Connect with us

Komentar

Tko o čemu, Nino Raspudić o dijaspori

Objavljeno

on

Zemljopisna karta BiH, podjela prema nacionalnoj pripadnosti. (Izvor: Wikipedia, Free use.) Za potrebe bloga prilagodio autor.

Zemljopisna karta BiH, podjela prema nacionalnoj pripadnosti. (Izvor: Wikipedia, Free use.) Za potrebe bloga prilagodio autor.

„Raštrkani“

Svaka nacija kao objekt međunarodnih odnosa koja je tijekom svoje povijesti pretrpjela gubitaka dovoljno da najmanje polovica njezinog tijela živi izvan njezine matične države ima neko pravo na nostalgiju i tugovanje nad tom činjenicom. No, nije svako tugovanje pristojno.

[ad id=”68099″]

U svojim „Maksimama i refleksijama“ bistri François de La Rochefoucauld (V:233) piše kako postoje tri vrste licemjerja u vremenima tuge. Prva je pretvaranje da se tuguje za osobom dok se zaista tuguje nad vlastitim gubitkom. Druga je pretvaranje da se tuguje kako bi se vlastitom neutješnom tugom ostvario kakav osobni probitak, tj. izazvalo žaljenje drugih. Treća vrsta sastoji se od „malenih suza koje izviru iz malenih izvora i brzo se suše; ljudi tuguju kako bi bili voljeni, sažaljevani, tuguju kako bi se tugovalo nad njima samima i na koncu tuguju kako bi izbjegli sramotu netugovanja“.

piše: Kristijan Krkač/Konceptualna kirurgija

Govor o „raštrkanim“ (grč. διασπορά) dijelovima nacije, jer “dijaspora” mi previše zvuči kao kakva biljna boleština, a raštrkani su nerijetko zdraviji od neraštrkanih, često je prepun otvorenog ili prikrivenog tugovanja i svakovrsnog žala koji je neprimjeren. Neprimjeren je prije svega kulturno i to onoliko koliko je u mojoj matičnoj kulturi neprimjereno glasno i pretjerano emotivno ekspresivno tugovanje i naricanje nad preminulim za razliku od meni poznatih, ali stranih kultura u kojima je to primjereno. Govor o moralnosti u svezi s „raštrkanima“ je prije svega dio govora o moralnosti u međunarodnim odnosima, htjeli mi to priznati ili ne, a kao drugo, dio je nepristojnog žalovanja, onog moralizatorskog. Mora biti moguć formalan, hladan, realan, a istovremeno učinkovit govor o „raštrkanima“, govor za kojim će slijediti isto takvo djelovanje.

Nino Raspudić o Hrvatima u BiH

Iako ima stvari oko kojih Raspudiću nalazim slabosti, ipak, kad se dotakne Hrvata u BiH teško mu je prigovoriti. Upuštanje u prigovaranje istom po tim pitanjima uz pretpostavku racionalnosti, zasigurno sadrži i element sklonosti samokažnjavanju, jer ne vidim kako mogu „dobiti“ u ovoj raspravi. Naime, Raspudić ima iskustvo, točne podatke, jasna načela, valjano izvodi zaključke i temeljem navedenog izvodi razornu kritiku svojih suparnika. Ovom prilikom „na tapeti“ su se našle, među inima, neinformirana i pomalo nesretna Jelena Lovrić i pomalo „čudna“ Tatjana Jurić. No, pustimo sad osobe i krenimo na stvar (Raspudićev tekst dostupan je ovdje).

Prigovaram tri stvari.

(1) N. R. jasno detektira kako je kolikoća od TRI “fiksna” zastupnika u Hrvatskom državnom saboru ponižavajuća i kako je to rezultat političke trgovine SDP-a i HDZ-a. No propušta reći kako je to iracionalno u slučaju nacije koja je podijeljena fifty-fifty u matičnoj državi i u ostatku svijeta i kako je stoga racionalno polazište u raspravi pod vidikom nacije 75 zastupnika iz RH + 75 iz ostatka svijeta (dakako, proporcionalno u skladu s daljnjim mjerilima koja sad nisu tema). Zašto to propušta reći?

(2) Zatim se okreće mjerilu “porezni obveznik” i ispravno ga kritizira kao neustavno, iako ne i protuustavno. Naime, RH je država svih svojih državljana, a ne poreznih obveznika. I tu ima pravo. Kritika je na mjestu, napose lijevih, uglavnom licemjernih, zagovornika “poreznog” mjerila koji istovremeno nisu za uskratu prava glasa lijevim, da ne velim “levim” navodnim velikim kapitalistima uhvaćenim u neplaćanju poreza. No to eksplicitno ne tvrdi. Ako bi to učinio, onda bi se, barem u ime činjenica na koje se pozivao na početku teksta i nepozivanje na iste spočitavao prije spomenutim gospođama, trebao pozvati i na navodno “desne” velike kapitaliste koji su uhvaćeni u neplaćanju poreza i izvesti jednako važnu posljedicu, iako oprečnog političkog cirkuskog predznaka, kako i njima treba uskratiti pravo glasa ako ne plate porez. Zašto i to propušta reći?

(3) Na koncu se okreće “stoljetnim” temama, Daytonu, Tuđmanu pri čemu su to samo uvertire u ključnu misao koja kaže: “Dok je daytonski ustav koji im je, rješavajući svoje brige, sukreirala i potpisala RH na snazi, moralno je opravdano da Hrvati iz BiH imaju djelomičan utjecaj na politička kretanja u Hrvatskoj.”. Što je ovdje moralno opravdano? Utjecaj Hrvata iz BiH na politička zbivanja u RH? Tko je opravdan? Državljani BiH su opravdani u utjecaju na politička zbivanja u RH? Zašto baš “politička” zbivanja, a ne primjerice “gospodarska”, ili što je puno važnije “kulturna”? Kad je u pitanju dijaspora, odjednom kultura i ekonomija bivaju pritisnutima u drugi plan pred politikom? Možda je to moj osobni, ljudski i nacionalni propust, ali osjećam se povezanim s nekim državljanima BiH  prvo prijateljski, zatim obiteljski, na koncu jezično i općenitije kulturno, nakon toga djelomično i gospodarski, ali najmanje politički. Zašto to propušta pitati?

Novonastale okolnosti

Cijeli pristup temi je po mom sudu već načelno pogrešan jer ne uzima u obzir novonastale okolnosti. A novonastale okolnosti uključuju članstvo RH u EU. Nije jasno kad će BiH pristupiti EU, ali čini se kako bi to moglo biti tek nakon što RH pristupi Schengenskom sporazumu. Već i sad, ali tim sporazumom još više, državljanima RH politički i nacionalno bližima postaju Hrvati iz EU, nego Hrvati iz BiH, bilo to dobro ili loše. Na koncu, do RH je da pri pristupanju BiH EU istoj postavi takve uvjete koji će osigurati dugotrajnu, prije svega kulturnu povezanost tih „raštrkanih“ Hrvata s matičnom državom. Prije svakog morala, kojeg tu niti nema, prije svake geopolitike, pa čak i gospodarstva to je kulturni zahtjev koji je u srži biološki ako je zadano da dobar dio od 50% Hrvata u svijetu koji nisu državljani RH jesu državljani BiH.

Novonastale okolnosti uključuju ne toliko samu Grčku, koliko „grčki scenarij“. Zamislimo da su Grčka i Njemačka u suprotnim situacijama. Tad bi RH imala nekoliko stotina tisuća državljana u Njemačkoj na rubu bankrota. To je vrsta apokalipse ili barem katastrofe, i to one ekonomske, a država nakon tog stanja je bez daljnjeg ostvarenje postapokaliptične distopije. Bi li tad bio nacionalni interes prihvatiti te Hrvate u matičnu državu kao gospodarske izbjeglice iz Njemačke, ili im ekonomski pomoći da opstanu u toj i takvoj Njemačkoj? Ako je vaš odgovor da, onda to primijenite na svoj stav, kakav god on bio, prema Hrvatima u BiH.

Nepriznavanje novonastalih okolnosti kao činjenica, ili pak njihove važnosti pri tumačenju, implicira priznavanje starih okolnosti koje su redovito neprimjerene tumačenjima novih neprilika i kao takve vode u neprimjereno žaljenje ili čak oblik nepristojnog samosažaljenja.

Za ovu priliku, Indeksi s neponovljivim Davorinom Popovićem “Pimpekom” s možda najvećom uspješnicom “Bacila je sve niz rijeku”.

Kristijan Krkač/Konceptualna kirurgija

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari