Pratite nas

Reagiranja

Tko pokolj nad Hrvatima u Lipi pripisuje ustašama?

Objavljeno

na

Po tko zna koji puta povijest ovog prostora se falsificira. Naime, Antifašistički vjesnik je ovaj vikend stravičan zločin u selu Lipa, općina Matulji, koje su napravile njemačke, talijanske i četničke postrojbe pripisao oružanim snagama NDH: “Dne 30. 4. u 4 sata poslije podne upali su u selo Lipu švapski banditi sa svojim slugama fašistima i ustašama.”, piše u prvoj rečenici boldanog i istaknutog dijela teksta koji je napisao Antifašistički vjesnik, a prenijela Slobodna Dalmacija.

 Naslov teksta u Slobodnoj Dalmaciji je više nego sugestivan pripisujući zločin domaćim izdajnicima, pa na drugom mjestu fašistima:
Najogavniji ratni zločin: na današnji dan domaći izdajnici i fašisti  u selu Lipa ubili su 72 hrvatske djece, ženama su vadili oči i silovali ih, samo se dvoje od 280 stanovnika spasilo…

A znamo da naslov je često taj koji se pročita ili zapamti najviše od cijelog teksta.

I nastavak teksta u SD prenosi rečenicu iz Antifašističkog vjesnika o sudjelovanju ustaša u ovom zločinu.

Kasniji dio teksta, koji nažalost mnogi ni ne pročitaju, govori točno zapravo što se doista zbilo u Lipi: „”Prema sudskom postupku kasnije zarobljenog fašista iz postrojbe u Rupi, Ubmerta Scalle, masakr u Lipi izvršilo je 150 vojnika – 80 njemačkih, 40 fašista, te trideset četnika.”

Ustaša nigdje, osim u glavama onih koji ih vide svugdje, pa i tamo gdje ih nema i nikada ih nije ni bilo.

Treba li sve pripisati samo novinarskoj površnosti?

Da sve nije puka slučajnost potvrđuje i inicident od prije 2 godine kada je na komemoraciji u Lipi Erik Fabijanić iz SDP-a, tadašnji predsjednik Županijske skupštine Primorsko-goranske županije, po istom obrascu uz ovaj zločin također spomenuo ustaše: “Ne možemo prešućivati činjenicu da u Hrvatskoj ima puno ljudi na javnim funkcijama koji pred televizijskim kamerama, iz oportunizma osuđuju sve totalitarne režime. Nakon toga, međutim, odlaze na ustaške derneke. Dakle, derneke istih onih ustaša koji su bili saveznici nacista koji su počinili pokolj u Lipi. Da, Lipa pamti, a mi pamtimo Lipu“, poručio je Fabijanić uz poklič – Smrt fašizmu, sloboda narodu.

Ali, pažljivo pročitajte ovaj kontekst koji je drugačiji od gornjeg teksta iz Antifašističkog vjesnika: ustaše su bili saveznici Nijemaca koji jesu počinili zločin u Lipi! Fabijanić ispravno zaključuje da su nacisti počinili ovaj gnjusan zločin (ne spominjući talijanske fašiste i srpske četnike op.), ali eto ustaše su bili njihovi saveznici, spomenuto u Fabijanićevom govoru onako usput, premda ih nije bilo ni blizu Lipe!

A nisu li i nedićevci, ljotićevci i četnici bili saveznici Nijemaca, pa nisu spomenuti u govoru, a niti naslovima teksta o zločinu u Lipi? Ili obližnji slovenski belogardejci koji su bili svega par kilometara sjevernije od Lipe?

Osim toga, gle nevolje, u zločinu u Lipi je sudjelovala i skupina četnika Srba, ali ni SDP-ovac Fabijanić, a ni naslovnica Slobodne, se ne dosjeti spomenuti ih.

Slučajno? Vjerujmo da možda jest.

Ali vrijedi istaknuti ono što je najvažnije: tko su žrtve stravičnog zločina. Žrtve stravičnog zločina su isključivo Hrvati, a od toga čak 72-e djece!

Time, po broju ubijene djece, Lipa nadilazi gotovo sva poznata stratišta i mjesta zločina i u II. svjetskom ratu, a i u Domovinskom ratu. Od Kragujevca do Ahmića.

Ali za malu hrvatsku Lipu jedva da je tko čuo.

A još se i krije pravi identitet ubojica.

Premda je ružno brojati krvna zrnca, kako to da u događaju u kojem su jedine žrtve Hrvati, te čak 72-e ubijene hrvatske djece, i to na tako strašan i brutalan način, glavnu ulogu zločinca dobivaju – ustaše?

Koji, htjeli ili ne, su bili Hrvati.

Zašto se ne piše o četnicima koji okrvaviše ruke u ovom malo poznatom velikom pokolju, o kojem se zna čak u Ujedinjenim narodima, ali ne i u Hrvatskoj izvan malo šire okolice Matulja.

Da je u Lipi počinjen najstrašnjiji zločin nad Hrvatima svjedoči zorno slijedeći podatak: Lipa, je naime, jedno od svega tri sela koja su bila potpuno spaljena i uništena u Drugom svjetskom ratu.

Uz Lipu isto se dogodilo s francuskim selom Oradur sur Glane i češkim selom Lidice. Sva tri se vode u OUN kao potpuno stradala sela. Prema sudskom postupku nad kasnije zarobljenim talijanskim fašistom, Umbertom Scallom, masakr u Lipi 30. travnja 1944.g. izvršilo je 150 vojnika: 80 njemačkih, 40 talijanskih fašista i 30 srpskih četnika. Tijekom dva sata mučeno je, ubijeno i spaljeno 280 Hrvata, od kojih čak 72 djece. Najmlađa žrtva Bosiljka Iskra, imala tek šest mjeseci, a najstarija žrtva bio je Anton Juričić, ubijen u 83. godini.

Znači, činjenica jest da su ustaše bili saveznici njemačkih nacista, ali nisu sudjelovali u u masakru stanovnika u selu Lipa.

Činjenica jest da su u Lipi ubijeni Hrvati i njihova djeca, a da ubojice jesu nacisti i njihovi kvislinzi, ali iz redova Nijemaca, Talijana i Srba.

Čemu onda falsificiranje povijesti?

Čemu takve fake news, koje već pomalo postaju i očekivani stereotipi?

Nako igrokaza iz Srbije o Jasenovcu, falsifikatorske izložbe o Jasenovcu u UN-u, galame oko komemoracije u Bleiburgu, prozivanja Hrvatske za fašizam i iz Srbije i kući iz Hrvatske (pa i Sabora), otkuda sada novo „krojenje“ povijesti po mjeri onih koji jedva dočekaju neke nove i nepoznate ustaške zločine?

Što se dogodilo u Lipi – istina o zločinu nad Hrvatima

Naime, nakon kapitulacije Italije  vrhovno zapovjedništvo njemačke vojske odlučuje razbiti snage pokreta otpora u Istri i Primorju i zauzeti izgubljeni teritorij. Ofenziva nazvana „Wolkenbruch“ (Provala oblaka) započela je 2. listopada 1943. g. Njemačke snage postigle su potpuni vojni uspjeh i ponovo okupirale sva prethodno izgubljena područja. Ipak, nisu uspjeli onemogućiti stvaranje novih jedinica pokreta otpora.

Zbog toga se njemačke vojne snage, pomognute talijanskim fašistima, odlučuju za represiju nad civilnim stanovništvom te primjenjuju strategiju odmazde i uništenja pojedinačnim strijeljanjima i spaljivanjima kuća.

U ožujku 1944.g. opkolili su i opljačkali selo Zvoneća, uhapsili i odveli 50 muškaraca, a dvojicu strijeljali. Četiri dana kasnije upali su u sela Vele i Male Mune stanovništvo okupili u crkvenom dvorištu tražeći informacije o pokretu otpora. Prilikom napuštanja sela, odveli su sa sobom petoricu ljudi.

Dana, 25. travnja 1944. g. napadnuta je njemačka kolona kod mjesta Rupe. Zbog toga su nacisti 27. travnja 1944.g. ušli u mjesto Žejane te strijeljali petoricu stanovnika, a kasnije i u selo Veli Brgud kojom prilikom su odveli 21 osobu.
Budući da ni to nije bilo dovoljno za ostvarenje njihova cilja, upali su u selo Lipu i izvršili masakr nad stanovništvom koje su zatekli ne štedeći pritom nikoga.

U Lipi su zločin 30. travnja 1944. godine organizirali pripadnici SS Polizai regimente Bozen, potpognuti talijanskim fašistima i srpskim četnicima, no nikada nije utvrđeno o kojem se dijelu regimente radilo. Bozen je njemački naziv za grad Bolzano. Grad Bolzano je do 1918. godine bio u sastavu Austro Ugarske monarhije, pa do 1943. godine u Kraljevini Italiji. Od 1943. do 1945. g. Bolzano spada u Operativnu zonu Alpenland pod njemačkom upravom.

Već u listopadu 1943.g. osnovana je u Italiji SS-Policijska regimenta Südtirol pod zapovjedništvom Oberst der Schutzpolizeia Aloisa Menschika – u čijem se sastavu nalazila i SS regimenta Bozen. Operativni raspored SS regimente Bozen: 1. bataljun – Udine, 2. bataljun – Gorica, 3. bataljun – Trst, 4. bataljun – Rijeka, 5. bataljun – Pula. U dijelovima regimente smještene u Trstu, Rijeci i Puli sudjelovao je znatan broj pripadnika domicilnog talijanskog stanovništva, a ponegdje čak i Slovenaca.

To znači da su pripadnici ove postrojbe govorili i talijanski i njemački jezik, te da su bili, a poslije 1945. godine i ostali, talijanski državljani i shodno tome nisu nakon rata nikada izručeni radi počinjenih ratnih zločina.

U Hrvatskoj se o ovom događaju, osim u nekim dijelovima Kvarnera i Istre, nažalost gotovo ništa ne zna. O njemu se ne uči u školi, njega se ne spominje u povijesnim knjigama, on se ne navodi kao primjer klasične odmazde nad nevinima u Drugome svjetskom ratu.

A žrtve su – Hrvati.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Bruxelleski vuk je sit, a hrvatska ovca (za sada) cijela

Objavljeno

na

Objavio

Niti 24 sata nakon što sam na Večernjakovom webu u četvrtak objavio otvoreno pismo predsjedniku vlade pod naslovom “Kako može Marakeški sporazum biti neobvezujući kad u njemu 46 puta piše ‘Obvezujemo se’?“, stigao je odgovor predsjednika vlade. Prvo sam u petak ujutro u izravnom televizijskom prijenosu dobio priliku to isto pitanje izravno postaviti Andreju Plenkoviću, koji je odgovorio da je jedini ispravan prijevod Globalnog kompakta onaj koji će vlada objaviti na svojim stranicama, da bi tijekom dana na vladinom webu osvanuo ne samo prijevod nego i prava – interpretativna izjava! Piše Ivan Hrstić/vecernji.hr.

Dakle, koji je Plenkovićev odgovor? Ukratko, službeni prijevod koji smo ovih dana koristili je pogrešan, engleska fraza “we commit to”, koja se u njemu navodi 46 puta ne bi se trebala prevoditi sa “obvezujemo se”, već bi umjesto toga 46 puta trebalo pisati – “predani smo” ili “iskazujemo opredjeljenje”! 

Nema dvojbe, razmišlja li se u duhu engleskog jezika, Plenkovićevo “objašnjenje” svakako ima smisla, no na koncu kao da smo se ponovno našli u onom trenutku kad smo pokušali prevesti famozni “junction” iz sporazuma o arbitraži sa Slovencima. Naime, svakome je jasno da je odabrana višeznačna riječ koja se može prevesti na različite načine te da ni službeni prijevod “obvezujemo se” nipošto nije pogrešan. Dapače, budući da u preambuli sporazuma jasno stoji da on nije pravno(!) obvezujući, jasno je da se fraza “obvezujemo se” ne odnosi na pravnu već na neformalnu obvezu “potpisnika” (ne potpisuje se stvarnim potpisom nego prisustvom na konferenciji u Marakešu), ali i dalje predstavlja – obvezu.

Ukucate li riječ “commitment” u neki od online rječnika ili prevoditelja (naprimjer https://hr.glosbe.com/en/hr/commitment), prva ponuđena riječ, naravno, jest – “obveza”! Bit će vam ponuđena i “obaveza”, “obvezivanje”, pa tek zatim i “opredijeljenost”, a k tome i riječi poput “privrženost”, “angažiranje”, “vezanje”, “obećanje”, pa čak i – “zavjet”!

Dakle, u svojoj “interpretativnoj izjavi” Plenković je izabrao riječ najmanje bolnu za sebe, ali i za RH. Bruxelleski vuk je sit, a hrvatska ovca – za sada – cijela.

Ipak, i nakon te kreativne promjene i interpretativne izjave ostaje ono isto pitanje iz mojeg otvorenog pisma premijeru: Bez obzira što se neka država ne može suočiti s izravnim pravnim posljedicama zbog neprovođenja neke od tih “obveza”, posve je nejasno kako bi to neki šef Republike Hrvatske koji bi se pojavio u Marakešu, po svojem povratku u Zagreb mogao tvrditi da taj sporazum njega osobno niti državu Hrvatsku ne obvezuje, te da se zapravo radi samo o običnom meniju, jelovniku s kojega on može odabrati ono što on hoće?

Marakeški sporazum nije pravno obvezujući, ali svakako itekako osobno obvezuje onog lidera koji se tamo pojavi i svojim prisustvom ga osnaži. Za onog lidera koji se u Marakešu pojavi posve je svejedno kako se prevodi riječ “commitment”. Ako je pravno neobvezujuće, posve je svejedno pisalo 46 puta “obvezujemo se” ili 46 puta “opredijeljeni smo”– i dalje je obvezujuće za onoga koji se tamo pojavi.

U tom smislu, odluka da umjesto hrvatske predsjednice, koja je od toga neočekivano demonstrativno javno odustala, Tuđmanovim Challengerom u Marakeš leti ministar unutarnjih poslova – pobjeda je protivnika Globalnog kompakta! Neću reći da to shvaćam osobnom pobjedom, ali svakako pobjedom zdravog razuma. Činjenica da predsjednicu RH neće na približno istoj razini zamijeniti predsjednik Vlade RH, pa čak niti ministrica vanjskih poslova, te objava svojevrsne interpretativne izjave u kojoj se 46 puta napisana fraza “obvezujemo se” sad prevodi kao “opredjeljujemo se”, pokazuje da je Plenkovićeva vlada shvatila da ne može na najvišoj razini prihvatiti tu obvezu čak ako bi ona imala neformalni karakter, odnosno da slanjem samo ministra unutarnjih poslova mora na takav način sniziti razinu diplomatskog angažmana te time naglasiti da rješavanje imigracijskih problema ostaje unutarnje hrvatsko pitanje.

Dakle, nipošto se ne radi o slučajnom odabiru, već o jasnoj poruci osmišljenoj za smirivanje hrvatske javnosti. U suprotnom, u Marakeš bi letio osobno Andrej Plenković, te bi za sobom poveo još nekolicinu ministara, kao što su letjeli na kongres EPP-a u Helsinki. Odluku da u Marakeš na čelu hrvatske delegacije leti ministar unutarnjih poslova Davor Božinović treba u tom smislu pozdraviti kao racionalni kompromis. Ako već hrvatska vlada nema toliki integritet i samopoštovanje da bi solirala unutar europskih centara moći i aktivno se suprotstavljala dominantnom smjeru, ako se ne želi usamljena naći između čekića i nakovnja, ako već Plenković ne želi vidjeti sebe u društvu “neposlušnih” čelnika Višegradske skupine, onda se barem ne mora gurati u prve redove baš svake bjelosvjetske inicijative samo kako bi dokazao da zaslužuje svoje mjesto u Europi prve brzine. Za to mjesto se neće izboriti pukom servilnošću: aktualna hrvatska politika čvrste kontrole granica i odnosa prema ilegalnim migrantima ionako je u suprotnosti s nekim od deklariranih ciljeva Marakeškog sporazuma.

Ivan Hrstić/vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Mladen Pavković: Kako to da se u Hrvatskoj ne spominju, a kamoli gone visoko rangirani ratni zločinci?

Objavljeno

na

Učenicima osnovnih i srednjih škola, ali i studentima,  pa i svima drugima, poput političarima,  trebalo  bi postaviti pitanje kao u kvizu: “Tko pogodi”, ili, bolje rečeno, tko zna, “dobit će milijun eura!”, a sve u sklopu povijesti hrvatskog obrambenog  Domovinskoga rata. Naime, poglavito na HRT-u često se prikazuju takve i slične emisije, ali u njima ima iznimno malo pitanja vezanih uz srpsku agresiju, odnosno stvaranje slobodne, samostalne i nezavisne hrvatske države. Neka od tih pitanja morale  bi čuti  i određene  institucije, ali i udruge, poput Documente, Srpskog narodnog vijeća… kojih se to tiče.

Dakle, dragi učenici i učitelji, profesori i povjesničari, gospodo i gospođe, drugovi i drugarice, pa i hrvatski branitelji: je li vam poznato tko su slijedeće osobe i kakve su dužnosti obavljale tijekom hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata: Zoran Lilić,  Dragoljub Ojdanić, Blagoje Kovačević, Božidar Babić, Dušan Samardžić, Ljubiša Veličković, Milan Zec, Nedeljko Čopić, Mihajlo Vučinić, Vlade Nonković, Ratomir Milovanović, Risto Matović, Aleksandar Dimitrijević, Branko Krga, Slavko Krivošija, Mihajlo Žugić, dr. Slaboljub  Šušić…

Ne znate? Zar se u školama na satu povijesti ne uči, odnosno ne spominju ratni zločinci? Pa, svi su oni, zajedno sa tadašnjim predsjednikom Srbije Slobodanom  Miloševićem,  predsjednikom Crne Gore  Momirom Bulatovićem, članovima Vrhovnog savjeta odbrane Savezne Republike Jugoslavije dr. Radoje Kontićem, predsjednikom  Savezne vlade Pavlom Bulatovićem, saveznim ministrom  za odbranu, general pukovnikom Momčilom Perišićem, ali i mnogi drugima za koje ste vjerojatno čuli (Kadijević, Adžić, Šešelj, Arkan, Šljivančanin, Mladić, Karadžić i slični)  bili  arhitekti agresije na Republiku Hrvatsku, odnosno sudionici čuvenog sastanka Vrhovnog savjeta odbrane SRJ (sazvao ga je Zoran Lilić) održanog 14. kolovoza 1995. na kojem su uz ostalo raspravljali o pobjedama i porazima, prijedlogu mjera za daljnje rušenje Republike Hrvatske te o financiranju Vojske Jugoslavije!

Dakle, Zoran Lilić bio je predsjednik SR Jugoslavije- predsjednik Vrhovnog savjeta odbrane, general potpukovnik Dragoljub Ojdanić, komandir 1. armije,  general  pukovnik Blagoje Kovačević, zamjenik načelnika GŠ VJ, general potpukovnik Božidar Babić, komandant 2. armije, general potpukovnik Dušan Samardžić, komandant 3. armije, general potpukovnik Ljubiša Veličković, komandant RV i PVO, kontraadmiral Milan Zec, komandant RM, general potpukovnik  Nedeljko  Čopić,  pomoćnik načelnika GŠ VJ za KOV, general major  Mihajlo Vučinić, pomoćnik  NGŠ za RV i PVO, kontraadmiral Vlade Nonković, pomoćnik NGŠ za RM, general potpukovnik Ratomir Milovanović, pomoćnik NGŠ za pozadinu, general potpukovnik Risto Matović, pomoćnik NGŠ za popunu, mobilizaciju i sistemska pitanja, general potpukovnik Aleksandar  Dimitrijević, načelnik Uprave bezbednosti  GŠ VJ, pukovnik Branko Krga, načelnik  II. uprave GŠ VJ, general major Slavko Krivošija, načelnik Uprave za informiranje i PPD, general major Mihajlo Žugić, načelnik Uprave VOJ, general major dr Slaboljub Šušić, načelnik Vojnog kabineta Predsjednika SRJ!

Svi su oni, svaki na svoj način, vodili  agresiju na Republiku Hrvatsku te su odgovorni  za brojna razaranja, zločine nad desetinama tisuća civila, protjerivanja hrvatskog pučanstva i niz drugih ratnih nevolja, od Vukovara, Škabrnje pa do Dubrovnika.

Kao prvo, više se gotovo nitko i ne sjeća njihovih imena (osim možebitno  Miloševića, Bulatovića, Perišića, Kontića i sličnih), a ono ipak što je najvažnije većinu  tih i takvih nitko i ne goni, (pa kako da onda primjerice učenici znaju tko su ratni zločinci?) a kamoli da je netko od njih osuđen na 12 godina robije, kao primjerice nevini hrvatski branitelj Veljko Marić i to usred Beograda, gdje dobar dio ovih ratnih zločinaca i danas živi i radi mirnim životom. Tamo su  “narodni heroji”, a u Srbiji je  “narodni heroj” – zanimanje!

Bilo i ostalo!

Kao drugo, u Hrvatskoj se i dalje progone hrvatski branitelji. Relativno ih je veliki broj pod istragama, osuđen, marginaliziran i popljuvan (za razliku od ovih i sličnih srpskih zlotvora.)

U zadnje vrijeme ih se navodno na veliko prisluškuje, (o tome je govorio i general Željko Sačić u tv Bujici!), pa čak određene i prati.

Ali tko će to dokazati, kad je to “normalna” aktivnost?!

Kao treće, zbog čega se i u školama ne uče imena srpskih i inih ratnih zločinaca, već učenici, ali i ne samo oni moraju znati i dobar dio onih koji su u vrijeme II. svjetskog rata bili protiv Broza, odnosno na strani Njemačke, NDH i ostalih poraženih sila.

Nadalje, u Hrvatskoj se svako malo (uz izravan tv prijenos) obilježavaju obljetnice vezane uz II. svjetski rat i čitaju  imena čak i onih koji su u nekakvoj šumi navodno “prvi opalili  “pušku”, odnosno metak”, dok im se i dan danas svečano uručuju i odličja za ono što je bilo prije 70 i više godina. A ne gone se oni koji i danas na javnim skupovima mašu s jugoslavenskim zastavama, blate Hrvate i Hrvatsku,  ili na čelu nose zvijezdu petokraku, kakvu su nosili i zločinački vojnici koji su bili pod zapovjedništvom sudionika navedene sjednice, od Vukovara, Škabrnje do Dubrovnika.

Peto, na raznim obljetnicima, ali i drugdje malo tko ili gotovo nitko više i ne spominje protiv koga smo se borili u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu. I kad se u sredstvima javnog priopćavanja objavljuju sjećanja na ljude koji su dali živote za obranu hrvatske Domovine također nitko ne spominje – tko je pobio sve te hrvatske domoljube?

Dakle, kako bilo da bilo, još jedno pitanje za milijun eura: Zbog čega do danas nitko, ali baš nitko niti se ne osvrne na povijesnu  41. sjednicu Vrhovnog savjeta odbrane SRJ, održanu 14. kolovoza 1995.( nekoliko dana nakon završetka Vojno-redarstvena operacije Oluja95)?

Da, rat je gotov, ali su srpski i ini ratni zločinci još uvijek na slobodi, (koliko ih je recimo osuđeno za razaranja Vukovara i Škabrnje?), dok hrvatski branitelji i domoljubi (“naći ćemo mi vama bar nešto!”) sve više pune hrvatske zatvore, kao da su oni počeli agresiju.

Sva sreća što ima još uvijek na desetine tisuća hrvatskih branitelja koje se još  može optužiti i zatvoriti, a ako za ništa drugo a ono što nose ratnu zastavu HOS-a, viču “Za dom”, pjevaju pjesme iz Domovinskoga rata, ili zbog toga što su naručili, a nisu na vrijeme platili vijence i svijeće za svoje poginule, umrle i one koji su izvršili suicid.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari