Connect with us

U potrazi za Istinom

Tko je ubio fra Bernardina Sokola, a tko nakon 75 godina pisao smrtnu presudu?

Published

on

Točno prije godinu dana neki su samozvani antifašisti iz Korčule napisali, i sa 75 godina zakašnjenja u medije otpravili smrtnu presudu franjevcu, glazbenomu pedagogu i poznatomu skladatelju Bernardinu Sokolu, zbog navodne izdaje partizana. Njega su bez suda i presude 28. rujna 1944. kasno navečer iz samostana na otočiću Badiji kod Korčule odveli, pogubili i u more bacili partizani.

Većina je medija, poglavito “u regionu”, priču samozvanih antifašista prihvatila zdravo za gotovo. Međutim, nedavno smo, uz druge dokumente,  otkrili da su, u svrhu pisanja lažnoga obrazloženja presude, kako to inače čine istinski “praktičari zavjere”, korčulanski antifašisti organizirano krivotvorili sadržaj knjige korčulanskih partizana. Oni Bernardina Sokola nisu teretili zbog navodne izdaje partizana, nego nekoga drugoga; kako 1944. tako i 1990.,  kada je njihova knjiga objavljena.

U nastavku možete pročitati Analizu “rada” krivotvoritelja i “praktičara zavjere”, a za usporedbu nudimo i izvorno izviješće (PDF ovdje) o uhićenju patizana iz knjige koju je objavio SUBNOR Korčule 1990.

Korčulanski „antifašisti“ krivotvorili knjigu SUBNOR-a Korčule

Poznato je da su fra Bernardina Sokola (1888–1944), glazbenog pedagoga i poznatog hrvatskog skladatelja između dva rata, u četvrtak 28. rujna 1944. kasno navečer iz samostana na otočiću Badija pored Korčule odveli i pogubili korčulanski partizani. More je njegovo izmrcvareno tijelo izbacilo na obalu kod Orebića na Pelješcu. Dobri ljudi su ga prepoznali i tu u blizini pokopali. Kada je Ministarstvo branitelja 2018. na tom mjestu tragalo za njegovim kostima nađene su samo potplate fratarskih sandala. Očito je „netko“ njegove zemne ostatke ukrao i „bolje sakrio“, damnatio memoriae (osuda na zabranu sjećanja u starom Rimu) Bernardina Sokola trebala je trajati vječno.

Ipak, nije ostalo onako kako su se ubojice nadale. Prije točno godinu dana, 17. rujna 2019., u obnovljenom franjevačkom samostanu na Badiji, odakle su franjevci, nakon šest stoljeća života i rada tu, bili protjerani i razvlašćeni (1949./1952.), Predsjednica je Republike otvorila Galeriju fra Bernardina Sokola. To je do te mjere razjarilo neke samozvane „antifašiste“ na Korčuli da su mu napisali i smrtnu presudu, odnosno obraz-loženje iste (god. 1944. fra Bernardin Sokol je bio „samo“ pogubljen i u more bačen, ali bez suda i presude).

Već sutradan, 18. rujna 2019., na portalu telegram.hr pojavilo se naime pismeno obraz-loženje smrtne kazne Bernardinu Sokolu. Napisao ga je povjesničar (tako stoji u wikipediji), Dragan Markovina, u stvari deklarirani jugonacionalist i bivši predsjednik, danas nešto kao oblasni sekretar, ekstremističke antifa-sekte Nova ljevica, sa zvijezdom petokrakom na zastavi, Krleža bi rekao na Banner-u:

„…da li to što je netko ubijen bez suđenja, tog čovjeka automatski kvalificira za uzor kojeg bismo trebali slijediti? (…) Zašto to govorim? Iz razloga što u knjizi ‘Sjećanja jedne generacije’, o međuratnoj i ratnoj Korčuli, koja je objavljena 1990., kao i u memoriji Korčule, postoje svjedočanstva o razlozima zbog kojih je Sokol ubijen. On je, naime, njemačkoj komandi, i to neposredno pred oslobođenje grada, prijavio da se na susjednom otočiću Vrniku skriva sedam partizana, koji su nakon toga uhapšeni i strijeljani“.

Niti je padre Sokol njemačkoj komandi izdao partizane, niti je uopće strijeljano tih sedam partizana, sve prijesna laž. Međutim, Markovina je, nevjerojatno za zdrav ljudski um, dakle očito s velikim nabojem kriminalne energije i komesarskoga aktivizma, zaslijepljen povrh svega mržnjom prema svećenicima i katolicima (in odium fidei), krivotvorio ni manje ni više nego i sadržaj knjige na koju se poziva, a koju je izdao „Gradski odbor Udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata Korčule“ 1990., sve to s  nakanom da se ponovo, ovaj put medijalno, likvidira fra Bernardina Sokola i uspomenu na njega, a hrvatsku i inu javnost dovede u zabludu.

fra Bernardin Sokol (portretirao Ivo Scatollini 1918.)

U velikoj knjizi (više od 900 stranica), Sjećanja jedne generacije. Grad Korčula 1900–1946, Korčula 1990., tiskala Vojna štamparija Split, to je jedini pisani dokument na koji se poziva povjesničar Markovina (Lešaja i Milat također), nema, međutim, ama baš ništa od toga što on navodi protiv Bernardina Sokola; naprotiv, tu nekadašnji korčulanski partizani i najugledniji komunistički republički i savezni funkcionari 80-ih godina, svojim detaljnim svjedočanstvom o događaju, posve oslobađaju Sokola od laži da je on izdao „sedam partizana“.

 

Pero Lozica, jedan od vodećih korčulanskih ratnih i poratnih komunista, direktor škvera i savezni poslanik koji je „druga Tita“ dva puta dovodio na Korčulu, u toj knjizi uhićenje partizanâ opisuje ovako (str. 575):

„Njemačka obavještajna služba uspjela je otkriti na Vrniku bunker u kojemu su bili smješteni terenski radnici – ilegalci. U času otkrivanja bunkera u njemu su se nalazili Stipe Malovan, Roke Kršinić, Ive Skokandić Kamion, Petar Franulović Trenta, jedan Poljak i jedan Nijemac, koji su tih dana prebjegli partizanima (…). Trojica uhićenih uspjeli su pobjeći i pridružiti se partizanima, dok su Petra Franulovića Trentu Nijemci odveli u unutrašnjost Hrvatske, odakle se je vratio živ kući po njemačkom napuštanju Korčule. Nijemci su prilikom otkrivanja bunkera na Vrniku pronašli popise prijedloga za sastav općinskih i svih mjesnih odbora JNOF-a na otoku. U gradu Korčuli bili su uhićeni Anton Nadilo Krenić, Todor Foretić Kolenda, Andrija Cvitković i Domeniko Ballarin (…) za koje je bilo naznačeno da su članovi KPJ-a i SKOJ-a. Gestapo ih je 22. kolovoza odveo u nepoznatom pravcu i nikada se više nisu vratili.“

Nijemci dakle nisu ubili tih „sedam partizana“ kako to piše Markovina, niti ih je izdao Sokol, nego su njihovim uhićenjem, zahvaljujući nesmotrenosti ili izdaji jednoga od njih, Petra Franulovića Trente, uhićena druga četvorica članova KPJ-a i SKOJ-a, koje su Nijemci sigurno ubili. Lozica piše i o uzroku uhićenja:

„Prema pričanju Marinke Fabris koja je tada živjela na Vrniku i surađivala s pokretom, moglo bi se zaključiti da je njemačka obavještajna služba otkrila partizanski bunker baš zbog slobodnog ponašanja i kretanja partizana po ovom otočiću.”

Lozica dalje (str. 576) navodi:

Stipe Milovan je (…) uspio pobjeći i upozorio što se dogodilo, ali je već bilo kasno, jer su dotad u gradu već bili uhapšeni Anton Nadilo Krenić, Todor Foretić Kolenda, Andrija Cvitković i Domeniko Bellarmin. Prekasno je stigla direktiva Okružnoga komiteta Kotarskom da poduzmu „odmah sve potrebito da bi obavijestili drugove iz općine Korčula da su se njihova imena nalazila u bilješkama druga Trente…“

Okružni komitet je javio da ga je o uhićenjima obavijestila veza u Lumbardi istoga dana, te da je 24. kolovoza 1944., kada je datirano i pismo, spremio motorni brod s parti-zanskim kuririma u komandu njemačkoga puka Wehrmacht-a u Korčulu „spremni da vršimo razmjenu“. I, što je ovdje najzanimljivije, Okružni komitet zaključuje, Lozica citira pismo iz arhiva:

„Potpuno se slažemo da pozovete na odgovornost Općinski komitet Korčula, jer se ovaj slučaj nije trebao niti smio dogoditi.“ Komitet dakle nije prozivao Bernardina Sokola zbog izdaje, nego nego nekoga „od njihovih“; razlog, način uhićenja komunistâ kao i odgovornost zbog toga, Oblasni je komitet (na Lastovu) već 24. kolovoza 1944. precizno detektirao.

Ljudski bijedno, kazneno-pravno kriminalno, stoga i utuživo, za njega vjerojatno zbog nižih ekstremističkih i titoističkih poriva posve korektno, jest drsko krivotvorenje povi-jesnih dokumenata i dokazâ Dragana Markovine protiv fra Bernardina Sokola, a s ciljem da ga se iznova, ovaj put javno osudi i medijalno pogubi. Tko namjerno, svjesno i prora-čunato krivotvori povijesne dokumente u svrhu opravdanja pogubljenja nevine osobe, sigurno bi i danas bio spreman uzeti komesarsku „pravdu“ u svoje ruke.

U Jutarnjem listu od 21. rujna 2019., tri dana nakon objave konačne presude Bernardinu Sokolu iz pera Dragana Markovine, investigativni žurnalist Damir Pilić je svjedočio da je vidio i čitao istu knjigu kao i Markovina, ali i druge dokumente, i to kod Ante Lešaje: „Lešaja nam podastire povijesne knjige („Sjećanja jedne generacije: Grad Korčula 1900–1946“), dokumente i pisana svjedočenja iz kojih se vidi da je fra Sokol surađivao s Nijemcima i da je odgovoran za pogibiju partizana na Vrniku“. Žurnalist Pilić je zadivljen, šteta samo što nije citirao ili fotografirao barem jedno od pisanih ili tiskanih svjedočenja koja je kod Lešaje vidio i čitao, gdje stoji – crno na bijelo – da je fra Bernar-din „odgovoran za pogibiju partizana na Vrniku“.

Potplate sandala fra Bernardina Sokola pronađene 2018. u njegovom praznom grobu

A da bi presuda „izdajici“ Sokolu, koju su izrekli jugonacionalističko-antifašistički krivotvoritelji i „praktičari zavjere“ Dragan Markovina, Anta Lešaja i Ivo Milat (i on se poziva na knjigu SUBNOR-a), bila i pravomoćna i ovršiva, potrudio se njihov ideološki intimus Miljenko Jergović, i on u Jutarnjem listu (24. rujna 2019.). Jergović je, inače, poznata i priznata, najviša i najveća antifašističko-politikantska sudska instanca, odnosno nenadmašiva „moralna toljaga“ među Hrvatima. Njega ne „ubi prejaka reč“, voli kričaste metafore i zloćudne optužbe, pa je, očito ushićen nalazima krivotvoriteljâ, potvrdio njihovu optužbu kao činjenicu, ona biva „povijest čini egzaktnom.“ Potom je uklesao kenotaf nad praznim grobom fra Brnardina Sokola:

Na jednoj strani su korčulanski partizani, ona sedmorica strijeljanih, i svi ostali, zajedno s većinom fratara i časnih sestara. (…) Na drugoj su, pak, strani samo Hitler i nacisti. I fra Bernardin Sokol, koji je prema svim dostupnim povijesnim izvorima i činje-nicama prijavio sedmoricu partizana Nijemcima. I da, još nešto malo muzikologije.“

Bernardin Sokol nije krio svoje mišljenje o ideologiji komunizma i jugoslavenstva još od prije rata (slično mišljenje ima i danas većina Hrvata, iako to Markovina i Jergović možda ne znaju), oni su ga zato imali „na zubu“, što je i sam zapisao. Da bi ga ubili nisu partizani morali fabricirati izdaju koja se, nota bene, navodno dogodila samo nekoliko dana prije konačnoga povlačenja Nijemaca. Za daleko manje, odnosno nikakve grijehe, u jamu Paklenica na Korčuli su primjerice živi bačeni trojica mladića na dan sv. Roka, 16. kolovoza 1943. Za likvidaciju fra Bernardina Sokola čekali su samo pogodnu priliku, ipak je on bio cijenjen na Korčuli i po cijeloj Hrvatskoj, ali je u kompartijskoj „memo-riji“ on već bio „obilježen smrću“, i bez navodne izdaje.

Sokol nije pobjegao s Nijemcima k Hitleru, kako bi se po Jergoviću moglo očekivati, s njima je „u unutrašnjost“ međutim pobjegao drug Petar Franulović Trenta, „odakle se vratio nekoliko dana poslije oslobođenja grada“ (14. rujna 1944.), kako piše Lozica, svakako prije 28. rujna 1944. Možda je, umjesto metka u potiljak, posrnuli drug dobio šansu da se brzo „iskupi“, tko zna, ne bi to bilo prvi put kod OZN-e, a nudila se i zgodna prilika… Nijemci njega nisu ubili, četvoricu komunista jesu, one koje su partizani htjeli razmijeniti za njemačkog oficira. Trenta im očito nije vrijedio koliko njemački oficir …

Glavni tvoritelj likvidacije fra Bernardina Sokola, ujedno i krivotvoritelj, odnosno stvoritelj mućak-memorije (fake memory) korčulanskih i uvoznih jugonacionalista, bio je ipak Ivan Jeričević Čompo, sekretar  Kotarskoga komiteta KPH Korčule, ujedno i šef OZN-e na otoku, kao i opunomoćenik OZN-e za cijelo južnodalmatinsko područje. S Korčule je, najvjerojatnije 20. listopada 1944., prešao u Dubrovnik zajedno s Antom Jurjevićem Bajom. S njim je dogovorio i, prema vlastitoj depeši, suorganizirao likvi-dacije na Daksi. Za likvidaciju Sokola Čompo nije morao depešom tražiti suglasnost sekretara Oblasnoga komiteta KP za Dalmaciju Ante Jurjevića Baje, ovaj je već bio kod njega na Korčuli. Likvidaciju dominikanca Dominika Barača i desetorice dogovorio je opet s Dragom Gizdićem Markom, članom Oblasnoga komiteta. Barem do sredine 1945. Čompo je lovio, prema sačuvanim depešama njegova „opunomoćstva“ OZN-e, uglav-nom svećenike i „izrode“, kojih je, kako piše, najviše bilo u Dubrovniku i Konavlima.

Isti je Čompo u razgovoru za Radio Korčulu 2002., svakako zbog samoamnestije, ispri-čao fantastičnu priču o časnoj sestri, prevoditelju brici Vilimu, iako je fra Bernardin studirao u Beču i nije trebao prevoditelja, fratrima koji su se po otoku obnoć rastrčali tražeći fra Bernardina Sokola, kako bi ih partizani oslobodili „ovoga zla“. Tu njegovu „izjavu“ objavio je Nikola Anić (Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu 1941. – 1945. Od okupacije do oslobođenja. Knjiga 1., Dubrovnik 2013, str. 108.). On (umro 2006.) ili priređivači njegove knjige (Udruga antifašista Dubrovnik) lažirali su signaturu, navodno se čuva u HDA (na navedenoj signaturi je sasvim druga građa), kako bi sugerirali vjerodostojnost „štorije“ o brici, časnoj sestri i izdaji fra Bernardina Sokola. Te „izjave“ nema nigdje u arhivima, možda je ipak kod spomenute udruge, no ona je, ako je i sačuvana, pisana tek početkom 21. stoljeća. To je sva „korčulanska memorija“ ubojica fra Bernardina Sokola i njihovih „fanova“.

Čompov memorijski mućak, iz kojega je citirao Anić, prepričavaju danas Markovina, Lešaja i Jergović, podvaljujući ga kao istinski „praktičari zavjere“ u knjigu Sjećanja jedne generacije, u kojoj je, vidjeli smo, ispričana sasvim druga priča o izdaji i odgovor-nosti. Vrlo je indikativno da urednici te knjige, korčulanski partizani Zvonko Letica, Marin Cetinić i Pero Lozica, u nju nisu uvrstili sjećanja Ivana Jeričevića Čompa, četr-desetak drugih jesu, iako je on tada i još dugo bio živ i aktivan, a za rata je bio odlučujući politički i obavještajni faktor na Korčuli. Predgovor je napisao Marin Cetinić gdje (str. 11) veli: „Imperativ je, naime, da se prošlost iznosi objektivno kako se ne bi historija zloupotrebljavala za dnevne ili konjunkturne političke potrebe“.

Pisci 75 godina zakašnjele presude fra Bernardinu Sokolu, Markovina, Lešaja i Jergović, su svojim riječima (la voce mortifera) prezreli ovu općepoznatu maksimu, možda pri punoj svijesti i znanju, kako bi Ante Jurjević Baja i Ivan Jeričević Čompo, da su kojim slučajem imali tako rječite pisare smrtnih presuda „u ime naroda Jugoslavije“, uspjeli pogubiti daleko više Hrvata nego su ih i onako pogubili.

fra Stipe Nosić, Dubrovnik

Zvonko Pandžić, Würzburg

https://www.telegram.hr/price/zasto-se-predsjednica-na-korculi-poziva-na-mucenistvo-ljudi-koji-su-suradivali-s-njemackim-okupatorima/

https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/spomenik-koji-je-podijelio-korculu-posjetili-smo-mjesto-u-kojem-je-predsjednica-otkrila-bistu-fratra-koji-je-za-jedne-kvisling-za-druge-hrv-mucenik/9385421/

https://www.jutarnji.hr/komentari/pise-miljenko-jergovic-sto-se-dogodi-kad-kolinda-izvodi-fra-bernardina-sokola-izvan-crkve/9395405/

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari