Pratite nas

Kolumne

Tko s kim upravlja, Josipović Jovićem ili Jović Josipovićem?

Objavljeno

na

Josipovićev partner na susretima s veleposlanikom Srbije Ivo Šimonović kaže: “Dajte nam barem žuto ako ne već i zeleno svjetlo da pristajete na početak pregovora o povlačenju tužbi kako bi mogli obavijestiti Haaški sud pravde da odgodi zakazivanje sjednice o raspravi o hrvatskoj tužbi protiv Srbije za učinjeni genocid.”

Glavni analitičar predsjednika Josipovića Dejan Jović ključ je za otkrivanje istine o tajnom strateškom planu Josipovićeve probritanske i prosrpske politike.

Od početka Josipovićevog mandata, kao i mnogi, pisao sam i dokazivao mnogo puta da Ivo Josipović zajedno sa Vesnom Pusić sustavno radi na pretvaranju Hrvatske u britansku političku koloniju, odnosno da su oni ključni ljudi hrvatske politike koji su dobili veliki zadatak prekrajanje i krivotvorenja istine o Domovinskom ratu kako bi mogli amnestirati Srbiju za učinjeni genocid u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Ivo Josipović bio je provoditelj britanske politike na Balkanu i prije izbora za predsjednika Hrvatske tako da se može reći da je značajno poguran da postane predsjednik Hrvatske kako bi mogao s ključnog mjesta predsjednika Hrvatske što potpunije provesti britansku politiku na Balkanu čiji su sljedeći glavni ciljevi.

1. Amnestirati srpsku politiku kao krivca za sve zlo što se dogodilo, amnestirati Srbiju za počinjeni genocid u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i pretvoriti velikosrpsku agresiju u navodni građanski rat s podijeljenom krivnjom.

2. Uspostaviti i ostvariti pomirbu nametanjem krivotvorine da nije bilo velikosrpske agresije, da nema dobrih i loših, krivaca i nevinih nego da su svi krivi i da svima treba suditi kao zločinačkim organizacijama. Da treba ravnomjerno raspodijeliti krivnju kao pretpostavku uspostavljanja nove suradnje i zajedništva na području bivše Jugoslavije.

3. Da treba svim sredstvima sprječavati i ometati njemački utjecaj i vezati Hrvatsku što je moguće više za antifašističku Veliku Britaniju a ne za “fašističku” Njemačku.

U ostvarivanju takve strategije imao je i ima važnu ulogu Haaški sud koji je pod kontrolom Velike Britanije nastojao svojim djelovanjem nametnuti jednaku krivnju Srbije i Hrvatske kako bi se omogućilo novo zajedništvo na Zapadnom Balkanu s vodećom ulogom Srbije.

U realizaciji takve britanske strategije velika smetnja bili su svi koji su se borili za utvrđivanje istine, a protiv britansko haaške nepravde. Zato je trebalo spriječiti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu da pred Međunarodnim sudom pravde uspiju s optužnicom protiv Srbije za učinjeni genocid kako u Hrvatskoj tako i u Bosni i Hercegovini. Danas pri samom kraju mandata Ive Josipovića nije teško dokazati da je on već od 2000. godine vrlo sustavno radio na promicanju britanske strategije. Nakon izbora Stjepana Mesića za predsjednika Republika i dolaska SDP-ove koalicije na vlast Ivo Josipović kao zastupnik SDP-a bio je vrlo uspješan i vjeran provoditelj britanske politike.

Ivo Josipović je skoro deset godina prije svoje kandidature za predsjednika Republike Hrvatske učinio ključni potez za ostvarivanje britanske koncepcije Haaškog suda. Dao je značajni doprinos Deklaraciji Hrvatskog sabora koja je omogućila da Haaški sud provodi britansku strategiju, da na isti način za udružene zločinačke pothvate optužuje Srbiju i Hrvatsku i da pokuša ukinuti razliku između Srbije kao agresora i Hrvatske kao žrtve agresije.

Josipović, i kao stručnjak za krivično pravo, bio je cijelo vrijeme apologet britanske Haaške strategije te je čvrsto branio monstruozne i neistinite optužnice protiv Franje Tuđmana, državnog i vojnog vodstva Hrvatske a ne samo protiv hrvatskih generala. Godine 2007. Ivo Josipović ide i dalje kao član Komisije za doradu hrvatske tužbe protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj. Kao član radne grupe nastojao je, u čemu je djelomično i uspio, razvodniti hrvatsku tužbu te je bez odobrenja Hrvatske Vlade stupio u pregovore sa veleposlanikom agresorske Srbije protiv koje je kao član Komisije pisao tužbu.

Više puta se sastajao upravo u vrijeme rada na doradi tužbe protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj sa srpskim veleposlanikom u Zagrebu nudeći svoje prijateljstvo Srbiji, dajući jasno do znanja da on ne stoji iza tužbe i da je on, ako dođe na vlast, spreman normalizirati odnose sa Srbijom amnestiranjem Srbije od učinjenog genocida. Kao dokaz svoje spremnosti za drugačiju politiku hvali se veleposlaniku agresorske Srbije da je napustio Komisiju, znači poručuje da se ne slaže sa tužbom i optužbom protiv Srbije. Veleposlanik to razumije, prihvaća ponudu suradnje i kaže: “To ćemo znati ceniti.” Da bi ojačao svoje pozicije kao prijatelj Srbije koji nudi drugačiju politiku od službene hrvatske politike hvali se da je beogradski zet. Na više sastanaka s veleposlanikom agresorske Srbije donosi i opširnu hrpu materijala o optužbama i presudama Srbima za učinjene zločine. Ali ono što je na granici veleizdaje već 2007. godine svakako je ponuda srpskom veleposlaniku o početku pregovora Hrvatske i Srbije radi povlačenja tužbi.

Josipovićev partner na susretima s veleposlanikom Srbije Ivo Šimonović kaže: “Dajte nam barem žuto ako ne već i zeleno svjetlo da pristajete na početak pregovora o povlačenju tužbi kako bi mogli obavijestiti Haaški sud pravde da odgodi zakazivanje sjednice o raspravi o hrvatskoj tužbi protiv Srbije za učinjeni genocid.” Sve to rade bez znanja i suglasnosti Hrvatske Vlade suprotno hrvatskim interesima i hrvatskoj politici. Takvim svojim ponašanjem Ivo Josipović je kupovao podršku Velike Britanije koja je u to vrijeme faktično vladala Balkanom jer su Sjedinjene Američke Države prepustile tu važnu ulogu Velikoj Britaniji. Čudno i nelogično ponašanje Ive Sanadera i HDZ-a koji je dozvolio da HDZ ima nekoliko kandidata za predsjednika bilo je ključno u izbori za predsjednika Ive Josipovića. Mnogo je indicija da su neki kandidati podržani od moćnih tajnih institucija pod kontrolom Velike Britanije i da su znali za koga igraju. Izabran upravo zato da provodi britansku politiku u regiji Ivo Josipović je od početka svog mandata vjerno i sustavno provodio glavne ciljeve britanske politike. U provođenju te politike sklapao je nova prijateljstva sa ključnim ljudima srpske politike. Prihvatio je strategiju Borisa Tadića koja se temeljila na prihvaćanju glavnih britanskih ciljeva te je javno u Vukovaru demonstrirao da prihvaća da se Srbija amnestira od krivnje za genocid i agresiju i da se prihvati krivotvorina da se radilo o građanskom ratu. Nakon odlaska Borisa Tadića prihvatio je i bratsku suradnju sa Tomislavom Nikolićem, četničkim vojvodom i učesnikom agresije na Hrvatsku, te je tropoljupcem pokazao da Srbiju ne smatra agresorom nego da prihvaća da se radilo o sukobu i građankom ratu s podijeljenom krivnjom. Cijelo vrijeme on i Vesna Pusić pokušavaju pritiskom natjerati Hrvatsku Vladu da povuče tužbu protiv Srbije za učinjeni genocid u Hrvatskoj.

Nisu uspjeli u tome, nisu uspjeli zbog oslobađajuće presude Gotovini i Markaču ni u svojoj politici detuđmanizacije i optuživanja hrvatskog državnog i vojnog vodstva za navodni udruženi zločinački pothvat. Nanijeli su veliku štetu ugledu Hrvatske ali nisu izvršili preuzete obaveze. Zato je Ivo Josipović odlučio ponovno zatražiti pomoć strateškog partnera i zato je upravo uoči ulaska Hrvatske u Europsku uniju otišao na sastanka sa britanskom Kraljicom na kojem je preuzeo nove zadatke odnosno obećao ako dobije drugi mandat ići istim britanskim putem i do kraja ostvariti ciljeve britanske politike koji se ne razlikuju od ciljeva velikosrpske politike. Pri posjeti Velikoj Britaniji zajedno sa suprugom Ivo Josipović bio je oduševljen počastima koje je dobio od britanske Kraljice. U tom oduševljenju izjavio je da je sklopio strateško partnerstvo između Velike Britanije i Hrvatske odnosno da će Hrvatska tijesno surađivati s v Britanijom ne samo u provođenju regionalne politike na Balkanu nego i u Europskoj uniji. Ivo Josipović je nakon tog sastanka vrlo odlučno krenuo u realizaciju dobivenih zadataka od strateškog partnera Velike Britanije. Krenuo je odmah na turneju po regiji u kojoj je kruna bio službeni posjet Beogradu gdje je govorio u Narodnoj skupštini Srbije i u skladu sa dobivenim zadatkom od engleske Kraljice sklopio je i strateško partnerstvo i sa Srbijom.

Uspostavljanjem strateškog partnerstva s Velikom Britani­jom, a onda i sa Srbijom, hrvatsko državno vodstvo je na neki način prihvatilo i Memorandum 2 SANU-a (Srpske akademije nauka i umjetnosti) u kojem je na novi način i s novim zadatcima precizno utvrđena strategija nove velikosrpske politike u regiji pod pokroviteljstvom Velike Britanije.

Dakle, sve karte su na stolu. Ivo Josipović više ne taji da želi nastaviti istu politiku, da želi ići istim putem. Zbog toga treba očekivati javnu i tajnu podršku Velike Britanije i njenih institucija koje i dalje vladaju podzemljem Balkana koje ne treba podcijeniti. Dakle, Ivo Josipović nastavlja vjerno provoditi britansku politiku. U tome mu je veliku podršku davao njegov glavni analitičar Dejan Jović. Čak bi se moglo reći da je on najzaslužniji što je britanska Kraljica s najvećim počastima primila Ivu Josipovića i njegovu suprugu. Dejan Jović je britanski čovjek od povjerenja. U Velikoj Britaniji je magistrirao i doktorirao i tamo se izvrsno plasirao kao suradnik moćnih britanskih institucija. Vjerojatno ga je zbog toga Josipović izabrao za svoga glavnog analitičara, za glavnog stratega. Dejan Jović cijelo vrijeme bio mu je više od desne ruke, on je vodio stratešku igru. Međutim, Dejan Jović je pogriješio što je javno nastupao, javno otkrivao bit Josipovićeve politike, što je veličao Jugoslaviju, što je tražio da Hrvatska čeka Srbiju prilikom ulaska u Europsku uniju, što je žestoko bez argumenata napadao Domovinski rat i Franju Tuđmana. Pred izbore Dejan Jović je napravio novu pogrešku, osporio je referendum o samostalnosti Hrvatske i doveo u pitanje legalnost nastanka Hrvatske kao suverene države. Zbog toga ga se Ivo Josipović formalno riješio kako bi mediji pod kontrolom Josipovića uveli šutnju o Joviću. Josipović i Jović su se formalno razišli ali ne i stvarno. Dejan Jović je i dakle moćan kao i ranije, on i dalje spada u deset najmoćnijih Srba. Jović je i dalje ključni čovjek u provođenju britanske i srpske politike koja je i dalje temelj politike Josipovića u borbi za novi mandat. Josipović kao vladar hrvatskih medija krije kao zmija noge činjenicu da i dalje provodi Jovićevu strategiju. O Joviću se više ne piše i ne govori, kao da ga nije bilo, što je još jedan dokaz da je Ivo Josipović zagospodario glavnim medijima u Hrvatskoj. Želi se sakriti, da se i dalje politika Ive Josipovića ne razlikuje od politike Dejana Jovića i da je formalno uklonjen Dejan Jovića samo zbog izbora odnosno da je on i dalje glavni savjetnik i veza sa Velikom Britanijom i Srbijom, tako da se čak može postaviti pitanje da li glavnu ulogu ima Dejan Jović ili Ivo Josipović. Tko čiju politiku provodi Josipović Jovićevu ili Jović Josipovićevu. Odgovor je jasan. Nema razlike između njihovih politika. Oni i dalje provode istu politiku.

Zdravko Tomac/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Još nisu shvatili da je politika Velike Srbije poražena

Objavljeno

na

Objavio

Glasovi koji s istoka dopiru do Hrvatske pokazuju da se u srbijanskoj politici prema Hrvatima već skoro dva stoljeća ništa nije promijenilo.

Ono što nam danas poručuju ministri iz Beograda ima prizvuk poruka iz Načrtanija Ilije Garašanina, dokumenta čija je glavna poruka – do istrage naše ili vaše. Prevedeno na suvremeni hrvatski jezik to bi značilo do nestanka vašeg ili našeg, piše Ante Gugo / Večernji list

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća srbijanski političari krenuli su u suludu avanturu kojoj je cilj bio ostvarenje velikosrpske ideje pokrenute u spomenutom Načrtaniju, a kasnije razrađeno u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Riječ je o političkom nacrtu po kojem su svi Srbi trebali živjeti u jednoj državi.

Cijena tog suludog nacionalističkog velikosrpskog projekta bila je više od 100 tisuća mrtvih u ratovima koje su njegovi kreatori pokrenuli zbog ostvarenja sna o Velikoj Srbiji.

Iako vojno poraženi zbog čudnog odnosa zapadnih sila prema pokretačima najvećih ratnih zločina u suvremenoj Europi nakon Hitlera, nositelji te zločinačke politike nikad nisu bili i stvarno poraženi. Da jesu nikad se ne bi moglo dogoditi da predsjednik Srbije postane Aleksandar Vučić, politički učenik osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja.

Vučića će povijest zapamtiti po izjavama kako će Glina uvijek biti srpska zemlja, te da za svakog mrtvog Srbina treba pobiti stotinu Muslimana. Kulminacija odbijanja priznavanja poraza velikosrpske politike došla je ovih dana iz usta srbijanskog ministra obrane Aleksandra Vulina.

Nakon što je tijekom posjeta hrvatskog saborskog izaslanstva Skupštini Srbije ratni Zločinac Vojislav Šešelj u zgradi parlamenta gazio hrvatsku zastavu i vrijeđao naše političare, po incidentnoj retorici poznat ministar obrane Srbije Aleksandar Vulin najavio je svoj dolazak na komemoraciju u Jasenovcu.

Iz Vlade Republike Hrvatske poručeno je kako ne bi bilo dobro da po izazivanju incidenata poznat političar dođe na komemoraciju. Vulin je odgovorio da o njegovu dolasku u Hrvatsku ne može odlučivati nitko iz Hrvatske nego samo vrhovni zapovjednik Vojske Srbije.

Takvu uvredu nije bilo moguće prešutjeti i nakon samo nekoliko sati srbijanski ministar obrane proglašen je nepoželjnom osobom. Sve ovo uglavnom je poznato, ali podsjetio sam na to zbog uvoda u malo ozbiljniju analizu. Hrvatska je, naime, već dugo u situaciji da mora trpjeti uvrede iz Srbije.

Naša zemlja je samo mali djelić velikog svjetskog geostrateškog mozaika. Kao članica NATO saveza uživa podršku i zaštitu moćnih svjetskih sila, ali ima i određene obveze. Nije nikakva nepoznanica kako NATO ne želi da Srbija bude pod potpunim ruskim utjecajem jer bi to unosilo dodatni nemir u ovaj dio Europe.

Problem posebno postaje izražen nakon jačanja rusko-turskog savezništva. To dovodi do kompliciranja političkih prilika u Bosni i Hercegovini. Hrvatska ima ustavnu obvezu prema Hrvatima u BiH. Dakle, vodeći vanjsku politiku domovina osim o interesima Republike Hrvatske mora voditi računa i o interesima Hrvata u BiH.

Prečesto se hrvatsku Vladu optuživalo za podložničku politiku prema Europskoj uniji i NATO savezu, ali oni koji su glasni u takvim kritikama nikad ne nude alternative. Oni nikad ne kažu kako ostvariti hrvatske nacionalne interese bez onih koji praktično upravljaju suvremenim svijetom.

Koliko bi se Hrvatska osjećala sigurno bez potpore NATO-a i EU u okruženju u kojem srbijanski ministar poručuje da će vrhovni zapovjednik Vojske Srbije odlučiti kada će on doći u Hrvatsku ili dok u Italiji postoji Uprava Zadra u izbjeglištvu koju financira talijanski parlament?

Kakva bi bila budućnost Hrvata u BiH kad za njih ne bi mogla skrbiti Hrvatska koja iza leđa ima EU i NATO? Kritičari hrvatske Vlade nikad ne odgovaraju na ova pitanja. Treba li biti posebno mudar kako bi se moglo odgovoriti na pitanje kome je najviše u interesu da Hrvatsku odmakne od EU i NATO saveza? Jasno je kao dan da je to igra u Srbiji, odnosno u sjedištima sila koje u ovom trenutku stoje iza države koja se još uvijek nije pomirila s vojnim i političkim porazom koji joj je nanijela Hrvatska u Domovinskom ratu.

Srpskim političarima nije u interesu pričati o novijoj povijesti jer oni su svjesni da su tu na skliskom tlu. Njima je draže pričati o malo daljoj povijesti jer tu su teorije koje su nam oni nametnuli kroz godine svoje hegemonije u doba komunističke Jugoslavije.

Oni bi i danas pričali o logoru u Jasenovcu, ali ne bi pričali o tome da se 1941. godine Srbija bila prva država u Europi koja je objavila da je očišćena od Židova. Potpredsjednica srbijanske Vlade poručuje kako u Jasenovcu postoje ustaški simboli, aludirajući na znakovlje HOS-a iz Domovinskog rata, ali ne govori ništa o službenoj rehabilitaciji četničkog vojvode iz Drugog svjetskog rata, Draže Mihailovića.

Ta ista gospođa Zorana Mihajlović osuđuje izjavu hrvatskog premijera Plenkovića zbog toga što je jasno rekao kako je Srbija bila agresor na Hrvatsku. To je samo još jedan u nizu dokaza koji nam govore kako se srpska politička elita do danas nije odrekla svoje velikosrpske politike.

U interesnim sukobljavanjima velikih sila Hrvatska ne može i ne smije ostati sama na političkoj vjetrometini. To bi morali imati na umu svi oni koji pomišljaju na kritiziranje hrvatsko proeuropske politike.

Oni koji su danas tako gorljivo protiv hrvatske odgovorne politike prema Europskoj uniji i NATO savezu rade u najboljem interesu onih koji Hrvatsku ne žele gledati na političkoj i zemljopisnoj karti Europe.

Iz Srbije dopiru glasovi da bi njihova Vlada mogla odgovoriti na proglašenje Aleksandra Vulina nepoželjnom osobom u Hrvatskoj. Kažu da bi oni isto mogli uzvratiti prema dvojici hrvatski ministara, Krstičeviću i Medvedu.

Hrvatski ministar obrane Damir Krstičević u Domovinskom ratu bio je zapovjednik Četvrte gardijske brigade, a Tomo Medved jedan od zapovjednika Prve gardijske brigade. Da su htjeli, ta dvojica generala došla bi im 1995. godine.

Ante Gugo / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dva referenduma za konačnu pobjedu Crkve nad Partijom

Objavljeno

na

Objavio

U nedjelju 22. travnja obilježili smo 28. obljetnicu obnove hrvatskog višestranačja. Važna je to obljetnica jer je nakon prvih slobodnih višestranačkih izbora od 1938. poneka sunčeva zraka ipak pronašla put do ljudi i razbila komunistički mrak.

Ali tek poneka jer nije dugo trebalo da se krhko višestranačje pretvori u duopol najvećih stranaka proizašlih iz Komunističke partije. Hrvatski komunisti prebjegli su u HDZ, a jugoslavenski su ostali u SDP-u. Tu počinju i završavaju sve razlike između ovih dviju stranaka.

Jedni su uspješno uspostavili monopol na domoljublje, a drugi na ljudska i građanska prava. Jedni tek 2018. otkrivaju glasovanje po savjesti, a drugi još uvijek ne mogu probaviti drukčije mišljenje i slobodu medija. U pitanjima zapošljavanja stranačkih kadrova i jačanja svojih povlastica bratski se dogovore.

Prošla su skoro tri desetljeća, a Partija je ista. Kumrovečke škole više nema, ali stranačke političke akademije i organizacije mladih te negativna selekcija u seniorskim kategorijama odrađuju besprijekoran posao. No proboj protestnih opcija i lomovi koje je izazvala ratifikacija Istanbulske konvencije pokazuju da je duopol opasno načet. A dokrajčiti bi ga mogla Crkva preko dvaju referenduma.Prvi je onaj o promjeni izbornog sustava za koji će se prikupljati potpisi 13. – 27. svibnja.

Nije tajna da aktualni sustav favorizira velike stranke – ponajviše HDZ – i da bi predloženim izmjenama plavi dio Partije najviše izgubio. Budući da sama inicijativa dolazi iz njihova biračkog bazena, otpor i opstrukcije ugrožene nomenklature su zajamčeni. Crkva bi u ovom slučaju mogla odigrati važnu ulogu odluči li se, manje ili više suptilno, podržati novo višestranačje u kojemu će Sabor biti reprezentativniji, birači moćniji, a Hrvatska spašena od ocvalog duopola koji je zemlju doveo do sadašnjeg stanja. Istinabog, sve ovo dolazi u nezgodno vrijeme jer su se crkvene strukture prilično oštro suprotstavile HDZ-ovoj vlasti oko Istanbulske konvencije i sad bi sasvim sigurno rado zakopale ratnu sjekiru na neko vrijeme.

Kao kod svih velikih odluka javlja se kušnja – staviti u prvi plan svoj interes ili interes naroda. Valjati se i dalje u istom blatu s Partijom ili ponovno biti Stepinčeva Crkva koja je s narodom bila jedno tijelo. Sad je prilika da se Kaptol konačno iskobelja iz poraznog odnosa s političkim establišmentom i pomogne politički osnažiti građane. To bi stvorilo preduvjete za dugoročno vrijednosno oblikovanje društva bez poruka s oltara za koje od dva zla glasovati, što bi ugledu Crkve samo koristilo.

Pomoć stiže i od onih od kojih bi se najmanje nadali. Čelnici lijevih oporbenih stranaka sve češće spominju reviziju Vatikanskih ugovora, a nedavno su iznijeli i ideju referenduma. Sjajna ideja jer bi tako konačno potonuli u potpunu irelevantnost. Prezreni od radnika i seljaka čije su interese u više navrata izdali, napušteni od manjinaca kojima je dobro s aktualnom vlasti i zasjenjeni od Andreja Plenkovića u borbi za ženska prava, ovim bi referendumom suzili svoje biračko tijelo na militantne sekulariste i mrzitelje Crkve. Premalo za izborni rezultat vrijedan spomena.

Zamka koju Kaptol mora izbjeći leži u činjenici da, zahvaljujući bezidejnoj ljevici koja igra na najniže strasti dijela birača, HDZ opet ima priliku ispasti zaštitnik Crkve i vjernika. Bijeg pod Plenkovićeve skute zbog Vatikanskih ugovora, čija revizija izvjesno pada na referendumu za koji ustavni stručnjaci nisu uvjereni da se uopće može održati, bila bi velika pogreška.

Crkva se nema zašto bojati ni jednog ni drugog referenduma. Dapače, oni su joj prilika da zajedno s narodom konačno pobijedi Partiju.

Mate Mijić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati