Pratite nas

Kolumne

Tko o čemu, globalisti o zatopljenju?

Objavljeno

na

shutterstock

Vraćam se iz šetnje, skidam zimsku jaknu, iako je lipanj i čitam na jednom globalističkom portalu prognozu za ljeto: Bit će iznad prosječno vruće! A posebno u kolovozu! E velike mudrosti! Svjetski globalisti nam uporno tupe kako je sve toplije i toplije, a ja se nisam pošteno ni trešanja najeo. Ono što je od toga još zanimljivije jest to da ti globalistički „kvaziznanstvenici“ preko svojih medija tupe kako su za zatopljenje kriva auta koja ispuštaju CO2, nuklearne elektrane te populacija. Rađa se previše djece koja trebaju hranu pa se proizvode kemikalije (umjetna gnjojiva) da bi se proizvela hrana, stvara se višak pa time i otpad koji ugrožava okoliš!?

Sve intenzivnije iskorištavanje prirodnih resursa i nekontrolirano povećavanje broja stanovništva dovodi do krize okoliša. Globalisti donose podatke da se u svijetu u jednoj minuti broj stanovnika poveća za 165, dok 40 ljudi umre od gladi. Zato treba radikalno smanjiti rađanje. Rast stanovništva ugrozio je izvore pitke vode, obradivoga tla, mora i šuma, kažu oni. I najmanjem djetetu je jasno da je uvijek trebalo, a da posebno danas, treba voditi računa o zaštiti okoliša.

O tome je govorio i asiški svetac sveti Franjo još u XII stoljeću. Ali tvrditi da će djeca uništiti čovječanstvo i ubiti planet te da su kriva za zatopljenje, mogu samo izopačeni umovi. Akademik Paar tvrdi upravo suprotno, kako smo trenutno na kraju globalnog zagrijavanja i da nam slijedi ledeno doba. Kao razlog tomu navodi da kada se Zemlja giba po izduženoj elipsi, onda se brže giba kad je blizu Suncu, a kad je dalje od Sunca, kreće se puno sporije. I zbog toga srednja udaljenost postaje veća.

Efekt je isti kao kad se udaljavate od kamina koji vas grije. Zemlja se najprije 50.000 godina udaljava od Sunca pa mu se 50.000 godina približava. Globalno zagrijavanje i ledeno doba su razdoblja koja se normalno izmjenjuju, tvrdi poznati hrvatski akademik. Dakle, prije 50 000 godina uslijedilo je razdoblje zagrijavanja iako nije bilo ni automobila, a vjerojatno ni toliko djece. To su nezaustavljivi prorodni procesi.

Je li globalno zagrijavanje i očuvanje okoliša određenim krugovima postalo sredstvo manipulacije? Sve mjere za zaštitu okoliša će globalisti prihvatiti i propagirati, ali krajnja mjera koja njih zanima je spriječavnje nataliteta i demografije kod mnogoljudnih zemlja svijeta koje oni vide kao svoju prijetnju.

Globalno zatopljenje temeljna je poveznica globalista pomoću koje spajaju svoje istomišljenike širom svijeta, ali i one naivne koji u tome ne prepoznaju stvarnu namjeru zagovaratelja Novoga svjetskoga poretka. Velike svjetske sile preko natalitetne politike žele sačuvati svoju svjetsku dominaciju i to na način da u domaćoj politici potiču rađanje i populaciju, dok u zemljama koje smatraju potencijalnom prijetnjom ucjenama šire depopulacijske mjere pod vidom zaštite okoliša i spriječavanja globalnoga zatopljenja. Da ironija bude veća, sebe proglašavaju spasiteljima svijeta stavljajući si aureolu svetosti prekrivajući tako globalno zlo koje čine. Ovo zlorabljenje je više nego očito i dr. Josip Mužić ga je u svojoj izvanrednoj knjizi „Rat protiv čovjeka“ vrlo precizno dokumentirao.

Ekologizam – zloporaba zaštite okoliša

On u svojoj knjizi dokumentira kako je glavni svjetski problem „ekologistima“ prenapučenost siromašnih zemalja. Rješenje ne vide u gospodarskom pomoganju tih zemalja, kako bi izašle iz siromaštva, nego u spriječavanju daljnjega rađanja. Kad je Patrick Moore, osnivač Greenpeacea, prozreo o čemu se radi, napustio je tu organizaciju i postao jedan od njezinih glavnih kritičara. On tvrdi kako je siromaštvo glavni problem, i za ljude, i za okoliš, i da treba iskorijeniti siromaštvo, a ne smanjivati broj djece.

Međutim, organizacija Međunarodni savez za planirano roditeljstvo već je 1969. objavila Memorandum o mjerama za smanjenje plodnosti među kojima su: rekonstruiranje obitelji odgađanjem ili izbjegavanjem braka te mijenjanjem njezine idealne slike, financiranje kontracepcije, pobačaja te sterilizacije, ohrabrivanje homoseksualnosti, uvođenje obvezatnoga pobačaja za izvanbračne trudnoće i prisilna sterilizacija za one koji već imaju dvoje djece. Povjerenstvo za inozemnu pomoć SAD-a 1958. objavljuje izvješće u kojem se prvi put u jednom službenom vladinom dokumentu podržava kontrola rađanja i povezuje se s davanjem pomoći zemljama u razvoju.

Kongres 1966. odobrava Act kojim se određuje da se sredstva USAID-a koriste za kontorlu rađanja te da svaka pomoć bude uvjetovana suradnjom vlasti ugroženih zemlja, čime ovo postaje službena Američka politika. USAID je na svom početku svega 3 posto godišnjega dohotka koristila na kontrolu pučanstva, a sve ostalo na poboljšanje zdravstvenih uvjeta siromašnih zemlja. Međutim, 1972. omjer se promijenio pa se 77 posto troši u antinatalitetnu politiku, a ostatak za zdravstvo. Već 1966. su neplodnu godinu i glad u mnogoljudnoj Indiji iskoristili za ucjenu pomoći u hrani uvođenjem prisilne sterilizacije, što je nažalost Indija prihvatila, kako bi izbjegla glad i masovni pomor.

John D. Rockefeller je osmislio, a Henry Kissinger 1975. progurao Memorandum 200 i od tada je službeni dio politike SAD-a. Odmah po usvajanju počela je provedba u prvom redu na 13 zemlja koje se spominju kao one na koje se treba usredotočiti i koje su po sirovinama među najbogatijima u svijetu, a to su: Indija, Bangladeš, Pakistan, Nigerija, Meksiko, Indonezija, Brazil, Filipine, Tajland, Egipat, Turska, Etiopija, i Kolumbija. Uslijedile su sterilizacije stotina milijuna žena u ovim zemljama.

Posebnu pozornost SAD je pridala Nigeriji jer je ova zemlja po prognozama iz 1988. već početkom 21. stoljeća trebala preteći SAD po broju stanovnika, a uz to ima i velika nalazišta nafte. Preko nevladinih organizacija USAID je nastupio u Nigeriji i odmah počinju donacije USAID-a i Svjetske banke. Sterilizirano je 45 posto žena. Depopulacija (drugih) je izražena kao jasni strateški prioritet američke (Demokratske stranke) nacionalne sigurnosti.

Kada su 2002. nedvojbeno dokazali umiješnost UNDFPA u provođenje kineske politike jednoga djeteta američka je vlada obustavila daljnje financiranje. Ali, Hilary Clinton je 2010. najavila ulaganje 63 milijarde dolara u novu svjetsku „zdravstvenu inicijativu“ u svrhu planiranja obitelji. Međutim, unutarnja politika SAD je i te kako pronatalitetna i potiče rast stanovništva.

Dr. Josip Mužić u svojoj izuzetnoj knjizi Rat protiv čovjeka nadalje tvrdi kako su se upravo oko pitanja ekologije još 1970. godine povezali svjetski poznati eugeničari, borci za prava životinja, radikalne feministice i ekologisti. Tako su svojevrsni pakt sklopili svjetski milijarderi Hugh Moore, Laurence Rockefeller, Osborn, Copelend i drugi. Svima je njima rast pučanstva uzrok svih problema koji ugrožava zemlju. Svjetski globalisti vide u izmišljenom globalnom zatopljenju priliku za ostvarenje svojih ciljeva i to vrlo efikasno sprovode.

mr. sc. Josip Milić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Starešina – Stare jugoslavenske strukture nisu u Hrvatskoj izgubile moć

Objavljeno

na

Objavio

Velika pobjeda 9. svibnja ishodište je svega čega bi se Rusi i ‘pošteni zapadnjaci’ trebali sjećati. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom. Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj

“Taj dugi mamurluk” nije u ovom slučaju skup korisnih recepata za sanaciju veselih raspoloženja tijekom dugog blagdanskog vikenda, koji ove godine spaja Tijelovo, Dan antifašističke borbe i Dan državnosti. To je naslov knjige britanskog autora Shauna Walkera, u hrvatskom prijevodu (izdavač TIM press), o Putinovoj novoj Rusiji i duhovima prošlosti. Kao dugogodišnji dopisnik britanskog Guardiana, Walker zapravo iznosi niz svojih opservacija o načinima na koje je Vladimir Putin odlučio ponovo napraviti od Rusije „državu prvog reda“, gradeći narativ o velikoj ruskoj pobjedi u Drugom svjetskom ratu. Ili, u ruskoj varijanti, u Velikom domovinskom ratu. Ali time istodobno pravi od Rusije zarobljenika prošlosti i njezinih mitova.

Temeljna je Walkerova teza da su velike promjene 1991. dovele Rusiju u poziciju trostrukoga gubitnika. Urušio se komunistički poredak, osamostaljenjem novih država slomljena je Rusija kao imperijalna sila, a prestala je postojati i dotadašnja matična država SSSR. Putin je nastojao tu izgubljenu Rusiju ponovno učiniti velikom – državom prvog reda. Kao sredstvo bildanja nacionalnog identiteta izabire – narativ o velikoj pobjedi u Velikom domovinskom ratu. Rusija je prema tom narativu spasila Europu. Bitka za ljepšu prošlost u Rusiji postaje obveza. Zatvaraju se arhivi koji su se počeli otvarati još u vrijeme Gorbačovljeve perestrojke. Nova je Putinova mantra – nedopustivo je ponovo pisati povijest. Podsjeća vas na nešto? A 2009. se čak osniva Povjerenstvo za sprječavanje krivotvorenja povijesti nauštrb interesa Rusije! Do te točke u antifašističkom razvoju zasad u Hrvatskoj još nismo došli. Glasnogovornica poželjne povijesti Natalija Naročnicka čak predlaže da bi Rusija trebala zahtijevati poštovanje svog pogleda na Drugi svjetski rat na način da ga veže uz energetiku, “koja zaista zanima zapadne partnere“. Dakle, vezati cijenu nafte i plina uz interpretaciju povijesti. A kreće i val lova na fašiste diljem Europe. Fašisti su svi oni koji ne prihvaćaju bez pogovora novu Putinovu povijest. Od Baltika i Ukrajine do Poljske, Hrvatske i Crne Gore.

Datum koji se počinje veličati je 22. lipnja 1941., dan kada je Hitlerova Njemačka napala Sovjetski Savez. Nepoćudne postaju dotad već i u Rusiji poznate činjenice: da je Staljin dočekao taj napad nespreman uzdajući se u sporazum o nenapadanju Molotov-Ribbentrop, da su u aneksima tog sporazuma Hitlerova Njemačka i Staljinov SSSR podijelili istočnu Europu, da je Staljin već konzumirao anekse aneksijom baltičkih zemalja i dijelova Poljske, da je likvidacijama u Katinskoj šumi po uobičajenom komunističkom obrascu eliminirao cijelu poljsku vojnu, političku i intelektualnu elitu… I dakako, zaboravljaju se svi sustavni zločini komunističkog režima.

Velika pobjeda 9. svibnja – ishodište je svega čega bi se Rusi i „pošteni zapadnjaci“ trebali sjećati. I to kao dana kada je Crvena armija oslobodila Europu. Vojne parade koje tim povodom u Moskvi priređuje Putin postaju sve veće. Ali sve veći postaje i jaz između demokratskog Zapada i nove Putinove paradigme. Podsjeća i Walker da države srednje i istočne Europe pobjedu Crvene armije ne doživljavaju kao oslobođenje, već kao novu okupaciju u kojoj je jedan totalitarni sustav zamijenjen drugim. Od državnika iz članica EU-a i NATO-a, Putinovu jubilarnu vojnu paradu 2015. godine, povodom 70. obljetnice okončanja Drugoga svjetskog rata, pohodio je jedino – Ivo Josipović.

Josipović je na izborima maknut s političke scene. Ali duh nove ruske paradigme, koja u Hrvatskoj ima jugoslavenske boje, i dalje stabilno raste. Ogleda se kroz jugonostalgiju, proizvodnju ekscesa i ideoloških sukoba, proizvodnju fašizma da bi se protiv njega borilo, oprost svih grijeha jugoslavenskog komunizma, zatvaranje arhiva, vraćanje stare komunističke povijesti kao dogme. Lako je razumjeti zašto se Srbija hrani novom Putinovom paradigmom (ratni porazi, gubitak Jugoslavije). Teže je razumjeti zašto ona uspijeva u Hrvatskoj s obzirom na okolnosti u kojima je devedesetih ostvarila slobodu i neovisnost, pobijedila. Istina, stare jugoslavenske strukture nisu ni u Hrvatskoj izgubile moć. Ali u moći ih održava i model Natalije Naročnicke – trgovina: povijest za plin, povijest za naftu. Povijest za proviziju. Država na bubanj. Politički trgovci i sloboda na rasprodaji.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Komunizam je pao, totalitarni mentalitet ostao

Objavljeno

na

Objavio

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim

Prošle godine obilježavanje šezdesetosmaške revolucije vrištalo je iz svih medija. Sudionici i svjedoci te revolucije koja je ustala protiv konformizma, protiv autoriteta, danas sjede u Europskom parlamentu, upravljaju svijetom medija i i sveučilišta, postavši sve ono protiv čega su se borili, foteljaši, mainstream.

Sve u svemu bizaran događaj, još bizarniji epilog: sjaši Kurta da uzjaši Murta, odnosno ustali su protiv normi, da bi rekli – mi smo norma.

Ove pak godine je jedan puno važniji događaj za Europu i Europljane, trideset je godina od pada Berlinskog zida, od pada, uz nacifašizam, najkrvavije ideje i sustava u povijesti, komunizma. O 1968. godini pompa i vika, o 1989. godini i propasti komunizma – šutnja, kao da milijuni ljudi nisu izbavljeni od terora i masovnih zločina.

Te su godine kineski komunisti dostojno proslavili pad komunizma pokoljem na Tienanmenu i okrenuli se kapitalizmu. Ta “nova Kina” započela je masakrom. Bolje da propadne selo nego (komunistički) običaji…

Zašto ne obilježavano 1989., barem s par posto pompe kojom je proslavljena i obilježena 68.? Ljevicu razumijem, ona je dugo vremena na slobodnom Zapadu sa simpatijama gledala na komunistički eksperiment, da bi kasnije rekli, a mnogi i danas misle, da je socijalizam dobra ideja, ali loše realizirana.

Ta ljevica se danas prestrojila, pa vidjevši da svijet ne može mijenjati nasilnim političkim putem, odlučila se mijenjati pojedinca, zaposjevši medije te kulturne i sveučilišne institucije, a proletera i brigu za njega zamijenila je LGBTIQ… agendom, migrantom i ostalim novima “prezrenim na svijetu” koje treba osloboditi, spasiti i, kao i komunisti, “svijet učiniti pravednijim”.

Životinjska farma

Berlinski zid zapravo nikada nije pao, on se samo preselio u ljudske glave. Ako ljevičari ne obilježavaju, komemoriraju ovu važnu obljetnicu, zašto to ne čine liberali?

Kao odgovor ponovit ću temeljnu tezu knjige Ryszarda Legutka pod znakovitim naslovom “The Demon in Democracy”, koju sam prošle godine donio u Globusu, pa je ove godine, godine pada komunizma, moram prigodno ponoviti: Jeste li sigurni da postoji razlika između starog komunističkog režima i modernog liberalnog sustava? Da, postoje enormne razlike, ali i enormne sličnosti.

Legutko, koji je kao Poljak živio i u komunističkom i u liberal-demokratskom sustavu (bio je europarlamentarac, ne znam je li opet izabran), ovako sažimlje temeljnu sličnost komunizma i liberalne demokracije: Oba politička sustava prožimaju cijeli društveni poredak, sve institucije, norme, mentalitet. I komunizam i liberalna demokracija postavljaju se kao zadnje referentne točke za sve što se događa u društvu.

“U komunizmu je”, piše Legutko, “sva stvarnost morala biti i zvati se komunističkom. Nije postojao odgoj, već komunistički odgoj, nije postojala obitelj, već komunistička obitelj, nije postojao moral, već komunistički moral…

Malo kasnije, kada je naša zemlja prihvatila novi sustav, vidio sam, s izvjesnim razlikama, da u liberalno-demokratskom sustavu svaka stvarnost također mora postati liberal-demokratska: obitelj treba postati liberalna i demokratizirana, isto vrijedi i za škole, za moral, mentalitet općenito.”

Čak se i religija, u liku pape Franje, uzvisuje ako se Crkva liberalizira i demokratizira, inače, kuš! Pridjev komunist nekoć, kao i liberal danas, označava superiornog čovjeka, sve drugo je ili sumnjivo, ili manje vrijedno. Dijelimo se i danas, kao u komunizmu, na napredne i nazadne snage.

U tom slučaju, kao u komunizmu, radi se o neprijatelju naroda, ili, kao u liberalnoj demokraciji, da citiramo Poppera, “o neprijateljima otvorenog društva” i slobode kao takve.

Kao i komunizam, i liberalna demokracija ima globalne ambicije, ona je globalistička, pa se također izvozi uz pomoć bombi i tenkova proizvodeći “proljeća”, bila ona arapska ili iračka, u kojima onda “procvjeta tisuću cvjetova”, od ISIL-a do Muslimanske braće.

I jedan i drugi sustav kontrolu temelje na kontroli jezika, bilo verbalnim deliktom (govor mržnje u liberalizmu), ili političkom korektnošću. Ni za jedne ni za druge nije važno što je dobro ili istinito, već što je (ideološki, politički) korektno, ispravno, u skladu s dominantnim poretkom, od medija do sveučilišta.

Kao što su komunisti mislili da su oni zadnja riječ, kraj povijesti, tako je i Fukuyama u istoimenoj knjizi rekao za liberalizam 1989.

Osim pada komunizma, ove je godine, ne lezi vraže, i sedamdeseta obljetnica od prvog izdanja Orwellove 1984., pisca koji je najavio novi totalitarizam na Zapadu, koji će distorzijom jezika napraviti distorziju stvarnosti.

Nema više Udbe, nema KGB-a, na djelu je Orwellova policija mišljenja, jezični inženjering, zvan politička korektnost, a Zapad je doista postao životinjska farma u kojoj su neke životinje jednake, a neke jednakije.

Trideset godina od pada komunizma? Kada bolje promislim, i nema se što posebno slaviti, osim što ovi danas ne zatvaraju, osim usta, a fizički gulag zamijenili su mentalnim.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari