Connect with us

Kolumne

Tko je za mene obilježio godinu na odlasku? Chopin i Zekanović

Objavljeno

on

isječak/HRT

Kada se obilježavala 200. godina od rođenja F. Chopina, ovim poljskim glazbenim genijem bavilo se iz mnoštva kutova.

Najzanimljiviji su donijeli prirodoznanstvenici. Tako su Španjolci M. V. Caruncho i F. B. Fernandez u reviji “Medical Humanities” došli do nevjerojatnog otkrića u pogledu Chopinove iznimne nadarenosti.

Polazeći od svjedočanstava kako je Chopin mogao “sanjati otvorenih očiju dok je svirao klavir”, Caruncho i Fernandez, nakon obilne znanstvene analize na stotinjak stranica, došli su do zaključka da su Chopinove glazbene sposobnosti bile posljedica patologije mozga, jer je Chopin bio epileptičar, piše Ivica Šola/Slobodnadalmacija.hr

Doduše, ova vrsta prirodoznanstvene interpretacije genijalnosti na raznim područjima djelatnosti nije ništa novo. Od Van Gogha, preko Newtona do velikih svetačkih i pjesničkih likova Zapada, mnogi su prošli sličnu dijagnozu: glazba, pjesništvo, umjetnost, filozofija, genijalnost uopće, stvar je tek cerebralnih konfiguracija ili patologija. Od ovog redukcionizma nije ostala pošteđena ni religija, budući da je znanost pod nazivom “neuroteologija” donijela pravorijek kako su i za osjećaj onostranosti odgovorni sasvim određeni neuronalni procesi, koje, da banaliziramo, ako blokirate, od vjernika dobijete ateista.

Slijedom toga, logično, valjda se može proizvesti i tableta za ateizam koja blokira osjećaj onostranosti, kao i tableta za teizam, koja te procese pokreće.

Zapravo, kakav duh, nadahnuće, kakva ljubav, kakvo stvaralaštvo, kakva genijalnost, sve je to stvar cerebralnih procesa ili patologije. Tako je i Chopin prošao put od genija do običnog padavičara, kakvih je milijune na ovome svijetu. No, ipak, famozna znanost ipak nije dala odgovor na pitanje kako to da je od milijuna epileptičara na svijetu samo jedan postao Chopin.

Prošlu godinu, kao i prethodnu, a vjerojatno i ovu nadolazeću, obilježio je COVID i sve žustrije podjele, neredi i prijepori koji prijete disoluciji društva, čak i raskolu u Crkvi. Čini se da je uzrok svemu tome potreba za pretjeranom jasnoćom, potreba da se sve znanstveno i nepogrešivo objasni i olako riješi, da se ne griješi. Takvo shvaćanje znanosti nije znanstveno, to je “vjerovanje u znanost”, pseudoreligijski i ideološki pristup znanosti zvan scijentizam.

Sama znanost ne vjeruje u sebe jer duša ozbiljne znanosti nije “vjera”, već dvije banalne riječi – sumnja i pogreška. Sve suprotno ideologizaciji znanosti. Jedna od definicija ideologije jest da je ona nešto partikularno, a predstavlja se kao univerzalno, kao pretenzija na totalno tumačenje zbilje. Slučaj Chopina i objašnjenja njegove genijalnosti koju je “znanost” željela svesti na (patološke) procese u mozgu zoran je primjer takvog scijentizma, ideologiziranja znanosti.

No, osim scijentizma kao znanstvenog fanatizma, COVID je na vidjelo donio i drugu vrstu krajnosti, fanatizma, također gotovo religijskog, koji znanosti, koja sumnja i griješi, ali tako napreduje kroz cijelu svoju povijest, oduzme svaku vjerodostojnost samo zato što je, zamislite – nesavršena, sklona pogreškama i lutanjima.

Potpuno iracionalno opiranje mjerama, proizvodima koje znanost i (biomedicinski) znanstvenici trenutno nude teško je shvatljivo. Rasprava je dobrodošla, suprotna mišljenja, ali fanatizam…

Fanatizam ljudi koji očito imaju neka tajna znanja i spoznaje, apsolutne sigurnosti kao i scijentisti, pa nas pozivaju da ne budemo ovce pred “farmaceutskom mafijom” i “stožerašima”, a istodobno uzimaju lijek koji je namijenjen i – liječenju ovaca!?

Možda je znanost, cjepivo i sve ovo oko COVID-a dio neke velike globalne zavjere, možda nas truju, možda žele smanjiti svjetsko pučanstvo spašavajući ljudske živote (zanimljiva kontradikcija); takve sigurnosti o cijeloj pozadini COVID krize nemam, no neću je apriori isključiti, već pokušavam analizirati.

Opravdani ljudski strah i sumnjičavost prema cjepivu (pogotovo djece) i odlukama stožera, često kontradiktornim ili loše iskomuniciranim, treba razumjeti, pa i prihvatiti, ali fanatizam nije prihvatljiv, ni scijentistički, ni ovaj suprotni. To su, jednim dijelom, COVID profiteri i na jednoj i na drugoj strani. No znanost, grješna i nesavršena kakva jest po naravi, zaslužuje ljudsko povjerenje unatoč vlastitim limitima i stranputicama. A koji čovjek ili ljudski fenomen ih nema? Neka prvi baci kamen…

Ima ih i saborski zastupnik Hrvoje Zekanović koji je zbog sasvim banalne činjenice da je pozvao ljude na cijepljenje ekskomuniciran od strane stranačke inkvizicije i bio izvrgnut bijesu dijela fanatične javnosti. Čemu takva isključivost zbog izgovorenog stava od strane ljudi koji se inače zalažu za slobodu izbora i govora?

Da ne bude zablude, niti je Zekanović usporediv s Chopinom, i obrnuto. Oni tek simbolički, kada je znanost, pseudoznanost te scijentizam u pitanju, predstavljaju fenomen koji je obilježio prošlu godinu na rubu građanskog i vjerskog rata, koji i u novoj godini ima optimistične prognoze nastavka. Možda nam svima manjka malo autoironije kakvu je pokazao jedan od najvećih znanstvenika u povijesti, Tycho Brahe, koji je pred smrt rekao: “Živio sam kao mudrac, a umro kao idiot.”

Za obrnuti slučaj, barem ja, ne znam, da je netko tko je cijeli život živio kao idiot, umro kao mudrac. S COVID-om ili bez njega…

Ivica Šola/Slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari