Connect with us

Kolumne

Tko o kome, šprajcovi o Thompsonu, a kvake o Zdravku Mariću!

Objavljeno

on

isječak/RTL

Već dugo, očito i predugo, uštimani medijski orkestar nije dirao u mali dio svemira branitelja i kantautora, Marka Perkovića Thompsona. Jesu li ovaj trenutak izabrali kao uvod u najavljivanu jesensku eskalaciju bubnjanja s ciljem sveobuhvatnog zakonskog preciziranja zabrane gesla „Za dom spremni“, čije je svojevrsno utočište legendarna Thompsonova pjesma „Bojna Čavoglave“, ili je posrijedi nešto drugo, tko će ga znati.

Štogod bilo, jedno je sigurno – Thompson zasigurno nije jedini vlasnik ni posjednik stana u Hrvatskoj, čija terasa ujedno funkcionira i kao krov stanovima na nižim etažama u vlasništvu drugih stanara. Pritom oni nigdje ne običavaju zalaziti na tuđi posjed mimo dopuštenja posjednika, taman se radilo i o njihovu krovu, dok je na posjedniku terase odgovornost za njezino održavanje kako bi se spriječio nastanak šteta u stanovima ispod nje. No, među svim takvim slučajevima, u sve bogatijoj Hrvatskoj zacijelo ne tako malobrojnima, baš je Thompson odabran kao kakva cirkuska zvijer za pokazivanje i draškanje najnižih nagona u povodljive svjetine. I kako to u njegovu slučaju obično biva, sve se gleda, ma ne pod povećalom, nego kroz posve izopačenu prizmu.

Kako opaki feudalac izrabljuje uboge kmetove

Marko Perković je uvodno predstavljen kao bešćutni srednjovjekovni feudalac, koji s vrha zamka ostalim stanarima, sve odreda ubogim kmetovima, gotovo pa korisnicima Caritasove pučke kuhinje, otima dijelove stanova, koje su ovi prethodno pošteno platili. A to što je sud presudio da se radi o prostoru u Thompsonovu vlasništvu, dajući mu pravo tražiti odštetu zbog višegodišnje nelegalne uzurpacije, spominju tek ovlaš, usput propitkujući pravednost presude.

Jer koji to sud može biti iznad suda medija, tog svakom loncu, pa tako i sudu, poklopca bez ikakvog demokratskog legitimiteta? Barem njima nikad nije bio problem počinitelja prikazati žrtvom i obrnuto. Za to su se, napokon, izvještili u nebrojenim prilikama na teme Domovinskog rata i poraća Drugog svjetskog rata.

Poprilično dugo se splitska Slobodanka, začetnica ove popare, pitala a zašto se Thompson ništa ne javlja i ne očituje o njezinu piskaranju, da bi se kao grom iz vedra neba sudom javnosti optuženi Perković napokon javio i javljanje potkrijepio snimkom nadzorne kamere. Ona je, pak, prilično uvjerljivo posvjedočila o upadu RTL-ove novinarske ekipe na njegovu terasu u društvu osobe koju bije glas bliskosti lokalnom kriminalnom miljeu, k tome i u stilu kakvom obično pribjegavaju osobe vične nezakonitim aktivnostima. I dok su drugi viđeniji mediji nekritički, jednostrano prenosili Slobodankinu, a potom i Dankinu priču, isprva je Thompsonu korektno, bez omalovažavanja i zakucavanja naručenim mišljenjima stručnjaka svih fela, prostor pružio tek Večernji kurir, valjda se na tren prisjetivši kako je nekad bio profesionalna, u narodu rado čitana novina. Da bi, nakon što su stvari eskalirale, gorko zažalio zbog tog nepromišljenog poteza, i kad se Thompson preko zastupnika javio i po drugi, potom i treći put, Večernjak to počinje tretirati kao zamorno dodijavanje.

Eto ga, opet se javlja! Pa što si on misli, da smo mi njegov kurir? A Thompson se javljao samo kako bi ispravio netočne navode pozivajući se na lako provjerljive činjenice. Najprije, da je terasa u njegovu vlasništvu, a ne u nekom čudnovatom kondominiju sa suvlasnicima zgrade ispod njegova stana. Mada, čak i kad ne bi bilo tako, pravno je relevantna već neprijeporna činjenica kako je terasa u Thompsonovu posjedu, što, pak, nedvojbeno znači kako mu je neovlaštenim upadom grubo narušena privatnost doma. I drugo, da policija nije utvrdila kako tu nema elemenata kaznenog djela, nego da nema kaznenog djela kojeg bi gonila po službenoj dužnosti. Upravo zato je policija i naglasila kako nije bilo provale s elementima pljačke. Naime, kad je posrijedi samo provala ili ometanje tuđeg posjeda bez pljačke, oštećeniku ne preostaje drugo nego sâm podnijeti kaznenu ili prekršajnu prijavu.

Tko je Thompsonu kriv što nije Rom?

Kad su medijski dobošari shvatili da su se našli u nebranom grožđu, posegnuli su za svojim omiljenim oružjem, takozvanim šprajcovanjem, izvrtanjem uloga počinitelja i žrtve. Nezvana gošća s Thompsonove terase sad tuži onoga kome je povrijedila svetost doma. Razlog su komentari ispod tekstova na portalima, mahom nepovoljni po rad te istraživačke novinarke. Međutim, ostaje nejasno kakve veze s tim ima Thompson. Pa ne dirigira on vox populi. K tome, glede neprimjerenih verbalnih ispada, njihovi autori ne moraju nužno biti Thompsonovi simpatizeri. Zašto to ne bi bili umreženi ljevičarski trolovi, koji djeluju kao produžena ruka prevladavajućih medija u sklopu dobro znanog, u kritičnim trenutcima vrlo rado korištenog modela „false flag“ operacija, s ciljem ocrnjivanja omrznutog protivnika? A ne bi li također imali razloga Thompsona ocrniti internetski ratnici u službi Domovinskog pokreta, poznati po tome što lako posežu za najtežim riječima, primjerice zato što on, unatoč kumskoj vezi, njihovu posrnulom ljubimcu nije pružio političku potporu, zbog čega ga se domalo nisu ustručavali krstiti izdajnikom? Naravno, sve to pod pretpostavkom da se tu uopće radi o različitim osobama u odnosu na prethodno navedene. Kako god bilo, u metodama djelovanja te se dvije skupine ne razlikuju. Stoga je krajnje cinično što su se oni, koji, među ostalim, i angažmanu takvih duguju vlastiti politički uzlet i mjesto u Saboru, sada, nakon sunovrata prve im tambure, preobrazili u zaklete Thompsonove branitelje. Da apsurd bude potpun, brane ga od Andreja Plenkovića, koji je tim istim medijima godinama glavna meta.

Konačno, za nepriličnim rječnikom mogli su posegnuti i iskreni Thompsonovi štovatelji, ogorčeni dojmom kriminalnih okolnosti pri povredi svetosti njegova doma, k tome još i popraćenih uznemiravanjem maloljetne djece, zacijelo intuitivno prepoznavši u tome prekoračenje crte koja dijeli prirodno ljudsko pravo na slobodu od medijske diktature. No, taman i ako su za nepriličnim govorom posegnuli i pojedini iskreni Thompsonovi pristaše, zašto bi on odgovarao za njihove postupke, kad, primjerice, legitimno izabrani saborski zastupnik romske nacionalne manjine, Veljko Kajtazi, bježi od odgovornosti za nemjerljivo teža i masovnija nedjela, kako ih sâm naziva, „svojih Roma“?

Na koncu konca, ne postoji li i zakonska procedura kojom bi se identificiralo i procesuiralo počinitelje zbog govora mržnje u takvim prilikama? Pritom govor mržnje kao reakcija nipošto ne može poništiti zloćudnu narav prethodne akcije u izvedbi RTL-ove novinarke i suradnika, ma koliko sad šprajcovi dizali enormnu halabuku kako bi zameli tragove. Slično tomu, svojedobno su razapinjali i stanovitog lokalca iz dalmatinske Zagore, koji je tijekom neke predizborne kampanje viknuo kako Ivu Josipovića treba baciti u Kevinu jamu. A nisu se pitali što je čovjeka nagnalo na taj neprimjereni uzvik. Nije ih zanimalo tko sve u toj jami leži niti tko ih je bacio u nju, a najmanje ih je mučilo što nitko za to nije odgovarao. K tome, zasad jedini poznati slučaj da je huškački govor na mrežama materijaliziran u konkretan teroristički čin je besprizorni atak vatrenim oružjem izbezumljenog Danijela Bezuka na Plenkovićevu vladu. Dotle medijskim šprajcovima i njihovim pomno tetošenim ljubimcima bez dlake na jeziku – od Milanovića i Tomaševićeve družine, preko Petrova, Grmoje, pučkog tribuna Bulja, sve do beskompromisne saborske heroine Vidović Krišto – unatoč silnom žaru kojim svjedoče „neugodnu istinu“, zanimljivo, nije još pala ni dlaka s glave.

 Leži li kvaka KVaKinih pričica u promjeni sponzora?

I dok združeni medijski kartel bezobzirno dira Thompsonov mali dio svemira, nemaju svi koji se prikazuju desnima taj peh. Upravo suprotno! Jednostavno zapanjuje brzina kojom su sva viđenija glasila – počevši od večernjeg i jutarnjeg sve do indexa i telegrama – promptno i složno prenijela upit Karoline Vidović Krišto ministru Zdravku Mariću na čijem je brodu ljetovao, pa potom dalje pabirčili na tome. Dotična, iako se predstavlja njihovim oponentom, iz nekog razloga uživa zavidnu relevantnost u lijevo-liberalnim medijima, mjerljivu tek sa simpatijama koje prema njoj gaji medijska kloaka šeher grada Sarajeva, gdje je tretirana kao Šeherezada. Ne zbog osebujne borbe protiv primjene epidemioloških mjera u sabornici, nego zbog porazne činjenice da bi o položaju Hrvata u BiH mogla učiti čak i od jedne Mirele Ahmetović. I kako joj onda čaršija ne će aplaudirati?

Premda je u međuvremenu zasjenjena novom bombom iz iste radionice pod radnim naslovom „Šeherezada i 17 patuljaka“, priča oko ljetovanja Zdravka Marića ipak zaslužuje podrobniji osvrt. Jedan krak „afere“ odmah je doturen Povjerenstvu za sprječavanje sukoba interesa, budući da su za Marića postavljeni čak i viši vrijednosni kriteriji nego za Thompsona. Dok Thompson ne smije posjedovati ni svoje, dotle Zdravko Marić ne smije čak ni poznavati nekoga tko nešto posjeduje, a kamoli s takvim prijateljevati, već je u potencijalnom sukobu interesa. No, ovdje je ipak najzanimljivije što je nakon nabacivanja Vidović Krišto, a potom i koordinirane medijske razrade, kao suza na oko pala kaznena prijava Ivice Todorića protiv Zdravka Marića, na vidljivijem mjestu objavljena tek u Telegramu Nine Pavića.

Možda se posrnuli medijski tajkun Ninek smekšao evociravši uspomene na doba dok je njegov medijski imperij bio daleko veći i utjecajniji, a Ivek mu galantno punio lavovski dio oglasnog prostora. Onda kad se u Ninekovim tiskovinama na Tuđmana, Domovinski rat, pa i Thompsona obrušavalo češće, žešće i bezobzirnije nego danas pod novim vlasnicima. Jedino je odnos prema HDZ-u ostao nepromijenjen – po njemu se i dalje udara nesmanjenom žestinom. Logično, jer kad ta kockica padne, ostale se urušavaju kao kula od karata.

Sve to navodi na slutnju kako verbalni nasrtaj gđe KVaKe na ministra Marića ne treba tumačiti samo varijacijom one stare – tko o kome, cjeloživotna sisačica proračuna o onima koji ga pune i koji vode brigu o njegovoj uravnoteženosti u vrlo izazovnim vremenima. Naime, kvaka je ovdje, čini se, ipak u nepisanom pravilu kako sponzoruša ne napušta sponzora ako već nije našla drugog. A poznato je kako se KVaKa već odavno ne napaja s pipe nedostatno izdašnog gospodina Radića. S druge strane, čini se kako Ivek, bez obzira što su mu sve oduzeli, ipak nije „bogec bistrički“. Barem ako je suditi prema plaćenim oglasima u popularnim tiskovinama kojima se promovira životni stil njegove kćerkice. Nastavi li tako, u dogledno bi vrijeme ona mogla doseći zvjezdani status sekice, ako ne i stare majke ljutog mu suparnika Emila Tedeschija. Tko zna, možda i iza KVaKinih debelo nategnutih pričica o bliskosti Emila Tedeschija i Andreja Plenkovića preko njihovih očeva i Kardelja stoji upravo novi sponzor, koji već godinama optužuje Plenkovića da mu je zločinački oteo Agrokor, a sigurno mu nije promaklo ni otvoreno Tedeschijevo zgražanje nad modelom kojim je upravljao spomenutim koncernom.

E, moj narode!

I dok medijska kamarila ustraje u nasrtajima na Thompsona bez obzira tko bio na vlasti, s time da su ti napadi neusporedivo frekventniji, žešći i ubojitiji kad vlada ljevica, zanimljivo je kako istodobno lijevo-liberalni mediji nalaze interes promovirati i neke navodno desne figure. Obično to budu krajnje redikulozni likovi – raznorazni sinjski panjevi, KVaKe i drugi niŠkoristi, a ustvari totalna šteta – kojima ne treba crtati brkove da bi ostavljali dojam karikatura. Jedna od posljedica promocije tih i takvih persona je zacijelo sprječavanje bio kakve suvisle, artikulirane pojave na političkoj desnici. Premda takvo što nije ni na pomolu, treba znati kako sedma sila nikad ništa ne prepušta slučaju, uvijek misli i djeluje korak unaprijed. Pritom joj nesumnjivo na ruku ide i što se narod tako lako šprajcovati dade (e, kad bi bio i makar upola tako prijemčiv na pozive za cijepljenje s ciljem suzbijanja ugroze općeg zdravlja!). Pa kad još prorocima lažnim što zaluđuju mase hrli u ruke predati sudbinu i sreću, što drugo nego zavapiti – E, moj narode!

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR