Pratite nas

Kolumne

Kad ne bude Bude

Objavljeno

na

Nema stresnijeg trenutka u životu neke zajednice, nego kad joj se mijenja glava, vlast. U to vrijeme njome obično zavladaju nemir, unutarnje napetosti i trvenja, a biva i podložna utjecaju vanjskih čimbenika zainteresiranih steći nadzor nad njom. Stoga je u interesu zajednice da smjena vlasti prođe brzo, glatko i bezbolno, taman se okončala i tako da ne bude svima po volji, što je prije pravilo nego iznimka. Posebna odgovornost za to leži na onome koji odlazi s vlasti. Gotovo sve dobro što je za vladanja učinio, (ne)izborom nasljednika može proliti kao krava, ritnuvši se, pomuzeno mlijeko.

Ni svijet umjetnosti nije ostajao nijem na tu temu. Smjena vlasti, odlazak starog kuma (Marlon Brando) i ustoličenje novog (Al Pacino), izrazito je dramatično prikazana u filmu “Kum”. Pa evo i sad, kad je moćna Amerika čapila narko-bossa “El Chapa” i osudila ga na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja, vijest je popraćena informacijom kako njegova organizacija i dalje uspješno radi, samo pod drugim vodstvom. Posljedice prijenosa vlasti posebno upečatljivo dočarava književnik Ivan Raos u “Prosjacima i sinovima”, potom i Antun Vrdoljak u istoimenoj televizijskoj nizanki. Starina Kikaš glavarom radije imenuje još neodraslog, ali bistrog unuka Matana, nego izazovima vlasti nedoraslog sina. I u široj javnosti manje atraktivnim područjima smjena vlasti predstavlja kritičan trenutak, bila riječ o novome direktoru u tvrtki ili o prijenosu obiteljskog posla s roditelja na djecu.

 Tko je doista zasjeo na Tuđmanovo mjesto?

U romanu Ambra Ivana Aralice, kojeg je vladajuća kritika ocijenila srozavanjem nekad velikog književnika na obračun s političkim neistomišljenicima, u slabije zapaženom dijelu autor svjedoči o vremenu provedenom u društvu predsjednika Tuđmana zadnjih mjeseci njegova života. Spominje kako je u tim razgovorima naglašavao važnost izbora političkog nasljednika pa s blagim prijekorom, čak i razočaranjem, što je razumljivo iz perspektive olovnih vremena koja su u vrijeme pisanja knjige već nastupila, konstatira da to Tuđman ipak nije učinio. A ako sam to ne učiniš, netko već uskoči… a s njim kontinuitet ili diskontinuitet. U slučaju potonjeg, nerijetko i povratak na staro.

No, tko je to doista zavladao Hrvatima nakon Tuđmana? Formalno, Stipe Mesić. Ipak, malo je vjerojatno da je čovjek nesposoban održati koncentraciju dulje od 15 minuta – koji pjeva kako prilike nalažu, pleše po notama koje su u điru, skače s tarabe na tarabu – bio kadar osmišljavati, formulirati i planirati državnu politiku. Biti lutak na koncu, glumac na pozornici, e to da. Ni Ivica Račan, mada intelektualno nadmoćan Mesiću, nije bio čovjek takva kalibra. Pa tko je onda zapravo naslijedio Tuđmana?

U sjećanjima Radivoja Cvjetićanina na dane kad je službovao kao veleposlanik Srbije u Hrvatskoj, iznesenim u knjizi “Zagreb Indoors“, buru u dijelu hrvatske javnosti podiglo je tek svjedočenje o hrestomatijama dokumenata koje mu je tadašnji osobni teklić, a uskoro i Mesićev nasljednik na Pantovčaku, Ivo Josipović uredno dostavljao u neku opskurnu birtiju.

Progovorio Radivoj Cvetićanin: Josipović je degutantni račundžija, Vučić se sprdao sa ‘starcem’ Mesićem

No, prilično je zapostavljenom ostala slutnja tog lucidnog pisca izbrušena stila o Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme njezina raspada, kao osobi koja iz sjene poteže sve konce u onodobnoj Hrvatskoj. Odvrti li se film unatrag, ne manjka indicija koje potkrjepljuju Cvjetićaninovo nagađanje.

Kako je Budimir razbudio rat

Nije tajna da je u doba raspada SFRJ miljenik svijeta, napose Amerike, bio predsjednik jugo-vlade Ante Marković, s njim i, kao član užeg mu kabineta, Budimir Lončar. Upravo iz tog kuta, dakle podrške Amerike saveznim tijelima u očuvanju Jugoslavije, treba promatrati Lončarovo zalaganje za embargo na oružje svim stranama u sukobu u tada još od svijeta priznatoj Jugoslaviji, kojeg je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo 25.9.1991. Slučajno ili ne, to se zbilo baš usred Operacije RAM, zadnjeg pokušaja JNA, vojske pod nadzorom Markovićeva ministra obrane, Veljka Kadijevića, da svrgne narodnom voljom izabranu hrvatsku vlast i zamijeni ju marionetskom. Realniji plan B predviđao je da se izbije na granice Velike Srbije zacrtane poznatim četničkim programima, koju godinu ranije pretočene u granice između vojnih oblasti JNA (Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag).

No, ta je operacija propala, ne zbog nedostatka oružja, nego zbog slabog odziva na mobilizaciju. Time padaju u vodu naknadna Lončarova tumačenja o tome kako je embargo išao u korist Hrvatskoj kako JNA ne bi dobila oružje iz Rusije. Taman da i jest tako, rezon kako zabrana naoružavanja može ići u korist gotovo potpuno nenaoružanom u srazu protiv naoružanog do zuba izvan je svake logike. Embargo je ipak imao određeni učinak. Nakon posljednje akcije s mogućim strateškim implikacijama na rasplet jugoslavenske krize, neuspjelog atentata na predsjednika Tuđmana, prva faza rata, kasnije okončana Sarajevskim sporazumom 3.1.1992., bila je u strateškom smislu zaključena. Međutim, embargo je ohrabrio njezino taktičko produljenje za tri krvava mjeseca koje Hrvatska pamti po najvećim žrtvama. Gazeći preko njih JNA je nastojala od Hrvatske otrgnuti što više, na korist Srbije i Srba.

I u vrijeme uoči odlaska Tuđmana sa životne i povijesne pozornice Amerika se uplela u hrvatska politička zbivanja. Svi vođe oporbe osim Budiše (što će ga kasnije koštati), hodočastili su ljeti 1999. u Washington kako bi prisegli na vjernost i primili instrukcije za djelovanje. No, malo je vjerojatno da je netko od tih diletanata postao glavni pouzdanik Amerike za Hrvatsku – u ono doba kad je Putin tek odmijenio teturajućeg Jeljcina, jedine svjetske sile. Znatno vjerojatnije je da se Amerika uzdala u igrače odane joj još iz vremena raspada Jugoslavije – Antu Markovića i Budimira Lončara. To ne potvrđuje samo špurijus bivšeg veleposlanika Srbije u Zagrebu, kao ni sjećanja upućenih u zbivanja kako je Ante Marković u to vrijeme imao ured u Zagrebu iz kojeg je dirigirao situacijom. Više od svega to potvrđuje korjenita restauracija kadrova, struktura i mentaliteta iz SR Hrvatske – obnova tog crno-bijelog, ili možda bolje, crvenog svijeta – popraćena embargom na Tuđmanovo nasljeđe, posebno ono vezano uz pobjednički Domovinski rat. Ukratko, uz pomoć dr. Frankensteina sa Zapada oživljeno je staro čudovište s Istoka!

Vrijeme jednog gremija primiče se kraju?

Nošen američkim vjetrom u leđa, dvojac Lončar-Marković shvaća da više i nije tako bitno tko stoluje na Markovu trgu ili Pantovčaku. Pa i nije, ako vladaš “neovisnim” toljagama za modeliranje ponašanja tamošnjih stanara – medijima, ključnim tijelom pravosudnog progona putem dvoglavog gospodskog kastora “Cvitan-Bajića”, i osjetljivim dijelovima obavještajne zajednice. Tada čak i zloglasni HDZ može biti na vlasti, doduše nikad samostalno, nego kontroliran strančicama od povjerenja gremija.

Koliko god to bilo gorko priznati, danas Hrvatska nije u bitno drukčijoj situaciji nego što je bila početkom devedesetih, samo što nije napadnuta izvana nego je paralizirana iznutra. A Slobodanu Miloševiću naših dana ime je, po mnogo čemu sudeći, Budimir Lončar. Budući taj ima u rukama jače poluge u miru, nego što je to bila JNA u ratu, nije tako neobično što tako dugotrajno vlada.

U takvim okolnostima, baš kako Tuđman u ono vrijeme nije bježao od razgovora s Miloševićem, tako ni danas, kad se osjećaju trvenja u očekivanju silaska ostarjelog Kuma, pardon Druga, odluka o dodjeli priznanja Lončaru od strane Milan Bandića možda i nije tako nepromišljen potez kako se na prvu čini. U procjeni tog čina treba uzeti u obzir kako Bandić zasigurno barata potpunijim skupom informacija od svih onih koji se diče, ne baš pretjerano korisnom, naknadnom pameću. A ne treba podcijeniti ni njegov nenadmašni instinkt za političkim preživljavanjem, prirođeni mu osjećaj za trenutnu situaciju, kao i dokazanu sposobnost održavanja ravnoteže usred kreševa raznovrsnih silnica. Ostaje tek pitanje – je li Bandić doista kontra Lončarova kruga?

Ako je suditi po odnosu medijsko-pravosudnog komplota prema njemu, taj test prolazi s izvrsnim uspjehom. A čini se da im se dodatno zamjerio prikupljanjem popularnih saborskih žetončića, time narušivši ustaljenu arhitekturu nadzora nad HDZ-ovom saborskom većinom od strane provjerenih miljenika javnosti, time i gremija. Ne treba zanemariti ni kako je tim pothvatom zapravo preinačio izbornu volju dijela lijevog biračkog tijela, što predstavlja vrhunsko političko majstorstvo i u danim okolnostima jedinu realnu mogućnost ovladavanja situacijom.

Uzevši u obzir povoljan opći okvir (promjenu establišmenta u Americi koji je po svoj prilici bez zadrške desetljećima stajao iza Budimira Lončara u političkoj ulozi ne manje važnoj od onih koje se biraju na izborima), izgleda da napokon sazrijeva vrijeme za demontažu struktura okupljenih oko samozatajnog Bude. S njima u paketu i sekcije, koja još iz jugo-komunizma baštini nadzor nad židovskom zajednicom u Hrvatskoj, a koju je tako silno pogodio nedavni posjet Esther Githman da bi ju jače strefio možda tek povrat stanova u središtu Zagreba potomcima izvornih vlasnika.

Iz te perspektive valja promatrati ovaj Bandićev potez, koji u komešanjima nastalim u iščekivanju primopredaje (stvarne) vlasti, ako ništa drugo, barem pojačava pomutnju u redovima sljedbe Bude Lončara. Zanimljivo, gotovo čitavo se to jato (medijski mogul, danas spao na net.hr i Telegram, Ninoslav Pavić, već spomenuti Dinko Cvitan, advokat Čedo Prodanović, povjesničar Hrvoje Klasić, Josip Manolić i glavom i bradom Budo Lončar) nedavno okupilo na predstavljanju knjige odvjetnika Ante Nobila, a možda i kandidature za novog Kuma drugovima. Je li tom prigodom upriličen i rukoljub, ostalo je skriveno očima šire javnosti. Ako i jest, onda je to jasna potvrda kako se u tom društvu, slično kao na hrvatskoj strani u vrijeme silaska Tuđmana, ne nazire čovjek formata prethodnika.

Kolege protiv “Kolege”

Osim dominacije u medijima, prevage u pravosuđu i snažnog utjecaja u obavještajnoj zajednici,  strukture pod okriljem Budimira Lončara danas mogu računati i na mnoge korisne im, nazovimo ih tako – Kolege. Danas je barem lako takve prepoznati. To su oni koji lakoćom upiru prstom u suradnike tajnih službi iz komunističkog totalitarizma, ljude koji su nesumnjivo činili mnoge nepravde pojedincima iz neposrednog im okruženja i šire – bilo vođeni osobnim probitkom, bilo da zaštite obitelj, bilo našavši se ucijenjenima u uvjetima najpokvarenijeg društveno-političkog sustava koje je čovječanstvo dosad iskusilo. A oni posebno odvažni i drski vidjeli su u svoj toj nakaradi priliku za nadigravanje s jugo-komunističkim totalitarizmom. Možda je upravo njima nadahnut, Bandić ovako zaigrao s Budimirom Lončarom.

Ipak, današnji Kolege se iz nekog razloga nikako ne mogu dosjetiti prokazati one koji su te ljude ucjenjivali, držali na vezi, njima manipulirali i koristili ih za postizanje ciljeva do srži neljudskog sustava. Koliko god se revni istraživači trudili, za takve ne nalaze kompromitirajućih dokumenata. A nema teorije da su se ti manje okoristili dražima komunizma od vlastitih doušnika. Možda danas nisu u prvom planu – gremijima, napokon, takvo što i ne priliči – moguće su neke od bivših im doušnika isturili na pozornicu, sigurni da ih mogu nadzirati njihovom prljavom prošlošću, ali da su ti lošije prošli,… Pa tko u to može povjerovati? Nitko, osim današnjih im Kolega! A takvi, služeći im svjesno ili nesvjesno, ne praštaju kolegama koji su to bili prije, na korist istih im gospodara.

Sinonimom za udbaškog doušnika, prema njegovom kodnom imenu zavedenom u Službi državne sigurnosti – “Kolega” – postao je Vladimir Šeks. Ne ulazeći u to s kojim je motivima Šeks kontaktirao s jugo-komunističkom službom sigurnosti, je li igrao po Udbinim notama ili kako bi se borio protiv nje – jer namjere je teško utvrditi, makar bila riječ i o, početkom osamdesetih, državnom neprijatelju broj 1 – daljnja je povijest ipak ponudila trenutak istine u kojem se dalo razaznati i važnije od toga je li Šeks svojedobno stvarno bio Kolega u punom smislu te riječi ili ne. Naime, je li to, ako je i bio, kad je najviše trebalo, i ostao. U vjerojatno najsudbonosnijim danima novije hrvatske povijesti, za vrijeme puča Mesića i Manolića, odigranog u proljeće ’94, Šeks je, iako se lako mogao pokazati jezičcem na vagi za onu stranu, ipak ostao uz Tuđmana.

U svakom slučaju, ne bi bio javno stigmatiziran kao Kolega da im barem danas ne smeta, za razliku od onih koji ga svesrdno časte tim imenom i koji su, bili toga svjesni ili ne, danas jedini Kolege na sceni. Brbljali u sabornici, u medijima ili po birtijama, ili svojski udarali po računalnoj tipkovnici, rade to tako dobro da bratija Bude Lončara može biti itekako zadovoljna njihovim angažmanom. Pa i ovim revnim protivljenjem pokušaju dodjele Medalje Grada Zagreba Lončaru. Nesuđeni dobitnik je to iskoristio kako bi se, antifašistički se prenemažući pogođen “linčovanjem”, izmaknuo nagradi. Toliko ju je žarko želio…

Temelj zablude mnogih današnjih Kolega leži u uvjerenju kako postoji nekakav “Treći put”. Međutim, surova politička realnost pokazuje da postoje samo dva puta dovoljno moćna da nameću pitanja oko kojih se donose bitne odluke. Suočen s tim, “Treći put” je jednostavno osuđen zauzeti jednu ili drugu stranu djelovanjem na korist ili štetu jedne od njih, pri čemu je i nedjelovanje rijetko kad neutralno. To je zorno pokazalo pitanje zakona o arhivima kad je tzv. “Treći put” inzistirao na produljenju razdoblja dostupnosti dokumenata s 30.05.1990. (konstituiranje prvog višestranačkog Sabora) na 22.12.1990. (donošenje Ustava), što bi medijima pod nadzorom Lončarovog gremija omogućilo da sve gadosti komunističkog totalitarizma prikriju zasipajući javnost spisima o navodnim Tuđmanovim i HDZ-ovim grijesima prvih mjeseci vlasti. To im, međutim, nije uspjelo, tako da im zasad jedino postignuće na tu temu ostaje poistovjećivanje Šeksa s Kolegom jučer, čime su ujedno sami sebe prokazali pravim Kolegama danas, ma koliko pravedni i poduzetni, a iznad svega, još i zeleni bili.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što se krije iza zahtjeva manjina za vlastitim popisivačima stanovništva?!

Objavljeno

na

Objavio

Fah

Politički predstavnici manjina na prošlotjednoj saborskoj sjednici tražili su da se u Zakon o popisu stanovništva ugrade amandmani među kojima je trebao biti i onaj po kojem kod popisivanja nacionalnih manjina, popisivači moraju biti pripadnici nacionalnih manjina?! Nakon što nije udovoljeno ovom, u najmanju ruku neobičnom zahtjevu, politički predstavnici manjina demonstrativno su napustili sabornicu i tako poljuljali vladajuću HDZ-ovu većinu koja nije imala dovoljno ruku da izglasa Zakon.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Zbog čega je ovaj amandman manjina problematičan pa čak i iznimno nekorektan? Prvo, to što je netko pripadnik manjine ne smije biti prednosti niti pogodnost za nešto kao što je popis stanovništva. Zapravo trebalo bi biti svejedno kakve je tko nacionalnosti, vjere, spola, boje kože… Popisivači bi morali imati kvalifikacije, stručnu spremu, informatičku i druge uvježbanosti s obzirom na to da će se prvi put automatskom obradbom podataka provoditi popis stanovništva. Nema nikakvog opravdanog niti logičnog razloga da se u popisivače trpa manjinska kvota.

Drugo, politički predstavnici manjina ovim zahtjevom pokazuju i odnos prema Republici Hrvatskoj. Iako manjine koje zastupaju imaju sva moguća prava, daleko iznad standarda razvijenih europskih demokracija, njihovi predstavnici ovakvim traženjima pokazuju da im nije do suživota već do stalnog nametanja sukoba i provokacije.
I treće, politički predstavnici manjina ovime su pokazali koliko drže do koalicije s Plenkovićem. Ali i to da ga čvrsto drže u šaci jer se njegova većina, bez političkih predstavnika manjina, ljulja kao šiba na vjetru.

Krenimo redom. Manjine u Hrvatskoj znatno su politički zastupljenije nego što je to uobičajeno u zapadnim demokracijama. U Hrvatskoj zastupnik manjine, izabran s mizernim brojem glasova, sa zajamčenog mjesta na listi, pak, može sve. Sastavljati vlade, voditi politike, kadrovirati po cijeloj državi ili ucjenjivati koalicijske partnere. Pa čak i u slučaju kada nemaju potporu pripadnika vlastite manjine. Evo, primjerice, unatoč zakonskoj mogućnosti, tek 14 posto građana srpske nacionalnosti odlučuje se za glasovanje na toj posebnoj manjinskoj listi. Svi ostali svoje biračko pravo konzumiraju kao i većinski narod. Razloge za to treba tražiti u dva razloga.

Prvi je nezadovoljstvo Pupovčevom politikom koja konstantno vodi u sukobe i podjele između većinskog hrvatskog naroda i srpske manjine. I drugi je razlog taj što građani srpske manjine žele živjeti i raditi, pa onda i glasovati kao i ostali prepoznajući da u Hrvatskoj i druge stranke ili političke opcije mogu kvalitetno zastupati njihove interese. I to je najbolji znak da se Izborni zakon koji političkim predstavnicima manjina daje kruha povrh pogače, treba mijenjati.

Argument za to jest i taj što ni jedna europska država ne poznaje i u svoje zakonodavstvo nije uvela mogućnost da zastupnici s posebnih lista mogu odlučivati na takav način. Štoviše, Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija u svojim parlamentima uopće nemaju predstavnike nacionalnih manjina. U ostalima koje ga eventualno imaju manjine ne ulaze u parlament na zajamčena mjesta već se biraju na općim izborima.

A ako i imaju pravo biti članice parlamenta, ne mogu odlučivati već samo promatrati. Hrvatska se čak nije ni izborila za reciprocitet, odnosno da Hrvati u Srbiji i drugim državama gdje su manjima imaju ista prava ili tretman. Baš naprotiv, u Srbiji su Hrvati još uvijek gotovo građani drugog reda.

U Hrvatskoj, pak, s osam zajamčenih mjesta, manjine vedre i oblače. Do koje mjere, vidi se i u ovom posljednjem primjeru pri izglasavanju Zakona o popisu stanovništva u koji bi Pupovac i ostali „po sili zakona“ ubacili – svoje popisivače?! Legitimno je pitanje kakav je njihov cilj? Ili, žele li iskoristiti svoje igrače kako bi sliku stanovništva prikazali drukčijom nego što ona stvarno jest? Dobar primjer za to je Vukovar u kojem postoje opravdane sumnje, pa i dokazi, da je broj srpskog stanovništva na papiru znatno veći nego u stvarnosti. Stoga se opravdano pitati inzistira li Pupovac na „vlastitim“ popisivačima zbog potencijalne manipulacije i jačanja političkog utjecaja.
Ako do sada nekome nije bilo, nakon ovakvog zahtjeva više je nego jasno da se Izborni zakon, po pitanju izbora manjina, mora mijenjati na način kako je to regulirano u drugim europskim državama.

Uostalom, spomenutu promjenu u hrvatskom izbornom zakonodavstvu već godinama podupiru i najveći pravni eksperti. Ističu da manjine imaju osiguranih osam mjesta u Saboru, bez obzira na broj glasova koje dobiju, a to koriste kako bi utjecali na ključne političke odluke. U ovom svemu najveća je žrtva ironije Andrej Plenković kojemu se ovo Pupovčevo ponašanje vratilo kao bumerang nakon što je učinio sve da onemogući referendumsku inicijativu Narod odlučuje koja je imala za cilj i to da predstavnici manjina birani s posebne liste ne bi smjeli biti oni koji će imati enormnu mogućnost utjecaja, a onda i ucjene i drugih koruptivnih radnji.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tko ima pravo ugasiti satiru?

Objavljeno

na

Objavio

Ostat će upamćeno, prvi javni potez novoizabranog predsjednika pokušaj je cenzure – karnevala! Posve nepotrebno, jer, iako se u suštini lako složiti sa Milanovićem da je karnevalska fešta u Imotskom drsko pregazila crtu dobrog ukusa, to je ono što jest bit gotovo svakog dalmatinskog “krnjevala” – prelaženje granica dobrog ukusa.

Milanović je i sam – opet – napravio korak više. Posve je to nalikovalo na njegov ispad kad je kao premijer vehementno osudio incident u Kistanjama, ali i odmah u istom dahu bez dokaza za to optužio HDZ. Kad se saznalo da su sudjelovala i djeca SDP-ovaca, naglo je zašutio.

Danas opet, nakon što je ispalio posve opravdani gnjev, Milanović je ponovno izrekao svoju čuvenu rečenicu viška te zbog govora mržnje i poticanja na nasilje zatražio “reakciju nadležnih institucija”. A to naravno, nije njegov posao – u zemlji s trodiobom vlasti on nema pravo prozivati i pozivati policiju i pravosuđe da prema nekome određenom poduzmu represivne mjere.

Odmah moram reći, tradicionalno paljenje “Krnje” s likom stvarnih živućih ljudi, izmaštanih ili stvarnih unutarnjih ili vanjskih neprijatelja, za mene je teški anakronizam, poput borbe s bikovima. Ne uživam u tome, stvara mi nelagodu i lako mi je shvatljivo zašto je to tako neshvatljivo ljudima u krajevima gdje takvih običaja nema. Pogotovu u ovom slučaju.

No, s druge strane, Krnjo po dalmatinskim gradovima gori otkako znam za sebe. A i koje stoljeće prije toga.

Tradicija suđenja lutki koju se optužuje sa sve nedaće koju je narod otrpio tijekom protekle godine seže stoljećima unatrag, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pokvareni Krnjo tako redovito bez milosti završi na lomači, a raja dobije zadovoljštinu što taj dan pod krinkom onog što u drugim krajevima nazivaju “fašničkom republikom” – može reći i poručiti moćnicima što god zažele. Naravno, nije uvijek bilo baš tako. U vrijeme Austrije sigurno nisi mogao zapaliti (svojeg) cara, niti u doba komunizma Tita. No, i u komunističko vrijeme gorio je Krnjo.

A kakvo god da su mu anagramno ime prigodno ime varoški mulci složili, uvijek je to bio neki prepoznatljivi lik, pogotovo su bili popularni Krnje bili lideri tada nepopularnih kapitalističkih sila, od Regana do Thatcher. Dolaskom višestranačja, i Krnjo postade dokaz – stvarne demokracije.

Doslovno, mogao si odjednom zapaliti bilo koga. Franju, Stipu, Kolindu, Andreja. A ako možeš zapaliti njih, ako je sam Tuđman gorio preko nekoliko puta, tko je onda Nenad Stazić pa da i on ne bi gorio? Doli političari! Doli! Doli Stazić! Ne, ne doli, nego neka gori! Nek se peku uhljebi!

Sasvim prikladno za zemlju u kojoj se jedna hajka veže na drugu! Dakle, ako na sve te spomenute lomače nije reagiralo državno odvjetništvo, onda nije ama baš nikakav problem što je i Stazić završio na lomači, može biti samo ponosan što se našao u takvom društvu.

Tko nije gorio, nikakvu vlast nije ni obnašao. A on se svojeg djelića vlasti nauživao. Zbog njega i njegovih potpaljivačkih govora oporba je demonstrativno napuštala sabornicu. A zbog izjava poput njegove da su pobjednici u Drugom svjetskom ratu ”šlampavo obavili posao”, odnosno, kao što Beljak dopunjuje, da “nisu ubili dovoljno” narodnih neprijatelja, itekako bi moralo reagirati državno odvjetništvo.

Stazić je svakako jedan od pionira govora mržnje u Hrvata. Oni koji su na njegove eskapade gromoglasno zijevali kao ribe, oni koji se nisu pobunili protiv njegovog govora mržnje – ili su ga prešutno odobravali – nemaju moralno pravo ni sada dizati svoj pravednički gnjev.

Dakako, ovdje nije sporno paljenje besprizornog bebe-Stazića, već to što su ga imotski ridikuli stavili u ruke dva zagrljena muškarca, što je očita aluzija na istospolni par koji vodi kampanju za pravo na posvajanje djece.

Zašto su potpaljivači od svih mogućih krivaca za nedaće u hrvatskom društvu izabrali one koji su ponajmanje krivi, zašto ne mogu pojmiti da time mogu povrijediti neku stvarnu obitelj, kakvih u Hrvatskoj već ima, te zašto ne razmišljaju kako se nakon njihove paleži osjeća dijete u takvoj obitelji, sve su to pitanja koja zahtijevaju odgovor. Za takav zadrti lov na vještice oni svakako zaslužuju osudu, no, naslovi koji se uporno ponavljaju – “U Imotskom zapalili gej obitelj s djetetom” – teška su manipulacija.

Stazić dijete? Dobar vic. Imotski piromani mogu se uspješno praviti feralovci i obraniti svoje pravo na “umjetničku interpretaciju” i “satiru” te reći da istospolni par predstavlja SDP i HDZ, a Stazić je njihovo – nezakonito dijete. Koje su oni dobro udomili i uhljebili i koje i dalje pod saborskim imunitetom može 365 dana u godini – a ne samo taj jedan jedini – govoriti najgnusnije stvari i za to ne biti javno osuđen. Je suis Imacki! Živjela ludež!

Ivan Hrstić / Večernji list

Silvana Oruč Ivoš: A di je nestala satira?!

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari