Pratite nas

Razno

Tko je u pravu: Boras ili Filozofski fakultet?

Objavljeno

na

U nedjelju 26. travnja poslijepodne s adrese Ureda za informiranje Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu sazvana je konferencija za medije „zbog najnovijih pritisaka rektora zagrebačkog sveučilišta prof. dr. Damira Borasa na Filozofski fakultet“. Najavljeno je da će se konferencija za medije održati u dvorani VII Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 27. travnja 2020. u 16.30 sati. U anonimnom pozivu potpisana je „Uprava Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu“.

Prije toga, u petak 24. travnja navečer na Facebooku Filozofskog fakulteta dekanica Vlasta Vlahović-Štetić objavila je priopćenje vezano uz točku na sazvanoj sjednici Senata Sveučilišta u Zagrebu koja bi se trebala održati u utorak 28. travnja. Sporna joj je točka koja glasi: Odluka o uskrati suglasnosti na prijedlog programa rad predloženika za dekana Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Nevena Jovanovića.

U priopćenju stoji kako je ovo kulminacija neprincipijelnog i autokratskog ponašanja rektora Damira Borasa. Dalje navodi: „Mislim da je riječ o velikom presedanu, uskrata suglasnosti na program, i to uz nemogućnost rasprave na sjednici Senata pa Vas molim da točku 18. skinete s dnevnog reda zbog nemogućnosti održavanja rasprave ili sjednicu organizirate tako da se prije glasanja može održati on-line rasprava.“

Upada u oči pretjerivanje u dekaničinu priopćenju. Njega dalje prenose i pojačavaju lijevi mediji poput Telegrama, Srednje.hr i drugih. Naime, davanje suglasnosti na program pristupnika za dekana redovita je ovlast Senata prema Statutu Sveučilišta u Zagrebu, a uskraćivanje suglasnosti dogodilo se, primjerice, na sjednici 17. rujna 2013., kad je na prijedlog rektora Alekse Bjeliša Senat izglasovao uskratu pristupniku za dekana Grafičkoga fakulteta prof. dr. sc. Nikole Mrvca.

No ovo je tek početak pa krenimo redom.

Odbijanje kandidature Marka Tadića i sličan scenarij na prošlim izborima

Na sjednici Fakultetskoga vijeća Filozofskog fakulteta održanoj 26. veljače 2020. njegovim su članovima predočene dvije kandidature za dekana: prof. Marka Tadića s Odsjeka za lingvistiku i prof. Nevena Jovanovića s Odsjeka za klasičnu filologiju.

Od programa dvojice kandidata Jovanovićeva kandidatura prihvaćena je sa 76 glasova za i 9 protiv, a Tadićeva s 30 glasova za, protiv njegova programa glasalo je 55 članova, a tri su glasala suzdržano. Takvo bi ponašanje fakultetskoga vijeća, u kojem se dopušta samo jedan kandidat za dekana na drugim visokim učilištima bilo nečuveno, međutim za Filozofski fakultet to nikoga ne čudi. Kako prenosi Srednja.hr:

„Tadiću su članovi Vijeća zamjerali što je za vrijeme krize upravljanja Fakultetom bio među predstavnicima Filozofskog u Senatu Sveučilišta te glasao za po fakultet loše odluke. Također, smetalo im je i što nije predstavio prodekansku ekipu. Jovanović se, s druge strane, istaknuo u prosvjedima 2016. protiv sklapanja spornih ugovora s Katoličkim bogoslovnim fakultetom te tadašnjeg dekana Vlatka Previšića. U svome programu istaknuo je kako namjerava nastaviti kontinuitet projekata koje je pokrenula dosadašnja uprava.“

Iz navedenog se može zaključiti kako se kandidati nisu mjerili po kvaliteti predstavljenog programa nego po ideološkoj pripadnosti. Najbolje je onda postaviti pitanje gdje su u cijeloj toj priči studenti i sama institucija Filozofskog fakulteta?

Je li etično i u skladu s demokratskim vrjednotama uskratiti i mogućnost kandidature za dekana zbog političke nepodobnosti trenutnoj upravi? Ili to uprava Filozofskog fakulteta koja prigovara upravi Sveučilišta u Zagrebu da je autokratska, a priori zaustavlja sve političke neistomišljenike kako ne bi došli funkcije na fakultetu?

No, na Filozofskom fakultetu to čak nije ni presedan, jer i prije tri godine kada je Vesna Vlahović-Štetić izabrana za dekanicu dogodila se ista situacija. Izabrana je kao jedina kandidatkinja jer su kandidature profesorica Ivane Franić i Mirjane Polić Bobić na Vijeću prethodno odbijene.

Fakulteti nisu izdvojeni otoci na kojima neka klika može preuzeti vlast i raditi što im je volja, nego dijelovi sveučilišta. Kojom logikom fakultetsko vijeće može proizvoljno ne prihvaćati programe kandidata za dekana, a Senat i rektor, kojima je zadaća zaštita interesa Sveučilišta to ne bi smjeli, kako implicira dekanica Vlahović-Štetić?

Povijest ideoloških čistki na Filozofskom fakultetu

Prof. Darko Polšek, profesor sociologije na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju i voditelj studija antropologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu u travnju 2019. uputio je pismo dekanici Filozofskog fakulteta u kojem govori o srozavanju kvalitete studiranja na istom fakultetu i kako su Fakultet poveli putem samouništenja, o čemu je Narod već pisao. Neposredan povod bilo je uvođenje obveznoga kolegija za buduće studente „Uvod u društveno-humanističke znanosti“, a u čijem silabu „ne postoji NIJEDAN tekst koji o tim ‘fenomenima’ i ‘problemima’ ne bi pristupao s politički lijevih ili izrazito lijevih ideoloških perspektiva.“

Kako smo ranije izvijestili, najnovija epizoda srozavanja ugleda nekada cijenjenog fakulteta počela je dolaskom Vesne Vlahović Štetić i njezine ekipe na čelo Fakulteta. Ta je epizoda bila znakovito najavljena nedugo prije, kada je pod pritiskom istih snaga, koje sada vode Fakultet, na ponižavajući s Fakulteta način otjeran akademik Mislav Ježić, jedan od najuglednijih i za međunarodnu vidljivost institucije najzaslužnijih profesora.

Uslijedila je ideološka čistka kojom su od istih snaga s Fakulteta otjerani akademik Krešimir Nemec, profesorica Mirjana Sanader i profesorica Mirjana Matijević Sokol, jedno od najjačih imena hrvatske srednjovjekovne historiografije. Zbog progona kojem su bili izloženi Fakultet su napustili profesor Željko Holjevac, profesorica Jadranka Lazić-Lasić i aktualni prorektor Sveučilišta profesor Ante Čović. Kao što je Narod već pisao, prorektor Čović čak je dobio i prvostupanjsku presudu kojom je dekanica Vlahović-Štetić osuđena za mobbing te mu je zbog uznemiravanja na poslu dužna u ime povrede prava osobnosti isplatiti 25.000 kuna plus 11.250 kuna za troškove postupka.

Zbog neslaganja s načinom vođenja Fakulteta profesoru Dragi Roksandiću onemogućeno je kandidiranje za naslov professor emeritus. Ideološka čistka zahvatila je i niže akademske razine tako da je posao na Fakultetu izgubio dr. Domagoj Brozović s Odsjeka za kroatistiku, dok se dr. Aleksandra Mindoljević Drakulić također našla pod udarom i konstantnim pritiscima uprave fakulteta. Na grub način bio je ometen u postupku stjecanja doktorata i asistent na Odsjeku za povijest Filip Šimetin Šegvić. Kako saznajemo, ideološki se sukobi i čistke šire i na administrativno i tehničko osoblje. Hrvatski sveučilišni sindikat u studenom prošle godine javno je zatražio neopozivu ostavku dekanice Vesne Vlahović Štetić „zbog sustavnog progona neistomišljenika koji se u njezinu mandatu provodi na Filozofskom fakultetu“.

Imajući u vidu modus operandi trenutne uprave, nije ni čudo da se do procesa izglasavanja, a kamo li do promjene vlasti na Filozofskom fakultetu ne može ni doći kada se svakog političkog neistomišljenika šikanira i protjeruje sa fakulteta. No ni tu ne prestaje pritisak. Nakon što se nepodobne osobe otjera s Filozofskog fakulteta, na njih se radi i medijski linč s ciljem krajnjeg poniženja i obezvrjeđivanja njihova dugogodišnjeg rada. Većina uglednika koji su protjerani sa Filozofskog fakulteta raširenih ruku su dočekani tamo gdje ih studenti i institucije znaju cijeniti.

S obzirom da je interes za Filozofski fakultet, upravo zbog toga što je javnost prepoznala promicanje političkoga jednoumlja počeo padati, a rasti konkurentnim fakultetima, uprava je povukla očajnički potez i ukinula prijemni ispit koji je bio svojevrstan zaštitni simbol Filozofskog fakulteta.

Medijska (ne)zainteresiranost za slučaj Tadić – Jovanović

O procesu prihvaćanja kandidatura na Fakultetskom vijeću izvijestio je samo portal Srednja.hr. S druge strane, zanimljivo je da su portali odmah izvijestili javnost o rektorovoj autokraciji, kako ju naziva dekanica, nakon priopćenja u petak, ne spominjući događaje koji su prethodili takvom prijedlogu dnevnog reda. Među prvima to su učinile i srpske Novosti, možda zato što je s tim glasilom pristupnik za dekana Jovanović znao surađivati. A aktivirali su se i pouzdani kadrovi mladih revolucionara, o čijem je putu od vođenja pobune na Fakultetu do finih pozicija u Rašetinim medijima već izvijestio Maxportal.

Rektor protiv bahatosti uprave FFZG

Hoće li Senat prihvatiti mišljenje Rektora te koji su točno razlozi za njegovo predlaganje uskrate suglasnosti saznat će se u utorak. Svrha je medijske histerije, koja se razbuktala ovih dana, upravo pritisak na Senat, koji se do sada pokazao sposoban othrvati mu se. Spomenimo, primjerice i sam izbor rektora Borasa u veljači 2018. Tko je pratio medijske napise prije izbora, imao je dojam da je medijski miljenik Damir Bakić, koji se ovih dana očekivano buni protiv otvaranja crkava, apsolutni favorit. No, on je na izborima dobio samo 15 glasova, a Boras je dobio 54. Smijemo li se nadati kako je ovaj prijedlog rektora Borasa početak zaustavljanja besprizorne autokracije i ideološke vladavine Filozofskim fakultetom?

Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razno

Miroslav Škoro prodao udjele u dvije tvrtke svojim partnerima

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija/arhiva

Miroslav Škoro prodao je udjele u tvrtki koja je vodila parking u Zagrebu. Kupio ga je njegov dosadašnji partner Branko Žibrat, to je ionako bila njegova poslovna priča. Škoro je sad izašao iz toga potpuno, piše Jutarnji.list

Činjenica je da parkiranje u Zagrebu stoji toliko koliko stoji, ali radi percepcije u javnosti Škoro se povukao iz toga. Isto tako, prodao je i udjele u tvrtki Omega software kako njima ne bi bio teret. Riječ je o zaista kvalitetnoj tvrtki koja je razvila kompjutorski software za lokalne općine.

Škorin udjel u toj tvrtki iznosio je pet posto, a u javnosti je stvorena percepcija kao da je cijela tvrtka njegova – otkriva Mario Radić, politički tajnik Škorina Domovinskog pokreta.

U sudskom registru, naime, još nije vidljivo da je Miroslav Škoro prodao udjele u tvrtki MB Kvadrat, koja inače vodi parking pokraj zagrebačke bolnice Merkur, ali Radić kaže da je kupoprodajni ugovor potpisan i da je to tek pitanje procedure.

Da je Škoro prodao udjel u spomenutoj tvrtki potvrdio nam je i njegov dosadašnji poslovni partner Branko Žibrat koji kaže da je istina da je otkupio Škorine udjele u tvrtki, ali cijena je, dodaje, “poslovna tajna”.

– Moram reći da smo snizili cijenu parkiranja, to više nije najskuplje parkiralište u gradu. Cijena je sada 14 kuna za sat, a parking u Petrinjskoj ulici i dalje stoji 15 kuna – rekao je Žibrat i dodao u šali da sad Škoro može u politiku jer “nema ništa”, piše Jutarnji.list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razno

Krunica za žrtve Bleiburga

Objavljeno

na

Objavio

Putujući od Zagreba ka prvoj postaji hrvatskoga križnoga puta, u austrijski Bleiburg čovjek namjernik se mora zapitati što je to potaknulo ljude, koji su stvoreni na Božju sliku i priliku da druge, samo zato što drugačije misle, ispred sebe tjeraju kao životinje bez ljudskoga dostojanstva i bez osjećaja da su ljudi.

Više desetaka tisuća hrvatskih vojnika i civila povlačilo se ispred partizanske vojske i tražilo način da preživi. Malo je njih ostalo živima, a oni koji su živjeli ili žive i danas svojim primjerom svjedoče o žrtvama i tužnim događajima u Drugom svjetskom ratu. Mnogobrojni su položili živote u pripremi komemoracija žrtvama Bleiburga u povijesti, poput Nikice Martinovića, koji je sve do u osvit 30-te obljetnice, 1975. godine pripremao potrebno za dostojanstvene komemoracije u Bleiburgu. Ubijen je u svojoj trgovini u Klagenfurtu. No, komemoracija i obilježavanja nisu zaustavljena.

Masovna grobnica duga tri i pol kilometra

Počasni bleiburški vod uz pokroviteljstvo hrvatskoga državnoga Sabora organizira svake godine komemoraciju bleiburškim žrtvama. Ove godine tako neće biti. No, sjećanja naviru. Zvonimir Zorić, bio je tek 16-godišnjak prije 75 godina, kada je zajedno s ocem došao do engleskih tenkova. Priča kako dalje nisu mogli:

– Dalje nam nisu dali. Došli smo u subotu 12. svibnja i tu smo se zaustavili. Tu u obližnjem dvorcu odvijali su se pregovori s englezima. Dogovoreno je da u utorak do 16.00 sati izvjesimo bijele zastave. Tražio je to komesar 51. vojvođanske partizanske divizije Milan Barsa. Kazali su nam kako će se tenkovi raširiti i da mi možemo polako proći dalje u Austriju kad predamo oružje. Međutim, to je bila varka. Kad smo odložili oružje nakon samo 200 metara čekali su nas partizani i vratili natrag. Išli smo 17 km sve do Dravograda i do tada nas nisu dirali, a onda smo na mostu primijetili partizane, a na kraju mosta partizanke na konjima koje su tražile da trčimo. Taj smo dan trčali 60 km i navečer stigli u Maribor. Na nogometnom igralištu su razdvojili uniformirane od nas drugih. Uniformirane ljude odveli su protutenkovski rov dugačak tri i pol kilometra i dubok 4 metra a širok 2 metra. Tu su ubili preko 20.000 ljudi. Nas druge su strpali u vagone i ugurali nas kao sardine. Vlak je noću krenuo i stigao u Veliko Trgovišće. Tu su bili mahom 20-godišnjaci. Ja sam uspio iskočiti iz vagona i tako se spasiti, kaže gospodin Zvonimir, koji je poslije toga kao najmlađi politički zatvorenik ležao u Lepoglavi i Staroj Gradišci. Danas je član Počasnog bleiburškog voda.

Kad se sjetim priča svoga oca jeza me prođe

Slične priče sjeća se i Ante Ljevar iz Sanskog Mosta. Priču mu je ispričao otac Mirko, satnik, koji nije doživio još jednom otići na Bleiburg, ali je zato sinovima kazao da se moraju pokloniti bleiburškim žrtvama. Ante je ove godine na Bleiburgu trebao biti šesnaesti puta i predvoditi molitvu krunice. Kaže kako je molitva ono što moramo činiti za žrtve Bleiburga, ali i za neprijatelja, jer njima je molitva mnogo potrebnija.

– Događanja u Bleiburgu su zacijelo najveća tragedija hrvatskoga naroda. Moramo učiniti sve da se to ne zaboravi. Tamo je sve započelo. Ja ću uvijek dolaziti i moliti se za duše pokojnika. Nekada nismo ni smjeli govoriti o ovome. Jednostavno čovjeka dirne u srce sve ono što su naši roditelji proživjeli. Kad se sjetim priča pokojnoga oca jeza me prođe, ganutljivo kaže Ante i započinje novu krunicu za bleiburške žrtve.

Piše: Anto PRANJKIĆ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari