pomodnosti, očekujemo da ćemo, nakon države Washington i Švedske koja je to učila još ranije, uskoro prvu kompostanu za proizvodnju ljudskog gnojiva dobiti u našim progresivnim županijama, kao nekakav cool “start-up”, uz famozno “povlačenje” iz europskih fondova. Za zaključak se treba vratiti velikom filozofu.

U 18. stoljeću, u vrijeme kada su prosvjetitelji bili opijeni vjerom u beskonačni progres, koja će brodolom doživjeti kasnije (Auschwitz, Hirošima, Černobil samo su neki od simbola tog potopa), Vico piše kako se razvoj svake civilizacije odvija po istom obrascu kao i razvoj individualnog čovjeka, tako i ona ima svoje djetinjstvo, mladost i zrelost.

Njegova novost leži u uvidu da u fazi kada civilizacija dosegne svoj vrhunac, svoju zrelost u tzv. “vremenu čovjeka”, kada više ne vlada mašta, mit i ep, već razum, kalkulacija i isključiva briga za materijalno blagostanje, ljudi lako zapadaju u tzv. “barbarstvo razuma” pa dolazi do propasti.

Najbolji primjer propasti civilizacije i pada u barbarstvo je sudbina Zapadnog Rimskog Carstva. I naizgled najjače civilizacije su, dakle, vrlo krhke i mogu se održati na životu samo njegujući vrijednosti koje su ih izgradile.

Podrivanje dostojanstvenog pokapanja mrtvih, kao trećeg Vicova stupa koji se sada našao na udaru, dodatni je čavao u lijes nekoć veličanstvenog Zapada. Koliko će trajati truljenje te civilizacije prije konačnog pakiranja “komposta” ostaje vidjeti.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Koliko uistinu vrijede HNS, Dalija i Puljci?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari