Pratite nas

Priče

Tko ostavlja cvijeće i pali svijeće na grobu Slavka i Cecilije Ećimović

Objavljeno

na

Sa stotinjak ludo hrabrih momaka, anonimni inžinjer zaštite na radu Slavko Ećimović je na čelu Kurevske čete 30. maja 1992. godine napao 300 puta brojnijeg i naoružanijeg okupatora Prijedora.

Drugo ime pokojnog Prijedorčanina Slavka Ećimovića je Zaboravljeni heroj! U protekle 22 godine skoro da ga niko ni ne spominje. I to je još jedan bosanski apsurd. O Ećimoviću nisu pisali žurnali, nije ga bilo u vijestima i na televizijama, nisu ga nikada spominjali u euforičnim grimiznim govorima punim patetike, u kojima je prije mjesta bilo za pozadinske đilkoše i ratne profitere nego za heroje.

Slavko Ećimović bio je borac, onaj baš narodni, koji nije ni sanjao slavu, niti se začešljavao za ordene, epolete i činove, već je „grlom u jagode“ branio svoju kućnu vežu, svoje prijatelje, svoj grad.

Napad u zoru

cecilijaAnonimni inžinjer iz prijedorskog predgrađa Tukovi s početka krvave ratne drame u maju 1992. s grupom najhrabrijih patriota učinio je nevjerovatnu stvar – napao Prijedor u kome je bio stacioniran 300 puta bolje i jače naoružani okupator. U zoru 30. maja iz pravca Sredica i Bišćana Ećimovićevi hrabri momci prešli su rijeku Sanu i u jurišu sa zapada iz dijela Starog Grada krenuli prema Policijskoj stanici. Napad je počeo u 4.20 sati

Herojska akcija unaprijed je bila osuđena na neuspjeh. Ećimovićeva grupa, tzv. Kurevska četa, brojala je tek stotinjak momaka. Imali su srca veća od Kozare. Radio Prijedor objavio je dramatičnu poruku “Kriznog štaba srpske opštine Prijedor” da je “počinjen oružani napad na grad i na srpski narod te da se vode borbe s “ustaško-muslimanskim” snagama”. Pozivani su „svi građani“ da na kućama i stanovima izvjese bijele krpe. Tako su označeni nesrbi koje je trebalo potom uhapsiti, strijeljati na licu mjesta ili odvesti u prijedorske kazamate.Slavko Ećimović

Vojnici 43. motorizovane tenkovske brigade bivše JNA tenkovima su krenuli na Slavka i družinu. Iz ulice Mire Cikote u pravcu Partizanske ulice ispaljivali su tenkovske plotune. Ubijeno je i ranjeno mnogo civila, a onda je nastavljeno razaranje bošnjačkih kuća u ulici Muharema Suljanovića. Potom su krenula hapšenja – u 70 autobusa smješteno je blizu 6.000 bošnjačko-hrvatskih civila koji su postali prvi „stanovnici“ zloglasne Omarske.

Prije ulaska u ovaj logor strijeljani su Asmir Garibović, Abdulah Muranović, Asaf Muranović, Abdulah Ramić, Muhamed Ramić, Emir Zjakić i dva Albanca koja su živjela u Prijedoru. „Očišćena“ su naselja Raškovac i Skela, a mrtva tijela Bošnjaka i Hrvata prikupljana su na gradskom teniskom igralištu. To je bio krvavi uvod u genocid u kome je ubijeno 3.187 nesrba Prijedora.

Srpski mediji objavili su da je u „odbrani svog grada“ poginulo 14 pripadnika vojske i policije, a 19 ih je teže ili lakše ranjeno, među njima i major Zoran Karlica, čije ime danas nosi glavni trg u Prijedoru. Slavko Ećimović zarobljen je i podvrgnut užasnim mučenjima.

Stravične muke

Podlegao je u logoru Omarska od batinanja. Njegovo mrtvo, potpuno izobličeno tijelo bilo je izloženo u naselju Ljubija. Ljudi su pozivani razglasom da vide ostatke heroja koji je umro u stravičnim mukama.

Heroju Slavku Ećimoviću noć poslije pokušaja oslobađanja Prijedora pobili su i familiju u porodičnoj kući u Tukovima – njegovu suprugu Ceciliju, oca Tomislava, majku Mariju, brata Nikolu i snahu Katarinu.

Pukim slučajem nisu ubijena njegova djeca Nikola i Ivana. Oni su preživjeli i veliki pokolj u selu Briševo 24. i 25. jula 1992. godine, gdje je među 67 žrtava ubijen i njihov djed Jozo Jakara, otac njihove majke. Danas djeca pokojnog Slavka i Cecilije Ećimović žive u Zagrebu.

Grob Slavka i Cecilije Ećimović svih godina nakon rata uvijek je prekriven buketima cvijeća. Neko redovno pali svijeće na posljednjem počivalištu šarmantnog i hrabrog prijedorskog Panča Vilje. Neko ko poštuje herojsko djelo izuzetnog čovjeka i borca za pravdu.

Jednoga dana, kada Prijedor postane normalan grad…

Jednoga dana, kada Prijedor postane normalan grad po mjerilima čovjeka, ime Zaboravljenog heroja Slavka Ećimovića neće stajati samo na mermernoj nadgrobnoj ploči. Ubijen u 37. godini života, Zaboravljeni heroj je današnjem „gluhom“ Prijedoru svojom krvlju ispisao jezivu poemu o strašnoj deformaciji i degradaciji uma.

Tadašnjem naoružanom srpskom barbarstvu ponosno i superiorno poput komete koja je tih majskih dana poletjela nad apokaliptičnim gradom ponudio je svoj život u zamjenu za čast i slobodu koje se nije htio odreći. Slavkova doktrina slobode i legenda o njemu, ipak, čudesno žive u krhotinama sjećanja onih koji o njemu pronose priče ponavljajući stihove najvećeg američkog pjesnika Volta Vitmena (Walt Whitmen) o herojima koji više ne osjećaju bol, jer je bol u njihovoj braći, sestrama i prijateljima, koju oni nose sve dok i sami ne napuste ovaj svijet.

Mučni detalji zlostavljanja

Rezak Hukanović je u knjizi „Deseta vrata pakla“ kao logoraš Omarske opisao mučne detalje zlostavljanja Slavka Ećimovića u zloglasnoj „Bijeloj kući“

“Klečao je sklupčan pored radijatora ispod samog prozora, između Asafa i Đeme, te mu je svjetlost otkrivala sve ono što su ovi zlobnici učinili nad njim. Prišao mu je Žiga (Zoran Žigić, rezervni policajac, osuđen u Hagu na 25 godina zatvora zbog ratnih zločina, op. a.), uhvatio ga za kosu, podobro natopljenu krvlju, i podigao mu je glavu. Tamo gdje bi trebalo da bude lice vidjelo se samo krvavo spužvasto tkivo, ispod tek oderane kože. Činilo se da su umjesto očiju, dvije duplje, dva bezdana ispunjena crnom usirenom krvlju. “Ovako ćete svi završiti! I vi i vaše porodice. Sviiii”, derao se divljački Žiga …” svjedoči Hukanović.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kultura

PISMO VUKOVARU

Objavljeno

na

Objavio

Ti si grade moj heroj. Tvoji sinovi i kćerke moji su heroji. Često ti dolazim, još češće te se sjetim. Iako sam tužan jer svaki puta kada ti dođem, sve manje ljudi vidim, sretan sam kada vidim svu tvoju ljepotu.

Na samom ulasku u grad, srce počinje čudno kucati. Svaka rupa od gelera, granata i metaka koje se i dalje vide bude u meni bijes i očaj. I svaki puta si postavim pitanje, tko je to mogao napraviti tako lijepom i mirnom gradu?

Ali nakon bijesa u meni, pojavi se ponos i ljubav. Još i dan danas mi zvuči nestvarno da su te branili heroji koji su stali pred višestruko veću i puno jaču vojsku. Bilo je dana kada je znalo pasti i 11 000 granata na tebe grade, ali tvoji heroji, te ljudine se nisu povlačile do zadnje sekunde borbe.

Moja generacija svoje idole većinom traži u poznatim sportašima, pjevačima glumcima. Moji idoli su mali ljudi koji su možda i znali da se neće izvući živi, ali o povlačenju nikad nisu razmišljali. Moji idoli su ljudi kojih nažalost više nema, koje ne mogu upoznati ili im napisati poruku da se s njima jako ponosim. Ali ako čuju moje molitve, siguran sam da to već znaju.
Ja se nikada neću složiti da si ti pao, da si pokoren.

Kada te napada oko 12 000 ljudi sa puno većom i jačom opremom, a samo 2000 ljudi im pruža otpor puna 3 mjeseca….to nije pad. To je lekcija i to je velika pobjeda.

Za mene ćeš uvijek biti pobjednik.
Za mene ćeš uvijek biti moj heroj.

Volim te Vukovare.

Mislav Kontić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Tihomir Hojzan: O KRUNICI NA HRVATSKOM VOJNIKU

Objavljeno

na

Objavio

“Od 1991. uporno sam tražio odgovor na jedno pitanje: Kako to da smo svi mi ZNG-e tada nosili krunice i otkud nam uopće ta ideja?

Ne pamtim ni jednog jedinog ZNG-u iz 1991. koji nije nosio krunicu, bilo na ramenu, bilo oko vrata ili čak omotanu na kundak puške!!??

Nekako sam još shvaćao da je nosimo mi koji smo bili vjernici oduvijek i oduvijek išli u Crkvu, ali sekretar najveće „partijske ćelije“ u mom gradu s krunicom na „epoleti“ skupa sa mnom na prvoj liniji obrane u Zapadnoj Slavoniji… I stotine drugih koji nisu nikada bili vjernici (čak dojučerašnji zadrti ateisti) niti su uopće znali moliti ni jednu od krunica? Svi nose krunicu, mole se, nisu više ateisti…

To je već bilo čudno, čak čudo.

Znam da na prvom postrojavanju ZNG-a u Kranjčevićevoj u Zagrebu nitko nije dijelio krunice. Ne pamtim da je ikada i jedan svećenik, biskup ili kardinal potaknuo ZNG-e na nošenje krunice u najkrvavijem i odlučujućem djelu rata: rujan 1991. – prosinac 1991.

Odjednom su svećenici bili zatrpani zahtjevima da podjele 55.000 krunica koliko nas je tada branilo (i obranilo!!!) Hrvatsku.

Meni je to, eto, 25 godina bila enigma i pitanje bez odgovora: Čija je to bila ideja?

Nisam našao odgovora a znam da se samo po sebi ništa ne dešava baš kao što iz mrtve stanice nikako nije moguće da nastane živa, :):):) – nije moguće da su te krunice slučajno nastale naš najveći i najvažniji znak, obilježje koje nikada ni jedna vojska u povijesti nije imala. Ni nosila!

Provjeravao sam u zadnjih 25 godina sve bliske i daljnje rođake svećenike, sve časne sestre u obitelji… Nitko nije znao odgovor.

Razgovarao sam sa nekoliko biskupa, visokih crkvenih dostojanstvenika… Ništa! Ništa nisam saznao!
I eto ga sad, nakon toliko godina, upozori me jedan od onih koji znaju za ovu moju opsesiju krunicom i ZNG-eom, da pročitam u tisku objavljeno slijedeće:

Zdravo presveta Djevice i Majko Božja Marijo, moćna zaštitnice naše domovine Hrvatske! Premda nevrijedni da ti služimo, ipak uzdajući se u ljubav i divnu blagost Tvoju izabiremo Te danas pred cijelim dvorom nebeskim za Gospodaricu, odvjetnicu i majku svoju i cijelog našeg naroda te čvrsto odlučujemo da ćemo Ti drage volje i vjerno služiti.
Molimo Te usrdno da nam svima uz prijestolje Božanskog Sina isprosiš milost i milosrđe, spasenje i blagoslov, pomoć i zaštitu u svim pogibeljima i nevoljama.

Ti si kraljica i majka milosrđa, pomoćnica kršćana i tješiteljica žalosnih. Zato ti iskazujemo svoje djetinje pouzdanje kako Ti je naš narod vazda kroz vjekove iskazivo.

Tvojoj majčinskoj zaštiti preporučujemo svoje duhovne i svjetovne poglavare, cijelu našu domovinu i cijeli naš narod u ovim teškim vremenima kušnja. Izmoli nam svima vjernost u katoličkoj vjeri, da u krilu svete Crkve provodimo dane u miru i bez straha, u blagostanju i poštenju i tako zavrijedimo doći jednom do vječnog život da slavimo ondje Trojedinog Boga uvijeke. Amen!

Ovu molitvu je za svoju ljubljenu Domovinu Hrvatsku ispisala ruka blaženog Alojzija Stepinca!
Blaženi Alojzije Stepinac je bio uvjeren i svim svojim životom svjedočio da Hrvati to mogu i moraju izmoliti samo molitvom svete Krunice!

Samo Krunica!!!???

Krunica je naša snaga i naša utjeha rekao je 1. Listopada 1944. Blaženi Alojzije Stepinac.
Dakle tako! To je to!

Otud ZNG-ama Krunica!
Stepinac je pobijedio!
I uvijek će pobijediti!
Hrvati su vjernici! I jedino to su Hrvati.
– Ostalo su manjine!
– Beznačajni bukači!

Tihomir Hojzan

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari