Pratite nas

Kolumne

Tko s kim upravlja, Josipović Jovićem ili Jović Josipovićem?

Objavljeno

na

Josipovićev partner na susretima s veleposlanikom Srbije Ivo Šimonović kaže: “Dajte nam barem žuto ako ne već i zeleno svjetlo da pristajete na početak pregovora o povlačenju tužbi kako bi mogli obavijestiti Haaški sud pravde da odgodi zakazivanje sjednice o raspravi o hrvatskoj tužbi protiv Srbije za učinjeni genocid.”

Glavni analitičar predsjednika Josipovića Dejan Jović ključ je za otkrivanje istine o tajnom strateškom planu Josipovićeve probritanske i prosrpske politike.

Od početka Josipovićevog mandata, kao i mnogi, pisao sam i dokazivao mnogo puta da Ivo Josipović zajedno sa Vesnom Pusić sustavno radi na pretvaranju Hrvatske u britansku političku koloniju, odnosno da su oni ključni ljudi hrvatske politike koji su dobili veliki zadatak prekrajanje i krivotvorenja istine o Domovinskom ratu kako bi mogli amnestirati Srbiju za učinjeni genocid u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Ivo Josipović bio je provoditelj britanske politike na Balkanu i prije izbora za predsjednika Hrvatske tako da se može reći da je značajno poguran da postane predsjednik Hrvatske kako bi mogao s ključnog mjesta predsjednika Hrvatske što potpunije provesti britansku politiku na Balkanu čiji su sljedeći glavni ciljevi.

1. Amnestirati srpsku politiku kao krivca za sve zlo što se dogodilo, amnestirati Srbiju za počinjeni genocid u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i pretvoriti velikosrpsku agresiju u navodni građanski rat s podijeljenom krivnjom.

2. Uspostaviti i ostvariti pomirbu nametanjem krivotvorine da nije bilo velikosrpske agresije, da nema dobrih i loših, krivaca i nevinih nego da su svi krivi i da svima treba suditi kao zločinačkim organizacijama. Da treba ravnomjerno raspodijeliti krivnju kao pretpostavku uspostavljanja nove suradnje i zajedništva na području bivše Jugoslavije.

3. Da treba svim sredstvima sprječavati i ometati njemački utjecaj i vezati Hrvatsku što je moguće više za antifašističku Veliku Britaniju a ne za “fašističku” Njemačku.

U ostvarivanju takve strategije imao je i ima važnu ulogu Haaški sud koji je pod kontrolom Velike Britanije nastojao svojim djelovanjem nametnuti jednaku krivnju Srbije i Hrvatske kako bi se omogućilo novo zajedništvo na Zapadnom Balkanu s vodećom ulogom Srbije.

U realizaciji takve britanske strategije velika smetnja bili su svi koji su se borili za utvrđivanje istine, a protiv britansko haaške nepravde. Zato je trebalo spriječiti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu da pred Međunarodnim sudom pravde uspiju s optužnicom protiv Srbije za učinjeni genocid kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini. Danas pri samom kraju mandata Ive Josipovića nije teško dokazati da je on već od 2000. godine vrlo sustavno radio na promicanju britanske strategije. Nakon izbora Stjepana Mesića za predsjednika Republika i dolaska SDP-ove koalicije na vlast Ivo Josipović kao zastupnik SDP-a bio je vrlo uspješan i vjeran provoditelj britanske politike.

Ivo Josipović je skoro deset godina prije svoje kandidature za predsjednika Republike Hrvatske učinio ključni potez za ostvarivanje britanske koncepcije Haaškog suda. Dao je značajni doprinos Deklaraciji Hrvatskog sabora koja je omogućila da Haaški sud provodi britansku strategiju, da na isti način za udružene zločinačke pothvate optužuje Srbiju i Hrvatsku i da pokuša ukinuti razliku između Srbije kao agresora i Hrvatske kao žrtve agresije.

Josipović, i kao stručnjak za krivično pravo, bio je cijelo vrijeme apologet britanske Haaške strategije te je čvrsto branio monstruozne i neistinite optužnice protiv Franje Tuđmana, državnog i vojnog vodstva Hrvatske a ne samo protiv hrvatskih generala. Godine 2007. Ivo Josipović ide i dalje kao član Komisije za doradu hrvatske tužbe protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj. Kao član radne grupe nastojao je, u čemu je djelomično i uspio, razvodniti hrvatsku tužbu te je bez odobrenja Hrvatske Vlade stupio u pregovore sa veleposlanikom agresorske Srbije protiv koje je kao član Komisije pisao tužbu.

Više puta se sastajao upravo u vrijeme rada na doradi tužbe protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj sa srpskim veleposlanikom u Zagrebu nudeći svoje prijateljstvo Srbiji, dajući jasno do znanja da on ne stoji iza tužbe i da je on, ako dođe na vlast, spreman normalizirati odnose sa Srbijom amnestiranjem Srbije od učinjenog genocida. Kao dokaz svoje spremnosti za drugačiju politiku hvali se veleposlaniku agresorske Srbije da je napustio Komisiju, znači poručuje da se ne slaže sa tužbom i optužbom protiv Srbije. Veleposlanik to razumije, prihvaća ponudu suradnje i kaže: “To ćemo znati ceniti.” Da bi ojačao svoje pozicije kao prijatelj Srbije koji nudi drugačiju politiku od službene hrvatske politike hvali se da je beogradski zet. Na više sastanaka s veleposlanikom agresorske Srbije donosi i opširnu hrpu materijala o optužbama i presudama Srbima za učinjene zločine. Ali ono što je na granici veleizdaje već 2007. godine svakako je ponuda srpskom veleposlaniku o početku pregovora Hrvatske i Srbije radi povlačenja tužbi.

Josipovićev partner na susretima s veleposlanikom Srbije Ivo Šimonović kaže: “Dajte nam barem žuto ako ne već i zeleno svjetlo da pristajete na početak pregovora o povlačenju tužbi kako bi mogli obavijestiti Haaški sud pravde da odgodi zakazivanje sjednice o raspravi o hrvatskoj tužbi protiv Srbije za učinjeni genocid.” Sve to rade bez znanja i suglasnosti Hrvatske Vlade suprotno hrvatskim interesima i hrvatskoj politici. Takvim svojim ponašanjem Ivo Josipović je kupovao podršku Velike Britanije koja je u to vrijeme faktično vladala Balkanom jer su Sjedinjene Američke Države prepustile tu važnu ulogu Velikoj Britaniji. Čudno i nelogično ponašanje Ive Sanadera i HDZ-a koji je dozvolio da HDZ ima nekoliko kandidata za predsjednika bilo je ključno u izbori za predsjednika Ive Josipovića. Mnogo je indicija da su neki kandidati podržani od moćnih tajnih institucija pod kontrolom Velike Britanije i da su znali za koga igraju. Izabran upravo zato da provodi britansku politiku u regiji Ivo Josipović je od početka svog mandata vjerno i sustavno provodio glavne ciljeve britanske politike. U provođenju te politike sklapao je nova prijateljstva sa ključnim ljudima srpske politike. Prihvatio je strategiju Borisa Tadića koja se temeljila na prihvaćanju glavnih britanskih ciljeva te je javno u Vukovaru demonstrirao da prihvaća da se Srbija amnestira od krivnje za genocid i agresiju i da se prihvati krivotvorina da se radilo o građanskom ratu. Nakon odlaska Borisa Tadića prihvatio je i bratsku suradnju sa Tomislavom Nikolićem, četničkim vojvodom i učesnikom agresije na Hrvatsku, te je tropoljupcem pokazao da Srbiju ne smatra agresorom nego da prihvaća da se radilo o sukobu i građankom ratu s podijeljenom krivnjom. Cijelo vrijeme on i Vesna Pusić pokušavaju pritiskom natjerati Hrvatsku Vladu da povuče tužbu protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj.

Nisu uspjeli u tome, nisu uspjeli zbog oslobađajuće presude Gotovini i Markaču ni u svojoj politici detuđmanizacije i optuživanja hrvatskog državnog i vojnog vodstva za navodni udruženi zločinački pothvat. Nanijeli su veliku štetu ugledu Hrvatske ali nisu izvršili preuzete obaveze. Zato je Ivo Josipović odlučio ponovno zatražiti pomoć strateškog partnera i zato je upravo uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju otišao na sastanka sa britanskom Kraljicom na kojem je preuzeo nove zadatke odnosno obećao ako dobije drugi mandat ići istim britanskim putem i do kraja ostvariti ciljeve britanske politike koji se ne razlikuju od ciljeva velikosrpske politike. Pri posjeti Velikoj Britaniji zajedno sa suprugom Ivo Josipović bio je oduševljen počastima koje je dobio od britanske Kraljice. U tom oduševljenju izjavio je da je sklopio strateško partnerstvo između Velike Britanije i Hrvatske odnosno da će Hrvatska tijesno surađivati s v Britanijom ne samo u provođenju regionalne politike na Balkanu nego i u Europskoj uniji. Ivo Josipović je nakon tog sastanka vrlo odlučno krenuo u realizaciju dobivenih zadataka od strateškog partnera Velike Britanije. Krenuo je odmah na turneju po regiji u kojoj je kruna bio službeni posjet Beogradu gdje je govorio u Narodnoj skupštini Srbije i u skladu sa dobivenim zadatkom od engleske Kraljice sklopio je i strateško partnerstvo i sa Srbijom.

Uspostavljanjem strateškog partnerstva s Velikom Britani­jom, a onda i sa Srbijom, hrvatsko državno vodstvo je na neki način prihvatilo i Memorandum 2 SANU-a (Srpske akademije nauka i umjetnosti) u kojem je na novi način i s novim zadatcima precizno utvrđena strategija nove velikosrpske politike u regiji pod pokroviteljstvom Velike Britanije.

Dakle, sve karte su na stolu. Ivo Josipović više ne taji da želi nastaviti istu politiku, da želi ići istim putem. Zbog toga treba očekivati javnu i tajnu podršku Velike Britanije i njenih institucija koje i dalje vladaju podzemljem Balkana koje ne treba podcijeniti. Dakle, Ivo Josipović nastavlja vjerno provoditi britansku politiku. U tome mu je veliku podršku davao njegov glavni analitičar Dejan Jović. Čak bi se moglo reći da je on najzaslužniji što je britanska Kraljica s najvećim počastima primila Ivu Josipovića i njegovu suprugu. Dejan Jović je britanski čovjek od povjerenja. U Velikoj Britaniji je magistrirao i doktorirao i tamo se izvrsno plasirao kao suradnik moćnih britanskih institucija. Vjerojatno ga je zbog toga Josipović izabrao za svoga glavnog analitičara, za glavnog stratega. Dejan Jović cijelo vrijeme bio mu je više od desne ruke, on je vodio stratešku igru. Međutim, Dejan Jović je pogriješio što je javno nastupao, javno otkrivao bit Josipovićeve politike, što je veličao Jugoslaviju, što je tražio da Hrvatska čeka Srbiju prilikom ulaska u Europsku uniju, što je žestoko bez argumenata napadao Domovinski rat i Franju Tuđmana. Pred izbore Dejan Jović je napravio novu pogrešku, osporio je referendum o samostalnosti Hrvatske i doveo u pitanje legalnost nastanka Hrvatske kao suverene države. Zbog toga ga se Ivo Josipović formalno riješio kako bi mediji pod kontrolom Josipovića uveli šutnju o Joviću. Josipović i Jović su se formalno razišli ali ne i stvarno. Dejan Jović je i dakle moćan kao i ranije, on i dalje spada u deset najmoćnijih Srba. Jović je i dalje ključni čovjek u provođenju britanske i srpske politike koja je i dalje temelj politike Josipovića u borbi za novi mandat. Josipović kao vladar hrvatskih medija krije kao zmija noge činjenicu da i dalje provodi Jovićevu strategiju. O Joviću se više ne piše i ne govori, kao da ga nije bilo, što je još jedan dokaz da je Ivo Josipović zagospodario glavnim medijima u Hrvatskoj. Želi se sakriti, da se i dalje politika Ive Josipovića ne razlikuje od politike Dejana Jovića i da je formalno uklonjen Dejan Jovića samo zbog izbora odnosno da je on i dalje glavni savjetnik i veza sa Velikom Britanijom i Srbijom, tako da se čak može postaviti pitanje da li glavnu ulogu ima Dejan Jović ili Ivo Josipović. Tko čiju politiku provodi Josipović Jovićevu ili Jović Josipovićevu. Odgovor je jasan. Nema razlike između njihovih politika. Oni i dalje provode istu politiku.

Zdravko Tomac/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Kaštelani štite homoseksulace od pedera

Objavljeno

na

Objavio

Kada se izrugujete s hrvatskom himnom u srpskim “Novostima”, onda je to satira. Kada palite hrvatsku zastavu onda je to umjetnost, performans. Kada Ivana Pavla II. prikažete kao pedofila koji siluje dijete, onda je to kazalište. Kada ljudima nataknete svinjske glave i pobijete ih, onda su to umjetničke slobode.

Ali kada u sklopu poklada, gdje se sprda svak sa svakim, gdje nema “povlaštenih”, gdje nema cenzure, gdje se po cijelom svijetu pale kao krnje političari, suci, vjerski službenici… i nitko se ne buni jer su to poklade, koje je kolega sa Filozofskog u Splitu prof. Marko Dragić definirao pučkim, “folklornim kazalištem”, pobunit će se jedino homoseksualci i podnijeti kaznenu prijavu protiv Kaštelana, jer su spalili slikovnicu za djecu koja vrtićkoj djeci nudi brak kao zajednicu dva tate i dvije mame s djetetom.

E to onda nije satira, to nisu umjetničke slobode, to nije, kako definicija kaže, “pučko kazalište”, to nije pučka umjetnost, to je “govor mržnje”.
Možete, dakle, kao krnje spaljivati političare, suce, svećenike, možete spaljivati sve osim – homoseksualne propagande. Teror gay lobija ne odnosi se samo na pučki teatar, oni “s dvije tate i dvije mame” zlostavljaju i same homoseksualce koji to prikazuju kao nerazumno, licemjerno, protuprirodno.

Poruka Dolcea i Gabbane

Podsjećamo. Modni i poslovni duo Domenico Dolce i Stefano Gabbana, inače obojica homoseksualci koji su bili u vezi, izazvali su neviđenu agresiju gay lobija svojim izjavama kada su stali u obranu tradicionalne obitelji protiv dva tate i dvije mame i poručili kako “neke stvari nikada ne treba mijenjati… Obitelj nije nikakav hir.

U njoj postoji osjećaj pripadnosti koji je nadnaravne prirode”, rekao je Gabanna, a Dolce (Slatki) je dodao kako “prokreacija mora biti čin ljubavi… Djeca rođena metodom oplođivanja unajmljenih jajašaca, to su djeca kemije, sintetike. Maternice za iznajmljivanje, sperma odabrana iz kataloga…”, rekao je Dolce i zaključio: “Jedina prava obitelj je tradicionalna. Ona bez kemijskih potomaka i iznajmljenih maternica. Život ima svoj prirodan tijek i neke stvari ne treba mijenjati”.

Slično je u Francuskoj napravio Jean-Pier Delaume-Myard. I on je homoseksualac, aktivist koji se kao gay bori za pravo svakog djeteta da ima oca i majku. On tako preispituje djelovanje LGBT udruga i kaže da one ne predstavljaju ni njegove interese niti interese većine homoseksualaca koje pozna. Jasno kaže kako obiteljski život, kamoli posvajanje djece, nije ideal ogromne većine homoseksualaca.

U Hrvatskoj, jedan od ponajboljih novinara u kulturi, pisac Dražen Ilinčić, također je jasan: “Gay zajednica ne može biti ista kao i heteroseksualna već po svojim biološkim datostima… Nametanje u prvi plan gay brakova i sličnih pitanja, posvajanja djece i sličnoga, mislim da je i nepravedno prema velikom dijelu gay kulture koji uopće ne drži do tih vrijednosti.
Po tome ispada da se najveći broj gay ljudi želi oženiti, kupiti kućicu i imati dvoje posvojene djece. Pa to je glupost!” Dražen je prije svega dobar čovjek, iznimno duhovit i tolerantan, vrstan novinar i pisac. I, da, on je gay. I što s tim?

Draženovoj kolegici Hloverki Novak-Srzić često sam znao reći da je Dražen za mene fini gospodin homoseksualac, a ne peder. Pederi su za mene svi oni, bili homo ili hetero, koji su agresivni, ideološki zagriženi i licemjerni. Peder nije spolna orijentacija već karakterna osobina.
Pederi sve to jesu, agresivni, netolerantni, ideološki zagriženi i licemjerni.

“Bolesna institucija”

A kako su homoseksualci postali pederi? Na ovom mjestu već napisah kako su u vrijeme seksualne revolucije homoseksualci okupljeni oko pokreta ‘Stonewall’, tijekom svojih pionirskih “parada ponosa” u New Yorku govorili ovako: “Smisao seksualne revolucije jest ukidanje svih društvenih institucija”, pri čemu su prvenstveno mislili na najodvratniju od svih: obitelj.
Tako jedan gay manifest iz toga vremena piše: “Brak je bolesna i represivna institucija!” Martha Shelley, jedna od najpoznatijih lezbijki toga doba, 1972. godine piše: “Mi smo muškarci i žene koji su se od svojih prvih sjećanja pobunili protiv spolnih uloga i obitelji.”

Dakle, homoseksualci su postali licemjerni, agresivni i ideološki zadojeni pederi kada su, prezirući moral (heteroseksualne) većine, u zadnje vrijeme sami počeli tražiti da postanu dio njega, pa žele brak, tu “bolesnu instituciju”, kako rekoše, usvajanje djece, pa onda agresivno nasrću danas slikovnicama i na vrtiće.
Što se dogodilo u Kaštelima? Ništa, ljudi su se počeli sprdati s tom vrstom agresivnosti koja ni djecu u vrtićima ne ostavlja na miru. Kaštelani su zapravo branili homoseksualce od pedera, kao i Dolce i Gabbana, a na karnevalu su pokazali i zavidnu modnu osviještenost.

A što se tiče prijave za “govor mržnje”, valjda će im suditi ovogodišnji krnjo, sutkinja zvana “Sinkopa”. Ona se nije uvrijedila, kao ova LGBTQWSGFD… bića. Ona zna što su to umjetničke slobode i satira. Ona ih primjenjuje u svojoj sudskoj praksi na veselje cijele nacije.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvoje Hitrec: Bezočno četnikovo švrljanje po Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Veljača 2018. odmiče

Mala i kratka veljača osvetnica je dugoga siječnja koji nije znao iscijediti iz oblaka ni grudu snijega. Već na svom početku dočekala je omanjom mećavom europskoga četnika Vučića koji samo što nije izgovorio Ich ein Berliner.

Nervozan i uplašen, skrivajući strah bahatošću, dovezen je bezbednom rutom na Pantovčak, gdje je dočekan s Bože pravde i Lijepom našom koja se crvenjela od stida što mora pjevati četniku, predsjednica hrvatska bijaše suzdržano ozbiljna u odjeći koju inače nosi Corto Maltese, u kombinaciji s odorom varaždinske gradske garde.

Predsednik Srbije, mali od palube Vojislava Šešelja, donio je kao dar protokole o sudbini i pomrtnim ostatcima „tri lica“, rugajući se tako Hrvatskoj i žrtvama krovoloka već po dolasku. Donio i neke matične knjige koje će malo poslužiti Hrvatima. Micićeva remek-djela o Hrvatima kao mješavini majmuna i papiga nije donio, jer je taj trik već iskoristio Tadić, pa što da se ponavlja.

Onda je razgovarao s predsjednicom koja se nije mogla sjetiti zašto ga je zvala i u čemu bi se to mogli složiti, pa su pred novinare izišli s izjavom da se nisu ni u čemu složili, što je odavalo dojam da je sastanak u Zagrebu nepripremljen i besmislen, osim u svrhu izazivanja gnjeva hrvatskoga naroda, u čemu se svi slažemo, osim mudraca koji su u tomu vidjeli neki viši smisao.

Zatim je Vučić bio na molitvenom doručku kod Plenkovića koji se vrlo iznenadio što vidi četnika u Zagrebu, ali je diplomatski šutio i brzo otpravio nezvanoga gosta iz sjedišta Vlade, a ni nastavni posjet Saboru koji se smjestio preko puta nije bio srdačan, sve mutno i napeto, baš kao da je došao neki četnik.

Predsjednici Vlade i Hrvatskoga sabora čija se većina drži i održava na srpskim glasovima i ucjenama, u daljnjem tijeku četnikova posjeta nisu sudjelovali, jednostavno su isparili, pa je sve palo na leđa predsjednice države koja je četnika pozvala, a nije se mogla sjetiti zašto, kao što je rečeno.

Malo joj je pomogao nadbiskup zagrebački smjestivši četnika u bivšu Stepinčevu radnu sobu, gdje bijaše i Porfirije koji je stojećki održao govor o ustrašenosti Srba u Hrvatskoj, u prijevodu ugroženosti, o čemu smo se naslušali uoči srpske agresije na Hrvatsku, a znamo kako je dalje išlo.

Do večeri je četnik nekako izdržao, pa i večerao puricu,a zatim gledao vijesti HTV-a koji, na opšte iznenađenje ne samo da nije skrivao znameniti glinski govor nego ga i dao na dar javnosti, baš kao što su taj govor puštale udovice hrvatskih branitelja na Trgu bana Jelačića i generala Sačića, uz sekundiranje Đakića. To je četnika mnogo ozlojedilo, pa se sutradan u Gvozdu iskalio na svom malom od palube, nedužnom Pupovcu koji je (u zamjenu za štošta što ćemo još vidjeti) glasovao ili glasao za zakon o hrvatskim braniteljima.

Tako je četnik pokazao još jedan čin hrabrosti, te se usred Hrvatske umiješao u hrvatske nutarnje posle, a usput dao do znanja – što svi znaju – da je Pupovac desna i lijeva ruka beogradska, njemu izravno odgovoran za Hrvatsku, takoreći namjesnik srbijanski. Popodne je bio nazočan – uz hrvatsku predsjednicu koja se nije mogla sjetiti zašto je ondje – Drugom opštem saboru SNS-a u Lisinskom na kojemu su i on i ona dobili aplauze, a Zagrepčani bijesno trubili jer promet bijaše poremećen baš kao i cijela ta poremećena lakrdija s Vučićevim posjetom.

Rezultat u Lisinskom: Preradović je promptno vraćen među srpske spisatelje, nema tu više šta da se kaže. Krajnji rezultat posjeta: nema ga niti ga je moglo biti, samo potrošen novac, potrošeni hrvatski policajci koji su se morali smrzavati i čuvati četnika, potrošen još dio hrvatskoga dostojanstva i povijesnog pamćenja.

Nema čovjeka s kojim sam razgovarao, od sveučilišnih profesora do taksista, koji nije bio ne ću reći ogorčen, nego i više, samo što nisu povraćali od mučnine. Srbima su narasla krila, još ne govore o konstitutivnosti koja im je krajnji cilj, ali među „zahtijevanja naroda“ stavljaju i zajednicu srpskih općina koja nije nego nukleus buduće krajine, za sada na jednom, istočnom mjestu, a poslije i na drugima, na zapadu i jugu.

Te srpske škole (koje je odlučno odbio već Ivan Mažuranić) da se djeca slučajno ne inegriraju u hrvatsko društvo i ne počnu navijati za Dinamo i Hajduk, te srpski radio i televiziju valjda, srpski tisak ne spominju jer ga već imaju (Novosti), ne spominju srpsko kazalište jer ga već imanju (Kerempuh), čiji je ravnatelj na odlasku Ljuština bio u prvim redovima Lisinskog, a kao dar donio predstavu lažnoga Pirandella.

S tim u svezi jedna usporedba. U čuvenom filmu „Cabaret“ podli komičar pjevuši o svojoj ljubavi prema majmunici, vrlo emotivno, publika sluša, a na kraju čuje da je majmunica zapravo Židovka. To je ta“ satira“, a znamo kako je sve završilo, s holokaustom naravno.

Posve je isto s predstavom „Šest osoba traže autora“ gdje je uglednim Hrvatima stavljaju svinjske njuške, a na kraju ih se ubija, znači otvoreni poziv na likvidaciju – ovaj put ne na velikim srpskim skupovima kao svršetkom osamdesetih, nego komorno, u teatru. A znamo kako je sve završilo. I znamo da pupovački Srbi imaju gotove popise, objavljeni su štoviše. Za razliku od registra okupatorskih terorističkih snaga, koji nikada nije objavljen, a mnogi su iz toga nepostojećeg registra bili u Lisinskom, abolirani svojedobno – nakon čega su počeli preuzimati razne političke dužnosti u zemlji hrvatskoj i to ne samo na lokalnim razinama.

Majka Božja od kamenitih vrata

Kao što rekoh u prošlom broju, ja sam bio na Kamenitim vratima jer sam zbog poremećenog prometa zakasnio na prosvjedni skup na Jelačićevu placu, ali sam se ipak našao u kamenitom finalu, gdje su me snimale policijske kamere. Nadam se da sam dobro ispao, vrlo sam tašt.

Preko puta, malo iznad Dore Krupićeve pa do apoteke koju je držao unuk ili praunuk Dantea Alighierija, nagurale se prosvjednice udovice i prosvjednici s gorostasnim Sačićem, preko puta iza ograde vrlo lijepo izgledajući specijalci s ukusnim vunenim kapama (napokon hrvatska policija nije odjevena kao iz second hand shopa), pa vidjevši sve to rekoh onima oko sebe, „idemo otuda, pa ne bumo se valjda tukli s našim, hrvatskim dečkima zbog jednog ljigavog četnika, lažova i bednika.“

Neki me je rastom maleni neoudbaš u civilu cijelo vrijeme mrko gledao, kao da je veljača 1989., a ja idem prekinuti hrvatsku šutnju skupa s Tuđmanom, Šeksom i ostalima u Društvo književnika (kamo sam se zatim doista i uputio, na grijanje, kako već rekoh u prošloj rubrici.) Prije toga sam se prekrižio pred slikom Blažene Djevice Marije, koja se blaženo smješkala Djetetu i s dosta uzdržane tuge gledala što se zbiva s tim Hrvatima, možda se pitala zašto se ja u samostalnoj hrvatskoj državi potucam po prosvjedima već sedamnaest godina, statiram, ali ponekad i govorim na trgovima i vičem s krovova.

Predsjednica Kolinda je i u ostatku tjedna bila očito duboko uvjerena da je obavila hrabar, smion i odvažan čin, dotično državnički, što mi idioti nismo mogli dokučiti našim sirotinjskim mozgovima. Šteta za nju jer je dobar dio mandata djelovala vrlo dobro, pa ponekad i odlično, naime baš kao hrvatska predsjednica za čiji su uspjeh na izborima mnogi učinili puno i previše, u Hrvatskoj i Herceg-Bosni, a ja sam štoviše bio i u stanovitom počasnom odboru – premda i tada s ruba političkoga spektra ili „rubova bilo kakvog razmišljanja“. Pa jest.

vučić

Mi s kraja osamdesetih i početka devedesetih, kada sada razmislim, bili smo doista s ruba tadanjeg političkoga spektra, a još više s ruba bilo kakvog razmišljanja što nas čeka ako stvari pođu po zlu nakon što smo tako zagalamili da se zatresla Jugoslavija i ubrzo potom raspala, što je zgrozilo miloševiće i vučiće pa su krenuli pobiti ne samo nas nekolicinu nego cijeli hrvatski narod koji se trebao valjda uputiti u zbjeg preko Sutle do Dravograda i Bleiburga ili u boljoj varijanti stisnuti zapadno od granice Zadar (ne Karlobag) – Karlovac – Virovitica. Četnik koji se bahatio u Zagrebu 2018. u svemu je rečenom sudjelovao, zazivao veliku Srbiju, a u Zagrebu prošastih dana lagao da nije, jer je lažov i ništa od „obećanja“ ne će ispuniti budući da patološki lažljivac uživa u svojim lažima i njima se hrani.

Najbolnije pitanje, pitanje nestalih na koje je odavno mogao odgovoriti da je htio, razvlačit će kao harmoniku i s vremena na vrijeme vaditi neke papire s podatcima o sljedećih „tri lica“ koje je uspio naći, ucjenjujući njima Hrvatsku oko granica i ratne odštete (koju je Plenković vrlo dobro odigrao kao dijagonalu), kao što Tadić nikada nije donio obećane protokole iz vukovarske bolnice, niti je mislio, a Vučić nije ni pokušao o tome lagati jer mu se nije dalo. I laž s vremenom umara.

Hrvatski novinari svih provenijencija osjetili su se poniženima i uvrijeđenima što moraju slušati laži i dobivati osione odgovore, pa se na kraju pobunili. Čak je i projugoslavensko vodstvo HND-a izgubilo živce. S tim u svezi: mnogi su se Hrvati s ruba bilo kakvog razmišljanja pitali otkud sad to, otkud se jugoljevaci dižu na zadnje noge i protestiraju, otkud i đak mentora Pupovca, mali Glavašević galami protiv Vučića.

Nije to samo da bi se napakostilo autorima posjeta koje drže desnicom, nije samo to. Nego njima ne paše četnik kao srbijanski vožd jer znaju da s iritantnim četnikom i prozirnim lažovom za njih nema sanjane budućnosti koja podosta sliči na prošlost, to jest da je bilo kakva obnova Jugoslavije, u bilo kojem obliku, fatamorgana sve dok se u Srbiji ne pojavi netko posve suprotan Vučiću i lijepo se, polako, inteligentno, sa svim isprikama i sličnim domišljajima uvuče pod kožu blesavim Hrvatima.

Europa nostra ništa od toga ne razumije, premda ima neka povijesna iskustva sa Srbijom, ali se ne osvrće ili zaboravila. Govori neizravno: „Sve za Srbiju, Srbiju ni za što“. Zahtijeva od Hrvatske da se ponaša „državnički“, a ne s ruba bilo kakvoga razmišljanja, u uskom krugu je odlučeno – i s one strane bare – da Srbija mora ući u finale makar i zabije manje golova nego protivnik (kao Crvena zvezda u doba komunizma) i basta.

Hrvatsku tapšaju po leđima, daju joj komplimente. Hrvatska je nosač aviona na kojemu će Srbija doploviti do Europske unije, a ne da bude (kao u komičnom stripu koji je svojedobno tisakan u „Politici“ ili drugdje) ko žirafa, vanevropska zverka.

Naći će se način da Srbija ne plati odštetu, da ne vrati teritorij, da ne ukine regionalnu jurisdikciju, pa i da ne prizna Kosovo, a opet uđe s nekom tamnom formulacijom. Kao što je vanevropskoj žirafi pružena humanitarna pomoć iz Haaga koji je odustao ne samo od bivšeg Vučićeva šefa Šešelja nego i od dvije mračne figure kojima je trebalo biti suđeno, a ne će, jer bi štošta isplivalo i oko Berlinera Vučića.

No, da za sada završim s bezočnim četnikovim švrljanjem po Hrvatskoj i glede rezultata demantiram samoga sebe. Jest, priznajem, bilo je rezultata. Rezultat su podjele među Hrvatima u svezi toga posjeta,čime su srpska posla dala doprinos hrvatskim poslima.

Čak su i neki mudraci s novinarske desnice hvalili „državnički čin“, čak spominjali Tuđmana koji je pregovarao i sa crnim vragom, te taj nalaz dali kao krunski dokaz. A nije tako, naravno, Tuđman je pregovarao – ne u Zagrebu s Miloševićem ni tepihom – u vrijeme kada se rat zahuktavao i grijali tenkovi, pregovarao da dobije na vremenu, da u užasnom naporu pokuša sve kako bi možda i otklonio ratnu opasnost koja se nadvila nad Hrvatskom, nad hrvatskim narodom.

Sada nije rat, hrvatska je vojska pobijedila srpsku i ne postoji nikakav razlog da ratni huškač bude primljen u Zagrebu, makar i suzdržano, da paternalistički obujmi srpski korpus kao nekada Rašković i metodom „Srbi na okup“ u Lisinskom u stvari kaže tko će jedini štititi srpsku manjinu u Hrvatskoj, ne Zagreb, ne hrvatski Ustav, nego Beograd. A kakve se sve manifestacije toga paternalizma mogu očekivati, vidjet ćete čim grane proljeće… Kad sam govorio o novinarima: pamtim neku novinarsku tiskovnu amebu koja se obrusila na Hebranga kada je u televizijskoj emisiji zborio… no, kao „s ruba političkog spektra ili rubova bilo kakvog razmišljanja“. Hebrang koji je u ratu viđao ubijenu djecu, žene i muškarce, njihovu krv koja lipti, nakon zanosnih govora četničkih huškača poput Vučića.

Petnaest tisuća Hrvata i Hrvatice, četiri stotine ubijene djece, najmanje. A Vesna Bosanac i dalje pita što je s protokolima iz vukovarske bolnice. Hrvatski ranjenici pobijeni. Usput, dan ili dva nakon Vučićeva odlaska koji se poklopio s finalom fašnika i nestanka prinčeva karnevala u plamenu, u istom je Lisinskom, ali u maloj dvorani, izvedena monodrama stopostotnog invalida iz Domovinskog rata, Marija Filipija, pod naslovom „Kako glumiti normalnog čovjeka“. A kako, pitam se, glumiti normalnu zemlju u kojoj se četnicima prostiru crveni tepisi, a junak Domovinskoga rata, bolesni Merčep čami u tamnici, premda bi ga već opisana (još ne i otpisana!) predsjednica jednim potezom pera mogla osloboditi.

Crta Vrginmosrt-Karlovac-Krnjak

Dodik

Vidjevši da Hrvatska otvara vrata svakovrsnom smeću, odmah nakon četnika Vučića dokotrljao se u Hrvatsku Dodik, šef eniteta RS nastalog na progonstvima, ubijanju, znači genocidu.

Stigao u Karlovac, doduše ne na crveni tepih nego u „privatni posjet“, nakon što je pokušao ući s oružanom pratnjom i dugim cijevima, valjda onima koje je kupio (2500 komada) za svoju kohortu. Tako su se dvije iste misli spojile u istom vremenu, a Karlovac nije slučajno izabran, ne samo zato što je dio velikosprske crte.

Za sada je misao u tom dijelu Hrvatske usmjerena na skromno pojačavanje crte Vrginmost-Karlovac, gdje se oblikuje nova osovina što bi s vremenom Banovinu, to jest po njihovu Baniju, trebala pretvoriti u omanju, a zatim sve veću krajinu koja bi kordunskim nastavkom uhvatila za vrat Hrvatsku, tamo gdje je najtanja, a misli sežu i do Cetingrada iz kojega se vidi druga jedna opasnost, ne toliko džamije u Kladuši, nego se u njoj okupljaju muslimanski izbjeglice iz Azije i Afrike, čekajući povoljnije meteorološke uvjete. Visok snijeg je zapreka ,pa da ondje kao i u Delnicama koju su neki idioti izbrisali iz popisa brdsko-planinskih područja i valjda još dodali da je ondje bundeva najviša točka.

U sjećanje

A što je s hrvatskom kulturom, sam Bog zna. Prošastih je dana umro Branko Lentić , autor vrlo dobrih dokumentaraca, čovjek kreativan na mnogo načina, televizijski profesionalac. Istodobno su neki portali podsjetili na godišnjicu smrti generala Červenka. Što je spajalo tu dvojicu ljudi? Oba su nakon sloma Hrvatskoga proljeća stradali, a povezuje ih i to što je Červenko nakon izlaska iz zatvora morao zarađivati za kruh kao „vanjski suradnik“ radiotelevizije, to jest kao inkasator, o čemu mi je pričao u Gundulićevoj, gdje smo zajedno bili u istom političkom tijelu. Lentić je početkom devedesetih postao direktor HTV-a (ne HRT-a kako su mnogi ovih dana neznalački pisali), Červenko je postao generalom i šefom Glavnoga stožera u Oluji.

Pitanje što je s hrvatskom kulturom odnosi se i na HRT, koji je dio kulturne scene ili bi trebao biti. Pozornom gledatelju sigurno nije promaknula vijest objavljena tek u titlu (podslovima) Dnevnika, da Programsko vijeće nije prihvatilo prijedlog programa za 2018. Ili sam krivo vidio.

Nevjerojatno, ali poslije nisam o tome ništa pročitao u tisku, a nekmoli čuo s tv-ekrana (dopuštam da mi je promaknulo). No, HRT je pribavio i jedan bonus u mojim očima, otvorio dopisništvo u Mostaru, ukinuto u vrijeme neokomunista.

Hrvoje Hitrec / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari