Pratite nas

Kolumne

Tko s kim upravlja, Josipović Jovićem ili Jović Josipovićem?

Objavljeno

na

Josipovićev partner na susretima s veleposlanikom Srbije Ivo Šimonović kaže: “Dajte nam barem žuto ako ne već i zeleno svjetlo da pristajete na početak pregovora o povlačenju tužbi kako bi mogli obavijestiti Haaški sud pravde da odgodi zakazivanje sjednice o raspravi o hrvatskoj tužbi protiv Srbije za učinjeni genocid.”

Glavni analitičar predsjednika Josipovića Dejan Jović ključ je za otkrivanje istine o tajnom strateškom planu Josipovićeve probritanske i prosrpske politike.

Od početka Josipovićevog mandata, kao i mnogi, pisao sam i dokazivao mnogo puta da Ivo Josipović zajedno sa Vesnom Pusić sustavno radi na pretvaranju Hrvatske u britansku političku koloniju, odnosno da su oni ključni ljudi hrvatske politike koji su dobili veliki zadatak prekrajanje i krivotvorenja istine o Domovinskom ratu kako bi mogli amnestirati Srbiju za učinjeni genocid u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Ivo Josipović bio je provoditelj britanske politike na Balkanu i prije izbora za predsjednika Hrvatske tako da se može reći da je značajno poguran da postane predsjednik Hrvatske kako bi mogao s ključnog mjesta predsjednika Hrvatske što potpunije provesti britansku politiku na Balkanu čiji su sljedeći glavni ciljevi.

1. Amnestirati srpsku politiku kao krivca za sve zlo što se dogodilo, amnestirati Srbiju za počinjeni genocid u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i pretvoriti velikosrpsku agresiju u navodni građanski rat s podijeljenom krivnjom.

2. Uspostaviti i ostvariti pomirbu nametanjem krivotvorine da nije bilo velikosrpske agresije, da nema dobrih i loših, krivaca i nevinih nego da su svi krivi i da svima treba suditi kao zločinačkim organizacijama. Da treba ravnomjerno raspodijeliti krivnju kao pretpostavku uspostavljanja nove suradnje i zajedništva na području bivše Jugoslavije.

3. Da treba svim sredstvima sprječavati i ometati njemački utjecaj i vezati Hrvatsku što je moguće više za antifašističku Veliku Britaniju a ne za “fašističku” Njemačku.

U ostvarivanju takve strategije imao je i ima važnu ulogu Haaški sud koji je pod kontrolom Velike Britanije nastojao svojim djelovanjem nametnuti jednaku krivnju Srbije i Hrvatske kako bi se omogućilo novo zajedništvo na Zapadnom Balkanu s vodećom ulogom Srbije.

U realizaciji takve britanske strategije velika smetnja bili su svi koji su se borili za utvrđivanje istine, a protiv britansko haaške nepravde. Zato je trebalo spriječiti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu da pred Međunarodnim sudom pravde uspiju s optužnicom protiv Srbije za učinjeni genocid kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini. Danas pri samom kraju mandata Ive Josipovića nije teško dokazati da je on već od 2000. godine vrlo sustavno radio na promicanju britanske strategije. Nakon izbora Stjepana Mesića za predsjednika Republika i dolaska SDP-ove koalicije na vlast Ivo Josipović kao zastupnik SDP-a bio je vrlo uspješan i vjeran provoditelj britanske politike.

Ivo Josipović je skoro deset godina prije svoje kandidature za predsjednika Republike Hrvatske učinio ključni potez za ostvarivanje britanske koncepcije Haaškog suda. Dao je značajni doprinos Deklaraciji Hrvatskog sabora koja je omogućila da Haaški sud provodi britansku strategiju, da na isti način za udružene zločinačke pothvate optužuje Srbiju i Hrvatsku i da pokuša ukinuti razliku između Srbije kao agresora i Hrvatske kao žrtve agresije.

Josipović, i kao stručnjak za krivično pravo, bio je cijelo vrijeme apologet britanske Haaške strategije te je čvrsto branio monstruozne i neistinite optužnice protiv Franje Tuđmana, državnog i vojnog vodstva Hrvatske a ne samo protiv hrvatskih generala. Godine 2007. Ivo Josipović ide i dalje kao član Komisije za doradu hrvatske tužbe protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj. Kao član radne grupe nastojao je, u čemu je djelomično i uspio, razvodniti hrvatsku tužbu te je bez odobrenja Hrvatske Vlade stupio u pregovore sa veleposlanikom agresorske Srbije protiv koje je kao član Komisije pisao tužbu.

Više puta se sastajao upravo u vrijeme rada na doradi tužbe protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj sa srpskim veleposlanikom u Zagrebu nudeći svoje prijateljstvo Srbiji, dajući jasno do znanja da on ne stoji iza tužbe i da je on, ako dođe na vlast, spreman normalizirati odnose sa Srbijom amnestiranjem Srbije od učinjenog genocida. Kao dokaz svoje spremnosti za drugačiju politiku hvali se veleposlaniku agresorske Srbije da je napustio Komisiju, znači poručuje da se ne slaže sa tužbom i optužbom protiv Srbije. Veleposlanik to razumije, prihvaća ponudu suradnje i kaže: “To ćemo znati ceniti.” Da bi ojačao svoje pozicije kao prijatelj Srbije koji nudi drugačiju politiku od službene hrvatske politike hvali se da je beogradski zet. Na više sastanaka s veleposlanikom agresorske Srbije donosi i opširnu hrpu materijala o optužbama i presudama Srbima za učinjene zločine. Ali ono što je na granici veleizdaje već 2007. godine svakako je ponuda srpskom veleposlaniku o početku pregovora Hrvatske i Srbije radi povlačenja tužbi.

Josipovićev partner na susretima s veleposlanikom Srbije Ivo Šimonović kaže: “Dajte nam barem žuto ako ne već i zeleno svjetlo da pristajete na početak pregovora o povlačenju tužbi kako bi mogli obavijestiti Haaški sud pravde da odgodi zakazivanje sjednice o raspravi o hrvatskoj tužbi protiv Srbije za učinjeni genocid.” Sve to rade bez znanja i suglasnosti Hrvatske Vlade suprotno hrvatskim interesima i hrvatskoj politici. Takvim svojim ponašanjem Ivo Josipović je kupovao podršku Velike Britanije koja je u to vrijeme faktično vladala Balkanom jer su Sjedinjene Američke Države prepustile tu važnu ulogu Velikoj Britaniji. Čudno i nelogično ponašanje Ive Sanadera i HDZ-a koji je dozvolio da HDZ ima nekoliko kandidata za predsjednika bilo je ključno u izbori za predsjednika Ive Josipovića. Mnogo je indicija da su neki kandidati podržani od moćnih tajnih institucija pod kontrolom Velike Britanije i da su znali za koga igraju. Izabran upravo zato da provodi britansku politiku u regiji Ivo Josipović je od početka svog mandata vjerno i sustavno provodio glavne ciljeve britanske politike. U provođenju te politike sklapao je nova prijateljstva sa ključnim ljudima srpske politike. Prihvatio je strategiju Borisa Tadića koja se temeljila na prihvaćanju glavnih britanskih ciljeva te je javno u Vukovaru demonstrirao da prihvaća da se Srbija amnestira od krivnje za genocid i agresiju i da se prihvati krivotvorina da se radilo o građanskom ratu. Nakon odlaska Borisa Tadića prihvatio je i bratsku suradnju sa Tomislavom Nikolićem, četničkim vojvodom i učesnikom agresije na Hrvatsku, te je tropoljupcem pokazao da Srbiju ne smatra agresorom nego da prihvaća da se radilo o sukobu i građankom ratu s podijeljenom krivnjom. Cijelo vrijeme on i Vesna Pusić pokušavaju pritiskom natjerati Hrvatsku Vladu da povuče tužbu protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj.

Nisu uspjeli u tome, nisu uspjeli zbog oslobađajuće presude Gotovini i Markaču ni u svojoj politici detuđmanizacije i optuživanja hrvatskog državnog i vojnog vodstva za navodni udruženi zločinački pothvat. Nanijeli su veliku štetu ugledu Hrvatske ali nisu izvršili preuzete obaveze. Zato je Ivo Josipović odlučio ponovno zatražiti pomoć strateškog partnera i zato je upravo uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju otišao na sastanka sa britanskom Kraljicom na kojem je preuzeo nove zadatke odnosno obećao ako dobije drugi mandat ići istim britanskim putem i do kraja ostvariti ciljeve britanske politike koji se ne razlikuju od ciljeva velikosrpske politike. Pri posjeti Velikoj Britaniji zajedno sa suprugom Ivo Josipović bio je oduševljen počastima koje je dobio od britanske Kraljice. U tom oduševljenju izjavio je da je sklopio strateško partnerstvo između Velike Britanije i Hrvatske odnosno da će Hrvatska tijesno surađivati s v Britanijom ne samo u provođenju regionalne politike na Balkanu nego i u Europskoj uniji. Ivo Josipović je nakon tog sastanka vrlo odlučno krenuo u realizaciju dobivenih zadataka od strateškog partnera Velike Britanije. Krenuo je odmah na turneju po regiji u kojoj je kruna bio službeni posjet Beogradu gdje je govorio u Narodnoj skupštini Srbije i u skladu sa dobivenim zadatkom od engleske Kraljice sklopio je i strateško partnerstvo i sa Srbijom.

Uspostavljanjem strateškog partnerstva s Velikom Britani­jom, a onda i sa Srbijom, hrvatsko državno vodstvo je na neki način prihvatilo i Memorandum 2 SANU-a (Srpske akademije nauka i umjetnosti) u kojem je na novi način i s novim zadatcima precizno utvrđena strategija nove velikosrpske politike u regiji pod pokroviteljstvom Velike Britanije.

Dakle, sve karte su na stolu. Ivo Josipović više ne taji da želi nastaviti istu politiku, da želi ići istim putem. Zbog toga treba očekivati javnu i tajnu podršku Velike Britanije i njenih institucija koje i dalje vladaju podzemljem Balkana koje ne treba podcijeniti. Dakle, Ivo Josipović nastavlja vjerno provoditi britansku politiku. U tome mu je veliku podršku davao njegov glavni analitičar Dejan Jović. Čak bi se moglo reći da je on najzaslužniji što je britanska Kraljica s najvećim počastima primila Ivu Josipovića i njegovu suprugu. Dejan Jović je britanski čovjek od povjerenja. U Velikoj Britaniji je magistrirao i doktorirao i tamo se izvrsno plasirao kao suradnik moćnih britanskih institucija. Vjerojatno ga je zbog toga Josipović izabrao za svoga glavnog analitičara, za glavnog stratega. Dejan Jović cijelo vrijeme bio mu je više od desne ruke, on je vodio stratešku igru. Međutim, Dejan Jović je pogriješio što je javno nastupao, javno otkrivao bit Josipovićeve politike, što je veličao Jugoslaviju, što je tražio da Hrvatska čeka Srbiju prilikom ulaska u Europsku uniju, što je žestoko bez argumenata napadao Domovinski rat i Franju Tuđmana. Pred izbore Dejan Jović je napravio novu pogrešku, osporio je referendum o samostalnosti Hrvatske i doveo u pitanje legalnost nastanka Hrvatske kao suverene države. Zbog toga ga se Ivo Josipović formalno riješio kako bi mediji pod kontrolom Josipovića uveli šutnju o Joviću. Josipović i Jović su se formalno razišli ali ne i stvarno. Dejan Jović je i dakle moćan kao i ranije, on i dalje spada u deset najmoćnijih Srba. Jović je i dalje ključni čovjek u provođenju britanske i srpske politike koja je i dalje temelj politike Josipovića u borbi za novi mandat. Josipović kao vladar hrvatskih medija krije kao zmija noge činjenicu da i dalje provodi Jovićevu strategiju. O Joviću se više ne piše i ne govori, kao da ga nije bilo, što je još jedan dokaz da je Ivo Josipović zagospodario glavnim medijima u Hrvatskoj. Želi se sakriti, da se i dalje politika Ive Josipovića ne razlikuje od politike Dejana Jovića i da je formalno uklonjen Dejan Jovića samo zbog izbora odnosno da je on i dalje glavni savjetnik i veza sa Velikom Britanijom i Srbijom, tako da se čak može postaviti pitanje da li glavnu ulogu ima Dejan Jović ili Ivo Josipović. Tko čiju politiku provodi Josipović Jovićevu ili Jović Josipovićevu. Odgovor je jasan. Nema razlike između njihovih politika. Oni i dalje provode istu politiku.

Zdravko Tomac/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Jesmo li kao narod i pojedinačno zreli i spremni i za izvaninstitucionalnu borbu?

Objavljeno

na

Objavio

Nove okolnosti traže nove ljude, nove političke vođe naroda, naroda suočenog s prijetnjom nestanka

Prigodom prve obljetnice smrti predsjednika mr. Mate Bobana otkriven je spomenik u obliku stećka sa stablom potomstva Mate Bobana s jedne strane i s likom vile Svetigorke Hrvatice na pročelju. Spomenik je rad akademskoga slikara Anđelka Mikulića. Na stećku stoji urezan tekst fra Ante Marića:

U KRATKOM ŽIVOTU DICU DICE SVOJE UGLEDAH I MIR NAĐOH NA SVOM PLEMENITOM JA MATE BOBAN SIN STIPANA JURE I MATE MOLEĆI SVETOG STIPANA PRVOMUČENIKA ZA POKOJ NEPOMUĆENI PO TKO ZNA KOJI PUT ZLOTVORI UDARIŠE NA SVE HRVATSKO NAROD HRVATA HERCEG BOSNE PRVAKOM ME UČINI OSNOVASMO HRVATSKU REPUBLIKU HERCEG BOSNU I VOJSKU SLAVNOG HRVATSKOG VIJEĆA OBRANE KRVLJU NAJBOLJIH HRVATSKIH SINOVA U LJUTIM BOJIMA SAČUVASMO OD SAVE DO SINJEG JADRANA ZEMLJU JEZIK IME SVETO HRVATSKO KATOLIČKO DESNICOM SVOJOM HRVATSKOM NARODU ZLA NE UČINIH RIČI I BILIGA NAJMANJEG PROTIVU HRVATA ZABILIŽIO NISAM VILA SVETIGORKA HRVATICA SVIDOKOM MI NA GROBU I MOJIH VITEZOVA STOJI MRTVE NAS ŠTITI VISOKO DRŽEĆ ŠTIT HRVATA MAČEM ĆE PRIT BUDU LI NAS POPIRALI ZORIT ĆE NAM ZORE ZBRAJAT DANE U VRIME VRIME U VIČNOST ZA BESMRTNI ŽIVOT HRVATSKE ZEMLJE HERCEG BOSNE

Zaista, naša djeca i unuci trebaju ove riječi znati naizust znati i u srca urezati!

„Krvlju najboljih hrvatskih sinova u ljutim bojima sačuvasmo od Save do Sinjeg Jadrana zemlju, jezik, ime sveto, hrvatsko, katoličko“ (…)

Za besmrtni život hrvatske zemlje Herceg Bosne!!!

Hoće li naša djeca znati sačuvati, razgovorima, pregovorima, umijećem mogućeg, u danim okolnostima, u novim vremenima, na istim prostorima, blago koje im očevi označiše svojom krvlju, svojim kostima?

Stoljećima narodi čekaju vođu koji ih je spreman povesti na put ostvarenja snova, u Slobodu. Moderna vremena s novim komunikacijskim kanalima, u novoj, potpuno drugačijoj dimenziji značenja pojmova „neovisnost“, „suverenost“, možda skraćuju taj period na pola ili na četvrt stoljeća, ali je važno da potomci ne izgube dušu duše nacionalne, bitak naroda, svijest o potrebi samobitnosti, samostojnosti, čvrstu nit, poveznicu s precima koji ih zadužiše.

Je li današnji naraštaj hrvatskih političara u BiH sačuvao instinkt za samoodržanjem, prepoznaje li znakove vremena i hoće li, kada opet uskoro bude trebalo, znati stati i ustati? A trebat će! Jer za o(p)stanak nam nisu dostatne deklaracije, prkos i ponos, sjećanja i uspomene, pjesme, tradicija pa ni čuvanje samog jezika kao zadnjeg bitka nacije.

U zrelim nacijama o tomu brinu instituti, vijeća intelektualaca, ratni i politički veterani, a narod kojega su u hodu k Slobodi zaustavili prije nego je prohodao, nema organiziranu misleću logistiku, nema svoj „think tank“, a u BiH ni svoju kakvu-takvu vojsku. Što nam preostaje? Od onih koji su svojim odlukama uveli kršenje mirovnih sporazuma kao pravilo, od onih koji su na najbrutalniji moguću način smijenili stotine hrvatskih političara u BiH, tenkovima „uvodili red“ u bankarski sustav opet samo jednog naroda, od onih koji ni u mirovini ne miruju nego se otvoreno miješaju ne samo u pitanja unutarnjeg uređenja BiH nego se drznu držati lekcije Europskoj Komisiji i euro-parlamentarcima, očekivati da se pospu pepelom i priznaju svoje grijehe, da konačno shvate u kakvoj su to državi „uvodili red“ zadnjih četvrt stoljeća. Oni ne odgovaraju nikomu, osim možda nekim nevidljivim a moćnim svjetskim nad-vladama, sotonskim krugovima kojima odgovara zadržavanje kriznih područja u kojima po potrebi mogu lako izazvati nove sukobe i ratove. Stoga su jadne, čak i navodne hrvatske „javne“ medijske kuće koje Petritschu, Bildtu, Schwarz-Schillingu i Inzku daju toliko medijskog prostora i predstavljaju njihovo mišljenje kao referentno kada čak i bošnjački neupitni intelektualci sami komentiraju zadnje izbore kao nametanje volje brojnijeg naroda malobrojnijem narodu. Na koncu i Miroslav Lajčak, jedini od „visokih predstavnika“ koji se usudi imati drukčije mišljenje, pokazuje nerazumijevanje Daytonskog sporazuma kada kaže da je u slučaju #sejdokomšić prekršen samo duh, ali ne i slovo mirovnoga Sporazuma.

Dobro je da su hrvatski euro-parlamentarci postigli konsenzus, još bolje je što, inače Briselu do kraja odana, trenutna hrvatska vlast i dalje ustrajno brani prava Hrvata u BiH, ne samo na nacionalna nego i na temeljna ljudska prava – birati i biti biran. Dobro je da su i službene strukture katoličke Crkve u BiH suglasne bar kada se govori o minimumu prava Hrvata kao konstitutivnog naroda u BiH. Dobro je što je trenutni vođa Hrvata u BiH, kakogod ga doživljavali i štogod o njemu mislili, proširio krug zajedničkog djelovanja izvan i iznad Hrvatskog Narodnog Sabora, djelujući kao hrvatski politički blok. Još bi bolje bilo kada bi se jedni, drugi i treći uspjeli dogovoriti o konkretnom, jasnom političkom stavu, koji ne bi bio usmjeren protiv nikoga i kojega bi onda branili pod svaku cijenu.

Jesmo li kao narod i pojedinačno zreli i spremni za izvaninstitucionalnu borbu?

Pitanje egzistencije, strah od gubitka ionako teško stečenih pozicija ili običnih poslova, je razumljiv i donekle prihvatljiv argument, bar kada govorimo o Hrvatima službenicima i zaposlenicima ministarstava, agencija, ureda, instituta itsl. u Sarajevu ili Mostaru. Razumjeti je donekle i političke „uhljebe“ koji nisu sposobni ništa drugo raditi kako bi sebi i obitelji osigurali egzistenciju. Ali, dolazi vrijeme kada će biti teško ostati principijelan do kraja i zadržati takve pozicije i pojedinačne beneficije. Jer, znamo već iz prijašnjih iskustava, u slučaju principijelnog stava o ne sudjelovanju u vlasti dok se ne riješi pitanje izbornog zakona, ostavlja se „prazan“ prostor koji će Bošnjaci opet popuniti „lojalnim“ Hrvatima, a takvih se uvijek nađe.

Prva „pragmatičarka“ koja floskulom o „politici kao umijeću mogućeg“ govori upravo o očekivanom egzistencijalnom strahu ili uhljebničkoj paranoji, dosadašnja Čovićeva ministrica obrane BiH, Marina Pendeš je bila (ne)očekivano iznenađena što joj se zamjeri salutiranje nametnutom članu Predsjedništva Komšiću koji je na sporno postrojavanje OS BiH došao umjesto Dodika (koji ne drži do tog Dana, 25. Studenog, valjda obilježavanje ZAVNO BiH?).

Najprije je izjavila: “Politika je umijeće mogućeg, a politika u Sarajevu umijeće političkog preživljavanja, barem što se hrvatskog naroda u BiH, osobito u Središnjoj Bosni, tiče, a takve impulzivne i instant reakcije i blokade nas mogu samo odvesti u veću propast i ponor. Takve smo scenarije već imali i znamo svi kako smo prošli kao narod” – rekla je tada Pendeš a onda se ispričavala brojnim hrvatskim braniteljskim i studentskim udrugama koje su joj zamjerile prerano „legitimiranje“ Komšića kao „našeg člana Predsjedništva“. A sam Komšić je reagirao izjavom, bolje reći prijetnjom Hrvatima Središnje Bosne: „ Ako se ovo nastavi Hrvati u Središnjoj Bosni će biti glavne žrtve“.

Druga „pragmatičarka“ je ministrica vanjskih poslova u Vladi RH, Pejčinović Burić koja je o izboru Komšića i daljnjoj suradnji s njim kao nametnutim „hrvatskim“ članom Predsjedništva BiH, u izjavi za Hrvatski Radio, kazala otprilike da se čudi nekim njegovim izjavama nakon izbora, ali da se nada da će suradnje biti jer je mora biti.

Predsjednik Vlade RH Andrej Plenković je odmah nakon usvajanja Deklaracije o Hrvatima u BiH, na sastanku Vijeća Europe u Briselu, dobio otvorenu potporu deset europskih zemalja, među kojima su Austrija, Italija, Grčka, Slovačka, Sam Plenković kaže da je kolegama na Europskom vijeću rekao da govori kao najveći zagovornik BiH, “da se nitko nije više zauzeo za napredak BiH prema EU-u i tako ćemo i nastaviti”, te je dodao „Signaliziramo da imamo problem koji se može prilično jednostavno riješiti i da dođe do konsenzusa oko promjene izbornog zakona. Stvar je jasna”, istaknuo je Plenković. A ministrica vanjskih poslova Federica Mogherini je kazala da je priključenje balkanskih zemalja prioritet EU. I ona se slaže da se promjene izbornog zakona u BiH moraju što prije donijeti.

Međutim bit će uzalud i Plenkovićevo ustrajno i argumentiramo zalaganje (ako ništa) bar za povratak na izvorne osnove Daytonskog sporazuma, bit će uzalud i Čovićevo balansiranje između Dodika i Izetbegovića, i „ostajanje na terenu“ kao i eventualni bojkot sudjelovanja u vlasti, ako kao narod nismo spremni dosljedno do kraja braniti svoja nacionalna prava u BiH i na BiH. Ako nismo spremni zbog toga podnijeti nova kažnjavanja političara, i ako treba nove sankcije ionako razbijenom gospodarstvu.

Pravo je dakle pitanje jesmo li kao narod konačno zreli za svaki mogući scenarij pa i izvaninstitucionalni otpor. Jesmo li spremni riskirati pozicije i ako bude trebalo podnijeti načelne ostavke na dobro plaćene funkcije? Jesu li pojedinci spremni prigušiti vlastiti ego i povući se iz politike ako se procjeni da je to jedini način izlaska iz zatvorenog kruga? Ne vjerujte onima koji kažu da nema osoba spremnih preuzeti rizik vođenja naroda do konačne slobode i rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja u BiH. Ima ih! I nisu opterećeni ni komunističkom ni kriminalnom prošlošću. I ne boje se! Samo im treba otvoriti vrata, pustiti ih da se predstave narodu i povedu svoj narod iz „ropstva nemila“.

(MM)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Trpimir Jurić: Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa

Objavljeno

na

Objavio

Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

U najranijoj fazi našeg života, kao bebe, mi glasajući se izgovaramo glasove, vokale A, O, U. U drugoj fazi naših govornih početaka počinjemo s spajanjem glasova u slogove. To stvara neizmjerno veselje i zabavu našim roditeljima, starijoj braći i sestrama, bakama i djedovima. Prvi ili među prvim udvojenim slogovima je ma-ma. Oni koji su nam svojim glavama zatvarali pogled i stalno nas poticali na nastavak gugutanja priželjkivali su da „izgovorimo“ ono što bih oni htjeli čuti: ma-ma, ta-ta, ba-ba…)

Nesvjesnost ili svjesnost da smo izgovorili ma-ma i da je to glasanje zainteresirana publika iznad naše kolijevke, razumjela kao da smo dozivali ili imenovali mamu, kontinuirano će potrajati do kraja našeg života. Kad više, kad manje svjesno i smisleno, kad nehotično, kad kao vapaj, mama, majko moja.

Vjerojatno sam vas zbunio s ovim uvodom i ne nalazite smislenosti i razloga spominjanja ove naše ljudske govorne faze.
Trojica pripadnika Devete bojne HOS-a na bojištu – nisu išli nigdje bez križa ili krunice

Ma-ma, mama, majko, majko moja, kako rekoh ostat će nam do kraja života, često ili najčešće kao zazivanje, traženje, naposljetku moljenje, molitvu.

U prvoj kolumni govorio sam o izrađivanju vizualnog, osobnog ili skupnog identiteta kod pripadnika ZENGA (posebne frizure, posebni detalji na odori, znakovlje i sl). Jedan važan detalj nisam spomenuo, pa sada koristim priliku, je krunica.

Naklono ili nenaklono, ljudi nas se sjećaju s krunicom oko vrata, oko epolete naše jakne. Neki su je nosili sa diskrecijom u nekom od brojnih džepova, ali rijetko tko ju nije imao i kad nije znao razloga zašto ju imati uz sebe, a još manje zašto ju ne imati.
Mnogi su s njom umrli. Neki naši poginuli imali su specifično izrađene krunice, pa je to bio bitan detalj kod identifikacije. Pojedinci ju, niti nakon ovoliko godina poraća, nikad više nisu skinuli s vrata. Baš tu, tu ratnu, čudotvornu za koju vjeruju da im je nebrojeno puta pomogla.

Najgora iskustva iz ratnih logora, službeno kao psiholog, čuo sam od prvih naših razmijenjenih zarobljenika, logoraša. Kasnije, bar se tako čini, kao da je blago popustila sva opakost koju čovjek prema čovjeku može napraviti.

U jednom od stotina provedenih psiholoških intervjua s logorašima po njihovoj razmjeni, jedan naš vojnik, logoraš s Manjače, mi priča:

“Već kod vrućeg prijama u logoru ostao sam bez ičega materijalnog što sam imao kod sebe. Među ostalim, krunicu su mi potrgali i bacili. Slijedilo je uništavanje mog dostojanstva. Doslovno su me zgazili, Boga u meni ubili. Zazivao sam u sebi, naglas majku (onu majku s početka ove priče). Kad su me koliko toliko ostavili na miru, ne zaboravljajući mi dati redovnu porciju batina, koristio sam svaku priliku, u početku samo u sebi, moliti se Bogu, Majki Božjoj, Gospi. Upoznavajući logoraše, supatnike, molili bi se u paru. Kako je vrijeme odmicalo i krug molitelja postajao veći, a strah od javnog moljenja manji, molili smo Gospinu krunicu.

Taj obred molitve sve više i više se ponavljao, postajući naša duhovna praksa za koju ni logorski čuvari više nisu marili. Bitnije od toga je što su nam se u molitvi pridruživali i oni koji se prije nisu molili. Zapravo ne znam jesu li bili ateisti, agnostici, vjernici bez prakse, nevažno.
Stotine krunica na spomen obilježju iznad jedne od masovnih grobnica kod Vukovara

Ja sam počeo izrađivati svoju novu krunicu. Koristio sam kamenčiće s poda oblikujući ih u kuglice kad god sam stigao. Najčešće otvorenim dlanom pritiskujući izabrani kamenčić od betonsko tlo staje (logor Manjača bio je napravljen na jednoj farmi).

Rupice na kuglicama sam bušio s ogromnom požrtvovnošću, teškim trudom i domišljatošću, rekao bih inženjerskom kreativnošću i zanatskom vještinom. Pritom nisam osjećao umora ili dosade. Cijeli taj proces imao je smisla. Svaka nova obrađena i probušena kuglica približavala me je cilju. Napraviti svoju novu krunicu. Time sam kratio vrijeme, otklanjao crne misli i pesimizam kojem nitko bar u početku nije uzmogao umaći. Dlanovi su mi u početku bili s podljevima i žuljevima. Kako je vrijeme odmicalo, a broj kuglica se povećavao, žuljevi su nestajali. Paralelno s tim, trud je dobivao smisao, vrijeme prolazilo, a ja sam usprkos svim neprekinutim torturama postajao snažniji.

Kad sam izradio 59 kuglica, za dovršiti krunicu ostalo je napraviti križ. Nema laka križa, ali nema ni krunice bez križa. U njegovu izradu uložio sam sve svoje stečeno znanje i vještinu stečenu u izradi kuglica i puno više od toga. Ima tu puno novih detalja, pa izrada nije prošla bez pokušaja i pogrešaka. Svaki put kada bih pogriješio ili nisam bio zadovoljan, krenuo bih od početka. Na duhovnom planu, svaki neuspjeh u izradi križa, doživljavao sam kao Kristovo padanje pod križem i ponovno ustajanje. Svaki novi početak u izradi novog, približavao me je uspjehu. Interesantno je koliko me to nije frustriralo niti obeshrabrivalo, štoviše, bivao sam strpljiviji i uporniji.

Napokon sam dovršio svoju krunicu, unikatnu, neponovljivu. Mojih osamnaest mjeseci na Manjači je proteklo, razmijenjen sam. Razmjena i moj povratak kući svojoj obitelji je moje uskrsnuće. Ja nisam Isus Krist, ali sam sebi sam dokazao da je moguće opstati usprkos svih bestijalnosti. Ljudska duhovna narav izražena kroz vjerovanje, upornost, davanje smisla svakoj žrtvi, veselje svakoj i najmanjoj pobjedi je prelazak u sasvim novu dimenziju koju do tada nisam imao.”

Trpimir jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari