Pratite nas

BiH

“Tko radi može se bojati gladi”

Objavljeno

na

U zemlji u kojoj broj nezaposlenih raste petu godinu za redom, bez ikakve naznake da će se trend uskoro promijeniti, gdje se, u skladu s globalnom tendencijom, radna i socijalna prava smanjuju, a kao jedina vizija izlaska iz krize nudi nastavak tog kresanja, ne čudi što je međunarodni praznik rada obilježen prilično potuljeno.

Dvije vijesti vezane uz temu rada ovih dana su mi privukle pozornost. Prvi maj, dan koji katolici obilježavaju kao dan Sv. Josipa Radnika, sve više gubi “auru” i postaje običan dan  na vratima velikih šopingcentara osvanuli su natpisi: “Na praznik rada  radimo!” Smisao dana počinka za sve se gubi  od rada nedjeljom do crnčenja i na Praznik rada život i rad su podčinjeni isključivo potrošačkom ritmu.

prosvjedDruga vijest dolazi iz Njemačke i govori puno o tamošnjem odnosu prema radu, a mogla bi nas potaknuti i na razmišljanje o našem. Njemački sindikati pozivaju poslodavce da radno vrijeme jutarnjih smjena prilagode utakmicama Svjetskog nogometnog prvenstva u Brazilu. Većina utakmica će se igrati kasno navečer, uglavnom u deset sati i u ponoć. Prijedlog zadovoljava obje strane, radnici će moći gledati utakmice na miru, naspavati se i odmorni normalno odraditi svoju smjenu, a poslodavci, koji mogu prilagoditi radno vrijeme, neće biti na gubitku. Kod nas je, nažalost, takav prijedlog teško zamisliv jer će, pogotovu ujavnom sektoru, zaposlenici problem kasnog lijeganja zbog utakmica izgledno rješavati kašnjenjem na posao i kunjanjem na radnome mjestu.

Rad je stvorio čovjeka, a nerad gospodina, kaše naša izreka, ali tko će “gospodinu” omogućiti sredstva za život? Grčki filozofi nas uče daje preduvjet za nastanak filozofije i znanosti, dokolica, koju označava grčka riječ shole (od čega dolazi škola), vrijeme u kojem je čovjek oslobođen nužnosti rada za život i može se posvetiti uzvišenijim stvarima. U robovlasničkom sustavu je nekima to bilo moguće jer su radili robovi. Danas smo uglavnom svi mi dio dana i tjedna robovi, tj. radimo za život, a onda imamo “slobodno vrijeme” koje možemo posvetiti uzdizanju ili plitkoj razonodi. Zašto moramo raditi? Čovjek je konstitutivno manjkavo biće. U većini naseljenih krajeva Zemlje ne može preživjeti bez rada, dakle bez ulaganja napora kako bi se prehranio, odjenuo, zaštitio od hladnoće ili oborina. Biblijska priča definira rad kao muku, kaznu za prvi grijeh. Nakon što sagriješe, Adam i Eva bivaju protjerani iz Raja, u kojem su do tada živjeli u savršenom skladu s prirodom, imali sve što im treba. U znoju lica svoga zarađivat ćeš kruh svoj, Adamova je osuda. Čovjek dakle, da bi preživio, mora raditi na zemlji i na samome sebi, razvijati oruđa, stvarati civilizaciju. Sve što je stvorilo čovječanstvo nastalo je potaknuto tom temeljnom manjkavošću.

Neke stare izreke vezane uz rad danas gube dio smisla, poput one “tko radi ne boji se gladi”, koja je bila istinita dok se obrađivala zemlja, koja uvijek daje plaću za trud. Danas ima mnogo onih koji rade, a ne primaju plaću. Dakle tko radi može se bojati gladi. Susjedu koji je deset mjeseci radio bez plaće tako su rekli  budi sretan što imaš radno mjesto, a ne da I;>ijoš i plaću! Marksisti tvrde da je rad stvorio čovjeka, ali nije svaki rad kreativan i ispunjavajući. Kakvog će čovjeka stvoriti deseto satno slaganje kutija u supermarketu ili zavrtanje istih vijaka svake tri sekunde na proizvodnoj traci? Priča iz pretprošlog stoljeća o osam sati rada, osam sati sna i osam sati kulturnog uzdizanja danas se čini kao teško ostvariv ideal. Razvoj tehnike nekada se činio nezaustavljiv, očekivalo se da ću u bliskoj budućnosti strojevi i roboti raditi većinu poslova, a da će svi ljudi živjeti kao nekadašnji robovlasnici, tj. imati sve vrijeme svijeta za sebe i svoje potrebe.

No, paradoksalno, danas se čini da ljudi sve više i više crnče, pa čak i oni najbogatiji, jer ih sistem tjera na to. Socijalizam je, na teorijskim krilima marksizma, od rada napravio kult, metafizičku kategoriju, koja leži u temelju svega. Uglavnom su neradnici teoretizirali o radu, dok se u praksi širio dotad neviđeni nerad. Da bi se shvatile posljedice koje na radne navike ljudi ostavlja sistem koji se temelji na “radnom narodu”, dovoljno je vidjeti odnos prema radu u Istočnoj i Zapadnoj Njemačkoj. Tradicija nerada je duboka i u mediteranskoj, a naročito u orijentalnoj kulturi, što je dijelom objašnjivo klimatskim razlozima pa na jugu nastaju izreke poput: Bravura je živit bez lavura. Kad se na tu tradiciju dodao i socijalistički element teorijske adoracije, a praktičnog izbjegavanja rada, nastala je i kultna misao iz bivšeg sistema  ne mogu me oni toliko malo platiti koliko ja malo mogu raditi. Nije bitno da se ima puno, već da se radi malo. Ta vrsta neaktivnosti nije imala za cilj što više slobodnog vremena koje bi se posvetilo nekoj uzvišenoj aktivnosti, već puko, tupo ljenčarenje. Tko radi taj i griješi, bio je uvid koji je neke nagnao da cijelog života teže idealu nepogrješivosti.

Hrvatska je svjetski specifikum po tome što je nekima prvo pravo radno mjesto ministarsko. Pola Vlade nema dana radnog staža izvan partije i politike, pa je im je ministarski mandat došao kao stažiranje, vježbaju se malo i uče na narodu da bi možda ubuduće radili nešto ozbiljnije. Tako će npr. netko tko nije znao voditi malu seosku poljoprivrednu apoteku u Slavoniji, vjerojatno znati voditi državno ministarstvo poljoprivrede, ako ništa naučit će nešto na pogreškama na državni račun. Posebna tema u našem, nedavno i na brzinu moderniziranom društvu, je odnos između fizičkog i intelektualnog rada. Kod nas je još prisutan prezir prema svemu što nije motika. Bilo bi čudno da rođaka ili susjeda zovnete da vam besplatno dandva kopa ili kreči, a sasvim je normalno da on vas zamoli da mu gratis nešto napišete ili prevedete. Prijatelj, doktor znanosti i istraživač na važnom institutu priča mi o nedavnoj žučnoj raspravi s tipom koji mu je govorio kako mi iz javnog sektora ne razumijemo njih u realnom. A kad gaje pitao u kojem to segmentu realnog sektora radi, odgovorio je da je suvlasnik sportske kladionice. Ima i onih kojima je rad predmet “rada”. Njima odgovara izreka  toliko volim i cijenim rad da bih satima mogao sjediti i gledati druge kako rade. U Zagrebu tako postoje Radnički studiji. J edan od lij epih načina da ne radite je da teoretizirate o radnom narodu ili da se borite za tuđa radna prava, naravno krajnje apstraktno, iako ste radnika vidjeli samo na fotografiji u marksističkom priručniku,

Dan rada otvara i pitanje o mogućnosti univerzalne radničke solidarnosti danas. Nezaposleni koji traži posao, nezaposleni koji moli Boga da ga ne nađe, četrdesetogodišnji umirovljenik, oni koji rade, a ne primaju plaću, radnici u javnom sektoru i oni u privatnom, nemaju više samorazumljivo iste interese. Isto vrijedi i za nedostatak globalne solidarnosti, “Proleteri svih zemalja ujedinite se” danas zvuči smiješno  zašto bi radnik u Njemačkoj bio solidaran s radnikom u Indoneziji od kojeg zarađuje deset puta više i zahvaljujući čijemjefiinom radu može sebe priuštiti i nove tenisice i novi smartfon?

U Svijetu koji sve manje traga za smislom ne čudi da je i rad sve više obesmišljen. Biblijska je vrijednost, što bi rekao novi rektor Sveučilišta Boras, imati jedan dan u tjednu kada se odmara,jer ne živimo da bismo radili. To je dan kada stignemo pogledati oko sebe, sagledati sebe i bližnje, živjeti svjesno. Spoznaja da su šopingcentri bili otvoreni za prvi maj nije tužna samo zbog onih koji su u njima morali raditi već i zbog spoznaje da toliko ljudi ne zna što bi sa sobom na taj proljetni dan kojije imao tradiciju vesele društvenosti, već ići u kupnju. Ali to je već tema za jednu drugu kolumnu.

NinoRaspudić/VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Hrvatski logoraši u BiH: Prikrivaju se presude protiv bošnjačke Armije BiH

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ilustracija

Udruženje hrvatskih logoraša u Bosni i Hercegovini oštro je u ponedjeljak prosvjedovalo što Sud Bosne i Hercegovine uopće nije objavio drugostupanjsku osuđujuću presudu protiv nekadašnjih zapovjednika i čuvara u logoru bošnjačke Armije BiH za Hrvate sjeverno od Mostara, tvrdeći da se na taj način prikrivaju ratni zločini protiv Hrvata.

Kako su izvijestili iz udruge logoraša prizivno vijeće Suda BiH izreklo je tijekom rujna drugostupanjsku presudu u predmetu Enes Ćurić i drugi za kazneno djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva za zločine počinjene u sjevernom dijelu Mostara, pretežno mjestima Potoci, Kuti-Livač.

Tako je bivšim zapovjednicima logora te stražarima Enesu Ćuriću kazna zatvora s pet povećana na osam godina zatvora, Ibrahimu Demirović je s 10 na 13 godina zatvora, a Habibu Čopelju s dvije na pet godina zatvora.

“Ono što je čudno u cijeloj priči jest činjenica da je ova odluka donešena još u rujnu ove godine, ali je Sud BiH nije objavio”, naveli su u Udruzi hrvatskih logoraša u BiH. Postavili su pitanje je li se na taj način nastoji iskriviti istina o zadnjem ratu u BiH.

“Smije li se o žrtvi, torturama, silovanjima i drugim ratnim zločinima nad Hrvatima u proteklom Domovinskom ratu javno govoriti u Bosni i Hercegovini?”, naveli su u priopćenju.

Oštro su prosvjedovali protiv Suda BiH zbog prikrivanja pravomoćne presude.

“Zašto se, poštovani predsjedniče Suda BiH, ne objavljuju presude u kojima stoji istina o ratnim zločinima, nečovječnom postupanju, prisilnom zatvaranju i silovanju, žrtvi i torturama koju su prošli Hrvati u Bosni i Hercegovini?”, pitaju se hrvatski logoraši.

(Hina)

 

Davor Marijan: Za rat Hrvata i Muslimana kriv je Alija Izetbegović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Božo Ljubić: Bildt, Ashdown i Schilling nemaju nikakav kredibilitet govoriti o ovom pitanju

Objavljeno

na

Objavio

Božo Ljubić, predsjednik Odbora za Hrvate izvan Hrvatske u Saboru Republike Hrvatske, za N1 televiziju je govorio o Deklaraciji o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini, koja bi se trebala naći pred saborskim zastupnicima u srijedu.

Kazao je da je Deklaracija usvojena 10. lipnja, ali da je izmijenjena pošto su se u međuvremenu dogodile određene promjene.

“Održali su se izbori u Bosni i Hercegovini. S druge strane, ukazala se potreba za određenim terminološkim doradama, da se ne bi dao nikakav povod da progovaraju Hrvatskoj na legitimnom pravu Republike Hrvatske da se očituje o položaju hrvatskog naroda u BiH”, pojasnio je Ljubić.

Komentirao je i prošlotjednu raspravu Odbora, na kojem je član Odbora Milijan Brkić kazao da ova Deklaracija nije dovoljno konkretna.

“U političkom smislu, u porukama Deklaracije nema nikakvih bitnih promjena. Promjene su samo terminološke naravi i ja smatram da je ova deklaracija sada koherentan i dobar dokument koji Hrvatski Sabor može usvojiti. Naš cilj je da Hrvatski sabor to usvoji maksimalnim konsenzusom vlasti i oporbe, jer bi to bila najbolja poruka hrvatskom narodu u BiH. Višekratno sam ponovio, ja bi želio da Hrvatski sabor i uopće hrvatska politika ima prema hrvatskom narodu u BiH i prema BiH jedan konsenzus kakav je Hrvatska imala prilikom ulaska u Europsku uniju ili NATO”, kazao je Ljubić.

Pojasnio je koju su glavne značajke deklaracije, kazavši da je nametnutim promjenama Ustava Federacije BiH 2002. godine, Hrvati su dovedeni na “rub političke i ustavne konstitutivnosti”.

“Sada Hrvati evo već nekoliko izbornih ciklusa nisu bili u stanju biti predstavljeni svojim legitimnim predstavnicima u vladama entiteta i u Predsjedništvu BiH. To je dovoljan razlog da se o tome očituje Hrvatska koja je potpisnica i Washingtona i Daytona, prema tome ima i obvezu da ako se krše Dayton i Washington”, kazao je.

Ljubić smatra da Hrvatska ima pravo tražiti, kao što je to tražio i Europski parlament, da se provede odluka Ustavnog suda BiH o izmjenama Izbornog zakona BiH kojim treba omogućiti izbor legitimnih predstavnika svakog od tri konstitutivna naroda na svim administrativno-političkim razinama, dodajući da to nije miješanje u unutarnju poltiku BiH.

“Na taj način, Hrvatska kao članica EU, ima pravo i obvezu ukazivati zemlji aspirantu Europskoj uniji na poštivanje vladavine prava, a eminentno poštivanje vladavine prava je poštivanje odluka vlastitih ustavnih sudova”, kazao je.

Ljubić je komentirao i pismo trojice bivših visokih predstavnika, koji kažu da se Hrvatska miješa u unutarnje odnose u BiH.

“Te tri osobe nemaju nikakav kredibilitet govoriti o tom pitanju. Oni su sukrivci za ovo stanje u BiH, koje ne samo da je hrvatsku poziciju u BiH dovelo na rub političkog subjektiviteta, već je dodatno destabilizirala BiH”, istakao je.

Paday Ashdown i Carl Bildt su izravno svojim odlukama nanijeli štetu BiH, a gosp. Schilling je svoj mandat prespavao, kazao je Ljubić.

Ljubić tvrdi da ova Deklaracija neće zaoštriti odnose između Hrvatske i BiH, nego da ide u prilog BiH, jer harmonzacija odnosa tri konstitutivna naroda stabilizira političke prilike u BiH./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari